Počasna gošća ovogodišnjeg SFeraKona je američka spisateljica znanstvene fantastike, steampunka i fantasyja, Kate Elliott. Objavila je preko dvadeset romana znanstvene fantastike i fantasyja te je bila nominirana za Nebulu i za World Fantasy Award, a domaćoj je publici među njezinim djelima poznata trilogija Spiritwalker čiji prvi dio, Hladna Magija (Cold Magic) na hrvatskom izlazi premijerno za SFeraKon u izdanju Lumena.

Središnji događaj SFeraKona je svečana dodjela nagrada SFERA i SFERICA koja će biti održana u subotu, 16. svibnja, u 20 sati. Nagrada SFERA dodjeljuje se za najbolje domaće žanrovsko djelo objavljeno u protekloj godini u nizu kategorija, dok je SFERICAMA nagrađeno preko 50 djece iz osnovnih i srednjih škola koji su sudjelovali u SFerinom natječaju za najbolje literarne i likovne radove djece i mladih. Na natječaj je pristiglo više od 2000 radova.

Posebnim dijelom programa i posebnom titulom “počasnih duhova” (Ghost of Honour) slavi se rad, lik i djela nedavno preminulih velikana žanra, pisca Sir Terryja Pratchetta te glumca Leonarda Limoyja. Tradicionalni spoj zabave i ozbiljnih tema na ovogodišnjem SFeraKonu će u petak braniti ultrapopularni SFeraKon Survivor te predstavljanje hrvatskog izdanja kultnog stripa Neila Gaimana, Sandman.  

Filmski program ove godine uz projekcije donosi i premijerno predstavljanje SFerinog scenarističkog inkubatora kojeg je vodila scenaristica Irena Krčelić. U pisanju scenarija će se moći okušati i posjetitelji SFeraKona, a u nedjelju poslijepodne pisac i scenarist Vanja Spirin vodit će scenarističku radionicu.

Više možete pronaći ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

U nedjelju, 8. marta, obilježili smo Međunarodni dan žena. Povijesno, to je dan koji bi nas trebao podsjećati na svakodnevnu borbu žena za društvenu, ekonomsku, medijsku i egzistencijalnu ravnopravnost. Jedan dan za borbu koja je svakodnevna. Nova koncepcija Dnevnika, umjesto da nameće nove standarde, nemušta je u želji za oponašanjem “pristupačnosti” svojih komercijalnih konkurenata. Na Međunarodni dan žena Sanja Mikleušević Pavić i Đurica Drobac podsjetili su nas da žene, iako su obrazovanije, zarađuju manje od muškaraca, ali, ako ništa, barem imaju statističku privilegiju živjeti dulje od muškaraca. Da i tih nekoliko godina viška i dalje budu manje plaćene od muškaraca. 

S druge strane, na nevidljivost žena u javnom prostoru izuzetnom su akcijom ukazali aktivisti i aktivistkinje udruga PaRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka. “Dio riječkih ulica, njih oko 160, danas, 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, nose imena istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo. (…) Cilj ove akcije je upozoriti na sustavno zanemarivanje žena, koje su odigrale važnu ulogu u bližoj i daljoj povijesti te uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima te javnim ustanovama. Naime, na području grada Rijeke, od 637 ulica, njih samo 25 (3.9 posto) nosi imena žena, dok 256 (40.2 posto) nosi imena muškaraca. No, Rijeka kao takva nije iznimka jer je situacija slična i u ostalim hrvatskim gradovima. Prema istraživanju iz 2001. godine, kada se iz statistike uklone neosobna imena, dolazimo do omjera od 94.7 posto naprema 5.2 posto u korist imena ulica nazvanih prema muškarcima.”, stoji u priopćenju koje je prenijela Libela. No da ulice Rijeke ne bi ostale zatrpane “kruhom i ružama” pobrinuo se Novi list u prigodničarskom tekstu u kojemu je izjavu dala i Dubravka Šuica. Ista ona HDZ-ova zastupnica koja je u ožujku prošle godine u Europskom parlamentu glasala protiv izvješća o ravnopravnosti muškaraca i žena, a kojim se htjelo jamčiti istu plaću za isti posao. I kad smo već kod ulica, u Zagrebu je nekoć jedna od njih nosila ime Clare Zetkin, njemačke socijalistkinje i aktivistkinje čijim je zalaganjem, među ostalim, i došlo do ustanovljenja Međunarodnog dana žena. Aleja Clare Zetkin, danas ulica Vladimira Ruždjaka, nalazila se na zagrebačkoj Savici. U neposrednoj blizini nekadašnje ulice Rose Luxemburg, današnje ulice Zinke Kunc. 

