Riječ je o izložbi slika i ciklusu koji se, riječima Anite Ruso Brečić, nalazi između “svjesnog i nesvjesnog, između potrebe za formom i njezina stalnog uslojavanja. U tom prostoru napetosti nastaje slika — kao trag procesa, kao zapis stanja, kao pokušaj da se ono neizrecivo ipak zadrži na površini. U konačnici, slikarski svemir Lene Kramarić funkcionira poput otvorenog teksta: promatrač ga ne čita linearno, nego ga nastanjuje, vraća mu se i u njemu prepoznaje vlastite lomove i uzdizanja”.

Izložba ostaje otvorena do 3. svibnja.

Više detalja pronađite ovdje.

“Između nas 3 nastavak je suradnje na projektima Između nas i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku u kojima su se dramaturginja Ivana Đula, likovna umjetnica Lena Kramarić i plesna umjetnica Martina Tomić bavile dvostrukom majčinsko-umjetničkom pozicijom i stvaranjem u (ne)idealnim uvjetima u kojima je uloga majke u svakom trenutku bila nadređena onoj umjetnice,” piše u najavi.

Ovom predstavom nastavljaju propitivati ulogu majčinstva i djece u autorskom izrazu, a posebnost joj je u tome što izvode zajedno s djecom.

Predstava je namijenjena svim uzrastima, ulaz je slobodan, a trajanje je pola sata.

Više informacija možete pročitati ovdje.

S Martinom smo razgovarali o žongliranju između nekoliko kolektiva, potrebi za mijenjanjem fokusa i osjećajnosti prisutnoj u njenim radovima. 

Predstavi nam umjetničku organizaciju Genijator. S kojim ciljevima je osnovana, je li se i kako mijenjala kroz godine i na što je primarno orijentirana danas? 

UO Genijator nastala je kao ekstenzija dugogodišnjeg rada i kao odgovor na umjetničke i produkcijske potrebe dviju najboljih prijateljica, akademske slikarice Lene Kramarić i mene. Krenulo je iz propitivanja profesije i vlastitog djelovanja odnosno iz promišljanja o sociološkim aspektima umjetničkih oblasti u kojima djelujemo. Koje su to pozicije koje zauzimaju te koje funkcije naše profesije obavljaju u društvu? Neki umjetnici imaju potrebu mijenjati stvari, no ja ne smatram da s plesnom umjetnošću možemo rješavati probleme koje društvo ima. Ono što se s plesnom umjetnošću može jest utjecati na mišljenje i vježbati kako biti jedni s drugima. 

Naša dugogodišnja suradnica je dramaturginja Ivana Đula, rodom iz Dubrovnika, a spletom okolnosti i Lena Kramarić i ja vezane smo za Dubrovnik, radi čega smo odlučile da organizaciju upravo tamo i osnujemo. Izvedbe koje su nastale u Dubrovniku, a ujedno čine i mini-trilogiju su: Između nas, Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku te Između nas 3. Krenule smo s idejom dvostrukosti naših socioloških pozicija. Drugim riječima, htjele smo tematizirati kako kao umjetnice i majke stvaramo u (ne)idealnim uvjetima, kako stječemo vještinu organiziranja vremena te kako se nosimo s time da posao, gotovo uvijek, nosimo kući, a i majčinske brige na posao.

Osim što je primarno orijentiran na takvu sociološku dvostrukost naših pozicija, kroz UO Genijator želimo progovarati i o pojmovima poput propusnosti, neuspjeha, depriviranosti i neidealnog. To su tematska izvorišta iz kojih onda proizlaze razno razna problemska pitanja, razno razna stavljanja u zagrade, pa čak i igre s riječima. 

Kako si organizirala vrijeme između Studija za suvremeni ples čija si dugogodišnja članica i rada na projektima udruge Genijatora, ali i TRAS kolektiva u kojem si također jedna od osnivačica? Jesi li dio interesa rezervirala isključivo za Studio, a dio za Genijator i TRAS ili su se interesi premrežavali, pretapali, korespondirali? 

