Program je osmišljen kako bi se, uz stručne suradnike, za sve građane grada Križevaca, a posebno učenike_ice križevačkih srednjih škola te njihove profesore i djelatnike u obrazovanju osiguralo stručno, edukativno, raznoliko i zanimljivo upoznavanje sa suvremenom umjetnošću, suvremenim umjetničkim praksama i sličnim temama.

Cilj je okupiti stručnjake i djelatnike u kulturi koji kroz svoj rad i stručnost mogu približiti što je suvremena umjetnost, kako i gdje je nastala i tko suvremenu i recentnu umjetničku scenu čini danas.

U prvom dijelu simpozija održat će se program Žensko video pismo, koji obuhvaća projekcije četiri kratka filma suvremenih hrvatskih autorica: Sanje Iveković, Tanje Dabo, Renate Poljak i Lee Vidaković. U drugom dijelu simpozija održat će se razgovor O kiparstvu, plesu i muzejima – osobne perspektive u kojem sudjeluju umjetnica Marina Bauer i kustosica Jasmina Fučkan.

Više informacija možete pročitati ovdje.

Među odabranim je filmovima veći broj onih koji su se već istakli festivalskim uspjesima: Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dobitnik Zlatne Palme u Cannesu, već nagrađivani El Shatt Ivana Ramljaka, Animafestov laureat Žarko razmazit ćeš dite Veljka i Milivoja Popovića, Naša djeca Silvestra Kolbasa (nagrade za režiju i montažu u Puli), Što da se radi? Gorana Devića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Obiteljski portret Lee Vidaković i drugi.

Dvije višenamjenske dvorane i brojni prateći prostori Kina Edison omogućit će paralelno održavanje projekcijskog, diskurzivnog, izložbenog i profesionalnog programa. Stoga će i dio programa ovogodišnjih DHF-a biti zabavnog karaktera (filmski kviz, tri koncerta) s ciljem umrežavanja, kao i tematskih sadržaja poput edukativne filmske, ali i virtualne šetnje.

Profesionalci filmske industrije i publika moći će iskoristiti sve mogućnosti povezivanja, educiranja, uranjanja u službenu selekciju te potpunog doživljaja festivala sa svim njegovim sadržajima. Svrha je da se filmska i zainteresirana javnost povežu i osnaže, a tome će doprinijeti i besplatni prijevoz iz Zagreba te neformalni Q&A segmenti (kava s autorima).

Filmovi u konkurenciji natječu se za festivalske nagrade, a to su nagrade Velikog žirija (Grand Prix te one za režiju, scenarij, fotografiju, montažu, glazbu i oblikovanje zvuka, uz mogućnost dodjele priznanja za specijalni umjetnički doprinos u poljima scenografije, kostimografije, maske, specijalnih i vizualnih efekata te glume), zatim nagrada Jelena Rajković DHFR-a namijenjena redateljima do 30 godina starosti, nagrada Glasa koncila Zlatna uljanica te Nagrada za etiku i ljudska prava.

Ulaz na sve projekcije i događanja 33. Dana hrvatskog filma je besplatan.

Raspored i detalje programa potražite na službenim stranicama Dana hrvatskog filma.

Riječ je o jednoj od najznačajnijih manifestacija koje predstavljaju aktualnu domaću produkciju svih rodova, s posebnim naglaskom na kratki i srednji metar. Ovogodišnje izdanje koje obuhvaća igrana, eksperimentalna, dokumentarna, animirana i namjenska djela predstavili su umjetnički ravnatelj festivala Silvestar Mileta, članica selekcijske komisije Jelena Pašić i producentica Lana Dojčinović Matovina.

Od ukupno 175 prijavljenih filmova, u Natjecateljski program odabrano ih je 39, od čega je osam animiranih, 12 dokumentarnih, sedam kratkometražnih i srednjometražnih igranih, sedam eksperimentalnih i pet namjenskih filmova. Među odabranim je filmovima veći broj onih koji su se već istakli festivalskim uspjesima: Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dobitnik Zlatne Palme u Cannesu, već dobrano opjevani i nagrađivani El Shatt Ivana Ramljaka, Animafestov laureat Žarko razmazit ćeš dite Veljka i Milivoja Popovića, Naša djeca Silvestra Kolbasa (nagrade za režiju i montažu u Puli), Što da se radi? Gorana Devića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Obiteljski portret Lee Vidaković i drugi.

“Dani hrvatskog filma zapravo jesu manifestacija koja je svojevrsni godišnji pregled filmske produkcije u Hrvatskoj. Tu su svakako svoje mjesto morali naći laureati, bilo na domaćim festivalima, bilo na internacionalnim, europskim”, istaknula je na predstavljanju programa članica selekcijske komisije Jelena Pašić.

Filmove natjecateljskog programa obilježavaju teme rada, radništva, kolektiva i (izgubljene) utopije, a u taj se okvir uklapaju i filmovi Brod Elvisa Lenića, kao i Zemlja za nas Karle Crnčević i Motel Filipa Mojzeša. Pregled kratke dokumentaristike okuplja filmove Valerija Sare Jurinčić, 1001 noć Ree Rajčić, Espi Ivana Grgura, Oda Mije Maros Živković i U tranzitu Lucije Brkić. U off programu Trendovi prikazuju se filmovi Cijeli dan nisam stala (r. Klara Berdais), Skoro smo se čule (r. Sanja Merćep), Žena kuća (r. Ivana Ognjanovac), Šta je slađe od janjetine (r. Jakov Torić), Ljeto iz nas (r. Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever).

