Ovom izložbom predstavlja se umjetnički rad Ivane Biočine koji “reflektira modele rada Instituta” u okviru kojeg umjetnica godinama djeluje. Kako pojašnjava kustosica Lea Vene, ova izložba “otvara procesualni pogled u sve aspekte proizvodnje tekstila i odjevnih predmeta kroz direktni dijalog s prirodom. Suradnički odnos s prirodom iz koje crpimo sirovine i boje postavlja se kao osnova razumijevanja intimnog odnosa tekstila, tijela i kože.

Današnja masovna kultura odijevanja radikalno nas distancira od materijala koji čine naše odjevne predmete i od uvjeta proizvodnje u kojima ti predmeti nastaju. Modu tretiramo kao brzu i potrošnu robu koja sve manje egzistira kao dio personalne memorije i senzornog iskustva. Tekstil kao takav u sebi sažima uslojene senzorne doživljaje opipa i dodira, mirisa, suptilne nijanse boja, uništene i istrošene površine. Proizvodnja i sam čin nošenje odjevnih predmeta povijesno je zapravo duboko utkan u našu svakodnevicu, a rad Ivane Biočine teži iznova osvijestiti i uspostaviti te iščezle veze”.

Ivana Biočina tekstilna je inženjerka, autorica i umjetnica. Autorica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014.), Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016.) te Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije (2018.). U Podravini je 2020. godine osnovala Institut održive mode. Institut održive mode (IOM) otvoren je s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja ideje održivog rada, stvaranja i života.

Izložba se može posjetiti do 20. rujna.

Središnja grupna izložba finalista_ica odgovara na festivalsku temu Sretno u vrtlogu (Happy Spiraling) i proteže se prvim katom rezerviranim za privremene izložbe. Festivalski postav se nastavlja na drugom katu sa samostalnim izložbama Julie Béna, Kevina Osepa, Sare de Brito Faustino i Paule Tončić koje ne odgovaraju direktno na festivalsku temu, ali je svakako zanimljivo pronalaziti poveznice. Jednako tako, teorijski dio programa izveden je u vidu publikacije The Vibes are Off koja je predstavljena na zabavnom i pametnom panelu istog imena.

Gdje i kada počinje vrtlog?

Naslov festivala Sretno u vrtlogu (Happy Spiraling) daje naslutiti da se u vrtlogu bez faktora sreće nećemo dobro provesti. Izraz vrtlog (spiraling) urbani rječnik određuje kao brzo opadajuće mentalno/emocionalno stanje, koje često dovodi do kratkotrajnih epizoda depresije ili anksioznosti. Misli se roje, ponavljaju i umnožavaju i posve preplavljuju domaćina. Ako vrtlog nastaje kao iskustvo nošenja s različitim (digitalnim) podražajima, prognoza nije baš vedra ponajprije zbog toga što platforme koje oblikuju našu digitalnu svakodnevicu svoj poslovni model grade na personalizaciji sadržaja sintetizirajući, komodificirajući i automatizirajući naše odabire. 

Drugim riječima, poslovni modeli digitalnih platformi podržavaju rast naših vrtloga. Korisnici_e su izloženi ogromnim količinama vizualnih i misaonih podražaja koje istovremeno konzumiraju i proizvode, a zapravo ih niti mogu, a možda niti ne žele, probaviti i (pr)ocijeniti. Otupjelost djeluje kao logičan modus operandi nošenja s hiperiritirajućim učinkom kruženja i proizvodnje slika. No, gdje i kada počinje vrtlog? Gdje je točno granica između sabranosti i izluđenosti u našoj digitalnoj stvarnosti, čiji je neograničeni tok sadržaja prilagođen prethodnim preferencijama? Jer u vrtlogu (prouzročenom neprestanim milovanjem ekrana) jedini smjer je naprijed. Kraja zapravo nema, tok je neiscrpan, postoje samo povremene AFK (“dalje od tipkovnice”) pauze dužeg i kraćeg trajanja, a i njih najčešće signalizira iznemoglo, pomalo ukočeno, tijelo, jer mozak je ionako spreman za još. 

Glavna izložba, na koju ću se usredotočiti u ovom tekstu, obuhvaća radove koji reagiraju na različite aspekte koji proizlaze iz digitalne  sfere – od nadzora i kontrole, preko konstruiranja ženskih identiteta i reprezentacije, do suvremene proizvodnje znanja i istine. Kako su zapisali kustosi_ce Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene, izloženi radovi prokazuju kako nas digitalni svijet iscrpljuje i manipulira ili ga destabiliziraju poigravanjem, ismijavanjem, pa čak i bijegom. Ipak, razumijevanje izloženih radova bi nam donekle mogao olakšati naše poznavanje nišnih i ne tako nišnih digitalnih fenomena. 

Dva pogleda u nadzor i kontrolu

Rad koji nas uvodi u izložbu funkcionira kao portal između taktilnosti fizičkog iskustva i digitalne distance. Foto serija Između sita i zaslona umjetnice Gedvilė Tamošiūnaitė privlači neobičnom tehnikom sitotiska na toniranom staklu koje je providno samo onoliko koliko je osvijetljeno. Fotografije nose čelični stalci u visini našeg pogleda, a obrisi kompozicije nastaju i nestaju ovisno pod kojim kutem ih promatramo. Vizualna informacija ostaje nepotpuna, izgubljena u pikselima slika koje donose fragmente javno izložene intime. Izloženi otisci čine snimke zaslona koje je umjetnica zabilježila tijekom, kako sama to naziva, “sati provedenih u kontinuiranom vremenu nadzornih tokova”.

Nešto drugačiju sliku nadzora ilustrira prostorna instalacija/situacija Uzaludne borbe Maje Bojanić i Brina Žvana koja simulira tzv. Institut za očuvanje plijesni, fiktivnu nevladinu organizaciju koja se bavi zaštitom plijesni u javnim institucijama. Prostornu instalaciju čini ogromna ventilacijska cijev uz koju se nalazi plastični kubus koji bi mogao istovremeno predstavljati ured, laboratorij ili staklenik. Ulaskom u plastični kubus posjetitelji_ce postaju privremeni istraživači_ce/zapisničari_ke/birokrati_kinje. Ukratko, postaju dio radnog procesa.

