Srećko Horvat je filozof čiji je rad davno nadišao hrvatske okvire, a njegova bibliografija trenutno broji više od deset knjiga prevedenih na nekoliko svjetskih jezika, od kojih možemo istaknuti naslove Što Europa želi (sa Slavojem Žižekom, 2013.), Radikalnost ljubavi (2016.) i Poeziju iz budućnosti (2023.). Ovom prilikom Horvat je predstavio filozofski projekt svoje posljednje knjige After the Apocalypse koju je 2021. na engleskom jeziku objavio američki Polity Press, a potom na hrvatskom 2022. i domaći V.B.Z. pod naslovom Nakon Apokalipse. U izlaganju se Horvat, osim temeljnim tekstom knjige, bogato koristio primjerima aktualnih novinskih članaka, reklamama i internetskih kurioziteta. 

Nakon posljednjeg dana

Predavanje Poslije apokalipse Horvat otvara Kafkinom parabolom o dolasku Mesije: “Mesija će doći onda kada više nikome ne bude potreban. On neće doći posljednjeg dana, doći će dan nakon posljednjeg dana.” Kao što će u nastavku predavanja postati jasnije, promjena odnosa prema kraju točka je iz koje Horvat izvodi nove mogućnosti djelovanja. 

Trenutak u kojem razgovaramo o apokalipsi zasićen je primjerima u kojima dolazi do pomućenja odnosa fikcije i stvarnosti. Začudne primjere poput izvoza arktičkog leda, najčišćeg H20 na svijetu, koji se doprema u Ujedinjene Arapske Emirate kako bi gosti koktel-bara u Dubaiju mogli uživati u luksuznom, 100 000 godina starom osvježenju, za Horvata su jedna od mnogih kontradikcija zelene tranzicije. Naime, grendlandski start-up Arctic Ice na drugi kraj svijeta izvozi led kako bi potaknuo razvoj zelene ekonomije u svojoj zemlji, dok su njegovi krajni uživatelji magnati čije se bogatstvo temelji na fosilnim gorivima. Riječ je, dakako, o raskoraku između stremljenja da se umanji šteta i očuva okoliš, te da se istovremeno omogući raskošno i ekstravagantno dočekivanje kraja. Nespojivost postaje jedan od temelja za prevrednovanje značenja apokalipse ili kako će nešto kasnije Horvat pojasniti “najbogatiji se spremaju za kraj svijeta nakon što su ga omogućili”. 

S druge strane, apokalipsa je medijski sveprisutna, a takav simptom vremena u kojem živimo Horvat će nazvati “hiperinflacijom apokalipse”. Navodi poput “apokaliptični uvjeti u Gazi” ili “hoće li UI izazvati apokalipsu” ukazuju na to da je apokaliptično diskursno usidreno u svakodnevnicu i pojavljuje se u različitim iteracijama, istovremeno i višestruko. Upravo zato, Horvat inzistira na konceptualnom raščišćavanju jezika o apokalipsi jer se opasnost normalizacije takvoga jezika u praktičnom smislu očituje u prihvaćanju stvarnih primjera s onu stranu fikcije – poput spomenutog grenlandskog start-upa, bivšeg CEO-a Googlea Larryja Pagea koji posjeduje pet otoka, luksuznih bunkera i gradova za doček kraja svijeta – kao uobičajenih i samim time nečime na što nema potrebe reagirati.

 Apokalipsa se već dogodila 

U Horvatovu tumačenju apokalipsa je predstavljena kao epistemički, politički i moralni izazov pa je definicija kojom otvara raspravu na tragu etimološki starije inačice termina usko vezana ne uz kraj, već uz promišljanje. Za razliku od tumačenja značenjski bližem kataklizmi koja donosi kraj svijeta (grč. kataklysmos), apokalipsa o kojoj on govori čuva izvorno značenje za koje je ona prizma promatranja, proces raz-otkrivenja. Takva je tradicija prevođenja pojma apokalipsa vidljiva i u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Otkrivenju. Otkrivenje ili raz-otkrivanje do kojega dolazi, za razliku od onoga koje poznaje kršćanstvo, ne završava dolaskom spasitelja, već je suočavanje s eshatološkom realnosti – izumiranjem. 

