Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audio vodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Do nedjelje, 30. listopada, u BAZI (Adžijina 11), prostoru za umjetnost i aktivizam kustoskog kolektiva BLOK, možete pogledati izložbu ilustracija iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea Crtež politike, politika crteža. Dok su fotografije u LMD-u tretirane kao samostalna autorska cjelina, svojevrsni vizualni eseji domaćih i međunarodnih autora o zanemarenim i prešućenim društvenim fenomenima, neposredna ilustrativna funkcija tekstualnog materijala dana je crtežu. Izložba Crtež politike, politika crteža donosi selekciju LMD-ove produkcije kroz predstavljanje radova 17 autora/ica koji dolaze iz različitih područja likovnosti – slikarstva, stripa, animacije, street arta, dizajna. Iako se radi o različitim poetikama u prevođenju kompleksnih geopolitičkih tema u likovni jezik, u fokusu radova uvijek su socijalna pitanja. Ilustrator/ica tako postaje glasnik onih koje dominantna klasa prezire te se svojim umjetničkim radom stavlja u službu emancipacije.

Kroz postav su nas provele Vesna Vuković i Ana Kutleša, koje su uz Ivanu Hanaček kustosice izložbe.

Podcast je snimila i pripremila Željana Karlović.

Pojava hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea prije četiri godine prodrmala je medijsku scenu suprotstavljajući se ideologiji novinarskog profesionalizma kao bezinteresnog i po definiciji apolitičnog. Inzistirajući na kritičkoj i angažiranoj perspektivi, ovaj mjesečnik s fokusom na vanjsku politiku donosi ekonomske, političke i kulturološke analize suvremenih fenomena kroz njihovu historijsku kontekstualizaciju. Uz popunjavanje postojeće praznine u analizi šire globalne političke pozornice razvija i specifičnu politiku u tretmanu vizualnih materijala koje, na liniji sa svojom političkom koncepcijom novinarstva, smješta u polje angažirane likovnosti.

Dok su fotografije u LMD-u tretirane kao samostalna autorska cjelina, svojevrsni vizualni eseji domaćih i međunarodnih autora o zanemarenim i prešućenim društvenim fenomenima, neposredna ilustrativna funkcija tekstualnog materijala dana je crtežu. Izložba Politika crteža, crtež politike donosi selekciju LMD-ove produkcije kroz predstavljanje radova 17 autora/ica koji dolaze iz različitih područja likovnosti – slikarstva, stripa, animacije, street arta, dizajna. Radovi su okupljeni u 11 tematskih cjelina: socijalna država, fašizam, žene i društvo, profesionalni nogomet, geopolitika, naddržavne institucije i pitanje demokracije, portreti, kontrola i nadzor, rad, migracije te tokovi kapitala. Iako se radi o različitim poetikama u prevođenju kompleksinih geopolitičkih tema u likovni jezik, u fokusu radova uvijek su socijalna pitanja. Ilustrator/ica tako postaje glasnik onih koje dominantna klasa prezire te se svojim umjetničkim radom stavlja u službu emancipacije.

izložba se može pogledati do 30. listopada, od utorka do nedjelje, od 14 do 20 sati.

Od ponedjeljka, 16. svibnja, uz novi broj hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea možete pronaći i DVD filma Blokada autora Igora Bezinovića, dokumentarca koji prati studentsku okupaciju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2009. godine. Blokada je jedinstveni pogled iznutra u najduži, najbrojniji i politički najznačajniji studentski prosvjed na ovim prostorima od 1971. godine, koji je započeo u travnju 2009. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Borba protiv komercijalizacije obrazovanja i blokada nastave na Filozofskom trajala je 34 dana, pobuna se proširila na više od 20 fakulteta diljem zemlje, a studenti su postali relevantan politički subjekt. Film su producirali Restart i Factum, a razloge ovog poteza objasnio nam je jedan od producenata Oliver Sertić.

“Ostalo je dosta ljudi koji nisu vidjeli film, a bilo im je preskupo kupiti DVD u dućanu. Nažalost, cijene u trgovinama su takve da kalkulacije cijena DVD-a, koji se ustvari sve manje kupuju, pravimo tako da barem pokrijemo izradu. U cijenu koju vidite u trgovini, koja je još uvijek dosta visoka, ugradi se država s PDV-om, dućan s maržom i distributer sa svojim udjelom i troškovima. S druge strane, sve je manje dućana koji DVD-e drže u svom asortimanu. Izlazak na kioske objedinio je nekoliko stvari odjednom – široku dostupnost u cijeloj Hrvatskoj, prihvatljiviju cijenu i našu zelju da vežemo dvije komplementarne stvari – politički film i političke novine”.

Le Monde diplomatique međunarodna je mreža novina koja političke i društvene procese analizira iz kritičke perspektive s fokusom na ”slijepu pjegu” razarajuće liberalne dogme. Od siječnja 2013. mreži međunarodnih izdanja pridružilo se i hrvatsko izdanje kao prvi projekt medijske zadruge KopMedija. “Le Monde Diplomatique su najbolje vanjskopolitičke novine koje možete kupiti u Hrvatskoj, sa sjajnim prijevodima izvrsnih novinara i stručnjaka. A nije manje važno niti da je većina uredništa bila aktivna tijekom okupacije Filozofskog fakulteta gdje je Blokada snimana”, kaže Sertić. “Osim što se u svibnju obilježava sedam godina od ‘deblokade’, tajming nije mogao biti bolji, jer je plenum ponovno aktivan, a i valja podsjetiti nove studente, koji o blokadi znaju malo ili ništa, što mogu postići ako se ujedine i solidariziraju”. 

