Skromni počeci bili su više nalik na alkoholizirano provociranje susjeda nego na reinvenciju glazbenog žanra pod egidom new kind of country, new kind of soul, ali danas je to samo anegdota iz života jedne uistinu velike grupe. Prvo i osnovno, biti inovator u Nashvilleu, da parafraziram jednog tamošnjeg glazbenika mlađe generacije – gradu u kojem čak i policija nosi kapodastere, u slučaju da želite promijeniti intonaciju – u najmanju je ruku donkihotovski pothvat. 

Wagner je na vlastitoj koži osjetio dva svijeta: onaj u kojem je svakodnevno od devet do pet udisao otrovne pare ljepila za parkete, a navečer se povlačio u podrum, s prijateljima prebirao po gitari i slušao ploče Curtisa Mayfielda, i onaj njemu relativno nov, u kojem tri mjeseca godišnje putuje svijetom, tri mjeseca snima u studiju, a ostalih šest sa svoja dva baseta ljenčari na trijemu i čeka Superbowl. A na kraju svakog dobije kuvertu koja mu garantira da će sutra imati za pivo, cigarete i pseću hranu. 

Kao i na prethodnim pločama, Lambchop je ovdje na poznatom teritoriju: suptilna međuigra gitarskih arpeggia i Wagnerovog napuklog baritona uokvirena je bujnim gudačkim aranžmanima, a njegova je lirika, kao kontrapunkt glazbenim nijansama, i dalje granično pesimistična. Mr. M tako predstavlja nastavak komorne estetike započete još na hvaljenom Is a Woman iz 2002. godine, a čini se da je upravo u tom nepretencioznom držanju kursa sadržana sva veličina ove grupe. 

Od uvodne If Not I’l Just Die do zaključne Never My Love sanjivi su lirički pejzaži o “životu, gubitku, ljubavi i cigaretama” – kako ih je sam Wagner u nedavnom intervjuu za časopis No Depression opisao – praćeni melodramatskim orkestracijama koje neodoljivo podsjećaju na sekvence iz filmova Douglasa Sirka, samo bez uobičajenog sretnog završetka. Tako su u niti sat vremena albuma Mr. M sadržane sve kvalitete onoga što bi žanr nabijen konotacijama kao što je americana imao biti u 2012. godini: country, soul i orkestralni pop na tragu Burta Bacharacha i Leea Hazelwooda stopljeni u amalgam koji je istovremeno i nevjerojatno kompleksan i začuđujuće jednostavan. Nešto poput života koji dopire iz fikcionalne kuhinje gospođice Flannery O’Connor. 

Lambchop će 20. studenog u Tvornici kulture četvrti puta nastupiti u Zagrebu, a tjedan dana nakon, 27. studenog, u istom će prostoru nastupiti i Calexico.