Kada je riječ o medijima i medijskoj politici, mandat ministrice Nine Obuljen Koržinek uglavnom je obilježen netransparentnošću i nedorečenim javnim istupima, osobito kada su vezani za sudbinu neprofitnih medija. U jeku novih, argumentiranih izraza nepovjerenja u njen odnos prema trećem medijskom sektoru, u Svetom Martinu na Muri od 21. do 23. studenog održali su se 10. Dani elektroničkih medija na kojima su se, barem nominalno, trebali čuti odgovori na ključna pitanja o budućnosti medijskog polja.

Nakon što na prošlim Danima o njoj nije bilo riječi s obzirom na institucionalni limb nastao uzastopnim parlamentarnim izborima, najvažniji panel ovoga je puta svakako trebao biti onaj posvećen nacionalnoj medijskoj strategiji čije je problematično donošenje doživjelo već četvrtu osobu na čelu resornog ministarstva. Uz ministricu, u njemu su sudjelovali ravnatelj Hrvatske radiotelevizije Kazimir Bačić, predsjednik Nacionalne udruge televizija Denis Mikolić, glavna urednica portala Tris.com.hr Davorka Blažević, zamjenik predsjednika uprave RTL-a Ivan Lovreček i predsjednik Hrvatske udruge radijskih nakladnika Željko Švenda, a moderirao ga je predsjednik Vijeća za elektroničke medije Damir Hajduk.

Iako je u njemu sudjelovala osoba najrelevantnija za temu budućnosti medijskoga polja, vrlo brzo se dalo zamijetiti da će razgovor pretežito ostati u domeni već (ne)izrečenog. Tomu su doprinijeli predstavnici komercijalnih medija koji se u svojim replikama nisu doticali cjelovite vizije javnoga interesa ili razvoja medijskoga polja, zadržavajući se na više ili manje specifičnim financijskim olakšicama koje im je u interesu ostvariti. Primjerice, gospodin Mikolić je istaknuo želju da se političkim subjektima omogući plaćena promocija izvan predizbornog razdoblja, kao i da se osigura da državni i lokalni subjekti 15 posto svoga proračuna za promidžbu usmjere u lokalne medije, ponavljajući tako iste primjedbe koje već nekoliko godina navodi u raspravama o medijskoj strategiji. Kako pak izgleda perspektiva nacionalnih komercijalnih igrača pokazao je gospodin Lovreček koji je istovremeno prizivao deregulaciju tržišta, ali i državnu zaštitu od međunarodnih igrača koji lokalnim nakladnicima oduzimaju prihode od oglašavanja.

Dok su se privatni mediji nastojali pažljivo smjestiti između države i tržišta, iz očišta onih neprofitnih, vezanih gotovo isključivo za javna sredstva, progovorila je gospođa Blažević, istaknuvši da je upravo taj sektor postao svojevrsnim rezervatom profesionalnog, neovisnog novinarstva. Blažević je podsjetila ministricu na ukinute potpore Ministarstva za neprofitne medije, upozoravajući da se njihovo preživljavanje trenutno temelji na sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, jedva dostatnima “za nekoliko mjeseci u godini”, te da se sektor sve više oslanja na crowdfunding i čisti volonterski entuzijazam kao ionako izraženo obilježje rada u njemu.

Možda najznačajniji trenutak panela vezan za treći sektor dogodio se kada je gospođa Blažević zamolila ministricu da nedvosmisleno kaže tko će se za najavljena sredstva Europskog socijalnog fonda za medije zajednice moći natjecati – hoće li to biti samo neprofitni mediji ili i lokalni i regionalni privatni mediji. Ministrica je, nažalost, na to pitanje u potpunosti izbjegla odgovoriti pa se čini da je opravdana bojazan dijela javnosti da će se “ponoviti” Fond za pluralizam, na kojem se, s potpuno neravnopravnim udjelima u ukupnim sredstvima, natječu i jedni i drugi. Poseban bi to bio problem u slučaju sredstava ESF-a, navodi se u nedavnim medijskim komentarima, jer niz dokumenata Unije o medijima zajednice – uključujući i Rezoluciju Europskog parlamenta donesenu 25. rujna 2008. godine – potonje definira upravo kao neprofitne medije.