Sertića smo zamolili i da nam prokomentira dostupnost suvremenog hrvatskog filma široj publici. “To je dosta komplicirano pitanje. Većina dugometražnih filmova doživi neku vrstu kino distribucije, dio možete vidjeti na Video-on-Demand platformama, a jedan dio kasnije i na televiziji. Međutim, nisam siguran da producenti koriste sve mogućnosti kako bi njihov film bio viđen. Često filmovi dožive debakl u kinima, možda su stvarno loši (iako kvaliteta filma nije nužno kriterij za pune dvorane), ali uvijek postoji neka dodatna niša gdje se film još uvijek može prikazati. Hrvatski dokumentaristi tu su na dobrom putu. Sve je više dokumentaraca u kino distribuciji i na TV-u”. 

No, dokumentaristi su prepoznali i druge oblike, tzv. alternativnih distribucija svog filma, gdje igranih filmova uglavnom nema. “Tu su školske projekcije, projekcije u netipičinim prikazivačkim prostorima poput knjižnica, klubova mladih, kafićima… pa i projekcije za ciljanu publiku koju interesira tema. Autori često putuju sa svojim filmovima, pa uz razgovor s publikom film dobije dodatnu dimenziju, senzibilizira javnost, otkriva i objašnjava… Na kraju puta, tu je uvijek i internet. DVD je kao medij možda zaista mrtav, ali ja osobno volim taj komad plastike s bonus materijalima, dodatnom knjižicom i dobrim coverom, i zato ih još uvijek izdajemo. Vjerujem da je to neka vrijednost koja ostaje”.  

S obzirom da Blokada izlazi uz tiskani časopis koji izdaje jedina medijska zadruga u Hrvatskoj, Sertić je prokomentirao i stanje u medijima, s obzirom na ukidanje financiranja neprofitnih medija pri Ministarstvu kulture: “Situacija sa ‘ubijanjem’ neprofitnih, kulturnih i kritičnih medija je samo šokantni krešendo i nastavak razbijanja, ne samo kulturnih rubrika u pojedinim novinama, već potpunog obezvrijeđivanja novinarskog posla, koje traje već godinama. Tom liberalnom logikom, svi mediji prisiljeni su ‘zažutiti’ svoj sadržaj ne bi li opstali ‘na tržištu’ ili prestaju postojati. No, u tome i jest problem. Naše nezrelo društvo već je neko vrijeme žrtva neprestanog mantranja o tome da je vrijedno samo ono što se može prodati. To je najčistiji anglosaksonski model kulture i medija, pa i načina života koji uništava osnovu onoga zbog čega oni postoje. Svijet vrlo lako može funkcionirati s novinskim člancima od 300 znakova, TV reportažama od minutu i pol i music-only radio stanicama, ali pitam se kakav je to, onda, svijet?”.

Za kraj nam je ponudio i optimističnu projekciju, baš u skladu s porukama Blokade: “Međutim, vjerujem da nije tako lako zatrti dosad izgrađene vrijednosti, znanje, strast, pa i organizacijski potencijal koji imamo. Stoga vjerujem da ćemo uvijek pronaći način da dođemo do svoje publike”. 

“Karikatura, nekada iznimno popularna, posebno od sredine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata, a danas gotovo iskorijenjena iz novinskih izdanja, likovni je medij koji zapostavljen životari na marginama rijetkih internetskih portala. Karikatura je uvijek bila oštra, kritizirala sve vrste nepravde, bila je socijalno osjetljiva, borila se za politička i ljudska prava. Naravno, kao i svi mediji, bila je i zloupotrebljavana, bila je i sredstvo propagande u protivničkim/zločinačkim rukama, znala je potaknuti i na mržnju. Takve epizode ipak čine manji dio njezine burne povijesti”, zapisao je sveučilišni profesor Frano Dulibić, autor knjige Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine u izdanju Leykam internationala (2009), u tekstu objavljenom u Zarezu prije gotovo godinu dana, a povodom brutalnog napada na redakciju satiričkog tjednika Charlie Hebdo.

Od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća način proizvodnje novina i digitalizacija medija te pritisak da se svaki dio novine iskoristi kao oglasni prostor, pridonio je izbacivanju karikature iz tiskovina, piše Dulibić. No, posljednjih godina očito jača interes i medija i čitatelja za tu formu pa na stranicama, naprimjer, tjednika Novosti i mjesečnika Le Monde Diplomatique, ponovno susrećemo karikaturu i ilustraciju. Za Novosti crta Borivoj Dovniković Bordo, a u Le Mondeu se svaki mjesec predstavlja novi mladi ilustrator, po izboru kustosice Ivane Hanaček, poput naslovne fotografije/ilustracije koju potpisuje Lucija Mrzljak.

Sredinom lipnja 2014. u zagrebačkoj Galeriji SC postavljena je tako Umjetnost u mračnim vremenima, jedinstvena izložba 101 novinske karikature iz svih perspektiva na temu jugoslavenskih sukoba, objavljene u raznim publikacijama i novinama tiskanim u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Kreirali su ih renomirani karikaturisti i ilustratori s područja bivše Jugoslavije, među ostalim, Midhat Ajanović Ajan, Predrag Koraksić Corax, Jugoslav Vlahović, Mirko Ilić, Oton A. Reisinger, Dušan Petričić, Aleksandar Dimitrijević, Ivica Šegvić i Hasan Fazlić. Početkom rujna 2015. dosad najveća izložba nekadašnjeg Feralova ilustratora Alema Ćurina otvorena je u Šibeniku u sklopu festivala FALIŠ. 

U regionalnom kontekstu, 20. i 21. veljače u prostorijama novosadskog kulturnog centra CK13 održat će se radionica Angažovana novinska ilustracija. Radionicu će voditi članovi KURS-a Miloš Miletić i Mirjana Radovanović iz Beograda, a sudionici će realizirati ilustracije na teme koje će biti obrađivane u ožujskom broju srpskog izdanja mjesečnika Le Monde Diplomatique. Le Monde će najuspjelije radove i objaviti, a svi će radovi biti izloženi u prostorima suorganizatora radionice Francuskog instituta u Novom Sadu.

