Kustosku koncepciju ove izložbe, koja okuplja recentne radove autorica i autora različitih generacija i polazišta potpisuju Ivana Lučić i Katarina Podobnik. Nadovezujući se na dosadašnje suradnje Akademije s Galerijom Kortil, ovaj izložbeni prostor nastavlja okupljati “nastavnice i nastavnike, studentice i studente te alumnije Akademije, sa željom kontinuiranog i relevantnog prezentiranja njihova stvaralaštva”, piše u najavi.

Iako su izloženi radovi medijski i konceptualno raznorodni, uspostavljaju “zajedničko polje promišljanja u kojem se umjetnička praksa očituje kao prostor istraživanja, propitkivanja i odgovornosti, a Akademija ne djeluje kao zatvoreni institucionalni okvir, već kao živo, propusno polje susreta i učenja”, istaknuto je u tekstu najave.

U izložbi sudjeluju: Lara Badurina, Ivana Bajcer, Ena Fajković, Anita Kos, Nina Lekić, Siniša Majkus, Mitar Matić, nominis, Ante Polić, Klara Stilinović, Vladimir Tomić te autorski tim filma Nije smiješno.

Izložba se može posjetiti do 21. veljače, a vodstvo se održava u utorak 17. veljače s početkom u 17 sati.

Site-specific trokanalna audio instalacija nastala je iz umjetničinog istraživanja Beckettove knjige Novele i tekstovi nizašto, u kojem se tekst kroz zvuk pretače u prostorni doživljaj.

Izabrane dijelove Beckettova teksta izvode Valentina Lončarić, Nika Ivančić i Jurica Marčec. Njihovi glasovi u šaptu, u specifičnom ritmu i intonaciji, povremeno ispunjavaju prostor knjižnice, čineći da tekst postane prisutan u vremenu i prostoru te se pretvori u novu vrstu izvedbe.

Kako piše Patrik Gregurec u predgovoru izložbe:

“Mi se samo igramo.
Mi smo zajedno i drugdje kao ježevi koji se u hladnoj noći približavaju jedni drugima, žele se zagrijati, ali ne mogu se grijati tijelima jer će se probiti oštrim bodljama.
Ali što je najgore što se može dogoditi? Uvijek se pitam kako je to tamo, ali uvijek sam drugdje. Ali mogu misliti o tamo, hvala toj misli, to znači da sva ta drugdje mogu postati tamo ako riskiramo probijanje kože kao ježevi kojima je toplo.
(…)
… kao da sam sve bliže tamo, bliže tamo kroz sve opne iz drugdje preko zraka, preko jezika vibriram tamo gdje me možeš vidjeti uhom i čuti okom tamo tamo tamo tamo…
Vidimo se tamo.”

Radi se o audio instalaciji u loopu koja je proizišla iz umjetničina istraživanja Novela i tekstova nizašto Samuela Becketta. Izabrane dijelove teksta u izvedbi Valentine Lončarić, Nike Ivančić i Jurice Marčeca, umjetnica istražuje kroz medij zvuka. Ovaj rad, uz polazni tekst čine igre asocijacijama, melodijom i elementima zvukovne poezije. “Takav skup akustičkih svojstava transformira tekst u entitet s volumenom.

Zvučna izvedba teksta postaje tijelo u prostoru koje se puni riječima. Autorica Lara Badurina uz zvukovnu izložbu prezentira i njezin dramaturški parnjak, rad Serija: riječi koji se sastoji od razglednica s tiskanim i aktivnim riječima. Slika za prozore: tamo je site-specific rad koji je otvoren za nadograđivanje i prilagodbu, odnosno izvođenje u različitim oblicima i na različitim mjestima”, stoji u najavnom tekstu.

Iz predgovora Patrika Gregruca izdvajamo:

“Mi se samo igramo.
Mi smo zajedno i drugdje kao ježevi koji se u hladnoj noći približavaju jedni drugima, žele se zagrijati, ali ne mogu se grijati tijelima jer će se probiti oštrim bodljama.
Ali što je najgore što se može dogoditi? Uvijek se pitam kako je to tamo, ali uvijek sam drugdje. Ali mogu misliti o tamo, hvala toj misli, to znači da sva ta drugdje mogu postati tamo ako riskiramo probijanje kože kao ježevi kojima je toplo.
(…)
… kao da sam sve bliže tamo, bliže tamo kroz sve opne iz drugdje preko zraka, preko jezika vibriram tamo gdje me možeš vidjeti uhom i čuti okom tamo tamo tamo tamo…
Vidimo se tamo.”

