Tema ovogodišnjeg izdanja su radovi su u tijeku, s fokusom na umjetnički proces, eksperiment i otvorene forme rada. U suvremenoj umjetničkoj praksi, koja sve češće briše granice između tehnika i formata, upravo takvi procesi postaju važan prostor autorskog istraživanja.

Na natječaj se mogu prijaviti radovi iz područja slikarstva, skulpture, grafike, instalacije, novomedijske i digitalne umjetnosti, kao i različite hibridne forme.

Prijave su otvorene do 1. kolovoza, a sudjelovati mogu umjetnice i umjetnici u dobi od 18 do 30 godina te studentice i studenti hrvatskih akademija likovnih umjetnosti.

Propozicije i detalje o natječaju potražite na web stranici Erste banke – Erste fragmenti.

Kao i prethodnih godina, natječaj uz izlaganje radova, nudi i nagrade:

• Grand Prix nagrada uključuje otkup rada, novčanu nagradu u iznosu od 1500 EUR i organizaciju samostalne izložbe tijekom 2026. godine

• studentima i studenticama dodjeljuje se jedna stipendija ukupne vrijednosti 1800 EUR kroz mjesečne isplate od 150 EUR.

Svi otkupljeni i nagrađeni radovi bit će prikazani na zajedničkoj izložbi u zagrebačkoj Laubi. Autori čiji radovi budu otkupljeni za Erste kolekciju će na izložbi imati priliku predstaviti i dodatne radove za prodaju.

O odabiru radova odlučivat će stručni žiri koji čine Vanja Babić, Patricia Kiš, Leila Topić, Neva Lukić i Zlatan Vehabović.

Projekt Erste fragmenti već više od dva desetljeća djeluje kao platforma podrške mladim umjetnicima i umjetnicama kroz otkup radova, promociju i profesionalni razvoj. Radovi nagrađenih i odabranih autora danas su dio Erste kolekcije koja se nalazi na više od 130 lokacija diljem Hrvatske – u poslovnicama i uredima Erste banke, ali i u privatnim kolekcijama ljubitelja umjetnosti.

Tema ovogodišnjeg izdanja su “radovi su u tijeku”, s fokusom na umjetnički proces, eksperiment i otvorene forme rada. U suvremenoj umjetničkoj praksi, koja sve češće briše granice između tehnika i formata, upravo takvi procesi postaju važan prostor autorskog istraživanja.

Na natječaj se mogu prijaviti radovi iz područja slikarstva, skulpture, grafike, instalacije, novomedijske i digitalne umjetnosti, kao i različite hibridne forme.

Prijave su otvorene do 1. kolovoza, a sudjelovati mogu umjetnice i umjetnici u dobi od 18 do 30 godina te studentice i studenti hrvatskih akademija likovnih umjetnosti.

Propozicije i detalje o natječaju potražite na web stranici Erste banke – Erste fragmenti.

Kao i prethodnih godina, natječaj uz izlaganje radova, nudi i nagrade:

• Grand Prix nagrada uključuje otkup rada, novčanu nagradu u iznosu od 1500 EUR i organizaciju samostalne izložbe tijekom 2026. godine
• studentima i studenticama dodjeljuje se jedna stipendija ukupne vrijednosti 1800 EUR kroz mjesečne isplate od 150 EUR.

Svi otkupljeni i nagrađeni radovi bit će prikazani na zajedničkoj izložbi u zagrebačkoj Laubi. Autori čiji radovi budu otkupljeni za Erste kolekciju će na izložbi imati priliku predstaviti i dodatne radove za prodaju.

O odabiru radova odlučivat će stručni žiri koji čine Vanja Babić, Patricia Kiš, Leila Topić, Neva Lukić i Zlatan Vehabović.

Projekt Erste fragmenti već više od dva desetljeća djeluje kao platforma podrške mladim umjetnicima i umjetnicama kroz otkup radova, promociju i profesionalni razvoj. Radovi nagrađenih i odabranih autora danas su dio Erste kolekcije koja se nalazi na više od 130 lokacija diljem Hrvatske – u poslovnicama i uredima Erste banke, ali i u privatnim kolekcijama ljubitelja umjetnosti.

Lizde će se zagrebačkoj publici predstaviti serijom fotografija i kolaža kroz koje istražuje povijest fotografske reprezentacije žena u psihijatrijskim ustanovama i odnos između fotografa/liječnika i fotografiranih subjekata, odnosno pacijentica.