Pored praktičnog dijela izrade ilustracije, radionica će zahtjevati i zajedničku analizu i promišljanje tekstova, kako bi ilustracije na što bolji način odgovorile na zadate tekstove. Umjetnici, dizajneri, ilustratori, crtači, fotografi, ali i svi zainteresirani koji imaju određeno iskustvo u polju realizacije vizualnih rješenja, mogu se prijaviti na radionicu do srijede, 17. veljače.

S druge strane, EU je kroz Pakt o stabilnosti i rastu kao odgovoru na krizu državnog duga pokrenula programe oštrog nadzora nad državnim budžetima. Za ekonomski slabije zemlje povećani su pritisci na izdatke, uvedeni su programi privatizacije javnog sektora, a radnička prava znatno umanjena. To je uzrokovalo dodatno povećanje ionako velike stope nezaposlenosti u EU, a pitanje slobodnog kretanja radne snage suspendirano. Restriktivne imigrantske politike zemalja centra doprinijele su i bujanju nacionalizma uslijed opće krize EU, te je retorika nacionalne sigurnosti, teritorijalne pripadnosti i odbrane lokalnih identiteta sve prisutnija i unutar evropskih institucija.

Problemi imigrantskih politika, nacionalizma, mjesto Srbije, ali i Hrvatske i Slovenije, u Europskoj uniji – samo su neke od tema o kojima će se razgovarati na tribini Čija je Evropska unija?, koja će se održati 4.  lipnja u 18 sati u SKCNS-u Fabrika u Novom Sadu. Na tribini će govoriti Anita Tolić i Primož Krašovec iz ljubljanske Inicijativa za demokratski socijalizam i Stipe Ćurković, glavni urednik hrvatskog izdanja Le monde diplomatiquea i predstavnik zagrebačkog Centra za radničke studije, a moderirat će ju Ivan Radenković iz novosadske Gerusije. 

Izvor: Gerusija

Platforma Novi prostori govora u protekloj se godini bavila analizom položaja medija na lokalnoj razini te unaprjeđenjem njihove pozicije. Projekt je zaključio okrugli stol na temu kritičkih glasova u medijima od ’90-ih do danas, a poticaj za ovakav zaključak problamatiziranja pozicije medija u lokalnim zajednicama proizašao je iz nedavno predstavljenog medijsko-umjetničkog projekta “Vratile se 90-e, vraća se i Arkzin”. Naime, ove godine su Multimedijalni institut i Arkzin obilježili dvadeset godina od početka izlaska fanzina, pa mjesečnika i dvotjednika Antiratne kampanje, koji je uz Feral Tribune, obilježio ’90-e kao jedan od rijetkih, lucidnih, pribranih, angažiranih i osviještenih medija u sumornim godinama novoprobuđene nacionalne i nacionalističke svijesti. 

Više ili manje eksplicitna, ali alarmantna i intenzivna fašizacija društva potaknula je onodobne autore i konzumente Arkzina da u aktualnim trendovima prepoznaju slične, pa možda čak i gore društvene dinamike kojima su svjedočili prije svega dva desetljeća te ponovno objave još uvijek aktualne analize i dijagnostike koje su kroz taj časopis pokušavali plasirati u polemički prostor oslijepjele javnosti. Stoga se okrugli stol oslonio upravo na tu medijsko-umjentičku intervenciju sačinjenu od podlistaka Arkzina objavljenih uz tjednik Novosti, dvotjednik Zarez i mjesečnik Le Monde Diplomatique, te serije plakata koji su osvanuli na javnim površinama grada krajem studenog. Uloga i karakter Arkzina bili su polazište rasprave u kojoj su, uz moderatora Marka Kostanića sudjelovali Tomislav Medak, član Muldimedijalnog instituta koji u suradnji s Arkzinom i stoji iza ovog projekta, Luka Ostojić, član uredništva Zareza, te Stipe Ćurković, glavni urednik mjesečnika Le Monde Diplomatiquea. 

Uvodnu riječ dao je Tomislav Medak koji se manje bavio samim Arkzinom, a više naglasio razloge koji su ih naveli na vraćanje Arkzina u medijski prostor. U vrlo osobnom smislu za članove Multimedijalnog instituta, Arkzin je predstavljao svojevrsnu socijalizacijsku točku, a i pojedini članovi Arkzina sudjelovali su u formiranju te organizacije. Nadalje, Arkzin je bio prvi pronositelj nove medijske kulture koja je dolazila s internetom, dijelom nekritički, a dijelom kritički pa je stoga bilo zanimljivo kroz rad na arhivi sagledati dva desetljeća popularnog korištenja interneta i transformaciju medijske sfere od vremena najave dvosmjerne komunikacije. Trenutni trendovi pokazuju visok stupanj komercijalizacije i koncentracije internetskog prostora te se ideja o novoj slobodi govora sve više pokazuje prevladanom, a emancipatorni potencijal na koji je upućivala tehnologija sve je više upitan i manje izgledan. U tom kontekstu, Medak je istaknuo kako je ova godina bila “bremenita kristalizacijskim događajima, leakovima Edwarda Snowdena koji su dali dodatni poticaj razmišljanju o ovoj temi. To je naš interni razlog zašto smo htjeli reflektirati na artikulaciju kritičke medijske teorije, kako je ona začeta u Akrzinu, kako se artikulirala u širem polju – kroz tehnološki aspekt (pojava interneta), potom politički (postjugoslavenski ratovi), te alterglobalistički pokret” – istaknuo je Medak i nastavio sa sadržajnim razlozima koji su ih potakli na “revival” Arkzina. Oni leže primarno u potrebi da se promišlja o Arkzinu koji je nastao u hrvatskim ’90-ima, politički i ideološki dominiranim nacionalizmom, iz konstelacije isključenih u tom periodu. Svi ti ljudi, ne samo nacionalne manjine, već vrlo širok spektar različitih manjina stvorenih u toj atmosferi, kroz Arkzin dobiva priliku promišljati tu zbilju. 

