Podzemnost, shvaćena doslovno i figurativno, osnovni je pojam za LAE. Inspirirajući se labinskim rudarima koji su 1921. godine izborili kratkotrajnu autonomiju od fašista pod geslom “kova je naša“ (jama je naša), LAE preuzima rudarsku ikonografiju i koristi simbol s dva ukrštena čekića. U labinskoj Lamparni, koja je nekada služila kao prostor za punjenje i pohranjivanje lampi rudara, osnivaju istoimeni kulturni centar, a kao krunski projekt LAE planira obnavljanje političke autonomije Labinske republike osnivanjem podzemnog grada u prostorima nekadašnjeg rudnika.

S druge strane, LAE preuzima strategije underground umjetnosti. Danas se taj pojam koristi za raznolike pojave u kulturi, no on je nastao da opiše umjetnost koja koristi masovne medije za izražavanje kulture i načina života marginalnih skupina. Iako se obračunava s ekskluzivnošću visoke umjetnosti, underground stvara drugi tip nedostupnosti koji je više mračan nego blistav, ona se ne odvija na mjestima u koja ne smiješ nego u onima u koja se ne bi usudio ući. Kada sam dobio poziv da posjetim otvorenje i pišem o Bijenalu industrijske umjetnosti imao sam dojam da napokon imam priliku zakopati malo dublje u kompleks LAE-a. Iako je riječ o velikoj međunarodnoj izložbi, tematiziranjem lokalnog industrijskog nasljeđa ipak održava atmosferu podzemnosti.

Za koncepciju ovogodišnjeg 5. izdanja Bijenala izabrani su španjolski kustos Bani Brusadin i talijanska kustosica Giulia Colletti. Colletti istražuje utjecaj rudarenja i drugih ekstrakcijskih praksi na okoliš, a Brusadin se bavi umjetničkim predstavljanjem bioloških, kulturnih i informacijskih mreža kojima pripadamo. Odvijajući se na nekoliko lokacija u Puli, Vodnjanu, Raši i Labinu, i pod naslovom Ogroman automat, ovogodišnje bijenale ispituje neopipljive hiperstrukture koje provode sveopću automatizaciju i ekstrakciju materijala, pažnje i inteligencije. Radi se o materijalnim i kulturnim silama koje usmjeravaju živa bića i prirodne resurse. Ako polazimo od labinskog rudnika i širimo njegov pojam tako da on obuhvaća sve radnike koji su u njemu radili, ugljen koji su vadili iz zemlje i arhitekturu koja je taj proces podržavala, onda zamišljamo ogroman automat. 

Prvi dio otvorenja održan je u podne na Malom rimskom kazalištu u Puli, a službeno otvorenje održano je u osam u Labinu. Nakon prvog otvorenja, u Arheološkom muzeju Istre Dragan Živadinov predstavio je kroz vodstvo instalaciju Postgravity Art::Noordung, 1995-2045 – muzejski postav dugogodišnjeg kazališnog projekta koji provodi u suradnji s Dunjom Zupančić. Riječ je o predstavi koja je praizvedena 1995. godine, a reprizira se svaki deset godina s planom da njena posljednja izvedba 2045. godine bude održana u geostacionarnom satelitu izvedenom prema zamislima slovenskog inženjera i vizionara rođenog u Puli, Hermana Potočnika Noordunga. Projekt se razvija u sklopu Kulturnog centra europske svemirske tehnologije koji su Živadinov, Zupančić i Miha Turšič osnovali 2006. godine u Vitanju, a radi se o jedinoj svemirskoj organizaciji posvećenoj kulturizaciji svemira. 

U sklopu instalacije izloženi su umboti (umjetnik + robot) koji imaju mogućnost zamijeniti glumce_ice koji_e ne dožive kraj pedesetogodišnjeg projekta. Važan dio instalacije su monitori na kojima se sve pojedinosti o projektu mogu pročitati, no oni nažalost nisu radili za vrijeme informansa. Ta situacija nije pokolebala Živadinova jer je on kao trenirani kozmonaut uvijek spreman na grešku – postgravitacijska umjetnost je sistemska, a svaki sistem pretpostavlja grešku i tako je video projekcija substituirana opsežnim katalogom. 

