Uoči skorašnjih izbora za novi saziv Europskog parlamenta, a u svjetlu sve snažnijih pritisaka na medije i novinarstvo, Europska federacija novinara budućim je europarlamentarcima krajem ožujka uputila manifest s osam konkretnih preporuka za unaprjeđenje medijskog pluralizma, poboljšanja uvjeta rada u medijskom polju i osiguravanje održivosti kvalitetnog novinarstva. Isti set preporuka Hrvatsko novinarsko društvo proslijedilo je i domaćim kandidatima, a na okruglom stolu Europa treba novinarstvo održanom 2. svibnja u Novinarskom domu, predstavnici kandidacijskih lista imali su priliku komentirati iznesene zahtjeve kao i opću medijsku situaciju, nagriženu učincima komercijalizacije, političkim utjecajima i nesigurnim uvjetima rada u profesiji izloženoj stalnim pritiscima, cenzuri i tužbama.

Iako je deklarativno zalaganje za slobodu medija i dostojanstvo novinarske struke u ovakvoj prilici očekivano, iznenađuje ipak ignorancija i cinizam s kojima predstavnici stranaka vladajuće većine podržavaju zahtjeve novinara – iste one na koje u manje revijalnim prigodama nezainteresirano odmahuju rukom. Podržavaju tako neovisnost javnog servisa koji već odavna puca pod pritiscima političke instrumentalizacije; zalažu se za zaštitu istraživačkog novinarstva od pritisaka i tužbi, na čiji ih je rekordan broj dva mjeseca ranije na zagrebačkim ulicama upozorilo više od tisuću prosvjednika. Pružaju i bezrezervnu podršku nezavisnim medijima, koji su zbog trogodišnjeg odugovlačenja s raspisivanjem i provedbom natječaja Mediji zajednice dovedeni do samog ruba opstanka. 

Tako je deklarativnom podrškom van svakog doticaja sa stvarnošću zaobiđena suvislija rasprava o strukturnim problemima domaćeg medijskog sustava, a fokus prebačen na medijsku pismenost koja se zbog globalnog straha od dezinformiranja i manipuliranja biračkim tijelom nameće kao jedna od važnijih tema ovih izbora. Pa iako je i u domaćem kontekstu proteklih nekoliko godina primjetnan porast broja edukativnih programa i naglašenije isticanje važnosti kritičkog vrednovanja i kontekstualiziranju medijskog sadržaja, prema DESI analizi (Digital Economy and Society Index) kojom Europska komisija prati stopu digitalne kompetitivnosti članica, Hrvatska se u 2018. godini nalazi pri samom dnu ljestvice. Statistiku potvrđuje i analiza medijskog pluralizma Paška Bilića, Antonije Petričušić i Ružice Eterović, koji primjećuju kako u Hrvatskoj zapravo još uvijek ne postoji sveobuhvatan nacionalni program medijske pismenosti koji bi se mogao smatrati strategijom s jasnim ciljevima, konkretnim mjerama i vremenskim okvirima njihova provođenja. 

Europskoj borbi s “lažnim vijestima” trebala bi doprinijeti krajem prošle godine izmijenjena Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (AVMSD) koja od zemalja članica zahtijeva implementaciju mjera koje potiču razvoj vještina medijske pismenosti (Članak 33a), a nedavno je pokrenuta i međunarodna platforma FactCheckEU koja bi trebala provjeravati istinitost medijskih objava vezanih uz Uniju i njene političke aktere. Pored europskih institucija, korake u suzbijanju širenja dezinformacija odlučio je poduzeti i Facebook, koji je proširio mrežu suradnje s nezavisnim fact-checkerima na pet novih zemalja.

Među partnerskim organizacijama specijaliziranim za provjeru činjenica i borbu protiv dezinformiranja našao se i Faktograf.hr, čijim je novinarima omogućeno nadziranje i ocjenjivanje točnosti tvrdnji koje se u javni prostor iznose putem ove platforme. Kao sankcije za širenje “lažnih vijesti” navodi se smanjenje dosega objave, dok se stranicama koje učestalo šire dezinformacije oduzima mogućnost monetiziranja i oglašavanja sadržaja, a može im se oduzeti oznaka medija. Ipak, sporni sadržaj se ne uklanja i ostaje dostupan (do 80%) manjem broju korisnika Facebooka.