Specifičnost Akrzina jest u tome što je pokušao kritički formulirati neuralgične točke antituđmanističke javnosti, pa je tako jedan dio Arkzinove kritike bio upućen opozicijskim medijima, prije svega Globusu, a dijelom se artikulirala kroz sporove s Feralom koji je iz arkzinovske vizure predstavljao iskrivljeno, satiričko zrcalo postavljeno pred vlast čime je ipak pristajao na ideju hrvatskog društva. Medak je svoje uvodno izlaganje zaključio položajem Arkzina koji je po njemu manje spadao u sferu političkoga, a “više u sferu kulturne borbe koja nastaje iz bastardne zajednice isključenih, a koji pokušavaju uspostaviti modele drugačije organizacije društva”.

Na Medaka se nadovezao Stipe Ćurković koji se, neubičajeno za svoja izlaganja, odlučio za impresionistički prikaz vlastitog viđenja i značenja Arkzina. Ćurković je istaknuo kako je ovaj medij bio intelektualno i politički važan u formaciji generacije kojoj pripada. Budenove Barikade, jedine ukoričene od čitavog fundusa Arkzina, sažimaju tu percepciju. Za tretiranje Akrzina kao historijske i političke činjenice smatra ključnom njegovu dostupnost što je i ostvareno nedavnom digitalizacijom kompletne građe. No, njegova dostupnost je važna i za širu sliku – tretiranje političke klime i eksplicitnu kritiku nacionalizma. Ćurković se osvrnuo i na izbore u prilozima koji su izašli uz spomenute tiskane medije: “U prilozima koji su izlazili uz novine danas, na nekoj impresionističkoj razini uočljivo je nešto što je postojalo onda i bilo manje razvidno nego danas. Rašetino puno pouzdanje u tržište, kao antagonista političke cenzure, pokazuje koliko je to bilo dio šire naivnosti, a može djelomično vrijediti i za Feral”. 

Ćurković je nastavio normativnom pozicijom koju Arkzin zauzima i najmoćnijim dijelom cijele te priče smatra stratešku, kantovsku normativnost u propitivanju ukusa i čitanju tadašnje ideologije. Ono što se čini ekscesom Arkzina iz današnje perspektive jest konzekventno odbijanje da se podvrgne podjelama koje su prevladavale: na specijalizirane časopise – teorijske, književne, političke, i potom medije za redovitu upotrebu – od dnevnika preko tjednika do mjesečnika. Ta se dosljednost danas čini još subverzivnijim kada su iz mainstreamskih medija iščezle dublje analitičke ambicije. Za kraj je naglasio kako nam predstoji puno ozbiljnog historiografskog rada kojim će se otvoriti cijeli sklop pitanja važnih za rekonstrukciju kritičkih medija i političkog imaginarija. 

Za generaciju Luke Ostojića utjecaj Arkzina dogodio se iz druge ruke, a u susretu s ljudima koji su radili u Akrzinu upoznali su se i s energijom, znanjem i metodama koje je Arkzin njegovao.  

U drugom krugu rasprave postavljeno je pitanje zbog čega je odluka pala na marketinški slogan kojim se vraćaju 90-e, a koji potpisuje Dejan Kršić, jedan od članova uredništva Arkzina. Medak je istaknuo kako se time htjelo potaknuti na razmišljanje o političkim i medijskim aspektima te otvoriti daljnju, odnosno buduću raspravu o ulozi Arkzina u tom specifičnom političkom trenutku. 

U nastavku je Medak skicirao stanje medijske scene od ’90-ih i transformacije kroz posljednja dva desetljeća: “90-ih je definirajuća činjenica bila politička kontrola, ideološka dominacija nad cijelim medijskim poljem, javna televizija je bila pod direktnim političkim utjecajem, tiskani mediji također – u direktnom vlasništvu vladajućih ili pod utjecajem njihovih ađutanata kao što je Miroslav Kutle i u tome se morala naći pozicija kritike. Tada je internet tek u povojima, a Feral i Arkzin nastaju unutar tog prostora kao antihegemonijski mediji. Krajem ’90-ih se mediji transformiraju u smislu vlasništva, javni i elektronički mediji postaju mjesta borbi na razini političkog utjecaja, a većina tih kritičkih medija prelazi na model podupirane kulture koji se tada počinju pojavljivati za alternativne modele kulturnog djelovanja. Arkzin nestaje, Feral se pokušao održavati kao komercijalni mediji, no nije se uspio probiti kroz blokadu komodifikacije sadržaja, i nestaje krajem 2000-ih. Krajem ’90-ih se ustrojava mainstreamski medijski prostor koji producira specifičnu ideju slobodnog novinarstva, a koja se sastoji od proizvodnje optimiziranih medijskih poruka za dobrostojeću publiku zanimljivu oglašivačima. I kako ulazimo u krizu medija, medijski se izdavači uključuju u ekonomske aktivnosti koje nisu medijskog karaktera i pokušavaju na taj način iznaći model održivosti”. 