Nakon Arheološkog muzeja nije bilo organiziranog vodstva. Držao sam se ljudi koje poznajem iz Zagreba dok smo pokušavali uhvatiti što više od bogatog programa u Puli. Naše lutanje nije dalo korisne rezultate dok nismo pronašli susretljivog Banija Brusadina koji nas je proveo kroz izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti Istre koja tematizira globalne tehnološke fenomene. Instalaciju 1 Star Review Tour potpisuje !Mediengruppe Bitnik u suradnji sa Selenom Savić i Gordanom Savičićem, a ona se sastoji od udobnih masažnih stolica u koje se posjetitelji_ce smještaju i gledaju video vodstva po probranim, od korisnika_ca najlošije ocijenjenim lokacijama u gradu. Ovaj duhoviti rad naglašava koliko je zadovoljenje naših svakodnevnih ekonomskih potreba oblikovano informacijskim hiperstrukturama koje nas okružuju. 

Stari tvrdi disk velik poput kofera, mehaničko računalo i primjerak časopisa 2600: The Hacker Quarterly, posuđeni iz Povijesnog i pomorskog muzeja, dio su postava instalacije Izračunavanje carstava Kate Crawford i Vladana Jolera u MSUI, čiji se glavni dio sastoji od dva 12 metara duga panoa na kojima je dijagramima prikazan dugogodišnji projekt mapiranja tehnološkog i socijalnog razvoja od 1500. godine do danas. Ova vizualizacija sastoji se od četiri cjeline naslovljene komunikacija, kalkulacija, klasifikacija i kontrola, u kojima su izumi razvrstani prema predmetu kojim pokušavaju zagospodariti. Tako se u istome stupcu nalaze rudnici u Boliviji na kojima se Španjolska bogatila u 16. stoljeću i današnji korporativni monopoli nad rijetkim mineralima.

Siguran sam da će svatko na ovoj mapi pronaći područja koja su mu nepoznata, a s obzirom na to da je projekt dostupan online doista je moguće udubiti se u njegovo proučavanje. Iako je precizan i pedantan, ovaj rad ipak djeluje nestabilno. Njegov je cilj opisivanje strukture imperija, shvaćenog kao entiteta nadnacionalne suverenosti koji kroz nadzor kapilarno djeluje na podređene. No, nije jasno ima li ovakva klasifikacija, koja je sama po sebi čin gospodarenja nad informacijama, za cilj neutralno reproducirati imperijalistički postupak ili ga zamijeniti nekim još neutemeljenim autoritetom.

Nestor Siré naizgled nudi pogled iz kojeg su vidljive pukotine u ovoj tehnološkoj hegemoniji. Na rodnoj mu Kubi 2001. godine uspostavljen je SNET (Street Internet), mreža koju su održavali stanovnici postavljanjem brojnih odašiljača na krovove kuća i zgrada. SNET je službeno bio ilegalan, ali prije njegovog gašenja 2019. godine nije bilo pokušaja da ga se ukine. Smještena na Havani ona je bila kanal za dijeljenje piratskog sadržaja i preduvjet za stvaranje lokalne gejmerske zajednice.

PC Gamer, jedan od radova u seriji skulptura CubaCreativa, računalni je sustav čije je kućište automobilska guma, a napaja se automobilskim akumulatorom i solarnim panelima. Drugi je uređaj sastavljen od kartonskih kutija koje obično služe za pakiranje, a s prednje strane se nalazi ekran čije tekuće središte podržavaju samo tanki polarizirajući filtri – rezultat je prozirni monitor kroz koji se vidi unutrašnjost računala dok reproducira igricu. Siréovi radovi nisu poziv na djelovanje koliko ukazivanje na to da kreativnost oblikuje tehnologiju u njenim rubnim područjima. 

Ubrzo je došlo vrijeme da se ukrcamo u kombi koji je posjetitelje_ice vozio prema idućoj lokaciji. Stali smo ispred Arene, vidio sam oko sebe ljude koje sam već ranije primijetio u prolazu. S obzirom na to da smo informacije dobivali iz različitih izvora i često nisu bile usklađene, razveselili smo se kada smo u dogovoreno vrijeme krenuli prema Vodnjanu, imao sam osjećaj da napredujemo.

U Vodnjanskoj Apoteci predstavljen je rad Data Storage of a True Spectrum Marine Xenofontos. Mali motorizirani predmeti popločeni krhotinama kompaktnih diskova, koji se vrte obasjavajući zidove spektralnom refleksijom vanjskog svjetla. Rezultat je meditacija o vizualnoj vrijednosti tehnologije koja više nije funkcionalna, a nježna poetika ovog rada uspješno komunicira s prostorom u kojem se još uvijek nalaze ormarići nekadašnje ljekarne popločeni brojnim zrcalima. 

