Tema ovogodišnjeg izdanja su “radovi su u tijeku”, s fokusom na umjetnički proces, eksperiment i otvorene forme rada. U suvremenoj umjetničkoj praksi, koja sve češće briše granice između tehnika i formata, upravo takvi procesi postaju važan prostor autorskog istraživanja.

Na natječaj se mogu prijaviti radovi iz područja slikarstva, skulpture, grafike, instalacije, novomedijske i digitalne umjetnosti, kao i različite hibridne forme.

Prijave su otvorene do 1. kolovoza, a sudjelovati mogu umjetnice i umjetnici u dobi od 18 do 30 godina te studentice i studenti hrvatskih akademija likovnih umjetnosti.

Propozicije i detalje o natječaju potražite na web stranici Erste banke – Erste fragmenti.

Kao i prethodnih godina, natječaj uz izlaganje radova, nudi i nagrade:

• Grand Prix nagrada uključuje otkup rada, novčanu nagradu u iznosu od 1500 EUR i organizaciju samostalne izložbe tijekom 2026. godine
• studentima i studenticama dodjeljuje se jedna stipendija ukupne vrijednosti 1800 EUR kroz mjesečne isplate od 150 EUR.

Svi otkupljeni i nagrađeni radovi bit će prikazani na zajedničkoj izložbi u zagrebačkoj Laubi. Autori čiji radovi budu otkupljeni za Erste kolekciju će na izložbi imati priliku predstaviti i dodatne radove za prodaju.

O odabiru radova odlučivat će stručni žiri koji čine Vanja Babić, Patricia Kiš, Leila Topić, Neva Lukić i Zlatan Vehabović.

Projekt Erste fragmenti već više od dva desetljeća djeluje kao platforma podrške mladim umjetnicima i umjetnicama kroz otkup radova, promociju i profesionalni razvoj. Radovi nagrađenih i odabranih autora danas su dio Erste kolekcije koja se nalazi na više od 130 lokacija diljem Hrvatske – u poslovnicama i uredima Erste banke, ali i u privatnim kolekcijama ljubitelja umjetnosti.

Kako stoji u najavi, izložba Melankolija gledanja stvari po posljednji put poziva na refleksiju o promjeni percepcije svijeta čija je budućnost uvjetovana dubokim ekološkim, društvenim i egzistencijalnim krizama. Kustosica Leila Topić u tom povodu okuplja umjetnike koji istražuju temu gledanja kroz prizmu oproštaja i svjedočanstva, a ne posjedovanja ili kontrole.

“U duhu T. S. Eliota, koji je završetak svijeta opisao ne kao veličanstveni prasak, nego kao ‘šapat’, ‘melankolija gledanja’ poziva nas da uočimo neprimjetne, gotovo nezapažene trenutke završetka, kako bismo otvorili prostor za novu pažnju, odgovornost i moguću nadu. Kroz fotografiju, slikarstvo, crtež i
instalaciju, umjetnici poput Mirosława Bałke, Marine Abramović, Rogera Ballena, Josipa Klarice, Natalije Borčić Peuc, Svena Klobučara, Žarka Vijatovića, Mare Milin i drugih oblikuju fragmente svjetova koji nestaju”, stoji u najavi.

Topić ovom izložbom okuplja meditacije “o nestajanju kao uvjetu postojanja” i “odnosu između prisutnosti i odsutnosti, svjetla i tame, sjećanja i zaborava.” Osim navedenih autora, u izložbi sudjeluju Tomislav Buntak, Ivan Buvinić, Petra Grozaj, Miljenko Horvat, Stjepan Šandrk, Ulay i Zlata Vucelić.

Izložba u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta može se posjetiti do 14. rujna, a više detalja pronađite ovdje.

Nadovezujući se na prošlogodišnji, zaključen izložbom Svjetlo – ne odustati, novi ciklus nastavlja promišljanje o društvenim, političkim i intimnim temama. Ovogodišnja tematska okosnica je otpor(nost), a fokus je na radovima koji istražuju oblike preživljavanja, svakodnevne taktike opstanka, granice između snage i lomljivosti, kao i na umjetnosti kao obliku tihe borbe i prisutnosti. Radovi mogu tematizirati ruševine i obnove, rituale i memorije, tragove i zračenja, nježne oblike otpora te dokumente postojanja koji svjedoče o upornosti života.

U obzir dolaze postojeći radovi koji se uklapaju u zadanu temu ili novi radovi posebno razvijeni za kontekst izloga Galerije Svjetlo. Izložbe će se realizirati u dogovoru s odabranim umjetnicima u periodu od rujna do kraja 2025. godine.

Prijaviti se mogu pojedinci i neformalni kolektivi s jednim prijedlogom, a organizatori osiguravaju honorar od 600 eura bruto (koji se dijeli unutar kolektiva), kao i promociju i dokumentaciju rada. Radove ocjenjuje tročlani žiri u sastavu Leila Topić, Nives Sertić i Luiza Bouharaoua.

Za prijavu je potrebno poslati kratak životopis (do 800 znakova), koncept rada i vizualno rješenje na adresu: lingonaut.studio@gmail.com, uz naslov Galerija Svjetlo 2025.

Više informacija pronađite na ovom linku.

Rok za prijavu je 20. srpnja.

U razgovoru na promociji, uz umjetnika, sudjeluju Sandra Križić Roban i Feđa Gavrilović, povjesničari umjetnosti i autori tekstova u ovom broju, zajedno s uredničkim timom časopisa. U razgovoru će se dotaknuti Mrđenovićevih ciklusa Budućnost, Obnova, Toplice, Priroda, kemija i društvo te Jadranske razglednice i raspraviti o ulozi fotografije u bilježenju tranzicijskih pejzaža, društvenih proturječja i kolektivne memorije.

Uz tekstove Sandre Križić Roban i Feđe Gavrilovića, broj donosi eseje Josipe Lulić, Denisa Leskovara i Sebastiana A. Kukavice, kao i pjesme Ivančice Đerić. Tekstovima se nastoji oblikovati višeglasna i kritička refleksija o kulturama tranzicije, o iskustvu postindustrijskog i postsocijalističkog vremena koje, kako ističe u uvodniku urednica Leila Topić “još uvijek živimo kao proces, a ne kao zaključeni povijesni period”.

Više informacija potražite ovdje.

Prijave se šalju putem online obrasca, a potrebno je dodatno priložiti: ogledni materijal rada/izložbe/projekta, životopis prema Formularu za CV i skice postava.

HDLU, ovisno o visini odobrenih sredstava, pokriva troškove honorara umjetnika_ice, honorar autora_ice predgovora, prijevod na engleski, lekturu, smještaj i put umjetnika_ca izvan Zagreba, prijevoz radova izvan Zagreba, PR aktivnosti, koordinaciju izložbe te ostale troškove prema dogovoru i odobrenim sredstvima. 