Takvo se tumačenje apokalipse naslanja na rad Günthera Andersa (1902-1992) njemačkog filozofa i novinara čiji je rad, a poglavito djelo Die Antiquiertheit des Menschen (1956-1990; čija su prva dva poglavlja u izdanju za Nolit 1985. objedinjena u jednoj knjizi i prevedena kao Zastarelost čoveka) zbog aktualnosti doživjelo revitalizaciju u anglofonoj filozofiji. Kao što Anders primjećuje – pojam kraja, tema ljudskog promišljanja otkad je mišljenja, u 20. stoljeću dobiva nikad ranije zamislive konture trenutkom izuma atomske bombe. Kako će naglasiti Horvat, za Andersa Hirošima simbolizira novi trenutak, onaj “u kojem tehnologija postaje subjekt povijesti”. Slika nuklearnih kratera na Maršalovim Otocima, nastalih nuklearnim testiranjem koje je SAD kontinuirano provodio između 1946. i 1958., podcrtava Andersov temporalni obrat u tumačenju apokalipse – “apokalipsa se već dogodila”.

S druge strane, mehanizmi mjerenja koje poznajemo postali su nepouzdani u onome što Horvat, prema američkom književniku Josephu Campbellu, naziva polikrizom. Prijetnje se ne pojavljuju pojedinačno niti su ograničene na određeni trenutak i vrijeme, a posljedice su globalne i na rubu ireverzibilnosti. Polikriza je kontekst koji stoga zahtijeva prevrednovanje pristupa i potragu za načinima na koje je moguće ući ukoštac s novonastalim situacijama.

Kao potencijalni odgovor, Horvat nudi tzv. točke prevrata, odnosno tipping points – očekivane granice do kojih kao civilizacija smijemo ići (npr. 1.5 stupanj zatopljenja), a koje su i alat razumijevanja i eshatološko oruđe. Točke prevrata odnose se na višesmjerno i višerazinsko promišljanje promjena i pomaka do kojih dolazi, a koje je potrebno analizirati ne samo u granicama pojedinačnih fenomena, već na razini čitavog sustava. Za Horvata se njihova eshatološka dimenzija očituje u podsjećanju na razinu promjena (globalno zatopljenje, izumiranje), ali – možda još i važnije – istodobnosti i su-djelovanja događaja koji izazivaju takve promjene. Dok točke prevrata predstavljaju posljednji pokušaj da se tentativno zahvate razmjeri prijetnji, izostanak djelovanja u realnostima polikrize predstavlja opasnost da će stupanj katastrofe prestati biti pojmljiv. 

Žalovanje, melankolija, solastalgija

Subvertirajući klasičan prikaz pet stadija žalovanja Kübler-Ross modela (negiranje, ljutnja,  pregovaranje, depresija, prihvaćanje), Horvat razlaže susret društva s apokaliptičnim u sedam procesnih reakcija. Kao što će izložiti u drugom dijelu predavanja, za sve velike recentne krize (pandemiju, rusko-ukrajinski sukob, globalno zatopljenje…) moguće je uspostaviti kretanje iz (1) faze supraliminalnog u kojoj apokalipsa stvara fascinaciju i odupire se razumijevanju, prema (2) apokaliptičnoj sljepoći, ignoriranju, odbijanju i negiranju problema. U fazi (3) komodifikacije apokalipse, kapitalistički će sustav iznjedriti načine na koje apokalipsa može postati profitabilna da bi potom tijekom (4) fetišizacije na već stvorenim mehanizmima stvaranja dobiti izgradio nove režime kapitaliziranja na fascinaciji koju društvo iskazuje prema scenarijima vlastitoga kraja. Faze normalizacije (5) i otpora (6) bave se trenucima naviknutosti na stanje krize, odnosno pokušaja promjene. Posljednja faza, (7) faza melankolije, u kontrastu s prihvaćanjem koje označava krajnju točku procesa žalovanja, podsjetnik je na nemogućnost apsolviranja gubitka. 