Inovativnost, edukacija, zabava i doživljaj glavne su odrednice popratnog programa čija je svrha omogućiti posjetiteljima dodatna znanja i vještine vezane uz industriju, prenijeti uspješne priče koje inspiriraju na umjetnički i/ili poslovni iskorak te približiti kulturu lokalne zajednice. Neki od formata popratnog programa uključuju projekcije Iz arhivskih riznica, što uključuje projekciju filmova Vatroslava Mimice, Branka Marjanovića i novi život starih majstora koje predstavlja Hrvatski filmski savez, zatim retrospektivu hrvatske VR animacije i kratku retrospektivu Nebojše Slijepčevića, posebnu projekciju kratkih filmova Dalibora Barića, produkcijske analize iz perspektiva filmskog snimanja, zvuka na filmu i filmske montaže, okrugli stol o vidljivosti domaće kratkometražne produkcije, filmske klubove u kojima se publika susreće s filmskim kritičarima te prijepodnevne projekcije i radionice prilagođene mlađoj publici kao i inkluzivni program Film svima.

Poseban naglasak ove godine stavljen je na umrežavanje i obrazovanje, s ciljem povezivanja filmskih profesionalaca i publike. “Svrha je da se filmska i zainteresirana javnost povežu i osnaže, a tome će doprinijeti i besplatni prijevoz iz Zagreba te neformalni Q&A segmenti”, stoji u priopćenju.

Ulaz na sve projekcije i događanja festivala je besplatan, a raspored je dostupan na mrežnoj stranici DHF-a.

Podrhtavanja Lee Vidaković, multimedijalne umjetnice čiji je fokus na animiranim instalacijama i fragmentarnim narativima, prvi je rad koji smo vidjeli. Ulaskom na scenu velike dvorane Istra, najprije vidimo video projiciran na bočni zid pozornice uz koji su natrpane stolice i različita kazališna scenografija. HOME je umjetnički video koji je Vidaković snimala unutar minijaturnog prostora diorame doma. Dok se snimljeni prostor integralno pojavljuje kao kompaktna i idilična cjelina koja prikazuje toplinu i udobnost nekog domaćinstva, ovako projiciran na zid backstagea on postaje prostor pukotina: slika je pomaknuta, savijena i fragmentirana na konturama stolica, stolova i kutija nekih drugih, zamišljenih prostora, pospremljenih uz rub jedne pozornice.

Istodobno, na sceni su postavljene tri minijaturne diorame fragmentiranog doma. Jedna je blagavaonica, druga je raščlanjeni zid neke sobe, a treća pročelje terase s biljkama. Dok sam pokušavala pogledom pregledati sve minijaturne detalje, jedna od sudionica mi je rekla da smijemo dirati i premještati izloške. Pogledala sam ju s nevjericom, zar stvarno? Da, piše u popratnom tekstualnom vodiču koji smo svi dobili dolaskom na konferenciju, samo ga ja nisam pročitala kao što ne čitam uputstva za upotrebu dok se ne iznerviram nekooperativnom tvrdoćom objekta kojim rukujem. Izloške smo mogli dirati, pregledati, premještati i više me nitko nije mogao zaustaviti. Bacila sam se na posao, ušla sam u igru, samo što objekti i dalje nisu nužno surađivali. Tek dodirom se osjeti, zapravo vidi, da se radi o skupu minijaturnih objekata koji su na neki način iščašeni: stol ima slomljenu nogu, komoda treba podršku da bi stajala ravno, okvir slike ne može stajati uspravno osim ako nije naslonjen uz zid, zavjesa je zapetljana u čvor, tepih se ne može raširiti, čaše, vaze i ukrasi padaju jer nemaju čvrsti oslonac, a sami za sebe su nestabilni.

Jednim potezom srušila sam sve što je nekako stajalo uz zid minijaturne sobe, i prije nego što sam stigla psovkom ili nekim glupim komentarom olakšati svoju nelagodu, jedna sudionica mi je pomogla vratiti komodu na mjesto. Ne radi se dakle samo o objektima koji ne surađuju (kako očekujemo) nego nema ni jamstva da u jednom trenutku neće sve pasti. Usprkos toj nesigurnosti i nedosljednosti stvari koje u jednom trenutku više ne rade ono što su radile u prijašnjem, postalo je zabavno. Pridružila nam se treća sudionica i zajedno smo otkrivale uvjete pod kojima stvari žele surađivati. Tanjur je tako stajao na zidu, ukrasni konj je ležao na podu, zavjesa se držala za prozor kao oblak koji je tamo nekako zapeo, u kutiji je krevet, vrata su zidni ukras… S druge strane, sudionici okupljeni oko blagovaonice prigrlili su distopijsku sliku razrušenog prostora obiteljske kohezije; blagovaonski stol su okrenuli naopako, stolice su srušili, a zavjese su rastvorili dopuštajući prodor pogledu izvana. Iako iz različitih smjerova, radili smo isto: igrom (njima je, čini se, bilo još zabavnije nego nama?) smo otkrivali što stvari žele ili ne žele činiti, istovremeno se prilagođavajući nestabilnosti u uzrocima i posljedicama – ono što činimo ne mora nužno odgovarati našim intencijama, a posljedice ne moraju odgovarati onome što činimo. 

