Radni uvjeti u civilnom sektoru u tom smislu ne samo da prate šire negativne trendove, nego su jedna njihovih od najvećih žrtava, bivajući ujedno uvjetovanima i specifičnostima projektnog financiranja, koje predstavlja izazov za tipičnu regulaciju rada, kao i širim sistemskim problemima nacionalne politike prema civilnom društvu. U kulturnom sektoru, primjerice, ti se problemi ogledaju u rezovima, ali i destruktivnoj politici financiranja kulture, koja na nacionalnoj razini jasno ide na štetu nezavisne kulturne scene.

Kao što je opetovano rečeno, pandemijski je šok u prvi plan gurnuo sve faktore prekarnosti rada u civilnom društvu, s naglaskom na kulturu, čija je mogućnost provedbe programa i aktivnosti bila direktno pogođena. Otvorivši i neka šira pitanja regulacije rada koja se na specifičan način odnose na rad u organizacijama, poput rada na daljinu ili od kuće, pandemija je ujedno otvorila prostor za novu rundu intervencija u radno zakonodavstvo, a time i priliku da se niz njegovih aspekata – kako općih, tako onih važnih za civilno društvo – adekvatnije adresira.

Ili manje adekvatno. Ranije ovog je mjeseca u javno savjetovanje je pušten Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. U uvodnoj ocjeni stanja, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kao predlagatelj navodi kako se potreba za intervencijama nametnula “imajući u vidu razvoj suvremenog tržišta rada, kojega je u značajnoj mjeri omogućila digitalizacija i automatizacija poslovnih procesa, kao i s tim vezane nove prakse koje podrazumijevaju sve fleksibilnije mogućnosti poslovanja i rada, a osobito nove oblike rada u području radnih odnosa”. Također se navodi kako je važeći opći zakonski okvir postao preuzak “uslijed demografskih promjena koje su izražene u posljednjem desetljeću, u vidu pada nataliteta te starenja stanovništva i pojačanih migracija, a time i nedostatka radne snage na tržištu rada”.

Premda navedeno sugerira kako nove izmjene dopune zakona iz 2014., nakon onih iz 2017., primarno reagiraju na neke pojave udaljene od civilnog sektora, poput platformskog rada, one se u nekoliko ključnih točaka temeljno odnose na rad u OCD-ovima. Tim smo se povodom za komentar obratili Lani Kučer, pravnici i članici Glavnog odbora Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista – SKUPA, kako bi nam razjasnila glavne reperkusije predloženih izmjena i dopuna Zakona o radu na radne uvjete u civilnom društvu.

Komentirajući opće odlike Nacrta, Kučer je istaknula kako je njime “Vlada nastavila smjer fleksibilizacije tržišta rada i izostalo je jačanje radničkih prava odnosno poboljšanje položaja radnica_ka. Povećavanjem opsega dodatnog rada te omogućavanjem osobama od 65 godina i više da nastave raditi, vlast želi svoje loše odluke u upravljanju i ekonomskom razvoju zemlje prelamati preko leđa radničke klase”. Konkretnije, Kučer navodi kako se “pod krinkom ‘pogodnosti’ rada od kuće i rada na daljinu (a posebno za one koji_e skrbe o članovima obitelji) uvode novi oblici rada koji imaju vrlo dvojbene učinke na mentalno zdravlje, zaštitu na radu i rodnu ravnopravnost”.

Kučer također upozorava na neadekvatno razlikovanje rada od kuće od rada na daljinu, budući da ugovaranje potonjeg za posljedicu ima “neplaćanja naknade troškova koje Zakon predviđa samo za rad od kuće”. Smatra kako će navedeno za posljedicu imati da će u praksi poslodavci svaki rad od kuće ugovarati kao rad na daljinu. Kučer nadalje ističe kako će ovakvo normiranje rada predstavljati problem za ionako podfinancirane organizacije civilnog sektora, za koje je izvjesno da ne raspolažu sredstvima za naknadu troškova rada od kuće. No ono će se također loše odraziti i na preopterećene radnice_ke, koje rad od kuće sustavno gura prema preopterećenju i burnoutu.

Što se projektnog rada kao centralnog problema civilnog sektora tiče, Kučer smatra kako se “ionako prekaran položaj naših radnica_ka koji proizlazi iz projektnog financiranja, predloženim izmjenama Zakona još se više produbljuje i legitimira”. Suprotno samohvali Vlade, koja tvrdi kako izmjenama ojačava položaj radnika_ca na određeno, Kučer napominje da će “radnice_i u udrugama biti izrazito pogođeni izmjenama koje izričito predviđaju i ozakonjuju projektni rad kao osnovu za ugovor na određeno”. Naime, Kučer upozorava da Nacrt uključuje “odredbe kojima se kao iznimka od ograničavanja trajanja rada na određeno na tri godine ili tri ugovora propisuje rad za potrebe dovršavanja projekta koji se financiraju iz fondova EU”.

