Dvodnevna konferencija obilježila je kraj projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji se odvio kroz istraživački i rezidencijalni program u provedbi tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova. Cilj istraživanja, o kojemu je za Kulturpunkt pisala Paula Ćaćić, bio je predstaviti prostorne potrebe organizacija s nezavisne scene, a provele su ga tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. 

Na prezentaciji istraživanja koja se održala 9. listopada u Dnevnom boravku Rojca sudjelovale su Babič i Sutlović, dok je Bashinu perspektivu predstavila moderatorica panela, Katarina Pavić. Moderatorica je dala kratki pregled istraživačke metodologije koja je osmišljena tako da svaka od istraživačica svoje intervjue i ankete provodi u nematičnoj državi, a svoj rad temelji na iskustvu aktera_ica nezavisnog kulturnog sektora. Objedinjeno istraživanje bilo je dostupno u fizičkom obliku na konferenciji, dok će se pojedinačni nacionalni izvještaji moći pregledati u digitalnom formatu. 

Babič je za vrijeme boravka u Hrvatskoj razgovarala s članovima i članicama organizacija nezavisne kulturne scene iz Rijeke, Pule i Zagreba. Stavljajući nalaze istraživanja u postjugoslavenski kontekst, Babič je istaknula trend zaposjedanja i preuzimanja zapuštenih industrijskih i/ili vojnih prostora u Hrvatskoj i Sloveniji te njihove prenamjene. Dostupnost navedenih prostora i njihova prenamjena na različite načine se razvijala te zavisila o lokalnoj politici, napomenula je. Iako su od ključnih događaja, poput uvodno napomenute akcije zauzimanja prostora Badela, prošla dva desetljeća, Babič je kroz razgovor sa sugovornicima došla do zaključka da se “glavna shvaćanja i vrijednosti u podlozi njihovih iskaza nisu mijenjala.” 

Ekonomske prilike od tada su se promijenile, došlo je do profesionalizacije kulturnog polja, no i rastuće prekarnosti uslijed projektnog načina rada. Posljedično došlo je do preoblikovanja organizacija, što je utjecalo na povezivanje te suradnju s mlađim generacijama. Govoreći o generaciji koja je 1990-ih i 2000-ih sudjelovala u razvoju nezavisne scene, Babič je istaknula osjećaj frustracije zbog manjka uvažavanja uloženog rada, no jednako tako napomenula da novije generacije ne žele ili ne mogu preuzeti tuđe vizije. Kao pozitivne aspekte istraživanja, Babič je istaknula autorefleksivnost i rad na organizacijskom pamćenju prisutne na hrvatskoj nezavisnoj sceni.

Prema ovom istraživanju na kosovskoj nezavisnoj sceni osjeća se snažna prisutnost mladih osoba koje su sklonije eksperimentiranju, pokretanju programa bez prethodnog iskustva i zauzimanju novih prostora, o čemu je govorila Leda Sutlović. Unatoč deklariranoj političkoj volji za institucionalnom podrškom nezavisne scene te povećanju nacionalnog i lokalnih budžeta za kulturu, pitanje pristupa javnom prostoru kosovskim organizacijama i dalje ostaje nerazriješeno. Prema provedenim intervjuima razlog tomu jest “preferencijalni tretman poslovnih aktera pri dodjeli javnog prostora na korištenje povezan s klimom korupcije i klijentelizmom”, stoji u izvještaju.

Osim toga, politička nestabilnost organizacijama u kulturi otežava održavanje partnerskih odnosa primoravajući ih na opetovano pojašnjavanje vlastitog rada novim strukturama uprave, što dovodi do iscrpljivanja i straha od gubitka stečenih prostora, kazala je Sutlović. Kao primjere dobre prakse, istraživačica je istaknula očuvanje prostora Kina Lumbardhi u Prizrenu te Kina Jusuf u Peći, blisko vezanih uz razvoj drugih prostora za kulturu. Kulturni programi u Prizrenu i Peći, poput filmskih festivala uspjeli su okupiti mlađe generacije putem obrazovnih i volonterskih aktivnosti te doprinijeli stasanju mlađih kulturnih radnika i radnica i rastućem “institucionalnom optimizmu”. 

Slovensku nezavisnu scenu također obilježava snažan otpor komercijalizaciji kulturne scene kroz mobilizaciju lokalne zajednice. Unatoč zagovaračkom radu koji broji preko 35 godina, organizacije u Sloveniji nastavljaju se boriti za autonomiju uslijed prodora institucionalnih aktera u organizacijske strukture i rastuću gentrifikaciju, prenijela je Pavić. Prema istraživanju Rozafe Bashe, većina je ispitanika_ca naglasila smanjenje državnog budžeta za kulturu kao ključni čimbenik koji potiče financijsku nestabilnost i neizvjesnost. Materijalna ugroza ogleda se i u manjku povjerenja organizacija u procese obnove prostora za kulturu.