Prema Raši smo krenuli nakon kasnog ručka u Barbanu, a naša skupina koja se sastojala od umjetnika_ca i članova_ica slovenske organizacije Aksioma, jednog od partnera Bijenala, polako mi je postajala društvo. Dezorijentiranost koju smo osjećali kada smo kretali iz Pule, dok nismo znali kakav nas program još iščekuje zamjenjivala je opuštenost i osjećaj da smo na pravom putu. Dok smo se spuštali serpentinama u Rašku dragu, s naše lijeve strane pozdravljao nas je veliki natpis “TITO” – ulazili smo u prostor obavijen jednom drugačijom mitologijom.

Dok je antika Pule i srednjovjekovlje Barbana obilježeno arhitekturom, freskama i sličnim artefaktima te posredovano čvrstom i uknjiženom pričom, ono što obilježava prostor Raše puno je novije. Tvornica Prvomajska još je 80-ih godina zapošljavala tisuće radnika_ca i proizvodila vrhunske strojeve koji su bili jedan od glavnih izvoznih proizvoda s ovih prostora, a sjećanje na te uspjehe još je živo među stanovnicima Labinštine. To vrijeme još nije mitologizirano nego je živo u sjećanjima baka i djedova, njihovim pričama o radišnosti i optimizmu. 

Stara Direkcija rudnika u Raši je prostor koji inače nije u upotrebi, a današnji izgled svjedoči i o nekadašnjoj industrijskoj namjeni i recentnoj zanemarenosti. Takvom se stanju kustosi nisu opirali. Pored ulaza u zgradu nalazi se košara puna ključeva, a u podrumu hrpa materijala među kojima su informativni letci o CNC strojevima po kojima je Prvomajska bila poznata. Trošno stanje zgrade i slaba osvijetljenost nalažu pažljivo kretanje kroz nju pri čemu se osjetila izoštravaju.

Atom Elegy vizualne umjetnice Hebe Y. Amin sastoji se od stola prekrivenog pijeskom na kojem stoje figurice u uniformama koje su usmjerene prema lightboxu na zidu. Fotografija na zidu prikazuje ono što se nalazi na stolu, no zbog toga što se na njoj gubi osjećaj dimenzije imamo dojam da gledamo ljude u pustinji. Polazeći od istraživanja francuskih nuklearnih eksperimenata u Alžiru, Amin stvara upečatljiv prizor beživotnog, obrisanog prostora. 

U istoj velikoj dvorani nalazi se instalacija Antinode19182028 Žive Božičnik Rebec, koja sadrži skicu postindustrijskog pejzaža na kojoj se zemlja miješa sa zgurom i sličnim otpadom i stvara odnos koji ne odgovara ljudskom poimanju ravnoteže. Drugi predstavljeni rad ove slovenske umjetnice je STRATA 9.073 koji se sastoji od tri goleme zahrđale željezne rešetke. Nazubljene rane od nagrizanja na ovim predmetima svjedoče o nasilju nad materijalom koje plaši svojom snagom i dimenzijama.

Osim ovih monumentalnih radova, u Direkciji rudnika nalaze se i dva komorna djela. U maloj prostoriji kamera je usmjerena na stolac s kojega se gleda video Terror Element Anne Engelhardt i Marka Cinkevicha koji prikazuje forenzičku istragu nakon bombaških napada u Rusiji 1999. godine. Film tematizira fragilnost ove istrage čiji su rezultati služili stvaranju državnog narativa koji je opravdavao ruski napad na Čečeniju. Ulazeći u mračni zahod na katu možemo čuti dio romana Half Life Sophie Cundale čija se protagonistica zaljubljuje u radioaktivni otpad. Ovu narativnu razinu nisam uhvatio, no dok sam prolazio i tražio male srebrne predmete smještene u prostoru slušao sam o eksplozijama koje su rastrgale lutke za vrijeme eksperimenata. I to je bilo sasvim dovoljno za stvaranje dojma jer je glas glumice koja je čitala tekst prekrio ostale zvukove u zgradi i nakratko sam se uplašio da ostajem sam.  

Intuicija s kojom su kustosi pristupili prostoru Stare direkcije naglasila je najuvjerljivije elemente izabranih radova. Oni su zastrašujući ne zato što zamišljaju sablasti nego zato što čine vidljivima nemani koje doista postoje. Vojne i tehnološke sile koje ovi radovi prizivaju vidljive su tek na svojim rubovima, ostavljajući tragove u materijalu i rane u ljudskim životima. Poput raške industrijske infrastrukture koja kroz svoje ljušture upozorava na to da se hiperstrukture koje sveprisutnim nitima moći podržavaju naše živote svakog trena mogu transformirati ili nestati. 

