Izlaganje u organizaciji udruge queerANarchive vodi Paola Radovniković, predsjednica udruge HELP i stručnjakinja za znanstvenu podršku istraživanju, inovacijama i strateškom predviđanju u Agenciji Europske unije za droge. Tijekom predavanja, Radovniković će se usredotočiti na fenomen chemsexa, te predstaviti iskustva iz prakse i alate za pomoć pri gubitku kontrole.

Predavanje počinje u 19 sati, a više detalja pronađite ovdje.

Tijekom 17 modula raspoređenih na šest vikenda, Školica povezuje teoriju i praksu: od povijesti queer pokreta, feminizma i kritike kapitalizma, preko odnosa prava, medicine i roda, do konkretnih alata za analizu diskursa, argumentaciju i kolektivno političko djelovanje. Prvi vikend Školice počinje u subotu, 7. veljače, a posljednji termin održava se u subotu, 2. svibnja.

Program je zamišljen kao prostor zajedničkog učenja, razmjene i građenja političke imaginacije, ali i kao poligon za razvoj znanja i vještina potrebnih za djelovanje u lokalnom kontekstu. Školica kvira polazi od uvjerenja da promjena nije apstraktna – ona se uči, gradi i vježba zajedno.

Školica je besplatna i otvorena za sve. Prijave su moguće do samom kraja školice, jer je moguće i parcijalno sudjelovanje.

Prijaviti se možete putem poveznice do 2. svibnja, kada se održava posljednji susret.

Ovim programom otvara se privatni i filmski prostor LGBTIQ osoba, ali dotiče se i javni, politički te društveni angažman pripadnika rodnih i seksualnih manjina. Predstavljene filmske priče govore o “identitetima koji se grade u tipičnim okruženjima nasilja, ritualima i tradicijama koje zastranjuju a istovremeno pružaju inspiraciju za povratak ili preobrazbu, mjestima pripadanja ili samo mjestima pod suncem”, stoji u najavi.

Raspored projekcija izgleda ovako:

• 31. listopad; Symptom, r. Kamee Abrahamian (2024)
• 7. studeni; Prayer for Tending Death, r. Elyla (2024) i Baradiya, r. Gab Mejia, Miko Reyes, Datu Arayan, David Loughran (2024)
• 14. studeni; Tell Her What Happened to Me, r. Pethrus Tibúrcio (2024) i Hold Me Close, r. Aurora Brachman, LaTajh Simmons-Weaver (2025)
• 21. studeni; Saigon Kiss, r. Hồng Anh Nguyễn (2024) i Pigeons are dying, when the city is on fire, r. Stavros Markoulakis (2023)
• 28. studeni; Beat goes on, r. Shanti Avirgan (2019) i Congratulations Dx!, r. Mark Felix Ebreo (2023)
• 5. prosinac; My Therapist Said, I Am Full of Sadness, r. Monica Thedja (2024)
• 12. prosinac; The Devil Light, r. Gervasio Canda, Paula Boffo, Patricio Plaza (2025) i Oceanina, r. Valentin Noujaïm (2024)

Filmske večeri petkom prilika su da se u “ugodnom društvu prepustite dobrim pričama, pothvatima i putovanjima, odnosno neuobičajenim i često nevidljivim životnim iskustvima koja nam razotkriva ovaj niz vrlo intrigantnih filmskih ostvarenja”, poručuju organizatori_ce.

Više detalja pronađite ovdje.

Filmski ciklus organizira se u suradnji s berlinskim festivalom XPOSED, čiji je ovogodišnji selektor Pol Merchan zaslužan za izbor filmova koji će se predstaviti splitskoj publici.

“Ciklus je sačinjen od kratkometražnih europskih i američkih filmova koji tematski istražuju životne priče LGBTIQ osoba čiji se dostojanstveni ili pak zdravorazumski epilog često tek nazire, ali koji nikada do kraja ne biva dorečen. U filmovima koji spajaju nespojivo i nepomirljivo, lokalna publika će pronaći slike i sličice s kojima se može identificirati, pa i olakšati svoje tegobe u nezahvalnom svijetu koji, kako se čini, nikada ne posustaje”, stoji u najavi.

Na repertoaru se nalaze filmovi koji prikazuju “napadnute žene u čiju obranu ustaju trans žene, flertanje između bliskih muških prijatelja, tajanstvene droge čije djelovanje remeti njemački filozof Hegel, ‘mekušce’ i našminkane muškarce u raljama svijeta skrojenog po mjeri ‘pravih’ muškaraca, ekstravagantne queer aktiviste koji ne prezaju od kapitalističkih eksploatatora prirodnih resursa, bijeg od diktature i egzil koji ne nudi slobodu, te majke i sinove koji svoje usamljenosti proživljavaju na neuobičajene načine”, dodaju organizatori.

Više detalja o ciklusu i rasporedu projekcija možete pročitati ovdje.

Jose Begega, u Galeriji kluba Kocka predstavit će se video performansom Slam i 3 plesa za Alberta. Njegovi se radovi bave smrću i ponovnom rađanju kvir zajednice kroz chemsex, ples i rod. U pjesmi posvećenoj Albertu, ljubavniku koji je umro od droge, Begega promatra chemsex kao fenomenom koji ukazuje na kompleksnost kvir života vremenu krize kasnog kapitalizma, potrošačkog društva i akutne otuđenosti.