“Neki životi vrijedniji su od drugih”, piše Owen Jones u svojoj prošlotjednoj kolumni u Guardianu. Ono što ne znamo ili ne želimo znati jest da u ovom trenutku u Demokratskoj Republici Kongo, kao i u nešto bližim nam Ukrajini i Siriji, razmjeri su razaranja i ljudskih žrtava neshvatljivi. Budući da ta zemlja za Zapad nema nikakvu stratešku važnost, ističe Jones, za oko 6 milijuna mrtvih u sukobima – nikoga nije briga. 

Fotograf Ken Schles u 1980-ima živio je u njujorškom East Villageu i dokumentirao heroinsku i, posljedično, epidemiju AIDS-a koja u to doba harala tom četvrti. Schles je više puta ono čemu je svjedočio opisivao kao “ratnu zonu”, a mnoge je fotografije snimio s prozora svog stana, što možda najbolje svjedoči o beznađu koje je u to doba bilo sveprisutno u toj četvrti. Više možete čitati na stranicama portala Dangerous Minds. 

Vratimo se ovdje na trenutak Leonardu Nimoyu i Zvjezdanim stazama. Leigh Williams, novinar koji za više medija prati teme koje se tiču znanosti, objavio je uistinu dirljiv članak o filozofskim korijenima, “duhu čuda i otkrića” i poslijeratnog entuzijazma koji je inspirirao seriju. “Spock i njegovi kolege iz Zvjezdanih staza”, piše Williams, “personificirali su tu poslijeratnu, svemiru okrenutu, ‘javnosektorsku’ iskru za avanturom, znatiželjom i amibicijom; ljudski poriv, duh pothvata (Enterprise), mogli biste reći, no ne u želji za profitom već zbog tih kvaliteta samih, dakle svega onoga što je izgubljeno tamo negdje u 1980-ima”.

Prošloga nas je tjedna napustio Vlada Divljan, osnivač VIS-a Idoli i jedan od ključnih glazbenika jugoslavenskog novog vala. Nažalost, niti jedan medij nije uspio objaviti tekst koji bi se iole analitički – bez patetike i nostalgije za vremenima koja se nikada neće vratiti – osvrnuo na njegovu karijeru i značaj za popularnu kulturu. 

Piše: Vatroslav Miloš

Andrija Jarak stup je suvremenog hrvatskog novinarstva. U to nema sumnje. Potvrdio je to i ove subote, izvještavajući o događajima koji su se to jutro zbili na glavnome zagrebačkom trgu. Naime, kao odgovor na najavljeno “postrojavanje stranačke vojske” A-HSP (što je MUP RH zabranio, a stranački bojovnici najavili da će svejedno izvesti) reagirala je skupina antifašista i spontano okupila nekoliko stotina protivnika ultranacionalističke retorike ove beznačajne političke opcije s izraženim militarističkim tendencijama. I kako to već biva, pjevale su se revolucionarne pjesme, mahalo se transparentima, remetio se proverbijalni javni red i mir, Andrija Jarak je izvještavao. “Bio je to jedan nepotreban cirkus u centru Zagreb”, veli Jarak i dodaje da je očito da “i jedna i druga strana žele malo medijske pozornosti kako bi promovirali svoje ideje”. Nema sumnje, Jarak je ovdje svoj posao odradio onako kako najbolje zna i umije. Možda bi utoliko ovdje najbolje bilo prostor prepustiti drugima. Recimo, Nevenu Barkoviću s tportala koji kaže: “Neopisiva lakoća kojom Jarak i Nova TV trpaju fašiste u isti koš s antifašistima, možda će se svidjeti svima onima koji naivno misle da se radi o dvama ekstremnim, podjednako opasnim segmentima društva. Oni koji su svjesni toga što fašizam jest i zašto mu se treba aktivno odupirati, vjerojatno već odavno ne prate Dnevnik Nove TV”. 