Prijedlog programa za 2026. odabire se prema mišljenju Umjetničkog savjeta Meštrovićeva paviljona u sastavu: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki.

Više informacija o natječaju pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

Kako objašnjava autor Davide Panagia, Razdioba osjetilnog granični je pojam koji je istodobno središnji za Rancièreovu analizu estetike politike, ali također zahtijeva istraživanje drugih konceptualnih specifičnosti u njegovu teorijskom leksikonu. Naime, Rancière u ovom djelu radikalno reinpretira odnose između umjetnosti, politike i senzibiliteta.

“Riječ je o djelu koje ne nudi teoriju umjetnosti u užem smislu, nego mapu odnosa koji određuju tko i kako sudjeluje u onome što nazivamo zajedničkim prostorom – kako kroz slike, tijela i geste, tako i riječi, tekstove i prizor”, navode organizatori_ce.

Za prijevod knjige je zaslužan Marko Gregović, za stručnu redakturu Lada Čale Feldman, a urednica izdanja je Leila Topić. U predstavljanju knjige sudjeluju: Tomislav Brlek, Zvonimir Glavaš, prevoditelj Marko Gregorić te urednica Leila Topić.

Jacques Rancière rođen je 10. lipnja 1940. u Alžiru. Karijeru je započeo kao koautor knjige Lire le Capital (1965), u suradnji s Louisom Althusserom, Étienneom Balibarom i drugima. Nakon svibanjskih prosvjeda 1968., distancira se od Althusserova strukturalističkog marksizma, optužujući ga za elitizam i političku pasivnost. Od tada razvija vlastitu filozofsku poziciju, fokusiranu na jednakost, političku subjektivaciju i kritiku autoriteta znanja. U središtu njegove političke misli je ideja da politika nastaje kada oni koji su isključeni iz raspodjele društvenog glasa progovore vlastitim glasom – ono što naziva “dio koji nema dio”.

Više informacija o događaju možete pronaći na ovom linku.

U takvom kontekstu, pitanje gdje se proizvodi umjetnost postalo je ključno za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu. Upravo tim problemom bavila se posljednja diskusija iz ciklusa Vježbe umjetničke organizacije Jagoda, održana 20. veljače u sklopu izložbe Jagoda: Prostori nevidljivog u Muzeju suvremene umjetnosti. Razgovor o prostornoj politici u Zagrebu i njezinim posljedicama na umjetničku produkciju moderirala je Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK, a sudjelovale su Leila Topić, kustosica MSU-a, te članice novopokrenute inicijative Klaonica: umjetnica i kustosica Nina Kurtela, autorica izložbe i inicijatorica događaja, Tea Kantoci, kustosica i organizatorica platforme Antisezona, te arhitektica Ana Boljar.

Smješten u dvoranu Black Box unutar crvene metalne konstrukcije koja u stvarnoj veličini prikazuje atelje Nine Kurtele, razgovor je ponudio presjek aktualnog stanja radnih prostora u Zagrebu i istaknuo hitnost rješavanja ovog problema. Konstrukcija, koja simbolizira ograničenost radnih uvjeta mnogih umjetnika i umjetnica, poslužila je i kao vizualni okvir rasprave o nužnosti stabilnih i funkcionalnih prostora za umjetnički rad. 

Kurtela je razgovor otvorila predstavljanjem svojih radnih uvjeta, istaknuvši koliko je za dugoročan razvoj umjetničke prakse važno imati vlastitu sobu. “Jako je važan kontinuitet rada koji dobivamo kroz taj prostor – da se možemo svaki dan vraćati nečemu, isprobavati ispočetka, imati sve na jednom mjestu.” No, realnost rada u takvim uvjetima daleko je od idealne. “Moj atelje je vrlo mali, 25 kvadrata, na zadnjem katu stambene zgrade bez lifta, sa susjedima koji tamo žive, što znači da ne mogu raditi bučne stvari, koristiti toksične materijale ili donositi veće predmete jer ih moram nositi pet katova stepenicama kroz uske hodnike. Skladištenje je također problem”, ističe.

Njezin primjer ilustrira širi problem nedostatka funkcionalnih radnih prostora u Zagrebu, gdje su umjetnici i umjetnice često prisiljeni raditi u neadekvatnim uvjetima. U razgovoru su kao posebno ranjivi istaknuti plesni umjetnici i umjetnice, kojima kronično nedostaje prostora s elementarnim uvjetima poput toplih i čistih podova. Budući da uvelike ovise o gradskim prostorima i njihovoj dostupnosti, postojeća rješenja, poput kulturnih centara i mjesnih odbora, služe tek kao privremene alternative, ali nisu dugoročna rješenja.

“Idealno bi bilo kada bi se sustavnije razmišljalo o osiguravanju radnih prostora za plesače, izvođače i umjetnike – kroz dugogodišnje modele podrške, adaptaciju postojećih prostora i otvaranje novih, a nadam se da s ovom inicijativom idemo upravo u tom smjeru”, istaknula je Kantoci.

Kriteriji bez dijaloga, pitanja bez odgovora

Prije predstavljanja inicijative Klaonica, sudionice razgovora osvrnule su se na natječaj za dodjelu umjetničkih ateljea koji je raspisao Grad Zagreb, a koji je izazvao niz reakcija među postojećim i potencijalnim korisnicima. Naime, 16. siječnja 2025. objavljen je Javni natječaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Sam poziv proizlazi iz obveze koju jedinicama lokalne i regionalne samouprave nameće Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, tzv. mega-zakon, donesen 2022. godine. Prema njemu, lokalne vlasti dužne su donijeti opće akte kojima se propisuju kriteriji za dodjelu prostora za rad i drugih nekretnina u njihovu vlasništvu, bilo putem javnog natječaja, bilo neposrednom pogodbom. 

Slijedom toga, Gradska skupština Grada Zagreba je 13. srpnja 2023. usvojila Odluku o davanju u zakup gradskih prostora u području kulture, kojom su utvrđeni uvjeti i kriteriji za dodjelu poslovnih prostora, stanova, skloništa i drugih nekretnina u vlasništvu ili na upravljanju Grada Zagreba fizičkim i neprofitnim pravnim osobama koje djeluju u području kulture, a definirani su i posebni uvjeti za mlade umjetnike_ce do 35 godina starosti.