Od ministrice se moglo doznati tek da će natječaj za navedena sredstva biti raspisan u prvom kvartalu sljedeće godine. Uzevši u obzir dosadašnje odgode, netransparentnost formiranja i funkcije stručne skupine za uspostavu natječajnih kriterija, kao i vrijeme potrebno za provođenje javnog savjetovanja, sumnje javnosti u takvo obećanje čine se opravdanima. S druge strane, kao jedina izvjesnost, s obzirom na prethodne ministričine izjave i implicitan stav tijekom ovog panela, nameće se da će navedenim sredstvima moći raspolagati i komercijalni mediji za koje će se, prema još nepoznatim kriterijima, određivati na koji način ih se može kategorizirati kao medije zajednice.

Što se sâme medijske strategije i najavljenih zakonskih promjena tiče, o njima se u sadržajnom smislu moglo čuti – vrlo malo. Novi Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, kao i medijska strategija, najavila je ministrica, bit će doneseni do kraja 2018. godine. Kako će u njima biti realizirana ideja “ravnopravnosti” svih medijskih sektora koju je ministrica u više navrata tijekom razgovora naglašavala, još uvijek stoji pod znakom pitanja, no zasad se čini da ona ne podrazumijeva shvaćanje specifične organizacijske i novinarske vrijednosti neprofitnih medija.

Na tu je specifičnu vrijednost nastojao upozoriti panel Budućnost neprofitnih medija, kojim je započeo posljednji dan programa. U njemu su sudjelovali Sanja Despot, koja je, osim kao članica Izvršnog odbora HND-a, bila relevantna sugovornica i kao novinarka s velikim iskustvom rada u neprofitnim medijima, zatim urednik portala Lupiga.com Ladislav Tomičić, urednica portala Teatar.hr Nora Krstulović, zamjenik glavnog urednika portala Bitno.net Goran Andrijanić te profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Dina Vozab.

Moderatorica panela, novinarka Helena Puljiz važnost trećeg sektora dramatično je podcrtala činjenicom da je nedavno preminula Jasna Babić “svoju karijeru autorski završila u neprofitnim medijima”. Nacionalni izvještaj o medijima, objavljen početkom 2015. godine, govori da je podatak da je jedna od naših najuglednijih istraživačkih novinarki posljednjih nekoliko godina života provela u neprofitnim medijima u potpunosti u skladu s kriznim razvojem medijskoga polja: brojni su novinari, osobito oni istraživački, priliku za nastavak pisanja po dobivanju otkaza u korporativnim medijima dobili upravo u trećem sektoru.

Da treći sektor nije važan samo iz perspektive profesije nego i javnosti potvrdila je dr. sc. Vozab koja je iznijela niz zanimljivih podataka o njegovoj publici, među kojima se posebno izdvaja onaj da čak 25 posto konzumenata medijskih sadržaja koji se informiraju putem interneta čini to upravo putem neprofitnih medija.

Međutim, unatoč nedvojbenoj vrijednosti sadržaja i nezanemarivom udjelu u publici, zaposlenost i radni uvjeti u tim su medijima na rubu izdržljivosti, kao što je istaknulo više panelista. Primjerice, nedostatak financija, istaknuo je Tomičić, njegov portal ponekad dovodi i do toga da suradnike moraju plaćati osobnim novcem.

Perspektivu svjetonazorski drugačije orijentiranog neprofitnog medija ponudio je gospodin Andrijanić koji je podsjetio da je Bitno.net uglavnom bio isključen iz javnih potpora. Andrijanić to smatra nepoštenim jer njegov portal također informira o važnim temama koje nisu bile dovoljno prisutne u mejnstrim medijima, a kao primjere takvih tema izdvojio je brisanje križeva s pakiranja Lidlovih jogurta i spisateljski rad Mire Gavrana.

Na panelu je bio uočljiv stanovit “pomirbeni” ton između raznovrsnih njegovih sudionika, ali i komentatora iz publike, koji kao da je nehotice bio u skladu s ministričinim stavom da je u slučaju neprofitnih i lokalnih medija u načelu riječ o skupini čije probleme treba promatrati objedinjeno. Operativna posljedica toga će, po svemu sudeći, biti njihovo zajedničko guranje pod kišobran medija zajednice u najavljenom natječaju. Kako će, međutim, na njemu proći jedni – drastično podfinancirani, devastirani i opozicijski – i drugi – poslovno i politički povezani i utjecajni – sasvim je druga i, po svemu sudeći, ne baš optimistična priča.