Kao polazišnu točku svog istraživanja, umjetnica uzima arhivske fotografije iz 19. stoljeća, primarno iz pariške bolnice Salpêtrière. Na tim fotografijama prikazane su žene kojima je dijagnosticirana histerija (starogrč. hystera: maternica), psihijatrijski poremećaj za koji se vjerovalo da je uzrokovan tzv. lutajućom maternicom. Kako bi fotografski zabilježili fizičke manifestacije toga poremećaja kod svojih pacijentica, liječnici su nerijetko inducirali simptome uz pomoć različitih pomagala. “Proces liječenja i pokušaja objektivnog dokumentiranja pretvoren je tako u koreografski, gotovo kazališni spektakl kontorziranih tijela, bezbrojnih ponavljanja i inscenacija.”, ističe Lizde u najavi izložbe.

“Reinterpretirajući povijesne institucionalne prakse preispitujem njihov utjecaj na suvremeno razumijevanje mentalnog zdravlja i ženskog tijela te nastojim pronaći nove načine sagledavanja i čitanja prošlosti upisane u dijeljeno žensko iskustvo.“, objašnjava Lizde.

Glorija Lizde (1991., Split) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom umjetničkom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, traume, genetskog naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog umjetnika.

Više o informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Ovogodišnji Zagrebački salon okupljen je oko sveobuhvatne teme koja, kako piše kustosica Branka Benčić, “okuplja različite oblike djelovanja te pozicije i prakse povezane sa zajedničkim mišljenjem i stvaranjem, suradnjom, razmjenom, interakcijom i kontekstima u pozadini složenih stvaralačkih i proizvodnih procesa koji uokviruju nastajanje novih kreativnih intervencija. Izložba Ne radi sam ponudit će jedan od mogućih fragmentarnih pogleda na načine (samo)organiziranja, grupnog djelovanja i uvjeta rada. U Laubi će se do 30. siječnja moći vidjeti radovi nastali zajedničkim radom koji otvaraju prostor za različite žanrove i iskustva koji rekonfiguriraju ustaljene obrasce produkcije i distribucije, okupljajući grafički i produkt dizajn, izložbenu arhitekturu, prostorni dizajn, modu, scenografiju, rekvizite izvedbe i drugo, stvarajući dijalog praksi umjetnika, dizajnera, kustosa, arhitekata”.

Uz središnju izložbu, Salon uključuje i popratni program dostupan za javnost na tri lokacije – Lauba, Galerija ULUPUH te Galerija Permanenta. Tako svi zainteresirani mogu sudjelovati na raznolikom programu od radionice izrade predmeta od plastičnog otpada Hrvoja Đukeza, webinara i radionice progresivnih praksi na Wikipediji koju pripremaju Željko Blaće i Sanja Bachrach Krištofić, izložbe radova studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta, predavanja o Bernardu Bernardiju Darka Fritza i Sani Sardelić te do “ekstremno-muzičke radionice” koju vode DB Indoš i Tanja Vrvilo.  

Zagrebački salon utemeljila je Skupština grada Zagreba 1965. godine. Radi se o jednoj od najstarijih grupnih izložbi recentnog vizualnog izričaja u Hrvatskoj. Od 1976. godine, na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline: vizualna umjetnost, primijenjena umjetnost i dizajn, te arhitektura, a naizmjence ga organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) i Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). 

Posjetitelji će moći izložbu razgledati do 30. siječnja u galeriji Lauba, od ponedjeljka do subote od 11 do 18 sati te nedjeljom od 11 do 15 sati, u Galeriji ULUPUH, od 22. do 30. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati. Ulaz je slobodan.

Iz predgovora Luke Ostojića: “Jedna od najljepših osobina ulične umjetnosti je što nikad ne ostaje ista, nego se mijenja zajedno s ulicama o koje se ležerno oslanja. Dok se klasično slikarstvo pažljivo čuva u kontroliranim muzejskim uvjetima, grafiti i murali drage se volje prepuštaju na milost i nemilost vremenskih prilika, gradskih politika i lokalnih malera. Neke slike tako nestaju, neke se mijenjaju, a najzanimljiviji su nam oni radovi koji u drugačijem okviru dobivaju novu patinu, koji nas podsjećaju tko smo bili i što smo postali.

Grafiti znani pod nazivom Nebitno mogu se naći u svim dijelovima Zagreba, ali lako će izmaknuti svakome tko se na ulici fokusira samo na bitno. Nalaze se sa strane, u međuprostorima, mahom su kratki, sarkastični i zaigrano pametni komentari koji koriste opća mjesta i floskule da bi nam se narugali, ali i da bi starim frazama prišili novo značenje. Stoga svaki grafit funkcionira kao duhovita dosjetka i kratka pjesma, kao svakodnevna ćuška koja remeti svakodevni ritam, ali i kao malo otkriće uzbudljivog, novog prostora u gradu i u jeziku. Mnogi su sačuvani u knjizi Nebitno: Glavu gore koja je objavljena početkom 2020., neposredno prije pandemije koja je iz korijena promijenila našu svakodnevicu.

