Gitak TV je svojim humorom obilježio generacije i postao sastavni dio popkulturnog identiteta Splita, ali i cijele Hrvatske. Njihovi skečevi, koji su mnogima bili prvi susreti s YouTubeom, postali su nezaobilazni dio svakodnevice i utjecali na društvo na mnogo načina.

Redatelj Vanja Nikolić ističe kako je film nastao kroz dvije godine kontinuiranog rada. “Kada mi je producent Maroje Sabljić ponudio da napravimo ovaj film, trebalo mi je otprilike 15 sekundi da prihvatim. Za mene, čiju generaciju je Gitak TV itekako zakačio, raditi na projektu koji tematizira njihov rad bio je kao dobitak na jackpotu. Posebno me interesirao sociološki aspekt njihovog rada, s obzirom na to da ih smatram vjerojatno najutjecajnijim internet fenomenom u Hrvatskoj”, rekao je Nikolić.

Osim toga što istražuje što Gitak TV znači danas, dokumentarni film donosi i zanimljive izjave poznatih sugovornika poput Joška Lokasa, Mirka Fodora, TBF-a i drugih.

Više informacija o filmu možete pronaći ovdje.

Nakon osvajanja Zlatne palme, povijesnog uspjeha za hrvatsku kinematografiju, film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića svoju hrvatsku premijeru imat će 18. lipnja u Ljetnom kinu Bačvice. Domaću premijeru imat će i slovensko-hrvatska koprodukcija More među nama redatelja Luna Sevnika, u kojem glume Leon Lučev i Bruno Mihanović, a dobitnik je nagrade žirija mladih na filmskom festivalu u Trstu. Splitsku publiku zasigurno će privući i animirani film Žarko, razmazit ćeš dite! splitskih animatora Veljka i Milivoja Popovića, koji je nastao prema popularnoj knjizi U malu je uša đava Tisje Kljaković Braić.

Najveća novost ovogodišnjeg FMFS-a jest da je natjecateljski program kratkometražnih filmova Ješke postao međunarodni. Stoga će u prekrasnom ambijentu Tvrđave Gripe i Ljetnog kina Bačvice biti prikazani zanimljivi mediteranski kratkiši poput Kratkog putovanja albanskog redatelja Erenika Beqirija koji je za njega nagrađen u Veneciji, Autocesta slomljenog srca grčkog redatelja Nikosa Kyritsisa te Mussol Juanja Giméneza, španjolskog redatelja s nominacijom za Oscara. Od ove godine filmovi iz Ješki natječu se i za najvišu novčanu nagradu za kratkometražni film u regiju, u iznosu od 3.000 eura.

Tijekom 17. FMFS-a na četiri lokacije u šest programa prikazat će se preko 100 filmova, a ulaznice se mogu nabaviti online i na blagajni Ljetnog kina Bačvice.

Više informacija o ostatku programa možete pronaći na ovoj poveznici.

Pišući o imenovanju nove ravnateljice splitskog Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata prelako je posegnuti za rugalačkim ili zgroženim diskursom, a da se pritom o čitavoj situaciji ne kaže mnogo. Nesumnjivo je, primjerice, da razgovor kineziologinje i HDZ-ove mlade uzdanice Danijele Ćukušić s tipično zlobnim Indexom u najmanju ruku ne djeluje ohrabrujuće, kao što nesumnjivo Ćukušićin neumitan dolazak na čelo Zlatnih vrata (čeka se još potvrda splitskog Gradskog vijeća) ima više veze s HDZ-ovom većinom u Upravnom vijeću te institucije nego s ičim drugim. No kakav uvid u problem upravljanja jednom ključnom ustanovom u gradu u kojem su kulturni resursi nevjerojatno oskudni dobivamo ostajući na bolnoj razini Ćukušićinih odgovora? Što nam točno pruža znanje da je nova ravnateljica došla po “političkoj liniji”, osim jednu banalnu i neizbježnu pretpostavku svakog ovakvog imenovanja?

U tom je smislu Ćukušić na određen način u pravu kada, osjećajući da tone u živo blato vlastitih odgovora, pred novinarom Indexa poziva da se govori o njezinom programu, a ne o političkim križaljkama koje su je tamo dovele. No uza sve pisanje o ovom slučaju, nitko se nije potrudio da uz Ćukušićine kvalifikacije uistinu i komentira tekst koji – barem formalno – opravdava njezin izbor. Nažalost, jer riječ je o višestruko zanimljivom dokumentu koji nudi daleko konkretnije razloge za brigu od Ćukušićine neartikuliranosti ili nepoznavanja srednjoškolske lektire.

Najuočljiviji je element programa nove ravnateljice izrazito pomicanje ravnoteže u korist obrazovnog dijela rada Centra, kao i vrlo dvojbeno inzistiranje na “konkurentnosti” i komercijalnoj logici njegova funkcioniranja. Tako već u drugom paragrafu Ćukušićinog programa stoji kako “s obzirom na povijest i tradiciju, Ustanova ne raspolaže dovoljnim brojem programa obrazovanja s kojima bi bila konkurentna na tržištu”. I tu je već jasan doseg Ćukušićinog mišljenja, jer logično je zapitati se kakve veze jedna javna kulturna i obrazovna institucija ima s konkurentnošću, čak i u području koje tržište direktno servisira osposobljavanjem i prekvalificiranjem radnica i radnika. Iz perspektive javne odgovornosti tako je uistinu teško opravdati rastezanje resursa Zlatnih vrata da bi se za ime “uspješnijeg poslovanja” u edukacijsku ponudu uvrstila alternativnomedicinska besmislica poput aromaterapije, a na tom tragu nesuvislosti i praznog “tržišnog” fraziranja razvija se i ostatak Ćukušićinog programa.