Nastavili smo do stepenica prema službenom ulazu u ZKM gdje je bila postavljena audiovizualna instalacija Manje Ristić, interdisciplinarne umjetnice koja u svom radu koristi field recording i eksperimentalne zvučne te radijske forme. Kronologiju straha je snimala u podvodnom okruženju na području linije nekadašnje željezne zavjese. Danas zaštićena zelena zona, nekada je bila razdvojna granica i zona smrti – točka sudara dvaju svjetova koji se međusobno isključuju. U tekstualnom vodiču, koji, naravno, nisam ranije pročitala, upućeni smo da se spustimo na donje stepenice ako želimo “slušati tijelom i umom” te da ostanemo na gornjim ako želimo “slušati očima”. Instinktivno sam stala na sredini, između gornjeg i donjeg stepeništa, možda preblizu videa, ali dovoljno daleko od zvučnika, znajući da me zvuk lakše preplavljuje i da mu se teže odupirem. Na ekranu vidimo sliku podvodnog bioma koji titra bujajućim intenzitetom prelazeći iz jednog oblika u drugi, pa treći, zatim četvrti, iako je sve isti element. S druge strane, zvuk višeslojnih frekvencija upisuje se u naše slušne kanale kao da dolazi iz utrobe nekog starog kamena u kojem su upisana svjedočanstva o ubojstvima i smaknućima – izbrisanim događajima koje više nitko ne zna, o kojima nigdje ne piše, ali koje taj kamen čuva u sebi do dana kada će kamenje progovoriti. 

Kako zvuči kamen koji je svjedočio nasilju? Zamišljam, vrlo slično osobi koja je svjedočila nasilju. Nedugo nakon 7. oktobra na društvenim mrežama se pojavila snimka dječaka iz Gaze, Muhameda Abu Lulija, koji se od šoka i traume nakon izraelskog granatiranja nekontrolirano tresao sjedeći na bolničkom krevetu. Širom raširenih očiju promatrao je ljude oko sebe, pokušavao odgovoriti na postavljena pitanja, a onda kada ga je liječnik privukao k sebi i zagrlio, napokon se mogao rasplakati, nije više morao tražiti riječi da onima s druge strane ekrana objasni neobjašnjivo. Trauma koju je preživio vidjela se samo u obliku nekontroliranog drhtanja. Nema videa i nema riječi koje nam mogu prenijeti što jedno tijelo, a kamoli ovako sitno i krhko poput njegovog, doživi kad je blizu eksplozije, kad se sudari sa zidom detonirane energije koja ruši zgrade, cijela susjedstva i samo tlo pod nogama. Nakon što sam već vidjela mrtvu djecu, osakaćenu djecu i djecu prekrivenu sivim pepelom ruševina, snimka dječaka bez vidljivih rana koji je samo nekontroliranim drhtanjem svjedočio o neopisivom nasilju, potresla me do vriska. 

U opisu svog rada Ristić piše o prirodi “koja na svoj način svladava traume prošlosti – sistematski ‘gutajući’ samu sebe zarad konačnog iscjeljenja”, i podsjeća nas da je rana (bila ona geografska, emotivna ili fizička) istovremeno i amblem preživljavanja, ona je oznaka neizrecivog i vrištećeg, otvor i zasun, ona koja se preoblikuje i koja može preoblikovati, “gutati” da bi zaštitila te iscjelila sebe, a u nekoj budućnosti i druge. Plava neonska crta koja je bila postavljena paralelno uz stepenice služila nam je kao orijentir, ima neko gore i neko dolje, ima neki ponor i neka površina, neki početak i neki kraj. 

Tako se penjemo do male dvorane Polanec. Tina Hofman je izvedbena umjetnica, redateljica i suosnivačica britanske umjetničke organizacije Notnow Collective koja je nastala iz potrebe da se uloge skrbi, kao i višejezični glasovi umjetnika migranata, učine vidljivijima. Ananas is Always Ananas but Pineapple in English je audiovizualni rad projiciran na tri zida s fokusom na intimnu naraciju u kojoj Hofmann plete nove spone između sebe i svoje sedamdesetak godina stare majke. “Učimo voditi kućanstvo kao piratski brod”, rečenica je koja mi je ostala zapisana u vodiču (koji je ipak nečemu poslužio) pa će time postati okosnica oko koje ću oblikovati svoje čitanje. Kao prvo, vraćamo se nestalnim vodama, ali Hofmann nas, za razliku od Ristić, drži na površini, možda tek bradom iznad vode.

Majka i kćer navigiraju svoj zajednički život bez uputstava, na granici poznatog, izvan linije upisanih relacija. Majka je sada baka, dijete je majka, vrijeme je lockdowna, a mjesto je strana zemlja u kojoj kćer radi kao umjetnica. Skrb koju jedna drugoj pružaju omogućuje im da opstanu u sustavu koji ih ostavlja na marginama, koji im ne daje podršku u vrijeme višestrukih šokova, od pandemije i socijalnog udaljavanja do potresa i nemogućnosti odlaska. Iz pozicije nemoći, njih dvije traže načine da se održe, svaka za sebe u divljim uvjetima, te zajedno razvijajući strategije suradnje, svakodnevne rutine i upravljanja brodom / domaćinstvom. Istovremeno svjesne da u svakom trenutku, kao i kod Vidaković, sve može pasti (u vodu) i jedne nedjelje, ručak može završiti na podu. 

Vraćamo se u veliku dvoranu Istra gdje nas čeka selma banich, umjetnica i aktivistica koja s raznim inicijativama (Zagreb grad-utočište i Za K.R.U.H.) otvara prostore solidarnosti i skrbi u društvu koje normalizira prakse izoliranja i izostavljanja potreba migranata, žena i kulturnih radnika. Glasovi / Voices je zapravo vježba koju kolektivno izvodimo. Stojimo u krugu, i kroz dah i dodir – jednu ruku držimo na sebi, drugu na osobi koja je pored nas – tražimo vlastiti glas, zvukove koji se pojavljuju kroz jecaj, vibraciju ili podrhtavanje. Glasovi preplavljuju jedni druge kao meka voda koja ispire; nekako sve zvuči dobro, hroptaji kao i cvrkut, piskutavi jecaj kao i duboki umirujući tonovi. Jedna žena je zaplakala i izašla iz kruga, činilo se da vježba nekako djeluje, samo nije bilo nužno jasno kako.

