Na ta pitanja pokušalo se odgovoriti na forumu Centra za mirovne studije pod imenom Who Has a Voice? Youth, Migration and Political Participation koji se održao 15. travnja u Centru kulture Ribnjak. Dok je prvi panel otvorio prostor za raspravu o političkom sudjelovanju mladih i izazovima poput manjka interesa i trajno niske izlaznosti na izbore, drugi panel pozabavio se sve relevantnijom temom strukturalnih i intersekcionalnih barijera u političkoj participaciji s kojima se suočavaju migranti_ce.

Iskustva koja su prenosile panelistice s migrantskom pozadinom upućuju da Hrvatsku čeka dug put prema implementaciji konkretnih rješenja koja bi olakšala njihovu integraciju u društvo. Migrantsko iskustvo sa sobom nosi karakteristične prepreke, posebice u kontekstu borbe za stjecanje i održavanje stalnog boravka ili državljanstva, koja bi mogla biti dodatno otežana direktnim političkim izlaganjem.

Stjecanje državljanstva, koje u konačnici donosi puna politička prava poput glasanja ili izdavanja putovnice, uz poznavanje hrvatskog jezika i kulture, zahtijeva neprekidan boravak koji u pravilu traje osam godina. Uz to, proces naturalizacije (pravni proces dobivanja državljanstva) nešto je dulji nego u drugim državama, a podnositelji_ce se pritom često susreću s raznim popratnim problemima – od zastarjelih dokumenata i dugih procesa obrade, do nedostatka transparentnosti, jezičnih prepreka i drugih strukturalnih barijera.

Na takve barijere naišla je i Kamerunka Octavie Florette Pouabe Ndeugoue, suosnivačica Panafričkog društva u Hrvatskoj, koja ovdje živi više od petnaest godina, a još uvijek nema državljanstvo. Tek je nedavno dobila stalni boravak, a kada se prvi put prijavila za njega, uvjet je bio neprekidan boravak od deset godina. Iako je bila sigurna da je prikupila sve potrebne dokumente, zahtjev joj je odbijen zbog nedostatka jednog dokumenta za koji nije ni znala da ga treba pribaviti. Uz sve to, na odluku se nije mogla ni žaliti. 

Kenijka Lynder Musimbi Libese, članica vladinog participativnog tijela Advisory Group of Third-Country Nationals and Persons with a Migrant Background te udruge Afrikanci u Hrvatskoj, danas je hrvatska državljanka, ali se i sama susrela s nepotrebno teškim zahtjevima – na primjer, dobiti potvrdu o nekažnjavanju iz matične države u kojoj nije bila godinama.

Takvi otežani procesi koji stvaraju životnu neizvjesnost odbijaju migrante_ice i strane radnike_ce od političke participacije, a stvari se dodatno kompliciraju kada vidimo kojim smjerom ide Europa i svijet – pooštravanje migracijske politike, kažnjavanje mirnih prosvjeda, proglašavanje propalestinskih organizacija terorističkim skupinama, prijetnje kriminalizacijom “Antife” – a sve to s većim rizikom za marginalizirane skupine.

Linda Al Rajabi, profesorica i pripadnica druge generacije palestinskih migranata, susreće se sa sunarodnjacima koji žive u Hrvatskoj, a izričito su oprezni oko javnog izlaganja i pružanja  otpora dominantnim politikama jer se boje ugroziti sebe i svoju obitelj. S druge strane, Al Rajabi je aktivna članica Inicijative za slobodnu Palestinu koja na prosvjede vodi i svoju djecu jer im, kako kaže, od malena želi otvoriti taj prostor i naučiti ih da nepravda zahtijeva djelovanje.

Na sličan način razmišlja i Libese, čija se kćer naučila ponositi majčinom hrabrošću tijekom njezina sudjelovanja i medijskog izlaganja za vrijeme Black Lives Matter prosvjeda u Hrvatskoj. Iako su obje naišle na osudu, kako šire okoline tako i prijatelja zbog eksponiranja svoje djece, u današnje vrijeme ispravnije bi se bilo zapitati što je pogubnije za djecu – izlaganje prosvjedima, ili svijet u kojem više neće imati pravo na njih.

