“Zaboravimo nakratko sve Bujance, Markićke, Stojiće, Hasanbegoviće, Ilčiće, Plenkoviće, molitelje, četu libertarijanskih trolova, falše ljevičarske drugove (pravi su dobrodošli) i ostale probleme i družimo se feministički razdragano nakon rakije dobrodošlice”, stoji u rođendanskom pozivu. 

“Stup srama pokrenut je 2007. godine s namjerom javnog prozivanja političkih stranaka koje ignoriraju uravnoteženu zastupljenost od najmanje 40 posto oba spola na kandidacijskim listama. Gotovo da nema parlamentarne političke opcije koja se u protekla četiri izborna ciklusa (dva lokalna i dva nacionalna) nije našla na Stupu srama. Uz nekoliko izuzetaka tako će biti i ove godine kada Stup srama postavljamo u centru Zagreba peti put, a uoči predstojećih parlamentarnih izbora. Iako smo do prije mjesec dana mislile da ove godine zbog novog izbornog zakona nećemo imati puno materijala za Stup srama, političke stranke objeručke su prihvatile odluku Ustavnog suda o suspenziji kažnjavanja za neuravnotežene liste te time i opet popunile Stup od vrha do dna.

Uz fizički stup srama koji pred svake izbore podignemo u Zagrebu na portalu Libela već šest godina postoji virtualni stup srama na kojem prikupljamo seksističke, homofobne i generalno diskriminirajuće izjave javnih osoba. Građani i građanke tijekom cijele godine mogu “dislajkati” postavljene izjave, a tijekom same akcije Stup srama imamo tradicionalno predizborno glasovanje za najseksistički izjavu hrvatskih političara i poitičarki. Do sada su se trajno na Stup srama svojim izjavama upisali Anto Kovačević, Vjekoslav Marochini, Vladimir Šeks i Zoran Milanović. Ove godine u ponudi su novi “biseri” te pozivamo građane i građanke da svojim glasom pomognu svojim favoritima i favoritkinjama da se upišu na evergreen listu hrvatskog seksizma”, stoji u najavi.

Ova akcija prepoznata je i na razini Europske unije od strane Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE) kao primjer dobre prakse u promicanju političke participacije žena. EIGE kroz metodologiju koju je razvio u različitim područjima rodne ravnopravnosti izabire najbolje primjere europske dobre prakse, a Stup srama je jedan od njih. U svom obrazloženju EIGE navodi kako je ulična akcija Stup srama doprinjela podizanju vidljivosti slabe zastupljenosti žena na kandidacijskim listama tijekom izborne kampanje te doprinjela stavljanju ovog pitanja u fokus javnosti. 

Piše: Vatroslav Miloš

U nedjelju, 8. marta, obilježili smo Međunarodni dan žena. Povijesno, to je dan koji bi nas trebao podsjećati na svakodnevnu borbu žena za društvenu, ekonomsku, medijsku i egzistencijalnu ravnopravnost. Jedan dan za borbu koja je svakodnevna. Nova koncepcija Dnevnika, umjesto da nameće nove standarde, nemušta je u želji za oponašanjem “pristupačnosti” svojih komercijalnih konkurenata. Na Međunarodni dan žena Sanja Mikleušević Pavić i Đurica Drobac podsjetili su nas da žene, iako su obrazovanije, zarađuju manje od muškaraca, ali, ako ništa, barem imaju statističku privilegiju živjeti dulje od muškaraca. Da i tih nekoliko godina viška i dalje budu manje plaćene od muškaraca. 

