Jedan od ciljeva kompilacije bio je potaknuti kolaboracije koje se u svijetu bez pandemije odvijaju organski i više-manje spontano – kroz upoznavanja i sretanja na eventima, izvođenje, praćenje i komentiranje nastupa, razgovore o glazbi, životu i svemu između. Sve te nasumične i  raznolike interakcije čine tkivo eksperimentalne klupske scene, destabilizirajući predodžbu o njoj kao o nečem uniformnom i donekle profesionalnom. Pojmovi scene i mikroscene konstantno se redefiniraju u odnosu na uglavnom pojedinačne bljeskove pojačane aktivnosti nekoliko različitih kolektiva, eventualna, no ne i garantirana preklapanja publike koja ih posjećuje te razmjenu između samih umjetnika_ca. U tom se smislu tek posljednjih mjeseci prije pandemije klupska scena polagano počela šire povezivati i razmjenjivati ponekad i oprečne (glazbene) utjecaje. Važnost i vrijednost takvih tendencija prepoznata je i od strane organizatora_ica prošlogodišnjeg izdanja ZEZ festivala uključivanjem domaćih izvođača_ica iz većeg broja mikroscena, a sada i od strane kolektiva Živa muzika kroz iskorak na višestruko nepoznat teritorij glazbenog izdavaštva.

Collective Reverbs predstavlja sedmero producenata i producentica različitih generacijskih, glazbenih i socijalnih zaleđa. Iako je većina njih vezana uz promotorske aktivnosti Žive muzike – bilo kao izvođači_ce ili sudionici_e na klupskim programima – projekt uvrštava i nekoliko novijih aktera_ica poput tonote ili kestrela. Takva je postava otvorila prostor za širenje glazbenih i psiholoških mogućnosti eksperimenta kroz dvojaku ulogu sudionika_ca. Svaki umjetnik_ca simultano postaje aktivni_a i pasivni_a sudionik_ca kolaboracije, interpretator_ica i predmet interpretacije, a te su uloge u cirkularnom odnosu međusobnog informiranja. Tako su neki otprije poznati akteri poput Paška Gaćine ili Neon Liesa istaknuli inače manje zastupljene aspekte svog umjetničkog rada ili potencijalne smjerove njegova budućeg kretanja, dok su drugi predstavili svoj rad nešto široj publici. Mladi zadarski producent Late Dinner i svestrana mapalma prirodno su upali u proces ponovljene kolaboracije, a N/OBE je završio na potpuno nepoznatom teritoriju remiksiranja trake Neon Liesa – umjetnika s potpuno oprečnim pristupom i glazbenim zaleđem s kojim još nije surađivao. Svi ti naizgled samorazumljivi detalji, razlike u osobnim ukusima, razini tehničkih vještina i međusobnih poznanstava, u nekoj mjeri diktiraju proces remiksiranja, količinu intervencije u tuđu traku i način njena prevođenja u vlastiti stilski univerzum. S druge strane, remiks postaje i odraz načina na koji umjetnici_e percipiraju jedni_e druge unutar zamućenih granica umjetnik-osoba koju (ne) poznaju.

Kompilacija reflektira suvremene tendencije unutar eksperimentalne klupske glazbe, zadržavajući se u domeni ambienta, techna i deconstructed cluba s nerijetkim uplivima elemenata filmskih soundtrackova. Uglavnom je riječ o glazbi koja zahtijeva koncentrirano slušanje, s mnoštvom suptilnih intervencija i nepravilnih struktura. Pritom žanrovske odrednice, kao ni formativne utjecaje pojedinih umjetnika_ca, nije moguće jasno razgraničiti. Takav osobniji, uvjetno rečeno neopterećen tretman unaprijed etabliranih ideja postaje zajednički nazivnik inače vrlo raznolikih osobnih stilova. Za razliku od industrial linije underground elektronike, koja se uspostavila kao dominantna estetika na dijelu internacionalne i domaće scene u posljednjih 15 godina, a čiji je zvuk često namjerna, gotovo restauratorska opsesija estetikom 80-ih, nove tendencije unutar underground klupske glazbe žanrove i utjecaje tretiraju primarno kao nestabilne, često i nesvjesne reference za izgradnju nekog što autentičnijeg zvuka. Sukladno tome mijenja se i sama ideja klupske glazbe kao zabavne žive muzike – klub postaje mjesto eksperimenta i aktivnog slušanja, ali i ironična etiketa za istraživanje kičastijih zvučnih estetika, primjerice u vidu promišljenih simulacija euforičnih žanrova poput trancea ili u zadnje vrijeme hyperpopa. Collective Reverbs kroz svojih sedam remikseva pruža dublji presjek dominantih inačica tih stilskih i konceptualnih okvira na često previđanom eksperimentalnom dijelu hrvatske scene.

