U međuvremenu, u sjajnom sučelju istražuje priče koje su postale dio svakodnevnice, ali događaju se na internetu. “Prikupljajući perspektive različitih online stanovnika, od online radnica i radnika do lutalica i skrolera; okupljene umjetnice istražuju tjelesne, emotivne i psihološke učinke preseljenja u online prostore”, u najavi izložbe piše Elena Apostolovski. Istražujući komodifikaciju tijela, umjetnice propituju “politike iza algoritama koji bilježe, distribuiraju i prezentiraju tijelo online“. Izložba uspostavlja kritički odnos spram slika koje se svakodnevno dijele na internetu gdje potom poprimaju vlastiti život.

Carmen de la Roca diplomirala je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu 2020. godine. U svom umjetničkom radu istražuje ljudsko ponašanje i društvenu strukturu u odnosu na nove medije. Njezin rad kombinira identitet, tehnologiju, osnaživanje i ulogu novih medija, ali i suštinsku težnju za komunikacijom i duhovnošću. Radovima istražuje iskustva kroz izmišljene likove kao zamjenu za vlastite dileme. Njezin je rad službeno odabran za #AmLatino Film Festival i nominiran za nagradu za mlade talente tijekom Dutch Design Weeka.

Dora Brkarić nakon diplome suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nastavlja studij koreografije u TEAK-u (Helsinki) i SNDO-u (Amsterdam). Radi kao izvođačica za Mateja Kejžara, Simone Aughterloney, Flaviu Pinheiro, Mehdija Farajpoura i druge. Njezina praksa nastaje na sjecištu digitalnog i fizičkog prostora, obuhvaćajući performans, video radove, instalacije u galerijskim prostorima i kazalištu.

Helena Roig Prats vizualna je umjetnica koja se bavi dokumentarnom fotografijom, a živi između Nizozemske i Španjolske. Njezin rad vođen je suradnjom i procesima izgradnje zajednice te često ukazuje na odnos između medija i moći. Od početka pandemije COVID-19, njezina je umjetnička praksa bila usmjerena na seciranje ideje digitalne intimnosti i načina na koji njezini narativi kruže među milenijalcima. Njezino pripovijedanje temelji se na humoru, nasumičnosti i radikalnoj iskrenosti.

Elena Apostolovski nezavisna je kustosica, spisateljica i edukatorica. Njezina praksa usmjerena je na istraživanje međuljudskih odnosa u fizičkoj i digitalnoj stvarnosti oblikovanoj dominantnim ideologijama, s ciljem pronalaženja strategija koje pridonose jačanju povezanosti unutar zajednice i narušavanju konvencija. Radi kao programska koordinatorica i agentica u umjetničkom prostoru i platformi zajednice Instrument Inventors Initiative u Haagu.

Izložba ostaje otvorena do 21. kolovoza. Više detalja pronađite ovdje.

Bijenale industrijske umjetnosti pokrenuto je 2014. godine kao snažna alternativa kontekstu sveopće globalizacije, zbog koje se većina lokalnih obilježja mijenja pod dominacijom većih kulturnih i političkih središta, koja sustavno nameću određene konvencije u suvremenoj umjetnosti, mijenjajući lokalne kulturne krajolike. Stoga IAB inzistira na lokalnom i regionalnom kontekstu, s posebnim naglaskom na industrijsku te kulturnu baštinu Istre općenito, u cilju jačanja lokalnog/regionalnog identiteta, kao i unaprjeđenja njegove važnosti, vidljivosti i prepoznatljivosti u europskim okvirima.

Nakon pilot izdanja 2014. koje je kurirao Branko Franceschi, te prva tri izdanja, 2016. (kustosi Lucrezia De Domizio Durini i Branko Franceschi), 2018. (WHW) i 2020. (Branka Benčić, Gerald Matt i Christian Oxenius), 4. izdanje Bijenala industrijske umjetnosti kurirati će Paolo Bianchi i Christoph Doswald, koji su odabrali i pozvali 29 međunarodnih umjetnika, da, nakon umjetničkog istraživanja u Istri, kreiraju nove intervencije u javnom prostoru koje odgovaraju temi i nazivu 4. Bijenala “Krajobrazi želje”.