Sve panelistice barem su se jednom susrele s rasističkim ili islamofobnim komentarima – na poslu, u školi, na ulici ili u tramvaju, pa i u državnim institucijama. Iako često volimo misliti da “toga kod nas nema”, njihova iskustva pokazuju drugačije. A na pitanje zašto ne prijavljuju nasilje, odgovaraju s istim nepovjerenjem kakvo i druge ranjive skupine imaju prema institucijama koje bi im trebale pružiti sigurnost i zaštitu. Osim što ih često ne shvaćaju ozbiljno, nekad ni same ne znaju kome bi se točno obratile, niti koja su njihova prava.

Radi se o još jednoj, osobito u kontekstu stranih radnika_ca, sve evidentnijoj barijeri – manjku organizirane institucionalne pomoći i adekvatnog informiranja o pravima i mogućnostima. Kako ističe jedna od panelistica i koordinatorica grupe Filipinci u Hrvatskoj Vida Kličko, manjak informacija među stranim radnicima_ama prati i svojevrsna mantra koju bi se moglo svesti na “šuti i radi”, odnosno da što učinkovitije odrade posao zbog kojeg su ovdje i došli, zarade za obitelj i osiguraju dostojanstven život. Umjesto kao neophodan, politička participacija čini se kao dodatan angažman za ispunjenje tog zadatka.

Takav pogled postaje sve veći problem uzmemo li u obzir nedavne rezultate istraživanja koje je proveo Institut za istraživanje migracija (IMIN) od studenog 2024. do siječnja 2025. godine na uzorku od četiristo stranih radnika iz Azije i Afrike. Oni pokazuju da nemali broj njih (prema ovom istraživanju 41 %), planira u Hrvatskoj ostati do mirovine ili čak do kraja života. Jedna četvrtina ispitanih (24 %) planira u Hrvatskoj ostati između šest i deset godina, dok je kratkoročniji boravak u Hrvatskoj opcija tek za malo više od jedne trećine ispitanika (37 %). 

Ovi podaci upućuju na to da privremeni rad više nije privremen, te da će veliki dio stranih radnika_ca u nekom trenutku postati trajni dio radne snage i društvenog života. Ako se sami ne budu uključivali u politički život, pitanje je tko će se boriti za njihova prava. Budući da na manjak informacija često ne mogu utjecati sami, ljudima u takvoj poziciji ključna je pomoć institucija i organizacija civilnog društva, ističe Kličko.

Dodatan je problem, kao što su istaknule sudionice oba panela, to što se politika i među mladima i među migrantima_cama (a možemo dodati i u velikom dijelu hrvatske populacije) doživljava samo kroz čin glasanja na izborima, bez svijesti o drugim oblicima participacije. Demokracija je u Hrvatskoj, kao i u većini “demokratskih” država, u tom smislu samo prividna jer ako nije izravna, ovisi o privilegiji, odnosno pristupu informacijama koje nisu svima jednako dostupne. 

U tom kontekstu, važnost ovakvih foruma nadilazi samu razmjenu iskustava: oni otvaraju prostor za drugačije oblike političkog djelovanja – od samoorganiziranja i uključivanja u rad udruga do sudjelovanja u savjetodavnim i radnim tijelima. Pitanje koje pritom ostaje otvoreno jest tko ima pristup tim prostorima i pod kojim uvjetima.

U organizaciji Hrvatskog P.E.N. centra, tribina pod nazivom Kako s djecom razgovarali o ratu ili ‘Kad pođeš u rat, zapravo si krenuo u krivome smjeru’ okuplja istraživačicu i mirovnu aktivistkinju Eminu Bužinkić, profesoricu i članicu Inicijative za slobodnu Palestinu Lindu Al Rajabi, te nezavisnu znanstvenicu i književnu kritičarku Mariju Ott Franolić.

Ideja za tribinu proizišla je iz teksta Marije Ott Franolić, o knjigama koje bi mogle pomoći pri razgovoru o ratnim krizama s djecom, a povod je i globalna militarizacija, te uvođenje vojnog roka u Hrvatskoj. No, “u školskom sustavu još uvijek nema obaveznog građanskog odgoja koji bi uključio i mirovne teme”, piše u najavi. Osim toga, neka od pitanja kojima će se sudionice tribine baviti su zašto se toliko malo spominje pacifizam, kako škole mogu organizirati programe o pacifizmu, te kako olakšati svakodnevicu sve većem broju djece koja dolaze s ratom obuhvaćenih područja i senzibilizirati druge učenike za njihovu realnost.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Linda je tada pokrenula svoju borbu ovdje, u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu – borbu za sebe, za druge, za palestinsko tlo i zajednicu koja ju je prihvaćala kao svoju. U trenutku kada svijet već dvije godine promatra genocid nad palestinskim stanovništvom Gaze, s Lindom razgovaramo o osobnim iskustvima, aktivizmu i širem političkom kontekstu koji određuje život Palestinaca u i izvan Palestine.