Studio za suvremeni ples moj je primarni i matični ansambl čija sam članica sad već 13 godina, a nedavno sam postala i njegova umjetnička voditeljica. To je isto jedna obiteljska i horizontalna suradnja, a nedavno je održana i audicija za nove članice i članove. Nove su članice, uz Idu Jolić iz prethodne postave, tako postale Filipa Bavčević, Viktoria Bubalo, Marta Krešić i Nastasja Štefanić Kralj.

U Studiju za suvremeni ples obveze se sastoje od jutarnjih treninga, rada na projektima te rada s Podmlatkom (program edukacije mladih plesača_ica, op.u.), a TRAS kolektiv i Genijator dolaze kao šlag na torti. Genijator mi omogućava da utažim svoju koreografsku glad koja se, evo, javlja sve više i više, a TRAS kolektiv da radim jednogodišnje projekte također u jednoj obiteljskoj, prijateljskoj i horizontalnoj atmosferi. Članice TRASa su i Ivana Pavlović i Petra Chelfi te smo prošle godine, u koprodukciji s KunstTeatrom, radile na autorskom projektu Matee Bilosnić naziva Cabaret Fatal koji će ponovne izvedbe imati početkom listopada. 

I da, interesi se zapravo itekako pretapaju. Različiti fokusi i dalje dolaze iz ‘istog tijesta’, kako bi to rekla Natalija Manojlović, naša kolegica i dugogodišnja suradnica. Imam osjećaj da nas od malena uče da moramo imati samo jedan fokus, a zapravo mijenjanje fokusa donosi mnoge blagodati jer time udovoljavamo želji za konstantnim učenjem. Ta količina dezorijentiranosti nas i dalje vodi istom cilju, a to je da unaprijedimo vlastito profesionalno i umjetničko djelovanje. 

Umoriš li se kada?

Umor dolazi zbog velike količine organizacijskih problema koji se moraju riješiti. Ja se umorim od velike količine papira kroz koje se mora proći, od administracije, računovodstva i sl. Recimo, u Genijatoru tek sad imamo mogućnost tražiti financijsku podršku za te poslove te na taj način same sebi isplatiti honorar za koji smo dobrano radile. Rad u dvorani i s ljudima me ne umara. Lakše mi je riješiti hrpu upitnika koji se pojave u procesu, nego organizacijske stvari koje se uvijek moraju nekako hitro riješiti. U Studiju za suvremeni ples se mogu “odmoriti” jer imamo našeg producenta Ivana Mrđena, ali u ostalim poljima potežemo gdje god, kad god i koliko god tko stigne.

Plesna predstava je nastala u koautorstvu s plesnom umjetnicom Martom Krešić. Što je bila inicijalna ideja s kojom ste započele rad na predstavi? 

Martu sam upoznala 2019. godine u Kini gdje smo tri tjedna kao plesne pedagoginje radile sa studentima u sklopu China – CEEC Summer Dance Camp-a. “Kliknule” smo jer smo imale vrlo sličan humor (smijeh). Također, u to vrijeme, mene je počelo interesirati arhiviranje plesa odnosno načini njegovog spremanja, bilježenja i očuvanja. Prva naša suradnja bio je projekt Kombinirana tehnika u kojoj smo Lena Kramarić i ja propitkivale odnos između efemernosti plesa i slike kao objekta, a gdje nam se Marta pridružila kao vanjsko oko. U tom procesu su se iskristalizirali zajednički interesi i uvidjele smo potencijal za daljnje bavljenje s pojmovima spremanja i bilježenja plesa. 

I Plesna predstava i najnoviji projekt Genijatora Il sonetto, čini mi se, operiraju unutar domene osjećajnosti koja je nerijetko odsutna ili čak i potisnuta u “žanru” suvremenog plesa. Prvu bih čak i okarakterizirao kao feel-good plesnu izvedbu što ju čini vrlo specifičnim primjerom. Kojim ste se koreografskim mehanizmima služile u proizvodnji takve osjećajnosti? Jeste li svjesno radile feel-good izvedbu?