Osim tipične uredske opreme poput papira ladica i printera, na zaslonu zastarjelog računala videoigra, koju je programirao Brin Žvan, čeka na aktivaciju. Igrajući videoigru posjetitelji_ce pregledavaju arhivske materijale instituta, korespondenciju glavne istraživačice instituta, ali i razgovaraju s crnom plijesni. Okretanjem perspektive, od institucije (galerijske/muzejske) k plijesni umjetnica Maja Bojanić koristi Institut kao rekvizit pomoću kojeg propituje očuvanje baštine, održavanje izložbenih prostora kao i nezahvalan položaj galerijskih radnika_ca. Naposljetku rad ide toliko daleko da i plijesan poželi nestati uslijed nerješivih problema i nemogućih uvjeta rada. 

Od zavrzlame besmisla do sumraka mozga

U neposrednoj blizini Instituta za očuvanje plijesni smjestila se neobična simulacijska komedija umjetničkog dua Irma Name. Nadahnuo ih je projekt No-Stop City (1969.) grupe arhitekata i dizajnera Archizoom Associati, a riječ je o modelu globalne urbanizacije temeljenom na organizaciji tvornice ili supermarketa koji je doveo u pitanje relevantnost svijeta zasićenog predmetima i predlagao novi odnos s prostorom oslobođenim od svih geometrijskih referentnih točaka.

Video Sim-Com započinje kao situacijska komedija da bi se kasnije preobrazio u zavrzlamu neobjašnjivih i nelogičnih značenja na čiji nastanak utječe umjetna inteligencija i algoritamska logika. U trenutku kad glumci počinju slijediti scenarij koji im zadaje UI, smisao se narušava i gledatelj je prepušten svojim nagađanjima i interpretacijama. Zbog konstantnog urušavanja u samog sebe, rad djeluje kao perpetuirano nedovršena pilot-epizoda. Uvođenje umjetne inteligencije u proces proizvodnje sadržaja nije proizveo bolji sadržaj već je u njega uveo nesavladivi besmisao.

Na suprotnom kraku izložbenog prostora nalazi se rad koji o znanju govori iz perspektive gluposti. Degenerativna proizvodnja znanja Madaleine Andresson počinje sa zidom bijelih kanti iz kojih gdjegdje viri plavi pramen kose. Asocijativni niz mojeg mozga ne bi nikad proizveo ono što instalacija doista predstavlja – replike plastičnih spremnika u mjerilu 1:1 iz najveće svjetske zbirke očuvanih uzoraka mozga, zbirke koja se danas nalazi na Sveučilištu Južne Danske (SDU) u Odenseu.

Pramenovi kose tako upućuju na vjerojatni uzorak mozga u kanti kao i na pokušaj bijega iz obdukcijske sistematizacije. Istovremeni osjećaj gađenja i fascinacije kod mene proizvode i drugi segmenti instalacije (više o gađenju i fascinaciji pročitajte u fantastičnom tekstu Tihane Bertek Kada ne možeš odvratiti pogled, objavljenom u festivalskoj publikaciji The Vibes are Off). 

Središnji video Degenerativne proizvodnje znanja prepun je gadljivo fascinantnih stvari, a govori o električnoj energiji kao “metafori i sredstvu optimizacije, kontrole i klasifikacije ljudskog mozga kao glupog, inteligentnog ili mrtvog”. Isječci s YouTubea, iz popularnih igranih filmova i dokumentaraca ilustriraju narativ o povijesti električnih eksperimenata pri čemu je električna energija sredstvo manipulacije našeg razumijevanja ljudskog uma. Madaleine Andresson inteligenciju i glupost shvaća kao međuovisne pri čemu ono manjkavo, humoristično i glupo vidi kao dio ljudske spoznaje. Rad se bavi glupošću, bizarnim i uvrnutim, a opet neizbježnim, što uostalom dobro ilustrira kako otprilike izgledaju naši boravci u digitalnoj sferi.

Kolopleti paranoje

O konstruiranju alternativne stvarnosti govori video rad Harmonija koji potpisuje Jame St Findlay. Video prati različite opsesivne protagoniste koji imaju osjećaj da ih netko nadzire ili prati. Ne haluciniraju, ali vjeruju da ih proganjaju zvučni valovi iz odašiljača za mobilne telefone. Svakodnevne stvari tumače na paranoičan način. Unatoč humornim elementima, poput proučavanja nevidljivih ozljeda na stopalima koje su navodno uzrokovale visoke frekvencije, rad ne ismijava ljude koji žive taj vrtlog. Naprotiv, rad nastoji približiti iskustvo nekoga tko gradi klaustrofobične narative kako bi preuzeo kontrolu nad vlastitim životom, premda baš zbog toga živi u posve drugačijoj stvarnosti.

Što se dogodi kada širenje dezinformacija postane dio političke strategije raskriva Rafael Roncato u farsi koja u središte postavlja krajnje desnog populističkog političara Bolsonara, nekadašnjeg brazilskog predsjednika. Tijekom predsjedničke kampanje (2018.) Bolsonaro je izboden nožem i taj je događaj postao polazišna točka njegove internetske političke kampanje. Umjetnik je fasciniran funkcioniranjem njegove propagandne mašinerije koja je imala kobne posljedice za društveno-političku klimu. Rad Tropical Trauma Misery Tour o političkom govori gradeći spekulativni vizualni narativ, čija je estetika izgrađena na komplementarnom odnosu crvene i zelene.

Cure na mreži

Na otvorenju Organa Vida umjetnica Jaana-Kristiina Alakoski izvela je  performans u kojem je neprestano ponavljala izraz “suicidalna estetika” dok ju je istovremeno neka djevojka hranila ogromnim količinama napolitanki sa šlagom. U svojem verbalnom izljevu izgovorila je: 

“Sa suicidalnom estetikom uživamo u vlastitom ubijanju. Njom se trujemo. Svaka slika i svaka sjajna površina samoinstalirana je nazogastrična sonda koja ometa svako gutanje prave hrane, mirisa i  – emocionalne orijentacije. Suicidalna estetika nadilazi srce i puni naše zdjele slikama, slikama, slikama. Pokretne slike, 3D slike, AR, VR, uzori, zaljubljivanja u slavne osobe i na kraju snovi i halucinacije.”

