Budenovo predavanje, Those who make revolution half way only dig their own graves, naslov duguje Saint-Justu. Kako parafraza Saint-Justovih riječi lišava njegovu misao prodorne snage, tako i izlučivanje samo jedne teze osiromašuje Budenovo predavanje do neprepoznatljivosti. No, nema nam druge: Buden tvrdi da je teškoća privatizacije vezana uz kontekst koji određuje ne samo privatizaciju, nego i načine na koje je ona osporena. Njegova argumentacija vraća nas točno dvadeset i pet godina unatrag kada je Francis Fukuyama u časopisu The National Interest objavio članak The End of History? Na temelju izostanka upitnika u naslovu njegove najpoznatije knjige The End of History and the Last Man, možemo pretpostaviti da su naredne tri godine, koliko je prošlo od objavljivanja članka do objavljivanja knjige, Fukuyamu učinile puno sigurnijim u vlastitu tezu prema kojoj kraj povijesti nastupa s nastupanjem liberalne demokracije kao konačnog oblika uređenja ljudskog društva. Takav tip konačnosti znači da će se još puno toga događati, ali uvijek unutar ideološkog prostora zacrtanih granica, uvijek prema nepromjenjivim pravilima jedne i jedine igre. Kraj povijesti ukida povijesno vrijeme pretvarajući ga u prostor: ono postaje muzej unutar kojeg je budućnost zaključana, a prošlost dostupna kao eksponat o kojem se treba brinuti. Povijest postaje otuđena od onih kojima pripada, biva predana kustosima koji se brinu o njoj i tako objektificirana učinjena dostupnom jedva zainteresiranim pogledima posjetitelja muzeja koji je velik koliko je velik svijet. Upravo u kontekstu muzealizacije povijesti, Buden pokušava razmišljati o privatizaciji kao nužnom dijelu tzv. tranzicije koja počiva na opoziciji Zapada i Istoka. Taj opozicioni par održao se do danas zbog muzeja koji, otimajući povijest kao takvu, objema stranama opozicije otima njihovu specifičnu povijest. Samo zbog univerzalizacije kapitalističkog Zapada, kaže Buden, socijalistički Istok djeluje periferno, provincijalno, nešto što je zakasnilo i tek mora stići na kraj povijesti. Njemu pripada nečasno mjesto u muzeju, on je svojevrsni muzej unutar muzeja, sramotno mjesto sa svojim potrošenim ideologijama, promašenim političkim konceptima koje se spominje samo kao ono što nije vrijedno spomena i idejama o kojima se raspravlja samo u kontekstu onoga o čemu je bilo kakva rasprava bespredmetna. Povijest Istoka, odnosno povijest socijalizma, nije učiteljica; ona ne pruža primjere, već služi samo kao loš primjer. Istok još uvijek postoji kao slika samo zato da bi se Zapad sa svojim konstituensima, od kojih su kapitalizam i parlamentarizam najvažniji, mogao potvrditi i idiotski obožavati samog sebe.

Podsjetimo se da se s krajem povijesti ukida povijesno vrijeme. Zapadu obožavanje samog sebe, koliko god paradoksalno zvučalo, najviše treba upravo dok trijumfira jer ublažava činjenicu da ostaje bez svoje budućnosti. Takvo odustajanje od budućnosti ima raznolika očitovanja, od kojih je jedno rasap društva. Društvo, onako kako ga Buden shvaća, predstavlja specifičan oblik zajedništva uspostavljen da bi se ublažile posljedice kapitalističke industrijalizacije, a obilježava ga u pravom redu institucionalizacija socijalne odgovornosti. Ono je nastalo u razdoblju kad je, uslijed sukoba rada i kapitala, odlučeno da nejednakost, bijeda i siromaštvo nisu pojedinačno, već društveno uzrokovani problemi, zbog čega je i njihovo rješavanje delegirano društvu, odnosno nacionalnoj državi koja je počela njemu služiti. Zenit društvenosti predstavlja država blagostanja u svojstvu učinkovitog osigurača protiv katastrofa koje mogu snaći pojedinca. U posljednjih nekoliko desetljeća, sa zamahom nakon kraja povijesti, otpočela je njena dezintegracija koju se može pratiti kao niz procesa od kojih je privatizacija vjerojatno najbitniji. Potrebno je naglasiti to da kad govorimo o rasapu socijalne države ne govorimo o nestanku države – ona se rekonstituira kao agentura kapitala – već o rasapu društva. A kad društvo prestaje postojati, kad prelazimo u postsocijalno stanje, postoje, kako nas je lijepo podučila Margaret Thatcher, samo pojedinci i njihove obitelji. Nejednakosti, bijeda i siromaštvo postaju odgovornost pojedinca; društvo koje bi trebalo biti osjetljivo na takvu bol je anestezirano, a ako ga se očajnički pokušava dozvati, kaže Buden koristeći Althussera, ono se ne odaziva, ne može biti interpelirano.