S druge strane, na nevidljivost žena u javnom prostoru izuzetnom su akcijom ukazali aktivisti i aktivistkinje udruga PaRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka. “Dio riječkih ulica, njih oko 160, danas, 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, nose imena istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo. (…) Cilj ove akcije je upozoriti na sustavno zanemarivanje žena, koje su odigrale važnu ulogu u bližoj i daljoj povijesti te uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima te javnim ustanovama. Naime, na području grada Rijeke, od 637 ulica, njih samo 25 (3.9 posto) nosi imena žena, dok 256 (40.2 posto) nosi imena muškaraca. No, Rijeka kao takva nije iznimka jer je situacija slična i u ostalim hrvatskim gradovima. Prema istraživanju iz 2001. godine, kada se iz statistike uklone neosobna imena, dolazimo do omjera od 94.7 posto naprema 5.2 posto u korist imena ulica nazvanih prema muškarcima.”, stoji u priopćenju koje je prenijela Libela. No da ulice Rijeke ne bi ostale zatrpane “kruhom i ružama” pobrinuo se Novi list u prigodničarskom tekstu u kojemu je izjavu dala i Dubravka Šuica. Ista ona HDZ-ova zastupnica koja je u ožujku prošle godine u Europskom parlamentu glasala protiv izvješća o ravnopravnosti muškaraca i žena, a kojim se htjelo jamčiti istu plaću za isti posao. I kad smo već kod ulica, u Zagrebu je nekoć jedna od njih nosila ime Clare Zetkin, njemačke socijalistkinje i aktivistkinje čijim je zalaganjem, među ostalim, i došlo do ustanovljenja Međunarodnog dana žena. Aleja Clare Zetkin, danas ulica Vladimira Ruždjaka, nalazila se na zagrebačkoj Savici. U neposrednoj blizini nekadašnje ulice Rose Luxemburg, današnje ulice Zinke Kunc. 

“Neki životi vrijedniji su od drugih”, piše Owen Jones u svojoj prošlotjednoj kolumni u Guardianu. Ono što ne znamo ili ne želimo znati jest da u ovom trenutku u Demokratskoj Republici Kongo, kao i u nešto bližim nam Ukrajini i Siriji, razmjeri su razaranja i ljudskih žrtava neshvatljivi. Budući da ta zemlja za Zapad nema nikakvu stratešku važnost, ističe Jones, za oko 6 milijuna mrtvih u sukobima – nikoga nije briga. 

Fotograf Ken Schles u 1980-ima živio je u njujorškom East Villageu i dokumentirao heroinsku i, posljedično, epidemiju AIDS-a koja u to doba harala tom četvrti. Schles je više puta ono čemu je svjedočio opisivao kao “ratnu zonu”, a mnoge je fotografije snimio s prozora svog stana, što možda najbolje svjedoči o beznađu koje je u to doba bilo sveprisutno u toj četvrti. Više možete čitati na stranicama portala Dangerous Minds. 

Vratimo se ovdje na trenutak Leonardu Nimoyu i Zvjezdanim stazama. Leigh Williams, novinar koji za više medija prati teme koje se tiču znanosti, objavio je uistinu dirljiv članak o filozofskim korijenima, “duhu čuda i otkrića” i poslijeratnog entuzijazma koji je inspirirao seriju. “Spock i njegovi kolege iz Zvjezdanih staza”, piše Williams, “personificirali su tu poslijeratnu, svemiru okrenutu, ‘javnosektorsku’ iskru za avanturom, znatiželjom i amibicijom; ljudski poriv, duh pothvata (Enterprise), mogli biste reći, no ne u želji za profitom već zbog tih kvaliteta samih, dakle svega onoga što je izgubljeno tamo negdje u 1980-ima”.

Prošloga nas je tjedna napustio Vlada Divljan, osnivač VIS-a Idoli i jedan od ključnih glazbenika jugoslavenskog novog vala. Nažalost, niti jedan medij nije uspio objaviti tekst koji bi se iole analitički – bez patetike i nostalgije za vremenima koja se nikada neće vratiti – osvrnuo na njegovu karijeru i značaj za popularnu kulturu. 

Feminističke borbe u prošlosti pokazale su da su pokušaji definiranja “žene” uzaludni: uglavnom su se bavile metafizikom femininosti i maskuliniteta umjesto da su se okrenule svakodnevnom nepoštivanju, mržnji i iskorištavanju žena i muškaraca. Festival Rdeče zore ne želi nastaviti daljnju polarizaciju spolova; umjesto toga, kreativno miješanje sudionika Festivala postavlja pitanje o granicama koje postaju izolirajuće granice razdvajanja ljudi.

Od prvoga Festivala, mnoge su se udruge i pojedinci pridružili organizaciji, a na ovogodišnjem, četrnaestom izdanju sudjeluju i Vox Feminae festival, Befem festival te Libela.org. Radionice će održati Željko Blaće, Nataša Muševič, Marion Trotte i Eva Matarranz, najavljene su izložbe Nine Bric, Belme Bećirbašić, Dine Rončević, javna rasprava o Međunarodnom danu žena And What do Others Have to Say? New Fronts of Feminism, performans Petje Grafenauera, Zorana Srdića Janežiča i Simona Macuha, prezentacija knjige Dragoslave Barzut te mnogi koncerti i popratna događanja na dvanaest ljubljanskih lokacija. Detaljan raspored festivala Rdeče zore pronađite ovdje.