“Budućnost je privatna” – tim je sloganom Mark Zuckerberg ovih dana predstavio promjene u platformi koja je upravo izigravanjem prava na privatnost izazvala tektonski poremećaj u informacijskom ekosustavu. No, iako su regulacija moći internetskih divova i povećanje kontrole i transparentnosti njihova djeovanja nužni, mjere fokusirane primarno na obračun s lažnim vijestima i usavršavanje vještina njihova prepoznavanja saniranje je simptoma, ne i liječenje bolesti. Ekstremno prekarni uvjeti rada novinara, pretvaranje javnih medija u stranačka glasila, uznemirujuća anti-medijska retorika, komercijalizacija i medijska koncetracija doveli su do urušavanja sustava i dubinskog nepovjerenja javnosti prema novinarstvu. Fragmentarne ad hoc mjere same po sebi neće značiti puno bez sustavnih zahvata u medijsku politiku, koja bi umjesto interesa političkih i korporativnih moćnika zastupala interes javnosti, a umjesto kroz tržišnu lupu, medijima i novinarstvu pristupila kao javnom dobru. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Platforma je pokrenuta na vrhuncu panike oko mogućeg manipuliranja i utjecaja na biračko tijelo pred nadolazeće izbore. Poučeni iskustvom predsjedničkih izbora u Americi i referenduma o izlasku iz EU u Britaniji, europske institucije puno pažnje posvetile su mehanizmima širenja dezinformacija koje bi mogle utjecati na ishod izbora i time sastav EU parlamenta. Nakon što se pokazalo da je putem niza lažnih računa na društvenim mrežama Rusija uspjela plasirati pojedine ideje kojima su zaoštrene javne rasprave, između ostalog i oko Brexita i predsjedničke utrke Hilary Clinton i Donalda Trumpa, takozvani “ruski trolovi”, postali su najveći strah europskih čelnika. Slučaj Cambridge Analytice koji je pokazao kako su preuzeti podaci milijuna Facebook korisnika upotrebljeni da bi se korisnici targetirali pojedinačno, dodatno je osvijestio potrebu za promjenom politika prema sakupljanju i korištenju osobnih podataka u digitalnom prostoru.

Društvene mreže uočene su kao posebno podobne platforme za širenje dezinformacija pa se u pokušaju njihovog zaustavljanja prvenstveno nastoji regulirati djelovanje samih društvenih mreža. Facebook je tako nedavno prilično strogo počeo regulirati sponzorirani sadržaj za koji postoji sumnja da prenosi političke ideje ili poruke. Za sav odobreni plaćeni sadržaj ubuduće će jasno biti naznačeno da se radi o “političkom oglasu”, kao i tko je objavu financirao, a da bi se mogli reklamirati, oglašivači će morati potvrditi svoj identitet i lokaciju. Koliko su ovi napori potencijalno uzaludni daje naslutiti i sam Mark Zuckerberg u objavi kojom su najavljene nove Facebookove politike. Istaknuo je kako “ovi koraci sami po sebi neće spriječiti nikoga da pokuša izigrati sustav, ali će biti mnogo teže napraviti isto što su i Rusi napravili tijekom izbora 2016. i koristiti lažne račune i stranice za prikazivanje oglasa”. Efikasnost ovih mjera još je upitnija pošto znamo da su umjesto izravnih političkih reklama, “ruski trolovi” koristili metode zaoštravanja rasprava i produbljivanja političkih podjela.

Osim kontrole društvenih mreža, čini se kako se EU protiv širenja dezinformacija odlučila boriti i sa zatrpavanjem javnog prostora “činjenicama”. No čitava ta praksa polazi od ideje da će korisnici samoinicijativno tražiti “drugo mišljenje” za svaku vijest ili novu ideju koja im se prezentira u medijima, a uzmemo li u obzir nepreglednu količinu sadržaja koja nam se prezentira svakodnevno, to je teško zamislivo. Velika potreba za neprestano novim sadržajem u medijima također stvara uvjete u kojima se vijesti prenose bez konteksta ili se primjerice izjave političara prenose prije no što je provjerena njihova točnost, a do trenutka kada činjenice budu provjerene ili ispravljene, korisnici su već stvorili mišljenje o temi koje je onda teško promijeniti. Još je veći problem što se čini da čak i kad su suočeni s činjenicama, ljudi će često ostati vjerni opciji za koju su se ranije opredijelili, kao što je pokazalo jedno istraživanje na osobama skeptičnim prema cjepivima.