Možete nam reći nešto o sebi i korijenima koji Vas vežu za Palestinu?

Rođena sam 1983. godine u Bihaću. Živjeli smo u Bosni. Moj tata je došao u Hrvatsku s 18 godina, iz Palestine u Zagreb i tu je diplomirao. Prvi posao koji je dobio kao pedijatar bio je u Dugoj Resi. Tu su se on i moja mama, tekstilna inženjerka, upoznali jer je ona iz sela pokraj Karlovca. Tata je onda dobio ponudu da ode u Dom zdravlja u Velikoj Kladuši, a rodila sam se u Bihaću jer je ginekolog tamo bio tatin prijatelj i porodio je sve troje djece moje majke.

Kada je počeo rat, mi smo zapravo bili evakuirani kao stranci. Došli smo u Karlovac, a Karlovac je tada bio bastion desnice, užasno pogođen ratom. Moj tata je bio pedijatrijski kardiolog, i iako karlovačka bolnica tada nije imala pedijatrijskog kardiologa, nisu ga htjeli zaposliti. Između ostalog, nama su i tajne službe dolazile stalno na vrata, radili premetačine stana i bušili gume.

Zato što je Palestinac?

U Karlovac je tada došlo puno izbjeglica i prognanika, jako puno ljudi je dolazilo iz Slunja pa su i Slunjani tada bili stranci, a kamoli “Al Rajabi”! Nama su stalno trgali kastliće od pošte, skidali imena s njih, pisali “muslići” – nisam tada ni znala što to znači. Dakle, 1992. smo došli u Karlovac. Tata je 1994. otišao u Palestinu pa se vratio kada se razbolio. Ja sam ostala ovdje zbog mame i jer ja volim Karlovac kao grad, ima lijepu vizuru. Ali, kad gledaš svjetonazorski…

Kako se u Karlovcu i Hrvatskoj predstavljate ljudima? Jeste li za njih Hrvatica palestinskih korijena ili Palestinka u Hrvatskoj?

Trebale su mi godine da izmirim te svoje različite identitete, jedna od mojih velikih tema jest pripadanje – nepripadanje. Došli smo ovdje i nismo bili baš prihvaćeni jer smo bili stranci. Onda bih dolazila u Palestinu gdje su svi nevjerojatno ljubazni i za njih sam Palestinka, ali opet Palestinka koja ne priča tako dobro arapski, Palestinka na kojoj se vidi da ne živi tamo i da nije odrasla tamo. To pitanje Palestine mi je uvijek bila živa rana. Ljudi ovdje nisu znali kako to tamo izgleda, što to tamo jest – što je život pod vojnom okupacijom, kako ti izgleda dan kada živiš pod okupacijom. Kada smo počeli dolaziti tamo, ja sam bila u šoku. Stalno si pod nišanom i gdje god dođeš čekaju ljudi s puškama koji te potpuno dehumaniziraju i ponižavaju na sve moguće načine.

Ja sam 20 godina tamo provodila ljeta, poneke zimske praznike, a nakon što sam diplomirala provela sam u Palestini još tri mjeseca. Tebi stalno govore da si štakor, da si subhuman, vrlo ti jasno to daju do znanja. Dolazimo na aerodrom i odvode nas u posebnu prostoriju, tamo te ispituju kao da si najveći kriminalac. Ja sam kao dijete odrastala tako da sam internalizirala sliku o sebi kao nedovoljnoj. Dugo mi je trebalo da izmirim te polove, stanem na čvrsto i znam što jesam.

Dakle, Vi ste tijekom svog života posjećivali Zapadnu obalu, a dio obitelji vam i dalje tamo živi. Kakvog se života na Zapadnoj obali sjećate?

Moja obitelj je barem 20 generacija u Hebronu, najvećem gradu na Zapadnoj obali. Jedno izraelsko naselje koje je bilo pored Hebrona, Kiryat Arba, širilo se do te mjere da su došli do samog centra Hebrona i zatvorili te stare ulice, pa i ulicu koja je bila žila kucavica trgovine u Hebronu. U njoj danas više nema palestinskih dućana, niti Palestinci tamo uopće smiju hodati. Kada se samo provezeš onuda, možeš vidjeti tu arhitekturu aparthejda – neke ceste su za Izraelce, druge za Palestince, a sada ih i ukopavaju tako da se Izraelci voze iznad Palestinaca i ne moraju ih ni gledati.

