U knjizi Na rijekama Martina Michaela Driessena jedna od pripovijetki Pierre i Adéle prati slučaj dviju obitelji čiju granicu posjeda čini rijeka. Rijeke su tijekom stoljeća postajale granicama između teritorija, postajale su točke razdvajanja, dok su nekoć bivale mjestima susreta kuda se plovi, gdje se zajednički napaja stoka, pere rublje ili lovi riba. No, unatoč ljudskom nastojanju za uspostavljanjem granica korištenjem rijeka, one ipak meandriraju, mijenjaju se i žive svoj život narušavajući striktne barijere što ih je osmislio čovjek.

Dok simboličke barijere pokušavaju ograničiti kretanja ljudi, posredovanjem fizičkih barijera ljudi pokušavaju ograničiti ili preusmjeriti kretanje rijeka u korist pojedinaca, a nauštrb zelene infrastrukture. One postaju kanali, gube svoj prirodni tok, a razine vodostaja i brzine se mijenjaju te je životu rijeke, njenom ekosustavu i naseljenim područjima sustavno ugrožen opstanak. Izgradnja i pregradnja rijeka radi konstrukcije malih hidroelektrana zadnjih je desetljeća stvarnost čitavog Balkana. Posljednje divlje rijeke i bogatstvo vodnih resursa privukli su inozemne ulagače koji teže ka profitu stečenom u “slabije razvijenim dijelovima Europe”, iskorištavajući nestabilne političke situacije i sveprisutnost korupcije. Posljedice njihova djelovanja reflektiraju se na živote svih živih bića koja žive u blizini rijeka, uključujući i ljude koji su izgradili svoje domove te žanju svoje usjeve zahvaljujući njima.

Međutim, kolektiviziranjem, direktnim akcijama i lobiranjem lokalno stanovništvo uspijeva postići impresivne rezultate po pitanju sprječavanja izgradnje malih hidroelektrana ili drugih sustava eksploatacije rijeka. Jedan od recentnijih primjera takvog uspjeha koji je daleko odjeknuo jest inicijativa Hrabrih žena Kruščice koje su od kolovoza 2017. do prosinca 2018., više od 500 dana svojim tijelima blokirale lokalni most ne bi li spriječile prolazak strojeva i izgradnju dviju malih hidroelektrana, dok su paralelno s protestima vodile i pravnu bitku. Njihova borba popraćena policijskim nasiljem i zastrašivanjem investitora najzad je rezultirala uspjehom i sudskim su putem uspjele zaustaviti početak izgradnje dviju planiranih hidroelektrana. Njihova je borba prepoznata i na međunarodnoj razini značajnim priznanjima poput “zelenog Nobela” koji je 2021. pripao članici inicijative Maidi Bilal. Usto, Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine posljedično je usvojio Deklaraciju o zaštiti rijeka zapadnog Balkana kojom se lokalne zajednice štite od ogromne štete koju im nanosi izgradnja hidroelektrana. Borba Hrabrih žena Kruščice motivirala je niz različitih inicijativa, ali i osnažila one ljude koji istovremeno dijele istu borbu za spas rijeka.

Naime, ljudi koji ustraju u zaštiti rijeka i njihovih ekosustava doista ima mnogo. O tome zorno pripovijeda dokumentarni film Blue Heart koji predstavlja problem gradnje malih hidroelektrane na području Balkana te inicijative organiziranih pojedinaca i kolektiva koji uspješno brane prirodne resurse koji su ih othranili. Među njima ključnu ulogu igraju mladi ljudi koji prepoznaju da će upravo njihovi naraštaji snositi posljedice aktualnih eksploatacija. U spomenutom filmu ponajviše se ističe Rok Rožman, nekadašnji olimpijski veslač i biolog, a danas aktivist koji je 2015. godine započeo inicijativu Balkan Rivers Tour koja je do danas izrasla u organizaciju Balkan River Defence. Članovi organizacije djeluju poput ambasadora balkanskih rijeka, u nastojanju da kroz niz eksperimentalnih i nekonvencionalnih pristupa (poput izrade dokumentarnih filmova, tura kajacima i kreativnih protesta) osvijeste ljude i senzibiliziraju ih za očuvanje prirodnih bogatstava.