Nakon što je u međuvremenu objavljeno i da Ministarstvo kulture nije realiziralo milijune kuna iz europskih fondova koje su mogle biti namijenjene neprofitnim medijima, sve više se doima kao se na njih – ne računa. Nedostatak odgovora na zadnjim Danima elektroničkih medija stoga je mogao samo povisiti ionako popriličnu razinu nepovjerenja s kojom neprofitni mediji iščekuju najavljene poteze vladajućih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posljednja javna tribina Akademije dramske umjetnosti iz ciklusa Politički leksikon, na temu medija, započela je projekcijom dokumentarnog filma Class Dismissed: How TV Frames the Working Class iz 2005. godine. Klasični televizijski dokumentarac Lorette Alper obrađuje način na koji su američke televizijske serije do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća oblikovale gledateljsku percepciju i definiciju “radničke klase” u SAD-u. Film istražuje načine na koje televizijske serije isprepleću rasne, rodne i seksualne odrednice s klasnom te osnažuju negativne kulturalne stavove i javne politike koje direktno utječu na živote ljudi. Usporedbom i kontrastiranjem različitih televizijskih sit-comova čiji su protagonisti bile “radničke obitelji” te sudjelovanjem sociologa, kulturnih teoretičara, teoretičara medija i filmskih radnika, dokumentarac istražuje obrasce svojstvene stereotipnom televizijskom prikazivanju radnih ljudi koji osnažuju mit o meritokraciji. 

Rasprava koju je informirano i strukturirano moderirao student filmske i TV režije Viktor Zahtila, započela je komentarima na odgledani film i paralele sa situacijom u Hrvatskoj. Ladislav Tomičić, novinar Novog lista i glavni urednik portala Lupiga, rekao je da ga posljednji dio filma gdje su radnici prikazani kao lijeni, priglupi i neobrazovani, neodoljivo podsjeća na to što čitamo po našim medijima. “Radi se o klasičnoj zamjeni teza koju možeš vidjeti svaki dan čitajući Jutarnji list ili Index.hr koji u Hrvatskoj slovi za slobodarski medij, a zapravo štiti interese svog vlasnika, a posredno interese svih drugih kapitalista koji posjeduju medije. Index nekad radi dobar posao, tamo ima odličnih novinara i odličnih tekstova, ali kada je riječ o toj generalnoj liniji, stoji striktno na strani poslodavaca, na strani liberalnih politika koje se zalažu da ne plaćamo porez, da zaboravimo što je to solidarnost”.

Na pitanje moderatora o “poplavi” liberalnih i libertarijanskih komentatora u javnom i privatnim medijima, Maja Sever, novinarka i urednica na HRT-u, zaključila je da je razlog što se takvi ljudi sve agresivnije pojavljuju u medijima – forsiranje takozvane druge strane. “Iako mislim da u novinarstvu treba prikazati drugu stranu, borba za prava radnika i radnička prava ne bi trebala imati drugu stranu. Ne vidim koja bi bila druga strana radničkih prava, to bi bila strana koja ih gazi. Što se tiče televizije, kod nas su često gosti oni koji se jave na telefon i hoće doći na televiziju. Što se tiče privatnih medija, vjerujem da je to zato što vlasnici nameću stil urednicima koji moraju izvršavati volju vlasnika da daju više prostora takvim komentatorima”.

Andrea Milat, novinarka i urednica portala Bilten te upraviteljica KopMedije, nakladnika hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea, smatra da priča o “drugoj strani” polazi iz lažne politike takozvane novinarske objektivnosti i neutralnosti. “Za bilo koju priču koju odabereš moraš prvo uopće odabrati temu, otada, sve se poklapa s tvojim osobnim društvenim, ekonomskim i političkom uvjerenjima ili politikom kuće. Zašto je objektivnost postala dominantna idelogija treba promatrati u povijesnom kontekstu. Radi se o situaciji kad su mediji iz nekakvih sindikalnih pamfleta počeli prelaziti u ruke pojedinaca koji su shvatili da su mediji potencijalno tržište. Da bi novine bile održive, da ne bi morali ovisiti o javnim sredstvima, nužno je da budu komercijalno isplative. U situaciji u kojoj se samom prodajom ne mogu financirati, okreću se oglasima i velikim oglašivačima, ti oglašivači imaju svoj interes. Oglasi financiraju i rad i sadržaj”. 