Osim pojmova spremanja i bilježenja plesa, druga vrlo važna stavka bio je humor i autoironija. Za njega smo se odlučile iz mini frustracije. Naime, u jednom sam trenutku počela zapisivati svaki put kada bi me netko pitao plešem li još uvijek, je li mi to baš posao ili samo hobi, kada mislim prestati i sl. To je na neki način postao ishodišni materijal s kojim smo se na probama poigravale u formi intervjua. Vrlo službenog intervjua koji je bio obogaćen i mnogim drugim pitanjima koja se tiču plesne karijere i profesije, ali i pitanjima karakterističnim za uobičajene situacije iz života. Poput npr. razgovora za posao. Time smo htjele kreirati verbalni sadržaj utemeljen na vlastitim profesionalnim, ali i privatnim iskustvima kao plesnih umjetnica. 

Koreografske mehanizme usmjerile smo na obradu ideje o spremanju plesa. Glavni rekvizit u izvedbi tako su bile prazne staklenke tj. nešto u što se nešto drugo može staviti. Bilo nam je važno zadržati, dakle, humoristični ton, ali i jednostavnost i doslovnost. Tako da, da, zapravo smo svjesno radile feel-good plesnu izvedbu. U proizvodnji plesnog vokabulara balansirale smo između doslovnosti i humora te apstraktnih formi. Otuda je vjerojatno i proizašla svojevrsna osjećajnost. 

S vama je na projektu surađivala i dramaturginja Nina Gojić. Na kojim dramaturškim osima počiva čitava izvedba? Što su osi koje podupiru koreografiju?

Nina nas je hrabrila da nagazimo na greške i neuspjehe, na ono od čega se inače često bježi u plesu. Tako da bih rekla da su to bile osi koje su dodatno podupirale koreografiju. U izvedbi postoji mnoštvo trenutaka gdje se jedna drugoj iskreno nasmijemo, gdje prasnemo u smijeh, postoji prostor za reakcije koje su uglavnom rezervirane za nekakve privatne, prijateljske, obiteljske odnosno manje formalne situacije.

Evo, na posljednjim izvedbama u Šibeniku Martu sam slučajno udarila lampom u glavu. Reagirala sam onako kako bi reagirala izvan scene: pitala sam ju je li dobro, želi li da stanemo,… Zato je ova predstava osjećajna. Jer dozvoljava vrstu podupiranja koje nije isključivo vezano za nekakav koreografski ili scenski zadatak.

Kako ste odabrale naslov?

Mislim da nam je naslov predložila upravo naša Nina. Nekako je postalo očito što treba biti naslov kad smo shvatile da ono unutar čega operiramo jest polje pokušaja i neuspjeha plesnih umjetnica. Naslov Plesna predstava je dodatno podcrtao auto ironični ton koji je također prisutan u izvedbi.

U Il sonettu konceptualni si oslonac pronašla u Shakespeareovim sonetima. Zašto uopće sonet kao forma? Zašto Shakespeareovi, a ne neki drugi soneti? 

Prije nego smo počele raditi sa sonetima, s Ivanom Đulom sam surađivala i na predstavi figure, figure u produkciji Studija za suvremeni ples. Ukratko, u toj smo predstavi istraživale odnos zvuka i značenja te može li se iz pokreta dogoditi nekakva poezija. Nastavno na to, na jednoj kavi, vrlo intuitivno smo došle do zaključka da bismo htjele nastaviti raditi s konkretnim tekstom. 

O sonetima zapravo nisam znala puno. Meni su soneti bili jedni od onih tekstova u kojima čitajući svaki put pronalaziš nešto novo. Nešto novo što pretjerano ne razumiješ, ali ti to previše ne smeta. U radu sa sonetima puno nam je pomogla Nataša Govedić koju smo zvale za umjetničke konzultacije. Zaključile smo da ono što nas je najviše interesiralo u sonetima jest upravo njihova gustoća. Doslovno sto misli u jednom stihu. Ljubomora, patnja, nezadovoljstvo, glad, ljubav, ma čitav život. Tako je primarni koreografski zadatak postao prijevod te gustoće u pokret. To gomilanje potencijalnih emocija, ali i likova je nešto što mi je u plesu bilo lijepo i izazovno tražiti. 