Kompilaciju otvara Late Dinnerov mek i zaigran remiks tonotine trake sve se kretalo i sve je stalo. Skraćivanjem gotovo 12 minuta dugog originala i dodavanjem osobnih stilskih pečata poput rascjepkanih struktura i autotunea, Late Dinner je tonotinu kompleksnu ambijentalnost preveo u kontekst simpatične dekonstruirane minijature.

Kestrelov Preosis, prekrasni komad melodičnog techna okvirno na tragu senzibiliteta dua These Hidden Hands, publika je imala prilike čuti na njegovom zasad jedinom live nastupu na prošlogodišnjem ZEZ-u. U rukama Paška Gaćine, resamplingom pojednih elemenata on postaje senzualna klupska traka propulzivnijeg ritma, uz tek povremene bljeskove potresne rafiniranosti originala.

Mapalmin remiks Late Dinnerove trake Diversity Tune reflektira sekundarne aspekte umjetničke prakse obaju umjetnika_ca. Late Dinnerov noviji izlet u repetitivni hipnotični techno kakav je obilježio početne faze njegova bavljenja glazbom mapalma pretvara u plesniju inačicu izraženih ritmova, sukladno vlastitim čudnijim klupskim eksperimentima, u zadnje vrijeme zamijenjenim mračnom atmosferičnom elektronikom.

Paško Gaćina na klupskoj je sceni bio primarno poznat kao odličan DJ koji se samouvjereno snalazi u velikom broju komplementarnih stilova – od idiosinkratičnog elektra do najšireg spektra industrial techna, a na ovoj se kompilaciji kroz dvije oprečne uloge predstavio i kao više nego obećavajući producent. Njegova traka duhovitog naslova Low Pass Mezzomarinero u originalu odiše već tipičnom neuhvatljivom senzualnošću usporenog EBM-a, iz povijesnog konteksta izmještenog znalačkom produkcijom i mnoštvom skrivenih detalja. Razlaganjem osnovnih elemenata te uvođenjem piana i nježnih melodičnih intervencija, Kestrelova skraćena verzija iz  trake izvlači neočekivanu zakopanu emotivnost i predstavlja jednu od najradikalnijih izmjena na kompilaciji.

Ipak, za najvirtuozniju i najdramatičniju transformaciju trake odgovoran je mladi producent N/OBE s remiksom Learn Neon Liesa, inače efektne minimalne synth punk pjesme s njegovog posljednjeg albuma Loveless Adventures. Za razliku od dosadašnjih odmjerenih i intimističkih intervencija, N/OBE originalnu traku u najdoslovnijem smislu koristi tek kao bazu za izgradnju odlične vlastite skladbe obilježene čestim izmjenama tempa, lomljenjem linearne strukture i radikalnim širenjem emotivne i konceptualne palete do nerijetko kinematičkih proporcija. Možda je najzanimljiviji moment N/OBE-ove interpretacije Neon Liesa tretman vokala. Ta definirajuća odrednica Neon Liesove estetike inspirirane 80-ima u remiksu je podvrgnuta raznolikim modulacijama, od šapta kao odjeka atmosferskog naboja originala do izvitoperenih sampleova na tragu žanrova iz 2000-tih poput emoa i metalcorea.