Ako ste tih mjeseci šetali opustjelim Zagrebom, primijetili ste da su grafiti odjednom, u gradu duhova, postali jedina poruka kojom nam se ulica obraća. Napisi Nebitnog su se, pak, bešavno spojili s novom sadašnjosti: u društvu gdje su ojačali strah, nepovjerenje i isključivost, ovi su grafiti neočekivano ostali glas razuma, duhovita opomena da i sebe i svijet treba shvaćati manje ozbiljno, nada da se tjeskoba može uz pomoć spreja i dovitljivosti preokrenuti u veseli ples s nelagodom egzistencije. ‘Zvuči jednostavno.’, reći će nam šeretski jedan grafit, u trenutku kad ništa ne zvuči niti jest jednostavno. ‘To tako mora bit.’, objasnit će nam poruka ispisana ispod izloga dućana gdje tu me cijene, tu kupujem. ‘Još 5 minuta.’ obećat će grafit na ceradi, skriven ispod šikare, dok će nam drugi grafit pojasniti: ‘Obečanje ludom radovanje.’

Nebitno nas je podsjetilo da se u ludom svijetu ne možemo osloniti ni na čije obećanje, da oslonca nema, ali da i uz tu uznemirujuću činjenicu ipak postoji prostor za radovanje. Zato sada, nakon svih pandemija, potresa i ratova, u trenutku kad je sve postalo od epohalne važnosti, Nebitno postaje važnije nego ikad – možda čak i jedino bitno (ako je to uopće bitno).

Izložba Nebitno nije klasična izložba, ona ne postavlja lijepa djela na besprijekorno bijeli zid, nego počiva na nelagodi i neizvjesnosti sadašnjeg trenutka. Prolazak galerijskim prostorom isprekidan je čudnovatim zaprekama i sumanutim gegovima koji tvore svijet potpuno drugačiji od ‘običnog’, a opet lako prepoznatljiv svima nama koji smo proživjeli i preživjeli zadnje tri godine. Znate li osjećaj kad čitate Orwellov znameniti roman i shvatite da je zloslutna 1984. bila prije gotovo 40 godina? Ako naši trenutni životi svojom bizarnošću debelo nadilaze imaginaciju 20. stoljeća, koji je onda ovo vrag koji trenutno živimo? Nebitno ne daje odgovore, ono se ne bori protiv Velikog brata, ono nije Veliki brat. Nebitno je mali brat koji će nas nasmijati, koji će nam reći ‘De šuti’ i potaknuti nas da guramo dalje, u inat i iz gušta. Samo ako znamo skrenuti pogled s onoga što je bitno.”

Završen je još jedan otkupni natječaj Erste fragmenata za mlade i neafirmirane umjetnike i umjetnice koji se odnosi na izlaganje, Grand Prix, otkup i stipendiju. I dok Grand Prix uključuje nagradu u iznosu od 10.000 kuna za najbolji rad po izboru stručnog žirija te organizaciju samostalne izložbe, dodjelom mjesečne stipendije od 1.000 kn studentu ili studentici likovnih akademija širi se podrška na umjetnike i umjetnice unutar obrazovnog sustava prema kriteriju motiviranosti i ukupnog umjetničkog potencijala. 

Stručni žiri za otkup je odabrao radove sedam umjetnika i umjetnica koji će od četvrtka 29. rujna do 7. listopada biti izloženi na izložbi Erste Fragmenata u Laubi – kući za ljude i umjetnost. U dosadašnjim izdanjima otkupljeno je preko 200 djela mladih hrvatskih autor(ic)a, koja se nalaze na više od 130 lokacija Erste banke u Hrvatskoj, dok su autori_ce mnogih otkupljenih radova u međuvremenu postali afirmirana i cijenjena imena hrvatske umjetničke scene.

Ususret izložbi traje i natječaj za dodatnu novčanu nagradu u iznosu od 3000 kuna koju osvaja otkupljeni umjetnički rad koji do 27. rujna prikupi najviše glasova publike na Facebook profilu Erste banke – Urbanka.  

Autori ovogodišnjih odabranih radova su Bartol Galović, Tomislav Hršak, Ivan Jerončić Grba, Josipa Krolo, Alba Miočev, Marina Popović i Ivona Pupačić. 

Prijateljstvo Bartola Galovića je kolaž, akril i sprej na papiru dimenzija 180 x 220 cm. 

Od Vira do Venecije Tomislava Hršaka čini beton, drvo, stiropor i ready-made veličini 101x 50x 16 cm.

Metaverse 1 Ivana Jerončića Grbe digitalna je slika i print od 150 x 330 cm. 

Where’s the lifeguard? Josipe Krolo akril je na platnu dimenzija 80 x 120 cm.

Diptih Zapis 1 i Zapis 2 Albe Miočev ulja su na platnu od kojih je svako veličine 195×130 cm.