Takvi eksperimentalni i nekonvencionalni pristupi osvještavanja javnosti i diseminaciji teško probavljivih informacija nerijetko se vezuju za umjetnost i performativne prakse, odnosno ono što nazivamo artivizmom. U našem aktualnom kontekstu za prakse artivizma vezujemo Extinction Rebellion, globalni pokret čiji je ogranak odnedavno vrlo prisutan i u Zagrebu i Dalmaciji, a o čemu je ranije pisala Tena Starčević. Artivistički pristupi javljaju se još sedamdesetih godina prošlog stoljeća u osvit studentskih prosvjeda i prvih većih ekoloških akcija i protesta. U isto vrijeme nastaje i land art, čijim su praksama pojedini umjetnici direktno tangirali probleme zagađenja i eksploatacije prirodnih resursa.

Među njima valja istaknuti Newtona i Helen Mayer Harrison, pionire eko arta, ujedno i profesore na Sveučilištu California u San Diegu. Ovaj umjetnički duo od 1970. surađuju s brojnim stručnjacima kako bi predložili rješenja koja potiču biološku raznolikost i razvoj kulturne i prirodne zajednice. Uključeni u različite inicijative za zaštitu vode i riječnih tokova, Harrisonovi krajem osamdesetih godina dolaze u Zagreb, gdje u suradnji s institucijama predlažu ekološki koncept za spas rijeke Save formiranjem vodozaštitnog područja i zaštitom prirodnog rezervata uz njezin tok kojemu je prijetilo zagađenje od industrijske proizvodnje. Koncept je predstavljen izložbom i katalogom 1989. godine, no radi početka rata nikada nije zaživio.

Na tragu njihovog promišljanja prošle je godine održana druga iteracija umjetničko-istraživačkog projekta Land Art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen, u kojem je sudjelovala i autorica ovog teksta. Umjetničke intervencije ostvarene u Ozlju i Obrežu Vivodinskom bile su posvećene rijeci Kupi i stablima uz njenu obalu. Naime, izgradnjom male privatne hidroelektrane vodostaj se podigao za čitava dva metra što je rezultiralo potpunom destabilizacijom ekosustava. Uz profesore, svoj doprinos projektu dali su i studenti Akademije likovne umjetnosti, koji su u okviru terenske nastave i in situ radionica usmjerili pažnju ka rijeci i njenoj biocenozi.

Takvim artivističkim praksama ukazivanja na probleme devastacije vodnih resursa dugoročno se bavi i kreativna platforma Ljubav za Ričinu koja okuplja umjetnike, cirkusante i kantautore mlađe generacije, kako bi zajedničkim djelovanjem potaknuli javnost na propitivanje odluka o gospodarenju Rječinom. Inicijativa je krenula krajem studenog 2020. godine pod vodstvom izvedbene umjetnice Ive Korbar nadovezujući se na akcije građanske inicijative Spasimo Ričinu koja od proljeća 2020. godine aktivno radi na istraživanju povijesti Rječine, njene bioraznolikosti, kao i svih provedenih projekata akumulacije i izgradnje hidroelektrane i njihovih reperkusija na čitav ekosustav. Ono za što se građanska inicijativa u ovom trenutku najviše zalaže jest sprječavanje planirane izgradnje višenamjenske akumulacije (vodoopskrba, obrana od poplava i hidroenergija). Dok se Spasimo Ričinu ponajviše bavi medijskim apelima i pregovorima s nadležnima, Ljubav za Ričinu radi na podizanju svijesti građana i diseminaciji informacija kroz umjetnički izričaj. Osvještavanje građana i ljubitelja Rječine primarno je usmjereno na pozitivne aspekte i specifičnosti Rječine kojima osnažuju potrebu za ujedinjavanjem i zajedničkim očuvanjem rijeke.

Biološka istraživanja Rječine se nastavljaju, a kreativna platforma Ljubav za Ričinu svoje početke veže uz nešto drugačije istraživanje. Naime, u sklopu Rijeka EPK 2020 tijekom rujna 2020. izvedena je umjetnički vođena tura kroz grad pod nazivom Nestvarni gradovi tijekom kojih su međunarodni i lokalni nezavisni kazališni umjetnici vodili publiku na putovanje i provodili je od lokacije do lokacije dajući joj nov pogled na grad i otkrivajući njegovu slojevitost kroz prostor i vrijeme. Odabrane lokacije umjetničke ture su mjesta koja su izgubila svoju funkciju i kao prostori su neiskorišteni ili su u tranziciji. Uz umjetničku voditeljica, autoricu i izvođačicu Nestvarnih gradova Ivanu Peranić, ko-autorica i izvođačica vodene etape Nestvarnih gradova uz Rječinu upravo je spomenuta Iva Korbar, pokretačica kreativne platforme Ljubav za Ričinu.