Pored Lamparne u Labinu nalazi se nedavno obnovljeni toranj iz kojeg se nekada pokretalo dizalo koje je spuštalo rudare u jamu. Ispod tog monumentalnog Šohta, Bijenale je službeno otvorio Dean Zahtila u crnom jednodijelnom odijelu u kojem bi mogao proći kao zapovjednik svemirskog broda. Zatim je pozornicu preuzeo francuski umjetnik Fraction čiji performans spaja glazbu i bljeskoviti video na velikom LED ekranu, a s glazbenom selekcijom je nastavio DJ final form (Matej Mihevc). Sasvim u skladu sa svojim nazivom, ovo izdanje Bijenala industrijske umjetnosti doista je ogromno po svojim ambicijama, širokim razmjerima međunarodne suradnje i tematskom obuhvatu aktualnih globalnih fenomena.

No, nisam siguran koliko mu te dimenzije pomažu u ostvarivanju svojih ciljeva. Za vrijeme razgleda nisam uspio vidjeti veliki dio najavljenih radova čak i u privilegiranoj poziciji kritičara. Zbog nedostatka strukture publika ostaje izgubljena, a radovi mnogih umjetnika_ca nevidljivi. Do finalnog okupljanja u Labinu imao sam dojam da se sva komunikacija i svaki susret odvijaju usprkos samoj manifestaciji, a ne zbog nje. Nadam se da će tokom svojeg trajanja Bijenale postati rahlije i propusnije za ljude s kojima dijeli prostor i vrijeme.

Kako bi se to postiglo vjerujem da treba odgovoriti na pitanje koje se nameće iz samoga koncept ove manifestacije: na koji način možemo djelovati u odnosu na hiperstrukture kojima pripadamo? Jasno je da je ova manifestacija rezultat ekonomskih i birokratskih struktura koje su ogromne i mašinski jezive, ali to zapravo nije ni bitno ako one pripadaju ljudima koji ih čine. Sjetimo se starih rudara – kova je naša.

Labin Art Express (LAE) od 1991. godine postoji kao avangardna umjetnička grupa i kao udruga na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Kao takva sudionik je ključnih društveno-ekonomskih promjena u odnosu prema civilnom društvu, kulturi i industrijskoj baštini od samog useljenja u kultnu Lamparnu 1992., koja je od derutnog zapostavljenog bivšeg rudarskog kompleksa postala alternativni centar specijaliziran za aktivizam i spomeničko-muzejsku djelatnost. Od tehno partija u devedesetima, preko raznih provokativnih umjetničkih instalacija, izložbi, predstava i performansa međunarodnih autora pa do punk festivala Everything is disco but punk is more fun od 2001. do 2009., Lamparna je sebi u svijesti publike osigurala kultno mjesto uvijek pomalo na granici prihvaćenosti u gradu. Danas je to potpuno operativan izložbeni prostor kojeg se ne bi posramio nijedan muzej suvremene umjetnosti, a zadnje je četiri godine poprište cijenjenog Bijenala industrijske umjetnosti. Iako će se ovogodišnji ciklus Bijenala zbog izvanrednog stanja izazvanog pandemijom Covida-19 održati od 10. listopada do 21. studenog, tekući projekt Labin Art Expressa pod nazivom DKC Lamparna povod je razgovoru s Deanom Zahtilom, umjetnikom i menadžerom u kulturi.

KP: Možete li ukratko skicirati promjene koje su se dogodile u vašem umjetničkom, ali i širem društvenom radu u posljednjih desetak godina, te u kolikoj su mjeri te promjene vidljive u gradu Labinu i prostoru Lamparne?