Performans je izveden ispred umjetničine instalacije Nevolja traži gdje će se dogoditi koji njeguje opsesivno obožavanje lika Sookie Stackhause, poluvile okružene vampirima, telepatkinje i konobarice. Instalacija, kao i tekst performansa, sadrži mnoštvo sitnih detalja koje bismo mogli opsesivno proučavati, no vibe koji rad odašilje u kontekstu izložbe negdje je između izmišljenog sustava značenja, opsesije i izvođenja ženskog identiteta kroz fandom. 

Segment izložbe koji je posvećen konstrukciji ženskog identiteta na mreži, osim rada Jaane-Kristiine Alakoski, uključuje i radove Hiione Choi, Aurélie Bayad i Hertte Kiiski. Jedan od ključnih tropa, kojem pristupaju iz različitih perspektiva, svakako je trop online djevojke koja je uvijek u opasnosti da postane tržišna roba. Nije lako biti djevojka u digitalnoj sferi jer je to iskustvo uvijek medijatizirano preko platformi i algoritamskog pogleda, kako je istaknula internetska arheologinja Sophie Publig, postavljajući pitanje kako biti djevojka na mreži, a da ne postane proizvod? Za nju lice nije stvar individualnog izraza, već je semiotička zamka, politički stroj. Djevojka na mreži nije singularna, ona pretpostavlja množinu, njeno lice nije njeno. Umjesto toga ona je, kako kaže Publig, sučelje igre u retku koda, semiotička šala. 

Svojevrsni način otpora komodifikaciji djevojaštva na mreži možemo vidjeti u tropu tužne djevojke, o kojem je kritičarka i esejistica Marija Skočibušić u tekstu Tužne cure, lijepe cure zapisala: “Tužna cura neodvojiva je od sustava koji ju je proizveo – njezina apolitičnost nije odsustvo svijesti, nego mjesto blokade, epistemološkog kratkog spoja gdje prestaje važiti distinkcija između otpora i prilagodbe.”

Dok se Marija Skočibušić prvenstveno bavi književnošću, u okviru izložbe Aurélie Bayad trop tužne djevojke izvodi kroz inscenirane fotografske prizore, da bi nastale fotografije prekrila djetinjastim predmetima i epoksi smolom. Umjetnica u radu Epoksi, snovi, pronađena sjećanja ljepljivim, sluzavim, banalnim, jeftinim efemeralijama stvara atmosferu nerada i tuge koje shvaća kao otpor ideji da je djevojka na mreži subjekt kasnog kapitalizma.

Vrtloženje s odmakom

Naposljetku, vratimo se pitanju s početka teksta – gdje i kada počinje vrtlog? U ovom slučaju, počinje dolaskom na Organ Vida koji funkcionira kao prostorna metafora vrtložnih zbivanja i osjećaja koje ponekad proživljavamo na mreži. Svaki pojedini rad možemo shvatiti kao svojevrsni vrtlog, bilo da oslikava zamagljenu granicu između privatnog i javnog, hiperprodukciju post-istine, teorije zavjere, krizu institucija, komodifikaciju djevojaštva ili pak glupost kao modus operandi.

Na početku im suvereno i sabrano pristupim, prepustim se i odjednom nastupi osjećaj rastresenosti. Njihove vizualne, sadržajne i druge propozicije odvlače me u različite smjerove, pa čak i natrag u digitalnu sferu da potvrdim što sam do sad propuštala, npr. čitavu seriju Okus krvi u kojoj je Sookie Stackhause glavna protagonistkinja. Misaono-vizualna istraživanja bizarnih, pretjeranih, fascinantnih, ali i iscrpljujućih fenomena su preda mnom i mogu odlučiti želim li samo zaviriti ili skočiti u zečju rupu. Da sam kojim slučajem u vrtlogu koji sam sama (u suradnji s algoritmima) proizvela, vjerojatno bi skok bio gotovo bez dna. No, kako se radi o pomno kuriranom vizualnom vrtlogu, dok izložba ekstrahira načine bivanja iz digitalne sfere ipak ostavlja dovoljno prostora da ih mislimo s odmakom, prvenstveno od ekrana. Upravo taj odmak nam omogućava siguran istup.

Iako se stil groteske sukobljava sa svakidašnjom percepcijom ljepote, nije njena direktna antiteza – ružnoća. Groteska i ružnoća postoje kao dva lica iste medalje, često sudjelujući u međusobnim postancima, ali razlika između njih vrijedna je spomena. Obje kategorije problematiziraju standarde ljepote, no groteska u svojoj kreaciji uključuje estetizaciju, prenaglašenost ili komičnost koja ružnoći nedostaje. Kako ju Denise Gigante određuje u eseju Facing the Ugly: The Case of Frankenstein: “ružnoća je sirova, neestetizirana tvar čovječanstva koja prijeti ne samo subjektu, već i cijelom sustavu simboličke reprezentacije”. Drugim riječima, groteska i ružnoća predstavljaju svojevrstan otpor konceptualizaciji ljepote, no realiziraju ga na drugačije načine.

U sličnom duhu kao groteska i estetika ružnoće, camp se također poigrava s granicom između lijepog i ružnog, a njegov stilistički razvoj ukorijenjen je u LGBTQ+ kulturi. Kako je jedan od najistaknutijih predstavnika campa na američkom filmskom platnu, John Waters, poznat prema nadimku The Pope of Trash, napisao u svojoj knjizi Shock Value: A Tasteful Book About Bad Taste: “Da bi se razumio loš ukus, čovjek mora imati vrlo dobar ukus”. Srž campa je ljubav prema pretjerivanju, teatralnosti, i otvorenost da se u onom što bi neki prozvali “ružnim” pronađe humor i vrijednost.