Neon Liesova obrada mapalmine trake It’s Not You It’s Me, koja dolazi na red odmah nakon N/OBE-ove intervencije, dodatno naglašava oprečnost njihovih pristupa. Atmosferom ona ponajviše priziva mračan šarm ranog opusa IVVVO-a, što korespondira Neon Liesovu mističnom intenzitetu. U remiksu se odlučio na suptilna obogaćivanja u vidu karakterističnog synth eha, koji se proteže u pozadini repetitivne glavne melodije, kao i na pojačavanje abrazivnih tekstura, završno utapajući traku u sloju gustih šumova.

Tonotin remiks N/OBE-ove zahtjevne trake Will You Let Go, Sire elegantno zaokružuje kompilaciju. Inicijalnu potresnost tek uvjetno rečeno ambijentalnog noisea tonota omekšava isticanjem njegove lirske melodičnosti i uvođenjem humanih elemenata poput sampleova disanja i meditativnih napjeva, dajući na taj način nadzemaljskoj abrazivnosti originala gotovo sakralnu toplinu.

Posebnost Collective Reverbsa leži u okupljanju manje ili više poznatih, ali već izgrađenih umjetnika i umjetnica s karakterističnim osobnim stilovima koji_e procesu remiksiranja pristupaju sa sviješću o njegovim umjetničkim i konceptualnim potencijalima. Kritički sud je nepotrebno formulirati kao ocjenu uspješnosti kompozicija jer je svaka intervencija odraz vješte konsolidacije umjetničke prakse interpretatora_ice s ponekad vrlo različitim pristupom umjetnika_ce čije djelo interpretira. Pritom izostanak bilo kakve simplifikacije i površnosti u interpretacijama predstavlja osvježavajući pomak u promišljanju ideje što remiks treba biti, a struktura samog projekta nudi i njegovu novu društvenu dimenziju. U pandemijskom kontekstu gdje aktivnost clubbinga sa svim svojim kompleksnostima prestaje biti jedan od nestabilnih demarkatora scene, upravo procesi stvaranja i remiksiranja postaju ključna odrednica njenog napretka. Rušenjem nehotične formulaičnosti oni možda i jasnije otvaraju prostor za prisutnost novih estetika i glasova, hrabrije se izlažući riziku stranih utjecaja.

Lotic pripada liniji dj_ica i umjetnika_ca koji_e su ranih dvijeidesetih nepovratno prodrmali_e i izmijenili_e način slušanja, izvođenja i promišljanja klupske glazbe i kulture. Započevši karijeru 2012. kao član_ica i resident dj_ica berlinskog kolektiva Janus, Lotic je zajedno s akter_icama poput M.E.S.H. i Kablam kreirao_la alternativnu viziju klupskih tendencija, baziranu na osviještavanju i konfrontaciji ustaljenog poimanja kluba kao sigurnog prostora zasnovanog na oponašanju praksi i vrijednosti normativne kulture, evidentih i u ujednačenom zvučnom i stilskom kodu dominantih glazbenih strujanja. Janus kolektiv je na tragu američkih GHE20G0TH1K partyja težio stvaranju inkluzivnih prostora u kojima zvukovi popularne kulture susreću često agresivnu inovativnost, s ciljem njegovanja glasova marginaliziranih skupina i njihovih diverzificiranih kulturnih nasljeđa.

Sličan je diskurs prisutan i u producentskom radu Lotic, iako obilježen znatno mračnijim i disruptivnijim atmosferama. Još od prvog izdanja Damsel in Distress te preko odličnog EP-a Heterocetera i mixtapea Agitations, Lotic razvija izrazito intertekstualan odnos prema pop kulturi. Uvođenjem i kaotičnom modulacijom popularnih žanrova poput r’n’b-a, grimea ili diva popa i njihovim kombiniranjem s ekstremnim atonalnim elementima poput buke, nedosljednim ritmičkim progresijama i uznemirujućim zvukovima razbijanja stakla kao signala sveprisutne i prešućene nelagode i straha koji obilježava svakodnevno životno i klupsko iskustvo, Lotic terapijski adresira iz njih proizašle frustracije suočavajući recipijenta s izuzetno privlačnom, ambivalentnom i očuđenom vizijom drugotnosti.