Iako su sudionice razgovora raspisivanje natječaja ocijenile pozitivnim pomakom u odnosu na ranije netransparentne prakse dodjele gradskih prostora, kriteriji bodovanja prijava pokazali su se izrazito problematičnima. Posebno su spornima istaknuti uvjeti koji boduju kontinuirano provođenje programa i aktivnosti u prostoru, intenzitet iskorištenosti prostora te zajedničko korištenje više fizičkih osoba. Na razgovoru u MSU-u naglašeno je kako su takvi zahtjevi neprimjereni za individualne umjetničke prakse i ne odražavaju stvarne potrebe korisnika prostora, a ni objektivne mogućnosti, s obzirom na činjenicu da se uglavnom radi o manjim stambenim prostorima.

“Što sam se više bavila kriterijima natječaja, to sam više bila zbunjena, razočarana i ljuta. Iz njih je jasno vidljivo nerazumijevanje naše umjetničke prakse, zato mislim da je važno artikulirati što atelje jest i čemu služi”, istaknula je u razgovoru Nina Kurtela. Dodatno je upozorila na nejasnoće vezane uz definirane aktivnosti u prostoru: “Odnose li se te aktivnosti na našu vlastitu praksu, trebamo li organizirati javne programe, ulazimo li time i u kustoske uloge?”, pita se.

U prilog natječaju ne ide ni činjenica da se raspoloživi prostori mahom nalaze u stambenim zgradama, gdje njihovo korištenje ovisi i o stavu susjeda. “Što ako se susjedi bune zbog okupljanja? Može li se dogoditi da blokiraju održavanje aktivnosti na temelju kojih smo uopće dobili prostor?”, upozorila je Kurtela, ukazujući na niz prepreka i pitanja koje ovaj natječaj otvara umjesto da ih rješava.

Dodatnu nesigurnost među prijaviteljima stvara činjenica da većina prostora obuhvaćenih natječajem, njih 21 od 28, nije u posjedu Grada Zagreba. Prema uvjetima natječaja, novi korisnici trebali bi ući u prostore osam dana nakon što Grad stupi u posjed, no nije jasno kada će se to točno dogoditi, što dovodi u pitanje i status njihovih dosadašnjih korisnika. Osim administrativnih nejasnoća, zabrinutost izaziva i fizička neadekvatnost ponuđenih prostora – za nove prostore nije jasno imaju li osnovne uvjete, poput struje, vode i grijanja, niti su osobe koje su ih pregledavale dobile cjelovite informacije o njihovoj tehničkoj opremljenosti. Prijavitelji su tako dovedeni u situaciju da ne znaju za kakve se točno prostore prijavljuju, niti kakva će ulaganja biti potrebna da bi ih priveli svrsi.

Nejasnoće su se pojavile i oko trajanja zakupa. Naime, natječajem je predviđeno da se prostori daju u zakup na pet godina, uz mogućnost produljenja na dodatnih pet, no nigdje se jasno ne navodi može li korisnik nakon isteka deset godina ponovno aplicirati i zadržati atelje, što bi opravdalo kriterij bodovanja koji valorizira prethodna ulaganja u uređenje prostora. Mnogi su ovu formulaciju protumačili kao da im je prostor dostupan najviše deset godina, bez mogućnosti daljnjeg korištenja, što bi svakako otežalo dugoročno planiranje i produbilo nesigurnost. Budući da se predstavnici gradske uprave nisu odazvali pozivu na razgovor, sva ova otvorena pitanja ostala su bez odgovora.

Klaonica kao novi centar umjetničke produkcije

Više sreće u dijalogu s Gradom imali su članovi_ce inicijative Klaonica, koju je uz Ninu Kurtelu i Teu Kantoci na razgovoru predstavljala i arhitektica Ana Boljar. Ona je iznijela vrlo plastičnu analizu problema s radnim prostorima u Zagrebu, istaknuvši da su natječajem u ponudu uvrštene mansarde – stambeni prostori u potkrovlju – koji nisu prilagođeni umjetničkom radu. “Ako zamislimo slikarski atelje, slikaru ne treba lakirani parket, već industrijski pod po kojem može kapati boja. Problem su i krovni prozori okrenuti na istok jer stvaraju sjene pri radu – slikaru je potrebno sjeverno svjetlo. Treba mu i visok strop, a umjesto protuprovalnih trebaju mu dvokrilna vrata kroz koja može unositi i iznositi radove i materijale”, pojasnila je.

Osim za likovne umjetnike i umjetnice, takvi su prostori potpuno neupotrebljivi za druge umjetničke discipline, osobito izvedbene umjetnosti. Boljar stoga zaključuje kako bi mansarde trebalo preurediti i preusmjeriti u program socijalnog i priuštivog stanovanja, dok bi se radni prostori za umjetnike trebali planirati izvan zone stanovanja, kako bi bili dugoročno održivi i prilagođeni specifičnim potrebama različitih umjetničkih praksi.

Na tom tragu i s tom namjerom okupljena je inicijativa Klaonica, koja združuje heterogenu skupinu umjetnika i umjetničkih organizacija različitih disciplina, zagovarajući dugoročno rješenje prostorne krize. Njihov prijedlog temelji se na prenamjeni prostora bivše Gradske klaonice i stočne tržnice, jednog od rijetkih preostalih industrijskih kompleksa u Zagrebu, u održivi model radnih prostora prilagođenih realnim potrebama umjetnika i umjetnica.

Kompleks Klaonice, koji se prostire na 100.000 četvornih metara, zaštićeno je kulturno dobro od 2004. godine i dio je industrijske baštine Zagreba. Nakon stečaja poduzeća Zagrepčanka mesna industrija 2000. godine, Grad Zagreb otkupio je zemljište i pripadajuće nekretnine, no prostor od tada nema stalnu namjenu. Iako se dio koristi za poslovne prostore i ateljee, a povremeno se održavaju koncerti i druge aktivnosti, većina kompleksa godinama je zapuštena. Dok je prošla gradska vlast na čelu s Milanom Bandićem planirala njegovu prodaju, aktualna uprava odlučila je odustati od te mogućnosti i umjesto toga pokrenula proces njegove revitalizacije.

S ciljem osmišljavanja dugoročne namjene prostora, Grad Zagreb krenuo je u provedbu gradskog projekta Zagrepčanka, u sklopu kojeg je planiran urbanistički natječaj. Kao dio pripremnih aktivnosti, izrađena je sociološka studija koja predlaže model prenamjene prostora u kombiniranu stambeno-poslovnu zonu s javnim sadržajima, uključujući park, kako bi se osigurao održivi razvoj i očuvanje industrijske baštine. Projekt se odvija kroz nekoliko faza – od izrade programskih smjernica i programa gradskog projekta do javnog natječaja i provedbe urbanističko-arhitektonskog natječaja.

No, članice inicijative Klaonica upozoravaju da su takvi procesi dugotrajni i da bi prostor, dok čeka na sustavno rješenje, mogao sasvim propasti. Umjesto čekanja, zagovaraju hitnu adaptaciju pojedinih dijelova kompleksa, uz razumna ulaganja, kako bi se Klaonica uskoro početi koristiti kao funkcionalan, prijeko potreban radni prostor za umjetnike.