Jose Begega svoj rad oblikuje oko univerzalnih tema i hiper-subjektivnosti. Osim bogatog iskustva u vizualnoj, medijskoj i izvedbenoj umjetnosti, njegovo življeno iskustvu u HIV aktivizmu, DIY dizajnu i publiciranju, seks radu, porno industriji, komunalnim projektima, knjižnjičarstvu, boksu i drugim poljima čini njegov rad kompleksnim, odvažnim i često paradoksalnim.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Uspinjem se kamenim stepenicama, otvaram trošna vrata i ulazim u zgradu. Ostavljam prosinačko sunce iza leđa, zastanem tek na trenutak da dopustim očima da se priviknu na mrak pa napokon zakoračim drvenim stubištem koje vodi do kata koji se grana u dva, doslovno i metaforički, osunčana prostora; desna vrata vode vas u prostorije namijenjene druženjima, radionicama, razgovorima, filmskim večerima, dok ona lijeva vode u administrativni backstage ispunjen radnim stolovima, papirima, formularima, registratorima, markerima, flomasterima… Upravo me tu dočekaju Tonči Kranjčević Batalić i Igor Mušić iz udruge queerANarchive koja koordinira suupravljanje LGBT centrom Split.  

LGBT centar Split otvoren je u 2014. godini kao prvi takve vrste u Dalmaciji, a od 2018. godine razvija se kao društveno-kulturni centar za lokalnu LGBTIQ+ populaciju. Trenutačno prostorom Centra upravlja Platforma LGBT centra koju čine udruge queerANarchive, Queer Sport Split, Split Pride i Domine. Ipak, za priču o povijesti ovog prostora kao prostora lokalne LGBTIQ+ zajednice, važno je vratiti se u 2011. godinu i prvi splitski Pride u organizaciji lezbijske grupe Kontra, Centra za prava seksualnih manjina Iskorak iz Zagreba i feminističke udruge Domine iz Splita. 

“Već se nakon prvog Pridea aktivno radilo na decentralizaciji i poticanju lokalne zajednice da se okupi u udrugu koja bi preuzela i organizaciju. Ta se ideja realizirala 2013. godine kada su volonteri Split Pridea osnovali udrugu Rišpet koja je sudjelovala u organizaciji treće povorke ponosa da bi iduće godine preuzela njenu organizaciju, kao i osigurala, tj. dobila na upravljanje, gradski prostor za LGBT centar Split, prostor koji je tih godina korišten isključivo za potrebe organizacije Pridea. Ipak, vrijeme je pokazalo da u ovom procesu nije došlo do potrebnog transfera znanja o samom vođenju udruge i rada u civilnom sektoru što je rezultiralo gašenjem udruge Rišpet u 2020. godini”, uvodi me Tonči u povijest prostora, a Igor nastavlja: “Najveća promjena dogodila se 2018. godine, kada je Zaklada Kultura nova prepoznala i podržala projekt LGBT centra koji otada kontinuirano prima podršku za razvoj suradničkih platformi u Republici Hrvatskoj. Takva vrsta podrške omogućila je transformaciju Centra u društveno-kulturni centar, ali i sustavno planiranje, organizaciju i realizaciju različitih programa i aktivnosti u prostoru tijekom cijele godine.” 

Udruge uključene u rad Centra prostor koriste terminski, ali je prostor u programskom smislu otvoren za bilo koga, pojedinca ili kolektive koji žele organizirati program za zajednicu: “Takve inicijative potičemo kroz program otvorenih vrata putem kojeg pozivamo korisnike_ce, pogotovo mlade koji su naši najbrojniji korisnici, da osmisle i prijave programe za koje smatraju da su bitni za zajednicu, a mi im pružamo organizacijsku i financijsku podršku u provedbi. Ipak, i u ovom je procesu jako bitno biti aktivan, osluškivati interese i potrebe zajednice koja je okupljena u centru, potaknuti ih na angažman i pružiti mentorsku podršku tijekom cijelog procesa. A često nismo dovoljno kapacitirani da bismo, uz sve ostale poslove koje obavljamo, imali vremena za pružanje kvalitetne i kontinuirane mentorske podrške mladima.”

U tom smislu, priča o Centru “danas i ovdje” brzo prelazi u priču o brojnim poteškoćama s kojima se kulturni radnici_e u civilnom sektoru svakodnevno susreću. Logično i apsolutno očekivano. Naime, Tonči, Igor i ja ne ulazimo u ovaj razgovor isključivo u ulogama novinarke i predstavnika Centra. Poznajemo se dugi niz godina, svo troje djelujemo u nezavisnom sektoru dulje nego što se poznajemo pa je zaista teško odoljeti priči o problemima i neuralgičnim točkama sistema u kojem radimo i izgaramo. A poteškoće i izazovi u radu zajednički su, čini se, svima u civilnom sektoru. “Pitanje kapacitiranosti, neadekvatnih uvjeta rada zbog prirode prostora u kojem je Centar smješten, nedovoljne financijske podrške, česti su pojmovi s kojima se svi u sektoru susreću”, nadovezuje se Tonči i ističe kako poteškoće ovog tipa nerijetko utječu upravo na kontinuitet rada i proizlaze iz složenosti financiranja i rada u udruzi.

“Mlade je potrebno poticati, istina, ali to je problem koji nije specifičan za zajednicu već je nešto s čime se opetovano susreću svi koji rade na nezavisnoj sceni. Rad u Centru pokazao nam je da smo u proces ušli s teretom vlastitih očekivanja iz prijašnjeg rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, kao i koliko se teško odvojiti od očekivanja koja su pred nas postavljena od strane donatora i donositelja odluka koji i dalje ne razumiju suštinu i važnost postojanja ovakvog centra. S razlogom smo se odlučili razvijati upravo kao društveno-kulturni centar jer uviđamo važnost samog pojma društvenosti za LGBTIQ+ zajednicu.”

