U ovoj predstavi i izvedbenom događanju, uloge autorica i izvođačica su raznovrsne, te ovise o promjeni konteksta, kolažiranju, raslojavanju i lažiranju. Izvedbeni materijal presložen je tako da izvođačice rade s dijelovima, a ne “zaokruženom situacijom”.

Događanje je participativno, a zbog ograničenog broja mjesta dolazak je potrebno potvrditi na e-mail adresu blagajna@zagrebackiplesnicentar.hr.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Riječ je o produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla koja “istražuje odnos između brige i dominacije, prateći sustave kroz koje ljudi upravljaju, klasificiraju, štite i kontroliraju životinje i ljude. Povezujući povijesti podčinjenosti žena sa zoološkim praksama promatranja, uzgoja, zatvaranja i skrbi, djelo ispituje kako se moć ne provodi samo kroz nasilje, već i kroz činove održavanja”.

Prvo boje, zatim ljudi bavi se odnosima onih koji pripadaju svjetovima koje gradimo i onih koji ih održavaju, odnosno bave se skrbnim radom. “Krećući se između brige i kontrole, ovisnosti i autoriteta, predstava otkriva kako svjetove oblikuju oni koji nad njima bdiju, ali i oni čiji ih rad čini mogućima. Ispod tih struktura nalaze se trajna pitanja pripadnosti, odgovornosti i moći: o kome se brine, tko je ograničen i zatvoren unutar sustava te tko ima pravo o tome odlučivati”, istaknuto je u najavi.

Izvođački tim čine: Katarina Barešić, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Silvija Musić, Dora Sarikaya i Linda Tarnovski.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Više detalja pronađite ovdje.

Umjetnički duo Igor x Moreno razvio je koreografiju za ovu predstavu koja “slavi snagu zajedništva i složenost suživota” s izvođačicama Dorom Brkarić, Larom Kapeloto, Ivom Katarinčić, Silvijom Musić i Lindom Tarnovski.

Izvođačice se u predstavi, kako piše u najavi, “razlijevaju u kolektivnu sliku u kojoj se granice individualnosti ublažavaju. Njihovi pokreti prizivaju i utjehu i nelagodu pripadanja: privlačnost konformizma, radost zajedništva, trenje različitosti. Ono što izbija na površinu jest paradoks – zajedništvo koje nikada ne briše jedinstvenost, i jedinstvenost koja postaje vidljiva tek kroz kolektiv. Petricore nas poziva da prepoznamo sebe u drugima”.

Igor x Moreno umjetnički je naziv pod kojim se predstavljaju radovi koreografa Igora Urzelaija Hernanda i Morena Solinasa, a koji nastaju u suradnji s proširenim timom suradnika. Radovi Igora x Morena proizlaze iz fascinacije ljudima. Koriste koreografiju i uglavnom neverbalni jezik kako bi stvorili iskustva koja mogu iznenaditi, energizirati i uznemiriti.

Više detalja o izvedbi pročitajte ovdje.

Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji. 

U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.

Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave. 

Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti. 

Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”

Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.

U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.

Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije. 

Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.

Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.

Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.

Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela. 

Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije. 

Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.

Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Druga izvedba održava se dan kasnije, u nedjelju, 19. listopada na istoj lokaciji. Više detalja pronađite ovdje.

Projekt Co-lažiranje je plesno-izlagački rad osmišljen za izvedbu u galerijskim prostorima, a nastavlja se na istraživanje metoda kolažiranja, koje je predstavljeno 2024. godine uz podršku dramaturginje Anne Javoran. Projekt na inovativan način promišlja i eksperimentira s tumačenjima i funkcijama prostora te istražuje međusobne odnose umjetničkih disciplina, njihovih granica i mogućnosti kombinirajući filmske metode, plesni vokabular i jezik vizualne umjetnosti.

Projekt Co-lažiranje nalazi se “između analize i izvedbe, razmišljanja i prezentiranja, prijenosa i kombiniranja, jezika i jezika. Na pola puta između dva prostora priziva se staro, priželjkuje novo i otvara se prostor za sve ono između”, piše Anna Javoran u predgovoru.

Više detalja o izvedbi i ulaznicama možete pronaći ovdje.