Kako, primjerice, shvatiti argumentaciju da je tečajeve stranih jezika potrebno uvesti u ponudu Centra “imajući u vidu važnost stranih jezika u suvremenom društvu” te “s obzirom na sve izraženije trendove globalizacije i internacionalizacije u svim segmentima društva”? Što išta od navedenog uopće znači? Takav bi se potez u reorganizaciji Zlatnih vrata sasvim sigurno dao opravdati i nekim suvislim razlozima, ali ovako on prije djeluje kao znak Ćukušićinog neznanja i nedostatka iole produbljenijeg promišljanja programskog razvoja ustanove na čije čelo dolazi.

No zato su tu refreni o “prepoznatljivosti” i “konkurentnosti”, “povezivanju s poduzetnicima” i “kompatibilnosti s potrebama tržišta”, kao da je riječ o priopćenjima Hrvatske udruge poslodavaca, a ne o instituciji koja, između ostalog, predstavlja ključan javni resurs u devastiranoj splitskoj kulturi. Ta Ćukušićina udaljenost od ideje da bi uloga Zlatnih vrata trebala biti upravo onaj prostor koji tržištu izmiče, koji nudi sadržaje i programe koji ne mogu preživjeti neumoljivu logiku turistifikacije prelijeva se, dakako, i u prostor koji Ćukušić posvećuje kulturi u svojem programu.

A kulturni je dio djelatnosti Zlatnih vrata kod Ćukušić u načelu sveden na filmske projekcije i prateću edukaciju, bez ikakvih iskoraka u smjeru drugih tipova aktivnosti, ne računamo li obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, Mjeseca frankofonije ili Dana kršćanske kulture – koji, uostalom, u programu nisu ni navedeni kao dio kulturnih sadržaja. Iako Ćukušić posvećuje nešto detaljniju pažnju događanjima za djecu i mlade, izostaje konkretnija sadržajna razrada filmskog i kulturnog programa pa dobivamo tek vrlo uopćeni dokument koji prije svega ostavlja dojam da njegova autorica ne raspolaže osnovnim znanjem za planiranje kulturnog aspekta rada Centra – kako u smislu sadržaja, tako u smislu različitih oblika aktivnosti. To postaje osobito uočljivo usporedi li se Ćukušićin program s onim Helene Petrinović Sirišćević, dugogodišnje radnice Zlatnih vrata, koja je natječaju za izbor ravnateljice pristupila s ozbiljno razrađenim dokumentom, podjednako u području obrazovanja i području kulture, predviđajući niz različitih tipova aktivnosti, od diskurzivnih i edukacijskih do umjetničkih. Ne ulazeći u detaljniju ocjenu Sirišćevićinog programa, koji su na Upravnom vijeću podržale predstavnice zaposlenika Centra Tamara Visković i Marta Radoš, nedvojbeno je da Ćukušićin pored njega djeluje amaterski i bez ozbiljne predodžbe kako iskoristiti središnju infrastrukturnu važnost Zlatnih vrata za cjelokupan kulturni život Splita, osobito uzme li se u obzir da od prošle godine Centar upravlja i iznimno važnim (i komercijalno izuzetno atraktivnim) prostorom Ljetnog kina Bačvice.

Bitna razlika u odnosu na Sirišćevićin program je i Ćukušićino konstantno isticanje potrebe za komercijalizacijom. Tako kod nje nailazimo i na kinotečnom programu potpuno neprimjerenu ideju da se uvede “pružanje usluge oglašavanja trgovačkim društvima neposredno prije filmskih projekcija” putem “više oglasnih paketa u Kinu Bačvice i Kinoteci”, dok se o Bačvicama razmišlja u okviru “diverzificiranja ponude” i komercijalizacije za koncertna događanja, nasuprot Sirišćević koja se kreće u smjeru sudioničkog upravljanja i razvoja modela javno-civilnog partnerstva tim prostorom.

U konačnici, čini se da je upravo pitanje sudbine neprocjenjivih prostora kojima Centar upravlja ključno za shvaćanje izbora nove ravnateljice, kao što sugerira i Jurica Pavičić kada u Jutarnjem listu piše kako “činjenica da Zlatna vrata u posjedu imaju palaču u Dioklecijanovim zidinama i neizgrađenu šumu na Bačvicama ovu ustanovu čini odličnom prigodom za nekretninsku manipulaciju”. Ćukušićina programska orijentacija na komercijalizaciju, naravno, ne zaobilazi ni te resurse pa tako za prostore u Rodriginoj ulici i na Carrarinoj poljani, sve na prestižnim lokacijama u Dioklecijanovoj palači, predviđa davanje u najam u svrhu povećanja prihoda Zlatnih vrata – s kojim ciljem, nitko ne zna.

Drugačiji rasplet od ovakvog je, uostalom, bilo naivno od trenutka kada je Grad Split prepustio Centru upravljanje Bačvicama. Okupljanje praktički najvrjednijih prostora u gradu koji živi od turističkog nekretninskog ludila pod kapu iste institucije bilo je jasna najava da će gradske vlasti krenuti u preuzimanje kontrole nad Centrom. Kakva će biti točna sudbina te neprocjenjive infrastrukture u Ćukušićinom mandatu još uvijek nije jasno, ali nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako priča o Zlatnim vratima bude još jedna priča o oduzimanju grada građanima u režiji lokalne desnice koja se ispod svoje suverenističke fasade pokazuje kao najobičniji serviser interesa nekretninskog kapitala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.