LGBT centar Split, naime, u fokusu svog djelovanja nema zagovaračke aktivnosti prema općoj javnosti niti podizanje vidljivosti lokalne LGBTIQ+ zajednice i scene. Djelovanje Platforme koja upravlja Centrom stoga se ne svodi na promjenu društvene percepcije prema LGBTIQ+ zajednici, već ovaj prostor postoji prvenstveno zbog pružanja podrške i sadržaja namijenjenog zajednici, a u tom se smislu društvenost otkriva kao preduvjet bilo kakve priče o participaciji mladih. Postojanje ovakvog mjesta, sigurnog mjesta i mjesta podrške, mjesta na kojem se događa društvenost – ono što je nerijetko previđeno u ocjenjivanju projektnih prijedloga i smješta se u prostor “između” organiziranih aktivnosti – tako otvara mogućnost povezivanja unutar zajednice na temelju dijeljenih interesa.

“Na nama je svakako da pokušamo primijetiti interese korisnika, da ih usmjerimo da te interese realiziraju u Centru, ali to nam ne može biti primarna vodilja u radu. Takve se stvari ponekad događaju spontano, pojedinci se okupe oko zajedničkog interesa i u potpunosti preuzmu cijeli proces, pa mi u tom trenutku više nismo ni potrebni. Trenutačno u Centru djeluju dva kolektiva koja nam nude odgovor na pitanje što to Centar jest i što može pružiti zajednici. U ovom slučaju riječ je o radionicama vezenja koje se kontinuirano odvijaju u prostorima Centra i u potpunosti su organizirane od strane zajednice, kao i djelovanje kolektiva Drag Kokošinjac koji se oformio u Centru i kao takav proširio djelovanje i na prostor Doma mladih u kojem organiziraju javna događanja”, objašnjava Igor.

Spomen Doma mladih, još jednog splitskog društveno-kulturnog centra, otvara pitanje same geografske smještenosti LGBT centra u staroj gradskoj jezgri pa pitam svoje sugovornike što im je ovakva pozicija donijela. Tonči ističe: “Ironično je da udrugama koje suupravljaju Centrom sam prostor Centra često predstavlja administrativno opterećenje. Naime, aktivnosti koje organiziraju udruge uključene u Platformu LGBT centra mogu se odvijati i nerijetko se odvijaju i u drugim prostorima za kulturu u gradu, poput Doma mladih ili kreativnog hub-a Prostor u Splitu. To su aktivnosti koje posjećuju i naši korisnici, a koje možda ne bi posjećivali da nije prethodno ostvarena ta društvenost kroz susrete u prostoru Centra. Smještenost LGBT centra u zgradu Doma mladih vjerojatno bi privukla veći broj korisnika i publike, ali zgrada Doma je segmentirana i ne funkcionira kao cjelina, a kroz dosadašnji rad u Centru uviđamo da je ključno postojanje zajedničkog prostora za susrete van organiziranih aktivnosti i događanja.” Prvo sveobuhvatno istraživanje o potrebama LGBTIQ+ zajednice na splitskom području koje je realizirano u ovoj godini, a koje su organizirale udruge queerANarchive, Queer Sport Split i Split Pride, nudi odgovor na pitanje o važnosti pozicije Centra u staroj gradskoj jezgri. Naime, lokalna LGBTIQ+ zajednica prostor gradske jezgre percipira kao siguran javni prostor. 

S druge strane, moji sugovornici ističu i dodatnu vrijednost lokacije: bitno je organizirati sadržaje u centru grada koji svakom novom turističkom sezonom sve više postaje koorporativni i komercijalni centar u kojem lokalno stanovništvo ne pronalazi sadržaje za sebe. “Provedeno istraživanje pokazalo je da je održiv prostor za LGBTIQ+ zajednicu potreban, ali da je jednako važno govoriti o javnim politikama. Naime, sustav financiranja još uvijek ne pokazuje osjetljivost za temu prostora društvenosti i njegove važnosti za zajednicu. To je tema u fokusu smjernica koje u veljači planiramo predstaviti donositeljima odluka na lokalnoj razini. Naime, društveno-kulturni centri ne mogu biti svedeni samo na produkciju kulturnog sadržaja, već moraju pružati i konkretan prostor u kojem se može ostvariti i društvenost”, ističe Tonči.

Na tom tragu, Igor ističe da je LGBT centar Split ujedno i jedini izvor pružanja deinstitucionalizirane podrške mentalnom zdravlju u obliku psihološkog savjetovanja u gradu Splitu. “To je jedan aspekt podrške koju pružamo, a za kojim očito postoji i potreba i interes zajednice. Ipak, da bi psihosocijalno savjetovalište moglo odgovoriti na potrebe zajednice i pružati adekvatnu, strukturiranu i kontinuiranu podršku, profesionalni kadar koji pruža podršku primoran je uz svoju djelatnost obavljati i administrativni dio posla. On uključuje prijavu projekta psihosocijalnog savjetovališta na natječaje, vođenje navedenih projekata i projektno izvještavanje, poslove koje psiholozima oduzimaju vrijeme za rad s korisnicima_ama, dok projektna sredstva nisu dostatna za zaposlenje dodatne osobe isključivo za administrativnu podršku. Ovakvo opterećenje dovelo je do situacije u kojoj psihološko savjetovalište trenutačno djeluje na volonterskoj osnovi.” 

Tema društvenosti u ovom se trenutku otkriva ne samo kao preduvjet povezivanja unutar zajednice, kao preduvjet izlaska zajednice u javni prostor, kao način učenja odgovornog korištenja zajedničkog resursa, nečega što nadilazi samu zajednicu i što koristi društvu u širem kontekstu, već i kao jedan od mogućih načina prevencije budućih psihosocijalnih poteškoća zbog česte izolacije i osamljenosti koju doživljavaju zbog manjka podrške u obitelji i užoj društvenoj okolini. Društvenost omogućuje prepoznavanje i artikulaciju potreba i interesa i pojedinaca i zajednice.