Četvrto izdanje Bijenala, koje organizira Labin Art Express XXI u partnerstvu s Arheološkim muzejom Istre (AMI) i Galerijom Cvajner u Puli te s MMSU Rijeka, strukturirano je u tri geografski odvojene, ali tematski međusobno povezane izložbene cjeline: Labin (Društveno-kulturni centar “Lamparna”, Pijacal, Narodni muzej, gradsko kino te nekoliko otvorenih javnih prostora) sa susjednom, rudarskom Rašom (kino, bivša rudarska menza, crkva Sv. Barbare, dolina rijeke Raše) funkcionirat će kao polazišna točka i središte Bijenala, iz kojeg se ono širi prema Puli (AMI, PPMI, Augustov hram, Galerija Amfiteatar, Malo rimsko kazalište, Galerija Cvajner, Luka Pula, te još nekoliko javnih prostora u gradu) i Rijeci (MMSU, Korzo).

Na ovim lokacijama svoje radove će predstaviti Lara Almarcegui, Cristian Andersen, Charlie Billingham, Vanessa Billy, Werner Feiersinger, Fernanda Figuieiredo, Clare Goodwin, Tatjana Gromača, Igor Grubić, Manaf Halbouni, Raphael Hefti, Gregor Hildebrandt, Christian Jankowski, Nikita Kadan, Sandra Knecht, Joseph Kosuth, Lena Lapschina, Sonia Leimer, Olaf Nicolai, Seçkin Pirim, Anna Piva, Marko Pogačnik, Tanja Roscic, Karin Sander, Arcangelo Sassolino, Talaya Schmid, Natalia Stachon, Stefanos Tsivopoulos i Viktor Zahtila.

Nakon velikog uspjeha u Rijeci, s predstavom Bakice u sklopu CT-HR programske razmjene krenule su na turneju po drugim gradovima u Hrvatskoj, a čeka ih i iskorak u međunarodni prostor. Tim povodom smo s članicama Kolektiva razgovarale o procesu rada na predstavi, do it yourself pristupu koji njeguju te širim uvjetima rada na riječkoj nezavisnoj kulturnoj sceni.

Nakon velikog uspjeha predstave u Rijeci, Bakice su nedavno imale mini-turneju u Labinu i Karlovcu. Kakve su reakcije tamošnje publike, je li predstava rezonirala jednako u drugim sredinama?

Sendi: Jako smo sretne što je Clubture mreža odlučila podržati naša prva gostovanja van Rijeke, pa samo tako posjetile Labin u organizaciji Labin Art Expressa i Karlovac gdje nas je ugostila udruga Ka-matrix. Različiti gradovi, različiti konteksti izvedbenog prostora, a osjećamo da se Bakice napeto prate i neskriveno emotivno doživljavaju svugdje. U predstavi komuniciramo s publikom koja svaki put “diše” različito, od otvorenih usklika, šoka, smijeha i aplauza, do potpune tišine. Ne znam možemo li suditi o gradu po jednoj publici (jer svaka se razlikuje), ali u Labinu se publika pokazala znatno više dobrostojećom nego u Karlovcu. U jednom dijelu predstave pitamo gledatelje za predviđanja mirovina te, dok su u Labinu priče naših bakica izazvale šok, u Karlovcu su gledatelji sami predvidjeli dio priče i nisu se uopće čudili. Nakon Labina i Karlovca produžile smo u Delnice gdje nas je ugostila Udruga umirovljenika grada Delnica s punim Radničkim domom, što je bilo posebno veselje! U sklopu Clubture turneje očekuje nas najesen još Čakovec, pa igranje za srednje škole u Rijeci, a prije jeseni gostovanje na Brijunima u Kazalištu Ulysses te na međunarodnom festivalu suvremenih izvedbenih umjetnosti Mladi levi u Ljubljani. Veseli nas ovaj raspon konteksta i publika, od umirovljenika Gorskog kotara, pankerskog karlovačkog dvorišta, preko priznatog međunarodnog festivala pa do riječkih srednjoškolaca. Baš tako smo željele da i žive Bakice.

Ana Marija : Nakon izvedbe u Labinu, jedna žena je došla do nas i rekla da bi jako voljela da njeni učenici vide predstavu. Takve reakcije me raduju jer, osim što mi je drago da profesori smatraju da je predstava Bakice bitna, lijepo mi je vidjeti kako je kazalište još uvijek bitno i kako se pomoću njega mogu dotaknuti bitne društvene tematike o kojima se baš i ne govori javno putem ostalih medija.