Na početku, banich nam je rekla da ćemo vježbu završiti izgovaranjem imena predaka kojih smo se tijekom vježbe sjetili i koji su nam važni. Dok je to izgovarala, već sam imala sliku svog pretka kojeg ću pozvati, zapravo sam završila vježbu prije nego što je uopće počela. Ali sve je palo u vodu. Kad je došao trenutak da izgovorimo njezino ili njegovo ime na glas, rekla sam drugo ime. Teško je objasniti zašto sam baš nju, svoju baku, imenovala u tom trenutku, ali to iznenađenje me nekako dovelo do uvjerenja da se ipak nešto događalo u tom ispuštanju glasova, iako još uvijek ne znam što. I ja sam mogla zaplakati. Ne od tuge nego od zapanjenosti. Baki nisam dala dovoljno pozornosti dok je bila živa, a sad je tu, mrtva, ali nekako iskopana iz mene. 

Prošlo je nekoliko tjedana od konferencije, ovaj tekst pišem nakon nekoliko ciklusa bolesti i izlječenja, što mog, što onih za koje skrbim, i nisam identična onoj koja je bila tamo prisutna i koja je nešto govorila nakon što smo prošli sve radove i smjestili se u malu dvoranu Polanec za završni refleksivni razgovor svih sudionica. Srećom, ne sjećam se što sam govorila, ali sjećam se što su dvije druge sudionice rekle. I jedna i druga su sjedile nasuprot meni. S jednom sam se gledala, nekoliko minuta, bez riječi, jer nam je to bio zadatak – pogledom pronaći osobu u prostoriji, a drugu sam vidjela na nekim događanjima, ali nikada se nismo gledale. Ona prva je govorila o tome da živi na Trešnjevci i da jasno čuje avione koji lete na relaciji iznad njene zgrade, te da se tijekom posljednjih mjeseci, kad ih čuje, budi iz sna s pomisli, “evo ga, počinje rat”, iako nikada nije proživjela rat te da ju Rističin rad jako podsjetio na to. Druga je rekla da nije mogla držati ruku na drugoj osobi i osjetiti tuđu ruku na sebi, da je izašla iz kruga koji smo formirali s banich, i stavila svoje obje ruke na sebe jer je ona “svijet za sebe”.

U tom rasponu od one koja dijeli duboke strahove do one koja ne želi ili ne može podijeliti ni dodir, stoji potencijal za daljnje promišljanje ove izvedbene konferencije. Marina Petković Liker, koja stoji iza koncepta (i kojoj su se u programski odbor pridružile Maja Sviben, Vlatka Valentić i Višnja Kačić Rogošić), na početku je istaknula da je intencija otvoriti prostor svima da kažu što god žele, da konferenciju ne preuzmu oni koji su glasni dok oni koji teže istupaju ostanu zapostavljeni. Ta intencija je zapravo strukturirala način na koji se konferencija odvijala i gotovo onemogućila spontanost koja se u nekim trenucima ipak probijala. Vidaković, Hofman i banich su sjedile s nama u dvorani, dok je Ristić bila prisutna preko Zooma, što je nakraju, vjerojatno neplanski, rezultiralo time da je tablet na kojem je bila povezana išao od jedne do druge osobe koja je napola njoj, napola ostalima govorila o svom doživljaju radova. Dok je dramaturška struktura četiriju radova bila jasno i duboko promišljena – od minijaturnog prostora doma, preko anksioznog prostora stepenica u intimni prostor domaćinstva i na kraju, natrag u tijelo kao repozitorij iskustava, sjećanja i mogućih praksi iscjeljenja koje nas povezuju s unutarnjim izvorom snage i inspiracije – završni razgovor sudionica je bio pomalo jednoličan, da ne kažem jednosmjeran. Govorile smo o svojim doživljajima, nadodavajući interpretacije koje su umjetnice velikodušno prihvaćale ne braneći se od naših upisivanja i nadovezivanja. Ali nakon nekog vremena, sve je zvučalo kao varijacija istog, s time da smo malu razliku činile onda kada smo govorile o sebi, kako smo se osjećale tog dana u tom trenutku. 

Pravi proboji su se osjetili u trenucima u kojima smo htjele jedna drugoj nešto reći, ali smo se brzo vraćale opisivanju radova. Trenuci u kojima se nismo razumjele bili su najuzbudljiviji jer je nerazumijevanje nužno da bi otkrile nešto novo – da bi si međusobno dale vremena, pozornosti, i napokon, da bi se iznenadile ili zapanjile drugačijim, neočekivanim i stranim. Kad ponovno pomislim na onu koja je “svijet za sebe”, na sve nas koje smo se u nekom trenutku, ne nužno tijekom konferencije, tako osjećale jer možda nismo našle drugi par očiju s kojima ćemo se gledati, možda nismo htjele raditi što su ostali radili, možda smo ostale stajati kao kamen nep(r)opuštajući ni van ni unutra, možda smo nešto i rekle, ali nitko nam nije uzvratio, možda smo bile nejasne jer ne dolazimo s uputstvima, dovoljno nedosljedne da i same sebe iznenadimo, zapitam se da li nam treba (samo) pozornica za pričanje, ili je važnija pozornost koju dajemo? Pozornost koju će nam netko dati, čak i onda kada ne možemo, ne znamo ili ne želimo pričati. 

Što ne isključuje mogućnost da iznenada progovorimo. 