Milat smatra da u Hrvatskoj postoji jako mali broj medija koji pišu o Ivici Todoriću, a oni koji o njemu pišu uglavnom su javno ili na neki drugi način neovisno financirani, dok je jedini komercijalni medij koji se usudio dirnuti u Todorića upravo Index. S njom se nije složio Tomičić koji je rekao da je osobno napisao barem stotinjak tekstova o Todoriću, no da se naprosto radi o tome da “što god napišete ne vrijedi bez političke volje koja bi pokrenula represivni aparat”. Nastavno na pitanje slobode i objektivnosti medija, Tomičić je rekao da je kampanja protiv uhljeba koja je potekla s Indexa “nešto najštetnije što se pojavilo u javnom prostoru u posljednjih petnaest godina i što je amputiralo svaku mogućnost da država financira bilo što što je društveno korisno. Priča o uhljebima je diskvalificirala i unazadila sindikalnu borbu. Kad god se pojavi bilo kakav sindikalist na nekom portalu, ispod se pojavi petsto komentara o uhljebima i parazitima, a te komentare ostavlja radnička klasa koja je razočarana vlastitim položajem i misli da je bolje da ti sindikati ne postoje. Takva je kampanja uspjela zavaditi ljude da se međusobno glođu i da ne razmišljaju o biti problema”.

Povela se rasprava i o nezavisnosti medija koju je Tomičić usporedio s financijskom neovisnosti. “Ako mediji koje financira država nisu nezavisni, onda u Hrvatskoj ne postoje nezavisni mediji, a ne znam postoje li igdje drugdje. Prava nezavisnost proizlazila bi iz toga da te podrže tvoji čitatelji, no to se u Hrvatskoj neće dogoditi nikada jer ljudima nije stalo do funkcioniranja medija, imaju Facebook”. Maja Sever smatra da bi javna televizija trebala biti nezavisan medij i da je upravo u tome smisao tih 80 kuna mjesečno koje plaćamo. “Javnu televiziju ne bi trebala financirati država niti bi trebala ovisiti o oglašivačima već tih 80 kuna, koje će uskoro vjerojatno ukinuti, trebalo bi biti garant neovisnosti i jakog servisa u obrani javnog interesa. To nije ostvareno ni u posljednje četiri godine SDP-a ni u osam godina HDZ-a, prije toga i SDP-a i HDZ-a, mijenjaju se direktori, svaki krene u nove sistematizacije, a javni servis i dalje ne opravdava tih 80 kuna mjesečno. Bojim se da sve dublje tone i da ćemo uskoro doći do toga da se pretplata ukine”. Zaključila je da je naše društvo jako zapušteno, a da ni obrazovanjem niti javnom televizijom ne gradimo to društvo u dobrom smjeru. 

Budućnost novinarstva na internetskim platformamam komentirala je Andrea Milat koja smatra da se internet zamišlja kao prostor apsolutne slobode i “u kontekstu medija podrazumijeva da ste slobodni od toga da ste plaćeni za vaš rad. Glavno je pitanje ovdje od čega će ti ljudi živjeti. Modeli naplate na internetu su dosta nerazrađeni i ne mogu biti nametnuti zakonodavnim okvirom. Ljudima koji se bave internetskim medijima i news portalima, ako ne žele prilagođavati svoju uredničku politiku oglasima, preostaje doprinos čitateljstva. Da bi čitatelji uopće imali svijest da je njihov doprinos bitan i relevantan, trebala bi postojati platforma na temelju koje bi se ljude uputilo, obrazovalo i odgojilo u tom smjeru da prihvate da se neki oblik naplate sadržaja uopće može zamisliti. Jedan od načina je svakako javno financiranje koje nije sporna stvar, to je najbolji oblik financiranja. Sporni su mehanizmi zaštite neovisnosti uredničke politke od različitih tipova utjecaja i nepostojanje društvenog konsenzusa o tome da su mediji ugroženi i da je javno financiranje apsolutno nužna stvar. U ovom slučaju, kad nije tako, internetsko novinarstvo nije rješenje problema u kojem se mediji nalaze danas”.