Moji me sugovornici nakon višesatnog razgovora pozdravljaju pri odlasku: “Ne radimo s homogenom skupinom korisnika_ca, a ono što zaista možemo je usmjeriti ih na djelovanje. A i to je nešto, nekad je to najviše što možemo. Ono što smo naučili je činjenica da ponekad moramo pustiti da se stvari organski razvijaju.” Izlazim iz zgrade, koračam ulicama prazne gradske jezgre i razmišljam kako ova izjava točno opisuje ne samo nastanak i smjer u kojem se razvija LGBT centar Split, već i načine stvaranja i razvijanja društvenosti. A njoj samo treba treba dati prostor u kojem će se ostvariti.

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Zadarski sociolog Pavao Parunov, koji je, uz Saru Čović ujedno i proveo istraživanje, u uvodnoj ga riječi smješta u kontekst malobrojno provedenih upitnika u Hrvatskoj i naglašava njegovu važnost s obzirom na zabilježen porast govora mržnje i raznih oblika nasilja prema LGBTIQ osobama i u širem europskom okruženju. Paurnov napominje da iako postoji pomak u javnom diskursu od ranih 2000-ih, istraživanja u posljednjem desetljeću potvrđuju kako je LGBTQ zajednica u Hrvatskoj društvena manjina koja je na višestruke načine društveno isključena i ranjiva.

Istraživanje o potrebama LQBTIQ osoba u Splitu zasniva se na šest tematskih segmenata: zadovoljstvo LGBTIQ osoba životom u Splitu, sigurnost i otvoreno izražavanje vlastitog identiteta, izvori podrške LGBTIQ osoba, nasilje i diskriminacija, mentalno zdravlje i povezivanje LGBTIQ osoba i njihovo uključivanje u život zajednice. Istraživanje navedenih segmenta provedeno je kvantitativnom metodom putem online upitnika koji se dijelio društvenim mrežama i kvalitativnom metodom u obliku dubinskih intervjua i polustrukturiranih fokus grupa.

Iako se, prema istraživanju, ne može tvrditi da LGBTIQ osobe u Splitu doživljavaju nasilje u većoj mjeri nego u drugim gradovima, dokazan je nesklad između zakona koji su na snazi i životne svakodnevice LGBTIQ osoba, navodi LGBT centar Split u priopćenju. Verbalni oblici nasilja poput zastrašivanja, vrijeđanja i izrugivanja prisutni su u javnim prostorima, pri čemu sudionici_e detektiraju gradske javne prostore koji su opasniji iz drugih, kao i počinitelje nasilja među kojima se ističu grupe mlađih muškaraca. Posebno su ranjive osobe čije rodno izražavanje u percepciji okoline odudara od norme, poput rodno-varijantnih ili trans osoba, navodi Parunov. 

Istraživanje je pokazalo da, zbog navedenih prepreka, većina sudionika_ca ima poteškoća s mentalnim zdravljem. Institucionalni izvori mentalne podrške nemaju razvijen nijedan oblik preventivnog djelovanja za dobrobit LGBTIQ osoba, niti jasno istaknutih stručnih znanja i razumijevanja poteškoća koje nastaju stigmatizacijom rodnog i/ili seksualnog identiteta, što mladima uvelike otežava pristup financijski (javno) dostupnoj zdravstvenoj podršci. Parunov ističe da je politička participacija LGBTIQ mladih također niska zbog dugotrajne isključenosti iz političkog sadržaja, osim kad se zajednicu instrumentalizira u lokalne političke svrhe.

Unatoč visokom stupnju ekonomske samostalnosti starijih osoba u zajednici, za mlade LGBTIQ osobe koje se nisu financijski osamostalile obiteljski i/ili školski odnosi mogu predstavljati izvor poteškoća, zbog čega su prostori okupljanja zajednice poput LGBT centra važni kako bi pružili potporu u svakodnevnom životu. Među ispitanicima_cama se našao i dio LGBTIQ osoba koji zbog iscrpljujućih okolnosti navigiranja identitetom u školskom, obiteljskom i kontekstu šire okoline odgađa ili prekida nastavak obrazovanja s ciljem financijskog osamostaljenja, što vodi slabo plaćenim i nesigurnim poslovima.

Kao primjere dobre prakse u rješavanju navedenih problema, u istraživanju se ističu uske mreže društvenih odnosa, koje se preslikavaju u prostorne navike, odnosno odlazak na određene kulturne i umjetničke sadržaje, u ugostiteljske i druge komercijalne prostore. Među njima se ističu Klub Kocka, Split Pride i LGBT centar Split, koji je ujedno i jedini izvor pružanja deinstitucionalizirane podrške mentalnom zdravlju u obliku psihološkog savjetovanja. Psihološko savjetovanje od velike je važnosti s obzirom na to da velik dio zajednice gubi obiteljsku podršku zbog autanja, a roditelji često nemaju znanje potrebno da bi vratili povjerenje i sigurnost u narušeni odnos.

Povezivanje s drugim LGBTIQ osobama u zajednici bitno je za stvaranje prostora podrške, a istraživanje je pokazalo da je dio ispitanika_ca ostavljen po strani i traži načine kako bi se uključili i aktivnije izražvali rodni i/ili seksualni identitet. U tom smislu, participacija u stvaranju sadržaja se pokazala pozitivnom za osjećaj pripadnosti LGBTIQ osoba i Parunov ističe važnost njihova održavanja. Ukazuje i na financijsku nestabilnost zbog koje je većina postjećih projekata na volonterskoj bazi, te na važnost buduće podrške grada Splita u njihovu provođenju.