Dizajn zvuka na projektu potpisuje Dušan Maksimovski, a suradnica za tehnički postav je Sara Salamon. Izvedba se uživo može pogledati radnim danom od 10 do 11 sati i od 18 do 19 sati te subotom od 10 do 11 sati, za vrijeme trajanja izložbe, do 13. lipnja.

Više detalja pronađite ovdje.

KP: Iza naziva Platforma za eksperiment stoji kolektiv sa širokom mrežom suradnika_ca s kojima zajednički širite umjetnički nastavni proces. Što vas je potaknulo da pokrenete Platformu i krenete u zajedničko istraživanje?

S.S.: Platforma za eksperiment nastaje iz potrebe za drukčijim procesom stvaranja koji nije opterećen produkcijom djela kao ciljem, već je orijentiran na eksperiment koji ishode ostavlja nepoznatima i otvorenima. Zasićeni produkcijskom umjetnosti koja se nameće nad procesom kroz formalno umjetničko obrazovanje, ali i kroz svijet umjetnosti od tržišta do projektne logike stvaranja, krećemo u zajedničko su-djelovanje. Također, Platformu čini mreža suradnika_ca iz različitih umjetničkih disciplina što smatramo izrazito bitnim za hibridnost procesa i učenje.

L.B.: Platforma je nastala kao svojevrsni odgovor u traženju novih metoda učenja unutar umjetničkih područja visokoškolskog obrazovanja. Ako je cilj obrazovanja u umjetnosti osposobljavanje umjetnika za produkciju i izlaganje umjetničkih radova, te uspostavu dijaloga između javnosti i pojedinaca, tada postoji i nužnost za afirmiranjem umjetničkog istraživačkog rada kroz različite oblike samoorganiziranih radionica koje će u javnim prostorima, na specifičnim mikrolokacijama, biti obilježene jakim društvenim i/ili političkim osobinama kroz takozvani in situ i site-specific pristup. Platforma za eksperiment primjenjuje, obrađuje i tematizira karakteristike više umjetničkih polja djelovanja, a ako i problematizira jedan problem, problematizira ga polazeći iz različitih kuteva gledanja. Prema navedenim načelima i s ciljem afirmiranja mladih i tek stasalih umjetnika, Platforma je nastala na inicijativu bivših studenata Antonija Kiselića, Liberte Mišan i Sare Salamon u suradnji sa mnom kao njihovom mentoricom na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, neposredno po njihovom diplomiranju i kada su prvi put javno izvodili svoje magistarske radove sa zajedničkim imenom Bez subjekta u HKD na Sušaku u Rijeci.

L.M.: Poticaj za pridruživanje Platformi je naša prijašnja ugodna i poticajna suradnja, podržavanje naših različitih kreativnih procesa i volja da se su-djelovanjem ispita i potakne istraživanje novih mogućnosti izraza. Djelovanje u skupini, koliko god bilo izazovno, donosi nove uvide i vještine.

L.B.: Stoga kroz zajednički osmišljene programe kreiramo proces prijenosa znanja na iskustvenom i doživljajnom nivou; prethodni sudionici vode nove zainteresirane sudionike kroz transmisijski proces, s naglaskom na procesualnost stvaranja i iskustveni doživljaj.

KP: Provodnu nit vašeg rada čini istraživanje određenih aspekata prostora, kojima ste pristupali istražujući različite medije. Koje su specifičnosti prostora dosad bile u fokusu, a za kakav ste se pristup odlučile u idućem izdanju Platforme? 