Logičan slijed bilo je pitanje zatvaranja i naplate sadržaja, na što je sudionik iz publike spomenuo primjer portala Teatar.hr. Naplata sadržaja na tom portalu nije velika, no sadržaj je dostupan samo pretplatnicima koji ne mogu podijeliti članak ni kopirati dio teksta, a radi se često, rekao je, o sadržaju od iznimnog javnog interesa. Radi se o savjesnim i dobrim novinarima koji prate i svjetsku kazališnu scenu, ozbiljnim i posvećenim istraživanjima malverzacija i korupcije na gradskoj i državnoj razini, a tim su činom te teme umrtvljene između pet zainteresiranih pretplatnika. Po pitanju alternativnog financiranja urednik Lupige je rekao da će raditi volonterski “dok ne dođe vlast koja će gurati neprofitne medije i kojoj neće biti odiozno što smatramo da su antifašizam i antinacionalizam dobri”. Nažalost, nitko nije komentirao da se upravo taj, dosadašnji model pokazao neodrživim jer je tek nekoliko dana ministriranja Zlatka Hasanbegovića bilo dovoljno da ga sruši.

Na komentar iz publike da je ukinuto financiranje Zarezu, povećan iznos Hrvatskom slovu, ali i Le Mondeu, Tomičić je zaključio da se rad o smokvinom listu, alibiju za politiku ministra koju nije moguće nazvati medijskom politikom. Bivši je savjetnik za medije pri Ministarstvu kulture Milan Živković podsjetio da je civilizacija taj crowdfunding izmislila još u Mezopotamiji, a danas je poznat pod nepopularnim imenom porezi. “Od njega se financiraju javne potrebe, a jedna od javnih potreba u civiliziranom svijetu jest profesionalno novinarstvo. Ako smatramo da su nam potrebne određene informacije, određeno novinarstvo, određena komunikacija, zašto bismo si samoincijativno uvodili još jedna porez”, upitao je te sam odgovorio, “možda zato što ovaj koji trenutačno plaćamo netko raspodjeljuje u druge svrhe”.

Kad govorimo o novinarstvu, jedna od važnih adresa trebala bi biti Hrvatsko novinarsko društvo. Svi su se govornici složili da se situacija u HND-u promijenila otkad mu je na čelo došao Saša Leković. Za razliku od dotadašnjeg predsjednika Zdenka Duke koji je vodio politiku ne talasanja, Leković je od prvog dana krenuo s priopćenjima i reagiranjima. Treba podsjetiti da je odmah po njegovom izboru osnovan HNIP za čijeg je predsjednika izabran sadašnji v.d. ravnatelj HRT-a. Sama činjenica da je tako malo politizacije HND-a trebalo da se desnica toliko uznemiri, dovoljno govori o stanju u novinarskom polju. Iako, prisutni su se novinari složili da HND osudama satirične pjesme Nikole Bajte zbog “vrijeđenja grba i zastave” i komentara Hrvoja Marjanovića zbog “poticanja vjerske netrpeljivosti” izgleda kao da održava ravnotežu između lijevog i desnog, stalno napetog novinarskog polja. Novinari smatraju da HND-ova misija nije osuda slobode komentiranja u bilo kojem mediju.

Sever smatra da se kroz rad HND-a možda mogu promijeniti neke stvari, a da je HND napravio više po pitanju novinarskih radnih prava nego Sindikat novinara, istaknula je Milat. Iz publike je stigla sugestija da individualnim novinarskim djelovanjem neće ništa biti postignuto, već samo kolektivnom akcijom kroz tu instituciju. Tomičić je zaključio da u struci, koja je podijeljena po ideološkim i ekonomskim osnovama, nema solidarnosti: “Tu HND ne može učiniti mnogo, radi se o dugogodišnjem procesu osvještavanja potrebe za solidarnošću. To pak pokušava raditi udruga BRID, koja je po meni jedna od najboljih organizacija jer radi direktno sa zaposlenima”. U tom kontekstu, Sever je pozvala sve prisutne na prosvjed 3. svibnja u 9.45 sati povodom “desanta na medije” u režiji aktualne vlasti i Ministarstva kulture, na Dan slobode medija. Okupljanje je ispred Novinarskog doma, a prosvjedna šetnja, kao izraz podrške novinarstvu kao javnom dobru, ići će preko Savske i Vodnikove ulice do Ministarstva kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posljednji je dan konferencije Mediji protiv demokracije?, koju su organizirali Multimedijalni institut i udruge Kulturtreger i Kurziv, bio posvećen aktualnom stanju novinarske prakse u Hrvatskoj, a koja je oslikana izlaganjima novinara i urednika Ladislava Tomičića, Vesne Kesić, Nataše Škaričić, Drage Hedla, ali i moderatora panela Antonije Letinić i Borisa Pavelića. 

