Predstava koja je premijeru imala u studenom 2022. autorsko je istraživanje Adriane Josipović i Nikoline Majdak, koje Giuseppinu Martinuzzi povezuju s Josephine Baker, francusko-američkom zvijezdom s početka prošlog stoljeća.

“Detalje stvarnog događaja – niza nastupa Josephine Baker u Zagrebu 1929.godine, prilikom kojih je odsjela u hotelu Esplanade – fantastičnim zahvatom pretvaramo u fiktivnu situaciju zamišljenog posjeta i nastupa u istim okolnostima Giuseppine Martinuzzi. Gradimo plato za interpretaciju njenih tekstova i političkih govora, pretvarajući ih u izvedbeni materijal – s isječcima iz njenih govora i predavanja ispreplevši tekstove stvorene kolažiranjem novinskih isječaka vezanih uz boravak J. Baker u Zagrebu”, navodi autorski tim kojeg uz Adrianu Josipović i Nikolinu Majdak čini i Damir Bartol Indoš.

Gradeći poveznice između dvije žene koje su život posvetile borbi za “lijepi lijepi lijepi ideal” autori otkrivaju i treću vezu – onu s labinskim rudarima. “Labinski rudari sa svojom parolom o jednakosti misaono i praktično (praksično) prevladavaju nacionalizam i rasizam koji caruje u ‘smradnog zdenca tmini’.”

U predstavi su korišteni dijelovi tekstova iz knjige Giuseppine Martinuzzi Socijalizam i domovina. Izvode je Nikolina Majdak i Adriana Josipović, a tekstualne permutacije poptisuje DB Indoš. Za glazbu je zaslužna Ana Kovačić, a za dizajn svjetla Andrija Santro. Predstavu je producirala umjetnička organizacija Cirk Pozor, uz programsku podršku Kulturnog centra Travno, AKC Attack!-a i Cirkuske rezidencijalne mreže.

Labin Art Express (LAE) od 1991. godine postoji kao avangardna umjetnička grupa i kao udruga na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Kao takva sudionik je ključnih društveno-ekonomskih promjena u odnosu prema civilnom društvu, kulturi i industrijskoj baštini od samog useljenja u kultnu Lamparnu 1992., koja je od derutnog zapostavljenog bivšeg rudarskog kompleksa postala alternativni centar specijaliziran za aktivizam i spomeničko-muzejsku djelatnost. Od tehno partija u devedesetima, preko raznih provokativnih umjetničkih instalacija, izložbi, predstava i performansa međunarodnih autora pa do punk festivala Everything is disco but punk is more fun od 2001. do 2009., Lamparna je sebi u svijesti publike osigurala kultno mjesto uvijek pomalo na granici prihvaćenosti u gradu. Danas je to potpuno operativan izložbeni prostor kojeg se ne bi posramio nijedan muzej suvremene umjetnosti, a zadnje je četiri godine poprište cijenjenog Bijenala industrijske umjetnosti. Iako će se ovogodišnji ciklus Bijenala zbog izvanrednog stanja izazvanog pandemijom Covida-19 održati od 10. listopada do 21. studenog, tekući projekt Labin Art Expressa pod nazivom DKC Lamparna povod je razgovoru s Deanom Zahtilom, umjetnikom i menadžerom u kulturi.

KP: Možete li ukratko skicirati promjene koje su se dogodile u vašem umjetničkom, ali i širem društvenom radu u posljednjih desetak godina, te u kolikoj su mjeri te promjene vidljive u gradu Labinu i prostoru Lamparne?

Najvažnije što se dogodilo u umjetničkom radu je to što se 2012. godine, nakon smrti Sanje Švrljuge, LAE-u i njegovoj umjetničkoj frakciji Metal Guru pridružio riječki umjetnik Damir Stojnić, koji nam je donio ne samo nove ideje nego i svježu kreativnu krv u izlagačkom programu Lamparne čiji je umjetnički voditelj, a i koautor je nekoliko LAE/Metal Guru projekata. Što se tiče utjecaja na promjene u gradu, u zadnje vrijeme najvidljivija je pojačana briga o lokalnoj industrijsko-rudarskoj baštini do koje je došlo u prvom redu zahvaljujući nama jer smo 2018. predložili Gradu Labinu da sudjeluje u jednom kulturno-turističkom projektu prekogranične suradnje kojeg smo zajedno sa slovenskim partnerima inicirali godinu dana ranije, a koji je gradu omogućio investiciju od oko 2,5 milijuna kuna za rekonstrukciju okna Podlabin (tzv. “šohta”) iz programa Interreg SLO-HR. Iako je rekonstrukcija šohta nedavno završena, nažalost, zbog korona-krize, grad je privremeno obustavio nastavak investicije, tj. izradu glavnog projekta za ugradnju lifta u šoht koji nas je trebao sljedeće godine na 100. obljetnicu Labinske republike ponovno spustiti u podzemlje Istre, 150 metara ispod Lamparne. Sada ćemo na to morati pričekati do 2022. godine.

Od drugih promjena valja istaknuti uspješnu transformaciju KuC-a Lamparna iz alternativnog kulturnog centra, koji je bio prvenstveno namjenjen uskom krugu pomalo elitnih konzumenata, u društveni kulturni centar koji bi trebao zadovoljavati kulturne potrebe većine građana Labinštine. Iako još uvijek nije došlo do toliko velike programske promjene, znatno je proširena publike Lamparne čime se stvaraju uvjeti za naš još veći lokalni društveni utjecaj u budućnosti. Ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljujući lokalnom djelovanju LAE, Lamparne i Kluba mladih, koje karakterizira liberalni, a ponekad i anarhistički aktivizam, na Referendumu o ustavnoj definiciji braka 2013. godine, Labin bio grad s najvećim postotkom građana koji su glasali protiv definicije braka kao zajednice žene i muškarca.