Kroz normalizaciju suvremenih ideja ljepote i “ispravnih” načina življenja, zasnovanih na heteronormativnim i patrijarhalnim idealima, sve ono što im ne pridonosi odbačeno je ili se vrednuje kao ružno. Upravo zato fokus na grotesku, ili “ono ružno” može poslužiti kao subverzivni alat za kritiku odnosa moći i istraživanje društvenih tjeskoba povezanih s odbačenim identitetima u umjetnosti. Pojedinci kategorizirani kao nepoželjni, ružni ili neprirodni u odnosu na uvriježene predodžbe o ljepoti osporavaju valjanost tih kategorija, te u ovakvim strujama umjetničkog otpora pronalaze svoje utočište.

Česti motivi u umjetnosti groteske su tijela, upravo zato što je tijelo prostor na kojem se najjasnije ispisuju i provode društvene norme i kontrole. To se jasno očituje u feminističkim strujama, čiji fokus na prikaz (izobličenih) tijela funkcionira kao prepoznatljiva estetska i tematska konstanta, a može se primijetiti u opusima raznih umjetnica poput Mary Beth Edelson ili Cindy Sherman.

Taj “zaokret prema ružnoći u feminističkim strujama”, koji Erica McWilliams smješta u ’90-e u eseju The Grotesque Body as a Feminist Aesthetic?, svjedoči novom trendu poimanja ženskog tijela u kontrastu s (a time i oslobođenog od) nametnutih društvenih očekivanja. Njegova suvremena forma najsažetije se može objasniti kroz utjecaj glumice i internet kraljice “ružnog” ukusa Julije Fox, koja je 2023. izjavom na TikToku: “Imam pravo biti ružna” ostala ovjekovječena u analima interneta.

Sveprisutnost ovih umjetničkih strujanja također inspirira kustose_ice i umjetnike_ce u lokalnom kontekstu, a prošlo izdanje međunarodnog bijenalnog festivala Organa Vida posvećeno je upravo tim estetikama. Potaknuti zaokretom interneta prema nefiltriranim i neposlušnim ponašanjima koja oponiraju inače idealiziranim prikazima ljepote i životnih rutina (podsjetimo se samo messy vs clean girl estetike, bedrottinga i već spomenute Julije Fox), kustosi_ce Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene pružili su platformu umjetnicima_ama koji_e svojim radovima u mediju fotografije (ili njenom proširenom obliku) zaigrano preispituju društvene norme.

Bizarnost, camp, i groteska preuzeli su pozornicu trinaestog izdanja Organa Vida, znakovito naslovljenog Creeps and Butterflies, koje se održalo 2024. godine, a razmatranje tih tema nastavili su u narednoj godini trodnevnim događanjem Off godina. U sklopu ovog programa, sredinom prosinca 2025. predstavljeni su radovi triju “čudakinja” iz područja vizualnih umjetnosti koji su “zasladili” kraj godine.

U prostoru KO:KE od 12. do 23. prosinca mogla se pogledati izložba Druga Koža finske fotografkinje Emme Sarpaniemi, koja u svojem radu istražuje definicije ženstvenosti i performativnost rodnih uloga. Slijedila je izvedba Dodatna usta: [Ona voli prazne fontane] latvijske koreografkinje i multimedijalne umjetnice Laime Jaunzeme u Pogonu Jedinstvo 13. prosinca, koja je u izvedbi od tri čina objedinila predavanje, pjesmu, i ples preispitujući dinamike moći i nepisana pravila ponašanja. Program Off godine zaključen je 15. prosinca projekcijom filma Magična farma (2025), argentinske redateljice i vizualne umjetnice Amalije Ulman u kinu Kinoteka.

Zaigrana Ženstvenost

Emma Sarpaniemi svoje fotografije transformira u maštovite prikaze koji podsjećaju na dječju igru i istražuju teme roda i rodnih uloga na zaigran, campy način, kroz jarke boje, šarene točkice i upadljive kontraste. Samostalna izložba Druga Koža predstavila je razvoj tog upečatljivog stila. Deset fotografija, grupiranih na zidovima u setove od dvije ili tri jednake veličine, ukrasilo je zidove prostora KO:KE, a tri su izložene u sredini prostorije, na mala drvena postolja u obliku čizmica sa potpeticom.

Izložba je prikazala Sarpaniemine autoportrete dokumentirane u privatnim i javnim prostorima, predstavljajući vizualne ideje izgrađene uz pomoć raznobojnih pozadina ili na dječjem toboganu u parku. Autoričini kostimi i poze su odveć stilizirane, a objekti na slikama sugestivni – poput valjka za tijesto koji drži ispod stražnjice ili konjića na drvenom štapu na čijoj glavi sjedi – naglašavajući performativnost roda i ženskog pogleda.

Sarpaniemi u svojem radu presvlači ženstvenost u različite kože, vizije same sebe koje iz svojih okvira provociraju gledateljev pogled. Oči se smjesta susreću s ozbiljnim pogledom umjetnice uprtim u publiku, izazivajući nelagodu. Na slici Ohjus (finski: oružje), Sarpaniemi sjedi na podu u crveno-bijelom točkastom kostimu i blond perici. Ono što odvraća pažnju jest velika igračka olovke koja, usmjerena prema gledatelju, leži između njenih nogu.

Fotografija nije seksualizirana, naprotiv, umjetnica simbolici falocentrizma (kao i u ostatku opusa) prilazi zaigrano, sa suptilnom dozom ironičnog humora. Upravo ta zaigranost izvrće očekivanja, uznemirujući uobičajene načine percepcije slike i dovodeći koncept roda kao performativne prakse do granica apsurda kroz njenu estetizaciju.

Kao i pažljivo stilizirana oponašanja ženskih arhetipova iz popularne kulture u seriji fotografija Untitled Film Stills (1977-80) Cindy Sherman, u kojem autorica imitira uloge domaćice, romantične junakinje, fatalne žene i ostale filmske klišeje, Sarpianemina prenaglašenost također ukazuje na rod kao društvenu konstrukciju i poigrava se gledateljskim očekivanjima o prikazima ženstvenosti na fotografiji. Iz te razigranosti proizlazi sva moć njezinih fotografija koje pretvaraju white cube galerije u dječju igraonicu, mjesto za istraživanje same sebe kroz autentične oči neopterećene društvenim konvencijama.