S.S.: U različitim izdanjima Platforme okupirali su nas pejzaži, kolektivni prostori kulturološki i fizički, a specifično u posljednja dva procesa u Galeriji VN i čitaonici surađivali smo sa čitačima_cima i sustanarima kroz zvuk, tekst i prostorne intervencije. Ovog puta bavimo se distancom. Prepoznajemo jedan novi kontekst za prostore u kojima boravimo i djelujemo. Nemogućnost zajedničkog djelovanja zbog pandemije COVID-19 jedan je od motiva za rad s javno dostupnim nadzornim kamerama. Live stream otvara polje simultanog, promatračkog, javnog, stvarnog i fikcijskog. Distancu pronalazimo u razlici između prisustva na nekom realnom mjestu i njenog trajanja u slici. Paralelno, promatrač vjeruje i sumnja u istovremenost. Taj dvojak odnos prema istovremenosti, vremenu slike, stvara igru naspram prostorne distance. Događaji u sličnom vremenu na različitom mjestu otvaraju uncanny kognitivni prostor za fikciju i dokument. Projekcijska slika nije oblikovno zatvorena forma s početkom, sredinom i krajem. Naprotiv, ona je otvorena u svom neprekidnom trajanju.

L.M.: Bavili smo se realnim prostorima i imaginarnim prostorima, ali i značenjima koja su u njih upisana i kontekstima u koje su upisani oni. Prostor čitaonice i galerije VN upravo je toliko kompleksan, no u aktualnom se izdanju Platforme fokusiramo na ono sto ćemo u njega unijeti: u ovom slučaju, intervenciju u pronađene snimke, prostore koji su za nas do jedne mjere već kurirani. Snimke nadzornih kamera imaju potencijal komunikacijskog kanala.

Piše: Una Bauer

Akademija primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci je 2013./2014. pokrenula dvogodišnji diplomski studij Medijske umjetnosti i prakse. Diplomski studij MAP razvijen je u suradnji sa Sveučilištem u Novoj Gorici, uz manje partnere na projektu, institucije iz Graza i Udina. Studij MAP uključuje tri modula, među kojima je i modul “Scenografski prostori”. O tome kako je studij iniciran i koji su mu ciljevi bili pri osnivanju precizno o govori intervju koji je, uoči pokretanja studija, Suzana Marjanić vodila s Nadijom Mustapić za Zarez. Ovdje mi se čini osobito relevantnim da je cilj studija, kako kaže Nadija Mustapić, da bude “problemski osjetljiv, odnosno da ne bude oslonjen na prošlost ili utvrđen sadržajima koji lako zastare zbog stalnog napretka tehnologije i društva, već da dopušta i uključuje mogućnosti za buduće razvoje i nove prakse.” 

U subotu 24. listopada, u HKD-u na Sušaku u Rijeci, izveden je četverodijelni kazališni događaj Bez subjekta, završna produkcija prve generacije studenata modula “Scenografski prostori”, Aleksandre Ane Buković, Antonija Kiselića, Liberte Mišan i Renate Fugošić, pod mentorstvom Lare Badurine.

Iako je koncipiran kao studij koji se, prema Nadiji Mustapić, “razvio iz potrebe jačanja područja kreativnih industrija”, ako se po ovim završnih projektima može suditi, studenti se prvenstveno bave odgovornim umjetničkim praksama gdje umjetnik nije iskorišten samo kao injekcija iscrpljenim ekonomijama i mogući kreativan generator novca, iako mu je, zbog inzistiranja na prenosivim vještinama (transferable skills), odnosno zbog načina na koji se na Sveučilište vrši pritisak da proizvodi neupitno “zapošljive” kadrove, omogućeno da to postane. Ono što nalazim iznimno bitnim je da je iz završnog kazališnog događaja jasno da ovaj studij promišlja scenografsku praksu kao ravnopravnu umjetničku djelatnost koja može imati svoju autorsku samostojnost, te da ona nije u kontradikciji sa njenom temeljno suradničkom i interdisciplinarnom organizacijom, kao što je, uostalom, riječ i kod drugih kazališnih djelatnosti. Kao i dramaturgija, koja već odavno u svojim raznim rekonceptualizacijama i promišljanjima nije samo služavka režije ili drame, i scenografija se u novije vrijeme pokušava promisliti prvenstveno kao umjetničko mišljenje o prostoru, koje konceptualizacijom ne dokida niti negira svoju materijalnost. Mnogo je recentnih primjera takve prakse, a jedan od najpoznatijih je ovogodišnji Praški kvadrijenale, čija je tema bila istraživanje scenografije i njene društvene funkcije, prostora kao relacionih gdje je prisutnost publike upravo bitan scenografski moment, dakle gdje se scenografija promatra kao “čitanje i pisanje” prostora. 