KP / rdeče zore / Fotografija: Theremidi Orchestra

Izvor: CESI

Smišljeni pokušaj Denisa Latina da svojim urednicima, kome li već tko odlučuje o informativnom programu, podmetne jednu “neproblematičnu” emisiju – pa da vidimo što će biti, Latinica u potrazi za nestalom ženstvenošću zacijelo neće biti niti zabranjena, niti cenzurirana, iako je, po mom sudu, a u tome nikako nisam usamljena#{i}#, bila daleko problematičnija od nekih koje su se bavile “ozbiljnim političkim pitanjima” i oko kojih su se lomila televizijska koplja i potezalo pitanje cenzure, mjere i pouzdanosti javnog govora na javnoj televiziji. Posljednja je Latinica ozbiljno, još jednom, dovela u pitanje ulogu javnog servisa u stvaranju obrazovanog i informiranog građanstva. 

U vrijeme u kojem niti jedno dijete, muškog ili ženskog spola, svejedno, ne bi smjelo izaći iz osnovne, a kamoli iz srednje škole, a da ne nauči što su to rodni identiteti, kako se formiraju i kako perpetuiraju društvene odnose moći, kako djeluju na ljude i njihove međusobne odnose – ovakva Latinica bila je demonstracija poraznog ishoda i obrazovnog sustava i javnih politika rodne ravnopravnosti i dometa demokratske kulture. I, dakako, totalni fijasko javnog servisa.  

Tolika količina provincijalnog naklapanja, ignorancije, stereotipa, diskriminirajućih seksističkih i rasističkih opaski na koje nitko nije reagirao već dugo nije viđena na jednom mjestu u tako kratko vrijeme.

U svijetu u kojem se investira velika količina intelektualnog, obrazovnog, znanstvenog i socijalnog kapitala u dekonstrukciju socijalnih i kulturalnih konstrukta ženstvenosti i muževnosti koji su prepoznati kao generatori rodne nejednakosti i neravnopravnosti, Denis Latin i njegovi gosti uprli su se u pokušaj da definiraju neku novu, poželjnu i prihvatljivu ženstvenost. Tu smo stvarno čuli svašta. Od besmislica i međusobno kontradiktornih teza o tome da su se muškarci i žene opasno približili u emancipaciji (?!) pa su žene zato izgubile ženstvenost – kao da je to neka bogomdana uvijek ista osobina – do toga da za ženstvenost nije presudno kako se žene oblače, koliko kilograma viška imaju, da bi (u pogledu svog muškarca) ipak ostale ženstvene. Načuli smo da žene mogu biti ženstvene i u muškoj pidžami. Stvarno, tko bi rekao nakon svih onih filmova u kojima se ženske likove feminino erotizira baš tako da im se navlači gornji dio muške pidžame. I potpune besmislice, poput tvrdnje da je gubitak ženstvenosti gubitak individualnosti (sic!). Stvar od banalnosti nisu mogli spasiti ni pokušaj redateljice Saše Broz da zagovara mogućnost različitih modela tjelesnosti i izražavanja rodnog identiteta kao ženstvenog, niti pisca Bruna Šimleše da konceptu doda dimenziju osobnosti i individualnosti i da rodni identitet prikaže tek kao dio nečijeg identiteta.

Latin nije ni okom trepnuo kad je objasnio uredničku ideju vodilju da su žene u emisiju pozvane po kriteriju ženstvenosti. Nejasno je, međutim po kojem su kriteriju u ovoj Latinici sudjelovali muškarci? Je li to bila pamet, kompetencija u arbitriranju ženstvenosti, ili su tamo sjedili zbog rodne ravnopravnosti i kao kontrapunkt ženstvenim ženama, jer oni taj atribut ne posjeduju. Ako je tome tako, čemu uopće emisija o nestaloj ženstvenosti, kad je već i sastavom sugovornika sve objašnjeno?