Marina Popović predstavlja se s radom Sat akta, kombiniranom tehnikom crteža i kolaža na papiru dimenzija 150x270cm.

Ivona Pupačić izlaže U dnevnom boravku i iznad (Vitrina), digitalni ispis na platnu (fotomontaža) veličine 420 cm x 150 cm.

Odabrana djela će nakon otvorenja 29. rujna u 19 sati biti izložena u Laubi do 7. listopada, a na otvorenju izložbe saznat će se i imena dobitnika_ca Grand Prix nagrade i godišnje stipendije. 

Ana Pintarić studentica je slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Likovno se najčešće izražava u crtačkim tehnikama što joj je na ovogodišnjem natječaju Erste fragmenata donijelo jednogodišnju stipendiju, ali i otkup rada Kompilacija 2. Osim o recentnom uspjehu, s umjetnicom smo razgovarali o radu u pandemijskim okolnostima i mogućnostima drugačijih studijskih sistema.

KP: Dobitnica ste jednogodišnje stipendije Erste fragmenata, a ujedno vam je i u otkupnom dijelu natječaja otkupljen rad Kompilacija 2. Možete li nam ga predstaviti?

Crtež Kompilacija 2 nastao je kroz proces kontemplacije svojstava i značenja vizualnog reprodukcijskog sadržaja kao građe određenog medijsko-povijesnog narativa. Ono što me interesira kroz umjetnički rad je reprezentacijska funkcija, odnosno kvaliteta slike (“slike” u smislu engleskog izraza image, imagery), kada se ona stvara i uporabljuje kao ilustracija povijesnog događaja; točnije, povijesnog procesa. Upravo u tom izrazu uviđam problematiku slike kao reprezentacijskog alata; njezina tendencija da značajno utječe na dojam pojedinog fenomena u kolektivnoj svijesti šire populacije te nerijetko rezultira time da se u toj kolektivnoj svijesti povijesni procesi svedu na događaje, a u krajnjem slučaju postaju simulakrum; označitelj rasterećen od referenta.

Nisam spremna ustvrditi da sam se kroz ove ovaj rad uspjela probiti do srži problematike, već ga vidim kao ilustraciju vlastite frustracije nad učestalom pojavom da vrlo uzak spektar vizualnog materijala (uglavnom fotografije i videozapisi) preuzme ulogu “simbola” određenog, u stvarnosti, vrlo kompleksnog povijesnog procesa. Na taj način konstruira se artificijelna hijerarhija unutar narativa koja nudi lakšu čitljivost ali je u suštini nedostatna te nije u službi reprezentacije stvarnosti (kako se čini).

KP: Koje biste utjecaje izdvojili kao presudne za vašu umjetničku praksu?

Od likovnih umjetnika koji mi u ovom trenu padaju na pamet izdvojila bih Marlene Dumas, Marka Lombardija, Jenny Holzer, Käthe Kollwitz…

Od teorijskih utjecaja (koje doduše još uvijek nisam sasvim savladala) izdvojila bih Deleuzea i Guattarija i povijesni materijalizam.

KP: Studentica ste slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Prati li i na koji način studij slikarstva tehnološki napredak, promjene u komunikaciji i izazove suvremenog društva?

Čini mi se da je struktura programa studija slikarstva na ALU ostala vjerna tradicionalnom shvaćanju likovnog obrazovanja, što nije nužno negativna stvar. Mislim da bi se neka formalna svojstva koja takav pristup nosi sa sobom trebala reformirati, primjerice način na koji je organizirano mentorstvo na višim godinama studija. Voljela bih u budućnosti vidjeti otvoreniji sistem u kojem studenti nisu nužno “osuđeni” na jednog mentora već da mentorstvo mogu zatražiti i od profesora sa drugih odsjeka, kao i onih koji vode isključivo teoretske kolegije.

Rekla bih da je premošćivanje kategorije jednog likovnog izraza i suočavanje s drugim vrstama umjetničkih, ali i neumjetničkih disciplina nužno za napredak umjetnika.

KP: Koliko ste tijekom studiranja imali prilike rada i izlaganja izvan studija i koliko vam je važan taj izvaninstitucionalni krug u kojem se krećete?

Izlagala sam na nekoliko skupnih izložbi na koje bi se prijavljivala preko natječaja, no Erste fragmenti 17 su do sada zacijelo najozbiljnija izložba u kojoj sam sudjelovala. Još sam uvijek vrlo vezana za Akademiju i teško mi je procijeniti koliko mi je taj važan izvaninstitucionalni okvir; nisam još prešla točku gdje se osjećam kao da se mogu orijentirati u tom svijetu.