“Od pandemije preko lokalnih potresa, svjetskih sukoba koji mijenjaju paradigme ratne agresije do ekološke krize i masovnih pokreta stanovništva na interkontinentalnoj razini, ljuljanje tla pod nogama nameće se kao moćan pojam i u doslovnom i u prenesenom značenju. Spontano ga povezujemo s osjećajem duševne i društvene nelagode: svjesni smo neizvjesnosti koja traje, straha i gubitka, egzistencijalne tjeskobe, povišene razine podražljivosti, stresa i ugroze mentalnog zdravlja.”

Četiri umjetnice slike i zvuka – Lea Vidaković, Manja Ristić, Tina Hofman i Selma Banich – predstavit će svoje radove u sklopu konferencije i smjestiti ih u kontekst podrhtavanja. Uspostavljajući razgovor između njih, konferencija se “pretvara u ambijentalnu instalaciju zrcaljenja i odjeka četiriju vizija i glasova, koja nadahnjuje aktivno sudjelovanje publike, ujedno suosjećajno i kritičko”.

Prvi dio konferencije započinje u 17 sati s kratkim uvodom nakon kojeg slijede izvedbeni odgovori umjetnica: Podrhtavanja Lee Vidaković, Kronologija straha Manje Ristić, Ananas is Always Ananas but Pineapple in English Tine Hofman i Glasovi Selme Banich. Nakon kratke stanke kreće drugi dio konferencije koji traje do 22 sata i uključuje izvedbeni razgovor svih sudionika konferencije.

Za sudjelovanje na konferenciji potrebno je poslati prijavu na e-mail najkasnije do 11. siječnja, a kotizacija iznosi 20 eura i uplaćuje se na IBAN: HR4223600001102371440 (Zagrebačka banka) s naznakom “kotizacija za 8. Izvedbenu konferenciju”.

Više o konferenciji i radovima pročitajte na poveznici.

Rad Obiteljski portret nastao je za vrijeme tvog doktorskog studija u Singapuru u sklopu kojeg si se bavila istraživanjem fragmentiranih i drugih alternativnih oblika prostorne naracije za animirane sadržaje. Na tom tragu osmislila si prezentaciju rada u formi galerijske instalacije (kao niz sinkroniziranih projekcija i u prostoru raspoređenih maketa i lutaka) te u formi animiranog filma, namijenjenog klasičnom gledanju u prostoru kinodvorane. Koja se ideja krije iza dvojakog koncepta izlaganja rada?

Prvobitna ideja je bila da se Obiteljski portret prikaže u formatu prostorne instalacije, kao što je danas vidimo na izložbi u Galeriji Prsten. Razlog dvojakog koncepta izlaganja je bio prosto financijski. Teško je, tj. zapravo nemoguće finansirati takav projekt, jer su umjetnički fondovi premaleni da pokriju iznimno skupu produkciju animacije. S toga se morao raditi kompromis, te sam trebala osmisliti Obiteljski portret i u formatu kratkog animiranog filma koji bi bio pogodan prikazivanjima na festivalima, a onda bih taj materijal mogla iskoristiti za instalaciju, u drugačijoj vrsti montaže i prostornog prikazivanja. U ranijim projektima sam se takođe susretala sa sličnim problemom, te bih bila uzrujana zbog prinudnih kompromisa, ali u slučaju ovog projekta, oba su mi formata jednako draga. Iako pružaju drugačija iskustva, sretna sam da rad funkcionira i kao film i kao instalacija.

Na koji način se razvijao projekt, od početne ideje,  mjestimičnog izlaganja njegovih pojedinih dijelova pa sve do finalne etape, točnije izložbe u Galeriji Prsten Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, gdje imamo priliku vidjeti rad u cjelini?

To je bio zaista dug proces. Ideju sam počela razrađivati na umjetničkoj rezidenciji Saari, Kone foundation u Finskoj 2014. Nakon toga je uslijedio period od 5  godina doktorata u Singapuru, tijekom koga sam bila fokusirana na istraživanje alternativnih tipova naracije za prostorna prikazivanja animiranog sadržaja, kao i pisanju teze. U tom razdoblju sam snimila trailer, i pilot instalacije od tri minute. Boravila sam na rezidenciji Museumsquatier u Beču, gdje sam snimila još jedan mali segment obiteljske situacije, koji je iste godine pod nazivom Anatomija zagrljaja izložen u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Pilot animirane instalacije je izložen tijekom konferencije Society of Animation Studies u Lisabonu 2019.

Po povratku u Evropu nakon studija, predstavila sam Obiteljski portret na pitching forumima CEE u Českoj gdje je dobio nagradu za razvoj projekta te mogućnost sudjelovanja u programu Animation sans Frontiers, ali sam tu pronašla i Francuskog partnera za koprodukciju što je bilo od iznimnog značaja. Projekt je pobedio i na pitching forumu u Ljubljani koji je dio festivala Animateka, a također je dobio i nagradu za postprodukciju na pitching forumu Animarkt, u Poljskoj. Značajan je bio i boravak na NEF rezidenciji animacije u Francuskoj koji je bio fokusiran na razvoj priče za instalaciju, kao i boravak na rezidenciji animacije u Viborgu, u Danskoj, gdje sam finalizirala storibord za film. U produkciji Jadranske Animacije (Hr), Vivement Lundi! (Fr) i Biberche Productions (Sr) projekt je realiziran, od početka gotovo nomadski. Dio setova je napravljen u Srbiji, dio u Francuskoj, lutke sam radila u Lisabonu, animirali smo na rezidenciji za animatore Ciclic u Francuskoj, dok je postprodukcija nastala u Hrvatskoj i Srbiji, s predivnim timom ljudi iz sve tri države.