U nastavku je Medak istaknuo važnu ulogu koju donosi internet promjenom dostupnosti informacija i dokidanjem monopola na informaciju, čime granice postaju fluidne između toga što je tiskano, što na internetu, što je kritički sadržaj, što komercijalni. Stanje se dobro može konstatirati upravo na sadržaju koji plasira Jutarnji list nudeći relativno širok spektar mišljenja i simulakrum pluralizma specifične naravi čime se onemogućuje jasna antihegemonijska pozicija. Medak time naglašava važnost kritičkih medija u promišljanju onoga što se događalo od ’90-ih naovamo i zašto takvi mediji funkcioniraju u nekom drugom prostoru. Na samom sebi postavljeno pitanje o promjeni njihove bitno marginalizirane pozicije djelovanja, Medak konstatira da je od pitanja kako djelovati iz medija važnije čime medij djeluje, kojim društvenim snagama i kako artikulira svoju društvenu poruku, kao što je to bila situacija u Arkzinu i u zajednici koju je okupljao. No, danas se ipak krećemo u nekom drugom kontekstu.  

Na samom kraju tribine skicirana je i trenutna slika medijskog prostora koju čine press releasovi, kolumnitarijat koji piše o svemu i svačemu, najviše o tome što su drugi u proteklom tjednu izjavili, a novinarstvo u formalnom i profesionalnom smislu može se smatrati nestalim. U takvoj konstelaciji žalopojke o slabljenju novinarske pozicije, gušenju sloboda i smanjivanje radničkih prava čine se zakašnjelima jer devastacijom struke osigurani su uvjeti za olakšano dokidanje radničkih prava.  

Iako je stol najavljivao raspravu o široj slici kritičkih medija, ona je u samom razgovoru izostala, i tek ju je načeo Tomislav Medak kroz osnovnu skicu trenutnog medijskog krajolika. Arkzin sigurno jest važna tema i valja mu se vraćati, osobito kako navodi Ćurković, sa znanstveno-historijskim analitičkim aparatom. No, perspektive na koju ukazuje trenutno stanje u medijima izaziva žal što ova rasprava nije otvorila kvalitetniju i dinamičniju raspravu i promišljanje kritičkih medija. Unificiranost medijskog okruženja, sve veći broj nezaposlenih novinara, nestajanje velikog broja tiskanih medija, nejaka scena lokalnih medija, kritička pozicija na samim rubovima medijske scene, gotovo izvan radara – slika je koju danas gledamo na medijskoj sceni. Društvene tendencije pak pokazuju potrebu da za jačanjem i snaženjem upravo ovakvih kritičkih glasova o kojima se govorilio na tribini. No, gdje se oni smještaju, kako šire svoje publike, s kime komuniciraju i koju poziciju zauzimaju – pitanja su na koja ćemo morati iznalaziti odgovore u narednom periodu, gledajući danas u jučer za neko drugačije sutra. 

Objava ovog teksta omogućena je temeljem financijske podrške Zaklade ‘Kultura nova’. Mišljenja izražena u ovom tekstu mišljenja su autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade ‘Kultura nova’.

Platforma Novi prostori govora u ovoj godini bavila se je analizom položaja medija na lokalnoj razini te njegovim unaprjeđenjem, a u sklopu ove tribine će se tematizirati postojanje i utjecaj kritičkih medija u Hrvatskoj od 90-ih do danas. Primjer kritičkog glasila, koji je danas opet aktualan, je časopis Arkzin. Pokrenut je 1991. godine, a Multimedijalni institut je u studenom ove godine izdao poseban broj koji su kupci časopisa Novosti, Le Monde diplomatiquea i Zareza dobili besplatno.

“Dok je fašizacija sve izraženija, a politički i kulturni život sa svih strana ostaje paraliziran fatamorganom osvajanja središta, nužno je reaktualizirati bastardnu arkzinovsku formulu koja pogađa ideološku srž poretka: Ne, ne volim Hrvatsku!”, poručili su izdavači ovog posebnog broja Arkzina. O projektu dokumentiranja i revalorizacije tog medija i njegovom nedavnom ponovnom pojavljivanju te o razvoju i utjecaju kritičkih medija 90-ih i danas govorit će Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta, Stipe Ćurković iz časopisa Le Monde diplomatique i Luka Ostojić iz časopisa Zarez. Tribinu, kojoj je jedan od ciljeva i analiza utjecaja kritičkih medija na čitatelje, ali i novinare mlađih generacija, moderirat će Marko Kostanić.

Novi prostori govora su zagovaračka platforma čiji je cilj uspostaviti kontinuiranu i dvosmjernu komunikaciju s Gradom Zagrebom te dovesti do podizanja svijesti o važnosti stvaranja medijske strategije i uspostavljanja mehanizma sustavne podrške medijskim sadržajima od javnog interesa. 

Platformu čini šest organizacija s područja neprofitnih medija i produkcija te nezavisne kulture. Nositelji projekta su Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (nakladnik portala Kulturpunkt.hr), Udruga za promicanje kultura Kulturtreger (nakladnik portala Booksa.hr), nezavisna produkcije Fade In, Prostor rodne i medijske kulture K-zona (nakladnik portala VoxFeminae.net), Savez udruga za razvoj neprofitnih medija N-mreža, te Centar za dramsku umjetnost (nakladnik časopisa Frakcija).

Jednokrati izlazak Arkzina na kioske petnaest godina nakon gašenja časopisa dio je širih aktivnosti dokumentiranja i revalorizacije Arkzina koje je Multimedijalni institut poduzeo u ovoj godini, objašnjava Tomislav Medak: “Ljetos smo u Galeriji Nova priredili izložbu Izgledi Arkzina koja je predstavila reprezentativni izbor Arkzinovih vizualnih, medijskih i tehnoloških intervencija, tj. Arkzinova dizajna čija je navodna nečitljivost u periodu nasilne izgradnje čiste hrvatske kulture 1990-ih predstavljala jedan bastardni protuprojekt drukčije, heterogene, kroz kulturni kod mišljene političke kulture o koju su se spoticali mnogi: od dežurnih nacionalističkih dušebrižnika, preko profesionalnih novinara, do liberalne inteligencije”.