Dok je u 2018. godini, uslijed nebrojenih citata i aproprijacija takvih postupaka njihova konfrontacijska oštrica ponešto otupjela, Lotic se nakon poduže stanke vratio_la s Power, debitantskim albumom koji teži konsolidaciji pobune i (samo)prihvaćanja. Iako se stilskim rješenjima Power uvelike nadovezuje na jezovitost ranijih ostvarenja, njihov zvuk nadograđuje i oplemenjuje toplijom zvučnom paletom, izraženim melodijskim strukturama, uvođenjem vlastitih vokala i inkorporacije vokalnih nesavršenosti kao signala emocionalnog ogoljavanja, što se u live nastupu reafirmira kroz ponešto izmijenjenu personu Lotic kao izvođača_ice. Naizgled kompleksnija forma prepuna žanrovskih stranputica, vokalnih i konceptualnih raznolikosti u rasponu od inkantacija do repanja, u live okruženju prevodi se u iskustvo efektno upravo zbog svoje neočekivane jednostavnosti.

Za Lotic karakteristična zabavno-frenetična performativnost live nastupa rastače se u višeslojno šarenilo neposrednosti, a konfrontacijska priroda takvog izlaganja leži upravo u hrabrosti otvorenog revidiranja vlastitih iskustava i dijeljenja njihove snage s drugima. Imajući u vidu utjecaj Audre Lorde na njegov_njezin rad, evidentan već u nazivu ranijeg EP-a Heterocetera, te iskrena svjedočanstva iz recentnijih intervjua, u kojima Lotic ističe krucijalnu ulogu empatije i posvećivanja sebi u prevladavanju društvenih, političkih i osobnih prepreka, ovaj se novi smjer čini neodvojiv od Lordeine ideje brige o sebi kao političkom činu. Pritom nastup u Močvari funkcionira kao refleksija načina na koji, unatoč konzumerističkoj i kapitalističkoj inačici ideje, takva briga svejedno može biti duboko osobno i društveno relevantna.

Nakon već standardno kvalitetnog nastupa Late Dinner baziranog na promišljenoj izgradnji klupskih dekonstrukcija u smjeru eksperimentalnijih verzija još uvijek uzbudljivog mračnog techna, live nastup Lotic više je funkcionirao kao klasičan koncert s tek povremenim naklonima klupskom nasljeđu izvođačke anonimnosti, neminovno povezane s ulogom producenta_ice i dja_ice. Većinu nastupa Lotic se nalazio_la ispred mikrofona umjesto iza pulta s opremom, stavljajući vlastitu prisutnost i izvođačku ekspresivnost u prvi plan kroz toplu i kontinuiranu komunikaciju s publikom i gotovo poluprivatne trenutke interakcije s vlastitim pjesmama.

Tako je koncert otvorio_la kristalno čistim i sanjivim zvucima Love and Light, uvodne trake s debitantskog albuma popraćene vilinskim plesom koji je zbog svoje izmještenosti iz repozitorija očekivanih scenskih ponašanja automatski evocirao iskustva privatnih slušanja i proživljavanja glazbe. Na taj način stvorena intimna i prijateljska atmosfera dominirala je i ostatkom nastupa, razvijajući se u novu subverzivnost traka s ranijih ostvarenja poput Heterocetere ili Bravado i njihovo bezbolno preklapanje s najjačim materijalima s Powera. Konceptualnu nit poveznicu pritom je činila transparentnost procesa integracije oprečnih elemenata i razvojnih faza umjetničkog rada Lotic.