Za razliku od frojdijanske dihotomije žalovanja i melankolije prema kojoj je potonja patološka jer ne uspijeva isplivati iz ponavljanja gubitka, Horvat se vodi Benjaminom, za kojega je odnos između polova gubitka ipak složeniji. Naime, gubitak o kojem govorimo značajan je – riječ je o gubitku horizonta, svijeta, vrste, poznatoga i upravo u stalnom podsjećanju na značaj onoga što se gubi, leži i potencijal melankolije da pokrene promjenu. Temporalni obrat čitanja apokalipse u ovom se smislu odnosi i na gubitak – umjesto nostalgije koja opstaje u prostoru izgubljenog, Horvat navodi solastalgiju – anticipacijsku bol gubitka. Drugim riječima, raz-otkrivanje gubitka u žaljenju za onim što će nestati. Melankolija, koja nije privilegija mnogih koji su izloženi stvarnim neposrednim prijetnjama, svejedno je luksuz koji je potrebno reafirmirati. Gledati u mjesto gubitka, iz njega izvesti zeigeist, točka je iz koje počinjemo.

Horvatovo predavanje vrlo konkretnim jezikom utire put prema filozofski kompleksnim razradama pa se upravo inzistiranje na primjerima i stalno osuvremenjivanje materije pokazuju kao njegova najveća kvaliteta. Ipak, jedan od “propusta” koje je moguće pripisati događaju rezultat je njegovog formata. Čini se kako je zbog uobičajenog, ali za ovu potrebu oskudnog trajanja od sat vremena, Horvat imao prilike tek naznačiti neke od točaka koje njegovo izlaganje čine zanimljivim ne samo u teorijskom kontekstu, već i relevantnim polazištem za konkretne rasprave o zelenim politikama. Prije svega tu je problematizacija zelene tranzicije u klasnom kontekstu jer se uz bok isticanju paradoksa apokalipse i moći, otkupljivanja zelenog otiska i sličnih praksi, nalazi često neugodna implikacija žrtava tranzicije – trećesvjetskih, siromašnih, rasno i klasno negativno markiranih života za koje je preživljavanje jednako vezano uz neposredne ekonomske uvjete kao i za savladavanje pošasti od kojih siromašniji stradavaju prvi. U tom smislu, Horvat naglašava kako je stvarna zelena tranzicija moguća tek pod uvjetima klasne. Ipak, u nastojanju da čim uspješnije prikaže temeljne teze, neke od misli na tragu gore spomenutih ostale su na razini fusnote.

Za dublje porinuće u ove teme ostaje nam stoga okrenuti se knjizi na kojoj se predavanje temeljilo, a organizatorima i Horvatu poručiti – dajte nam još!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Suvremenim razvojem tehnologije dominira nekolicina kompanija: Apple, Amazon, Alphabet, Microsoft i Facebook zajedno čine “veliku petorku”, kako ih naziva Vincent Mosco. Kada govorimo o vrijednosti dionica tih kompanija, Apple i Amazon su pojedinačno premašili rekordnu vrijednost od jednog bilijuna (tisuću milijardi!) dolara. Apple je kompanija koja se, između ostalog, bavi proizvodnjom računalnog softvera, osobnih računala i mobilnih uređaja. Amazon dominira online kupovinom, globalnom distribucijom potrošnih roba, te računarstvom u oblaku (eng. cloud computing). Microsoft se primarno bavi proizvodnjom računalnog softvera. Microsoft i Apple nastali su sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća te su pratili i oblikovali brojne trendove u razvoju osobnih računala, operativnih sustava i mobilne tehnologije. Amazon nastaje sredinom devedesetih i uspješno je prebrodio burzovni krah s kraja desetljeća da bi postao jedna od dominantnih kompanija u razvoju oblaka i analize velikih podataka. Google (osnovan 1998., a 2015. restrukturiran u Alphabet Inc.) i Facebook (osnovan 2004.) nastaju u drugačijem okruženju od Applea, Microsofta i Amazona. Alphabet Inc. je razvio primarnu djelatnost u proizvodnji usluga pretrage interneta pa je tako u 2018. ostvario tržišni udio mrežnog pretraživanja od više od 80 posto među globalnim korisnicima mobilnih uređaja. Facebook dominira društvenim umrežavanjem, a kompanije poput Myspacea, koje su svojedobno konkurirale Facebooku, danas su gotovo pale u zaborav. Istovremeno, Google i Facebook zajedno su preuzeli 64 posto ukupnog globalnog rasta digitalnog oglašavanja između 2012. i 2016. Nakon burzovnog kraha iz 2001. investicije stagniraju, pa Google i Facebook svojim poslovnim modelima nastoje prvo privući internetske korisnike da bi oglašavanjem osigurali isplativost vlastitih usluga, privukli financijski kapital i, konačno, učvrstili monopol nad tržištima u kojima pružaju digitalne usluge.