Na kraju, kao što je u tekstu o digitalnim politikama pisao Paško Bilić, problem nije u tome što javnom sferom kruži puka laž ili nedostatak objektivne istine, nego u strukturnim uvjetima u kojima lažne vijesti predstavljaju vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema. Lažne vijesti su potpuno objektivne, ekonomski opravdane i racionalne oglašivačima i digitalnim posrednicima kao što su Google i Facebook, čiji je glavni cilj ekonomska dobit. Automatizirani algoritmi pomažu im da pronađu najkraći informacijski put između oglašivača i potrošača i pritom su najvažniji brzina, količina informacija i učinkovitost, dok je sadržaj nebitan.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sistemska transformacija kapitalizma podrazumijeva digitalne monopole podržane financijskim kapitalom, automatizaciju proizvodnje, distribucije i potrošnje te sve veću ulogu informacijskih i komunikacijskih tehnologija u ekstrakciji podataka i profita iz poluperifernih i perifernih zemalja. O ekonomskim procesima i sistemskim transformacijama kapitalizma bilo je riječi u prethodnom članku. Kada govorimo o vijestima, govorimo o specifičnom medijskom formatu modernog, kasnomodernog i suvremenog doba. Vijesti, u idealnom smislu, omogućavaju političku orijentaciju građanima, donošenje informiranih odluka i sudjelovanje u političkim pitanjima. Uloga medija nezaobilazna je u demokratskim procesima. Međutim, u suvremenom društvu, kao što je poznato iz brojnih empirijskih studija, povjerenje u demokratske institucije i medije sve više opada. Stoga se može zaključiti da se ne radi o tome da smo se odjednom našli u situaciji u kojoj postoje lažne vijesti, već o tome da, kao što tvrde Natalie Fenton i Des Freedman, već dugo živimo u nečemu što se može nazvati lažnom demokracijom. U ovom tekstu govorit ćemo o automatiziranoj distribuciji i potrošnji sadržaja, normativnoj ulozi komunikacije u društvu te redistribuciji ekonomskog viška kao političkim i kulturnim izazovima suvremene demokracije.

Automatizacija distribucije i potrošnje sadržaja

Problem lažnih vijesti nije u tome što javnom sferom kruži puka laž ili nedostatak objektivne istine. Dublji je problem u strukturnim uvjetima u kojima lažne vijesti predstavljaju vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema. Drugim riječima, lažne vijesti jesu potpuno objektivne, ekonomski opravdane i racionalne akterima čiji je glavni cilj ekonomska dobit: oglašivačima i digitalnim posrednicima, kao što su Google i Facebook. Automatizirani algoritmi pomažu tim kompanijama da pronađu najkraći informacijski put između oglašivača i potrošača. Sadržaj pritom nije relevantan – brzina, količina informacija i učinkovitost glavni su kriteriji. Problem je u tome što se ekonomski sustav digitalnog društva do te mjere odvojio od sustava političke kontrole da ne znamo definirati problem, a kamoli pronaći rješenje. Zapravo, sve bi bilo po starom da ekonomski sustav nije počeo proizvoditi negativne eksternalije i ozbiljno ugrožavati političke procese. U automatiziranoj javnoj sferi, kako ju naziva Frank Pasquale, malo je prostora za ljudsku procjenu, kvalitetan sadržaj i refleksiju. Osim generalnog slabljenja vrijednosti javnoga sektora, tri su procesa stvorila plodno tlo za širenje lažnih vijesti: raširena navika uporabe besplatnoga sadržaja, pristrana korporativna tehnologija i preusmjeravanje oglašavanja od medijske industrije digitalnim posrednicima.