Kako objašnjava Tea Kantoci, inicijativa je pokrenuta krajem 2024. godine, nakon dugogodišnjeg suočavanja s nedostatkom adekvatnih prostora za umjetnički rad. Prvi korak bilo je istraživanje provedeno putem ankete, u kojoj je sudjelovalo oko 120 pojedinaca i organizacija. Rezultati su pokazali da čak 70 posto ispitanih trenutno radi u stambenim prostorima, što je tijekom razgovora istaknuto kao dugoročno neodrživo rješenje, kako za same umjetnike i umjetnice, tako i za zajednice u kojima djeluju.

“Ovim istraživanjem mapirali smo realne potrebe – od veličine prostora do tehničkih uvjeta – i utvrdili ogroman nesrazmjer između svakodnevice u kojoj radimo i prostornih uvjeta koji su nam zapravo potrebni”, naglasila je. Pojasnila je i strukturu inicijative koja djeluje na nekoliko razina: njezinu jezgru čini radna grupa koja izrađuje prijedloge i donosi odluke, dok drugi krug čine umjetnice i umjetnici koji su iskazali interes za prostor. Na idućoj razini uključeni su stručnjaci poput kustosa i arhitekata koji im pomažu savjetima, a na koncu tu je i šira javnost koja im pruža podršku.

Kao ključan doprinos radu inicijative istaknut je istraživački angažman arhitektice Ane Boljar, koja ističe da revitalizacija prostora Klaonice kroz model brownfield prenamjene predstavlja priliku za razvoj održivih i prilagodljivih radnih prostora bez potrebe za opsežnim infrastrukturnim zahvatima. “U Europi postoje brojni primjeri industrijskih zona prenamijenjenih u kulturne i umjetničke centre, pri čemu su očuvani izvorni prostorni karakter i baštinska vrijednost. Takvi modeli omogućuju brzo uspostavljanje funkcionalnih prostora uz minimalna ulaganja”, objašnjava. Prema njezinim riječima, arhitektura kompleksa izuzetno je fleksibilna te omogućuje prilagodbu različitim tipovima umjetničkih praksi, što ga čini pogodnim za kolektivne i individualne radne prostore.

Ovaj prostor inicijativa vidi kao novi centar umjetničke produkcije, koji bi u dominantno poslovnoj zoni bez kvalitetnih javnih sadržaja ponudio i mjesto za susret i razmjenu. Naglašavaju stoga da se ne radi tek o zbiru individualnih ateljea. “Ovo nije pitanje osobnog rješavanja problema prostora, već stvaranja mjesta koje će poticati umjetničku produkciju i omogućiti interakciju s građanima”, ističe Kurtela. Članice inicijative jasno poručuju da ih ne zanimaju privremena rješenja, odnosno dodjela prostora umjetnicima na ograničeno razdoblje dok traju urbanističke procedure. “Zagreb treba dugoročnu strategiju prostorne politike za umjetnike. Ako se sve nastavi ovim tempom, svjedočit ćemo daljnjoj komercijalizaciji gradskog prostora”, upozoravaju.

Dosad je održan jedan sastanak s predstavnicama Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, uključujući pročelnicu Eminu Višnić, te s predstavnicom Ureda za upravljanje imovinom i stanovanje. Inicijativa je tom prilikom predstavila širok spektar potreba – od plesnih i glazbenih prostora do grafičkog dizajna i novih medija. Iako su prvi signali iz Grada afirmativni, članice inicijative svjesne su da ih do ostvarenja cilja čeka dugotrajna borba, no ističu važnost uspostavljenog dijaloga i činjenicu da su donositelji odluka čuli potrebe umjetničke scene.

Zaključak razgovora bio je jasan: trenutne gradske prostorne politike ne odgovaraju potrebama umjetnica_ka, a dugoročna rješenja još uvijek nisu na vidiku. Inicijativa Klaonica nastavlja zagovarati model koji bi odgovarao umjetničkoj zajednici, a prvi koraci uključuju nastavak dijaloga i daljnje javne rasprave o budućnosti umjetničkih prostora u Zagrebu. No, da bi se došlo do održivih rješenja, možda je prije svega potrebno osvijestiti ono što bi trebalo biti očito, da je umjetnički rad – rad.

U razgovoru sudjeluju Leila Topić, kustosica, predstavnik_ca Gradskog ureda za kulturu čije će ime biti naknadno potvrđeno i članice novopokrenute inicijative Klaonica: Nina Kurtela, umjetnica i voditeljica umjetničke organizacije Jagoda, Tea Kantoci, kustosica i organizatorica platforme Antisezona, Sara Salamon, multimedijalna umjetnica i Ana Boljar, arhitektica. Razgovor moderira Ana Kutleša, kulturna radnica i članica kustoskog kolektiva BLOK.

Otvarajući teme kojima se bavi i izložba Jagoda: prostori nevidljivog, razgovor će se fokusirati na važnost ateljea kao prostora za umjetnički rad. Propitujući postojeće prakse dodjele i raspodjele gradskih radnih prostora, sudionice će se u dijalogu s Gradskim uredom za kulturu Grada Zagreba usmjeriti na razmatranje mogućih modela i rješenja “koja bi mogla doprinijeti poboljšanju uvjeta rada umjetnika, kao i pronalaženju održivih strategija za osiguravanje adekvatnih prostora za umjetničko djelovanje”, piše u najavi.

Kroz razgovor bit će predstavljena i inicijativa Klaonica koja okuplja više od 150 umjetnica_ka, kulturnih radnika_ca i desetak umjetničkih organizacija, a zagovara radne prostore namijenjene umjetnicima_ama te prenamjenu prostora Klaonice u prostor za rad u umjetničkom i kulturnom polju.

Više detalja pronađite ovdje.

Jagoda je – na otvorenju izložbe rekla je kustosica Leila Topić – bila osoba koja je spajala ljude i omogućavala nove kreativne poticaje, što Kurtela i uklapa u koncept Ateljea Jagoda kao “vlastite sobe” i njenog, za javnost otvorenog, diskurzivnog programa Vježbe. Upravo u tom prostoru od kojeg je sve krenulo srećem se s Ninom radi razgovara o izložbi Jagoda: Prostori nevidljivog koja je u MSU-u otvorena od 23. siječnja do 9. ožujka.

Na ulazu u Black Box MSU-a, gdje je postavljena izložba, dočekuje nas srednjometražni film Jagode Kaloper Žena u ogledalu koji je 2011. godine premijerno prikazan u MSU-u. Premijerom u muzeju, a ne kino dvorani (iako je film godinu dana kasnije prikazan na Zagreb Doxu), prema riječima Leonide Kovač, impliciralo se problematiziranje samog žanra filma. Možemo li reći da kroz ovu izložbu ti (re)problematiziraš fluidnost žanrova, multidisciplinarnost Jagodinog rada?