Žena Gušterica u Praznoj Fontani

U Malu dvoranu Pogona Jedinstvo Laima Jaunzema ušla je noseći svežanj pruća i guštersku masku, a tijekom izvedbe Dodatna usta [Ona voli prazne fontane] preodjenula se i namjestila jarko plavu periku nakon čega je publici uputila pitanje: “Možete li me shvatiti ozbiljno s ovom perikom na glavi?”. Samosvjesno i komično. Ironično komentirajući uvriježena očekivanja o odnosu između izvođačice i gledaoca, Jaunzema na početku performansa propituje i izgradnju procesa percepcije kroz koji publika aktivno sudjeluje u njegovu oblikovanju.

U svojim hibridnim performansima Jaunzema objedinjuje teorijska predavanja i izvedbu, pronalazeći nove izričaje koji bi popunili praznine u međuljudskoj komunikaciji ili otkrili nove emocionalne intime. Pritom nastupa igrajući lik “Žene-gušterice”, enigmatične provokatorice koja se publici predstavlja kroz prizmu svojih alter ega.

Izvedba se sastojala od tri dijela: predavanja (analiza povijesti fontana i “drugih usta“), vokalne izvedbe/recitacije poezije, te na kraju plesne koreografije. Predavanje, najopsežniji dio ove izvedbe, bilo je fokusirano na dekonstrukciju općeprihvaćenih hijerarhija znanja. Akvarij koji je umjetnica uz pomoć balona i tlaka (polu uspješno) pretvorila u improviziranu fontanu služio je kao centralni rekvizit predavanja. Kroz povijest, fontane i moć nad vodom funkcionirali su kao simbol prestiža, nauštrb onih kojima je posredno uzrokovana nestašica vode. No potonja činjenica slabo je upamćena, zato Ona voli prazne fontane.

Kao i arhetip “žene-boginje” iz serije kolaža Trickster Series (1973) Mary Beth Edelson, u kojem na svoje fotografije ucrtava arhaične božanske figure kako bi predstavila žensko tijelo kao izvor moći, lik “žene-gušterice” kod Jaunzeme utjelovljuje simboličku figuru koja spaja pokret, mit i performans, istražujući na koje načine tijela usvajaju ili pružaju otpor društvenim normama.

Obje figure okupiraju liminalan prostor između svjetova; no dok Mary Beth Edelson u božanskom pronalazi realizaciju urođenog ženskog identiteta, a u zamjeni muških likova s poznatih umjetničkih djela ženskima prepravlja patrijarhalnost povijesti umjetnosti, Jaunzema iskorištava ambivalentnost groteskne figure čovjeka-reptila kako bi u potpunosti narušila hijerarhije moći i rodne odnose.

Jaunzemina dodatna usta u izvedbi funkcioniraju kao metaforički organ pomoću kojeg umjetnica prepričava zakopane prošlosti i otkopava potisnuta sjećanja. Njenom intervencijom utišani ili autocenzurirani marginalizirani glas postaje instrument kojim se otvara prostor za alternativne (pri)povijesti.

Jaunzema je ideju oslobađanja marginaliziranog glasa demonstrirala postavljanjem groteskne gumene maske sa dlakavim zubima koji strše iz prevelikih usta na lice volonterke. Ona se time pretvorila u izobličenog maskerona, vodorigu bez filtera koja se rasterećuje svojih kulturnih trauma i vokalizira utišana iskustva.

Magična farma

Program Off godine završio je projekcijom filma Magična farma (2025) argentinske redateljice i vizualne umjetnice Amalije Ulman. Njen drugi dugometražni film prati skupinu američkih dokumentarista koji, pokušavajući snimiti materijal na temu supkultura u različitim dijelovima svijeta, odlaze u ruralnu Argentinu u potrazi za glazbenikom Super Carlitosom. Nakon što im nade da ga pronađu ispare jer su se u svojoj nepripremljenosti našli na krivom mjestu, odluče lažirati trend kao zamjenski materijal. Magična farma ponajprije kritizira odnos privilegiranih Njujorčana koji profitiraju nad egzotifikacijom argentinskog stanovništva.

Filmska radnja počiva na situacijskoj ironiji u kojoj “dokumentaristi”, proizvode lažan, skoro clickbait sadržaj. Preokupiranoj sobom, skupini izmiču kompleksne priče vrijedne spomena koje se odvijaju oko njih, kao što je zdravstvena kriza uzrokovana štetnim pesticidima sveprisutna u selu i zavičaju. Spomenuta zdravstvena kriza definira svakodnevicu sela, čiji mještani komentiraju kako voda nije za piće, a djeca se rađaju s urođenim manama. Gledatelju_ici je natuknuta kroz film isječcima konverzacija i kontekstualnim naznakama, no američkim protagonistima posve promiče –  i dok s jedne strane film ostaje površan u razvoju likova i radnje – što sprječava zakucavanje nekih interesantnijih poanti – s druge strane ta površnost perspektive i suptilnost značajnih trenutaka male argentinske zajednice funkcionira kao imitacija privilegiranog pogleda.

Iskustvo svakodnevnog života lako promakne onima koji se u državi zadrže kratko, dolazeći sa već (polu)formiranim mišljenjima o stanovnicima i kulturi ili svakodnevici, i obilazeći isključivo mjesta koja su na bespućima interneta za njih kurirana kao najljepša ili najvažnija.    

Magična farma ismijava neke od tih zakutaka interneta, ljude koji materijale na društvenim mrežama objavljuju bez obzira za lokalne zajednice, generirajući sadržaj koji umjesto kvaliteti služi profitu. Poštujući načela ekonomije pažnje – da bizarno, egzoticizirano i estetično donosi preglede (engleski frazem content farming možda bi mogao podariti uvid u interpretaciju naslova) – bitno, stvarno i nefiltrirano je zanemareno, ostavljeno postrani. U svoj oštroj kritici film ostavlja uzak prostor i za nježnije note i prikaz osobnih mikro potresa koje proizlaze iz spontanih međuljudskih odnosa; iz sukobljavanja vlastitih stvarnosti sa tuđima i pronalaska mjesta za refleksiju u neočekivanim trenucima.