Predstava je inspirirana kultnim kratkim filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog iz 1981. godine, poznatim po složenoj i preciznoj organizaciji pokreta unutar ograničenog kadra. Umjesto filmskog okvira, autorski tim promišlja podjelu izvedbenog prostora na “on” i “off screen”, stvarajući koreografiju koja se otkriva kroz perspektivu svakog pojedinog gledatelja.

Kroz principe kolažiranja – pomicanja, rezanja i lijepljenja scenskih slika – Pocedić i Tarnovski zajedno s publikom oblikuju prostor izvedbe u kojem gledatelji nisu pasivni promatrači, već ravnopravni akteri predstave. Više o njihovu procesu rada i stvaranju predstave možete doznati u intervjuu objavljenom na Kulturpunktu.

Predstava je nastala u produkciji Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, uz dramaturgiju Luke Bosanca, glazbu Elizabete Marjanović, tehničku podršku Jasmina Dasovića i Lane Nežmah, te dizajn Bojana Crnića.

Ulaznica za izvedbu iznosi 7 eura, a informacije i rezervacije moguće su putem e-maila arl@arl.hr.

“Do sada smo samostalno preuzimale sve umjetničke, organizacijske i produkcijske zadatke te smo kroz taj proces oblikovale jasan smjer organizacije. Kako bismo u budućnosti mogle djelovati kvalitetnije, održivije i dugoročnije, u potrazi smo za osobom koja bi nam pružila produkcijsku asistenciju i organizacijsku podršku”, stoji u pozivu.

U fokusu suradnje je osoba koja će preuzeti dio odgovornosti u administrativnim i produkcijskim zadacima, ali i biti aktivna_ni suradnica_k u planiranju i razvoju budućih koraka organizacije.

Od buduće suradnice_ka očekuje se razumijevanje konteksta u kojem ova organizacija djeluje, senzibilitet prema umjetničkom radu, poznavanje dinamika nezavisne scene, ali i razumijevanje specifičnih uvjeta i izazova s kojima se susreću izvedbene prakse. “Iskustvo u kulturnoj produkciji je dobrodošlo, no otvorene smo i za suradnju s osobama koje žele učiti kroz praksu i razvijati se unutar ovog polja”, napominju iz Co-mmenta.

Co-mmentov rad temelji se na interdisciplinarnom pristupu, promišljanju izvedbenih formata i razvoju autorskih metodologija kroz kolektivno istraživanje. “Tražimo osobu koja želi aktivno sudjelovati u tom procesu kroz prizmu produkcije, organizacije i podrške, nekoga tko je znatiželjan, odgovoran i otvoren za suradnju”, stoji u pozivu. Više o njihovom radu možete doznati u Kulturpunktovom intervjuu koji je s Dorom Pocedić i Lindom Tarnovski vodila Nina Gojić.

Zadaci uključuju:

• asistenciju u pripremi i pisanju prijavnica na javne pozive (lokalne, nacionalne i EU)
• asistenciju u izradi izvještaja prema javnim financijerima
• aktivno praćenje relevantnih natječaja i programa
• vođenje troškovnika i budžeta te planiranje godišnjih troškova
• razvijanje strategije financiranja i produkcijskog rasta
• traženje partnerstava, prostora za izvedbe, rezidencija i gostovanja
• organizaciju repriznih izvedbi postojećih projekata
• uključivanje u dugoročnu viziju i planiranje smjera razvoja organizacije

Svi zainteresirani_e mogu se prijaviti slanjem životopisa CV na mail uo.comment@gmail.com najkasnije do 23. srpnja.

Projekt Co-lažiranje je plesno-izlagački rad osmišljen za izvedbu u galerijskim prostorima, a nastavlja se na istraživanje metoda kolažiranja, koje je predstavljeno 2024. godine uz podršku dramaturginje Anne Javoran. Projekt na inovativan način promišlja i eksperimentira s tumačenjima i funkcijama prostora te istražuje međusobne odnose umjetničkih disciplina, njihovih granica i mogućnosti kombinirajući filmske metode, plesni vokabular i jezik vizualne umjetnosti.

Projekt Co-lažiranje nalazi se “između analize i izvedbe, razmišljanja i prezentiranja, prijenosa i kombiniranja, jezika i jezika. Na pola puta između dva prostora priziva se staro, priželjkuje novo i otvara se prostor za sve ono između”, piše Anna Javoran u predgovoru.

Više detalja o izvedbi možete pronaći ovdje.