Svakako, mislim da se s tim inače u svom radu vrlo često susrećem. Nikad nisam ni u jednoj kategoriji, uvijek sam negdje između medija i prvo konceptualno promišljam stvari pa tek onda dolaze prikladni mediji za realizaciju mojih ideja ovisno o samom kontekstu i raznim okolnostima u kojima rad nastaje. 

Ovaj rad, isto kao i mnogi moji radovi do sada, spaja različite elemente – od filma, videa do instalacije, konceptualnog promišljanja i diskurzivnog djelovanja. U ovom slučaju zanimalo me kako nematerijalni prostor dotičnog ateljea – u kojem je prvo stvarala jedna, a zatim druga umjetnica – materijalizirati. Sagledavam ga kao metaprostor, prostor memorije, prostor nasljeđa i raznih fikcija te promatram kako ti prostori / objekti / krajolici mogu postati alati za daljnji razvoj moje umjetničke prakse.  

Kroz istraživanje Jagodinog rada ogledalo je isplivalo kao jedno od važnih elementa s kojim se ona često u svom radu bavila, između ostalog kroz taj film u kojem snima sebe u refleksijama. Leonida Kovač je napisala knjigu o njenom radu naslova U zrcalu kulturnog ekrana, a i kad sam ušla u ovaj prostor, bilo je dosta ogledala svugdje, na onim vratima, u kuhinji, sa strane, bilo je ogledala samo postavljenih u prostoru i to mi je bilo jako zanimljivo. Tako sam i krenula s idejom dekonstrukcije ogledala. Ja se možda nikad ne bih u svom radu s tim bavila, ali baš zato mi je bio izazov kako to ogledalo dekonstruirati i što s njim napraviti da nije tipičan lacanovski odraz gledanja u ogledalo, itd. Kako se uopće u suvremenoj umjetnosti nositi s tim medijem? 

Tako nastaje serija lightboxova gdje u stvari skidam i oduzimam ogledalu njegovu funkciju na nekim dijelovima. Uz pomoć kemikalija, te mehaničkim putem, strugajući, skidala sam dijelove tog refleksivnog sloja pa sam na te dijelove koji postaju prozirni lijepila fotografije iz arhiva isprintane na paus-papir tehnikom kolaža. Na stražnju stranu ogledala lijepim samoljepljivu magnetnu traku koja se doslovno samo klikne na metalnu kutiju koja je na zidu, a između njih je i lampa. Tako istovremeno možete vidjeti sebe u odrazu u ogledalu ali i kolaže stvorene od arhivskog materijala koji se djelomično probijaju kroz ogledalo.

Drugi rad u kojem se pojavljuje element ogledala nalazi se desno gore na samom ulazu u Black Box. Tu je ideja bila da film odnosno pokretnu sliku ne vidite direktno s ekrana već u odrazu tri ogledala koji su postavljeni pod različitim kutevima. To mi je bilo zanimljivo rješenje gdje ti u stvari ogledalo ne koristiš da gledaš sebe, nego da gledaš ekran u refleksiji ogledala. Kako se krećeš kroz prostor događa se druga slika, druga dinamika, drugi prostor i vrijeme, itd. 

Kako Jagoda koristi ogledalo kao (auto)refleksivni, feministički alat kroz objektiv kamere, a kako ti preuzimaš i razrađuješ taj odnos prema pogledu (autorski i gledateljski)?

Ona je jedan zanimljiv i specifičan primjer – bila je objektificirana i doživljavana kao zgodna žena, a u stvari je njen autorski rad bio potpuno zanemaren. Kroz svoju umjetničku karijeru ona se nije uspjela dovoljno realizirati jer nije imala prilike, uvijek su je zvali i gledali i doživljavali više kao lijepu glumicu, ženu, seks simbol. Kad je u pitanju njen rad, ono što je meni važno u odnosu na moju praksu je pitanje autorstva. Ja sam se puno bavila i plesom i izvedbom i kao plesačica za druge koreografe, i iako je danas u suvremenom plesu to progresivnije, radi se o sličnoj poziciji interpretatorice. 

Kroz tekstove i razgovore s njenim kolegama saznajem da ona politički i kritički nije preispitivala svoju specifičnu poziciju sve do pred kraj svog života, do filma Žena u ogledalu. Ona tu prvi put autorefleksivno sagledava svoju poziciju i propituje uloge koje je glumila u filmovima muških redatelja tako da ih rekonstruira, u ovom slučaju iz pozicije redateljice. Sad uzima kameru u svoje ruke i snima iz svoje pozicije. Doživljavana je od strane javnosti, publike, itd. kroz “male gaze”, a sada imamo drugi pogled iz njene perspektive. 

Ona radi u vrijeme kad u Zagrebu buja konceptualna scena..

U početku je djelovala oko Koščevića i galerije SC koju je on vodio 60-ih i 70-ih godina gdje su izlagali Sanja Iveković, Martinis, Trbuljak, Braco Dimitrijević i ostali. Tamo je imala svoju prvu samostalnu izložbu 1970. godine pod nazivom Neimenovani ambijent. To je bilo vrijeme kad su se oko SC-a događale progresivne stvari, zatim nove tendencije itd. U Zagrebu su tada gostovali i umjetnici poput Josepha Beuysa, Marine Abramović, Johna Cagea, Victora Vasarelyja, Sota, Burena i mnogih drugih. Iako se voli vjerovati da je to bilo progresivno vrijeme i da su žene isto imale svoju poziciju u Jugi, kroz ovo istraživanje se to nije pokazalo baš tako jednostavnim. Kad pitamo Koščevića i sve te muške kustose tog vremena, svi će reći da je Jagoda bila super žena, zgodna, društvena, okupljala ljude, ali kad pokušamo pričati o njenom radu to nitko nije ozbiljno shvaćao. 

Materijale skupljane tijekom istraživanja sa suradnicom Sarom Simić kategorizirala si u arhivske mape dostupne na službenoj web stranici svoje umjetničke organizacije Jagoda.

Saru Simić sam zvala jer se kao mlada profesionalka kroz svoj rad fokusirala na istraživanje filmskih praksi autorica manje etabliranih u filmskoj povijesti, pa tako i u kontekstu Jugoslavije.

Arhiviranje iz moje perspektive kao umjetnice (ja nisam istraživačica i nisam povjesničarka umjetnosti) ne predstavlja klasičan arhiv, nego ideje i preispitivanje što arhiv jest. Zato su u ovoj izložbi ranije spomenuti lightboxovi hibrid arhivskog materijala koji postaje autonomni rad za sebe. 