Najvažnije što se dogodilo u umjetničkom radu je to što se 2012. godine, nakon smrti Sanje Švrljuge, LAE-u i njegovoj umjetničkoj frakciji Metal Guru pridružio riječki umjetnik Damir Stojnić, koji nam je donio ne samo nove ideje nego i svježu kreativnu krv u izlagačkom programu Lamparne čiji je umjetnički voditelj, a i koautor je nekoliko LAE/Metal Guru projekata. Što se tiče utjecaja na promjene u gradu, u zadnje vrijeme najvidljivija je pojačana briga o lokalnoj industrijsko-rudarskoj baštini do koje je došlo u prvom redu zahvaljujući nama jer smo 2018. predložili Gradu Labinu da sudjeluje u jednom kulturno-turističkom projektu prekogranične suradnje kojeg smo zajedno sa slovenskim partnerima inicirali godinu dana ranije, a koji je gradu omogućio investiciju od oko 2,5 milijuna kuna za rekonstrukciju okna Podlabin (tzv. “šohta”) iz programa Interreg SLO-HR. Iako je rekonstrukcija šohta nedavno završena, nažalost, zbog korona-krize, grad je privremeno obustavio nastavak investicije, tj. izradu glavnog projekta za ugradnju lifta u šoht koji nas je trebao sljedeće godine na 100. obljetnicu Labinske republike ponovno spustiti u podzemlje Istre, 150 metara ispod Lamparne. Sada ćemo na to morati pričekati do 2022. godine.

Od drugih promjena valja istaknuti uspješnu transformaciju KuC-a Lamparna iz alternativnog kulturnog centra, koji je bio prvenstveno namjenjen uskom krugu pomalo elitnih konzumenata, u društveni kulturni centar koji bi trebao zadovoljavati kulturne potrebe većine građana Labinštine. Iako još uvijek nije došlo do toliko velike programske promjene, znatno je proširena publike Lamparne čime se stvaraju uvjeti za naš još veći lokalni društveni utjecaj u budućnosti. Ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljujući lokalnom djelovanju LAE, Lamparne i Kluba mladih, koje karakterizira liberalni, a ponekad i anarhistički aktivizam, na Referendumu o ustavnoj definiciji braka 2013. godine, Labin bio grad s najvećim postotkom građana koji su glasali protiv definicije braka kao zajednice žene i muškarca.

KP: Širili ste interese i van labinskog područja (Podzemni grad XXI) povezujući se sa stručnjacima koji se bave rudarskom baštinom na područjima bivše države u sklopu međunarodne platforme pod nazivom Rudnici kulture. Na koje su načine bivši rudnici Jugoslavije valorizirani kao industrijsko, odnosno, kulturno nasljeđe?

Industrijska i rudarska baština na području bivše države, izuzev Slovenije i ponegdje u Hrvatskoj, danas je u žalosnom stanju, jer koncept “industrijskog nasljeđa” u osnovi ne postoji, osim formalno u političkim iskazima novoformiranih država. Inicijalna reakcija nakon zatvaranja rudnika u određenom području bila je izbrisati svaki trag prošlosti, eliminirati stare biljege i ožiljke na krajoliku, i u najvećoj mjeri vratiti se “prirodnoj” vizuri krajolika predindustrijskog doba. Mnoga stručna udruženja iz oblasti povijesti, kulture i arhitekture pružala su otpor tom trendu. Tako je 2012. godine na inicijativu i pod vodstvom LAE, nekoliko nevladinih udruga, ustanova i neprofitnih organizacija baziranih na području bivših rudarskih gradova i pokrajina pokrenulo platformu Rudnici kulture s ciljem istraživanja i procjenjivanja rudarske baštine u regiji te promocije i poticanja suradničkih aktivnosti na njenoj revalorizaciji, zaštiti i revitalizaciji kroz međunarodnu interdisciplinarnu mrežu umjetnika, kulturnih radnika, povjesničara, arhitekata i urbanih planera, rudarskih inžinjera, znanstvenika i istraživača.

Od 2013. do danas obišli smo više od 30 rudnika u bivšoj državi i jugoistočnoj Europi, razgovarali s lokalnim dionicima u bivšim rudarskim mjestima i educirali ih kako da revaloriziraju vlastitu baštinu, izvodili umjetničke akcije i svake godine u drugoj zemlji organizirali izložbenu turneju Rudnici kulture, ne samo po velikim gradovima nego i po malim mjestima u kojima su se ljudi prvi put susreli sa suvremenom umjetnošću i novim medijima. Rezultat je bio pokretanje nekoliko projekata revitalizacije rudarske baštine u regiji, a sve je ovjekovječeno u dokumentarnom videu Rudnici kulture Viktora Zahtile.

KP: Popuštanjem mjera zaštite od pandemije, u Lamparni ste održali posljednju tropartitnu izložbu mladih umjetnika (Romina Tominić, Filip Borelli, Mateo Gobo) u sklopu projekta DKC Lamparna, koji se odvija u partnerstvu s Gradom Labinom, Istarskom kulturnom agencijom (IKA) te udrugama (CGI Poreč, Metamedij, Informo, Mendula i KUD Ivan Fonović Zlatela). Kako ste se povezali i ima li ta platforma organizacija budućnost i nakon što završi projekt?