Vizualno je film zanimljiv, prevladava paleta prezasićenih boja, a kadrovi dobiveni snimanjem 360° kamerom ili postavljanjem kamere na psa ili konja ostaju upečatljivi koliko i dezorijentirajući; no forma u ovom slučaju ne spašava ispraznost sadržaja. Poante ipak ostaju nedovoljno razrađene i površne s obzirom na kompleksnost tema, a suhi humor koji prevladava filmom čini određene dijelove pamtljivima i lakšima u tonu, no ne čini Magičnu farmu smješnijom.

Prošlogodišnji program Off godine otvorio je prostor za promišljanje estetika izvan ograničenja konvencionalne ljepote, u kojem one ne funkcioniraju kao provokacije, već načini artikulacije iskustava koji svoje mjesto ne pronalaze u uglađenim estetikama. Umjetničke prakse koje se okreću “manje lijepim” muzama time šire prostor vidljivog i izrecivog. Nelagoda, prenaglašenost i nefiltiranost složenih osobnih iskustava i društvenih odnosa koje izmiču jednostavnoj kategorizaciji otvaraju mogućnost promjene perspektive.

Campy fotografski rad Emme Sarpianemi u svojoj naglašenoj stilizaciji proširuje načine ekspresije ženstvenosti izvan okvira muškog pogleda, perspektive koja bi etiketom “ružnog“ zagovarala njen nedostatak umjetničke vrijednosti. Srodno pomicanje granica reprezentacije prisutno je i u radu Laime Jaunzeme, u kojemu groteska postaje sredstvo istraživanja tijela kao prostora manifestacije unutarnjih nemira i kulturnih trauma, otkrivajući kako ono, poput društva, uvijek nosi tragove potisnutih iskustava.

Tematski naizgled najviše odstupajući u programu Off godine, film Magična farma Amalije Ulman igra se s estetikom društvenih mreža u punom sjaju njihovog nenamjernog kiča, gradeći gotovo karikirani portret internetske kulture i posljedičnog otuđenja, a njegova se kritika nalazi u humorom obavijenoj nelagodi koju pobuđuje.

I rastući korpus estetike ružnoće te groteske i odabir teme trinaestog festivala Organ Vida i popratne Off godine svjedoče da u vrijeme tenzija između prezentacije, iskrenosti, inkluzije i odbačenosti, postoji otpor spram jednostavnih kategorija. Nagon za bijegom iz zamke dobrog-lošeg ukusa i potragom za sirovim i neurednim u najavi teme festivala sažima Julia Fox ističući da “sve, čak i ono ružno, ostavlja bez daha”.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Projekt je nastao jer “smo htjeli više raditi s domaćim umjetnicima i umjetnicima, budući da je program Galerije Močvara uglavnom fokusiran na strane produkcije. Pokušavamo pomiriti više struja izvedbenih umjetnosti, no ples je ipak dominantan i dosta umjetnika s kojima radimo dolazi iz plesne umjetnosti, ali pokret shvaćaju slobodnije i izvan klasičnih kategorija”, istaknuo je Japundžić.

Rezidencijalni program ove godine nema tematsku odrednicu, već su kustos i kustosica selekciji “pristupali organski, vodeći se instinktom. Onda se razvila zanimljiva dinamika odnosa koju nismo mogli ni predvidjeti. Postoji neka vrsta vodstva, ali i otvorenost da ideje idu do kraja bez nasilnog uklapanja u neku temu“ pojasnila je Vene i dodala kako su svi umjetnici_e “ušli u jako nepoznat teritorij, išli su korak dalje od onoga što inače rade, a to je ideja ovog programa – da stvorimo takve uvjete i siguran prostor u kojem umjetnici_e mogu isprobavati”. 

Izvedbena večer započela je radom Show Me Yours I Show You Mine autorice Brune Jakupović, njezinim prvi samostalnim radom ovog formata. Kako ističe Japundžić, autorica je “primarno vizualna umjetnica koju zanima materijalnost i teksturalnost, a kroz svoje tijelo istraživala je skulpturalne elemente koje inače izrađuje“.

Izvedba je organizirana oko dvije skulpture i crnog trosjeda koji dominira prvim dijelom triptiha. Jakupović ga koristi kao zvučnog i tjelesnog partnera, naglašavajući trenje materijala, a potom se kroz njega i provlači, pretvarajući i njega u skulpturu. Taj element ponavlja u nekoliko navrata, prekidajući ga kratkim epizodama pred mikrofonom gdje proizvodi zvukove žvakanja i vokalizira.

Drugi dio vezan je uz žućkastu skulpturu nalik zubu, ispunjenu želatinastom tekućinom. Autorica u nju uranja kosu i ruke, potom masu baca iza sebe uz zvučnu kulisu statičkog šuma, digitalnih smetnji i zvuka urušavanja sinkroniziranog s padom tekućine na pod. U posljednjoj etapi zvučno-izvedbenog rada izvođačica je u interakciji sa šupljom geometrijskom konstrukcijom omotanom mekim materijalom i crnim tekstilom, a performans završava kada autorica kroz nju prolazi i udarcem je urušava.

Druga izvedba odvila se neposredno nakon, a publika je s praktikabla s kojih je gledala Show Me Yours I Show You Mine sišla i uputila se prema stražnjem dijelu Velike dvorane te okružila izvedbeni prostor. “Htjeli smo da finale rezidencije bude u obliku jednovečernjeg izvedbenog događanja na kojem će se aktivirati različiti punktovi. Jednom ćemo doći do situacije da jedan performans ulazi u drugi, no ovdje se ipak radilo o tri odvojena rada koji su imali dobru zajedničku dramaturgiju”, pojasnio je Japundžić.