U priopćenju LGBT centra Split nekoliko se puta napominje da ispitanici ne promatraju Split kao grad slučaj, unatoč visokoj stopi nezadovoljstva aktualnom gradskom vlašću, socijalnim uvjetima, ekonomskom situacijom, negativnom slikom o budućnosti i željom za preseljenjem. Split po tom pitanju nije ništa posebno drugačiji od ostalih gradova u Hrvatskoj, što ukazuje na generalno loše uvjete u kojima LGBTIQ osobe žive. Istraživanje je predstavilo ključne probleme, ali i mogućnosti njihova poboljšanja kroz primjere dobre prakse i savjete upućene potencijalnim izvorima javne i institucionalne podrške. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nerijetko je, nažalost, maksimum suradnje nalik onome u toksičnim vezama; povlačite, gurate, predlažete kompromise, prihvaćate mrvice pažnje i sretni ste što imate barem to. Sretni ste što vas nisu izbacili iz prostorā u kojima ostavljate psihičko i fizičko zdravlje, sretni što možete još jednu, dvije, tri godine (ovisno o odobrenom projektu) preživljavati u prekarijatu i pokušavati dokazati važnost vlastitog angažmana donositeljima odluka. Jer se, na kraju dana, sve u ovim partnerstvima svodi upravo na dobru volju donositelja odluka. Oni su ti koji mogu jednim odbijanjem potpisa srušiti ono na čemu ste radili, što ste godinama zagovarali, što ste pokušali dokazati kao društveno koristan rad. 

Kako onda pristupiti temi? Kao prekarna radnica u kulturi, s iskustvom rada na projektima koji su se usko ticali transformacije jednog takvog prostora u Splitu, Doma mladih, i meni je osobno dosadio taj suhoparni pristup, koji pomalo nalikuje objašnjavanju legitimiteta vlastitog postojanja i djelovanja onima koje, čini se, na kraju dana nije ni briga za to. Potpisati dokument, fotografirati se na nekoj javnoj konferenciji, zbrojiti pluseve koje su omogućili predstavnici JLS-a – sasvim dovoljno za mirnu savjest svake gradske uprave. Nemoj mutiti vodu, dozvoli udrugašima da rade što rade, neka se muče, a ti budi tu kao tihi, pasivni partner. Nažalost, ovo je stvarnost, koliko god bila nevidljiva u medijskom prostoru u kojem se nerijetko upravo mi, oni u podvojenoj ulozi društvenih kritičara, novinara i aktera na nezavisnoj sceni, vrtimo u krug s istim objašnjenjima, vapajima i idejama za bolje sutra.

Gdje su mladi u toj priči?

Razmišljajući o važnosti ovakvih prostora za život jednog grada, za njegovo društvo, za njegovu budućnost, čini mi se logičnim promišljati o novim generacijama, današnjim mladima koji će za nekoliko godina biti lideri civilnog sektora, budući aktivisti koji neće dopustiti da uloženi trud ode u vjetar. Starenje civilnog sektora realni je problem, aktivisti u društveno-kulturnim centrima nerijetko vode bitke za koje ni sami više ne vjeruju da će biti dobivene nekad u skoroj budućnosti, ali ulaganje truda, energije i vremena u ovakva pitanja ne dopušta odustajanje. Starenje civilnog sektora ipak se događa – posjetite bilo koje događanje u kulturi na nezavisnoj sceni pa će vam biti jasna činjenica ne samo da civilni sektor stari, već da i njegova publika poprima obrise incestuoznosti i podvojenosti. Čini mi se da je svatko od aktera nezavisne kulturne scene vječno u više uloga – organizator_ica, provoditelj_ica aktivnosti, publika ili sudionik_ca programskih aktivnosti. Svi se, prije ili kasnije, nađemo u ovim ulogama. Možda najporazniji trenutak rada u kulturi na nezavisnoj sceni: primanje pozivnica na događanja uz tihu molbu za dolazak jer inače “neće biti ljudi”. Pa iz solidarnosti prema organizatorima i izvođačima, umorni od prekarnih uvjeta rada, večeri provodimo posjećujući suvremene izvedbe u neadekvatnim dvoranama, otvaranja izložbi na kojima svatko svakoga zna, koncertima na kojima ćemo vjerojatno sresti cijeli svoj socijalni krug u publici. Gdje su mladi u toj priči?

Pristup mladima kao problematičnoj skupini nije boljka koje smo se uspjeli riješili. Nije rijetkost čuti kako su mladi neambiciozni, letargični, vođeni idejom instantnog uspjeha i željom za društvenom afirmacijom bez mnogo truda. U društvu koje u mladima vidi problem umjesto potencijala, nije nimalo čudno da se upravo područje kulture i umjetnosti svodi na posljednju točku rasprave o mladima i nerijetko je stavljeno, zajedno sa sportom, u kategoriju “slobodnog provođenja vremena”. Ova me činjenica dočekala na prvom sastanku radne skupine za izradu Gradskog programa za mlade Grada Splita, u koju sam bila pozvana da doprinesem svojim iskustvom, mišljenjem i idejama za područje kulture. Pomalo me razočarala sintagma “slobodno vrijeme” jer, iako su teme poput obrazovanja, stanovanja, mentalnog zdravlja svakako bitnije za mlade na egzistencijalnoj razini, ovakav pristup kulturi čini se da samo učvršćuje javno mnijenje – kada obaviš sve ono što je korisno i što će ti koristiti za budućnost, možeš se posvetiti kulturi i umjetnosti. Više od zadovoljavanja vlastitih ukusa i interesa tu za mlade nema. Budućnost i karijera u nezavisnom kulturnom sektoru? Da ne bi slučajno mladima pale na pamet!