Radnja filma Obiteljski portret odvija se tokom mirnog poslijepodneva u mračnoj atmosferi jedne aristokratske obiteljske kuće. Niz situacija, a prije svega masovan posjet članova obitelji okidač je snažne tjeskobe koja prevladava u obiteljskim odnosima. Kako si došla do ideje za ovu priču i koja je tvoja interpretacija Obiteljskog portreta?

Poanta rada je da ne postoji jedna jedina istinita vizura Obitelji, već da ju svako vidi na svoj način, kako u stvarnosti doista i jest. I u filmu i u instalaciji radnja se odvija simultano sa puno karaktera, gdje su svi protagonisti jednakovrijedni, te će se svaki gledatelj morati odlučiti za skupinu likova na koju se želi fokusirati, jer ih je nemoguće sve propratiti (što važi najviše za instalaciju). Sloboda interpretacije otvorenog rada mi je bila bitna kada sam promišljala kakvu priču da predstavim, a intruzija velike obitelji u intimni prostor doma mi se činila kao dobra polazna točka jer se vjerojatno svi možemo poistovjetiti s osjećajem tenzije i nelagode, pomiješane s privrženosti ali istodobno i s netrpeljivosti koju takva situacija donosi. U formatu linearnog filma sam se morala sukobiti sa samom sobom, jer je izabrati jednu priču, bilo protivno konceptu da svako mora posložiti svoju priču te interpretirati obitelj na svoj način. No ipak sam zadovoljna kako je sve ispalo. Moja vizija obitelji je ona koju vidimo u linearnom filmu, koji će biti premijerno prikazan na Animafestu u lipnju.

Uz sedam galerijskih projekcija u Galeriji Prsten izložila si i sedam minijatura maketa, koje korespondiraju sa sedam različitih prostorija unutar kojih se odvija radnja.  Svaki element scenografije minuciozno je razrađen i nabijen simbolikom te posjetitelja gotovo da navodi u voajersku poziciju. Koju ulogu zauzimaju scenografija i brojni detalji pri stvaranju specifičnih atmosfera u tvom radu?

Interijeri kao i svi detalji su tu sa razlogom, te imaju funkciju suptilne naracije koja mi je najdraži način pripovijedanja. Interijeri obasjani suncem sa mnoštvom namještaja i objekata (poput detalja kolača pojedenog do pola), prazne sobe sa nelogičnim rasporedom, te stube koje ne vode nikuda, pričaju priču bolje od protagonista koji su  već davno napustili ove interijere. U galerijskoj instalaciji možemo vidjeti sve ove prostore kao i lutke, sa svim svojim napuklinama i nesavršenostima. Ono što je bitno jeste da ova izložba nema za cilj približiti publici način i proces nastanka rada, naprotiv. Scenografije su stavljane u poziciju jednakovrijednih radova kao i film, one su taj fragmentirani narativ u stagnaciji – akumulacija obiteljske priče u jednom jedinom kadru.

U svojim si prethodnim radovima (Sestre, The Vast Landscape / porcelain stories, Prekrižene haringe) odškrinula vrata u intimne svjetove različitih protagonista, dosljedno se dotičući tema ljubavi, kontemplacije, melankolije i (samo)uništenja. Gdje pronalaziš inspiraciju za svoje priče i postoji li određena poveznica između Obiteljskog portreta i tvojih prethodnih radova?

Inspiraciju najčešće nalazim u slikarstvu, u djelima starih majstora. Atmosfere tih slika služe mi kao magični okidač za razmišljanje kako ih oživjeti. Sestre su bile inspirirane slikama Vermeera, a atmosfera Obiteljskog portreta je inspirirana slikama danskih intimista poput Hammershoia, i Holsoa, ali i Michaela Borremansa. Inspiraciju tih slika prevodim na interijere karakteristične za Austro-Ugarsku iz vremena pred Prvi svjetski rat u doba kada se film događa. Teme dosadašnjih radova su se često doticale obiteljskih, ali i drugih međuljudskih odnosa, jer su mi ti odnosi nabijeni mnoštvom slojevitih i kompliciranih emocija i situacija zanimljivi i često nedokučivi, pa ih kroz film ponekad, čini mi se osvješćujem. Za razliku od dosadašnjih radova, idući će film vjerojatno biti suvremena bajka lišena ljudskih protagonista, bestijarij, u raskošnom stilu baroknog slikarstva.

Svim tvojim radovima svojstvena je fragmentiranost, no istovremeno funkcioniraju i kao jedinstvene linearne projekcije namijenjene prikazivanju u kinu. Na temelju vlastitih teorijskih i praktičnih istraživanja različitih oblika narativa,  koja bi bila ključna razlika pri pomaku iz linearnog ka fragmentiranom promišljanju priče?

Forma fragmentirane naracije je forma koja je u konstantnom fluxu. Nije sve toliko posloženo kao u linearnom filmu. Fragmenti traže da ih neko sakupi i posloži u najčešće proizvoljnu cjelinu. To je struktura koja je otvorena za interpretaciju, pa tako rad nastaje uz aktivno sudjelovanje gledatelja. Suptilna interaktivnost ovog formata mi je vrlo draga, to je tihi dijalog između mene i ljudi koji čitaju filmove i scenografije te ih slažu u njima smislenu cjelinu.

U svom doktoratu bavila si se također istraživanjem oblika pripovijedanja u pretpovijesnom, povijesnom i tzv. post-povijesnom razdoblju filma. S obzirom na izrazito kratak raspon pažnje svojstven suvremenom gledatelju, postoje li određene poveznice između načina promatranja slika u pokretu u pretpovijesnom i post-povijesnom  (današnjem) razdoblju?