Njihovu dominaciju ovdje promatramo kroz koncept ekonomskog viška kako ga nazivaju Baran i Sweezy u svojoj teoriji monopolnog kapitala. Ekonomski višak autori jednostavno definiraju kao razliku između onoga što društvo proizvodi i troškova te proizvodnje. Promatrajući Google i Facebook kao internetske platforme čiji se poslovni model temelji na globalnoj akumulaciji kapitala, vidljivo je da uz relativno malu radnu snagu, ali i značajna interna ulaganja u istraživanje i razvoj, uspijevaju ostvariti znatan višak vrijednosti u usporedbi s tradicionalnim industrijskim kompanijama. U tom nas smislu zanimaju uzroci tog fenomena koji se mogu objasniti kombinacijom teorije digitalnog rada i monopolnog kapitala. Dakle, pomoću koncepta ekonomskog viška analizirat ćemo digitalni duopol Googlea i Facebooka u skladu s teorijom stvaranja viška vrijednosti na temelju eksploatacije plaćenog i neplaćenog digitalnog rada. Analiza ekonomskog viška omogućava nam razumijevanje političkih i socijalnih posljedica monopola u suvremenoj globalnoj, digitalnoj ekonomiji te razmatranje smjernica za stvaranje političkih programa na temelju redistribucije ekonomskog viška.

Digitalni rad i eksploatacija internetskih korisnika 

Tezu o medijskoj publici kao potrošnoj robi prvi je iznio Dallas Smythe koji je tvrdio da komunikacija nije samo sustav nadgradnje i ideologije, već dio odnosa proizvodnje i društvene reprodukcije. Drugim riječima, Smythe tvrdi da je najveći dio neradnog vremena zapravo vrijeme koje publika provodi gledajući, slušajući i čitajući medije. Vrijeme koje publika potroši koristeći različite medije prodaje se oglašivačima. Slobodno vrijeme, stoga, predstavlja neplaćeni rad medijskih publika koji eksploatiraju mediji i oglašivačka industrija. Smytheova “nadopunjena” verzija Marxove radne teorije vrijednosti uspješno je primijenjena na digitalne medije. Tako, na primjer, Christian Fuchs ističe da korporativni digitalni mediji oglašivačima prodaju podatke po cijenama koje su veće od uloženog stalnog i promjenjivog kapitala. Višak vrijednosti sadržan u tim potrošnim robama dijelom je rezultat eksploatacije stalno zaposlenih radnika digitalnih kompanija, a dijelom digitalnog rada korisnika interneta. Višak vrijednosti povećan je činjenicom da internetski korisnici nisu plaćeni pa su, naglašava Fuchs, beskonačno eksploatirani.

Krajem 70-ih godina kad je Smythe iznio svoju tezu, moglo se govoriti o tendenciji stvaranja monopola masovnih komunikacija kao i kulturnom imperijalizmu američke filmske i televizijske industrije. Međutim, usprkos rastu globalne moći američkih medija, radilo se ipak o marginalnoj industriji u ekonomskom smislu. Danas je situacija preokrenuta pa se može govoriti o komunikacijskoj i tehnološkoj industriji kao o glavnom pokretaču suvremenog kapitalizma. Štoviše, u 2017. godini tehnologija je bila sektor s najvećom tržišnom kapitalizacijom (ukupna vrijednost dionica). Među sto vodećih globalnih kompanija tehnologija je bila dominantni sektor s ukupnom vrijednošću od 3,583 bilijuna američkih dolara. Na drugom je mjestu financijski sektor s 3,532 bilijuna američkih dolara. S obzirom na to da tehnološkim sektorom dominira ranije spomenuta “velika petorka”, komodifikacija publike i digitalni rad postaju nezaobilazne kategorije u analizi poslovnih modela najvećih kompanija, ali i u analizi društvenih nejednakosti i odnosa moći na globalnom internetu.