Shakespeareove sonete smo odabrale jer smo htjele raditi s djelom koje je dovoljno popularno, ali istovremeno i dovoljno apstraktno. Baza nam je bila prvenstveno slušanje soneta, a manje čak njihovo razumijevanje. 

Na projektu je, dakle, radila i dramaturginja Ivana Đula. Što su bila vaša dramaturška sidrišta u Shakespeareovim sonetima? 

Cijelu izvedbu smo podijelile u četiri poglavlja te svako poglavlje kao naslov ima jednu od riječi za koje se smatra da su upravo Shakespeareove kovanice. To su riječi countless (nebrojeno mnogo), assasination (ubojstvo), unreal (nestvarno) i frugal (skromno). Veliku dramaturšku ulogu imala je i glazba za koju je bio zadužen Nenad Kovačić. I glazba i plesni vokabular svoj su oslonac pronalazili u principu razvoja sadržaja karakterističnom za sonet, a to su teza, antiteza i sinteza. Htjele smo zapravo stvoriti zvučno-poetične krajolike. Važna su nam bila i opkoračenja u stihovima. Ona su nam dramaturški funkcionirala kao nagle ili neočekivane promjene u vokabularu i njegovim načinima izlaganja.

Što ti se u Shakespeareovim sonetima činilo podatno za stvaranje koreografskog materijala koji će ostati u dijalogu sa šekspirijanskom literarnom proizvodnjom osjećajnosti? 

Podatno mi se činilo naći obrise ”likova” koji se pojavljuju u njegovim sonetima te analizirati u kakvim se emotivnim stanjima možda nalaze. Nije me zanimao scenski zadatak u smislu da su izvođačice nešto morale proživljavati te je stoga bio veliki izazov prevesti osjećajnost Shakespeareovih soneta u plesni vokabular. Trebalo je naći dobar omjer između reprezentacije i aluzije ili sugestije. Mislim da se na osjećajnosti u ovoj izvedbi dobiva pomoću čitljivih, konkretnih, a možda čak i “banalnih” pokreta poput npr. gesti, pauza, specifičnog određivanja prostornosti. Plesni vokabular, čini mi se, proizvodi osjećajnost u inzistiranju na pogledu, u koncentraciji na torzo te kroz repeticije.

Na čemu trenutno radiš? Koje su ti sljedeće tematske preokupacije?

TRAS kolektiv za sljedeću godinu planira suradnju s UO Katanom i Matijom Ferlinom. A kroz Genijator planiram nastavak s Ivanom Đulom. Naime, u sonetima se pojavljuje i tema overthinkinga koja nas je ujedno dovela i do Hamleta i njegovog poznatog “biti ili ne biti”. Mislim da će to biti jedan plesni solo. Prijavile smo ga pod nazivom Vrtlog, a pored Ivane Đule, u projekt sam pozvala i Mateu Bilosnić. 

Nastavak bavljenja Shakespeareom zapravo proizlazi iz potrebe za nečim što smo nazvale prijevod za izvedbu. Pritom, ono nije tek puko osuvremenjivanje Shakespeareovog jezika ili njegovo pojednostavljivanje. Radi se prije o pronalaženju načina da, nekada teže prohodan Shakespeareov jezik, učinimo izvedbeno živim. Potreba za prijevodom javila se već u radu na predstavi figure, figure, produbila u Il sonettu, te ćemo istraživanje nastaviti koncentrirajući se na najpoznatije njegovo djelo, a to je Hamlet.

Mogu li bebe lajati?

Jesi ju ti čula da laje?

Mama, jesi ti lajala? 

Pa tko je onda?

Zašto moraš biti tako dosadna? 