Aleksandra Ana Buković, Antonio Kiselić Ledinsky, Liberta Mišan i Renata Fugošić svojim su radovima jasno su artikulirali upravo tu hrabrost da misle scenografiju kao kompleksnu i slojevitu praksu, i da se, da bi je mislili do kraja, uhvate u koštac i sa širim područjem kazališno-plesnog, daleko od prihvaćanja sramežljivosti scenografije kao specifične discipline, čije je mjesto jasno ograđeno. Iako se ova rečenica odnosi na njih sve, načini na koji su se u svojim segmentima pozabavili problemom scenografije kao mišljenja prostora ali i mišljenja u prostoru, posve su različiti. 

Eva Aleksandre Ane Buković otvara pitanje odnosa prostora i vremena u susretu statičnog i dinamičnog mišljenja prostora. Naime, njena performativna instalacija oduzima formi izvedbe njenu transformaciju u vremenu, i pretvara je u seriju živih slika, slijedeći konceptualnu logiku stroboskopa. Obrnuto od mehanike filma, gdje se pokret dobiva brzim nizanjem statičnosti, ovdje se pokret pretvara u seriju fotografija, fiksiranih momenata, ali ne tako da ga se namjerno usporava ili zamrzava. Pokret ostaje fluidan, ali ta mu je fluidnost temeljno zanijekana prevlašću okvira, statičnošću uhvaćene slike. Buković svjetlom forsira površinu baletnog tijela, pritom negirajući njegovu cjelovitost iznova ga sastavljajući u nove oblike, stvarajući začudne figure kao rezultat kombinacije koja više nije identična niti jednom pojedinačnom tijelu, pa čak ni njegovim dijelovima. Buković i njene suradnice, izvođačice Marta Voinea Čavrak i Sabina Voinea Vukman, obje balerine HNK Zajc, postižu nešto što se čini gotovo nemoguće – da plešućem tijelu zaniječu pokret, i da to nijekanje pokreta bude rezultat toga što se to tijelo odnosno ta tijela vrlo jasno i vrlo disciplinirano baletno kreću. Neobično se pitanje ovdje otvara – kako je moguće ples upregnuti u negiranje pokreta plesom samim. Tome doprinosi napetost između dva tijela koja su jednako disciplinarno oblikovana, ali vizualno postoje kao blagi pomak u fazi, kao lom stakla ili svjetla kroz vodu koji udvostručava promatrani objekt, kao gledanje uduplo, koje onda čini da dva tijela zapravo proizvedu iluziju dvostrukosti. Drugim riječima, zbog visoke estetiziranosti prostora i načina korištenja svjetla, ta dva tijela, paradoksalno, izgledaju kao dva tijela koja izvode da ih je dvoje, dok se zapravo radi o jednom tijelu. I ono čime se Eva bavi, unatoč popratnom tekstu, zapravo je jezivost istosti, a ne problem oprečnosti duha i tijela.