Zanimljivo je istaknuti podatak iz Nove europske agende za kulturu; upravo kreativni i kulturni sektori ističu se kao najveći aduti Europske unije, kao oni koji zapošljavaju veći postotak mladih nego većina drugih sektora. Zapošljavanje u kulturi tako se otkriva kao mogući ulazak mladih na tržište rada, iako boljke ovog sektora ne obećavaju sigurne uvjete – pa nije za očekivati da će projektna zaposlenja, rad u nepunom radnom vremenu i prekarijat privući mlade da istraže prostore, udruge i umjetničke organizacije koji će im omogućiti promišljanje buduće karijere upravo u sektoru nezavisne kulture. Kako onda osigurati pomlađivanje scene, nove zagovaratelje promjena koje su jedina konstanta prebivanja u civilnom sektoru? Vratiti se u prošlost, u vlastite priče ulaska u ovo nesigurno polje djelovanja, pronaći sjeme motivacije i imati je na umu ne samo u promišljanju sadržaja namijenjenog mladima, već i pristupu radu s njima.

Vježbanje identiteta, puštanje glasa

Da bih dobila uvid u stanje na terenu, obratila sam se za komentar Lei Štambuk i Tonču Kranjčeviću Bataliću. Štambuk je koordinatorica Platforme Doma mladih, zagovaračke platforme na lokalnoj razini, ali i dugogodišnja volonterka Koalicije udruga Mladih (KUM) koja također djeluje u Domu mladih i koja je izrasla iz skupine umjetnika i aktivista koji su još devedesetih godina prošlog stoljeća uvidjeli važnost i potencijal nedovršenog Doma kao prostora prijeko potrebnog razvoju lokalne nezavisne scene, ali i njene publike. Kranjčević Batalić koordinator je udruge queerANarchive i voditelj projekta LGBT centar Split, kojim upravlja Platforma LGBT centra Split. Dom mladih i LGBT centar su splitski predstavnici društveno-kulturnih centara u RH te se, kao takvi, otkrivaju kao idealna mjesta u kojima mladi mogu provoditi ne samo slobodno vrijeme, već biti uključeni kao aktivni sudionici u programskom i organizacijskom razvoju. 

U srži KUM-a aktivistički volonterski angažman upisan je od početka djelovanja kao princip rada i kao takav zadržan je do danas. U 2022. godini u KUM-u i dalje imate priliku susresti ljude koji već desetljećima aktivno djeluju u Koaliciji, koji nisu izgubili volju ni entuzijazam, ali koji su, a to je u ovoj priči mnogo bitnije, prepoznali prostor Doma mladih kao prostor slobode izražavanja, iskakanja iz predvidljivih tračnica, kao prostor angažmana da si sami skroje ne samo slobodno vrijeme već i budućnost kakvu žele. Ipak, bilo bi smiješno očekivati istu vrstu angažmana, entuzijazma i aktivizma od mladih koji se danas uključe u rad KUM-a. Naime, Koalicija i njezini volonteri danas njeguju strukturirani pristup radu koji je i dalje temeljen na volonterskom angažmanu i koji je, donedavno, bio oslonjen upravo na one pojedince koji su se pomalo možda i umorili od ovih bitki i koji se, neminovno, moraju zapitati tko će ih preuzeti kada se njihovi resursi istroše?

“U 2022. godini dogodio se znatni pomak, ne mogu sa sigurnošću reći je li riječ o reakciji nakon perioda pandemije, potrebi za povezivanjem uživo, ali na poziv za volontere koji smo objavili javio nam se rekordni broj od ukupno 74 volontera. Naravno, to sa sobom nosi nove probleme, od kojih je potkapacitiranost postojećih volontera najočitija. Već spomenuta podvojenost uloga, u kojoj svaki volonter u KUM-u istovremeno i radi, nerijetko upravo u civilnom sektoru, svakako može dovesti do sagorijevanja, do letargije i odustajanja od pomlađivanja scene jer ne postoji količina ljudi koja se može prihvatiti rada s volonterima uz sve organizacijske i programske napore koje obavljaju svaki dan. Ali, svjesni smo da moramo raditi s mladima, da ih moramo uputiti u mehanizme funkcioniranja ovakvog kolektiva, da im možemo i moramo pokazati kako prostori KUM-a i udruge koje djeluju tamo izlaze iz okvira ‘slobodnog vremena’ i ulaze u okvir onoga ‘bavim se onim što volim’. Tek kada iz vlastitog primjera rada u ovakvim kolektivima mladi shvate da su to prostori i zajednice u kojima mogu otkriti i raditi na vlastitim interesima i vještinama, naš je posao obavljen. Kada mladi prestanu dolaziti u Dom mladih isključivo na događanja kojima će ispuniti slobodno vrijeme, možemo govoriti o dobro obavljenom poslu i novim generacijama koje će postepeno preuzeti naše bitke”, pojašnjava Štambuk. 

Kranjčević Batalić se nadovezuje na ovu tezu, ističući bitan faktor koji razlikuje društveno-kulturni centar Doma mladih od LGBT centra Split: “Nama je bitno da mladi koji dolaze na naše aktivnosti osjete da je riječ o zajednici u kojoj su dobrodošli, u kojoj mogu biti ono što jesu, da uvide da je riječ o prostoru koji je otvoren za njih i koji će ih uvijek prihvatiti. U tom smislu, pomlađivanje scene i mladi volonteri koji će preuzeti vodstvo Centra, ipak su sekundarna tema, nešto što je dobrodošlo ako se izrodi iz boravka u Centru, ali nam nije primarni zadatak.”