KP: Uočavate li promjene u praksi svoje generacije umjetnika i umjetnica u kontekstu krize koja je nastupila s pandemijom? Kako je pandemija utjecala na vaš rad i odluke o nastavku profesionalnog puta?

Iako je pandemija osjetno utjecala na tehničke aspekte stvaranja umjetnosti, naročito mene i mojih kolega kojima nam je Akademija kao primarni prostor za rad bila nedostupna ili ograničena, nemam osjećaj da se očituje neka osjetna promjena u samim umjetničkim djelima ili onomu o čemu ona govore. U ovom neoliberalnom kaosu u kojem živimo teško je prepoznati išta kao presedan, ili kao povod za promjenu paradigme. Mislim da bi umjetnost bila prva na tragu da to prepozna u kontekstu pandemije, no osobno nisam primjetila da se to desilo ili dešava. Nadam se da sam u krivu.

Tekst je dijelom suradničkog temata Erste fragmenata i Kulturpunkta o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.

Zaključeni su Erste fragmenti 17 – natječaj u organizaciji Erste banke i kulturne platforme Urbanka za sve umjetnike i umjetnice do tridesete godine života. Sada je vrijeme da izoštrimo osjetila i pripremimo se za veliko finale kreativnosti – izložbu odabranih radova koja počinje u četvrtak, 30. rujna u 19 sati, u zagrebačkoj Laubi – Kući za ljude i umjetnost.

Umjetnička priča koju grade Erste fragmenti već niz godina počiva na čvrstoj odluci da pružimo konkretnu financijsku podršku razvoju umjetnosti. Bilo otkupom radova ili dodjelom stipendije studentima i studenticama likovnih akademija. Podrška se također sastoji i u pružanju prijeko potrebne vidljivosti mladim umjetnicama i umjetnicima na početku njihova profesionalnog putovanja.

Zašto je podrška mladim umjetnicama i umjetnicima važna i za društvo u cjelini?

Umjetnost je danas posvuda oko nas – prisutnija i dostupnija nego ikad prije u povijesti. Ekrani naših mobitela, osobnih računala i TV ekrani doslovno „isijavaju“ umjetnost u naše životne prostore.

I umjetnost možda nikada nije bila važnija no što je posljednjih godinu i pol kada nas tješi, zabavlja, nasmijava i odvodi u druge svjetove u kojima, barem zakratko, možemo predahnuti od svakodnevnih briga. Ipak, svega toga ne bi bilo bez umjetnika i umjetnica čije je ideje prvo netko morao shvatiti, prepoznati u njima kreativni potencijal i, konačno, pružiti im priliku da obogate živote milijuna drugih ljudi.

Upravo su na tragu ovih misli Erste fragmenti 17 okrunjeni motom „shvaćena umjetnost“.

Na natječaj je tradicionalno pristigao velik broj raznolikih radova mladih umjetnika i umjetnica, čime se još jednom potvrdila važnost „fragmenata“ kao značajne prilike za brojne talentirane, ali još uvijek neotkrivene i nedovoljno afirmirane mlade umjetnike i umjetnice.

Kao najdojmljivija, povjerenstvo je odabralo ona djela u kojima se moglo osjetiti „poželjan dah suvremenosti te prepoznati poetsku dosljednost i problemsku osviještenost“ (Vanja Babić, predsjednik stručnog povjerenstva za otkup radova).

U iščekivanju izložbe, i publika će imati priliku „žirirati” i svojim glasovima na Facebook profilu Erste banke odabrati kome od „fragmentaša“ ove godine ide „nagrada publike“.

Odabrana djela bit će izložena u Laubi od 30. rujna do 8. listopada, a na otvorenju izložbe saznat ćemo i imena dobitnika Grand Prix nagrade i godišnje stipendije. Posjetitelji izložbe će, također, imati priliku podržati mladu umjetnost i otkupljivanjem dodatnih djela sa sobom ponijeti „fragment za po doma“.

U konačnici tako Erste fragmenti, s izložbom kao svojim vrhuncem, nisu samo prilika mladim umjetnicima i umjetnicama za prijeko potrebnu vidljivost i potvrdu njihova stvaralačkog potencijala, već i prilika svim ljubiteljima umjetnosti koji na jednom mjestu mogu vidjeti i podržati ponajbolje od mlade, obećavajuće i „shvaćene“ hrvatske umjetnosti.

Zato dođite na izložbu u Laubu izoštrenih osjetila i otvorena uma.