Svrha projekta DKC Lamparna je pretvorba, preustroj Lamparne iz alternativnog u društveno-kulturni centar u koji bi se aktivno uključile brojne udruge i građani koji će kolektivno oblikovati sadržaje, sudjelovati u izradi razvojnih planova i strategija te naravno koristiti prostore i infrastrukturu centra. Osnovni cilj projekta je izraditi sudionički model upravljanja i testirati razne polivalentne društveno-kulturne djelatnosti i programe. Do sada je u projektu sudjelovalo 26 organizacija civilnog društva i 34 pojedinca, s kojima smo ili već ranije surađivali ili smo ih pozvali da sudjeluju u projektu jer pokrivaju neka kulturna ili druga društvena područja ili pak publiku koji nisu u našem fokusu interesa. Naravno, očekujemo da će većina njih nastaviti koristiti prostore i opremu DKC-a Lamparna za vlastite aktivnosti te svojim programima doprinijeti razvoju i širenju publike, a time i većem društvenom utjecaju Lamparne.

KP: Projekt DKC Lamparna odvija se u okviru natječaja Kultura u centru kroz Europski socijalni fond koji je podržao uspostavu civilno-javnog partnerstva ili suradnje između javnih uprava i organizacija civilnog društva u kulturi. Kako razvijate civilno-javno partnerstvo u Labinu i kako funkcionira suradnja s lokalnom upravom?

Projekt DKC Lamparna provodimo u partnerstvu s pet lokalnih udruga, Gradom i županijskom javnom ustanovom IKA, i jedan od ciljeva jest upravo jačanje suradnje civilnog sektora s lokalnom i područnom upravom. U situaciji kad je civilni sektor u ovo doba korone potpuno zanemaren od donositelja odluka na svim razinama, a posebno od lokalne i područne samuprave te se nalazi na samom rubu opstanka, vrlo je važno da LAE kroz ovaj projekt omogućuje djelovanje i kakav-takav opstanak barem dijela nezavisnog kulturnog i civilnog sektora u Labinu i Istri. S druge strane, suradnja s Gradom (koji je i vlasnik Lamparne) od 1991. (godina osnutka KuD-a LAE) funkcionira po principu toplo-hladno, ovisno o tome tko je i kada obnašao funkciju gradonačelnika.

Tako je suradnja s gradom bila izvrsna (dakle, partnerska i dvosmjerna) sve do 1998. godine i smrti Gracijana Kiršića, jednog od naših osnivača, a kasnije i pročelnika za kulturu i obrazovanje Istarske županije, da bi nakon toga stala sve negdje do 2007. godine kad grad konačno staje iza našeg projekta Podzemni grad, da bi 2012./2013. došla na najniže grane nakon što Grad iznenada mijenja naziv projekta u KOVA i potpuno nas isključuje iz procesa planiranja i odlučivanja. I ne samo to – prema tom “novom” projektu, KuC Lamparna trebao se zatvoriti i vratiti u stanje prije nego što je LAE ušao u nj te u njegovo uređenje i opremanje uložio više od 5 milijuna kuna, kako bi se prostor preuredio za potrebe nekakvog, vrlo tradicionalnog i barem 50 godina zastarjelog muzejskog postava rudarstva.

No nakon što smo digli veliku medijsku frku tijekom koje je razotkriveno u najmanju ruku vrlo neetično postupanje glavne autorice tog projekta i tadašnje predsjednice UHA-e, Sanje Cvjetko Jerković, ona daje ostavku i zapošljava se kod Bandića, a projekt na koji je potpuno bespotrebno utrošeno više od milijun kuna završava u ladici. S dolaskom novog gradonačelnika Valtera Glavičića 2013. godine obnovljena je suradnja LAE-e i Grada, posebno na revitalizaciji rudarskog kompleksa Pijacal, čiji je i Lamparna sastavni dio, kao i partnerstvo u projektima DKC Lamparna i Klub mladih “Klub 21”, ali još uvijek nije obnovljena suradnja na projektu Podzemnog grada, kojeg nažalost i dalje razvijamo potpuno odvojeno. Trenutno je LAE partner Gradu u projektu prekogranične suradnje Inspiracija, a zajedno s Turističkom zajednicom grada sudjeluje i u drugom, sličnom projektu prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska pod nazivom Mine Tour.