Mi smo prve godine kad smo došli – 1994., tada sam imala jedanaest godina – mogli normalno hodati po tom starom centru, mogli smo ući u tamošnju džamiju. Te smo godine često išli u djedov vinograd koji je bio na obroncima Hebrona, okupljali bi se tamo i družili se. Normalno bi tamo dolazili autom, a za dvije godine smo ga već po putu morali negdje ostaviti i dalje hodati pješice. Nakon još dvije godine, uopće ne bi ni smjeli doći do vinograda. Sjećam se da sam ispitala tatu o tome i on je rekao “Uzeli su nam ga”, “Pa kako misliš uzeli?”, “Nije više naš”, “Pa jesu platili?”, “Nisu”.

Stvarno, naša je obitelj ipak jedna od sretnijih jer nije bila 1948. protjerana s ostale tri četvrtine stanovništva Palestine. Svi izraelski gradovi danas stoje na kostima tih Palestinaca. Mislim da se treba adresirati kako je Izrael stvarno nastao. Izrael je doista jedan projekat koji ne bi mogao biti sproveden bez Ujedinjenog Kraljevstva i bez konstantne pomoći i pokrivanja Zapada, diplomatskog, trgovinskog i vojnog.

S vremenom sve jasnija postaje pozadina ovoga genocida i 80 godina okupacije koju su zemlje Zapada financirale i organizirale prije nego što se uopće provela u djelo. Ipak, izgleda da su sada u ulozi mirotvoraca, donijele su dogovor o primirju. Kako tumačite ovu reorijentaciju, od negiranja nasilja prema primirju u Gazi?

Ovo primirje, ili mirovni sporazum kako ga nazivaju… Oni pozivaju narod koji trpi genocid da dođe pregovarati sa svojim koljačima kako bi oni stali s pokoljem, a da Palestinci pritom rade užasno velike ustupke. Oni traže razoružavanje, demilitarizaciju društva u Gazi, a nitko istovremeno ne priča o demilitarizaciji izraelskog društva, kao kada primjerice dođeš u Tel Aviv i vidiš mlade ljude u civilu kako cestom hodaju sa strojnicama. Mame koje guraju kolica s bebama i imaju puške na ramenima. To su neki prizori, da ih izoliraš, moraš prepoznati da nešto nije u redu.

Kako bi dogovor o primirju mogao utjecati na budućnost Gaze, Zapadne obale i Palestine općenito?

Meni je ovo primirje kao i svi mirovni pregovori koji su trajali od 1948. do danas – oni su tu da održe neki status quo za čije vrijeme trajanja Izrael nastavlja sa svojim fragmentiranjem Zapadne obale i aneksiranjem dijela po dijela. Pokolj je morao stati, inače bi ih sve izbrisali, ali što to sada znači? Dogovoreno je da će dnevno 600 kamiona humanitarne pomoći ulaziti u Gazu, a opet za dva-tri dana Izrael mijenja mišljenje i kaže 300. Pa i u prva tri dana ne uđe niti jedan kamion s medicinskom pomoći… Ti ljudi nemaju antibiotika, nemaju zavoja. 40 posto pacijenata na dijalizi u Gazi je umrlo jer dijaliza ne postoji. Cijeli sustav je uništen, to je planirano i ne predstavlja ništa novo. Poučena iskustvom, nemam apsolutno ni trunku povjerenja u mirovni sporazum gdje genocidni režim diktira uvjete tog sporazuma, gdje Palestinci ne sudjeluju u tome. Pa samo Palestinci mogu odlučivati što će i kako će, ne Trump, Zapad i Europa koja je to dvije godine podržavala.

Ja sam bijesna nakon svega ovoga. Moje srce je zauvijek slomljeno sa ovime što se desilo. Nikakve reparacije i nikakva pravda ne može vratiti ono što se sada procjenjuje na preko 100.000 ubijenih Palestinaca u dvije godine. Ono što je najbolnije saznanje u ove dvije godine jest koliko palestinski život vrijedi, koliko je jeftin, do koje mjere smo dehumanizirani da nas samo tako mogu odbaciti i zgaziti. Palestinci su narod koji odbija biti izbrisan, nećemo nestati, ne možete nas sve pobiti.