Izlazak na kioske nastavak je tog revalorizacijskog nastojanja, no usmjerenog više na političke pozicije Arkzina. “Učinilo nam se ispravnim medij revalorizirati upravo kroz njegov medij. Okolnosti su eto htjele da se jednokratni povratak Arkzina na kioske poklopi s trenutkom u kojem hrvatska politička laž ponovo prolazi kroz agoniju i u kojem se ponovo događa politička hegemonizacija temeljena na mržnji i iščišćavanju društva od manjina, drugačijih načina života i drugačijih kultura. 

Arkzin se pojavljuje na kioscima kao samostalni prilog novinskog formata onim današnjim tiskanim medijima na ljevici koji stoje za pozicije koje su očigledno srodne Arkzinovoj, ali i pozicije s kojima je Arkzin donekle vječno polemizirao oko pitanja strategija političkog djelovanja. U tom susretu različitih medija mogu se iščitati razlike i sličnosti povijesnih trenutaka, ali i eksplanatorni i strateški dometi i ograničenja Arkzina“.

Ipak, remedijacija Arkzina ne završava izlaskom na kioske. 

“Paralelno s novinskim izdanjem, izlazi i katalog ljetošnje izložbe u kojem se nalazi i DVD s digitalnom arhivom svih brojeva Arkzina. Arkzine su poskenirali i digitalizirali Nikola Mokrović, Zrinka Kolarić i Željko Ilić iz Documente, na čijim arhivskim stranicama bi se uskoro trebala naći i ta arhiva kao dio arhive Antiratne kampanje iz koje je Arkzin i nastao”, pojašnjava Medak.

Također, u narednim tjednima Arkzin kreće na mirkoturneju po regiji. Slijede izložbe i diskusije o Arkzinu u Novom Sadu (25. studenog) i Skopju (12. prosinca), a za te prilike Multimedijalni institut priprema i novo posebno izdanje Arkzina s drugačijim izborom tekstova.

M.M.

Kako je na početku istaknuo moderator razgovora i glavni urednik domaćeg LMD-a Stipe Ćurković, uredništvo časopisa nastojat će svaka tri do četiri mjeseca organizirati tribine poput ove te se kroz javne susrete još jednom osvrnuti na istaknutije teme iz recentnih brojeva. Uz Ćurkovića, u Francuskoj medijateci govorili su autori tekstova u LMD-u na temu krize Primož Krašovec i Mislav Žitko te izvršna urednica u LMD-u i novinarka Andrea Radak.  

Slovenski teoretičar Primož Krašovec, čiji smo tekst o nedavnim prosvjedima protiv mjera štednje u Sloveniji mogli čitati i u prvom broju LMD-a, na tribini je pozvan prokomentirati začuđujuć doseg lijevih kritičkih glasova u srednjostrujaškim medijima u Sloveniji. Naime, Krašovec je jedan od nekoliko intelektualaca s lijevom neinstitucionalnom pozadinom koji su zimus, u vrijeme serije prosvjeda i ustanaka protiv politike tadašnje vlade Janeza Janše, često citirani i upitani za mišljenje od strane velikih medija. Budući da je nakon Janšina pada zanimanje za takav vid rasprave znatno opao, Krašovec je dinamiku interesa protumačio kao oportunizam liberalnih medija koji su željeli ubrzati promjene na političkom polju. 

Iako je u širem medijskom prostoru radikalna kritika još uvijek “ovisna o spektaklu”, Krašovec ne odbacuje i tako prilagodljivu afirmaciju glasova s ljevice kao priliku, ako će oni čija se kritika prenosi, biti svjesni konteksta. Govoreći o budućim i mogućim strategijama, slovenski je teoretičar napomenuo kako je za lijeve glasove važan nastavak borbe za mjesto unutar postojećih medija, ali i poticanje vlastitih medijskih inicijativa.   

Nakon razgovora o slovenskom tisku, Mislav Žitko iz Centra za radničke studije govorio je o odabiru sugovornika hrvatskih medija pri obradi tema koje se tiču ekonomske krize u zemlji i inozemstvu. Žitko je proučavajući medijsko polje primijetio određena ograničenja domaće ljevice pri artikulaciji kritike ekonomskih procesa. Kako je kazao na tribini, posljedica je to prvenstveno tobožnje depolitizacije ekonomije u 1990-im, procesa koji je medijima danas nametnuo kriteriji koji zahtijeva da se većina pitanja o ekonomiji upućuju tzv. nezavisnim ekonomskim stručnjacima. U tom smislu, situacija je posve različita od Slovenije, gdje su mediji posegnuli i za interpretacijama koji ne dolaze nužno iz oblasti ekonomije. Upozorivši kako je medijska reprezentacija, u ovom slučaju krize, produkt mnogih društvenih silnica, Žitko je kazao kako se i kod nas tu i tamo pojavljuju opozicijski glasovi u mainstream medijima, no na takve pojave se ne može gledati kao afirmaciju lijevog glasa, već kao na načelno pokazivanje pluralnosti mišljenja. Govornik se također složio s Krašovcem kako je jedan od načina da ljevica transformira javno mišljenje taj da proizvede svoj prostor, a takvim sigurno smatra i novopokrenuti LMD. “No, ne mislim samo na pokretanje medija posvećenih debati i kritici, već i na iniciranje promjena u polju civilnog društva i sveučilišta. Ukoliko se to ne dogodi, očekuje nas monotona reprezentacija krize i ekonomije”, zaključio je Žitko.     