Da, doista sam našla poveznicu između ranih dana i suvremenih stremljenja animacije u proširenom kontekstu. Narativi, tj. prve sličice u pokretu koje su prikazivale nekakvu jednostavnu radnju su zahtijevale vrlo kratak raspon pažnje, što je slučaj i danas kada konzumiramo animirani sadržaj na billboardu, na svojim telefonima, ali i u slučaju video mappinga na zgradama, sve u kontekstu suvremenog, kratkotrajnog spektakla. Konkretan primjer je Robertsonova Fantazmagoria (Phantasmagoria) iz 1799., spektakl projekcija čarobnih lampi na kotačima, koje projiciraju slike i sjene, a sam je spektakl izveden u klaustru napuštenog samostana. Uz dodatak zvuka, ovaj performans je bio vjerojatno zastrašujuće, imerzivno (uranjajuće) iskustvo koje je uzimalo u obzir i specifičnost prostora gdje je događaj izveden.

S tim u vezi može da se poredi sa animiranim instalacijama i projekcijama koje se danas javljaju van kino dvorana u galerijama ili na site specifičnim lokacijama u urbanom okružju, a sa kojima su često tematski ili konceptualno povezane. Razvoj filmske naracije nam je dopustio da postanemo pasivnim konzumentima, a brzi ritam holivudski filmova nas je naučio ubrzanim, nezasitnim konzumiranjem sadržaja koji su u svakom momentu spektakularni i prenabijeni, kako bi nam zadržali pažnju. Tempo našeg vremena je ubrzan, a to se odražava i u filmskom jeziku današnjice. No sa pozitivne strane, svjedoci smo i izvanrednim filmskim ostvarenjima, naučili smo prepoznavati filmske strukture i tražiti izazovnije sadržaje. Ono što je (ili bi trebalo biti) drugačije u narativnom kontekstu suvremenih animacija u proširenom kontekstu jeste upravo to znanje i iskustvo koje smo stekli gledajući filmove i proučavajući raznorazne strukture naracije. Animacije u proširenom kontekstu, primjerice na popularnim festivalima svjetla bi danas morale biti nešto više od pukog spektakla, no to nije uvijek slučaj.

U sklopu prošlogodišnjeg izdanja simpozija Animafest Scanner 2022 predstavila si animiranu instalaciju The Digital Fauna napravljenu za dječju bolnicu u Zagrebu, čiji je cilj bio pridonijeti estetizaciji i rehumanizaciji bolničkog prostora. Možeš li ukratko objasniti ideju projekta i na koji način se isti nadovezuje na temu site-specific animiranih instalacija i drugih prostornih oblika pričanja priče kojima si se između ostalog bavila u doktorskom istraživanju?

Digitalna Fauna je pilot animirane instalacije koju smo razvile s kolegicom Melindom Šefčić. Ona je doktorirala na ALU na temu re-humanizacije i estetizacije bolničkog prostora uz pomoć murala, tj. statičnih slika u prostoru. Kako smo obje završavale doktorate u isto vrijeme ali na različitim krajevima svijeta, po povratku u Hrvatsku je nekako bilo prirodno da napravimo kolaboraciju, te pokušamo pokrenuti njene dojmljive statične slike, koje i estetikom odgovaraju animiranom sadržaju. Digitalna fauna nije animirani film, to je animirana slika sa mnoštvom mikro narativa koja odgovara prostornom, nenametljivom prikazivanju u bolničkom prostoru. Ova instalacija ima za cilj smanjenje stresa i anksioznosti kod djece tijekom dugog perioda koje provode sa roditeljima u čekaonicama u bolnici. Pilot je nastao uz potporu Ministarstva kulture RH, a ovog ljeta pripremamo još jedan noviji pokušaj animacije na više ekrana takođe namijenjen za pedijatriju u bolnici Rebro u Zagrebu. Kako je projekt vrlo ambiciozan obimom produkcije, a ima i istraživačku komponentu, trenutno radimo na razvoju projekta s internacionalnim partnerima, te se nadamo da ćemo ga ponuditi i drugim bolnicama u Evropi.

Studirala si grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a zatim animaciju u Norveškoj i Belgiji. U kojoj mjeri je studij grafike utjecao na tvoj kasniji rad i kako se dogodio prijelaz iz jednog medija u drugi?

Crtež i slikarstvo su mi dalje najveća inspiracija, iako su zapravo samo polazna točka. Bila sam oduvijek zainteresirana za performans (kojem sam posvetila jedan semestar na razmjeni studenata na FAVU u Brnu) kao i instalaciju (Summer Academy, Hallein, Austrija). Plan je bio nastaviti MA studije umjetnosti u Norveškoj, ali zbog spleta okolnosti sam potpuno slučajno završila na BA odsjeku za animaciju. Trebalo mi je dvije godine da shvatim da je lutka animacija spoj svega čime sam se do tada bavila: slikarstvo,  skulptura, performans, pa na kraju i instalacija. Prvu animiranu instalaciju Splendid Isolation, sam predstavila 2010. godine u Galeriji SC u Zagrebu. Od tada sam  posvetila master studije, a i doktorat, istraživanju i kreativnom radu u ovom formatu.

Iskustvo studiranja u Zagrebu, Norveškoj i Belgiji zaokružila si doktorskim studijem animacije na School of Art, Design and Media na Nanyang Technological University u Singapuru. Može li se danas u kontekstu animacije govoriti o nacionalnim i regionalnim školama koje se razlikuju prije svega u poetikama i pristupima?