Besplatan digitalni sadržaj promicali su pokreti otvorenoga koda i otvorenoga sadržaja koji su, između ostalog, rezultirali globalnim file-sharing projektima kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih. Međutim, s vremenom su najveće korporacije prilagodile svoje poslovne modele i pronašle način da komodificiraju i komercijaliziraju besplatan sadržaj, odnosno da njegovu javnu svrhu pretvore u komercijalnu. Globalni digitalni divovi kopiraju i distribuiraju sav sadržaj koji se proizvede na internetu uključujući i vijesti koje proizvode tradicionalni mediji. Proizvodnja i distribucija besplatnoga sadržaja pokazuje se kao dugoročno neodrživa alternativa korporativnim strategijama. Naime, nemoguće je s jedne strane zaobići troškove rada, a s druge pružiti otpor komercijalizaciji i komodifikaciji informacija. Ukorijenjene navike uporabe besplatnoga sadržaja idu na ruku globalnim kompanijama. Primjerice, u istraživanju provedenom u 2017. na reprezentativnom uzorku korisnika interneta u Hrvatskoj, samo 16,4 posto korisnika interneta ima običaj plaćati sadržaje na internetu; 66,9 posto ispitanika nije spremno plaćati za sadržaj news portala koje trenutno posjećuje; a 6,8 posto ispitanika odgovorilo je da bi plaćalo za sadržaj koji trenutno posjećuje. Proizvodnja sadržaja skup je proces jer podrazumijeva vremenske i novčane troškove rada. U medijskoj industriji trošak rada je stavka koja predstavlja otprilike dvije trećine ukupnoga troška, bez obzira na to radi li se o tisku, radiju, televiziji ili internetu. Međutim, kao što tvrde Jakob Rigi i Robert Prey, jednom kad se informacija proizvede, njezina razmjenska vrijednost jednaka je nuli. Bez prihoda od prodaje, pretplate ili javnih subvencija održivost digitalnih medija je upitna.

Funkcionalnost korporativnih tehnologija definira se iza zatvorenih vrata ulaganjem u istraživanje i razvoj, u simbiozi s financijskim kapitalom koji osigurava iznadprosječne plaće vrhunskim inženjerima (najčešće uz kratkoročne i nesigurne radne ugovore). Monopoli Googlea i Facebooka definiraju pravila distribucije i potrošnje sadržaja. Jedini sadržaj koji te kompanije proizvode jest softverski kod za unaprjeđenje vlastitih digitalnih usluga. Međutim, za razliku od sadržaja koji te kompanije distribuiraju, softver je zaštićen složenim sustavom prava intelektualnog vlasništva. Korporativna tehnologija prilagođena je povezivanju oglašivača i korisnika interneta. Taj je odnos do te mjere blizak da je Google u suradnji s MasterCardom počeo razvijati sustav koji predviđa i mjeri povezanost između pregledanih mrežnih oglasa i kupnje proizvoda na fizičkim lokacijama u trgovinama. Naime, Google je od Mastercarda kupio prava na uporabu podataka o kupnjama bankovnim karticama. Radi se o svetom gralu oglašavanja jer je trošak oglašavanja u pravilu teško povezati sa stvarnim porastom prodaje oglašavanih proizvoda. Najčešće se radi o vrlo grubim procjenama u nemrežnom okruženju – do te mjere da je povrat ulaganja u oglašavanje prodajom često manji od 50 posto. S obzirom na konkurenciju u privlačenju internetskog oglašavanja, ključna poslovna strategija svodi se na preciznost i funkcionalnost tehnologije koja povezuje potrošače i oglašivače. Interes za povećanje profita veći je od interesa za podržavanjem demokratski relevantna sadržaja. Takav je interes unaprijed ugrađen u tehnologiju mrežnoga pretraživanja i društvenog umrežavanja, koja stvara ne samo politički pristrane rezultate distribuirane lažnim vijestima nego i, još važnije, rezultate koji su pristrani prema ekonomskim izračunima.

U konačnici, privlačenje oglašivača izravno utječe na održivost digitalne medijske industrije jer je oglašavanje na news portalima višestruko skuplje od oglašavanja na velikim digitalnim platformama. Podsjetimo, u prethodnom smo članku iznijeli procjenu prema kojoj su Google i Facebook u 2016. zajedno preuzeli oko 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj. Manje novca od oglašavanja znači manje mogućnosti za održivost i proizvodnju kvalitetna sadržaja. Ne iznenađuje stoga situacija u kojoj pada povjerenje u medije i u kojoj korisnici interneta pristupaju vijestima upravo kroz alternativne kanale. Prema ovogodišnjim istraživanjima provedenim u 37 zemalja, 65 posto korisnika interneta pristupa vijestima s pomoću tražilica, društvenih medija, elektroničke pošte, mobilnih aplikacija i agregatora vijesti, dok samo 32 posto vijestima pristupa izravno na portalima.