Antonio Kiselić Ledinsky u svojoj Branki kreće posve drugačijim prostorima. Pretvarajući službenu garderobu HKD-a u pozornicu, sa postavljenim stolicama za gledatelje, obučen u visoke Martensice i uske traperice s tregerima, Kiselić Ledinsky izgovara tekst o muškom nasilju nad ženama, u prvom licu jednine, u ženskom rodu. Garderoba je gotovo “privatno” mjesto javnog odlaska u kazalište, i u tom smislu jest logički ekvivalent ostavi ili ormaru, prostor u kojem se ništa bitno ne događa, već samo služi za odlaganje. Za razliku od prostora scene kojem ćete pokloniti svoju pažnju i svoje trajanje, iz reda za garderobu želite što je moguće prije izaći, to je prostor nestrpljivosti i relativne nelagode “traćenja” vremena. Aktualizirati prostor garderobe kao prostor gdje ste prisiljeni zadržati pogled zato je mudra subverzivna strategija, i ponešto odgovara repetitivnom ponavljanju vagine u Vagininim monolozima koje Kiselić Ledinsky čita iz gledališta, u drugom dijelu Branke, a koje vas uvijek iznova suočava s društvenom nelagodom ženske seksualnosti. Strategija zločinca koji izvodi žrtvu mjesto je kojeg Kiselić Ledinsky pokušava problematizirati. “Uniforma” skinheadsa u kombinaciji sa izbrijanom glavom začudno je mjesto iz kojeg se progovara o poziciji žene žrtve nasilja, i ta je začudnost naravno namjerno odabrana, dapače na njoj Branka konceptualno počiva. Iz nje prolazi i dvosmislenost Ledinskyjeve pozicije – poigravanje sa relativizacijom i pozicije žrtve i pozicije nasilnika, koja može biti zastrašujuće cinična. Preuzimanje uloge žrtve pojava je koja se čini čestom u recentnom političkom diskursu u Hrvatskoj –  obično se radi o bizarnom obratu predstavljanja žrtvom dominantnih struktura zato jer drugima nisu zanijekana prava za koja se podrazumijeva da ih vi imate, ili pak kakav diskurzivni salto kao onaj koji tvrdi da su “bijelci nova potlačena rasa“. Naravno da je svaki nasilnik prethodno bio nečija žrtva, naravno da je svaki zlostavljač prethodno bio zlostavljan, ali ono što je politički problem nisu pojedinačne biografije i psihološki portreti već okamenjeni sustavi koji kontinuirano, generacijski i tradicijski legitimiraju nasilje, i politička sedimentacija pacificirajuće normalizacije koja se pritom stvara. Ne može bilo tko biti žrtva u tom univerzumu slobodno izabranih plutajućih identiteta, jer su neki manje slobodni od drugih da čine te izbore, ekonomski, povijesno, politički i diskurzivno. Kiselić Ledinsky pokušava vratiti problem na pitanje tijela kao mjesta fokalizacije, a onda nužno i izvedbenosti, ali nije sigurno koje je pitanje zapravo postavljeno da bi ga (izvedbeno) tijelo (koje je, u Kiselićevom monologu arhetip, identiteti, zajednica, prostor, značenje, otpor, memorija, stroj i cijeli drugi niz riječi) problematiziralo. Vjerojatno je jednostavno riječ o tijelu kao praznom mjestu upisivanja bilo čega i ničega, ali je problem što to negira cijelu materijalnu dimenziju nasilja i zlostavljanja, koja nastaje kao toksična konstrukcija oko neke vrlo specifične tjelesnosti, a ne bilo koje nafantazirane tjelesnosti. Izvedba Antonija Kiselića Ledinskog u Branki je, pak, izuzetna, sa vrlo jakom energijom koja je zavodljivo zauzdana i koja stvara uzbudljivu scensku napetost.

Carmen Renate Fugošić vjerojatno je najpitkiji dio ovog kvarteta izvedbenih radova pod zajedničkim nazivom Bez subjekta. On počiva na dva ključna momenta. Jedan je potpuna transformacija foajea HKD-a, uz pomoć zavjesa i taktički raspoređenih lampi iz prevelikog, nespretnog, posve anti-socijalnog prostora, iz kojeg jedva čekate pobjeći, u ugodnu kukuljicu opuštenog šaputanja oko stolova i dijeljenja vina iz demižona, pod toplim crvenkastim svjetlom. Druga je glumica Nina Sabo, koja bi svojom toplinom, dovitljivošću i nježnim vladanjem scenom vjerojatno uspjela natjerati kaktus da joj otpjeva Sretan rođendan i nacrta obiteljsku kuću. Ona funkcionira kao kakva voditeljica salona, koja koristi gatanje kao socijalno ljepilo i generator atmosfere. Razgovori koji slijede naizmjence slažu ponešto zbunjene komentare publike i Ninine doskočice na licu mjesta te generalno rezultiraju bogatom društvenom dinamikom. Carmen nema nekih posebnih pretenzija, ali jasno komunicira međudjelovanje izvođača i prostora kao generatora društvenosti, i njegovu specifičnost koja onda uvjetuje i specifičnost društvenosti svake zadane situacije. U tom smislu ispražnjenost Carmen od Carmen ima smisla, jer intenzivnije upućuje upravo na društvenu razmjenu naspram fokusiranosti na lik i njegovu priču. 