Unatoč snažnoj upečatljivosti izvedbi ekstremnijih skladbi, intenziviranih interesantnim izmjenama kretnji i facijalnih ekspresija – od onih koketno zaigranih do naglih tjelesnih konvulzija – najdojmljiviji trenutci nastupa ipak su bili oni najemotivniji. Ranjivost izvedbe nježnijih pjesama poput Heart ili Solace krije se u mekoj vokalnoj izvedbi jednako obilježenoj krhkim melodijama i abrazivnim presijecima. Osobita je doza izvođačke izloženosti za sobom povlačila prisno i duhovito obraćanje publici ne bi li se ogoljenost barem donekle rasplinula. Takvi su neodoljivi izrazi ljudskosti činili najljepšu okosnicu nastupa, čak i u usporedbi sa senzualno-prkosnom izvedbom Hunted, koja je u nastupu dobila posebno fizičku dimenziju.

Nastupom u Močvari Lotic je pružio_la svojevrsnu zaokruženost na albumu predstavljenih narativa o delikatnim suodnosima osobnog djelovanja i ljubavi kao katalizatora njezina ostvarenja, i pokazao_la da je njegova_njezina inačica brige itekako interaktivna, hrabra i senzualna, ovaj put fokusirajući se na izgradnju mostova umjesto njihova rušenja. Dok je nastup Lotic obilježila nesvakidašnja atmosfera kolektivne fantazije pomiješane s familijarnošću, kasnije je nastupe mapalme i slovenskog DJ-a Futona dočekao gotovo prazan prostor kluba. Iako su se njihovi setovi kvalitetno nadovezali na Lotic kroz inteligentne i zabavne redefinicije klupskog zvuka, njihov izraženije plesni karakter i funkcija after partya nisu uspjeli zadržati interes publike namjerene isključivo na polukoncertno iskustvo glavnog izvođača. S obzirom da isti producenti bez problema napune prostoriju u jasnijem kontekstu ravea, moguć je zaključak da ovakvi eksperimenti još nisu dovoljno zaživjeli kao samostalna forma.

Od suradnje s Björk do remikseva Beyonceinih hitova, producent/ica Lotic već godinama plijeni pažnju kritike i publike kao jedan od najzanimljivijih glasova suvremene underground klupske glazbe. Lotic na aktualnim nastupima promovira izvrsni novi album Power, koji će se, tvrde organizatori, zasigurno naći na mnogim listama najboljih izdanja tekuće godine.

Producent/ica J’Kerian Morgan koji/a se skriva iza imena Lotic potječe iz Houstona, a posljednjih nekoliko godina živi i djeluje u Berlinu. Ondje sudjeluje u pokretanju klupskih večeri Janus koje su originalnim spojem grimea, r&b-a, techna i raznih formi klupske glazbe osvježile tradicionalnu ponudu omiljene svjetske party destinacije.

Započevši karijeru objavom niza zanimljivih mikseva, pažnju glazbenih medija Lotic konačno ozbiljnije privlači 2014. mikstejpom Damsel in Distress na kojem majstorski dekonstruira hip-hop i r&b te počinje razvijati prepoznatljivi konfrontacijski pristup klupskoj glazbi. Ove godine Lotic okreće novu stranicu u karijeri i izdaje svoj prvi LP Power. Osim što donosi blage zaokrete u glazbenom izričaju – poput upotrebe vlastitih i tuđih vokala, te nježnije zvučne slike – Power predstavlja autora/icu u novom ruhu, a svoj hrabri novi live set predstavit će i zagrebačkoj publici.

Upravo će mučne repeticije tih segmenata Zadranin Matija Nonković iskoristiti kao pozadinu za ambijentalno-nojzerski nastup njegova solo-projekta Late Dinner. Gotovo kaleidoskopska izmjena inherentno sirovih kadrova na platnu pretvara Nonkovićevu muziku u efemerni soundtrack dok valovi atmosferičnih i abrazivno-bučnih elemenata utapaju daške svjetline u neizbježnoj, egzistencijalnoj depresiji. Riječ je o izričaju koji djeluje poput downerima suspregnutog power noisea dok se njegova agresija prelama i pretvara u pasivni otpor i tihi krik. Pa kad se na samom kraju nastupa taj urlik zbilja i manifestira, ne čudi da se javlja u formi izmučenog, bijesnog growla.