Kako je izgledao proces nastanka Bakica, od prve ideje do realizacije? Nemoguće je zanemariti činjenicu da je predstava nastala u jeku pandemije. Koliko je to utjecalo na radni proces? Jesu li uvjeti u kojima ste igrale predstavu na neki način bili i korisni za njen format?

Sendi: Kompletan proces realizacije odvijao se nakon prvog lockdowna i proglašenja pandemije, i bilo je točno kao što si možete i zamisliti. Ja sam dobila koronu taman kad smo trebale početi s probama pa sam bila van funkcije skoro tri tjedna, zatim smo imale više slučajeva samoizolacija i nekih drugih viroza, plaćanja testova i izdavanje potvrda za našu redateljicu i suautoricu Tjašu Črnigoj koja je dolazila iz Ljubljane… Nije još bilo cjepiva, a ja sam nudila svima da ih odmah zarazim pa da smo na miru, ali nisu pristale [smijeh]. Osim niza nesigurnosti i odgađanja premijere (što je vodilo i gubitku prostora za probe, manje termina za izvedbe, reorganizaciji posuđivanja tehnike…), korona nam je donijela i nešto dobro. Naša redateljica trebala je preko ljeta ići na rezidenciju u Pariz, a zbog korone nije pa smo mogle preko ljeta započeti istraživanje za predstavu – organizirale smo javnu kuhinju, upoznavale prve suradnice, skupljačice boca, održale s njima radionicu kazališta potlačenih, družile se i sakupljale priče… I tijekom procesa proba nije bilo puno drugih umjetničkih poslova da nas odvlače od Bakica, bilo je lijepo fokusirano uroniti u temu.

Vanda: Rekla bih da je proces trajao oko dvije godine od prve ideje do premijere. Korona nam je uzrokovala veće komplikacije prilikom planiranja probi, javne kuhinje i radionice kazališta potlačenih. U to vrijeme mi smo prve organizirale događaj javne kuhinje u Rijeci od izbijanja pandemije. Događaj nikom nismo ni prijavile i pokušale smo se držati svih mjera, također bilo nam je teže organizirati radionicu kazališta potlačenih s “bakicama” u zatvorenom prostoru. Snalazile smo se iz dana u dan s novonastalim situacijama. Projekt je bio kompleksno zamišljen i prije pandemije, koja je pridonijela nivou stresa i snalaženja na sve moguće načine. Srećom, svi su imali razumijevanja za situaciju i priskakali nam u pomoć, ta doza solidarnosti davala nam je snage da izvedemo premijeru u prosincu 2020. godine kada su većina kazališta i izvođača u Europi i svijetu mogli samo sanjati o premijeri ili javnoj izvedbi.

Odabrali ste dokumentarnu formu predstave, što se karakterizira kao odvažan izbor, posebno za mlade autorice poput vas. Je li forma logično proizašla iz teme kojom se bavite ili je ishodište ipak u vašim autorskim afinitetima?

Vanda: Mene je forma i snaga dokumentarnog kazališta oduševila nakon što sam gledala predstavu 6 u režiji Žige Divjaka, to je dokumentarna predstava bazirana na stvarnim okolnostima predloženog useljenja maloljetnih azilanata u Đački i studentski dom Kranj. Nalazimo se u tzv. “post-truth” razdoblju širenja lažnih informacija. Pogledati predstavu o istinitim svjedočanstvima u meni je probudilo nešto katarzično, a to nisam godinama doživjela u kazalištu. Smatram da je kazalište moćan alat za progovaranje istine, a ova forma savršena za to. Budući da sam prije glume studirala antropologiju, spajanje etnografije i glume me otprije zanimalo te sam bila presretna kad je ideja pronašla formu kroz koju se moguće izraziti istinito, moćno i angažirano.

Anja: Mislim da je forma proizašla iz teme. To nam se činilo kao najispravnije i najlogičnije. Dokumentarno kazalište osobno me ne privlači ni više ni manje od ostalih formi – u ovom slučaju to je bilo najzanimljivije jer se do sada nisam imala prilike baviti takvom vrstom kazališta, stoga je bilo uzbudljivo krenuti u nešto totalno drugačije od onoga što sam navikla raditi tijekom studija. Moram priznati da meni nije lako raditi dokumentarno kazalište. Potrebno je dosta istraživanja i kopanja po temi – od teorijskih podloga do praktičnih znanja dobivenih na terenu – ali bilo mi je zanimljivo jer sam se u nekim trenucima osjećala kao detektiv na zadatku [smijeh].