Udarac pri rođenju duo Padian Rota izvodi u prostoru osvjetljenom crvenim, gotovo inkubacijskim, visećim lampama, a među njima je i mali displej na kojem se izmjenjuju kombinacije slova i brojeva te izlistavaju abeceda i brojčani niz. Na samom početku, izvođačica odabire šest osoba iz publike koje će postaviti na sceni u krug, a paralelno ih njezina izvedbena partnerica povezuje linijom bijele tekućine koju iscrtava tako što iz spremnika na leđima pomoću cijevi uvlači tekućinu u usta da bi ju onda nanijela na pod. 

Nakon što se formirao krug sa šest čvrstih ljudskih točaka, započinje plesni segment koreografiran kao niz od nekoliko desetaka tupih udaraca tijela u tijelo, zatim promjena položaja i međusobnih odnosa tijela kako bi otpočela nova serija identičnih udaraca. U posljednjem dijelu izvođačica koja je prethodno iscrtala krug, sada ga ponovno obilazi, uvlačeći tekućinu u usta i ispuštajući je u kratkim razmacima. Krug i dalje postoji, ali sada poprima drugačiji oblik – niz crtica i točkica.

Na kraju se simbolično otkriva natpis P16I1N R21T1 koji je tokom izvedbe nastajao u pozadini jer, kako ističu kustos i kustosica programa, “Padian Rota potpuno je novi kolektiv i njihova je izvedba bila rođenje tog novog entiteta – kao neki coming out i kroz ime i kroz kodove koji otkrivaju novi identitet.“

Posljednji predstavljeni rad bila je vokalno-instrumentalna izvedba Ivane Bojanić KHCOLD: prolonged longing, nastala u suradnji s Androm Giuniom i Nikolinom Rafaj. Pred publiku dolazi izvođačica koja svoju vokalnu izvedbu simultano interpretira pokretima ruku i tijela te kretanjem kroz prostor. Nakon njezinog solo segmenta, Giunio muzicira na lap steel gitari da bi mu se Bojanić ponovo pridružila u zajedničkoj harmonizaciji. U posljednjem dijelu izvedbe, izvođačica na scenu donosi pilu za drvo koju koristi kao instrument, proširujući tako vokalno-instrumentalni sloj izvedbe.

Vene i Japundžić napominju kako su predstavljeni radovi u pravilu još u nastajanju, što je dijelom posljedica rezidencijalnog formata, ali i refleks formalne transgresivnosti radova. “Performans je otvoren za ideju djela u nastajanju, puno više nego vizualna umjetnost. Trebamo stvarati mjesta gdje se umjetnici osjećaju dovoljno dobro da možemo ‘stopirati’ njihovo istraživanje, pokazati gdje su stali i pustiti ih da idu dalje”, zaključila je Vene.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Natječaj je primarno namijenjen mladim modnim dizajnerima_icama, ali i onima koji_e u svojoj praksi promišljaju odnos tijela i odjevnih predmeta, a dodjeljuju se potpore u sklopu dvije kategorije:

• razvijanje modnog proizvoda – prijedlozi koji su usmjereni na dizajn pojedinačnog odjevnog predmeta ili modnog dodatka
• eksperimentalno istraživanje u domeni modnog dizajna – prijedlozi koji na spekulativan način istražuju odnos tijela i odjevnih predmeta

Projekt potiče interdisciplinarni pristup radu i istraživanju te vrednuje održive modele rada prilagođene lokalnim uvjetima proizvodnje i konzumacije mode. Poseban naglasak stavit će se na prijave koje potiču djelovanje u kontekstu cirkularne ekonomije, korištenje održivih materijala, recikliranje i slične prakse te bavljenje novim proizvodnim procesima. Također, dodatno će se vrednovati prijave koje kritički promišljaju modni sistem te razmatraju mogućnosti humaniziranja modnog dizajna.

Zainteresirani prijavitelji_ce su pozvani da prijave projekt koji još nije realiziran te se upravo kroz ovaj natječaj mogu osigurati istraživački uvjeti za rad, mentorsko usmjeravanje te razvitak daljnjeg plana moguće realizacije/produkcije.

Potpora uključuje financijsku podršku koja pokriva troškove produkcije i honorar te višemjesečni mentoriran rad s odabranim dizajnerima_cama što uključuje: jedan na jedan susrete i mentoriranje rada koje provodi voditeljica projekta u suradnji sa stručnim suradnicima, podršku u produkcijskom istraživanju (istraživanje materijala, tehnika proizvodnje te povezivanje s dodatnim mogućim suradnicima u projektu, razvijanje poslovne strategije i operativnih procesa rada) te podršku u pripremi javne prezentacije provedenog istraživanja.

Prijave se vrše putem e-mail adrese hdd@dizajn.hr, a za sve dodatne informacije možete se obratiti voditeljici projekta Lei Vene e-mailom na adresu leavene@gmail.com.

Rok za prijavu je 27. travnja.

Iako naslov sugerira puno govora, Razvezivanje se snažno oslanja na zvuk: osluškuje šuštanje tkanina i ambijente rada, bilježi iskustva proizvodnje i pamćenja, te prati suvremene prakse poput upcyclinga i alternativnih načina proizvodnje, kao i dodire mode s drugim umjetničkim praksama.  

Prva epizoda serijala nastaje povodom gostovanja francuske kustosice i spisateljice Johanne Zanon u zagrebačkom Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), gdje je sredinom siječnja sudjelovala u rezidencijalnom programu Briefing On Soft Arts. U tom povodu Zanon je održala javno predavanje na temu zvuka mode, kojim se bavila u svom izložbenom projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025. godine. Projekt je inicijalno predstavljen u Oslu u Norveškoj, gdje ova kustosica živi i radi. O auditivnom potencijalu mode, osim s Johannom Zanon razgovarali smo i s kustosicom Leom Vene, suvoditeljicom CIMO-ve rezidencije.

Popratnu audio dokumentaciju izložbe The Sighing Sound of Lips Unsatisfied ustupili su Pål Steinar Gumpen i Aliona Pazdniakova.