“Opet party ispred HNK u Zagrebu: Mladi se zabavljali uz glazbu i alkohol” bio je breaking news Večernjeg lista krajem veljače, a izvanredni slučaj nije promaknuo ni drugim srednjestrujaškim medijima. Tportal zloslutno piše: “Opet se stotine mladih zabavljalo ispred HNK u Zagrebu, izbila je i masovna tučnjava”, Jutarnji u nešto pozitivnijem tonu obavještava: “Mladi se opet okupljaju ispred HNK, pjesma i veselje odjekivali su Trgom Republike Hrvatske”, a u svom spektakularnom stilu Net.hr raportira: “Mladi spremaju ‘desant’ na HNK? Kakva su to mutna posla u centru centra i zašto su mlade generacije svoje tanatičke tendencije usmjerile protiv najinstitucionalnije od kazališnih institucija?”

Nedavno u Laubi izložen ciklus fotografija Davida Bakarića Mihaljevića naslovljen HNK dokumentira zloglasni noćni život uspostavljen oko središnje zagrebačke kazališne kuće tijekom proljeća i ljeta prošle godine. Student druge godine studija fotografije na zagrebačkoj ADU i sudionik HNK-bakanalija, Bakarić Mihaljević hvata prizore iznutra, osobito zainteresiran za “fuziju svih mladih osoba podijeljenih trendovima i stilovima u kojima traže sebe” u izvanrednoj situaciji. No iako fiksira osobiti društveno-povijesni momentum, fotografski niz gotovo je anakron jer od stila odijevanja do prikazanih aktivnosti, nema prepoznatljivih markera koje bi profilirale specifičnu generaciju. Retro-estetika samih fotografija čak priziva bjeličaste prizore koje su hvatali mali digitalci na izlascima u ranim danima društvenih mreža, prije nego što su tu funkciju preuzeli stari mobiteli s lošim blicom da bi ih konačno zamijenio ispolirani imidž mudrih telefona i ugrađenih filtera. Zanimljivo je da fotografijama uvelike dominira bijelim bljeskom razbijeni mrak naspram uobičajenog žutog svjetla, nesretnog spoja ulične rasvjete i žutila same zgrade, koje zapravo boji prizore na samome licu mjesta i u medijskom dokumentarnom materijalu.

Fotografije koje su pratile spomenute medijske reprezentacije ovog segmenta noćnog života uglavnom su snimane s distance, potencirajući dojam anonimne masovnosti i podcrtavajući više gdje je akcija, nego što se zapravo događa. Autor se pak odlučuje za suprotni princip te snima uglavnom iz neugodne blizine, a institucija naznačena u naslovu ciklusa gotovo da i ne figurira unutar kadrova. Pozadina betona/trave/stepenica mogla bi pripadati bilo kojem gradskom eksterijeru, kao što tijela često skrivenih lica mogu biti bilo čija jer ih iz danih kutova ni rođeni Instagram ne bi prepoznao. S druge strane, fotografije na kojima su lica savršeno vidljiva odražavaju prisnost u anonimnosti kakva je i inače karakteristična za dijeljeno iskustvo noćnih masovki, dok povremeni prizor policijske prisutnosti zahvaća tenziju u atmosferi. Sveukupno ciklus fotografija HNK odražava izvjesnu mladenačku melankoliju, sagorijevanje u maniji koju upogonjuje konstitutivna praznina odrastanja, ali i određenu toplinu nostalgije u nastajanju koja se pritom oslobađa.

Otisnute na tanašnom papiru i smještene u predvorju Laube pod egidom pop-up izložbe unutar projekta Šalji dalje, fotografije djeluju više kao gerilska intervencija u zagrebačku umjetničku para-instituciju, nego kao punokrvna izložba, što možda donekle odgovara samome umjetničkom materijalu, ali postav ipak djeluje pomalo nezasluženo otužno. No svaka je prilika da studentski radovi dožive javno izlaganje vrijedna već sama po sebi, kao prostor za aktivnije otvaranje razvojne prakse prema publici, ali i neposredna refleksija akutnih interesa i opsesivnih tema mladih umjetnika i umjetnica.

Panic Mode

Moralna panika koja je okružila trend okupljanja oko HNK onoliko je suvisla koliko moralna panika to već može biti, što će reći minimalno. Medijska reprezentacija neodređenih mladih i inače se često kreće oko istih općih mjesta besmislenih predrasuda o izrazito heterogenoj društvenoj skupini, koje se uglavnom reproduciraju iz generacije u generaciju bez bitnih pomaka. Međugeneracijska amnezija fenomen je koji će možda vrijedno kvalificirati i kvantificirati neki strpljivi društveni znanstvenici, ali u osnovi je relativno malo samosvijesti potrebno da se gotovo svaka elementarno socijalizirana osoba prisjeti gdje je sve i kakav nered ostavljala u svojim mladim i ludim danima. Pa ipak, rekreativno zgražanje diljem boomerske mreže uspješno potiskuje ta mutna sjećanja. U optimističnoj perspektivi, projekt poput fotografija Davida Bakarića Mihaljevića mogao bi potaknuti nešto mekšu afektivnu investiciju, upravo zahvaljujući pristupu koji je spontan, neposredan i netendenciozan.