Dakle, europski projekti kao poznati faktor otežavanja radnih uvjeta u polju, ponajviše zbog administrativnih opterećenja, ali i problema s provedbom, sada postaju i formalnim faktorom prekarizacije. Kučer smatra kako navedene intervencije “samo daju legitimitet da se radnice_ke u civilnom sektoru permanentno zadržava u nesigurnom i nepovoljnom položaju koji proizlazi iz rada na određeno, umjesto da se u udrugama zapošljava na neodređeno vrijeme i da se adekvatnim, sustavnim i održivim financiranjem omogući da udruge kao poslodavci poštuju radnopravne propise”. Proširujući njen sud, moglo bi se zaključiti kako Vlada, umjesto da kapacitira sektor da probleme nadilazi, naprosto legalizira neodržive strategije improvizacije koje su organizacije prisiljene koristiti da bi se s njima nosili.

Konačno, Kučer problematičnima i zabrinjavajućima smatra “izmjene kojima se poslodavcima omogućuje poslodavcima da, u slučaju prekida rada zbog ‘izvanrednih okolnosti’, koje pritom nisu u Zakonu taksativno navedene, jednostrano smanje plaću zaposlenika na 70%” te upozorava kako se time otvara prevelika mogućnost manipulacijama poslodavaca koji u radnim odnosima imaju znatno moćniju poziciju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Lana Kučer i Noah Kraljević, članovi Glavnog odbora, u razgovoru su nam rekli više o specifičnim uvjetima rada u civilnom neprofitnom sektoru, kao i o planovima za buduće djelovanje novoosnovanog sindikata.

Iako se o izuzetno prekarnim uvjetima rada u neprofitnom sektoru govori godinama, dosad je vladao stav da ih, zbog specifičnosti sektora, nije moguće rješavati klasičnom sindikalizacijom. I vi u svojim prvim istupima adresirate te specifičnosti, pa za početak možete li ukratko podsjetiti o kakvim je preprekama riječ i kako se one reflektiraju na primjenu radnog zakonodavstva u radu udruga?

SKUPA: Neprofitni sektor se najvećim dijelom financira kroz vremenski ograničene projekte (najčešće na godinu, dvije, nekada i manje), dobivene na natječajima donatora (državnih i institucija Europske unije, međunarodnih ili privatnih organizacija) koji su često neredoviti (neplanski). Dobivanje sredstava je neizvjesno jer je i konkurencija među organizacijama velika te tako ne postoji garancija osiguravanja sredstava za stabilno dugoročno djelovanje organizacija. To dovodi do nestabilnih i prekarnih uvjeta rada jer je rad nerijetko ugovoren putem ugovora na određeno, često na nepuno radno vrijeme, putem ugovora o djelu, autorskih ugovora i drugih oblika privremene zaposlenosti. U kontekstu radnih prava problemi su zato najčešće vezani za nepoštivanje prelaska na ugovor na neodređeno za radnice i radnike koji više od tri godine rade na istom radnom mjestu, potom za nepoštivanje prava vezano za porodiljni dopust, neadekvatno reguliranje bolovanja, nemogućnost priznavanja i plaćanja prekovremenog rada te prava na isplaćivanje otpremnine u slučaju otkaza. Također, kako se radi o projektnim sredstvima, plaće se ne mogu se korigirati u skladu sa situacijom u gospodarstvu, primjerice inflacijom, što je sada vrlo aktualno pitanje. Ovakvi uvjeti privremene zaposlenosti ili izrazito prekarnog rada negativno utječu na druge aspekte života radnica_ka, otežan im je pristup financijskim uslugama (npr. kreditima) i ne mogu postići financijsku stabilnost što je uvjet za egzistencijalnu sigurnost.

Velik problem predstavlja radno preopterećenje i sagorijevanje (burnout) gdje je jedan od važnih uzročnika upravo administrativna zahtjevnost provedbe projekata te iscrpljujući ritam pisanja prijavnica i izvještavanja. Pri osnivanju sindikata, i nama samima kao radnicama_ima u ovom sektoru jedan od najvećih izazova bio je kako pronaći vrijeme i kapacitete za pokretanje sindikata. Također, česta je i samoeksploatacija, kako zbog projektnih zadatosti, tako i zbog toga što radnice i radnici percipiraju rad u udruzi više kao poziv, “rad iz ljubavi”, uvjerenja i volonterski, dok su manje osviješteni o pripadnosti radničkoj klasi i svojim radničkim pravima.