Prva mapa je Legacy Archive koja je kronološki postavljena i vizualno podijeljena na dvije strane: autorica / glumica, da se vidi što je Jagoda radila kao glumica u isto vrijeme kao autorica. Naravno vidimo da glumački dio prevladava.

Druga mapa je Appearance and Presence – tu smo išle u gradske arhive, novine, skupile fotografije i njene izjave iz raznih intervjua. Jagoda je u stvari bila dosta eksponirana. Kada smo krenule slagati materijal, dizajnerica Lana Grahek je predložila da vizualno izvlačimo njene javne izjave te ih je složila u mapu. Zanimljivo mi je bilo vidjeti sve te nasumično izabrane izjave na jednom mjestu. 

Onda imamo tragove koje smo našle u prostoru, to su Traces and Objects. Ovdje je npr. njena prva izložba, Boris Bućan je radio plakat za tu izložbu u SC-u, tu su razni plakati, katalozi, neki kućanski objekti, odjeća, i recimo, jedna mini DV kazeta s video materijalom koji je Jagoda snimala na Zlarinu. Sve sam tu našla. 

Zatim je Theory and Premise s tekstom Sare Simić Undesirable History, koja se između ostalog kritički osvrće na koncept stereotipizirajućeg muškog pogleda i eksploatacije ženskog tijela te politike zaborava uvjetovane rodnim režimima moći. 

Zadnja mapa, Future Repairs, još je u pripremi i sastojat će se od mojih novonastalih radova koji su se izrodili iz ovog istraživanja.

Ti se umjetnički u biti baviš svojim iskustvom ulaska u Jagodin prostor, ne samim njenim opusom rada. 

Tako je. Ideja prostora mi je bila jako važna. Od samog ateljea kao fizičkog prostora do ateljea koji ima neku drugu dimenziju, on je prostor memorije, prostor imaginacija, transformacije, prostor fikcija. Pitala sam se kako taj prostor materijalizirati a da nije samo fizički atelje. Tako nastaju i video materijali tj. pokretne slike koji su dio izložbe. Oni prikazuju prašinu koja je skupljana iz ateljea i koja je snimana mikroskopom u Institutu Andrija Štampar. Prašina je simbol tog nevidljivog što ostaje, neka memorija, zapisani kod u nečemu što se ne vidi golim okom. Mikroskopske čestice. Putem posebnih metoda montaže pretapam razne tragove iz prostora i stvaram krajolik koji se generira i raspada. Prostor koji je živ, koji se transformira, koji je pun potencijala za neke nove imaginacije. 

Pored toga, bila mi je važna ideja doslovnog premještanja ovog prostora, pogotovo u institucionalni kontekst muzeja, iz nekoliko razloga: prvo zbog gradnje vidljivosti, drugo da se vidi u kojim uvjetima rade umjetnici, da se vidi koliko je to malo, da se vidi gdje je Jagoda živjela i radila. Ali istovremeno mi je bilo važno da se vidi da iako dotični atelje ima samo 25 m2, njena a sada i moja “vlastita soba” – A Room of One’s Own Virginije Woolf – opstaje kao siguran ženski prostor za nesmetani razvoj različitih umjetničkih znanja, ideja, praksi ali i kao prostor skrbi, zajedništva, solidarnosti, inkluzivnosti i razmjene. Da se vidi koliko je važno imati prostor za nesmetani umjetnički rad.

Tako nastaje centralni dio izložbe, metalna konstrukcija, koja je naznaka ovog ateljea u mjeri jedan naprema jedan, u prirodnoj veličini. Za vrijeme trajanja izložbe on će služiti kao svojevrsni poligon za razna druženja u kojem će se održati diskurzivni program Vježbe. U sklopu izložbe održat ćemo dvije koje ćemo smjestiti u samu izložbu, točnije u metalnu konstrukciju koja nagovještava prostor ateljea. Propitivat ćemo s jedne strane aktualnu temu dodjele gradskih ateljea i važnosti radnih prostora koji kronično nedostaju u Zagrebu gdje će gostovati razni umjetnici, kulturni radnici i predstavnici nove inicijative Trebamo radne prostore, a moderatorica će biti Ana Kutleša iz BLOKa. S druge strane, jednu Vježbu posvetit ćemo zapostavljenom ženskom umjetničkom nasljeđu gdje će se mlade umjetnice i filmske kritičarke osvrnuti na razne ženske pozicije u kontekstu jugoslavenskog crnog vala pa sve do danas.

Referirala si se na nedavno objavljen natječaj Grada Zagreba za zakup gradskih ateljea. Kao jedna od korisnica gradskog prostora, kako vidiš značaj dostupnosti tih prostora za umjetnike? Koliko su procesi dobivanja ateljea od grada do sad bili (ne)transparentni?

To je važna tema. Ja sam jedna od rijetkih kolegica mlađe generacije koja je dobila ovaj atelje u vrijeme Bandića, kad se to nije dobivalo putem javnih natječaja. A ja sam ga dobila ne zato što sam imala veze s Bandićem, nego zato što sam uselila u ovu zgradu i saznala od susjeda da je iznad mog stana jedan prazan atelje. Prije nisam ni znala gdje su ti ateljei, to nije bilo poznato javnosti, nije bilo transparentno. Postojale su neke liste, ja sam na tu listu 2007. poslala prijavu. Kad sam se 2017. vratila iz Berlina tu je bio taj prazni atelje u kojem nije bilo nikoga već godinu dana. Išla sam u Grad, kucala na sva vrata, pitala što je s tim, kad će biti natječaj, da li postoji natječaj? Nitko ništa nije znao. Bila sam uporna, išla svuda, govorila o Jagodi Kaloper, da je to vrijedno nasljedstvo, da se želim time baviti. Kažu mi da pošaljem prijavu, kažem ja njima da sam to napravila prije deset godina, da sam na listi. Oni meni, kojoj listi? Tad sam mislila nema šanse. I ništa, poslala opet, nazvali su me za dva mjeseca da su mi dodijelili prostor. Ali samo zato što sam bila uporna, malo pilila s Jagodom, zato što sam došla iz Berlina i zato što je to, budimo realni, prostor od 25 kvadrata na zadnjem, petom katu bez lifta u ne baš predobrom stanju. 

Apsolutno podržavam inicijativu trenutne gradske vlasti da se pitanje ateljea regulira, da postoji javnosti dostupna lista prostora i korisnika_ca te transparentan javni natječaj gdje će se na temelju umjetničkih postignuća dodjeljivati podrška u obliku prostora za rad. Nažalost, smatram da novi pravilnik i novoodređeni kriteriji jasno ukazuju na nerazumijevanje nadležnih o kompleksnosti naših umjetničkih praksi i specifičnosti radnih prostora ateljea. Žao mi je da se novi pravilnik nije radio u dijalogu s korisnicima, da u radne grupe nisu bili uključeni umjetnici, mislim da je to veliki propust.