Možemo se osvrnuti i na trenutni val priznavanja palestinske države, ponovno od strane europskih zemalja. Možemo li ih dočekati kao dobru vijest? Što Vama znači priznanje Palestine?

U ovom trenutnom kontekstu, za mene su ta priznanja stvarno samo isprazna gesta da se održi postojeće stanje. Priznanja su počela prije nego je dogovoren prekid vatre. Što to uopće znači u trenutku kada izraelske snage masovno ubijaju ljude? Mi pričamo o petogodišnjacima koje snajperi gađaju u glavu. Što u tom trenutku meni znači priznanje Palestine, ako ono za sobom ne nosi povlačenje investiranja u Izrael, embargo na oružje, prekid svih diplomatskih odnosa s takvim režimom. Dvije godine se on podržavao i ovo je pranje krvavih ruku.

Ovo je mazanje očiju kao i sporazum u Oslu. Palestinci su ga 1993. potpisali dajući užasno velike ustupke. Pristali su na 21% povijesnog teritorija Palestine, a ono što se zapravo dogodilo nakon toga jest enklaviranje i fragmentiranje Zapadne obale. Samo u ove dvije godine više je zemlje tamo oduzeto nego još od 1967. Izraelski je ministar Itamar Ben-Gvir unutar prve godine ovoga genocida naoružao 100.000 stanovnika Zapadne obale. Oni hodaju tamo i pucaju bez ikakvih sankcija, najčešće u pratnji i zaštiti vojske – to je izraelska strategija. Sam je Knesset [izraelski parlament] ove godine velikom većinom – dakle i čitava opozicija – izglasao nepostojanje države Palestine. Što onda znači priznanje? Mislim da se Izrael treba izopćiti iz svih globalno važnih pitanja, treba prekinuti sve odnose s njima i bojkotirati sve njihove institucije.

Kako trenutno pričamo o primirju, priznanju državnog teritorija, slanju humanitarne pomoći, neki bi pretpostavili da Palestina sada više ne treba našu pozornost i pritisak. Što mislite o tome?

Ja mislim da tek sada treba našu pozornost i naš pritisak. Sada kada se globaliziralo pitanje Palestine, kada se ne samo razotkrilo što se sve tamo događa, nego i u kojoj su mjeri zapadnjačke vrijednosti, čitave institucije i cijela ostavština Drugog svjetskog rata samo mrtvo slovo na papiru. Izrael užasno puno pokušava gurati tu propagandu, ali cijeli je taj diskurs sada pun pukotina i urušava se. Sada nije vrijeme za stati. Ne sloboda, nego oslobođenje. Što je meni sloboda? Hoću oslobođenje, da mogu doći normalno u Palestinu kada hoću, kako hoću, da se tamo mogu kretati normalno, da ne moram otići i onda se vraćati satima zato što je tu jedan checkpoint proizvoljno danas nastao jer su oni odlučili zatvoriti selo i ti više ne možeš ući. To je Palestina.

Ima svjedočanstava izraelskih vojnika koji govore što je njima cilj – utjerati strah u kosti, pokazati da su stalno prisutni, da ti živiš s tim da te stalno netko gleda kroz nišan, da svaki tvoj pokret prati, da te u svakom trenutku može zaustaviti, da te može odvesti, maltretirati, da možeš nestati… To njihovo odvođenje ljudi pa držanje u administrativnom pritvoru godinama bez ikakve optužnice, bez ičega, kakav je to sustav? Je li to sustav koji je u skladu sa svim ovim zapadnjačkim vrijednostima koje su propagirane do toga da nam izlaze kroz uši, a ništa ne znače?

Razmišljajući dugoročno, kako izgleda pravda za Palestinke i Palestince koji danas žive u okupiranoj Palestini, ali i izvan nje?

Mislim da je pravda nužna, a što je pravda? Povratak svih izbjeglica od 1948. Znači svih. Danas su najveći broj izbjeglica u svijetu Palestinci koji žive u dijaspori i koji nemaju pravo povratka, ne mogu se vratiti u zemlju gdje su im preci rođeni, gdje su oni sami rođeni. Povratak svih izbjeglica, reparacija. Ništa od toga neće vratiti sve ove brutalno pobijene, ali to je nekakva naznaka. Točka u kojoj sam ja promijenila stav, a to je isto svojevrsno održavanje statusa quo, kada se priča o dvije države – to više ne drži vodu. Jedna država od rijeke do mora. To je moj stav.