Buden je dosta teorijskog napora uložio da pokaže kako je kraj društva jedna od posljedica kraja povijesti kojeg možemo, ako nam je drago, zvati takozvanim, pisati u navodnicima ili relativizirati na bilo koji drugi način. Nakon toga mu je ostalo još da pokaže koje su posljedice takve ramifikacije suvremenih problema. Jedan od načina na koji je to moguće učiniti jest analiza tzv. okreta ka prošlosti kojeg je francuski povjesničar Pierre Nora datirao u sedamdesete godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme kad nastupa neoliberalna razgradnja društva. Postoji nekoliko, međusobno nesvodljivih, razloga za okretanje prošlosti koji se međusobno podupiru. Jedan od njih, Budenu očito najpoticajniji, čini odustajanje od ideje revolucije što je politička posljedica raspleta šezdesetih godina. Jednom kad je revolucija kao obećanje drugačije budućnosti prestala biti horizont društvenog djelovanja, načeto se društvo okrenulo prošlosti, a ideja raskida sa starim idejama uzmaknula je pred idejom tradicije. Odjednom je cijela sadašnjost postala zagušena prošlosti, ali ta prošlost postala je sjećanje koje ima vrijednost po sebi, no malo toga govori stvarnosti koja ga je naslijedila. Umjesto da s revolucijom nestane potreba za muzejima, cijeli svijet je postao muzej s revolucijom kao jednim među mnogim izlošcima uslijed čega je ona izgubila dodir sa svakodnevnim ljudskim iskustvom. Sjećanje na revoluciju tako postaje samo način da je se zaboravi. Sudeći prema izlaganju, Buden problematičnim smatra što upravo taj muzejski kontekst ne utječe samo na privatizaciju, nego i na načine na koje je ona osporena. Potvrdu za tu tezu pronalazi u retorici otpora privatizaciji; ljevica uglavnom pazi na bolju prošlost da se dodatno ne ošteti, brani ostatke ostataka društva, a ne napada njegove neprijatelje, u dosluhu je sa svojom revolucionarnom prošlosti, ali ne shvaća da je jedina prošlost vrijedna njene pažnje ona koja joj se obraća iz budućnosti.

Brenner se nadovezao na Budena upozoravajući na činjenicu društvene uklopljenosti teorija u sustave koje opisuju i posljedičnim epistemološkim zaprekama koje se uz stalno rekalibriranje metodologije mogu u nekoj mjeri zaobići. Vlastito predavanje, naslovljeno Urban Ideologies and the Critique of Neoliberal Urbanization, posvetio je definiranju intelektualnih temelja kritičke urbane teorije, discipline konstituirane odbijanjem intelektualnih temelja srednjostrujaške urbane teorije koja trenutna stanja gradova vidi kao izraz transhistorijskih zakona organizacije društvenog prostora, birokratske, ekonomske ili neke druge racionalnosti. Primjerice, često se naturalizira trend seljenja stanovništva iz ruralnih područja u grad, taj proces postaje pretpostavka teorija koje nisu kritičke, pri čemu se zaboravlja ono što će kritička teorija uvijek naglasiti; to da su u najvećem broju slučajeva migracijski i urbanizacijski procesi posredovani tržišno upravljenim političkim institucijama koje reorganiziraju vlasništvo nad zemljom i definiraju uvjete njenog korištenja. Temelje vlastite discipline Brenner je izložio preko šest teza i njihovih implikacija. Prva teza jest da je prostor grada mjesto gdje se društveni odnosi, kontradikcije kapitalizma i politički život izražavaju, potvrđuju i osporavaju što znači da je kritička urbana teorija potrebna disciplina. Uvodeći drugu tezu koja kaže da urbane promjene slijede ritam koji zadaju ciklusi akumulacije kapitala i s njima povezane državne regulacije, Brenner je naglasio da se ona u širem okviru urbanih studija ne podrazumijeva, već da  ju je još uvijek potrebno braniti i dokazivati. Ona implicira potrebu za (historijskom) urbanom političkom ekonomijom. Prema trećoj tezi proizvodnja urbanog prostora posredovana je historijski specifičnim oblicima državne moći koja uključuje različite načine regulacija poput, primjerice, planiranja i upravljanja prostorom grada. Kapital u raznim oblicima ne može ostvariti svoje interese bez posredovanja državnih institucija koje mu to omogućuju, baš kao što ne može opravdati svoje intervencije u prostor bez diseminacije ideologema koji ih pokušavaju učiniti legitimnima. Država, s druge strane, u demokratskim kontroliranim sustavima može regulirati vlasništvo nad urbanim prostorom i njegovo korištenje na način koji bi spriječio komodifikaciju. Kritička urbana teorija, uzimajući Poulantzasa i Lefebvrea kao polazišta, stoga mora na različitim prostornim skalama državu prepoznati kao područje sukoba oko oblika i razvoja urbanog prostora.