Ana Marija: Za mene je bilo prilično zahtjevno dokumentarno kazalište. Smatram da je za njega važna čistoća i jasnoća “glume”, zapravo bih mogla reći da u njemu nema previše prostora za glumu, nema dodatnih štaka koje nekad kao glumci koristimo kao alate. Zbog toga sam i sretna kao glumica jer sam, osim što sam imala priliku raditi na temi koju smatram izuzetno važnom, s prijateljicama i kolegicama koje volim, također imala i priliku raditi na sebi.

Posebno se važnim čini pristup osjetljivoj temi poput ženskog siromaštva – kako ne skliznuti u banalizaciju ili pak eksploataciju života i iskustava na kojima se rad temelji. Kako ste tome pristupile?

Anja: Puno smo razgovarale o temi s redateljicom, trudile se preispitivati vlastite stavove i predrasude, što smatram vrlo korisnim i važnim u umjetnosti i životu općenito – biti stalno budan i pitati se. Bile smo svjesne da tema vrlo lako može skliznuti u patetiku i banalnost, a najgore bi bilo u eksploataciju života o kojima govorimo, stoga smo posebno pazile da se to ne dogodi i zaista vjerujem da nije. Često smo komunicirale s našim suradnicima (skupljačicama boca), informirale ih o procesu, tome što radimo, na koji način se bavimo temom, kako ćemo predstaviti njih i njihove živote… provjeravale slažu li se s tim, kako se osjećaju vezano za to i na kraju krajeva pozvale smo ih na probu kako bi vidjele i sudjelovale u procesu. Jako smo sretne što smo nam je predstava omogućila da im i financijski pomognemo i na taj način im se zahvalimo na suradnji. Nakon svake izvedbe naše suradnice dobiju novac od prodaje programskih knjižica. Tako da smo uz jedno posebno prijateljstvo, dobile i taj poklon – konkretno im možemo pomoći.

Ana Marija: Bile smo oprezne s našim suradnicama i osluškivale smo u kojoj mjeri one žele pričati svoje priče. Ima stvari koje su nam podijelile i koje smo sačuvale za sebe, bilo nam je jasno da moramo graditi odnos između nas i “bakica” na povjerenju i s poštovanjem. To je bio i pristup rada na predstavi i svaki put kad bi bilo teško ili kad bi se približile patetici prisjetile smo se da nam je najvažnije dati tim ženama dostojanstvo koje su zaslužile. U tome nas je vješto usmjeravala naša redateljica, Tjaša, koju nije zanimalo isključivo zašto je nekome teško, već kako izgleda život osobe koja se cijeli život bori i ne posustaje, zanimalo ju je kakvi su snovi te osobe i kakva su njezina sjećanja.

Vaš je kolektiv u dobroj mjeri samodostatan – same radite sve, od pisanja projekata do postavljanja svjetla i tehnike. Koliko je taj pristup održiv? Kakvi su općenito uvjeti za rad kolektiva poput vašeg u Rijeci?

Vanda: Mislim da je takav način rada moguć samo kratkotrajno, ako je projekt vođen ljubavlju i idealizmom, kao što je to bio slučaj za vrijeme nastanka predstave Bakice. Ja sam u jednom trenutku bila u ulozi producentice, inspicijentice, tehničarke i glumice, intenzivno tri mjeseca, sad sam samo u ulozi producentice, tehničarke i glumice. Tada sam mogla uložiti toliko vrstu energije jer sam još uvijek primala plaću u udruzi gdje sam bila zaposlena, a zatim još tri mjeseca naknadu od burze. Sada, kada moram prihvaćati svakakve ponude za posao da bih preživjela, teško je ostati raditi i u svim ovim ovim ulogama za naše projekte… Najveći problem je sustav financiranja projekata na nezavisnoj sceni. Nikada ne dobijete više od 60 posto budžeta koji ste napisali da je potreban za realizaciju projekta i onda kako bi ostvarile kvalitetu, režemo svoje glumačke i producentske honorare. Zamislite šest mjeseci rada od šest do deset sati dnevno za 1200 kuna ukupno, kolika bi to bila satnica? Jedna kuna za sat vremena rada, mislim da to dugoročno nije održivo. No priču o prekarnoj poziciji kulturnih radnika, a pogotovo onih na nezavisnoj sceni već svi znamo. Srećom, mi smo divan tim i imale smo podršku mnogih s riječke scene pa smo na kraju i uspjele.