Razlozi koji obično onemogućavaju cjelovitu primjenu radnog zakonodavstva u udrugama su velikim dijelom zadatosti projektnog financiranja, ali i to što poslodavci i radnici nisu upoznati sa svojim pravima i obavezama te u organizacijama često ne postoje službeni protokoli koji bi adresirali ovu problematiku.

Gdje vidite prostor za djelovanje sindikata SKUPA, koje su strategije rada i prema kome su usmjereni radnički zahtjevi?

SKUPA: S obzirom na specifične probleme civilnog sektora koji proizlaze iz financiranja i načina funkcioniranja udruga želimo se boriti protiv nesigurnih i prekarnih oblika rada, ugrožavanja materijalnih prava i izrabljivanja, mobbinga i diskriminacije, protiv burnouta te negativne percepcije o radnicama_ima u civilnom sektoru. U našem radu fokusirat ćemo se na okupljanje što većeg broja radnica_ka, istraživanje njihovih potreba, edukaciju članstva, pružanje pravne i drugih oblika podrške te aktivističko djelovanje s ciljem osvještavanja javnosti o problemima s kojima se radnice i radnici u našem sektoru suočavaju. Upozoravat ćemo na štetne prakse poslodavaca, dok ćemo one dobre isticati i usustaviti kako bi bile pravno obvezujuće.

Zbog činjenice da je odnos radnica_ka i poslodavaca u našem sektoru specifičan te ne govorimo o klasičnoj podjeli rada i kapitala, radnički zahtjevi biti će usmjereni na više strana. Osim s udrugama u svojstvu poslodavaca, otvarat ćemo dijalog i s donatorima odnosno lokalnim, nacionalnim i europskim tijelima, te političkim i drugim akterima zaduženim za izdvajanje i dodjelu sredstava. SKUPA će kroz svoje djelovanje, uz fokus na uže područje radničkih prava adresirati i šira društevno-politička pitanja, ponajprije socio-ekonomska. Želja i ambicija je izgraditi progresivan sindikat čije se vrijednosti reflektiraju kako u unutrašnjem ustroju i radu, tako i u djelovanju u široj zajednici i javnosti.

U procesu je izrada novog Zakona o radu. Donosi li on, prema sadašnjim saznanjima, neke promjene za radnike i radnice u civilnom sektoru?

SKUPA: Kada govorimo o primjeni Zakona o radu u neprofitnom sektoru ističemo kako udruge često nisu u mogućnosti primjenjivati sve odredbe tog zakona upravo zbog projektnog financiranja njihovog rada i brojnih administrativnih zahtjeva. Tako, npr. često ne mogu isplatiti otpremninu ili prekovremene sate jer takav tip troškova nije predviđen nekim od projekata. Projektno financiranje također utječe na to da neke udruge sklapaju ugovore na određeno vrijeme s radnicama_ima. Upravo zbog te činjenice najavljene izmjene Zakona o radu koje se odnose na to da bi radnica ili radnik ugovorom na određeno kod istog poslodavca mogla raditi najviše na tri uzastopna ugovora na određeno i maksimalno tri godine, kao i uvođenje obaveze utvrđivanja objektivnog razloga za sklapanje prvog ugovora na određeno, neće značajno utjecati na poboljšanje položaja radnica_ka u civilnom sektoru. U tom smislu se prvenstveno želimo fokusirati na dobre prakse koje postoje u udrugama, a koje proizlaze iz neformalnih dogovora radnica_ka i poslodavaca utemeljenih na dobroj volji. Cilj nam je usustaviti takve prakse i učiniti ih pravno obvezujućima u sektoru.

Neke od drugih najavljenih izmjena Zakona o radu, kao što su pravo radnika_ca na nedostupnost izvan radnog vremena, uvođenje zaštite od mobbinga ili reguliranje rada od kuće pozdravljamo, ali tek ostaje vidjeti kako će izgledati finalna rješenja te hoće li ona za radnice_ke biti efikasna, odnosno kako će se odraziti na civilni sektor. S druge strane, ne zvuče dobro najave koje se tiču smanjenja plaćenog dopusta sa sedam na pet, odnosno tri radna dana, kao ni povećanje broja dozovoljenih prekovremenih sati, skraćivanje otkaznog roka u slučajevima povrede obveze iz radnog odnosa na sedam dana i slabljenje zaštite sindiklanih povjerenika_ca.

Za uspjeh sindikata obično se presudnim smatra masovnost organizacije. Vi ste upravo prošli proces registracije. Kakav je odaziv dosad?