Andrea Radak na tribini se također referirala na “ideologiju profesionalizma” koju je prepoznala u zahtjevu za “objektivnim novinarstvom” koje često isključuje kritiku i reproducira metafore. Radak je ukratko izložila upravljačku i uredničku matricu koju je moguće prepoznati u većini domaćih tiskovina, a koju čini čvrsta hijerarhijska struktura, izuzetno malo zaposlenih novinara i velik broj honoraraca, dok kolumnisti često ne zauzimaju kritičku poziciju već svoje tekstove koncipiraju prema željama izdavača ili glavnog urednika. Radak je istaknula kako LMD predstavlja drugačiju paradigmu novinarstva te osim što nastoji emancipirati čitatelje, emancipira i ideju novinarskog kolektiva. Upravo je zato izdavač LMD-a zadruga, nešpekulativna organizacija, jer vlasnički koncept novina utječe na rad i sadržaj.

Zbog ograničenog radnog vremena Francuske medijateke, tribina je zaključena nakon nešto više od sat vremena. S obzirom na aktualnost tema, medijsku reprezentaciju krize i novopokrenuto hrvatsko izdanje LMD-a, te dobar odaziv publike, prostora za još jednu tribinu u organizaciji uredništva LMD-a, u skorije vrijeme zasigurno ima.   

Petra Novak 

Usred svakodnevnih preokupacija internim histerijama od ero- do aflatoksina, lako se izgubi doticaj s vanjskim svijetom, a još više s relevantnošću globalnih tema filtriranih domaćom medijskom (re)prezentacijom. U takvoj medijskoj konstelaciji kojom dominiraju komercijalne dnevne novine i televizije nema previše mjesta za vanjsku politiku, a i ako ima onda je uvijek riječ o prvoloptaškom preuzimanju agencijskih vijesti ili ubadanju senzacionalističkih marginalija vezanih za dnevne globalne aktualnosti. Osim ako taj vanjski svijet ne dođe u naše dvorište – prigradsko naselje glavnog grada što onda proizvede jedno ogledno parče malograđanskog rasizma (najblaže rečeno) novinara Jutarnjeg lista i njegovih sugovornika iz voćnjaka u kojem je ljetos otuđeno par krušaka. Drugi način da kakva-takva slika (ili prikaza) iz svijeta dođe u naše dvorište je posredstvom rimske kurije ili njezinih predstavnika i štovaoca u domovini i dijaspori. U takvim trenucima nas redovno razveseli providnost šefice vanjskopolitičkog deska jedne naše privatne nacionalne mreže koja u napornim liberalnim zapomaganjima za crnim papom detektira latentni rasizam (s čime bih se čak i mogao složiti) docirajući neukom puku da je Crkva najstarija i najveća multikulturalna institucija na svijetu koja svoju privrženost svim rasama ne treba potvrđivati takvim izborom. Pritom svjesno izostavlja povijesne okvire i ideološke osnove misionarskih pohoda kao i načine na koji se ta “privrženost” postizala kroz stoljeća kolonijalizma (koji u nešto drugačijim formama opstoje i danas), a još manje postojeći socijalni nauk Crkve u području reproduktivnih prava čija se pogubnost najjasnije manifestira u neokolonijalnim društvima privržene nam periferije. Izvedba priučenog retoričkog kolonijalizma s europske periferije nije strana ni izdanjima koja ne potpadaju pod niski prag redakcijskih zahtjeva komercijalnih televizija i tiskovina nego nečemu što pretendira biti ozbiljna esejistika. Tako se u zadnjoj knjizi akademika Viktora Žmegača Europski duh potkralo par simptomatičnih teza koje upućuju na širinu problematike osvještavanja vlastite političke, geografske, a onda i historijske pozicije iz koje u konačnici upućujemo pogled prema drugom. Konstatacija da “velike razvojne crte novije povijesti, od Grčke i Rima do danas su zamislive bez većine drugih kontinenata, bez našeg nisu” ili (egzaltirano?) pitanje “Tko je tu koga otkrio?” ukazuje na to da je gest eurocentrizma s evropske periferije vjerojatno prostiji, ali i politički precizniji u svojoj ogoljenosti od suvišne političke korektnosti ili propitivanja nekih općih mjesta zapadne civilizacije i geografije. Daleko od toga da spomenuta zbirka eseja ne sadrži vrijedne doprinose iz krležologije, suvremene recepcije srednjeg vijeka ili kritike postojećeg političkog pojmovnika, ali bojim se da u esejima o “neobičnom kontinentu” daje vrlo obične zaključke na koje možemo naići i u odioznim komercijalnim tiskovinama koji su u jeku prošlogodišnje referendumske kampanje jednako uporno branili briselski koncept pozivanjem na panteon velikih europskih muškaraca od Aristotela preko Humboldta do Nietszchea u nedostatku, prije svega socijalnih i ekonomskih, argumenata za ulazak u evropsku obitelj pred raspadom. Zaboravlja se, međutim, da takve romantizirane slike o Evropi začetoj u helenizmu, ako je ikad i bilo, danas sigurno nema, a najmanje je ima u njenom “civilizacijskom izvorištu”. Ako ćemo se već usuditi hodati po opasnom terenu uspostave nekakvog kontinuiteta evropske civilizacije, onda ta historijska nit sigurno nije ni jasna niti pravocrtna, još manje je stabilna, a nikako nije nedotaknuta “egzaltiranošću” koju akademik prišiva afričkim i azijskim predjelima nasuprot evropskom estetiziranom redu. 