Sendi: Ovaj do it yourself pristup održiv je dokle je god volje, strpljenja, odricanja, međusobne podrške i poštovanja, i ljubavi i veselja negdje između. Još uvijek imamo potrebe i strasti za nastavak autorskog rada, ali naravno da je teško raditi niz poslova paralelno, i još volonterski za vlastite projekte… To je, nažalost, sudbina gotovo svih nezavisnih umjetnika, a i šire, prekarnih radnika. Negdje iz te pozicije su također nastale Bakice, nas kao mladih prekarnih radnica u kulturi koje (kako sada stvari stoje), neće imati mirovinu jer radimo honorarno. Ipak, nadamo se da će s našim stažom, kada se “dokažemo” kao mlade autorice, polako postati i lakše dobiti projekte i financiranja.

Što se tiče stvaranja na riječkoj nezavisnoj sceni, čini mi se da je možda lakše nego, recimo, u Zagrebu. U Rijeci je moguće dogovoriti prostor za probe ili izvedbe, postoje prostori koji su otvoreni nezavisnoj sceni (više je potrebe nego prostora, ali svejedno), moguće je dobiti (doduše izuzetno skromno) financiranje Grada ili Županije… S tim da je Bakice u potpunosti omogućila Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, da nije bilo tog projekta, ne bi bilo ni ove predstave, ili bar ne u ovom obliku, s ovim suradnicama i suradnicima. Također, neizmjerno smo zahvalne za podršku koju smo primile s riječke scene, npr. od Saveza udruga Molekula, Drugog mora ili Cyclorame. U jednom trenutku smo osjećale kao da nam je cijeli grad uskočio u pomoć kako bismo uspjele savladati sve te okolne poslove i poteškoće i izaći s Bakicama, zbog čega smo osjećale i jedno lijepo zajedništvo i solidarnost na sceni.

Što dalje čeka Igralke, radite li već na sljedećem projektu?

Ana Marija: Iako je zahtjevno raditi dugoročne planove zbog nepredvidivosti vremena u kojem živimo, dogovorile smo dva nova autorska projekta za Igralke, koja ćemo realizirati i predstaviti publici ovu jesen. Također, zbog suradnje s Udrugom za beskućnike i socijalno ugrožene Oaza (Rijeka) u procesu nastanka Bakica, pozvane smo da kao kolektiv napravimo predstavu s temom beskućništva, a koju ćemo stvarati skupno osmišljeno, s beskućnicima i beskućnicama, među kojima su i neke gospođe s kojima smo radile i na Bakicama, što nas jako veseli.

Vanda: Radimo na dva projekta te su naši suradnici opet međunarodni. Već dvije godine pripremamo autorsku predstavu s redateljicom Samanthom Glover iz Londona i scenaristom iz Bostona Ericom Mosesom, koja je već nekoliko puta mijenjala radi naziv (D’Annunzio – Rijeka experiment, Zolfanelli). Kao što možete naslutiti iz naslova, radnja je smještena u Rijeci te je polazna ideja za predstavu bila okupacija Rijeke Gabriellea D’Annunzija. Nažalost, naše financije za ovaj projekt još su skromnije od onog koji smo imale za Bakice, a putni troškovi naših suradnika su veliki, tako da ove godine planiramo predstaviti work in progress, bez pritiska da realiziramo “pravu” predstavu u nemogućim (financijskim) uvjetima. Također si želimo dozvoliti proces eksperimentiranja i stavljanja u fokus proces rada, umjesto finalnu verziju predstave, što je klasičan pristup radu u kazalištu i akademiji na našim prostorima. Druga predstava će biti naš prvi susret s improvizacijskim kazalištem, a radit ćemo sa suradnicom i redateljicom iz Francuske Pauline Calme. Tema improvizacija i izvedbi bit će overload ili “preopterećenje” (radom).