Za razliku od svoje predgrupe, projekt američke glazbenice Camelle Lobo Tropic of Cancer bavi se jednom drukčijom, stiliziranom i privilegiranom vrstom patnje. Njen je zamišljeni film noarovske vrste, zavodljiv i misteriozan, ali prožet samotnim tragedijama svakodnevice i tupilom stvarnosti. Iako će se u svom opčinjavajućem stilu omeđenom nijansama darkwavea, popa i krhotinama post-punka opasno približiti estetskoj ispraznosti kanadskog synth-dua Essaie Pas i asketizmu techna legendarne Gudrun Gut s jedne strane te pretjeranoj afektaciji Lyncheve muze Chryste Bell s druge, njezina se glazba postavlja iskreno i autentično. U svom radu Lobo zato ne prepoznaje slatkoću nostalgije, optimizam budućnosti, ni realizam sadašnjosti, već se okreće bezvremenskoj, introvertnoj transgresiji gotičarske naravi.

Nastupajući s Taylor Burch iz benda DVA DAMAS, koja ju najčešće prati na električnoj gitari i sintesajzerima, Lobo četrdesetminutni nastup gradi slažući turobne, spartanski aranžirane skladbe — pretežno s posljednja dva izdanja, Restless Idylls i Stop Suffering — progonjene monotonim ritmovima i reskim, ali toplim, obavijajućim sintesajzerima. Riječ je o minimalističnom zvuku u kojem reverb i opori elektronički efekti ispunjavaju koncertni prostor gusto poput dima dok se kroz njega probija fascinantni glas Camelle Lobo koji djeluje inertno i indolentno u svojoj raspršenoj ekspanziji. U svakom se od komada pritom priziva zatomljena plesnost kao atavizam snažnijih postpankerskih crta iz bendova ranijeg djelovanja u obliku dua s Juanom Mendezom. No ta je plesnost sada nusprodukt koji na skladbama poput recentne When the Dog Bites u potpunosti iščezava, a čije mjesto zauzima šugejzerska saturacija plaštom ambijentalne buke.

Distanca koju Lobo i Burch demonstriraju na pozornici te suzdržanost u izvedbi ostavljaju dojam da sviraju poglavito za sebe, a zapravo pojačavaju emocionalnost i složenost ispodpovršinskog spleena. Njihov je nastup inficiran beznadnom romantikom i tanatističko-metafizičkim kontemplacijama koje stoje skrivene u zamamnim melodijama tamnih tonova. Poput junaka romana Henryja Millera po kojem je projekt imenovan, poput Lilye, unutar sumornosti Tropic of Cancer šulja se pritajena požuda za životom u destruktivnim uvjetima. No za razliku od Lilye koja nema luksuz uživanja u slatkim patnjama već je prepuštena čistom teroru, Millerov bohem i Lobo prihvaćaju tu u konačnici benignu dekadenciju svijeta te u nju u potpunosti uranjaju, uživajući u boli koju donosi. Zato kraj nastupa i tišina koja će uslijediti nakon posljednjih odjeka gitarskog treštanja iz pojačala nose flegmatičnu, gotovo optimističnu notu.

Iako je kraj izvedbe Tropic of Cancer zazvučao poput točke, a ne zareza, svojim je nastupom večer dostojno nastavio i zaokružio DJ-duo Tajga&Tundra. “Rigidno prilagodljivi naravi događaja”, kao što sami sebe opisuju, demonstrirali su zanimljivi i prikladni set zaobljenijeg i pristupačnijeg zvuka, ali sa zadržavanjem oštrine svoje uobičajene tendencije ka eksperimentalnijoj elektronici.