Ovo su samo neka od pitanja kojima me moja trogodišnjakinja danas zasula, ne shvaćajući da dok s poda čistim hranu, koju je njena mlađa sestra ispljunula i istovremeno pazim da ne dohvati tanjur pun hrane koja je dobra za nju, ali za koju ju nije ni najmanje briga, nemam vremena da se uključim u avanturu traganja za misterioznim lavežom. Zapravo, nemam toliko odgovora koliko moja kćer ima pitanja. Što nije samo po sebi neuspjeh, bar ne u njenim očima. Zašto ti to ne znaš? Kada ćeš saznati? Pretpostavim li da je neki pas u tom trenutku prošao ulicom ispred naše zgrade i iz nekog razloga zalajao, moj odgovor se može pokazati jako provocirajućim u slučaju da tamo u tom trenutku nema psa. Zašto si rekla da je tamo pas ako ga ja ne vidim? Ako zaključim da je to onda bio neki pas nekog susjeda, morala bih svakako objasniti zbog čega bi on zalajao baš sad, ako većinu vremena ne laje. Mogućnosti su zaista mnogobrojne, lavež je mogao doći iz bilo kojeg izvora. Na kraju krajeva, ako bolje razmislim, mogla je to biti njena sestra koja je zbog tikvice zalajala. 

Zašto uvijek spavaš?

Zašto se ti ne možeš strpiti? 

Zašto ti nikad nije dovoljno dobro?

Zašto uvijek moram ponoviti sve 3 puta?

Ovim (i mnogim drugim) pitanjima između tri majke i njihove djece započinje predstava Između nas 3. Premijerno nastala u sklopu desetodnevne radionice u organizaciji Art radionice Lazareti te u produkciji umjetničke organizacije Genijator, predstava se nastavlja na suradnju koju su autorice Ivana Đula, Lena Kramarić i Martina Tomić započele na projektima Između nas (2017.) i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku (2018.). U njima istražuju svoje pozicije majke i umjetnice (u jednoj, dvije), te propituju uvjete rada koji se primarno oblikuju njihovom majčinskom ulogom a potom umjetničkom odlukom. U ovaj projekt uključuju svoju djecu Dešu Đulu Vrbanić, Petra Đulu Vrbanića, Erina Saltarića, Luku Saltarića i Rudija Marinčića, te jednog tatu, Luku Vrbanića, koji ujedno potpisuje glazbu u predstavi.

Koliko god je uloga autora u klasičnom smislu već dovoljno napregnuta uvjetima rada na nezavisnoj sceni (nedovoljno financijskih sredstava, nedovoljno prostora za rad, nedovoljno vremena za istraživanje, nedovoljno izvedbi, nedovoljno publike, pa su tako autori_ce ujedno i producentice, tehničarke svjetla, čistačice scene, odjel za kostime i šminku, marketinški specijalisti,… i sve to neplaćeno), dijeliti proces rada na izvedbi s vlastitom djecom rastvara autorsku poziciju u prostor izvan kontrole. Dijete može nenajavljeno odlučiti ne sudjelovati, može se dogoditi da je baš taj dan hiperstimulirano svjetlima, zvukom, ili osobom u publici, može zaboraviti tekst, koreografiju, ili mizanscenu. Mogućnosti su mnogobrojne. Može odjednom zalajati. Ali opet, kao što mame šire ruke u nevidljivim pauzama predstave da bi zagrlile neko dijete, ili kao što pogledom nježnosti provjeravaju da li je sve u redu, tako i kao umjetnice šire kapacitete izvedbenog materijala da u njega uključe i ono što nije prije zamišljeno, planirano, iskontrolirano. Autorice ne mogu sa svojom djecom dijeliti kontrolu jer djeca ne mogu snositi odgovornost koja dolazi s odlučivanjem, ali s djecom ipak gube dio svoje kontrole, čime svjesno odlučuju učiniti granice svog autorstva maksimalno elastičnima: zašto? 

U popratnoj Uputi za gledanje koju su gledatelji dobili na komadu papira prije početka predstave, autorice se pitaju se da li je njihovoj djeci sudjelovanje u njihovom radu teret ili luksuz. Još zanimljivije je pitanje da li je njima kao umjetnicama sudjelovanje djece u njihovom radu teret ili luksuz. Odgovor se možda čini lakim, osobito nakon iskustva lockdowna u kojem su roditelji diljem svijeta uvjete rada bezuspješno pregovarali s vlastitom djecom. Ali baš zato ova autorska odluka postaje dodatno značajna, jer ona je i teret i luksuz istovremeno. Mogućnost da donesu takvu odluku svojevoljno je sama po sebi luksuz. Obaveza da tu odluku dovedu do javne izvedbe je sama po sebi teret. 

