Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode predstavlja istraživanje autorice Tansy E. Hoskins o pitanju mode, odijevanja i tekstilne industrije unutar kapitalističkog sustava, te dekonstrukciju pomno građene medijske slike o modnoj industriji. Tansy E. Hoskins spisateljica je, novinarka i aktivistica, piše za Guardian i Business of Fashion te uređuje emisije na BBC-u, Al Jazeeri i Channel 4. Često radi “na terenu”, na izvoru gdje odjeća nastaje, što je velika iznimka za modne novinare, a pošto nije usko vezana za industriju mode ima mogućnost pisanja s odmakom i kritiziranja sustava u cjelini.

Promocija hrvatskog izdanja knjige za koje su zaslužni CIMO – Centar za istraživanje mode i izdavač Sandorf & Mizantrop, održana je 29. ožujka u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Knjigu su predstavili urednik Ante Tonči Vladislavić, prevoditeljica Tihana Bertek, izdavač Ivan Sršen, te Lea Vene iz CIMO-a. Misija CIMO-a promatrati je i proučavati modu “s druge strane”, znanstveno istraživački, ali i aktivistički, zbog čega je prijevod britanske autorice bio logičan korak, istaknuo je Vladislavić. Knjiga govori o čvrsto strukturiranom modnom sustavu koji je nastao s industrijalizacijom, a sastoji se od proizvodnje, distribucije i potrošnje, procesu o kojem mi kao potrošači ne znamo ništa niti u njemu sudjelujemo. Strukturirana je prema modelu “zapadnog” mišljenja stoga jednako primjećuje velike marke kao i uličnu modu, a autorica se posebno osvrće i kritizira najmanje vidljivu razinu masovne proizvodnje s izrazito lošim uvjetima rada, takozvani sweatshop. Hoskins svaku iznesenu teoriju potkrepljuje podacima i ne banalizira problematiku, naglašava Vladislavić.

Lea Vene osvrnula se na poglavlje Moda i veličina u kojem autorica pokušava osvijestiti ideju “konstrukcije tijela” i nametanja veličine nula kao krajnjeg ideala ljepote. Autorica je u rad uključila i brojne izjave Dunje Knežević, predsjednice Sindikata manekenki koji se bori za prava modela i na neki način daje glas osobama inače predstavljenim samo njihovim tijelima. Velik dio mode je i pitanje rasizma, odnosno potrebe da se svake godine iznova zadovolje konstruirani standardi “bezvremenske nedostižne ljepote u kojem debele žene i žene drugih rasa ne postoje”. Pitanje kulturne aproprijacije i izrazito nekorektno preuzimanje kulturnih elemenata različitih depriviranih zajednica još je jedan od primjera situacija i kodova mode koji moramo naučiti uočiti i razumjeti.

Tihana Bertek istaknula je kako je feministička perspektiva autorice očita, stoga se upravo time vodila u prevođenju. Jedan od problematičnih elementa prijevoda predstavljala je riječ worker, koja je za razliku od hrvatskog, u engleskom jeziku rodno neutralna. Bertek naglašava da je u što više slučajeva pokušavala koristiti oblik radnica pošto se autorica uglavnom referira na ženski rad, specifično loše uvjete radnica u tvornicama, ali i širem društvu zemalja u kojima se takve tvornice najčešće nalaze. Izraz sweatshop koji nema izravnu hrvatsku inačicu prevela je kao izrabljivačke tvornice, polazeći od etimologije izraza koji se prvi put pojavio u 19. stoljeću, a označava rad u lošim uvjetima, za male nadnice i bez mogućnosti udruživanja. Bertek je na kraju istaknula kako se pročitavši knjigu, osjetila nemoćno kao pojedinka, no i autorica također ističe da je za bilo kakvu promjenu potreban širi društveni pokret. Ipak za početak, ali i za nas same, važno je znati odakle dolazi odjeća koju nosimo, zaključuje.

Knjiga završava poglavljima Otpor, Reformiranje i Revolucioniranje kojima autorica daje svojevrsne smjernice modne revolucije, ali i nadu u mogućnost promjene sustava u cjelini kako bi svi imali jednak pristup modi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.