Sendi: S Bakicama smo zapravo uspjele iz ničega napraviti sve čemu smo se nadale i prekrasno je da predstava otvara ljude i pomjera perspektive, i da zaista počinje igrati. Predstava je inspirirala novinarku Bojanu Guberac da o problematici siromaštva kod umirovljenica napiše članak, a članak je inspirirao tada saborsku zastupnicu Radu Borić iz Nove ljevice da o toj temi održi govor u Saboru! Uskoro idemo gostovati na zaista prestižan festival u Ljubljanu… Za mene su to veliki uspjesi. Imam nade da je ovo samo početak, a da pred nama stoji još puno lijepih projekata, stvorenih zajednica, dijeljenja i bliskosti.

Izložba je organizirana u sklopu suradnje 2. Bijenala industrijske umjetnosti kojeg suorganizira Labin Art Express XXI u suradnji s MMSU Rijeka i Arheološkim muzejom Istre, a kuriraju članice kustoskog kolektiva Što, kako i za koga / WHW. Otvorenju će u 19 sati prethoditi razgovor Jelene Jureša i Igora Grubića naslovljen Geografija vremena.

Usredotočena na mehanizme koji uokviruju prostor i vrijeme, mjesto i identitet, izložba Intervali, kolizije predstavlja tri umjetničke pozicije koje na različite načine progovaraju o procesima materijalne i simboličke razmjene, poimanju vremena, vremenskim i prostornim diskontinuitetima, intervalima i kolizijama kao projekcijama i utvarama koje na relaciji između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti stvaraju određenu vrstu nelagode. 

Kako se navodi u najavi izložbe, predstavljeni radovi – objekt Small Subject Factory (Black) britanskog umjetnika Bena Caina, fotografije i eksperimentalno-animirani film Igora Grubića Kako se kalio čelik te novi video rad Jelene Jureša Song – ukazuju na međuodnose i tenzije različitih suprotnosti, između čovjeka i okoline, promjenjivog konteksta koji ga okružuje, te potencijalnosti ili perspektive upisane u protokole koji definiraju njihove odnose.

Izložba je otvorena do 3. srpnja 2018.

Rudnici kulture (Mines of Culture) projekt je međunarodne, međuregionalne suradnje na području zaštite i revitalizacije vrijedne rudarske baštine u državama nastalim na području bivše Jugoslavije, pokrenut 2013. godine.

Do sada je u sklopu projekta digitalizirana opsežna građa prikupljena tijekom istraživanja, objavljena je monografija Rudnici kulture, kao i istoimena brošura te su realizirane tri izložbene turneje koje su obuhvatile četrnaest uglavnom bivših ili još uvijek aktivnih rudarskih lokaliteta i mjesta u Kosovu, Srbiji, Makedoniji, BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, s radovima suvremenih umjetnika iz svih uključenih zemalja.

Selektor i autor koncepta izložbe je Branko Franceschi, dok je za postav zadužen Damir Stojnić iz organizacije Labin Art Express XXI.

Izložba je otvorena do 14. srpnja.

Unutar programa V.I.T.R.I.O.L. sama se od sebe nametnula ideja “Dvojnog kabineta” kao “podružnica” osnovnog koncepta problematiziranja relacije na pravcu između Umjetnosti i Alkemije, ali ne kao stereotipno sučeljavanje bliskih ili pak kontra-estetika, nego više kao svjedočenje međuljudskih odnosa koji su se paralelno razvijali u istom prostor-vremenu, a prožeti su kreativnim i vizionarskim ispoljavanjima kojima su, ovim konceptom “hermafroditizirane” individue, ostavile snažan pečat na kulturni prostor iz kojega proizlaze. I za newtonovskim, empirističkim kozmosom intoksicirane znanstvenike nije više toliko nevjerojatna postavka da Univerzumom vladaju inteligentne Sile, izvan mogućnosti ljudskog poimanja. Ne radi se ovdje ni o kakvu sentimentalizmu, niti memorabilijskoj lamentaciji za “dobrim, starim vremenima”. Ovdje se radi o praćenju sinhronizama, opetovanju situacija koje nanovo iskrsavaju kao nedokučiva  nužnost u isto tako nedokučivom poretku stvarnosti.