(Nova) normativna uloga komunikacije u društvu?

Raširenost lažnih vijesti posljedica je automatizirane distribucije sadržaja pod kontrolom globalnih monopola. Stoga se postavlja pitanje treba li regulirati tehnologiju ili transnacionalne korporacije. U oba slučaja vrlo brzo dolazimo do granica mogućnosti demokratskog djelovanja nacionalne države i Europske unije. Ključni je preduvjet definirati što želimo od komunikacije i u kakvom društvu želimo živjeti. Možemo to promatrati kroz debatu između Jürgena Habermasa i Michela Foucaulta. Foucault je, naime, smatrao da komunikacija uvijek podrazumijeva određene procedure društvenog isključivanja. Moć je za Foucaulta “složena strategijska situacija u danom društvu” koja se artikulira u diskursu. Diskursi su rezultat procedura društvenog isključivanja i stvaranja opozicija između istine i laži. Društvo je zapravo skup subjekata i društvenih skupina koje se nalaze u procesu previranja i sukoba. Za Habermasa je, s druge strane, društveni konsenzus moguć i, štoviše, društveno poželjan. Njegova teorija komunikativnog djelovanja usmjerena je “proceduralnoj etici”, odnosno uspostavi konsenzusa koji nastaje u društvenoj interakciji među akterima koji komunikativno djeluju. “Proceduralna etika” podrazumijeva određenu definiciju moralno poželjna društvenog djelovanja. Habermas i Foucault zapravo analiziraju različite dimenzije iste društvene stvarnostima, pri čemu je Foucault se usmjeren na pozadinske odnose moći vidljive u diskurzivnim poretcima i u tom smislu predlaže društveno-povijesnu analizu pojavnoga. Habermas govori o normativnim temeljima koji moraju biti cilj komunikativnog djelovanja ako se društvo želi usmjeravati prema pravednim demokratskim procesima. Foucaultova je pozicija ontološka, a Habermasova aksiološka, i obojica su istovremeno u pravu i u krivu. Foucault nam posredno objašnjava da su lažne vijesti rezultat složenih odnosa moći, ali nam ne može reći kako osigurati pravednije društvo. Habermas nam posredno objašnjava da nam je potrebna definicija pravednog društva utemeljena na proceduralnoj etici, ali nam ne može objasniti zašto je javna komunikacija najčešće konfliktna.

U razdoblju lažne demokracije proceduralna etika ne mora voditi rješavanju problema lažnih vijesti jer institucionalizirane norme slobode izražavanja i medijskoga pluralizma mijenjaju svoja konotativna značenja. Slobodan protok informacija i tehnološka neutralnost zapravo podrazumijevaju slobodu tržišta koja pogoduje digitalnim gigantima. Sloboda govora lako se pretače u govor mržnje, a obje opcije jednako su ekonomski vrijedne za globalne digitalne posrednike. Medijski pluralizam možda nikad dosad nije bio veći ako promatramo puku brojnost medija i izvora informacija. Istovremeno, koncentracija distribucijskih kanala nikad nije bila izraženija. Štoviše, norma medijskoga pluralizma dovedena je do apsolutne krajnosti u kojoj se čak i radikalna, antidemokratska stajališta toleriraju jer, tobože, oslikavaju raznolikost sadržaja i društvenih pozicija. Političko rješenje problema lažnih vijesti nalazi se u reinterpretaciji postojećih komunikacijskih normi i stvaranju novih normi koje će odgovoriti na suvremene sistemske izazove. Međutim, tu se vraćamo na problem manjkave demokracije i normativni vakuum suvremenog političkog djelovanja. Tko god bio nositelj novog demokratski orijentiranog normativnog poretka, morat će se pozabaviti naslijeđem politike koja je razvoj digitalne komunikacijske infrastrukture prepustila tržišnim silama. U tom razdoblju postavljeni su novi strukturni uvjeti s kojima se sada treba uhvatiti u koštac. Nije to bio samo laissez faire pristup, bio je to vrlo političan, centristički pristup nemiješanja politike u razvoj tehnologije. Tržišne inovacije trebale su pružiti građanima ono što oni žele, a ekonomski uspjeh najkompetitivnijih kompanija trebao se preliti na ostatak društva. Krajnji je rezultat takve politike schumpeterijanska kreativna destrukcija tradicionalnih medija, koja za posljedicu ima destabilizaciju demokracije utemeljene na provjerenim informacijama i stabilnim normativnim postavkama. Dobrodošli u potpuno digitaliziranu, automatiziranu javnu sferu u kojoj su doseg, viralnost i mrežni učinak glavni kriteriji društvene uloge komunikacije!

