Nagrada je Filipu Davidu dodijeljna u subotu, 5. rujna, na svečanosti u sklopu 15. Međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli. 

“Imao sam jaku motivaciju za pisanje Kuće sećanja i zaborava, ali nitko mi nije mogao garantirati da će se priča sa više sudbina koje se međusobno prožimaju i križaju, na kraju sklopiti u jedinstvenu cjelinu. Neke od tih sudbina su autentične, neke nadograđene, ili sasvim fiktivne. Postojao je određeni problem kako ono što je dokument pretvoriti u fikciju, a onome što je fikcija dati izgled dokumentarnog. Kako, na kraju krajeva, spojiti fantastično i realno, a da se održi žanrovsko jedinstvo romana. Do posljednjeg stranice ne znate da li se sve to uklopilo, jeste li priču ispripovijedali na način da svoju emociju, svoju motivaciju, prenesete čitaocima”, rekao da David u intervjuu u svibnju ove godine u Novom listu.

Žiri je roman Kuća sećanja i zaborava odabrao u konkurenciji od sveukupno romana: Utjehe noćnog neba Dževada Karahasana, Blue Moona Damira Karakaša, Devet Andreja Nikolaidisa i Brda Ivice Prtenjače. 

“Oslanjajući se na svojevrsno kombiniranje fantastike i dokumentaristike, vješto upotrebljavajući kabalističku tradiciju i jevrejski misticizam, narativ nam nudi različite modele suočavanja sa traumatičnom prošlošću koja podrazumijeva i mnogo više od užasa Drugog svjetskog rata. Činjenica da se samo kroz sjećanje, ma koliko ono bilo bolno, može zadržati ljudskost bitna je odrednica identiteta na prostorima bivše Jugoslavije. Jedino kroz sjećanje moguće je nastaviti život, a zaborav koji se nudi kao neka vrsta lijeka naposlijetku biva odbačen jer je lažan. (…) Roman Kuća sećanja i zaborava predstavlja, ono što velika književnost uvijek i jeste, autentičnu sliku prošlosti, dijagnozu sadašnjosti i anticipaciju budućnosti”, ističe se u obrazloženju žirija kojega su činili Enes Karić, Julijana Matanović, Milorad Popović, Hadžem Hajdarević i Vladimir Arsenić.

Književni susreti Cum grano salis i nagrada Meša Selimović dodjeljuje se od 2001. godine za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a namjera je manifestacije “obnoviti mostove saradnje i prevazilaženje nametnutih granica među književnim stvaraocima i ljubiteljima književnosti, koji pripadaju istom govornom (južnoslovenskom) području, a kojima su politika, podjele i sukobi iz bliske i daleke prošlosti nametnuli čvrste granice”. 

Kako piše Gordan Duhaček za tportal: “Bolaño se tako pokazuje piscem koji ne samo da želi (što ne treba samo po sebi podcjenjivati, jer mnogi autori padaju već na tom nivou), nego i može i zna pisati vrhunsku književnost, koja je istovremeno bogata značenjima, stilski razuzdana i inovativna, nevjerojatno uzbudljiva, ali potpuno prijemčiva za svakog čitatelja koji je spreman odvojiti malo vremena i koncentracije za uživanje u književnom remek-djelu. Još bolje, Bolaño se ne razbacuje svojim pripovjedačkim talentom, niti ga forsira kako bi ga vječno potvrđivao i tako pretvorio u teret, nego ‘samo’ piše svoju priču o seriji brutalnih ubojstava stotina žena u sjevernomeksičkom gradu Santa Teresa”.

Unatoč tomu što je Bolaño ostavio detaljnje instrukcije o tome kako je zamislio dinamiku i format objavljivanja svog kapitalnog djela, ono je se uglavnom objavljuje u integralnom obliku, poput bosanskog i engleskog izdanja, ali i – kako pokazuje srpski primjer – u dva toma.

Kao što je spomenuto, na hrvatskom su tržištu do sada objavljena dva Bolañova prozna djela: Čileanski nokturno u prijevodu Željke Somun te Divlji detektivi u prijevodu Ariane Švigir i Simone Delić. Za Divlje detektive Bolañu je 1999. godine jednoglasnom odlukom dodijeljena nagrada Rómulo Gallegos, najveće hispanoameričko književno priznanje, koje se daje za najbolji roman na kastiljskom jeziku napisan u prethodne dvije godine, a 2008. posthumno je nagrađen s National Book Critics Circle Award for Fiction za roman 2666.

V.M.

V.M.