Kultura alkohola u Hrvata prilično je dubokih i razgranatih korijena i nije tajna da prosječni nightlife hrvatske mladeži nalikuje na uvodne prizore Vinterbergove Druge runde već dug niz godina. No ne čini se da ikoga uzrujava impresivna količina alkohola koja se potamani u večeri (i velikim dijelom vrati natrag prirodi na licu mjesta), niti je središnja briga investirane javnosti zdravlje i dobrobit mladog pogona današnjeg društva u jeku pandemijske ugroze. Dio bijesa išao je veliku količinu smeća koja bi dočekala jutro oko Velike žute kuće, no ni ta nagla navala selektivne ekološke svijesti nije zapravo u središtu žive diskusije koja je okružila trend. Čini se da najveći dio frustracije ipak proizlazi iz činjenice da se outdoor korona-party (što je suboptimalan, ali već uvriježen termin) održava upravo uz stjenke jedne od središnjih retro-kulturnih gradskih institucija u metropoli.

Fenomen urbanog pijančevanja pod otvorenim nebom nije nikao u pandemijsko doba, riječ je o standardnom rješenju kojim mlade generacije nastoje doskočiti prostornim i financijskim strukturalnim nedostacima gradske noćne ponude, a novonastali su uvjeti ponešto potencirali tu praksu, multiplicirajući broj uobičajenih klupičara. Mladi oko kazališta u načelu ne rade ništa gore od onoga što se dade vidjeti u prosječnoj Buljanovoj predstavi, a sami HNK vjerojatno nikada u svojoj povijesti nije toliko mladih vidio u neposrednoj blizini, koliko god se lektirnih naslova izmjenjivalo na repertoaru. Intendantica Dubravka Vrgoč čak je izrazila da joj je drago da se mladi ljudi okupljaju oko kazališta, istaknuvši da jedino pandemijski tajming nije idealan. Bilo bi sasvim razumno da je moment koji proizvodi priličnu količinu nezadovoljstva u širem diskurzivnom polju izrazita masovnost okupljanja u trenutku u kojem je to nepoželjno, neprimjereno i u krajnjoj liniji ne-sasvim-zakonito, ali nekako se čini da prijepor eksponencijalno raste jer se sve to događa u samome centru grada, bez ikakvih naznaka pokušaja da se praksa sakrije. Logistički nema velike razlike u okupljanju ispred HNK u odnosu na uobičajene prostore dječjih parkova i šetališta, ali određena beskrupuloznost ovog odabira lokacije neugodno je rezonirala u već iritabilnoj javnosti. Bilo bi pretjerano nagađati o gesti s predumišljajem protiv kulturnog establišmenta, ali element bunta zasigurno čini svoje u razdoblju sistemskih ograničenja, povišenog medijskog tona i sveprožimajućeg osjećaja nesigurnosti.

Generacijska dimenzija koronarne situacija intenzivirala je uvijek prisutne međunaraštajne tenzije na nove i neviđene načine. Od samih početaka pandemije društvo je podijeljeno s obzirom na ranjivost na naviruću bolest te je naglašeno da su najveća ugrožena skupina prije svega starije osobe. Ubrzo nakon uvođenja prvih službenih epidemioloških mjera i praksi lockdowna u medijima su počeli nicati članci o neodgovornoj mladeži koja izravno ugrožava opću populaciju, a na iznenađenje baš nikoga, šuplje generalizacije i apriorni napadi nisu pomogli međugeneracijskoj komunikaciji. Pritom vrijedi osvijestiti i da suvremene generacije mladih ne podliježu uvriježenim razgraničenjima dobnih kategorija. Čini se da momentalno kao društvo baratamo nekolicinom mladih generacija, te da su sve redom vlastiti komad betona/trave/stepenica našle na okokazališnom tulumu. Dijelom kao rezultat promjena u društvenim trendovima, a dijelom zahvaljujući tržišno-ekonomskim klinčevima koji su dočekali milenijalce, nekadašnji je kronološki ritam odrastanja i pripadajuće stabilizacije ponešto pomaknut. I dok je najviše na udaru afere HNK generacija srednjoškolaca i studenata, odnosno gen Z koja se često miješa sa starijom milenijskom, u stvarnosti se događa supkulturna i generacijska fuzija. Mini-arhiv Bakarića Mihaljevića upravo uspijeva u nizu bljeskova zahvatiti kaleidoskop tog vanserijskog su-bivanja.