Ovakva vizija ostatka svijeta koja se geografski ograničava na komad sjevernog Atlantika dio je istog provincijalnog (auto)kolonijalnog kompleksa koji je zahvatio i aktualnu postavu u Nacionalnom vijeću za znanost prilikom izrade novih uvjeta za izbor u znanstvena zvanja. Pojednostavljeno rečeno – prema tom dokumentu znanstvena relevantnost će se mjeriti tržišno-izdavačkim principima – tj. “mjestom” izlaska znanstvenog rada (što se, realno, ograničava na angloamerički akademski prostor i pripadajuće izdavačko tržište), a ne samim znanstvenim radom. Princip šegrtskog provincijalnog poslušništva već odavno je uzdignut i na razinu službene politike RH bez obzira na prividne pokušaje “otvaranja” (trećem) svijetu u vremenu Mesićeva mandata i napora njegovog inopolitičkog savjetnika Budimira Lončara da oživi odnose sa zemljama Pokreta nesvrstanih koji je danas ujedinjen jedino antiameričkim sentimentima najglasnijih članica, a na geopolitičkoj važnosti ponovno dobiva tek recentnijim ekonomskim rastom zemalja Juga (prije svega Indije i JAR-a). Pokušaj vođen dijelom impotentnom nostalgijom za vremenima kad smo igrali bitnu ulogu na diplomatskom mundijalu, a dijelom i traženjem privrednih injekcija van granica sjevernoatlantskog svijeta, propao je, a službena vanjska politika je ostala potpuno ovisna o Bruxellesu tj. o dirigiranju velikih sila u evropskoj “egalitarnoj” obitelji koja je gotovo uvijek unisona s politikom Washingtona. Imajući na umu taj okvir kao i zadnje diplomatske poteze prema sukobu u Siriji i glasanju o statusu Palestine u UN-u, nedavna izjava inoministrice Vesne Pusić da Hrvatska prvi put ima vanjsku politiku naprosto je smiješna i može se slobodno pridružiti već podužem nizu izjava kojima podcjenjuje inteligenciju građana. Vanjska politika Republike Hrvatske jednostavno ne postoji i zadnji put je postojala u sklopu jedne druge države koja je imala, ako išta, onda ipak malo izoštreniju viziju svijeta i odnosa u njemu.

Uz nedavno revitaliziran mjesečnik Le Monde Diplomatique, donekle pozitivan odmak od dominantnih medijskih konstrukcija vanjske politike ostvaruje i javni RTV servis. U koprcanju između različitih poetičkih odabira, menadžerskih vizija i sivih biografija, HTV je uspio iznjedriti par svijetlih novinarskih primjera i medijskih koncepata koji se mogu podičiti etiketom “javnog sadržaja”, a upravo nastaju u redakciji vanjske politike: subotnji Reporteri s nerijetko aktualnim i zanatski jako dobro odrađenim dokumentarcima ili nešto noviji Horizonti čija se ideja vanjskopolitičke emisije koja (za razliku od postojećih) neće biti ograničena samo na zemlje EU27 i SAD pokazala uspješnom i u praksi, ali ne na svim razinama ili geografskim širinama. I dok kolege iz komercijalnih medija padaju na osnovama ne samo struke nego i kursa “kako ne ispasti rasist za početnike”, ovaj HRT-ov vanjskopolitički magazin uspješno sadržajno nadomješta rupu koja je postojala u postojećim shemama i konceptima (koji su se često svodili na panoramski pogled na visoku politiku i diplomaciju uz mapiranje ratnih žarišta), ali odražava jedan od većih deficita naših medijskih reprezentacija – region. Paradoksalno je da upravo iz susjedstva dolaze najtanje reportaže koje često zapadaju u ćorsokake nacionalno-tranzicijskih proturječnosti tražeći mogući izlaz u perpetuiranju narativa o evropskoj budućnosti kao jedinom rješenju ili u analitički sretnijem slučaju, uz dozu nihilizma, ostavljajući otvorenim sudbinu (najčešće nacionalnog) političkog pitanja.

Smjelije mapiranje medijskih posredovanja slike o najbližim susjedima može se prikazati kao projiciranje nekih vlastitih neuralgija: Slovenija nas redovno zanima samo u ulozi remetilačkog faktora našem približavanju “evropskoj obitelji”; Srbija je medijski predstavljena kroz opskurne figure i izjave (čiji je adresat Hrvatska) predsjednika države i vlade te eventualno (ne)dovršenu kosovsku baladu; Makedonija kao politički nesazrela i nacionalno podijeljena demokracija; Crna Gora kao mlađi brat koji je naslijedio naše iznošene tenisice za ultramaraton prema Uniji, a Bosna i Hercegovina kao političko mrtvorođenče koje su zaboravili sahraniti pa sad vonja i preko Save. Pritom izostaje bilo kakva suvislija analiza postojeće socijalne tektonike u ovim društvima, a kamoli upućivanje na očite paralelizme s ostatkom prostora koji se ekonomski pa onda i kulturno razvijao u istom političkom prostoru skoro pola stoljeća da bi potom prošao kroz periode ratne pa onda i ekonomske i socijalne destrukcije posljednih dvadeset godina u drugačijim intenzitetima, ali kako vidimo – sličnim ishodima. U konačnici – takvom se pristupu ostaje vjeran i kad je riječ o “domaćim” temama: moment raskidanja državnopravnih veza s bivšom državom nije početak povijesti, kao što 1. srpnja 2013. neće biti njezin kraj, a još manje neki novi početak. Konačno s ovim vremenskim odmakom i iskustvom tranzicije jasno je da je koncept nacionalnih država nasilno pokušao riješiti nacionalna pitanja dok je “demokratizacija” kroz evropske integracije riješila državna pitanja – ostavljajući nastale republike bez ikakvih svojstava države. Nikako se ne mogu oteti dojmu da u momentu u kojem upućujemo prijeki pogled (koji crpi svoj legitimitet jedino našom blizinom Bruxellesu), prema npr. Skopju i tamošnjim neriješenim “nacionalnim pitanjima”, u pozadini odzvanjaju tutnjevi Oluje kao recepta za rješavanje nacionalnog pitanja u zrelijim demokracijama i evropskijim geografijama. Istim onima čija su sjeverna i zapadna granica: Bruxelles i Washington, a južna i istočna: Dubrovnik sa Srđem koji nije naš i Vukovar koji nije Вуковар.