Osim umjetničkog provociranja, na festivalu su se nudile i mogućnosti razrješavanja negativnog emocionalnog sklopa, svojevrsne terapije, a tri od njih ponudila je i islanđanka Erna Ómarsdóttir. Po diplomi plesačica, po vokaciji umjetnica i autorica, na Ganz novom provela je radionicu metal aerobika, u kojem se konfrontiraju negativna i pozitivna energija u formi fitnesa uz upotrebu vrištanja i headbanginga. Također, u suradnji s Valdimarom Jóhannssonom konstruirala je komoru za vrištanje, tzv. “Black Yoga Screaming Chamber” u koju su posjetitelji festivala mogli svakodnevno ući i vokalno odbaciti svoje frustracije pri tom utonuti i u auditivni doživljaj vlastite oslobođene energije. Ali upravo je koncert koji su Ómarsdóttir i Jóhannsson priredili kao Lazyblood, bio urnebesno zabavan i nevjerojatno pun tog njima važnog vrištanja.

U festivalskoj knjižici navodi se da je koncert “žanrovski hibrid: elektronska metal opera s kazališnim i fizičkim elementima, te mrvicom diska i inovativnog headbanginga”. Zvuči vrlo zabavno, a to zaista u samoj izvedbi i je. Pogotovo kada je na rubu incidenta jer upravo na tom rubu, na dvoznačnosti, na neočekivanosti i obratima, Lazyblood gradi svoju estetiku. Njihova prezentnost na sceni toliko je jaka da, neizbježno, fizičko nosi cijelu predstavu. Ómarsdóttir je iznimno spretna – kako kao plesačica, tako i kao zabavljačica – a upravo je njezina prividna krhkost i njezino stalno poigravanje s pomahnitalim u kontrastu prema, a ujedno i u spoju s Jóhannssonovom stamenošću i mirnoćom, ta koja najviše privlači. Lazyblood nas kroz set songova, nadrealnih i provokativnih tematika, navode na određenu emociju ili intimno sjećanje koje potom izvrću i izruguju, kako bi svaku problematiku konačno u potpunosti neutralizirali i učinili je prihvatljivom. Na glazbenoj razini, spojevi nespojivog, obrati i iznenađenja čine glavne karakteristike. Metal kao osnovni glazbeni jezik prošaran je gotik, disko, elektro i improvizacijskim momentima, ali je upravo vokalnost, odnosno način upotrebe glasa, od presudne važnosti za samu estetiku i stil Lazyblooda pa tako i za glazbenu sliku koja nastaje. Prodorno metal kreštanje, vriska, krik i bijes, izmjenjuju se s fanatičnim nježnim sopranom Ómarsdóttir, odnosno s toplim sugestivnim Jóhannssonom. Za tako nešto potrebna je velika vještina i dobra vokalna tehnika, a ujedno i njihova međusobna uigranost i usklađenost.

Ipak ne može se i ne smije se Lazyblood prispodobiti s vokalnošću njihove islandske kolegice čiji se rad, uz svu svoju simboličku i semantičku zalihu, zapravo muzički određuje samo po ingenioznoj vokalnosti same Björk i unutar tog meta-postojanja gradi sasvim nove neviđene strukture i stvara inovativne zvučne srazmjere i odnose. I iako je kod Lazyblooda glas u središtu pažnje, to nije glas koji se istražuje, to je glas koji se samo dobro koristi. Lazyblood se, a upravo je to šteta, ne bavi toliko samim glasom kao ni samom glazbom; oni ne razvijaju kako jedno, tako posredno ni drugo. Glas je kod njih samo na razini tehnike, medij koji posreduje sadržaj – hard metal. A hard metal je također odabran samo zbog svojih prenapregnutih elemenata koji se lako prepoznaju, koji su već i sami semantički nositelji. Osim toga dosta su atraktivni i podložni manipulaciji, parafrazi te lako dovode do perceptivne eskalacije. Jer Lazyblood su zapravo u potpunosti unutar tradicije burleske. Nema ništa ozbiljnije, muškije, zastrašujuće, agresivnije od hard metala. Jednako tako teško se može pronaći i nešto podložnije karikaturi i izobličavanju. I budući da je u metalu glas i središte i efekt, da bi bili vjerodostojni, a u tom teškom balansiranju su uspjeli, Lazyblood ga nama prenose u njegove obje funkcije.

I kada pjeva, vrišti, kada puca, kada je promukao ili zvonak, pa čak i u onim prijelazima kada nam se Ómarsdóttir obraća svojim koketnim šapatom, mekim potentnim i putenim jezikom, on ostaje u kontekstu burleske. Taj glas spašava i sam glazbeni sadržaj, koji osim po već spomenutom eklektičnom spoju, nije odveć zanimljiv i u samoj kompoziciji. Songovi se nižu jedan za drugim kroz sat vremena koncerta te cijelo vrijeme generiraju jedan te isti glazbeni materijal. Često dolazi do zasićenja jednakom metrikom i monotonim rasponom tonske slike. Ali upravo u tim momentima, Ómarsdóttir ublažava svojim uvrnutim humorom i koketiranjem s publikom. Ipak, nije to vrištanje radi vrištanja. Cijela predstava uredno je zamišljen i dobro odrađen koncept jednog novog pristupa glazbenom kazalištu, kojeg možemo, u manjku boljeg termina, nazvati zabavnim.