Iako još nije dostupno sustavno istraživanje o učincima pandemijske situacije na psihičko i emocionalno zdravlje, i vjerojatno će trebati neko vrijeme da se razvije šira slika problematike, radni uvidi zamjećuju najsnažniji uzlet negativnih posljedica pandemijskih izvanrednih okolnosti na psihičko zdravlje upravo među mladim generacijama. Bilo bi podjednako nemoguće, besmisleno i neukusno pokušati hijerarhizirati učinke ovog užasavajućeg perioda na različite skupine, no važno je uzeti u obzir da su posljednjih godinu i kusur mladi mladi opterećeni okolnostima poluprilagođenom i isprekidanom obrazovnom programu, dok su malo manje mladi mladi često prvi na listi za odstrel uslijed učestalih otpuštanja i neodređenih zastoja u radu.

Mlada populacija prijavljuje znatno više problema s anksioznošću i depresijom nego prije pandemije, a kako su im mehanizmi da podnesu ekstremni emocionalni stres situacije još uvijek u razvoju, i usto su međusobno izolirani što onemogućuje da pronađu podršku u kolektivu, javljaju se pojačani emocionalni i bihevioralni problemi. Iako definitivno ne predstavlja rješenje za ovu problematiku, spontano grupiranje i organizacija alternativnih modusa druženja prirodna je i u načelu zdrava reakcija mladih ljudi. Suvisli razgovor na ovu temu mogao bi biti fokusiran na pitanja kako osigurati da evidentno neizbježni i mladim ljudima u krajnjoj liniji neophodni noćni život metropole bude što sigurniji i više eco-friendly, kako ponuditi strukturnu podršku mladim generacijama da lakše prebrode iznimno zahtjevno doba i čak, ako smo ambiciozni, kako i izvan izvanrednih okolnosti grad bolje prilagoditi potrebama mladih ljudi.

Slučaj HNK prije svega je simptomatičan za način na koji se artikulira i u koncentričnim krugovima širi diskurs o mladima, uvelike potenciran medijskom reprezentacijom koja istovremeno proizvodi i reflektira vječitu međugeneracijsku tenziju. U mainstreamu to trenje često zadobiva disproporcionalno negativan predznak, reducirajući mlade u društveni monolit, koji u svom studentskom radu Bakarić Mihaljević nastoji razbiti u kolaž drskosti i euforije, nemira i tjeskobe, zajedništva i samoće, ranjivosti i otpora, svih kontradikcija i intenziteta galopirajuće mladosti.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Reviju Motovun u Zagrebu otvara nagrađeni film ovogodišnjeg festivala Ubiti Jesusa (Laura Mora, Kolumbija), napeti triler u kojem glavna junakinja najprije svjedoči uličnom atentatu na svojega oca, a zatim, izgubivši vjeru u policiju i pravosuđe, sama kreće u potragu za ubojicom. Radnja filma temelji se na istinitom događaju koji se dogodio samoj redateljici – upravo ona u tragičnim je okolnostima izgubila oca. Vrhunska glumačka ekipa i čudesno realističan prikaz opasnog života na ulicama Medellina, stvorili su film koji je festivalski žiri nagradio Propelerom Motovuna.

I drugi film također je djelo redateljice – Slatki život (Isabella Eklof, Danska) priča je o djevojci koja ulazi u ljubavnu vezu s kriminalcem pa s njim i njegovim prijateljima odlazi na skupo ljetovanje gdje shvaća da život “sponzoruše” nije bezopasan. Ovaj festivalski hit dobio je mnoštvo nagrada, ali i izazivao kontroverze, ponajprije zbog uznemirujućih scena seksualnog nasilja.

Subotnja večer rezervirana je za glazbeni dokumentarac Mathangi / Maya / M.I.A (Steve Loveridge, Velika Britanija / SAD) koji donosi biografiju rap-ikone i političke aktivistice koja je u samo nekoliko godina prošla put od obespravljene izbjeglice sa Šri Lanke do planetarne zvijezde. No, njezin društveni angažman nije lišen kontroverzi, a ovaj film ih otvoreno iznosi u uzbudljivoj mješavini politike i glazbe.

Prvo dio programa zaključuje film Bilo jednom u studenom (Andrzej Jakimowski, Poljska) koji priča priču bolno prepoznatljivu našoj publici – o intelektualcima, srednjoj građanskoj klasi, koje okrutna pravila igre posttranzicijskih društva, pretvaraju u osiromašene, besperspektivne ljude. Osobitost ovog filma je što su njegovi dijelovi snimljeni u stvarnim uličnim neredima desnih radikala na ulicama Varšave i daju bolno vjeran prikaz života u konzervativnoj Poljskoj.

Nakon trodnevne pauze program se nastavlja s nova četiri filma, među kojima će biti i pretpremijera dokumentarnog filma Nebojše Sljepčevića Srbenka, koji je s tek nekoliko projekcija dobio niz prestižnih nagrada u inozemstvu, ali i specijalno priznanje žirija u Motovunu.

Raspored projekcija potražite ovdje.