Primjerice, ono što će presuditi na ovom natječaju, pored izložbi i nagrada za koje vjerujem da će mnogo umjetnika dobiti maksimalan broj bodova, je zajedničko korištenje prostora više fizičkih osoba. Prednost time dobivaju oni korisnici kojima je dovoljan stol i računalo za rad, te se u prostor od 25 m2 može smjestiti i više ljudi što za praksu samostalnog umjetnika jednostavno nije poticajno. Radi se o uglavnom komercijalnijim i ekonomski isplativijim djelatnostima (dizajn, arhitektura, film, itd.) koji svoje usluge mogu lakše naplatiti dok se vizualni umjetnici takvom odlukom ponovno postavljaju u prekarnu poziciju. Ukratko, kriteriji za samostalne umjetnike ne bi smjeli biti isti kao i za ostale osobe koje djeluju u području kulture i umjetnosti. Umjetnicima je potreban prostor za koncentraciju i introspekciju, dok kulturni radnici zahtijevaju prostor za suradnju i administrativne funkcije…

Po novom pravilniku također možete djelovati u jednom prostoru najviše 10 godina. Mnogo dosadašnjih korisnika ulagalo je svoja sredstva (uključujući i mene) u ponekad ozbiljne zahvate kao što su sanacije krovova, nova stolarija, uvođenje centralnog grijanja itd. i te cifre nisu male. Sumnjam da će se po novom pravilniku korisnici olako upuštati u takve investicije ako već unaprijed znaju da kroz nekoliko godina moraju izaći. To nije održivo ni za Grad, ni za korisnike.

Mislim da puno ljudi ne razumije što znači radni prostor ateljea. Za mene je to prostor kontinuiranog procesa, razvoja, transformacije, gdje ste okruženi radovima u nastajanju koji se razvijaju kroz godine rada, raznim materijalima, alatima, strojevima… To je prostor konstantne nadogradnje, eksperimenta, razvoja i puno prljavog i bučnog posla gdje razvijate određenu vrstu prakse. Svaki atelje je jedan procesualni umjetnički rad za sebe, jedan krajolik. To nije prostor koji se može tek tako dijeliti s nekim ili samo tako preseliti. Ispada da je natječaj sam po sebi jedan veliki paradoks jer umjetnički atelje bi prije svega trebao biti prostor individualne kreativnosti, kontemplacije, koncentracije, mira i ono najvažnije, kontinuiranog rada.

Bitno mi je o tome pričati jer uvjeti u kojima radimo i kvaliteta radnih prostora uvelike utječu na naš umjetnički rad. Jagodina kćer Ana mi je rekla da kad je Jagoda ušla u ovaj prostor njoj se tu nešto dogodilo i počela je raditi na filmu. Ona je tu sjela, konačno u svom prostoru počela autorefleksivno razmišljati, godinama snimala, montirala. Konačno je imala prostor za razmišljanje, to je ta “vlastita soba” na koju se stalno referiram. 

Rekla si da postoji mogućnost selidbe metalne konstrukcije i u druge izložbene i javne prostore. Postoje li neki planovi za to i koje su tvoje želje? 

Da, ideja je da se konstrukcija seli i da bude neka vrsta poligona u kojoj će se održavati razni diskurzivni programi, kao što su se i do sada održavali u prostoru Ateljea. Da gostuje u drugim institucijama i javnom prostoru kako bi se povećala vidljivost. Za sada mogu samo otkriti da će konstrukcija biti izložena na 60. Zagrebačkom salonu koji će ove godine biti u javnom prostoru, jer je HDLU u obnovi. Tamo bi se opet, ali ovaj put na otvorenom, događale Vježbe, ali u skladu s njihovim programom i temama. Poslužit će i za snimanje mog novog eksperimentalnog filma kojim nastavljam propitivati ovu temu ali kroz drugi medij.

Inače, u MSU-u su još od početka imali prijedlog da se krene u razgovore s Gradom i da negdje permanentno bude postavljena ta instalacija u javnom prostoru. Možda to i nije nemoguće za očekivati, iako bih voljela da i u muzeju ostane jedna, jer ima nešto kada je u interijeru, prostor u prostoru, i to pogotovo u kontekstu institucije kao što je MSU. Odlično bi funkcionirala i u bijelom prostoru, white cube. Voljela bih ju vidjeti u visokom bijelom ogromnom prostoru te napraviti još jednu repliku koja je statički dorađena za javni prostor. Tako da imamo dvije, jednu u interijeru, drugu u eksterijeru.

Kako je ovom postavu izložbe pridonio prostor black boxa MSU-a nasuprot bijeloj kocki koja ga okružuje?

Black box je bio način kako objediniti sve te radove, povezali smo ih svjetlom koje je bilo ključno, stvorilo odnos između radova i dalo im teatralni element. Ovdje moram spomenuti i svoje suradnike koji su tu odigrali ključnu ulogu – Ana Dana Beroš, Bojan Gagić i Hrvoje Spudić. Rješenje da Jagodin film bude ispred ulaza u Black Box je predložila Ana Dana. To je fantastična ideja jer radovi na koje se kroz Okidače umjetnici referiraju ne moraju biti nužno u prostoru. Ovako je Jagodin film postao uvertira u cijelu izložbu, a nakon ulaska u Black Box publika se suočava s novim radovima nastalim (između ostalog) i kao refleksija na njega. 

U vrijeme istraživanja o Jagodi, ti radiš paralelno i svoje radove. Da li primjećuješ ikakvu promjenu, kako se tvoji dosadašnji interesi i prakse ponašaju u susretu s njenim? 

Oduvijek se bavim raznim kontekstima i prostorima u kojima se u tom periodu svog života nalazim, site specific radom. Tako se primjerice i moj prošli rad bavio pitanjima identiteta i moje osobne veze s Finskom preko mojeg imena, te igrom nevjerojatnih okolnosti koje su me dovele do Akija Kaurismäkija. Onda, Transformance se bavi prostorom u Berlinu s kojim sam bila dosta vezana kroz svoj studij. Sad se desilo da sam došla tu i naišla na ovaj kontekst. 