Četvrta teza kaže da je urbani prostor područje sukoba koji nije proizveden isključivo prema obrascima djelovanja kapitala i državnih institucija, već da značajan čimbenik u njegovoj proizvodnji čini djelovanje društvenih pokreta zbog čega njih urbana kritička teorija treba prepoznati kao aktere oblikovanja i usmjeravanja urbanizacijskih procesa. Urbane društvene pokrete ne određuje isključivo mjesto njihovog nastanaka, prema petoj tezi oni nisu gradski samo zato što nastaju u gradu, već su kvalitativno neodvojivi od stalno mijenjajućeg karaktera urbanog razvoja. Brenner je podsjetio koliko je za ovaj aspekt kritičke urbane teorije značajan rad Davida Harveyja koji je, potaknut potrebom za opisivanjem onog što se događa uslijed neoliberalizacije društva, skovao pojam akumulacije obezvlaštenjem. Nakon što je sedamdesetih godina prošlog stoljeća pala profitna stopa, značajniji kapitalisti su, umjesto da nastave investirati u proizvodne pogone, područja koja nisu bila podložna logici kapitala, poput različitih vrsta javnih usluga ili javnih dobara, pretvorili u kapitalistička radi novih načina ostvarivanja profita. Ono što je bilo javno, uz značajno posredovanje države, došlo je u privatne ruke, dogodilo se obezvlaštenje, odnosno postupni rasap društva o kojem je govorio Buden. Bitna implikacija ove teze jest da urbani društveni pokreti moraju biti shvaćeni u odnosu na režime akumulacije kapitala i moduse državne regulacije koji su lokalno specifični što i društvene pokrete koji nastaju u međudjelovanju s njima čini lokalno specifičnima. Posljednja, šesta teza, ona je koja nosi političku težinu kritičke urbane teorije kao discipline, kaže da je urbani prostor mjesto i ulog borbi vezanih uz budućnost kapitalizma te upućuje imperativ snagama društvenog da prisvoje ono što bi trebalo biti zajedničko djelujući protiv logike kapitala, a od same kritičke urbane teorije zahtijeva mapiranje stalno mijenjajućeg područja, strateških mogućnosti, ograničenja i uloga u borbi unutar i oko gradskih prostora.

Brenner je stalno, tijekom i između izlaganja, naglašavao da je kritička urbana teorija upravo teorija i da, kao takva, ne sadrži uputstvo za praktičnu upotrebu svojih analiza, već svoje postojanje duguje upravo izostanku revolucionarne prakse. Iskoristio je kao primjer samoupravljačke prakse koje po definiciji moraju proizaći odozdo, dok bi svaki vid usmjeravanja odozgo, iz neke hijerarhijski privilegirane pozicije, predstavljao udar na njihove principe. Zadatak kritičke urbane teorije je istraživanje i informiranje potencijalnih političkih aktera o mogućnostima koje postoje, ali su zatomljene unutar trenutnog stanja u kojem se privatizacija nadaje kao najveća opasnost. Postoji politički rad, postoji intelektualni rad i postoji politika intelektualnog rada. Buden i Brenner pokazali su, svaki nas svoj način, koliko su to različite stvari.