Foliot Liberte Mišan je mudro postavljen kao treći po redu, kako bi iza njega uslijedila kuštrava raspršenost društvenosti Carmen. Foliot je jedino rodno drugačije kodirano ime od Eve, Branke i Carmen. Upravo nas ostala tradicionalno ženska imena navode na pomisao da je i ovdje riječ o osobnom imenu, ali foliot je također i ime mehanizma s utezima mehaničkog sata nastao u XIII. stoljeću – radi se o okomitoj poluzi s utezima na obje strane. I Foliot uistinu funkcionira kao kakav izvedbeni mehanizam, pokrenut da sam radi za sebe, bez kakvog cilja ili jasne uporabne vrijednosti. Inicijalna situacija izvođača (Jaka Žilavec, Dajana Jurman-Ospi, Dorian Mataija, Aldo Tomassi, Robert Maloić, Deni Sanković) postavljenih u krug, leđima okrenutih jedni od drugih, koji se polagano pokreću formirajući kakvo čudnovato tijesno kolo, kao da čuva daleke odjeke kakvih lokalnih folklornih tradicija. Ali ako i ima takvih odjeka, oni su u potpunosti podvrgnuti mehanizmu predstave, i ne govore ništa više o svojim izvorima. Nakon početne vrteške, izvođači se raspršuju prostorom i repetitivno izvode radnje poput pomicanja nevidljivog komadića nečega s jednog na drugi dio dlana, izvrtanja u trbušnjacima, zabijanja čavlića u nepostojeći zid. Međutim te radnje nisu mimske i nisu doslovne, i ono što se pitaš jesu li naknadno izvučeni sitni rekviziti koje izvođači prosipaju po podu: čavlići, gumice, novčići, komadići plastike, sigurnosne igle ono što te navelo da naknadno pridaješ smisao posve apstraktnoj radnji, onako kako već naša ljudska potreba za prepoznavanjem struktura funkcionira. Pokrete bez zvukova ubrzo zamjenjuje zvuk harmonike, a potom i nesnosna buka drvenih čegrtaljki, koje s veseljem počinje proizvoditi sama publika kad joj se ponude ove napravice. U smislu promišljanja prostora Foliot je možda najambicioznija od četiri cjeline, ali istovremeno i najhermetičnija. Ovo je rad koji po mom sudu ima najviše potencijala da se pretvori u “cjelovečernji” komad, ili je možda riječ o tome da mi ostao posve zagonetnim, pa me zato i najviše intrigira.

Scenografski prostori MAP-a, ako je suditi po viđenom, modul su koji njeguje ozbiljne i odgovorne umjetnike koji promišljaju prostor scene u njegovim različitim kompleksnostima. Osobito mi je drago da se cijeli program događa u Rijeci, koja zaista zaslužuje kvalitetne obrazovne i produkcijske mogućnosti za umjetnike. 

Na tragu njegovog interesa za vizualni ritam kojeg skulptura postiže u prostoru, knjigu umjetnika je koncipirala kao neprekinuti niz apstraktnih uzoraka postignutih kompjuterskom manipulacijom, čime pažnju usmjerava na suprotno, na dokumentiranje izvornog stanja materije svjetla zatečene u javnom prostoru, kojeg nam prenosi kao osjetilni doživljaj i estetsko iskustvo.

Nakon predstavljanja knjige, studenti Akademije primijenjenih umjetnosti Rijeka predstaviti će radove koji su nastali tijekom dvotjedne radionice mapiranja svjetlosnih reklama u Rijeci. Studenti će obrazložiti različite pristupe istraživanju svjetlećih reklama u urbanoj jezgri, a rezultati radionice biti će objedinjeni u katalogu koji će se otisnuti tijekom travnja.

Promocija će biti održana u srijedu, 1. travnja, u Malom salonu MMSU-a,  s početkom u 17 sati.

Izlažu studenti Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Petar Agapito, Andreja Jandrečić, Liberta Mišan, Petra Nježić i Dino Topoljnjak. Iza koncepcije projekta stoji Lara Badurina.

Izložba će biti otvorena do 1. do 19. travnja u Galeriji VN.

Pozdrav s Jadrana u režiji Edvina Liverića, Destinacija Trafik: Divljač autora Selme Banich, Mile Čuljak, Magdalene Lupi, Edvina Liverića i Silvie Marchig, Diva Edvina Liverića, Jalova Magdalene Lupi Alvir te 15 minuta Trafika izvedbenog kolektiva obilježit će petnaest godina od kako je odigrana prva izvedba Hodača, predstave kojom započinje rad Trafika.