Na uporno ponavljanje Latinovog pitanja, kud je nestala ženstvenost i kako pomoći ženama da je ponovo pronađu, šampionat u bizarnim odgovorima ipak je osvojio Saša Zalepugin. Pokroviteljski zabrinut zgražao se nad dezorijentiranim ženama koje posežu za “vulgarnim oblicima” ženstvenosti, poput pearcinga (a afričke žene iz čije kulture takvo ukrašavanje navodno dolazi to rade, jer nemaju što obući) do žena koje se, u želji da se izjednače s muškarcima bave body buildingom. Sve to nikada nije pripadalo “našem idealu ženstvenosti”. Ženstvenost, na tome je ustrajao, nema nikakve veze sa seksualnošću i njena je suština – šarm. Jasno i definitivno poput zakona gravitacije.

Zar do naše kulture nije doprla Margaret Mead sa svojim povijesnom antropološkom studijom Sex and Temperament in Three Primitive Societies (Seks i temperament u tri primitivna društva, 1935) koja predstavlja prekretnicu i nakon nje niti jedna ozbiljna antropološka misao više ne podrazumijeva nužnost i zadanost razlika između spolova, već te razlike promatra kao posljedicu razlike u socijalizaciji i očekivanjima koje kultura nameće muškarcima i ženama. Spomenuta je Latinica zorno potvrdila nalaze Mead – ženstvenost kao osobinu ličnosti i temperament smišljaju nadobudni društveni arbitri, pa se utoliko i sama Latinica pretvorila u neko ogledno laboratorijsko pleme koje upravo smišlja kako da žene budu ženstvene.

Tko mari za Simone de Beauvoire i njenu sad već globalno poznatu tvrdnja da se ženom ne rađa nego postaje, ili Judith Butler koja smatra da je performativnost (izvedbenost) roda, spola i seksualnosti izraz društvene moći i regulativnog diskursa. Mi imamo Latina i Sašu Zalepugina koji će nam objasniti što je to prava ženstvenost i pomoći da ju sačuvamo, ili barem ponovo pronađemo.

Razglabati danas o nestajanju ženstvenosti i o tome kako ju ponovo zadobiti, usporedivo je sa srednjovjekovnom temom nestajanja pojasa nevinosti i kako ga vratiti u upotrebu. Tada je ženstvenost bila definirana idejom vjernosti, ulogom žene kao čuvarice časti nekog velmože i prevrtljivom i nepouzdanom ženskom prirodom, od koje nju samu treba zaštititi. A forum na kojem se raspravljalo mogao je biti glavni gradski trg ili crkva. Danas, uz promjenu konstrukta ženstvenosti, to je tema informativno-političkog programa javne televizije u Hrvata.

Tone su prosvjetiteljskog i edukativnog crnila potrošene da bi se objasnilo da su ženstvenost, kao i muževnost, socijalno i kulturno uvjetovani identiteti i da je svako nastojanje da se oni reduciraju na određene zadane muške ili ženske uloge, ponašanje, izgled, ukus, izbor, to jest da se podvrgnu socijalnoj represiji i “cenzuri”, nasilje nad pojedincem/pojedinkom. Socijalne su analize pokazale da stereotipi koji se vežu uz ženski, odnosno muški rodni identitet, baš kao i etnički, rasni, regionalni ili bilo koji drugi stereotipi (pojednostavljene predodžbe i vjerovanja koja se pripisuju svim pripadnicima neke grupe) sudjeluju u proizvodnji diskriminacije, neravnopravnosti, pa i nasilja. Ne može biti ravnopravna i slobodna soba kojoj se kao rodni identitet nameće bilo kakvo ponašanje, izgled, ili osobina, bio to “ženski šarm”, ili  tradicionalistički obrasci ženstvenosti – trpi, šuti, rađaj. I koja živi pod prijetnjom da će, ako odudara od tog identiteta biti diskriminirana, isključena, a možda i zlostavljana.

Stereotipi i hegemonijske rodne uloge će dakako, unatoč svim prosvjetiteljskim nastojanjima opstati. Na njima se temelje i s njima barataju sve kulture, koje mogu gajiti vrlo različite standarde. Pogotovo popularna kultura i zabava tendiraju instrumentalizaciji tih stereotipa. Iako nikada nisu sasvim benigni, ipak nije sasvim svejedno gdje ih se priziva i s kojom svrhom. Kad se u raspravu o tome kako unaprijediti vladajuće socijalne konstrukte i utvrditi pripadajuće im  stereotipe, upregne jedna od vodećih informativnih emisija na javnoj televiziji, kakvom Latinica slovi, onda je vrijeme za alarm.