U 2017. godini Alphabet Inc. (Google) je sa 80110 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 110,855 milijardi američkih dolara, od čega 86 posto dolazi od oglašavanja. Istovremeno, Facebook je sa 25105 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 40,653 milijarde američkih dolara, od čega 98 posto od oglašavanja. Na temelju veličine digitalnih tržišta, količine oglašavanja po glavi stanovnika i veličine internetske populacije moguće je procijeniti koliki su prihod Google i Facebook ostvarili u Hrvatskoj. U 2016. godini Google je preuzeo 43,4 posto, a Facebook 12,9 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja. Dakle, dvije globalne kompanije preuzele su ukupno 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj što iznosi nešto iznad 25 milijuna eura. Pritom je ključna činjenica da Google i Facebook nemaju registriranu djelatnost u Hrvatskoj, čime se izbjegava direktno oporezivanje njihovih prihoda.

Prema istraživanju Dicka Bryana i njegovih suradnika iz 2017. godine, registracijom djelatnosti na Bermudima, Google je u 2011. platio ukupnu poreznu stopu od 3,6 posto iako je standardna stopa poreza na korporativne prihode u Europi prosječno 22 posto. Drugim riječima, Google i Facebook uspijevaju osigurati prihode na temelju eksploatacije digitalnog rada internetskih korisnika, neujednačene međudržavne regulacije i neoliberalne politike slobodnog protoka kapitala. Takva eksploatacija poluperifernih tržišta stvara strukturne probleme za održivost digitalnih industrija poput novinarstva. Naime, lokalni komercijalni mediji prepušteni su digitalnom tržištu na kojem je sve manje mogućnosti za održivost temeljem digitalnog oglašavanja. Rješenje situacije leži u snažnijoj potpori javnim i neprofitnim medijima jer je društvena cijena korištenja besplatnih globalnih servisa poput Googlea i Facebooka, u kombinaciji s laissez-faire pristupom digitalnim tržištima, pražnjenje digitalne demokracije od relevantnog informativnog sadržaja.

Intelektualno vlasništvo i bitka za monopol

Eksploatacija korisnika interneta poprima različite oblike. Ne radi se samo o eksploataciji vremena kako je to analizirao Fuchs. Radi se, također, i o eksploataciji koja nastaje na temelju vlasništva nad podacima koje stvaraju internetski korisnici. Digitalne platforme Google i Facebook temelje svoj poslovni model na analizi velike količine podataka. Dio se tih podataka sistematizira i analizira za prodaju zainteresiranim oglašivačima. Drugi se dio tih podataka koristi za unaprjeđenje digitalnih usluga mrežne pretrage i društvenog umrežavanja. Što se više koriste platforme, više se podataka akumulira i evaluira. Duže korištenje omogućuje stvaranje podataka koji se prisvajaju i koriste za razvoj različitih algoritamskih rješenja. Algoritamska su rješenja zaštićena različitim oblicima intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Stoga je ostvarivanje privatnog vlasništva nad digitalnim podacima temelj procesa koji David Harvey naziva akumulacija obezvlašćenjem. U tom je smislu važno istaknuti potrebu za analitičkim razdvajanjem potrošnih roba koje kompanije poput Googlea i Facebooka proizvode: s jedne strane publike, a s druge strane algoritme. Algoritamska rješenja omogućuju uspostavu tržišne dominacije navedenih kompanija.

Kao što tvrdi Matteo Pasquinelli, strojevi i algoritmi ne proizvode višak vrijednosti već akumuliraju i povećavaju višak vrijednosti na temelju eksploatacije generalnog intelekta. Drugim riječima, dok su u 2017. prihodi za Google bili oko 110, a za Facebook oko 40 milijardi američkih dolara, istovremeno je vrijednost njihove imovine bila 197 milijardi za Google i 87 milijardi za Facebook. Ta se imovina odnosi između ostalog i na nematerijalnu imovinu i različita prava intelektualnog vlasništva. Primjera radi, u 2017. Google je držao prava nad preko 15000 patenata. Prava se ostvaruju prikupljanjem i analizom podataka unutar samih kompanija i ulaganjem u istraživanje i razvoj. U 2017. godini Alphabet Inc. je uložio 16,625, a Facebook 7,754 milijardi američkih dolara u istraživanje i razvoj. Glavne su stavke tog troška plaće inženjerima i računalnim stručnjacima za razvoj novih proizvoda. Dakle, analiza velike količine globalno prikupljenih podataka zahtijeva značajnu tehničku infrastrukturu i ulaganja u istraživanje i razvoj. Time se slabi tržišno natjecanje jer su pragovi izlaska na tržište konkurentskih tražilica i servisa za društveno umrežavanje previsoki. Istovremeno su usporene inovacije jer globalni duopol proizvodi i akumulira patente i intelektualno vlasništvo eksploatacijom stalno zaposlenih suradnika i neplaćenih korisnika interneta.