Pogled u Jagodinu personu i opus daje mi ključne motive, ili ideje za neku moju praksu, ali u referenci prema njenoj. Moja praksa je uvijek bila takva, ali elementi su ti koji su se pojavili kroz Jagodu – volim metodologiju rada u kojoj nemam potpunu kontrolu nad onim što će doći i što će se ispred mene pojaviti. Ono s čim se poistovjećujem je dualna pozicija izvođačice tj. interpretatorice i autorice. To je nešto s čim se već dugo bavim u svom radu, ali mi je zanimljivo vidjeti na primjeru Jagode, pogotovo u nekom drugom vremenu, i u njenom ekstremnijem, medijski eksponiranijem primjeru. Važno mi je naglasiti da kroz sve ovo što radim ne želim idealizirati njen rad, nego postaviti pitanja. Mislim da je užasno bitno to sagledavati iz određene perspektive i gledati na nju kao primjer određenog konteksta i vremena i kroz nju sagledavati ženske pozicije tog vremena. 

Zato sam i ušla u cijelo istraživanje, jer sam htjela učiti o njenom radu, imati knowledge transfer, transgeneracijski prijenos. Sve je to neka vrsta arheologije kopanja, traženja, da u stvari sve ono što sam našla ne mora uopće biti važno u povijesnim, istraživačkim, arhivističkim perspektivama, ali da meni nađeni materijali mogu služiti kao alat za rad i da to koristim kao motivaciju za dalje. 

Trenutno je u planu i film koji će biti nastavak ovog rada. Jedan aspekt u njemu, iako ne znam još točno kako će to sve izgledati u filmu, bila bi prašina, nevidljivost, slojevi ogledala i mikroskopske snimke koji bi stvarali neki apstraktni krajolik i prostor. Drugi element bi se oslanjao na arhiv, možda i animacije, kolaže, a treća stvar bi bila koreografija. Htjela bih se kroz Jagodine primjere koje imamo iz filmova baviti njenim gestama, izvlačiti ih i od toga napraviti koreografski score koji bih izvodila. Tjelesnost mi je ključ kako povezati nju i mene, kako u arhivski rad uvesti izvedbenost. 

U samom filmu, osim jedne kratke spontane replike, Jagoda ne progovara. Ona suprotstavlja kadrove iz filmova u kojima je glumila (“konstruirana ona”) i kadrove gdje se snima u reflektirajućim površinama (“analitička ona”), ostavljajući između prostor bez komentara, prostor neverbalnog. Kako vidiš nijemost, šutnju, tišinu kao dio (ženskog) rada u filmskoj, plesnoj i vizualnoj umjetnosti?

Ona koristi, kako je i rekla, kameru kao luk kojeg guli sloj po sloj. Ima replike u insertima iz filmova, a pozicija iza kamere je obično bez govora. Ali je ona koristi kao medij izražavanja. Također je rekla da je u filmovima bila konstruirana “od nekog režisera i scenarista”, dok je pokušavala dokazati svijetu “da može biti sve što on jest”. Možda to možemo povezati i s nevidljivim? 

Imamo, kao što smo pričale, žensko nasljeđe koje je nevidljivo ili zaboravljeno, ili nevidljivi ženski rad, fizički rad, npr. kao plesačice u dvorani smo dva mjeseca i to se nigdje ne vidi, možda postane predstava ali ne i objekt, a onda imamo i ženski rad kao i reproduktivni / kućanski rad. Prostori tog nevidljivog rada – što je isto i rad u ateljeu – pretvaraju se u atelje koji postaje, ajmo to tako reći, proziran. U muzeju, to je netko bio komentirao i bilo mi je zanimljivo, atelje postaje stvarno samo naznačen metalnom konstrukcijom i svojim bridovima. Kad će se događati Vježbe tamo ljudi će biti unutar dogvilleovske strukture, a netko će možda izvana to promatrati.

Što znači uopće gradnja vidljivosti nečega što je nevidljivo?

U stvari je to samo neka pažnja. Prostor neke kolektivne skrbi, kad daš pažnju i brigu nečemu što je možda zanemareno i nevidljivo. I zato u stvari organiziram Vježbe, to je upravo došlo iz moje potrebe za stvaranjem nekog sigurnog prostora za razmjenu znanja, iskustva, metodologija rada, vještina i prvenstveno podrške. To je taj nevidljivi dio našeg rada, procesa, gdje sve naše ideje, metodologije, razmišljanja nikad ne vidiš u konačnom radu. Stvaranjem ovakvih prostora tim procesima dajemo pažnju, kao zajednica ih gledamo, slušamo, dijelimo naša iskustva.

Nakon preuzimanja ateljea Jagode Kaloper, umjetnica Nina Kurtela pokreće projekt Future Repairs – room of leisure, care and persistance, koji se bavi istraživanjem Kaloperinog umjetničkog opusa i života. “Tim projektom Nina Kurtela, zajedno s medijski i generacijski heterogenim suradnicima, sustavno gradi i širi razumijevanje, odnosno nove uvide o lokalnoj konceptualnoj, likovnoj i audiovizualnoj baštini”, pojašnjava kustosica izložbe, Leila Topić.

Nastavno na rad u ateljeu, Kurtela će izložbom u MSU prezentirati novi segment istraživanja kroz “takozvani ‘žičani model’ umjetničkog studija. Riječ je o žicom naznačenim bridovima zidova nekadašnjeg Jagodinog, a sada vlastita studija, a kojeg konceptualnom gestom pretvara u izlagački prostora, odnosno mjestom izvedbi različitih heterogenih zajednica. (…)

Usto, Nina naglašava da iako je atelje veličine dvadeset i pet kvadratnih metara, Kaloperina, a sada i njezina ‘vlastita soba’ opstaje kao siguran ženski prostor za nesmetani razvoj različitih umjetničkih znanja, ideja, praksi ali i kao prostor skrbi, zajedništva, solidarnosti, inkluzivnosti i razmjene. Upravo taj siguran ženski prostor, te važnost ‘vlastite sobe’ u ženskim intelektualnim i umjetničkim djelovanjima postaje glavna okosnica te polazna točka za stvaranje novih radova”, navodi Topić

U realizaciji izložbe, uz umjetnicu i kustosicu, sudjelovali su; Ana Dana Beroš u oblikovanju prostora, Hrvoje Spudić kao tehnička podrška, Bojan Gagić u oblikovanju svjetla, Petra Kurtela i Igor Banović u konstrukciji te Sara Simić u realizaciji istraživanja.

Nina Kurtela zagrebačka je multimedijalna umjetnica čiji se rad zasniva na koreografskim i site-specific praksama ispreplićući izvedbeno plesnu i likovnu umjetnost. Kroz svoju konceptualnu, često nematerijalnu i vremenski uvjetovanu umjetničku praksu, koristi metodologije izdržljivosti, prisutnosti, ustrajnosti, rituala, svakodnevne prakse i slučajnosti, pri čemu se bavi pitanjima nematerijalnog rada, identiteta, intimnosti, pripadnosti, doma i njihovih fikcija. Stvara djela u širokom rasponu formi, uključujući video, instalaciju, izvedbu, koreografiju i ples.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.