Redistribucija ekonomskog viška kao kulturni i politički problem

Monopolizacija digitalne komunikacije znači kontrolu distribucijskih kanala, prikupljanje javnih podataka i privlačenje oglašivača. Ekonomski višak koji akumuliraju Google i Facebook apsorbira se i umnaža spekulacijama financijskoga kapitala. S druge strane imamo opći gubitak povjerenja u medije, opadanje kvalitete novinarskoga sadržaja, širenje lažnih vijesti i slabljenje demokracije. Ta su dva procesa blisko povezana. Međutim, problem u aktualnim “protuinicijativama” Europske komisije u tome je što se ta dva fenomena promatraju odvojeno. Time se stvara lažna antiteza ekonomske i kulturne razine, a predložena politička rješenja zbog toga su djelomična. Komisija je u 2018. osnovala brojne stručne skupine (eng. High Level Groups) poput skupine za lažne vijesti, skupine za umjetnu inteligenciju i skupine za ekonomiju platformi. Prva se skupina bavi utjecajem lažnih vijesti na demokraciju, druga utjecajem tehnologije na ekonomiju i društvo, a treća ekonomskim procesima kojima platforme narušavaju tržišno natjecanje. Povezanost u radu stručnih skupina nedovoljno je izražena, a samim time njihovi prijedlozi i rješenja ostaju djelomični. Konkretniji prijedlog regulacije na razini Europske komisije porezna je direktiva koja se temelji na definiciji “značajne digitalne prisutnosti”. Da bi se prisutnost smatrala značajnom, potrebno je zadovoljiti jedan od triju predloženih kriterija: (1) ostvaren prihod veći od 7 milijuna eura u državi članici; (2) više od 100 000 korisnika digitalne usluge; (3) više od 3000 poslovnih ugovora za korištenje digitalnih usluga u pojedinoj državi članici. Google i Facebook lako zadovoljavaju te kriterije u većini zemalja.

Međutim, prijedlog porezne direktive ne predlaže kamo usmjeriti nove porezne prihode, čime se još jednom pokazuje ograničenost predloženih regulativnih inicijativa. Ekonomska redistribucija mora se, kako tvrdi Nancy Fraser, povezati s politikom priznanja (eng. Recognition) etničkih, rasnih, seksualnih i drugih identitetskih skupina. Redistribucija, dakle, nije samo ekonomski problem već podrazumijeva i društveno priznanje na način da ekonomski i politički potiče društvenu uključivost. Promicanje društvene uključivosti tradicionalna je uloga javnih i neprofitnih medija, institucionalizirana u postojećem zakonodavstvu u većini europskih zemalja. Kao prvi korak političkog rješenja lažnih vijesti u deficitarnoj demokraciji nadaje se redistribucija, koja se oslanja na postojeće normativne mehanizme. Otvorena je komunikacija preduvjet i rezultat demokratski orijentiranog društva. Kao što tvrdi Axel Honneth, kada se uklone komunikacijske barijere, sposobnost zajednice da percipira potencijalna rješenja društvenih problema eksponencijalno raste. Barijere u digitalnom društvu već smo više puta spomenuli: slab javni sektor, digitalni monopoli, centralizirana akumulacija ekonomskog viška, eksploatacija korisnika interneta, automatizirana proizvodnja, distribucija i potrošnja, neodrživost medijskih industrija, i tako dalje. Barijera je puno, rješenja malo. Novo (staro) političko pitanje jest u kakvom društvu želimo živjeti. Budući da su ekonomska, kulturna i politička pitanja neraskidivo povezana, lažnim vijestima politički se može doskočiti samo pružanjem sistemskih alternativa, podupiranjem kvalitetne proizvodnje te kontrolom korporacija i njihovih tehničkih rješenja.