Projekt provodi kustoski tim Galerije Miroslav Kraljević (Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj) u Zagrebu, Centar za suvremenu umjetnost Stacion u Prištini te Europski institut za progresivnu kulturnu politiku u Beču. Prezentacija projekta započela je u ljeto 2013. godine izložbom u Prištini, a nastavak će uslijediti otvorenjem izložbe 2. svibnja u 20 sati u Galeriji Miroslav Kraljević te konferencijom koja će se održati naredna dva dana (3. i 4. svibnja).  

Izložba u Prištini okupila je niz stranih umjetnika koji se bave problemom privatizacije javnog prostora i⁄ili vidljivošću privatnog unutar onog što je bilo i što bi trebalo biti javno (John Hawke, Martha Rosler, Andreas Siekmann, Patricio Larrambebere). Polazeći od iskustva da privatno preuzimanje nekad javnih dobara često dolazi na mala vrata, u što javnost dobiva uvid već kada je sve odlučeno i provedeno, ovi umjetnici registriraju i bilježe pomake u svakodnevici kojima ponekad skrivene posljedice privatizacijskih procesa pokušavaju učiniti vidljivim i spoznatljivim pa je tako umjetnicima iz različitih konteksta  zajedničko upravo suočavanje s tim posljedicama te osvještavanje i educiranje gledatelja.

Uz strane umjetnike koji su sudjelovali na izložbi u Stacionu, a kojima se u Zagrebu pridružuje i kosovski umjetnik Alban Muja, na izložbi u G-MK sudjelovat će i nekoliko hrvatskih umjetnika i⁄ili istraživača: Bojan Mucko, Iva Marčetić, Bojan Mrđenović, Rafaela Dražić, Dina Rončević i OUR (Organizacija udruženog rada). 

“Polazište za izložbu u G-MK kustoski je koncept Sarah Lookofsky unutar kojeg smo ipak odlučile naglasiti neke lokalne specifičnosti na konkretnim primjerima iz Rijeke, Splita i Zagreba. Smatramo kako upravo hibridni umjetnički projekti mogu postati mjesto diskusije o posljedicama privatizacije, mogu educirati publiku, potaknuti javnu komunikaciju i artikulirati kritiku”, ističe kustoski tim Galerije Miroslav Kraljević. 

Konačnoj produkciji radova prethodi više ili manje ekstenzivan istraživački rad i⁄ili rad na terenu. Čest je slučaj da je konačni produkt istraživanja neka vrsta mapiranja, bilo da se radi o fotografskom mapiranju devastiranih hotelskih kompleksa na Jadranskoj obali (Bojan Mrđenović), uništene industrije na području Rijeke (Iva Marčetić) ili pak pokušaju razumijevanja procesa i posljedica privatizacije kroz višednevnu radionicu sa srednjoškolcima (Dina Rončević). S druge strane, dio projekata koji će se predstaviti na izložbi rezultat su site-specific terenskih istraživanja pa tako Bojan Mucko istražuje ulogu i moduse funkcioniranja Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom na primjeru zagrebačkih poslovnih prostora, Rafaela Dražić odlazi na teren u Brodosplit, a OUR-ovci predstavljalju nastavak case study analize posljedica raspadanja splitske Jugoplastike.

Izložbu prati i dvodnevna konferencija u čijoj završnoj konceptualizaciji sudjeluju Mario Kikaš te Tomislav Medak i Multimedijalni institut (MI2), a koja okuplja dio umjetnika koji sudjeluju u projektu, niz relevantnih stručnjaka i teoretičara te aktivista. U okviru konferencije održat će se predavanja Borisa Budena i Neila Brennera, a u panelima će, uz već spomenute umjetnike i istraživače, sudjelovati i Teodor Celakoski, Domagoj Mihaljević, Volker Eick, Milijana Babić i drugi. Potaknuta projektnim partnerstvom sa Stacionom konferencija je zamišljena kao platforma za diskusiju o privatizacijskim procesima u zemljama regije, o iskustvima borbe za javni prostor te o pojedinim radovima koji će biti predstavljeni na izložbi. Program konferencije je dostupan ovdje.

Izvor: G-MK