Kako je prvi poticaj za djelovanje izronio iz umjetničkog istraživanja i stvaralaštva, tako je i nastavio teći različitim rukavcima kojima plove brojni drugi umjetnici mlađe generacije. Naime, Ljubav za Ričinu na svojoj Facebook stranici održava trajni poziv na djelovanje, poziv na akcije “(…) kojima odašilju poruku iskrenog zanimanja, njege i brige za rijeku te kojom stvaramo s prirodom uravnotežen, međusobno obogaćujući odnos rijeka i čovjeka”. Predložene su kantautorske, izvedbene, penjačke, biciklističke, kuharske, znalačke, pa i nijednom žanru pripadajuće izvedbe, s naglaskom na to da kreativna platforma nije mjesto vlastite autorske ili političke samopromocije, već mjesto podržavanja Rječine. Svoje je (re)akcije od početnog poziva dosad predstavio niz umjetnica i umjetnika koji su izvedbama uz obalu usmjerili pažnju na rijeku i na njenu vrijednost. Snimke svojih izvedbi autori su slali kreativnoj platformi koja je potom iste učinila dostupnima putem YouTube kanala Ljubavi za Ričinu.

Uz Ričinu su zasvirali bendovi i kantautori: The Siids, Ivan Škrabe, bend Krešo i Kisele Kiše te Nina Romić. Cirkuska i izvedbena umjetnica Nives Soldičić svojom je performativnom akcijom na Ričini osvijestila građane o životu bjelonogog raka Rječine čiji život visi o niti. Viseći i sama o niti, Nives Soldičić uprizorila je bjelonogog raka, a izvedbu je pratila naracija Ive Korbar ispričana iz prvog lica bjelonogog raka. Dojmljivu su poruku poslali i Grobnički dondolaši predstavivši Ričinu kao neizostavan dio kulturne baštine, dok je Martina Goričanec snimila video u kojemu mještani koji su odrasli uz Rječinu iz vlastitog iskustva govore o devastaciji koja im se zbivala pred očima. Osim sudjelovanja umjetnika koji putem video materijala diseminiraju svoje radove i izvedbe posvećene rijeci, kreativna platforma Ljubav za Ričinu organizira i susrete na Rječini uz edukativan i kreativan sadržaj posebno usmjeren prema djeci i mladima. Prvi planirani događaj bilo je Druženje s malim vodenim stanovnicima Ričine, koje se zbog lošeg vremena nažalost nije održalo. No održala se ideja, pa se prvi susret uz Rječinu zbio u prosincu 2020. pod nazivom Jupiter-Saturn kiss na Grobničkom polju – astronomska delicija, organiziran u suradnji s Akademskim Astronomskim Društvom Rijeka.

Zadnji takav edukativno-kreativni susret održao u rano ljeto 2021. godine pod nazivom Rijeka, ja na plaži Vlaštić na Rječini. Ideja jednodnevnog druženja bila je razgovor o egzistencijalnoj i intimnoj pripadnosti prostorima s kojima i u kojima živimo. Koliko se prirode bojimo, a koliko je još uvijek volimo? Kako percipiramo krš i krški krajolik kao prirodnu specifičnost podneblja u kojemu živimo? Tom se temom posebno bavio dr. sc. Ivo Lučić, karstolog, novinar, istraživač i aktivist koji je uz obalu Rječine održao predavanje o fenomenu krša te o kršu kao kulturnom krajoliku u kojem se isprepliću bogatstva podzemnog svijeta, ali i ideja krškom podzemlju kao o depou iracionalnih strahova. Zvjezdana Jembrih kreirala je posvetu rijeci, stvarajući za nju specifičnu formu land art rada koji je postavila na granici obale i rijeke. Žuta boja dugačkog platna koja je obrglila rijeku ima asocijativnu vrijednost, aludirajući na ljetnu boju žita. U participativnoj akciji s mladim volonterima Zvjezdana Jembrih je odmotala platno oko obale, stvarajući tako i performativan rad koji je rezultirao kolektivnim land artom. Kad je rijeka natopila platno koje je postalo teško i neuhvatljivo, bilo je potrebno izvaditi ga iz Rječine. U duhu cijelog događaja – ne ostavljaj ništa iza sebe – ruke mladih i još mlađih posjetitelja Rječine ponovno su namotale platno, stvarajući tako novu i nenadanu umjetničku akciju koja nosi simboličnu poruku zajedništva.