Ovom izložbom predstavljaju se rezultati drugog izdanja istoimenog edukacijskog projekta započetog početkom ljeta prošle godine u HDD-u. U prvoj fazi projekta dizajneri su odabrani putem javnog poziva, a zatim su svoje autorske koncepte razvijali u suradnji s mentorima_cama, što je rezultiralo radovima koje sada predstavljaju publici.

Kustosica izložbe i pokretačica projekta, Lea Vene, o istraživanju EXX00 Roberta Fenricha kaže da je usmjereno na “eksperimente u izradi materijala koji simuliraju kožu. Upravo tekući lateks omogućava stvaranje efekta kože na koži. Lateks se ručno miješa i izlijeva u tanke plohe na koje se dodatno intervenira ostavljanjem otisaka (poput zmijske kože ili vena). Nastali tekstili imaju organske i biomorfne karakteristike te otvaraju mogućnosti korištenja druge kože kao izvedbenog i modnog predmeta.”

Katarina Trpčić bavila se istraživanjem tradicijske kape jalbe, propitujući odnose ručnog rada i industrijskog okruženja. Kako ističe Vene, “takva tenzija naglašava odnos između kontroliranog i preciznog proces rada i nesavršenog ručnog rada. Kapa jalba rađena je egzaktnom tehnikom pletenja međutim Katarina testira forme i mogućnosti takvog pletiva izmicanjem u nove materijale (plete u metalu i keramici te isprobava laserski rez). Kapa se kao modni predmet rastvara i postaje otvorena ploha za eksperimentalni rad u prostoru”.

Izložba se može posjetiti do 13. veljače.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Cilj NOVAka je omogućiti povjesničarkama_ima umjetnosti, umjetnicama i umjetnicima, te ostalima zainteresiranima za kustoske prakse u području suvremene umjetnosti da steknu prva praktična znanja na tom polju. Projektom se osvještava potreba za novim oblicima potpore za kustose_ice kojima je na početku samostalne karijere potrebna infrastrukturna, organizacijska i mentorska podrška pri ostvarivanju prvih kustoskih programa. Važan aspekt projekta je mentorski rad s kustosicama. Natječaj je namijenjen svim zainteresiranima koji žele steći kustosko iskustvo, bez obzira na smjer obrazovanja, no ipak će malu prednost imati povjesničari_ke umjetnosti.

U novom izdanju poziva mladim kustosima_icama se nudi prilika za sudjelovanjem na terenskoj nastavi u Ljubljani, mentorirano kustosko istraživanje u okviru kojeg će izabrati umjetnike za grupnu izložbu u Pogonu početkom prosinca 2026. godine. Odabrat će se ukupno dvoje kustosa_ica koji će zajedno raditi na konceptu grupne izložbe u Pogonu. Budžet za realizaciju uključuje honorar za kustose_ice i umjetnike_ce, u potpunosti pokrivene troškove terenske nastave u Ljubljani, materijalne troškove realizacije izložbe, honorare za ostale suradnike, čuvanje izložbe i ostale troškove vezane za realizaciju izložbe.

Prijava treba sadržavati biografske podatke o kustosu_ici: ime i prezime, adresu, broj telefona i e-mail, životopis i motivacijsko pismo. Prijave na natječaj primaju se putem online formulara, a upite vezane uz natječaj možete poslati na mail: ana.kovacic.whw@gmail.com. 

Rok za prijavu je 19. veljače.

“U svijetu u kojem su zemlja, jezik i folklor postali roba, jedino mjesto na koje ste ponovo dobrodošli je vani – tamo gdje zelenilo više nije primarna referenca. Pejzaži su nestabilni teren, varljiva ogledala i prepredeni koraci – sve se pokazalo profitabilnim. Kao odgovor na to, Nüganen, KISLING i Sova otvaraju svoj ured za proizvodnju leda. U pozadini noćnih mora i stalnog kapanja, kreću se između višestrukih perspektiva lokalnosti, uz pratnju CDJ-eva i bendža. Na planetarnoj skali, oni su čestice prašine, a u usporedbi s geološkim vremenom, čini se kao da su na speedu. Mapiraju lokalnost na mjestima na kojima je uvezena roba, zahvaljujući utjecaju dominantne kulture, postala dio folklora, dok riječ ‘lokalno’ i dalje podiže vrijednost pri donošenju turističkih odluka”, stoji u najavi izvedbe.

Netti Nüganen koristi performativnost kako bi preispitala koje forme gledateljstva su potrebne i što sve podrazumijevaju. Dekonstruirajući sve poznato, ona preoblikuje pripovijedanje i koristi tu metodu za djelovanje u procjepima između prepoznatljivih znakova i jezika.

KISLING koristi kompozicijsku metodu snažno oblikovanu digitalnom obradom, namijenjenu suvremenoj DJ opremi, kojom uživo snimljene semplove reducira i transformira u konkretne isječke koji predlažu “novu stvarnost”.

Pire Sova je umjetnica i scenografkinja, bivša striptizeta, čija posthumanistička umjetnička praksa istražuje aspekte identiteta poput zajedništva, kolektivne kreativnosti i roda. Uz izvedbe i izložbe, organizira i umjetnička događanja i festivale posvećene temama okoliša i rodne ravnopravnosti.

Ulaz je slobodan, a više informacija o izvedbi potražite ovdje.

Turbina – turbo tribina program je javnih predavanja i interaktivnih razgovora u kojima se predstavljaju različite teme koje povezuje alternativni pristup životu, politici i umjetnosti. Tribine nastaju u skladu s aktualnim događajima i željama publike Močvare, koja kroz aktivno sudjelovanje u raspravama zadaje budući smjer programa.

U kandžama ljepote bavit će se definiranjem ljepote danas, razgovorom o njenom prakticiranju, granicama između čudovišnog i lijepog, ljepotom i boli, te na koncu – odupiranjem njenom teroru.

Na tribini sudjeluju Barbara Gregov, kustosica, kritičarka i autorica, Nika Gulin, trenerica govorništva, te Lea Vene, kustosica, kulturna antropologinja i teoretičarka mode, uz moderiranje Lane Pukanić.

Ulaz na događaj je slobodan.