KP: Na koje načine želite Lamparnu pretvoriti u društveno-kulturni centar? Koje se mogućnosti ovdje otvaraju za uključivanje zajednice u program ili upravljanje?

Odgovor na to pitanje trebao bi dati strateški plan DKC-a Lamparne koji bi trebao biti donesen do kraja ove godine. Ono što mogu već sad potvrditi jest da će programiranje sadržaja centra biti prepušteno korisnicima iz lokalne i šire zajednice, uz konačan blagoslov Programskog/Upravnog vijeća DKC-a Lamparna. 

KP: Što po isteku projekta? Što će ostati od razgranate mreže suradnji, bogatog programa i uopće mogućnosti zadržavanja radnika? 

Mi smo za vrijeme ove krize pronašli neke nove mlade ljude koji su voljni i spremni angažirati se na nastavku projekta barem u narednih pet godina, a upravo smo i povećali broj zaposlenika s njih pet na sedam. Najveći poblem za nas je slabljenje financiranja, a time i kapaciteta te održivosti civilnog sektora te posebno nezavisne kulturne scene, na kojima će se najviše štedjeti u nadolazećoj ekonomskoj krizi. LAE će sigurno opstati, ali ni mi ne možemo funkcionirati sami, odnosno sami činiti cijelu scenu. S kime ćemo onda surađivati?

KP: Kakvu podršku Labin Art Express ima danas na nacionalnoj i europskoj razini? Prva ste kulturno-umjetnička organizacija u zemlji koja je dobila potporu iz fondova EU, još sredinom devedesetih, za obnovu Lamparne.

Financiranje iz inozemnih izvora započelo je sredinom devedesetih od strane Europske komisije, znači daleko prije ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu. Kad se odlučivalo o ulasku Hrvatske u Vijeće Europe, bili smo pozvani u Strasbourg i Bruxelles zajedno s još desetak predstavnika hrvatskog civilnog sektora i nezavisnih medija. Pitali su nas kakva je situacija u Hrvatskoj, smatramo li da bi Hrvatska trebala biti primljena u Vijeće Europe, ali i zašto, te da li bi to moglo pomoći, imati pozitivne efekte za hrvatsku državu u budućnosti. Nakon toga posjetili su nas u Labinu predstavnici odjela Europske komisije za zemlje bivše Jugoslavije i sami nam sugerirali da im pošaljemo zahtjev za financiranje Radija LAE i projekta KuC Lamparna, jer tada za nas nije bilo otvorenih nikakvih natječaja i dobivali smo značajnu potporu tri godine za redom, zahvaljujući kojoj je 1998. i službeno otvoren KuC Lamparna.

Kad danas razmišljam o tome, mišljenja sam da su nas zbog Radija LAE (formalno prva privatna, nezavisna radijska postaja u RH) tretirali kao disidente kojima treba pomoć u tada potpuno autokratskoj Tuđmanovoj državi, u kojoj smo stavljeni i na listu “državnih neprijatelja” (u Tuđmanovom božićnom govoru na Trgu Bana Jelačića 1996.). LAE ni dan danas financijski ne ovisi o lokalnoj podršci. Nešto malo sredstava dobivamo od Županije, a od Grada minimalno, odnosno gotovo zanemariva sredstva, ali i ne tražimo ništa posebno osim da budemo partneri na projektu Podzemnog grada.  

KP: Umjetnički rad u Labin Art Expressu zamijenili ste kulturnim menadžmentom udruge. Spremate li nešto povodom obljetnice trećeg desetljeća postojanja?

LAE je već najavio polaganje kamena temeljca za Podzemni grad XXI tijekom 2021. godine kada je, nakon rekonstrukcije izvoznog tornja okna Podlabin, trebao biti pušten u pogon i lift, čime bi de facto bila dovršena ovozemljska misija L.A.E.-a i nakon čega bismo se uglavnom fokusirali samo na umjetničku produkciju. Zbog obustave svih novih javnih investicija to sad nije ostvarivo prije 2022. godine kada ćemo se iz Lamparne ponovno moći spustiti u podzemlje Istre i položiti kamen temeljac za izgradnju Podzemnog grada XXI.