Postavljajući pitanja na koja nemaju odgovor, djeca i majke se čude svijetu (Zašto avioni ne plešu breakdance?), protestiraju autoritetu (Zašto mora biti sve po tvom?), predlažu alternative (Zašto mame ne bi igrale nogomet? (I hoće, ne brinite!)), odbacuju (Zašto su mame uvijek dosadne?) i odustaju od jednog da bi našli novo pitanje. Nadalje, očekujemo da umjetnost budi čuđenje u gledatelju. Vidi ju! Čuli su se razdragani glasovi iz publike kad je najmlađa izvođačica u prazninu scene utisnula vlastitu koreografiju dok su se ostali pripremali za tranziciju u sljedeću sekvencu. Vidi ga! Skok koji je precijenjen pa završi padom. Djeca s lakoćom izazivaju čuđenje kako u odraslima tako i u ostaloj djeci, u njima je potencijal življi nego u nama. Umjetnost to mora raditi osmišljeno. Ili ju ne primjećujemo. Ili se vraćamo svakodnevnim obavezama olakšani za cijenu karte koju smo bacili u smeće. 

U tom smislu, majka je bliska umjetnici. Dopušta pitanja. Iscrpljuje se u potrazi za odgovorima. Na kraju priznaje da ne zna. Odustaje. Kreće iz početka. Obraća pozornost na ono što nije radila u zadnjem pokušaju. Svoju djecu uči istom radu: na podu dvorane pik trakom označavaju ravne linije. Imaginarna točka A i točka B. Svako dijete ima liniju po kojoj hoda. Prostor je ograničen na tu liniju, ali nije prepreka. Vrijeme je ograničeno tempom koji mame zadaju, ali se proširuje mogućnostima koje svako dijete upisuje u svoju putanju. Mame im daju upute. Kreni. Promijeni. Stani. Vrati. Iz početka. Brže. Sad sporije. Promijeni. Ispočetka. Tijelo je time dobilo zadatak. Ista pitanja ponovljena na različite načine dobivaju esenciju. Imaginacija iscrtana u različite slike dobiva priču. Priča ispričana različitim zvukovima postaje glazba. Jedan od dječaka uzima violončelo. Priča ide nekako ovako. Bio jednom jedan strašan zmaj koji je pokušao provaliti u dvorac. Prvi put nije uspio jer su zidine bile jake i čuvane. U drugom pokušaju, svi su zaspali, i stražari i dvorjani, pa je zmaj uspio ući u dvorac. Nastala je panika, pripremala se obrana, ali netko je brzo shvatio da zmaj ne želi uništiti dvorac jer već bi to učinio. Zmaj se želi kupati u bazenu. Želi biti dio priče. Dio kolektiva. 

U tom smislu, umjetnost je bliska majci. Njeguje začudnost. Potiče nas da vježbamo svoju imaginaciju da bi mogli pričati svoje priče. Ako ne iscrpljujemo svoje limitirane kapacitete da istražimo nelimitirane potencijale trenutka u kojem se nalazimo, događa se isto što i s tijelom – mišići atrofiraju, raspon pokreta (i imaginacije) se smanjuje do točke zatočeništva, prostor postaje nepremostiva prepreka, a vrijeme se sužava u ništa. Točka A i B se stapaju, ne napredujemo, i propadamo.