Kao što je pokazao primjer bivšeg skvota Rog, renovacija može rezultirati nametanjem drugačijeg modela financiranja, odnosno zaokretu komercijalnim aktivnostima te izmještanju postojeće zajednice. Zbog toga neke organizacije čiji su prostori u lošem stanju biraju djelovati u “sivoj zoni” ne želeći ih prepustiti renovaciji koja bi utjecala na budući rad organizacije. Kako je navela Pavić, manjak povjerenja uslijed provedenih renovacija i upliva komercijalnog interesa, naročito se ogleda u radu mlađih organizacija na sceni koje izbjegavaju formalizirano djelovanje. 

Predstavljena problematika u vidu nepovjerenja spram institucija, manjka iskoristivih prostora, generacijskog jaza, nedostatka financiranja i različitih putanja razvoja nezavisne scene u trima državama prelila se u raspravu nakon panela. Neke od kritika koje su bile upućene istraživanju ticale su se preširoko postavljene metodologije što je doprinijelo previđanju “posebnosti” nezavisnih scena i poopćavanju rezultata.

Unatoč tomu, istraživanje je ukazalo na mnoga problemska sjecišta koja su u različitim omjerima zastupljena u pojedinim državama, primjerice, agilnost modela financiranja i njihove prilagodbe za (nove) kulturne prakse ili prijenos znanja između generacija na sceni. Također, tijekom razgovora bila je istaknuta briga za održavanje autonomije organizacija i problem ovisnosti o prilikama koje nameće lokalna politika. Pitanje o budućim rješenjima navedenih problema naišlo je na tišinu u Dnevnom boravku, no već se kroz naredne panele u nešto neformalnijem tonu počelo rastvarati. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Takva istraživanja u hrvatskom kontekstu uglavnom rezultiraju nezavidnom statistikom u kojoj se kao jedan od temeljnih problema otkriva nedostatak elementarnog pristupa kulturnim sadržajima, kao odraz manjkavih ili nepostojećih kulturnih politika. Nedavno smo pisali o istraživanju kojeg je u sklopu BLOK-ovog projekta Pro(iz)vedi mladost u kulturi provela Dora Levačić, koje je pokazalo da 27.8% mladih osoba od 16 do 24 godine u Hrvatskoj u posljednjih dvanaest mjeseci nisu posjetile nijednu kulturnu instituciju. Ipak, samo njih 12% kao razlog navelo je nedostatak interesa, dok su ostali naveli financijske razloge te kako “takvi događaji ne postoje u njihovom mjestu”. Ovi podaci “vraćaju lopticu” na teren odgovornih institucija, pokazujući da postoji značajan rascjep između deklarativnog zalaganja za sudionički pristup u nacionalnim i međunarodnim kulturnim strategijama te samih instrumenata i mjera kojima se participacija potiče u praksi.

Povjesničarka umjetnosti Nora Sternfeld upozorava da je participacija u aktualnom institucionalnom diskursu uglavnom shvaćena kao interakcija, ali ne i stvarno sudjelovanje u organizacijama i institucijama koje “proizvode” kulturu. “Svi bi trebali imati dojam da sudjeluju, ali tako da njihovo sudjelovanje nema nikakvog utjecaja”, podvlači Sternfeld i zaključuje kako sudjelovanje nije “pridruživanje”, ne podrazumijeva samo “ulazak u igru”, već se odnosi na odlučivanje o samim pravilima igre. Razumijevanje pravila i mogućnost njihova stvaranja ključ su sudioničkog principa, pa samo one prakse koje se temelje na zajedničkom donošenju odluka i dijeljenju odgovornosti smatra društveno transformativnim i emancipatorskim.

Sudioničko upravljanje u kulturi kao poluga razvoja kulturne demokracije u fokusu je istraživanja Zaklade Kultura nova, pokrenutog u okviru dvogodišnjeg projekta Pristupi sudioničkom upravljanju kulturnim institucijama provedenog uz podršku UNESCO-ova Međunarodnog fonda za kulturnu raznolikost (IFCD). Istraživanje je proučavalo postojeće i nastajuće prakse sudioničkog upravljanja u kulturi koje se ostvaruju kroz koncept društveno-kulturnih centara, a rezultati su objavljeni u zborniku Uradimo zajedno. Prakse i tendencije sudioničkog upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj, koji je nakon Dubrovnika i Splita skupom u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo predstavljen i zagrebačkoj publici.

“Kroz cjelokupno provođenje projekta pokazalo se da postoji veliko nerazumijevanje samog koncepta sudioničkog upravljanja kod svih dionika koji su uključeni u taj model, a posebno nerazumijevanje samog koncepta šire od onih koje se ta tema direktno tiče. Zbog toga smo pokušali ispisati korake što je to sudioničko upravljanje i kako se ono tretira u području kulture”, rekla je u uvodu upraviteljica Zaklade Dea Vidović. Pored nje, zbornik su predstavili voditeljica istraživačkog tima Ana Žuvela, te njegovi članovi Leda Sutlović, Mirko Petrić i Davor Mišković koji su svaki u svom segmentu istraživanja nastojali “ispitati, interpretirati i razumjeti na koji način inicijative odozdo mogu ujtecati na stvaranje instrumentalnih rješenja i formiranja političke volje za promjene u javnim politikama”.