Pauletta će se predstaviti serijom objekata iz ciklusa Apnea kojima stvara audio – vizualnu, ambijentalnu instalaciju, dok će Šumonja izložiti ciklus velikih slika na platnu Potraga za izgubljenim pastirom nastalih za njegova boravka u Sjedinjenim Američkim Državama. Sasvim heterogeni koncepti i poetike ovih dvaju autora odjednom se spajaju u “retorti” Lamparne kao podjednako potrebni ingredijenti nekog novog, još uvijek neznanog, i vjerojatno, puno složenijeg “kemijskog” spoja. Vrijeme posjeduje strahoviti metabolizam. Kažemo “vrijeme guta sve”. Zbog toga će otvorenje ove izložbe predstavljati pred-solsticijsku “saturnaliju” koju zajednički potpisuju ovo dvoje autora i Labin Art Express XXI. 

Ovom izložbom završava se prvi dio ovogodišnjeg ciklusa izložbi V.I.T.R.I.O.L., koji se nasatavlja u listopadu, samostalnom izložbom barda hrvatske avangarde, šamana i antimuzeologa Vladimira Dodiga – Trokuta. 

Godine 2013. udruga Labin Art Express XXI pokrenula je projekt multilateralne, međunarodne, interdisciplinarne suradnje pod nazivom Rudnici kulture. Prva faza projekta (2013–2014) dovršena je putujućom izložbom u sedam rudarskih mjesta: Trbovlje, Idrija (Slovenija), Boljevac, Aleksinac (Srbija), Prijedor, Banovići (BiH), Mojkovac (Crna Gora). U drugoj fazi (2015- 2017) u tijeku je postupak formaliziranja suradničke platforme kao međunarodne udruge za revalorizaciju, zaštitu i revitalizaciju vrijedne rudarske baštine u zemljama bivše Jugoslavije. U bivšoj je državi rudarstvo bilo jedan od generatora gospodarskog i sveopćeg društvenog razvoja, kao i jedno od rijetkih područja u kojem su tradicionalna povezanost i solidarnost njegovih najvažnih aktera – rudara – nadišli kasnije nacionalne te (novo)državne podjele i sukobe.

U 2015. platforma je proširena s novim partnerima, udrugama i javnim ustanovama iz Makedonije, Slovenije, Srbije te Kosova. U 2016. turneja je započela u Društvenom centru Karlo Rojc u Puli, te se upravo nastavlja na Kosovu. Putujuća izložba Rudnici kulture – od industrijske do umjetničke revolucije održat će se u ke revolucije održat će se u Kinu Lumbardhi u Prizrenu, TermoKissu u Prištini te Kulturnom centru Mitrovica u Kosovskoj Mitrovici. Selektor i autor koncepta izložbe je Branko Franceschi, dok je za postav izložbi zadužen Damir Stojnić (L.A.E. XXI). 

Na Kosovu će se predstaviti Autopsia (Srbija/CZ), Metal Guru (HR), Dario Šolman (HR), Laibach (Slovenija), Vladimir Knežević (BiH), Mladen Miljanović (BiH), Irena Lagator Pejović (Crna Gora), te Nikola Pijanmanov (Makedonija). Poseban gost izložbe u Prištini biti će mladi kosovski umjetnik Alban Muja s instalacijom HOTel, koja će postati sastavni dio putujuće izložbe na turneji po Albaniji (2017) i Rumunjskoj (2018). Tijekom izložbe bit će organizirana i zasebna projekcija dokumentarnog filma Stara škola kapitalizma Želimira Žilnika.

Na službenoj internetskoj stranici projekta možete naći detaljan arhiv prikupljene rudarske građe, rezultate istraživanja i mapiranja, kao i kartografski pregled mapiranih lokacija te sve informacije o aktualnim događanjima vezanih uz projekt. 

Na 95. obljetnicu Labinske republike, 02. ožujka, u organizaciji udruge Labin Art Express XXI i Grada Labina otvoren je prvi Bijenale industrijske umjetnosti u Labinu. 

Industrijska topografija cijele Labinštine te brojni drugi industrijski lokaliteti u Istri, uz kompleksnu društveno-političku pozadinu kulturnog nasljeđa regije usko povezanog s njenim industrijskim razvojem, nameću potrebu za međunarodnom umjetničkom manifestacijom vezanom uz širi pojam ‘industrijskog’ u umjetnosti. 