“Naši volonteri imaju priliku usavršiti vještine koje, zbog strukture odgojno-obrazovnih institucija, kao i izbora izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, ne mogu nigdje izbrusiti. Mentorska podrška ovdje je neizbježna pa tako stariji i iskusniji volonteri uvode nove volontere u rad koji obuhvaćaju pozicije tehničara, kustosa, fotografa, dizajnera, organizatora događanja i slično”, nastavlja Štambuk, i u ovim riječima vidim jedan od načina podizanja svijesti javnosti o ovakvim prostorima i zajednicama. Naime, u društvu koje počiva na usavršavanju vještina, koje teži utilitarnosti čak i u odabiru hobija, zajednica okupljena u KUM-u pruža ne samo prostor za zabavu i provođenje slobodnog vremena, već i prostor za usavršavanje vještina i moguće buduće karijerno usmjerenje. Dobivanje osjećaja “vlasništva” nad prostorom čini se kao nužna nuspojava mladih koji osjete prostor Doma mladih kao prostor u kojem mogu istraživati vlastite interese i raditi na njima. 

S druge strane, ništa manje bitan nije pristup ni koji Kranjčević Batalić opisuje, pogotovo kada uzmemo u obzir prostor o kojem govori. Marginalizacija kao, nažalost još uvijek redovit, bolan nusprodukt pripadnosti manjinskoj skupini, svakako je jedno od težih iskustava koje mlada osoba može doživjeti, pogotovo u životnom razdoblju obilježenom ranjivosti i traženjem vlastitog mjesta u svijetu. Tada se društveno-kulturni centri poput LGBT centra otvaraju kao prostori vježbanja vlastitog identiteta, puštanja glasa i uviđanja da nismo sami, ma koliko to nekad djelovalo u svakodnevici kojom se krećemo. 

Vitalnost je nužna za nastavak rada

Umjesto nabrajanja faktografije o razvoju navedenih centara, opisivanja strukture volonterskog angažmana u ovim kolektivima, umjesto mlakog kritiziranja lokalne vlasti, završit ću ovaj tekst onako kako sam ga i započela, svjesna da više nalikuje promišljanju, postavljanju pitanja, tihom komentaru nekoga tko se nakon godina djelovanja u civilnom sektoru pomalo i zasitio tema sudioničkog upravljanja i javno-civilnog partnerstva. Nikakvog odgovora zapravo ovdje ni nema, njega će dati tek vrijeme, kako to obično i biva.

Ipak, kada zagovaračke aktivnosti, istraživački članci i opsežni intervjui postanu sami sebi svrhom, ili se tako učini umornom pojedincu s civilne scene, osoba se mora zapitati o smislenim načinima djelovanja. Što smo propustili pogledati, uočiti, postoji li način podizanja svjesti, kako javnosti, tako i donositelja odluka, o važnosti ovakvih prostora i inicijativa? Dok aktivisti na civilnoj sceni pomalo umorno spuštaju zastavu na pola koplja i posvećuju se sebi, već pregorjeli od prekarijata, očekivano je zapitati se – kad se ja umorim, kad finalno odlučim stati, tko će nastaviti? Mladi su zaista jedina prava ciljana publika prostora u kulturi koji funkcioniraju po modelu sudioničkog upravljanja. Vitalnost je nužna za nastavak rada, a ona je usko vezana upravo uz mlade. Tu svaka priča kreće i staje. Da, mladima je dovoljno ponuditi zabavan i edukativan sadržaj, ali je potrebno pružiti im mogućnost da uvide vrijednost kulture, umjetnosti, građanskog aktivizma i, naposlijetku, ovakvih mjesta koja opstaju unatoč preprekama kojih ne manjka.

Sigurna sam da će društveno-kulturni centri i dalje biti poželjna tema otvorenih poziva za projektne prijedloge; javno-civilna partnerstva i dalje će imati pozitivan predznak za donatore jer, realno, pokazuju volju za promjenom, za kompromisom, za suradnjom. Ako se u ovakve zagovaračke procese ne uključe mlađe generacije, ako ne uvide da za osjećaj vlasništva nad prostorom nije dovoljan tek pasivan boravak u njemu, provođenje slobodnog vremena bez ikakve strukture, ako ne uvide da je taj prostor nestabilan i nezaštićen ako ne postoji sila koja će preuzeti bitke u budućnosti, čini mi se da će budući tekstovi na ovu temu biti još suhoparniji i imati sve manje i manje čitatelja. 

Početak priče o splitskoj Povorci ponosa ključan je trenutak LGBTIQ+ povijesti drugog najvećeg hrvatskog grada. “Policija je patrolirala po gradu i privodila ljude te oduzimala predmete poput suzavaca, bengalki, gas maski, ali i kukumara, rajčica i jaja koje su pripremili za gađanje povorke”, stoji u fanzinu 10 godina pride-a u Splitu kao uvertira u zbivanja 11. lipnja 2010. na splitskoj Rivi. Taj su dan obilježili homofobni napadi i nasilni ispadi, uništavanje grada te nespremnost policije na čitavu situaciju. No Povorka se održala, dok je količina i besmislenost nasilja potaknula mnoge Splićanke_e da idućih godina iskažu snažniju podršku LGBTIQ+ sugrađanima_kama, ističe autorica tekstova u fanzinu i današnja koordinatorica splitske Povorke ponosa Nikolina Banić. 

Riječ je o publikaciji koja je nastala kako bi na jednom mjestu okupila raspršene fragmente iz proteklog desetljeća Povorke, kao i zajednice koja u istom tom periodu prvi put izlazi u javnost. Splitska povorka u znatno je manjoj mjeri poznata i istražena no ona zagrebačka, a ovaj pregled u formi fanzina predstavlja i prvi sistematičniji uvid u njezinu povijest, kao i u povijest splitske LGBTIQ+ scene i njezinog osnaživanja.