Dominantna se tržišna pozicija jača brojnim akvizicijama kojima se dolazi do novih patenata i visokoobrazovane radne snage. Neke od najvećih i najpoznatijih akvizicija Alphabeta su Motorola koja je 2011. kupljena za 12,5 milijardi američkih dolara te YouTube koji je 2006. kupljen za 1,65 milijardi. Motorola je omogućila Googleovu ekspanziju na tržište mobilnih uređaja. Facebook je 2014. kupio WhatsApp za 19 milijardi američkih dolara te 2011. Instagram za 1 milijardu američkih dolara. Prihodi od oglašavanja osiguravaju svojevrsnu proizvodnu bazu za Google i Facebook, a prava intelektualnog vlasništva dominaciju nad tržištima pružanja specifičnih digitalnih usluga. Poslovni se model, dakle, temelji na uspostavi velikog broja korisnika, privlačenju prihoda od oglašavanja te osiguravanju prava intelektualnog vlasništva.

Financijska nadgradnja

Spektakularna akumulacija bogatstva digitalnih kompanija ne bi bila moguća bez financijskih ulaganja. Ne radi se, naravno, o novom ekonomskom fenomenu, nego o činjenici da financijalizacija dominira nad proizvodnjom kao njezina svojevrsna nadgradnja koja u velikoj mjeri postaje nezavisna i nekontrolirana. Financijalizacija označava i širu neoliberalnu promjenu načina upravljanja kompanijama. William Lazonick i Mary OʼSullivan tako ističu da su velike kompanije do 1970-ih provodile politike zadržavanja i ponovnog ulaganja prihoda (eng. Retain and reinvest). Nakon 1970-ih primjećuje se strukturna promjena i trend ka smanjenju radne snage i distribuciji prihoda i viška vrijednosti među dioničarima (eng. Downsize and distribute). Kada govorimo o financijalizaciji tehnoloških kompanija, ona je neraskidivo vezana uz stvaranje novih poslovnih modela i tržišta digitalnim uslugama. Konačni proizvod su algoritmi, softver i druga tehnička rješenja čiji razvoj zahtijeva ekstenzivna ulaganja investicijskog kapitala.

Google je počeo trgovati dionicama 2004., a Facebook 2012. godine. Sve kompanije koje trguju dionicama obvezne su objavljivati godišnji izvještaj (Form 10-K) u kojem navode glavne financijske indikatore poslovanja firme te objašnjavaju rizike u poslovanju postojećim i potencijalnim dioničarima. Pregledom Googleovih izvještaja između 2004. i 2016. vidljive su promjene u poslovanju tvrtke te različiti kompetitivni, ekonomski, organizacijski, tehnološki i zakonodavni rizici. Osobito se ističu dva rizika: rizik od gubitka prihoda od oglašavanja i rizici povezani s ostvarivanjem i zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Smanjenje ovih rizika provodi se inovacijama u pružanju usluga mrežnog pretraživanja čime se pokazuje i simbiotska veza između financijske nadgradnje i proizvodne baze digitalnih kompanija. Početkom 2018. tržišna kapitalizacija za Alphabet Inc. (Google) iznosila je 719 milijardi američkih dolara, a za Facebook 492 milijarde američkih dolara. Glavni su dioničari obiju kompanija njezini osnivači i bliski suradnici. Za Alphabet Inc. glavni su dioničari Larry Page i Sergei Brin. Osobno bogatstvo Larry Pagea u 2018. procijenjeno je na 53,9 milijardi američkih dolara, a Sergei Brina na 52,5 milijardi. Najveći Facebookov dioničar je Mark Zuckerberg. Njegovo je bogatstvo procijenjeno na 60,7 milijardi. Financijalizacija je, dakle, s jedne strane omogućila strelovit uspon digitalnih tržišta i razvoj novih usluga, ali i akumulaciju osobnog bogatstva za najveće dioničare i osnivače digitalnih kompanija.