Reference

Berkowitz, D. (1997) Overview: Why a “Social Meanings of News” Perspective?. U: Berkowitz, D. (ur.), Social Meanings of News: A Text Reader. London, New Delhi, SAGE Publications, xi-xiv.

Fenton, N. i Freedman, D. (2017) Fake Democracy, Bad News. Socialist Register 54.

Foucault, M. (1994) Znanje i moć. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Fraser, N. (2004) Social Justice in the Age of Identity Politics: Redistribution, Recognition, and Participation. U: Fraser, N. i Honneth, A. Redistribution or Recogniton? A Political-Philosophical Exchange. London i New York: Verso, 7-109

Habermas, J. (1984) Theory of Communicative Action Volume 1: Reason and the Rationalization of Society. Beacon Press: Boston.

Honneth, A. (2017) The Idea of Socialism: Towards a Renewal. Cambridge: Polity Press.

Lippmann, W. (1922) Chapter XXIII: The Nature of News. U: Lippmann, W. Public opinion, dostupno ovdje 

McChesney, R. W. (2000) The Political Economy of Communication and the Future of the Field. Media, Culture & Society 22, 109-116.

Pasquale, F. (2017) The Automated Public Sphere. Rosa Luxemburg Stiftung: New York Office.

Rigi, J. i Prey, R. (2015) Value, Rent and the Political Economy of Social Media. The Information Society 31: 391-406.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Skupina edukatora povijesti sa Stanfordskog sveučilišta objavila je rezultate opsežnog istraživanja o građanskom internetskom rasuđivanju, odnosno mogućnosti procjene vjerodostojnosti informacija koje mladi ljudi primaju na svojim računalima, mobitelima i tabletima. Između siječnja 2015. i lipnja 2016. godine učenici i studenti iz dvanaest američkih saveznih država odgovaralo je na različite zadatke, a analizirano je više od sedam tisuća njihovih odgovora. 

“Pretpostavlja se da mladi, samo zato što su dobro upoznati s korištenjem društvenih medija, jednako dobro razumiju sve što tamo pronađu. Naš rad pokazao je suprotno”, poručuje istraživački tim. 

Istraživanje je rađeno prema dobnim skupinama, a rezultati su pokazali kako većina osnovnoškolaca ne razlikuje reklamne od informativnih članaka, kao ni da “sponzorirani sadržaj” nije prava vijest. Većina učenika srednjih škola internetske fotografije uzima “zdravo za gotovo”, odnosno vjeruje u točnost njihovog prikaza bez konzultacije ikakvog drugih informacija. Također, u vrijeme kada pitanje “lažnih vijesti” i kako se boriti protiv dezinformacija posebno zaokuplja javnost, zanimljiv je podatak da većina učenika nije znala razlikovati pravu od izmišljene vijesti. 

Posebno je zabrinjavajuće kako čak ni studentska populacija ispitanika nije predvidjela moguću pristranost informacija koje su na društvenim mrežama objavile aktivističke grupe, a više od pola studenata nije otvorilo link na vijest kako bi procijenili upotrebljivost podatka. Također, nisu mogli razlikovati vijest dominantne struje nekog znanstvenog područja od partikularnog mišljenja, a pri analizi podataka, iako su imali mogućnost, nisu koristili nikakve druge izvore. 

“Vidimo nalet lažnih vijesti koje ljudi dijele bez razmišljanja, a za to ne možemo zapravo kriviti mlade jer ih nikad nismo naučili drugačije”, kaže voditelj studije, Sam Wineburg. Suradnici studije ističu važnost provođenja medijske pismenosti za mlade, ali i sve druge korisnike interneta. Naglašavaju kako je umjesto stavljanja ograničenja i blokiranja korištenja tehnologije, za ravnopravno građansko participiranje u demokratskom procesu važnije dati im alate i znanje navigiranja kroz velik broj raznolikih informacija.