S druge strane, koliko se majka i umjetnica razlikuju? Vjerojatno onoliko koliko su mame u predstavi slične tati u predstavi. Zašto ja nemam pitanje? pitanje je kojim tata prekida slijev pitanja. Zašto uvijek mora biti po tvom? vikne na njega jedna od mama nakon što joj je ugasio glazbu, potom tražio da prekine koreografiju. Čemu služe takvi prekidi ako se svijet ne zaustavlja, vrijeme ne čeka, zemlja se i dalje vrti, psi i dalje laju, a pitanja nisu iscrpljena? Zašto stati ako ništa drugo ne stoji? Svijet se i dalje utiskuje u naša osjetila – oko vidi, uho čuje, koža osjeća, ali kako zaista razumjeti što se događa? Ono što oko vidi nema zvuk i ono što uho čuje nema sliku, a ono što koža osjeti nema ni jedno ni drugo. Kako internaliziramo ono što spoznajemo osjetilima u znanje koje ostaje s nama i onda kada predstava završi, kad roditelji nisu blizu, kad psi zalaju jer se, najednom, pojavio zmaj? To je pitanje koje muči tatu, i koje muči mame. Hoće li našoj djeci sudjelovanje u ovom radu biti teret ili luksuz? Hoće li kada nastupi tišina moći čuti glazbu? Hoće li se nakon pada znati dići i otplesati koreografiju? Tata predstavlja ono što je nužno. Nužan prekid. Nužnu stanku. Nužnu tišinu. Nužnu dosadu. Zato da i djeca, i gledatelji, dobiju priliku da procesuiraju doživljaje u znanje koje će dalje koristiti. Da sva pitanja ne budu vježba u prazno, da rad ne bude uzaludan, a riječi bez smisla. Umjesto nagomilavanja pitanja i doživljaja da u sebi potražimo odgovore koje možemo ponuditi. 

Tako i predstava završava zvučnom snimkom u kojoj djeca odgovaraju na pitanje što je umjetnost? Lijepa slika. Paška čipka. Može biti i ples. Tradicija. Kultura. Kultura ponašanja. Ministarstvo za lijepo ponašanje. Kapital kulture. Umjetnost je iranski tepih koji je kapital iranske kulture. Kažu djeca. 

Pa zamislimo onda priču jednog iranskog tepiha: 

Bila jednom mama koja je svaki dan tkala tepih. U njega je utkala mnogo boja i oblika. Satima je provlačila svilu kroz niti grube vune. Njeno dijete je od dosade zaspalo tik do njenih nogu. Tako su prolazili dani i godine. Jednoga dana tepih je bio gotov, ali dijete je već naraslo, otišlo u drugu zemlju i potpuno zaboravilo na tepih. Godinama je tepih stajao na zidu kuće stare majke i skupljao prašinu, paučinu i vrijeme. Dijete se vratilo da nađe majku, ali umjesto nje je našao tepih. Dijete upita: Gdje je moja mama? Tepih je odgovorio. Bila je to priča o jednoj dosadnoj mami i umjetnici. 

Između nas 3 nastavak je suradnje na projektima Između nas i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku u kojima su se dramaturginja Ivana Đula, likovna umjetnica Lena Kramarić i plesna umjetnica Martina Tomić bavile dvostrukom majčinsko-umjetničkom pozicijom i stvaranjem u (ne)idealnim uvjetima u kojima je uloga majke u svakom trenutku bila nadređena onoj umjetnice. Ovoga puta bave se i ulogom djece koju dovode u pitanje: stvaraju li njima prostor autorstva bez kontrole ili pod kontrolom te je li to njima luksuz ili teret?

Više informacija dostupno je ovdje.

Okosnicu rada čini intimna priča dviju prijateljica čiji su životi nakon fakulteta krenuli suprotnim stranama svijeta. Ipak, koristeći se konceptom izvidničke izložbe, stvarane kroz zadano vrijeme i određeni medij, njihov rad nadilazi osobnu priču i bilježi efekt suvremene mogućnosti premošćivanja kategorija mjesta i vremena, spajanja lokalnog i globalnog, intimnog i javnog. Simultana zračna snimka i intimni doživljaj tisućama kilometara udaljenih gradova, krajnje različitih, no globalno poznatih i povezanih, otvara prostor preispitivanju fizičke percepcije vremena i naslućivanju mogućnosti globalne civilizacijske kondenzacije.

Rad je do sada bio prikazan kao dio kustoske koncepcije (Ivana Hanaček i Klaudio Štefančić) u sklopu izložbe Interzone:Grad u Galeriji Galženica u Zagrebu, 2009. godine.