Na prvom panelu dana naziva Transformacije tradicionalnih medija Ladislav Tomičić iznio je nekoliko zanimljivih opaski, poput one da je ideja objektivnosti nanijela štetu novinarstvu u Hrvatskoj, odnosno da su pod krinkom neutralnosti i nepristranosti uništeni mnogi mediji i novinari. Domaću je novinarsku scenu okarakterizirao padom tiraže, manjkom solidarnosti među novinarima te ratovima na polju projektnog finaciranja (“ratujemo oko mrvica sa stola, a država otpisuje 500 milijuna kuna velikom izdavaču”). Za situaciju u kojoj se nalazi njegov matični medij Novi list izjavio je da je još uvijek “dobar list”, no da je problem kad zaposlenici “traže vlasnika”, a ne razmišljaju o alternativnim načinima organizacije.

Alternativu je ponudio Rüdiger Rossig predstavivši model upravljavljanja medijem kao što je Taz koji je organiziran kao kooperativa (zadruga) s više od 13 500 članova, izlazi u tiskanom i elektronskom formatu za više od 1 290 000 pretplatnika, a uvođenjem metoda plaćanja poput paywalla gdje sav sadržaj nije besplatan, pokušali su iznaći načine na koje bi osigurali održivost medija. Uredništvo čine članovi kooperative koji imaju posebna glasačka prava pogotovo što se tiče uređivačke politike, a vanjski su podržavatelji uobičajeni članovi zadruge. Taz je također osnovao fondaciju koja djeluje po principu štedionice za cijelu zadrugu, a iz koje su onda financirani razni projekti, dok je kooperativa operativni biznis. 

Vesna Kesić pitala se koji bi to transformativni modeli mogli na svoje čitatelje djelovati motivacijski, a koji bi zadržali neki tip integriteta i ostali nezavisni te hoće li to biti model koji će biti napravljen u aktualnom ministarstvu, izrazivši skepsu da bi država trebala financijski stimulirati medije, pa i neprofitne, jer je to zadržavanje na “državnoj sisi” dugoročno neodrživo i može biti produktivno do sljedeće promjene vlasti. Razgovaralo se još i o (de)profesionalizaciji novinarstva, nestanku određenih novinarskih formi, načinima procjene kompetencija uredništva i lektora, te korumpiranom hrvatskom medijskom prostoru. 

O budućnost rada u medijima govorile su Leopoldina Fortunati, Nataša Škaričić i Brankica Petković na tribini koju je moderirao Mario Kikaš. Fortunati je predstavila modele suvremenog medijskog rada, a Petković se nadovezala na podatke istraživanja o stanju novinarske struke u sklopu projekta South East European Media Observatory koje je prvog dana konferencije predstavila Helena Popović. Petković je naglasila da je sistem korumpiran od medijskih politika do samih novinara, a da je istraživačko novinarstvo suočeno s različitim formama pritisaka i cenzure unutar medija. Rezultat je toga prelazak na samozapošljavanje, povremena financijska potpora međunarodnih donatora i objavljivanje istraživačkih radova izvan najčitanijih medija. Petković također smatra da je situacija u hrvatskom novinarstvu puno bolja od one u ostalim zemljama Balkana, pogotovo što se tiče radnih uvjeta, mogućnosti naplaćivanja tekstova, radnog integriteta i organiziranja unutar struke. 