Vratile bismo se na odgovornost koju mi imamo s nastavkom otpora u budućnosti. Kako mislite da bi on trebao izgledati u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu ili generalno među propalestinskim inicijativama?

Bojkot, apsolutno. Izravne akcije, direktne akcije su jedan od načina kako se nenasilnim otporom može nešto promijeniti. Vidimo kako je to u Velikoj Britaniji završilo, aktivističku su mrežu Palestine Action ne samo zabranili, nego i prozvali terorističkom organizacijom zato što su bacali boju po ratnim avionima. Mislim da je odlično da se uopće otvara prostor u kojem se čuju palestinski glasovi. Do sada to i nije baš postojalo. Ako i jest, bilo je na margini.

Osjećate li tu marginu i osobno, imate li osjećaj da se Vašem glasu manje daje za pravo?

Definitivno. Ja sam uvijek imala osjećaj da moram dokazivati ili opravdavati svoje iskustvo zato što sam Palestinka. Kao da nemam taj kredibilitet da govorim o Palestini upravo zato što sam  Palestinka. Pa tek tada imam! Moje riječi kao Palestinke kao da nisu imale tu težinu, nego ako bi došao netko neutralan onda – dobro, sada možemo dati važnost i težinu nekome tko to gleda izvana, a ne nekome tko dolazi iznutra.

I kada se direktno prosvjeduje, ljudi koji nose palestinsko ili arapsko nasljeđe dodatno riskiraju izlaskom u javni prostor i diskurs. Otvaraju se pitanja privilegija, sigurnosti, pozicija iz kojih podižemo glas.

Tako je. Mislim da je to definitivno istina i da jedna “Ivana Horvat” ima tu privilegiranu poziciju kada istupa u zastupanju prava Palestinaca. Kada su krenule dolaziti izbjeglice s Bliskog Istoka, još uvijek vidiš što se događa i kako se naš državni aparat odnosi prema njima i kakav je općenito mainstream stav prema tim ljudima – uzet će nam poslove, silovat će naše žene, to su sve divljaci… To je dio onog kolonijalnog diskursa u nama, kao i sa svakim kolonijalnim projektom – oni tamo su divljaci koje treba civilizirati i mi ćemo njih čizmom civilizirati i demokratizirati. To je dio naše mainstream retorike.

Ne mogu da ne primijetim i sada, kod puštanja talaca, isti jezik i kod naših portala: “prvi zagrljaj nakon toliko dana u zatočeništvu Hamasa”. Dakle, s jedne strane imamo 20 živih i 28 Izraelaca kojima su tijela ostala pod ruševinama, a s druge strane po izraelskim tamnicama preko 10.000 Palestinaca. Izraelska su snage sada natrag poslale 45 tijela koja su spaljena s užem oko vrata, oko ruku, neki propucani u glavu, neidentificirani. Pa to su isto civili. Tako je bilo i nakon 7. listopada, tada je svaki ubijeni izraelski stanovnik dobio priču – što su voljeli, s čim su se bavili, ime i prezime, a sve palestinske žrtve ostaju potpuno bezimene, djeca su samo brojevi i statistika, bez lica i imena, želja i snova, svega što svako ljudsko biće ima.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Njezine se knjige Svitanja u Jeninu i Srest ćemo se opet, sestro moja mogu čitati na hrvatskom, u izdanju Iris Illyrice, zahvaljujući prevoditeljici Martini Baričević. Autorica pripada dugoj tradiciji snažnih glaosva palestinskih žena, stoji u najavi, “koje iznova pronalaze i osmišljavaju autentične načine za borbu protiv okupacije, genocida i potpunog izbrisa palestinske zemlje i njezinih ljudi.”

O otpornosti, o neprepuštanju očaju i eskapizmu, o odrastanju i odgoju, o strahotama pamćenja, o užasu zaborava, o ženama kao subjektima palestinske borbe i o mnogim drugim pitanjima uz autoricu će govoriti Ivana Glavaš Bakija, glavna urednica Iris Illyrice, te Linda Al Rajabi, anglistica i turkologinja. Razgovor će moderirati Emina Bužinkić i Aneta Vladimirov.

Više informacija dostupno je ovdje.