Da, i te kako! Imala sam sreću da se školujem na univerzitetima i akademijama gdje se cijenio i poticao umjetnički pristup, te osobni izraz u animaciji. Od početka sam željela kombinirati animaciju kao medij za stvaranje umjetničkog rada, gdje krajnji produkt nije nužno film namijenjen kino dvorani. Nisam imala aspiracije raditi u velikoj industriji animacije gdje si, kao dio velikog tima, tek mali dio cijeloga pogona. I danas radim sa malim timom ljudi jer volim imati kontrolu nad projektom te uvid u svaki aspekt produkcije. Danas se sve više univerziteta fokusira na industriju animacije, ne samo u Aziji ali i u Evropi, primjerice u Lisabonu gdje trenutno predajem kao profesorica animacije. Studenti žele biti sigurni da im pružamo znanje i iskustvo koje će im pomoći da se zaposle u industriji odmah nakon studija. Mali broj studenata se opredeljuje za autorski rad na filmu, te za nesigurnost koju taj izbor donosi, no bez toga rizika, ne možemo dobiti kvalitetne autore. Postoji ta neka magija kada stvaraš ni iz čega, iz puke ljubavi, iz ludosti, bez previše kalkulacija, grantova i sigurnosti. Jer, može li ikada dobar umjetnički rad nastati u zoni komfora?

Intervju je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Projekt Family Portrait nastao je na doktorskom studiju na ADM/NTU u Singapuru 2020. godine. Animirana instalacija praktični je dio doktorskog istraživanja, teze koja se bavila prostornom naracijom za animirane sadržaje u galerijskim, muzejskim ili drugim javnim prostorima van kino dvorana.

Instalacija se sastoji od 7 sinkroniziranih projekcija te prostornih instalacija sastavljenih od segmentiranih dijelova kuće minijaturne kuće u kojoj se priča događa te lutaka korištenih u samoj animaciji. Animacije su izvedene u zahtjevnoj tehnici tradicionalnog lutka filma, te se u ovom radu miješaju estetike tradicionalnog i taktilnog lutka filma s fragmentiranom naracijom u suvremenom, raščlanjenom, prostornom kontekstu.

Rad je inspiriran izrekom japanskog filozofa Daisaku Ikede koja kaže kako svaka obitelj ima svoje specifične okolnosti i probleme koje samo ona može istinski razumjeti. To je poetična, mračna i pomalo humoristična priča u kojoj su obiteljski odnosi disecirani i stavljeni na stol. Radnja se događa u tiho nedjeljno popodne u aristokratskoj, obiteljskoj kući gdje je mir narušen kada Andrašev brat Zoltan, dođe u nenajavljen posjet sa svojom 12-članom obitelji. Zategnuti odnosi, propast aristokracije i skori raspad Austro-Ugarske Monarhije su suptilno nagoviješteni kroz nemir i tenziju.

Izložba ostaje otvorena do 11. lipnja.

Projekt su pokrenuli Udruženje za razvoj kulture URK i Fondacija za omladinsku kulturu i stvaralaštvo Danilo Kiš iz Subotice, a od ove godine subotički partner projekta je Udruženje Klara i Rosa iz Subotice.

Ovom prigodom u Močvaru iz Subotice stižu likovna umjetnica Ivana Matić, multimedijalna umjetnica Lea Vidaković, bend Neprijatno mi je i redakcija časopisa Symposion. Domaću scenu predstavljaju kantautor Marshmallow Notebooks i ilustrator Željko Beljan.

Ulaz je besplatan, a vrata kluba se otvaraju od 20 sati.

Više informacija o sudionicima i rasporedu dostupno je na Močvarininoj stranici.

Otvorenje izložbe je u četvrtak, 27. prosinca, u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 10. siječnja. 

Program festivala započinje u četvrtak, svečanim otvorenjem izložbe Zdenka Bašića, Lee Vidaković i Ivane Bošnjak u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. U zgradi bivšeg Filozofskog fakulteta bit će postavljene tri umjetničke instalacije. Autor prve je mladi arhitekt Marko Hajdarović, drugu je osmislio Aleksandar Mrkonja-Fetti, dok je treća rezultat rada pet studentica (organizatorica).

Osim izložbi i instalacija, na festivalu će biti prikazani i brojni animirani filmovi koje pulska publika nema priliku često vidjeti. Među njima je retrospektiva animiranih filmova poznatog hrvatskog animatora Dušana Vukotića koji je prije pedeset godina primio nagradu Oscar. Osim retrospektive, posjetiteljima će biti predstavljeni i najbolji uraci nadaleko poznate Zagrebačke škole animiranog filma, hrvatski suvremeni animirani film iz produkcije Zagreb filma i Bonobostudia, te studentski radovi. Sve će se projekcije moći besplatno pogledati u Kinu Valli.

Budući da je KUFer festival koji nastoji u program uklopiti što više različitih vrsta umjetnosti, na festivalu će gostovati i nekoliko autora koji su adaptirali književna djela u svoje animirane filmove. Književne razgovaraonice sa Zdenkom Bašićem, Katarinom Mažuran Jurešić i Manuelom Šumbercom održat će se u galeriji Cvajner. Program festivala ima i svoj edukativni dio koji se sastoji od predavanja Marka Rojnića na temu Uvod u povijest animiranog filma, te razgovora sa Simonom Bogojevićem Narathom o 3D animaciji.

Festival je, naravno, popraćen i glazbenim programom. Mladi bendovi kao što su Kevlar Bikini, Invert, Tost, Officer Down i Pištolj na gumene metke zabavljat će posjetitelje u petak, 7. listopada na parkiralištu Sveučilišta u Puli, a u subotu, 8. listopada, na Kaštelu, nakon dugo vremena nastupit će Urban & 4. Atmosferu prije nastupa Urbana zagrijat će, pulskoj publici već dobro poznati, Tutankhamon Space Machine. U slučaju lošeg vremena koncerti se sele u garažu na Giardinima, poznatom kao bivše Kino Pula.