I da, u pravu ste, jer iako smo nedavno pustili u probni pogon Mobilnu muzejsku (story telling) mašinu – umjetnički projekt osmišljen prije deset godina kojeg ćemo predstaviti na ovogodišnjem Bijenalu – pomalo sam zanemario svoj umjetnički rad zbog onog menadžerskog. Do kraja ove godine konačno će izaći i treći album Metal Gurua, snimljen još 2005., pod nazivom Cold Black kojeg će pratiti 15-minutni video uradak. Tridesetu obljetnicu LAE u 2021. spojit ćemo sa stogodišnjicom Labinske republike i time zatvoriti ciklus našeg “ovozemaljskog” postojanja i djelovanja. U narednim godinama više ćemo se fokusirati na vlastitu umjetničku produkciju.

Rudnici kulture projekt je multilateralne, međunarodne, interdisciplinarne suradnje, kojeg je inicirao Labin Art Express XXI), uz potporu European Cultural Foundation (ECF) te je u prvoj fazi – od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2014. – u suradnji s partnerima iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Slovenije i Hrvatske uspostavio istoimenu regionalne suradničke platforme. Prva je faza projekta završila izložbenom turnejom Rudnici kulture – od industrijske do umjetničke revolucije (u trajanju od 3. studenog do 13. prosinca 2014.) koja je proputovala sedam bivših rudarskih mjesta od Slovenije do Crne Gore (Trbovlje, Idrija, Boljevac, Aleksinac, Mojkovac, Banovići,  Prijedor) te izdavanjem monografije te kratkog dokumentarnog videa.

“U drugoj fazi – od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. – koja je upravo u tijeku, osnovni je cilj daljnje širenje i razvoj te formalizacija regionalne, suradničke platforme kao međunarodne udruge za revalorizaciju, zaštitu i revitalizaciju vrijedne rudarske baštine u državama nastalim na području bivše Jugoslavije, u kojoj je rudarstvo bilo ne samo jedan od generatora gospodarskog i sveopćeg društvenog razvoja, nego i jedno od rijetkih područja u kome su tradicionalna povezanost i solidarnost njegovih najvažnih aktera – rudara nadišli kasnije nacionalne i (novo)državne podjele i sukobe. Tijekom ove godine platforma je proširena s novim partnerima: Kult Tranzen, Strumica (Makedonija), Loke studio, Zagorje ob Savi (Slovenija), Remont, Beograd (Srbija), i suradničkim organizacijama: Zvuk i vizije, Majdanpek (Srbija), Kosova në Lëvizje, Priština (Kosovo) – zahvaljujući kojima su istraženi i dokumentirani do sada neobrađeni rudarski lokaliteti u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Kosovu. U narednom periodu cilj je također da se regionalna platforma proširi i na ostale zemlje jugoistočne Europe (Albanija, Grčka, Turska, Bugarska,..), s ciljem osnivanja europske kulturne platforme, koja će uz potporu EU fondova omogućiti ponovnu uspostavu veza između bivših rudarskih mjesta i regija te njihovu kulturnu i druge oblike suradnje, u svrhu iniciranja i provedbe zajedničkih projekata”, ističu iz Labin Art Expressa.

U narednom se periodu – od 21. kolovoza do 7. rujna – projekt po prvi puta predstavlja na lokacijama u Beogradu, Majdanpeku i Strumici, paralelno s izvedbom instalacije/akcije Zastave umjetničke skupine Metal Guru, u kojoj će se desetak napuštenih, bivših rudarskih objekata na lokalitetima u Trbovlju (Slovenija), Ljubiji (BiH), Kosovskoj Mitrovici (Kosovo), Majdanpeku, Rtanju i Aleksincu (Srbija), Strumici (Makedonija) te Mojkovcu (Crna Gora) “simbolički okupirati” postavljanjem na njih niza rudarskih zastava.

“Zamisao je”, poručuju iz LAE-a, “da članovi Metal Gurua, sljednici nekadašnjih revolucionarnih istarskih rudara, s reminiscencijama na njihovu oružanu pobunu iz 1921. godine (tzv. Labinska republika) na navedene objekte postave stilizirane crno-bijele rudarske zastave, objave njihovo zauzimanje te ih potom predaju pojedincima i/ili organizacijama u lokalnoj zajednici, na taj način simbolički najavljujući redizajn njihove tmurne, deprimirujuće i pomalo užasavajuće svakodnevnice, kao i potrebe za remodeliranje lokalne zajednice kroz revitalizaciju njene industrijske baštine te umjetničko stvaranje”.

Na službenoj internetskoj stranici projekta možete naći detaljan arhiv prikupljene rudarske građe, rezultate istraživanja i mapiranja, kao i kartografski pregled mapiranih lokacija te sve informacije o aktualnim događanjima vezanih uz projekt.