Sam zbornik koncipiran je u dva dijela, pri čemu prva cjelina predstavlja uvod u sudioničko upravljanje u općem smislu, a onda i razradu toga što sudjelovanje i sudioničko upravljanje podrazumijevaju u specifičnom polju kulture te na koji način utječu na aspekte kulturne demokracije i cjelokupne organizacije kulturnog sustava. Veliki izazov u strukturiranju istraživanja autorima je predstavljalo siromaštvo teorijskog korpusa o sudioničkom upravljanju u kulturi pa se ono promišlja u širem okviru teorije sudioničke demokracije. “Primjena sudioničkoga upravljanja dovodi se u vezu s nemogućnošću reprezentativnoga političkog aparata demokracije da samostalno unaprijedi demokratske institucije, riješi probleme s kojima se suvremeno društvo susreće i osigura održivo korištenje javnih resursa i upravljanje njima”, ističe se u zborniku.

Ulazak građana u procese donošenja odluka vezano je tako uz pitanja javne sfere, gdje se u uvjetima “institucionalne praznine” tradicionalne države, sudioničko upravljanje javlja kao model prevladavanja demokratskih nedostataka na koje nailaze kulturni, i šire društveni i politički sustav. Istraživanje je obuhvatilo i relevantne dokumente proizvedene u okviru javnih politika Europske unije te drugih međunarodnih organizacija, pa tako pored teorijskog okvira prvi dio zbornika donosi i sustavan prikaz policy dokumenata koji zagovaraju praksu sudioničkog upravljanja u kulturi. Pri tom je posebna pozornost posvećena gradovima kao ishodištima novih kulturnih tendencija i inovativnih kulturnih praksi, pogodnih za razvoj

Drugi dio knjige donosi primjere sudioničkog upravljanja ostvarenog kroz model javno-civilnog partnerstva u sedam društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj: Društveno-kulturnom centru Lazareti u Dubrovniku, Društvenom centru Čakovec, Društveno-kulturnom centru u Karlovcu, riječkoj Molekuli, Društvenom centru Rojc u Puli, Domu mladih u Splitu te Pogonu – zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade. Ovi centri odabrani su kao najvidljiviji primjeri koji se istovremeno nalaze u različitim fazama razvoja, pojasnila je na predstavljanju upraviteljica Zaklade, pa se kroz njih može steći uvid u društveni, ekonomski i kulturni kontekst lokalnih sredina u kojima se razvijaju prakse sudioničkoga upravljanja. Kako bi ti uvidi bili što jasniji, u istraživanje su uključeni svi akteri sudioničkog upravljanja – predstavnici jedinica lokalne samouprave, akteri civilnog društva, ali i pripadnici lokalne zajednice, čije je snažnije uključivanje ključ daljnjeg razvoja ovih prostora u društveno-kulturne centre.

Zaklada Kultura nova objavila je zbornik u okviru dvogodišnjeg projekta Approaches to Participatory Governance of Cultural Institutions koji je Zaklada provodila uz podršku UNESCO-vog Međunarodnog fonda za kulturnu raznolikost (IFCD). Pored širokog teorijskog obuhvata i analize koncepata, kao što su sudjelovanje u kulturi, decentralizacija, lokalni razvoj i sudioničko upravljanje u kulturi, zbornik je uključio i sedam studija slučajeva kojima je obuhvaćeno sedam različitih modela sudioničkoga upravljanja društveno-kulturnim centrima koji se razvijaju u različitim dijelovima Hrvatske: Društveno-kulturni centar Lazareti u Dubrovniku, Društveni centar Čakovec u Čakovcu, Društveno-kulturni centar u Karlovcu, Molekula u Rijeci, Društveni centar Rojc u Puli, Dom mladih u Splitu te Pogon-Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade u Zagrebu.

Hrvatska i engleska verzija zbornika koji je dizajnirao Dario Dević dostupne su za slobodno preuzimanje na mrežnim stranicama Zaklade, dok će se na promociji moći preuzeti i besplatan tiskani primjerak knjige na hrvatskom jeziku.

Može se reći kako navedeni pregled političke participacije žena iz različitih perspektiva, od formalno-institucionalnih do socio-ekonomskih, pruža osnove za razmatranje teme u širem kontekstu, kao i za širenje polja politike i političkog. Nastavljajući se na iznalaženje modelskih načina jednakopravnog sudjelovanja žena u politici kao dominantne tendencije u polju, važno je nanovo osvijestiti cilj takva rada, a što zasigurno nije puka numerička jednakost žena u procesima političkog odlučivanja, već dekonstrukcija postojeće muške koncepcije politike te stvaranje uvjeta za izgradnju društva u kojem će spolna razlika postati irelevantna.

Predstavljanje knjige bit će održano u petak, 13. prosinca, u 16.30 sati u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Knjigu će, uz urednice Ledu Sutlović i Zoricu Siročić, predstaviti dr.sc. Biljana Kašić (Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru) i dr.sc. Smiljana Leinert Novosel (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu).

Knjiga je dostupna i u elektronskom izdanju.