Budući da su rastjerani ratnici A-HSP-a nakon polaganja vijenaca na grob Ante Starčevića svoju podršku išli dati bojovnicima u šatoru u Savskoj 66 i tamo bili vrlo toplo primljeni, valja nastaviti u istom tonu. Rade Dragojević na Biltenu analizira odnos HDZ-a i braniteljskih organizacija od 1990-ih naovamo: “‘Moramo početi s drugim Domovinskim ratom’, najavio je šef opozicije Tomislav Karamarko na stranačkom skupu u Šibeniku ni manje ni više nego otvaranje novih radnih mjesta, nastavljajući tako s ratničkom retorikom koja mu je, po vlastitom priznanju, već priskrbila tri pobjede (na lokalnim, evropskim i predsjedničkim izborima). Krajnji cilj, pobjeda na parlamentarnim izborima, bit će postignut drži on i uz pomoć na frontovski način organiziranih veteranskih organizacija. U prvom dijelu aktualnog koalicijskog mandata tu je ulogu igrao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, a u ovoj fazi tu funkciju preuzimaju prosvjednici iz Savske 66, tzv. šatoraši. Pa dok su ‘stožeraši’ senzibilizirali desnu javnost protiv manjinskih jezičnih prava u Vukovaru, njihovi nasljednici u istoj borbi proteste su prije četiri mjeseca otpočeli socijalnim zahtjevima, odnosno usprotivili su se vladinoj namjeri da braniteljskoj populaciji smanji materijalna prava”.

Ante Lešaja, autor Knjigocida, opsežne (a moguće i jedine) studije sustavnog uništavanja kulturnih artefakata iz doba SFRJ nakon osamostaljenja Hrvatske, otvorenim je pismom reagirao na uklanjanje biste Josipa Broza Tita koje je naredila novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. “To izbacivanje ne može promijeniti historijske činjenice”, piše Lešaja, “ali govori jasno o dometu pameti što se agresivno nameće kao jedino ispravan. Reagiram zato, jer sam – svojevremeno mukotrpno istražujući goebellsovski sindrom uništavanja ‘nepodobne knjižne građe’, ali i ‘nepodobne spomeničke baštine’, u ovoj, brojnim zločinima obilježenoj zemlji nakon 1990-ih – osupnut ustrajanjem na tom goebellsovskom sindromu, izvedenom doduše u nešto ‘finijem maniru’, i nakon 25 godina od prvih primjera uništavanja ‘nepodobnog(ih)'”.

Arhiva američkog književnog časopisa The Paris Review sadrži stotine intervjua s književnicima i književnicama do 1950-ih naovamo. U The Art of Fiction, kako su ti razgovori naslovljeni, mogu se, među ostalima, čitati T.S. Eliot, William Faulkner, Dorothy Parker, Saul Bellow, Jose Luis Borges, Jean Rhys, John Barth, Raymond Carver, Julio Cortazar, Marguerite Yourcenar, Margaret Atwood, Maya Angelou, Anne Carson, Kazuo Ishiguro, Michael Haneke, Ursula K. Le Guin. Odnedavno časopis je ove intervjue obogatio i rubrikom The Art of Comics. Nakon prvoga izdanja, u kojem je gostovao Robert Crumb, u drugome u nizu razgovora sa suvremenim strip-umjetnicima predstavio se Chris Ware. 

Ovih nas je dana napustio Leonard Nimoy, glumac koji je u Zvjezdanim stazama portretirao Spocka, jednog od ikoničkih likova popularne kulture. Nimoy je rođen 1931. u Bostonu, u obitelji židovskih doseljenika iz Sovjetskog saveza, a ortodoksna zajednica izvornih govornika jidiša u kojoj je odrastao obilježila mu je i život i karijeru. Naime, malo je poznato da je “vulkanski pozdrav” kojega je Nimoy koristio u seriji Genea Roddenberryja zapravo slovo šin (ש) hebrejskog alfabeta i predstavlja blagoslov kohanima (židovskih svećenika iz loze Aronove). Dvosatni intervju s Nimoyem, u kojem na jidišu i na engleskom govori o svojem životu i karijeri, pogledajte ovdje.