Prve dvije Povorke ponosa odvile su se za vrijeme Kerumove vladavine gradom, a organizirale su ih zagrebačke LBGT organizacije Kontra i Iskorak u suradnji sa splitskom fenimističkom udrugom Domine iz Splita. Nakon dvije godine, u 2013., osnovana je splitska LGBT udruga Rišpet, i otada organizacija Povorke ostaje u rukama lokalnih aktivistkinja i aktivista. Iduće godine svečano je otvoren prostor LGBT centra, a tadašnje gradske vlasti na čelu s Ivom Bladasarom najavljuju njegovo infrastrukturno opremanje – obećanje koje do danas ostaje neispunjeno. Nakon toga, splitski LGBTIQ+ aktivizam doživljava transformaciju koja nastupa nakon nasilnog napada na tadašnje organizatore Povorke i gašenja udruge Rišpet. Njezinu organizaciju, naime, kasnije preuzimaju udruge i inicijative koje su se prethodno bavile organizacijom kulturnih i socijalnih događanja za zajednicu – Flomaster, Bitcherin i Queeranarchive. Jedna od njih, udruga Flomaster, preimenovala se u Split Pride i do danas preuzima koordinaciju Povorke. 

“Bez mentorstva potkovanih aktivista Iskoraka i Kontre, bez uglednih stranih gostiju, ambasadora i političara, bez koordinatora Rišpeta i bez gradonačelnika na čelu, splitski Pride je spao na leđa onih koje predstavlja i zastupa – splitske LGBTIQ+ scene i njenih lokalnih saveznika”, piše Banić, aktivistkinja koja je uz Mirtu Barić preuzela koordinaciju 2017. godine. Danas rad Split Pridea uključuje i niz drugih aktivnosti među kojima se nalazi i ovaj fanzin, publikacija koja, kako nam je objasnila Banić, predstavlja tek prvu etapu rada na historizaciji splitske povorke i aktivizma. Osim organizacijske povijesti splitske povorke, fanzin uključuje informacije o njezinim porukama, ispreplitanju s lokalnom politikom, vanjskoj recepciji i percepciji sudionika i sudionica svake od povorki, kao i o izazovima s kojima su se susretali kako pojedini prajdovi, tako i splitska LGBTIQ+ zajednica.

Elektroničko izdanje fanzina dostupno je ovdje. Publikacija je dio projekta Ponosne inicijative koji u  sklopu ovogodišnjeg Clubture-HR programa razmjene i suradnje zajednički provode zagrebačka inicijativa Ponosni Zagreb, pulska udruga Proces te Platforma LGBT Centra Split.

Zbog pandemijskih okolnosti brojne su se društvene i kulturne prakse preselile u virtualni prostor i promijenile svoj oblik, a udruge koje djeluju u kulturi u potrazi su za novim načinima djelovanja. Jedan od takvih promijenjenih formata odvija se na valovima splitskog community radija KLFM, u okviru emisije Queer u eteru.

Riječ je o emisiji koja se u dvotjednom ritmu emitira protekla četiri mjeseca, a prije izvanrednih mjera uključivala je sadržaj direktno vezan uz djelovanje splitskog LGBT Centra. LGBT Centar platforma je koja nastaje u partnerstvu splitskih udruga Domine, queerANarchive, Flomaster, Platforma Doma mladih, Queer Sport Split i Rišpet. Program u LGBT Centru, smještenom u središtu Splita, uključuje različite javne programe, edukacije i radionice usmjerene izgradnji splitske LGBTIQ+ zajednice, a prije četiri mjeseca dijelom njegovih aktivnosti postala je i radijska emisija. 

“Emisija Queer u eteru donedavno je prije svega služila razgovoru o aktivnostima koje provodimo u okviru projekta i zbivanjima u prostoru LGBT Centra, uz selekciju tematskih blokova queer glazbe. Međutim, kako smo ušli u čudno doba koronavirusa, emisije smo odlučili pripremati u drukčijem izdanju. Dok smo ih prije prenosili uživo, zbog trenutnih okolnosti ih snimamo unaprijed, iz svojih domova. Svakog petka na Instagram profilu postavljamo pitanja zajednici i zatim na temelju njihovih odgovora oblikujemo sadržaj emisija koje se emitiraju ponedjeljkom. Na taj način koristimo društvene mreže kako bi se povezali sa zajednicom i odgovorili na trenutnu situaciju”, objasnila nam je voditeljica emisije i koordinatorica LGBT Centra Mirta Barić. Novi oblik emisije, prigodnog podnaslova Queer u doba Corone, tako se u dosadašnjim izdanjima bavio iskustvima LGBTIQ+ osoba u izolaciji, ali i iskustvima autanja, stavovima o povorci ponosa i razmjenom preporuka filmova i serija LGBTIQ+ tematike.

Među događanjima koja su se prije privremenog zatvaranja odvijala u LGBT Centru je i qružok u organizaciji kolektiva queerANarchive. Riječ je o programu koji uključuje filmske večeri, čitalački kružok i izradu fanzina. Program qružoka također se slijedom pandemijskih (ne)prilika izmjestio na društvene mreže, pa tako na Facebooku i Instagramu zajednici upućuju pitanja koja se nadovezuju na njihove tematske fokuse, inače usmjerene na različita područja queer kulture, teorije i povijesti. “Karantensko” izdanje qružoka dosad je uključilo raspravu o knjizi Povratak u Reims Didiera Eribona te fenomenima LGBTIQ+ prijateljstva i solidarnosti, kao i mitovima o gej mafiji i masoneriji. Ove rasprave su postale dio emisije Queer u eteru, a osim toga ih queerANarchive dokumentira u instagramskom fanzinu koji je dostupan i na službenoj stranici LGBT Centra.

Queer u eteru možete pratiti ponedjeljkom na radiju KLFM, a prijašnje emisije dostupne su na Mixcloud profilu. Ova emisija dio je većeg, europskog projekta “DKC-HR: Mreža društveno-kulturnih centara” čiji je nositelj Savez udruga Klubtura, a u čijoj realizaciji uz radio KLFM, Platformu Doma mladih i queerANarchive sudjeluju udruge Zagreb Pride, K-zona i Radio Rojc.