Projekt su pokrenuli autori predstave Magdalena Lupi, Iva Nerina Gattin, Branko Žak Valenta, Alex Đaković, Edvin Liverić i Lara Badurina, koji još dan danas djeluju u Trafiku. Najnoviji projekt 15 minuta Trafika kruna je ovog mini festivala. “U tom premijernom projektu skupina autora okupljena oko Trafika propituje pitanja što smo mi Trafiku i što je Trafik nama nakon petnaest godina zajedničkog istraživanja identiteta na rubu vremena i prostora? Ovo je možda najegoističnija Trafikova propozicija njezinim članovima Trafikantima do sada. Propozicija ponovnog propitivanja sebe i vlastitog identiteta kroz Trafikov identitet”, najavljuju iz organizacije.

Raspored prestava potražite na službenim stranicama.

Stefano Katunar predstavnik je mlađe generacije kipara. Na ovoj izložbi predstavit će niz knjiga-objekata, rad naslova Biblioteque. Multidisciplinarna umjetnica Lara Badurina u Parizu izlaže dio iz svog ranijeg rada Limitirana serija (2006-2011), od kojih u Parizu izlaže seriju vaza 2,4, i 7. Radovi Katunar i Badurine naizgled su slični po načinu djelovanja na materiju i po svjesnoj dekonstrukciji postojećih industrijskih proizvoda za masovnu upotrebu, ali i po brižljivoj rekonstrukciji kojom se objekti ukrašavaju i brižljivo izlažu. Neosporna estetika obnovljenih proizvoda, zaogrnutih u muzejske vitrine zadobiva gotovo znanstvenu verifikaciju. 

Stefano Katunar kirurškim skalpelom obrađuje književnost i larpurlartistički poetizira materiju, dok Badurina razbija jeftinu kinesku keramiku da bi ju ponovno spojila u jedinstveni objekt. Njihove radove tako povezuje jednaka subverzivnost i politiziranost intervencije. Oboje umjetnika propituju obrtnički i tvornički rad, preciznost izrade, vještinu izvedenog, nekadašnju srodnost umjetnika i obrtnika-majstora, kao i estetiku koja opstaje usprkos rubu kiča ili njegovoj blizini.

Izvor: NO / Foto: Lara Badurina, Limitirana serija 

Ograničena serija je izložba sedam repetitivnih kiparskih postupaka, koje je Lara Badurina odabrala još 2006. godine. Ponavljanje čini izbor od tri identične kineske vaze masovne industrijske proizvodnje, koje umjetnica razbija na komade te iz njih sastavlja tri unikata. Svaka vaza, u konačnici je obilježena shemom karakterističnom za muzejsku klasifikaciju arheoloških predmeta. Badurina svojim serijskim djelom u nastajanju bilježi detalje koje je moguće zapaziti samo ponavljanjem i uspoređivanjem objekata u seriji. Umjetnica smatra da nije moguće ponavljati predmete, ali je moguće sastavljati i ponavljati kontekste u kojima specifičnost, jednokratnost i orginalnost svakog objekta postaje vidljiva. Ovim postupkom pod znak pitanja stavljena je i orginalna aura umjetničkog djela, što autorica i naglašava apsurdnom izjavom: “Identične vaze su različite.”

Lara Badurina tematizira odnos orginala, produkcije i potrošnje te odnosa djela i procesa u preobrazbi. Razbijanjem serijski napravljenih vaza i produkcijom orginalnih proizvoda, umjetnica postavlja u središte svoju poziciju unutar umjetničkog tržišta. U seriji okrugih stolova, Badurina je proteklih godina razlagala protuslovlja u odnosu stvaranja i rada, koje sada ponavlja i u Ograničenoj seriji. Smatrajući da rad često doživljavamo kao nužnost i represiju, Badurina drži da postoji pozitivna kvaliteta rada koja umjetnika oslobađa i podsjeća na vrijednosti uključene u kreativan način bivanja. 

Lara Badurina rođen je 1968. u Rijeci. Kiparstvo je diplomirala na ljubljanskoj Akademiji za likovnu umjetnost. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatsko, Sloveniji i u svijetu, a pored izložbene djelatnosti, bavi se scenografijom i oblikovanjem svjetla. Trenutno je docentica na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, na Odsjeku za kiparstvo i scenografiju. Živi u Ljubljani. 

Više informacija o izložbi koja je otvorena do 4. studenog u ljubljanskoj galeriji Kapsula, možete saznati ovdje.

Izvor: Kapsula