U kontekstu (ne)donošenja medijske strategije Ministarstva kulture, razgovaralo se i o problematici implementacije postojeće zakonske regulative te sprezi ekonomije i politike u medijskom kontekstu, pogotovo u svijetlu toga da Europska komisija već 20 godina ne želi prihvatiti uvođenje regulacije vlasništva medija braneći industriju tako što komercijalne medije proglašava gospodarstvenom granom koju država treba štititi, a moderator je istaknuo i činjenicu da su mogućnosti obrazovanja mladih generacija za novinarstvo u aktualnom trenutku posve promijenjene u odnosu na vrijeme kada su se obrazovali prisutni novinari i medijski teoretičari.

Sliku budućnosti istraživačkog novinarstva oslikali su, svaki na svom primjeru, Drago Hedl i Sebastian Mondial. Hedl je opisao tijek događanja i istraživanje koje je dovelo do objavljivanja publicističkog djela Glavaš, kronika jedne destrukcije, a Mondial o svom sudjelovanju u globalnoj istrazi o izbjegavanju poreza pod kodnim imenom Offshore Leaks gdje je svojim forenzičkim znanjima pri ispitivanju digitalnih podataka pomogao ICIJ-u (Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara). Tzv. data novinarstvo Mondial je opisao kao traženje igle u plastu sijena, uz stalno povećavanje informacija koje se provjeravaju, a s obzirom da se informacije više ne nalaze na papirima, cijeli je proces digitaliziran. Offshore Leaks nazvao je “pričom o hard disku, nepostojanju printera i regularnih softvera te individualnom stvaranju potrebnih alata”.

U kontekstu budućnosti istraživačkog novinarstva, Mondial smatra da novinari moraju početi opet učiti, a da novinarstvo treba inovaciju u pogledu obrazovanja i prakse, dok Hedl budućnost istraživačkog novinarstva ne vidi svijetlom jer tiskovine propadaju, a takvo je istraživanje skupo. Mondial je spomenuo iskustvo sudjelovanja u debati o budućnosti tiskanih medija gdje se došlo do zaključka da će to biti kvaliteta ili ništa, i upravo se tako profilirao medijski proizvod – s jedne su strane istraživački časopisi, s druge je strane žuti tisak.

Za kraj trodnevnih rasprava o hrvatskom medijskom prostoru, još neviđenoj medijskoj strategiji i budućnosti koja očekuje sve one koji istraživačko novinarstvo vide javnim interesom, pa onda i sve težem položaju novinara u pogledu (ne)radnih uvjeta i javne percepije njihova rada, Mondial je događanje zaključio idejom da je baviti se “ovim poslom mnogo lakše ako ga ne smatrate poslom, već pozivom, nečim što živite”. Možda pomalo sanjarski za kraj, ali s obzirom da prvo treba artikulirati snove da bismo tražili njihovo ispunjenje, primjeri iz inozemstva, iako su možda donekle paralizirali raspravu o domaćem kontekstu, nesumnjivo su mu dali i poticaj da se izbavi iz onoga u čemu više, kaže, ne želi participirati.

U srijedu, 6. veljače u 19 sati, u velikoj dvorani Novinarskog doma govorit će Sergej Abramov (novinar, a zatim glasnogovornik Ministarstva pravosuđa), Zinka Bardić (novinarka i urednica, a zatim direktorica u PR-ageniciji i savjetnica Vlade RH i premijera Zorana Milanovića), Renata Ivanović (novinarka, a zatim glasnogovornica Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture), Tomislav Jakić (novinar, urednik, dopisnik, glavni urednik, a zatim savjetnik predsjednika Stjepana Mesića), Danica Juričić Spasović (novinarka i urednica, a zatim pročelnica kabineta predsjednika Ive Josipovića), Damir Kakaraš (novinar, a zatim ulični glazbenik i pisac), Jadranka Kosor (novinarka i urednica, a zatim saborska zastupnica, ministrica, potpredsjednica Vlade RH, predsjednica HDZ-a i premijerka), Igor Mirković (novinar i urednik, a zatim filmski redatelj i direktor Motovun film festivala te glavni urednik) i Goran Rotim (novinar i urednik, a zatim glasnogovornik Ministrastva vanjskih poslova i generalni tajnik Atlantic grupe, pa opet novinar i urednik). Moderator je tribine Ladislav Tomičić.