Redistribucija ekonomskog viška 

Poslovna strategija Googlea i Facebooka temelji se na trima važnim etapama. Prvo, osigurati stabilan izvor prihoda koji se primarno odnosi na prihode od oglašavanja. Drugo, izgraditi portfolio nematerijalne imovine, odnosno intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Treće, osigurati priljev investicijskog, financijskog kapitala koji pomaže u brzom razvoju digitalnih usluga i uspostavi tržišnih monopola te osigurava materijalno bogatstvo najvećim dioničarima. Nevjerojatna tržišna kapitalizacija tehnoloških kompanija koja je među 100 najvećih kompanija u 2017. iznosila 3,583 bilijuna (tisuća milijardi!) američkih dolara ogledni je primjer načina na koji se stvara ekonomski višak u suvremenom monopolno-financijskom algoritamskom kapitalizmu. Jedna od ključnih posljedica globalnog duopola Googlea i Facebooka je destabilizacija različitih modela oglašavanja koji su prethodno bili vezani uz tradicionalne medije. Iz perspektive političke ekonomije medija glavna je kritika medijima bio prevelik utjecaj oglasa na uredničke politike. U digitalnom okruženju, novinska industrija ima sve manje šanse za osiguranjem komercijalnih prihoda od oglašavanja pa je, paradoksalno, gubitak prihoda od oglašavanja jedan od glavnih uzroka suvremene demokratske krize medija na internetu.

Stoga se može govoriti o specifičnim strukturnim uvjetima u kojima globalni duopol Googlea i Facebooka destabilizira tradicionalnu proizvodnju vijesti utemeljenu na prihodima od oglašavanja. Dok se ne uspostave novi modeli demokratske uloge digitalnih medija globalni će duopol nastaviti dominirati internetom. Redistribucija ekonomskog viška stoga postaje temeljno ekonomsko, ali i političko pitanje 21. stoljeća. Inicijative Europske komisije iz 2018. kao što je prijedlog oporezivanja digitalnih kompanija na temelju prihoda koje ostvaruju u zemljama članicama korak je u pozitivnom smjeru. Međutim, taj prijedlog očekivano zapinje zbog lobiranja velikih kompanija u Bruxellesu te otpora država koje imaju najveću korist od registrirane djelatnosti internetskih kompanija u njihovim zemljama, kao što su naprimjer Irska i Luksemburg. Istovremeno, prijedlog porezne direktive ostaje ograničen u temeljnom pitanju redistribucije i ponovnog ulaganja takvih poreznih prihoda. Redistribucija prihoda od oporezivanja digitalnih kompanija javnim i neprofitnim medijima bio bi veliki korak naprijed u uspostavi progresivnog i demokratskog interneta. Međutim, takve se inicijative, u pravilu, ostavljaju nacionalnom zakonodavstvu članica Europske unije. Dok pitanje redistribucije ekonomskog viška u javne i neprofitne medije ne postane političko pitanje teško je očekivati značajne pomake osim daljnje nekontrolirane liberalizacije, hiperkomercijalizacije i monopolizacije digitalne ekonomije pod vodstvom nekolicine američkih kompanija.

Reference:

Baran, P i Sweezy, P. (1966) Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. London i New York: Modern Reader Paperbacks.

Bryan, D., Rafferty, M. i Wigan, D. (2017) “Capital Unchained: Finance, Intangible Assets and the Double Life of Capital in the Offshore World”. Review of International Political Economy 24(1): 56-86.

Lazonick, W. i OʼSullivan, M. (2000) “Maximizing Shareholder Value: A New Ideology of Coprorate Governance“. Economy & Society 29(1): 13-35.

Mosco, V. (2017) Becoming Digital: Toward a Post-Internet Society. Emerald Publishing.

Europska komisija (2018) “Proposal for a Council Directive Laying Down Rules Relating to the Corporate Taxation of a Significant Digital Presence”. Dostupno na https://ec.europa.eu/taxation_customs/sites/taxation/files/proposal_significant_digital_presence_21032018_en.pdf 

Fuchs, C. (2014) Digital Labour and Karl Marx. New York: Routledge. 

Pasquinelli, M. (2015) “Italian Operaismo and the Information Machine”. Theory, Culture & Society 32(3): 49-68.

Smythe, D. (1977) “Communications: Blindspot of Western Marxism”. Canadian Journal of Political and Social Theory 1(3): 1-27. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.