SKUPA: Odaziv je odličan, u SKUPA je već 40 članova i članica. Također, od osnivanja i izlaska u javnost dobili smo velik broj iskaza interesa – preko 60, a još nismo ni javno oglasili poziv za učlanjenje, što je važan pokazatelj da je osnivanje sindikata bilo izuzetno potrebno i da su radnice i radnici prepoznali važnost sindikalnog organiziranja unatoč svim specifičnostima sektora. Trenutno radimo na širenju članstva, u okviru sindikata postoji koordinacija povjerenika_ca koji su zaduženi za članstvo u pet regija na području Republike Hrvatske i kojima se svi zainteresirani radnici i radnice, vanjske suradnice, studentice, volonterke, stažistkinje i nezaposlene osobe koje rade ili djeluju u neprofitnom sektoru mogu javiti ukoliko žele biti dijelom SKUPA. Cilj je okupiti što više radnika_ca iz sektora diljem Hrvatske te što više proširiti članstvo izvan Zagreba na druge gradove i regije, gdje i sada imamo prisutnost, ali manju.

U posljednje vrijeme primjećujemo više inicijativa kolektivnog organiziranja u području radnih prava, posebno u kulturnom sektoru gdje je platforma Za K.R.U.H nedavno provodila kampanju Za poštenu plaću, a SPID izradio strukovni priručnik koji bi trebao osigurati pravedne naknade za rad u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja. Vidite li tu neki prostor preklapanja i potencijalnih suradnji?

SKUPA: Svakako smo otvoreni_e za suradnju. Naš cilj je podizanje svijesti o važnosti radničkih prava i sindikalnom organiziranju te o položaju radničke klase u našem sektoru, ali i šire. Jedan od važnih aspekata sindikalnog djelovanja je upravo umrežavanje s drugim sindikatima u cilju stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva. Posebno nam je važna suradnja sa sindikatima koji organiziraju radnice_ke u srodnim djelatnostima ili koje imaju slične probleme i izazove kako bismo kroz razmjenu iskustava i dobrih praksi pronašli rješenja za dobrobit svih. Tu spada i suradnja sa inicijativama iz kulturnog sektora, a u kontekstu područja djelovanja našeg sindikata fokus nam je prvenstveno na radnicama_ima koji rade u ili surađuju s udrugama u kulturi. Isto tako, vidimo prostor za suradnju i sa drugim sindikatima, primjerice Sindikatom novinara Hrvatske, s obzirom na to da u našem sektoru djeluju brojni neprofitni mediji čiji su osnivači uglavnom udruge ili sindikati.

U javnosti dominira negativna percepcija o radnicama i radnicima u civilnom sektoru, posebno nakon posljednjih lokalnih izbora kada su svakodnevno portretirani kao neradnici i “sisači” proračuna. Vlada ideja da rad u udrugama nije rad i da se, slijedom toga, ne bi trebao ni plaćati. Kako mijenjati tu percepciju?

SKUPA: Možda ne bismo rekli da je takva, negativna, percepcija u javnosti dominantna, no naravno da je prisutna. Više je razloga za to, prvenstveno političko-ideološke manipulacije određenih društvenih aktera, zatim i to da udruge ukazuju na socijalne nepravednosti, kritiziraju rad donositelja odluka i vladajućih, štite i zagovaraju prava skupina koje upravo društvo diskriminira što je prilično nepopularno u javnosti, a jedan od razloga je i to što šira javnost nije upoznata s djelovanjem sektora. No radnice i radnici u sektoru pružaju socijalne usluge, provode programe u mnogim područjima od javnog interesa koje korisnici_e i društvo sve više prepoznaju kao vrijedne i potrebne što mijenja i utječe na pozitivnu percepciju kako samih udruga tako i radnica_ka u sektoru. Posebno je to u javnosti vidljivo u kriznim situacijama, kao primjerice na Baniji kada su se upravo ljudi iz ovog sektora među prvima okupili i doprinijeli da se što prije pomogne stradalima.

Država na udruge svaljuje pružanje niza socijalnih usluga, za koje je prvenstveno sama država zadužena. U ovom kontekstu govorimo o svojevrsnom “outsourcingu” udruga, što je financijski svakako povoljnije za državu. Stoga smatramo da je potrebno da država udrugama omogući sustavnije financiranje kako bi se osigurao kontinuirani rad sa zajednicama i kvalitetno pružanje socijalnih usluga, kao što su primjerice njega za starije i nemoćne, rad s osobama s invaliditetom, integracija izbjeglica i drugih migranata, rad sa žrtvama nasilje i dr.

Sindikat će kroz svoje zagovaračke aktivnosti prema donatorima, tijelima državne i javne vlasti te otvaranjem tema u javnom prostoru naglašavati krucijalnu ulogu našeg rada i doprinosa funkcioniranju socijalne države kako bi suzbijali negativne percepcije i predrasude o radnicama_ima u civilnom sektoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.