Događaju se pridružio sportsko-penjački klub Rirock climbing, kao i Marinko Babić koji je predstavio svoje podvodne fotografije, naglašavajući bogatstvo flore i faune Rječine. Na razgovor o individualnoj povezanosti s rijekama koji je moderirala Iva Korbar skladno su se nadovezale i izvedbe mladih kantautora Ivana Škrabe, Linde Uran i Martina Ladike. Svi kantautori svoje su pjesme izveli uz obalu Rječine, a svaka od njih odzvanjala je njihovom povezanošću s vodom, s rijekama, s Rječinom.

Kroz nenametljiv, ali odlučan oblik otpora, kreativna platforma Ljubav za Ričinu nastavlja usmjeravati pažnju šire javnosti, a posebno mlađih generacija prema rijeci. Ona potiče, educira i osvještava, gradi zajedništvo i kolektivnu želju za spas Rječine. Obraćajući se djeci i mladima, educirajući ih na mekan i brižan način, Ljubav za Ričinu anticipira budućnost, generacije koje će doći i koje možda neće imati priliku posjetiti rukavce Rječine ili se susresti s bjelonogim rakom. Generacije koje će doći možda neće razumjeti zašto rijeke treba spasiti, jer rijeka kakvih poznajemo više neće biti. O takvim rijekama možda će se tek čitati u knjigama, u pripovijestima o obiteljima, posjedima i rijekama koje neometano žive svoj život.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Sedmo izdanje Ars Kozare održat će se od 23. do 31. kolovoza na lokalitetima Mrakovica i Glavuša u okviru Nacionalog parka “Kozara”, u organizaciji likovne udruge Tač.ka iz Prijedora. Kako je Ars Kozara otvorenog karaktera, svi su dobrodošli pridružiti se organizatorima i sudionicima u praćenju realizacije odabranih umjetničkih projekata, razgovorima, diskusijama i prezentacijama.

Ars Kozara prati ideju pokreta umjetnost u prirodi (Art in Nature) koji je se počinje širiti ’90-ih godina prošlog stoljeća. Ideja tog pokreta je stvaranje umjetničkih radova u prirodnom okruženju i najvećim dijelom od materijala nađenih u prirodi. Tako i Ars Kozara, osim klasičnih instalacija i skulptura, proširuje polje interesa i na eksperimente šireg interdisciplinarnog polja koje obuhvaća i umjetnost koncepta, video-umjetnost, relacionu umjetnost, fotografiju, kritičke tekstove, eksperimentalnu poeziju, istraživački rad… 

Izvor: SEEcult.org

Marko Sepl, akademski kipar, magistrirao je na Accademia di Belle Arti u Firenci. Tamo počinje izlagati u galerijama te dvije godine za redom u Muzeju za modernu umjetnost Luiggi Pecci. Počinje proučavati antropozofije te radi tematske radove, performanse, od kojih je istaknut performans kojim prikazuje ljudsko biće kao platformu mogućih intervencija na manifestaciji Bijela Noć u Firenci, te performans u Helsinkiju kojim ukazuje na preživljavanje umjetnika kao umjetničkog djela.

Patricio Schwanek predstavit će fotografije koji su jedini dokaz postojanja starih civilizacije na argentinskim stijenama. Rođen je u Catamarci u Argentini. Studirao je režiju i produkciju na nacionalnom Sveučilištu u Cordobi, te filmsku režiju na Sveučilištu u Rimu. U Buenos Airesu upisuje privatnu školu scenarija Guionarte, a u Caamarci upisuje smjer filozofije i pedagogije na nacionalnom sveučilištu. Od 1989. radi na različitim područjima komunikacije, politike, publiciteta, umjetnosti, televizije i filma.

Otvorenje izložbe je u utorak, 27. ožujka u 20 sati.