Tema ovogodišnjeg Bijenala je UTOPIJA=REALNOST, a središnji će događaj biti izložba velikog njemačkog majstora Josepha Beuysa inspirirana njegovim radom – projektom Difesa della Natura.

Bijenale industrijske umjetnosti 2016. zamišljeno je i kao nulta točka budućeg Muzeja umjetnosti i industrije Podzemnog grada XXI te će dio izloženih djela postati dio budućeg stalnog postava, koji bi se sa svakim idućim Bijenalom stalno nadopunjavao. Dugoročno, IAB želi stvoriti praktično-teorijski temelj na koji bi se mogle nadograđivati daljnje ideje razvoja kulture i umjetnosti u poskapitalističkom svijetu, ali prvenstveno značajno ubrzati izgradnju prvog futurističkog Podzemnog grada na svijetu.

Na labinskom Bijenalu bit će predstavljeno više od 80 umjetnika iz cijeloga svijeta. Selektor i kustos hrvatskog programa je Branko Franceschi (HR), a međunarodnog programa barunica Lucrezia De Domizio Durini (IT). Izložbe će biti postavljene u Kulturnom centru Lamparna, Narodnom muzeju Labin, Gradskoj Galeriji Labin, Gradskoj knjižnici, Umjetničkoj školi Matka Brajše Rašana, a dio i na otvorenim javnim prostorima Labina i Istre. 

Tijekom održavnja pa sve do svečanog zatvaranja Bijenala 30. rujna 2016., održavat će se niz popratnih programa koji uključuju koncerte, filmske i video projekcije, performanse i akcije, prezentacije te predavanja.

Više o prvom Bijenalu industrijske umjetnosti potražite na službenoj i Facebook stranici.

Rudnici kulture projekt je multilateralne, međunarodne, interdisciplinarne suradnje. Prva faza projekta završena je izložbenom turnejom Rudnici kulture – od industrijske do umjetničke revolucije (3. studeni – 13. prosinca 2014.), u sedam bivših rudarskih mjesta od Slovenije do Crne Gore.

U drugoj fazi (1. siječanj 2015. – 31. prosinac 2016.) osnovni je cilj daljnje širenje, razvoj i formalizacija regionalne, suradničke platforme za revalorizaciju, zaštitu i revitalizaciju vrijedne rudarske baštine u državama nastalim na području bivše Jugoslavije, u kojoj je rudarstvo bilo ne samo jedan od generator gospodarskog i sve općeg društvenog razvoja, nego i jedno od rijetkih područja u kome su tradicionalna povezanost i solidarnost njegovih najvažnijih aktera – rudara nadišli kasnije nacionalne i (novo)državne podjele i sukobe.

Cilj je također da se regionalna platforma, kao međunarodna udruga, proširi i na ostale zemlje jugoistočne Europe (Albanija, Grčka,Turska,Bugarska,..), s ciljem osnivanja europske kulturne platforme, koja će uz potporu EU fondova omogućiti ponovnu uspostavu veza između bivših rudarskih mjesta i regija te njihovu kulturnu i druge oblike suradnje, u svrhu iniciranja i provedbe zajedničkih projekata vezanih za eksploataciju rudarske i industrijske baštine generalno, kao nove kulturne i kreativne industrije na ovim prostorima.

Više informacija potražite ovdje.

Na konferenciji sudjeluju Anastazija Magaš Mesić, Mladen Špehar, Dea Vidović, Miha Turšić, Dragan Živadinov, Boris Debeckere, Irena Burba te Ivica Mitrović.

MP3 platforma se okupila iz potrebe zagovaranja kvalitetnijih infrastrukturnih i tehničko-tehnoloških uvjeta za produkcijske i rezidencijalne programe u Istarskoj županiji te potrebe zagovaranja provedbe Istarske kulturne strategije u području izvaninstitucionalne kulturne scene.Kao glavni fokus platforme izdvojeno je osnivanje Centra za nove medije u Istarskoj županiji, koji bi služio za promociju, promišljanje i produkciju novih medijskih kultura u Istri. Projekt provode pulske udruge Metamedij i Sonitus, Faro 11 iz Rovinja, Labin Art Express XXI te umjetnička organizacija Apoteka iz Vodnjana.

Konferencija će biti održana u petak, 12. lipnja, u Multimedijalnom centru Rovinj, od 9 do 18 sati.