KP: Širili ste interese i van labinskog područja (Podzemni grad XXI) povezujući se sa stručnjacima koji se bave rudarskom baštinom na područjima bivše države u sklopu međunarodne platforme pod nazivom Rudnici kulture. Na koje su načine bivši rudnici Jugoslavije valorizirani kao industrijsko, odnosno, kulturno nasljeđe?

Industrijska i rudarska baština na području bivše države, izuzev Slovenije i ponegdje u Hrvatskoj, danas je u žalosnom stanju, jer koncept “industrijskog nasljeđa” u osnovi ne postoji, osim formalno u političkim iskazima novoformiranih država. Inicijalna reakcija nakon zatvaranja rudnika u određenom području bila je izbrisati svaki trag prošlosti, eliminirati stare biljege i ožiljke na krajoliku, i u najvećoj mjeri vratiti se “prirodnoj” vizuri krajolika predindustrijskog doba. Mnoga stručna udruženja iz oblasti povijesti, kulture i arhitekture pružala su otpor tom trendu. Tako je 2012. godine na inicijativu i pod vodstvom LAE, nekoliko nevladinih udruga, ustanova i neprofitnih organizacija baziranih na području bivših rudarskih gradova i pokrajina pokrenulo platformu Rudnici kulture s ciljem istraživanja i procjenjivanja rudarske baštine u regiji te promocije i poticanja suradničkih aktivnosti na njenoj revalorizaciji, zaštiti i revitalizaciji kroz međunarodnu interdisciplinarnu mrežu umjetnika, kulturnih radnika, povjesničara, arhitekata i urbanih planera, rudarskih inžinjera, znanstvenika i istraživača.

Od 2013. do danas obišli smo više od 30 rudnika u bivšoj državi i jugoistočnoj Europi, razgovarali s lokalnim dionicima u bivšim rudarskim mjestima i educirali ih kako da revaloriziraju vlastitu baštinu, izvodili umjetničke akcije i svake godine u drugoj zemlji organizirali izložbenu turneju Rudnici kulture, ne samo po velikim gradovima nego i po malim mjestima u kojima su se ljudi prvi put susreli sa suvremenom umjetnošću i novim medijima. Rezultat je bio pokretanje nekoliko projekata revitalizacije rudarske baštine u regiji, a sve je ovjekovječeno u dokumentarnom videu Rudnici kulture Viktora Zahtile.

KP: Popuštanjem mjera zaštite od pandemije, u Lamparni ste održali posljednju tropartitnu izložbu mladih umjetnika (Romina Tominić, Filip Borelli, Mateo Gobo) u sklopu projekta DKC Lamparna, koji se odvija u partnerstvu s Gradom Labinom, Istarskom kulturnom agencijom (IKA) te udrugama (CGI Poreč, Metamedij, Informo, Mendula i KUD Ivan Fonović Zlatela). Kako ste se povezali i ima li ta platforma organizacija budućnost i nakon što završi projekt?

Svrha projekta DKC Lamparna je pretvorba, preustroj Lamparne iz alternativnog u društveno-kulturni centar u koji bi se aktivno uključile brojne udruge i građani koji će kolektivno oblikovati sadržaje, sudjelovati u izradi razvojnih planova i strategija te naravno koristiti prostore i infrastrukturu centra. Osnovni cilj projekta je izraditi sudionički model upravljanja i testirati razne polivalentne društveno-kulturne djelatnosti i programe. Do sada je u projektu sudjelovalo 26 organizacija civilnog društva i 34 pojedinca, s kojima smo ili već ranije surađivali ili smo ih pozvali da sudjeluju u projektu jer pokrivaju neka kulturna ili druga društvena područja ili pak publiku koji nisu u našem fokusu interesa. Naravno, očekujemo da će većina njih nastaviti koristiti prostore i opremu DKC-a Lamparna za vlastite aktivnosti te svojim programima doprinijeti razvoju i širenju publike, a time i većem društvenom utjecaju Lamparne.

KP: Projekt DKC Lamparna odvija se u okviru natječaja Kultura u centru kroz Europski socijalni fond koji je podržao uspostavu civilno-javnog partnerstva ili suradnje između javnih uprava i organizacija civilnog društva u kulturi. Kako razvijate civilno-javno partnerstvo u Labinu i kako funkcionira suradnja s lokalnom upravom?

Projekt DKC Lamparna provodimo u partnerstvu s pet lokalnih udruga, Gradom i županijskom javnom ustanovom IKA, i jedan od ciljeva jest upravo jačanje suradnje civilnog sektora s lokalnom i područnom upravom. U situaciji kad je civilni sektor u ovo doba korone potpuno zanemaren od donositelja odluka na svim razinama, a posebno od lokalne i područne samuprave te se nalazi na samom rubu opstanka, vrlo je važno da LAE kroz ovaj projekt omogućuje djelovanje i kakav-takav opstanak barem dijela nezavisnog kulturnog i civilnog sektora u Labinu i Istri. S druge strane, suradnja s Gradom (koji je i vlasnik Lamparne) od 1991. (godina osnutka KuD-a LAE) funkcionira po principu toplo-hladno, ovisno o tome tko je i kada obnašao funkciju gradonačelnika.

Tako je suradnja s gradom bila izvrsna (dakle, partnerska i dvosmjerna) sve do 1998. godine i smrti Gracijana Kiršića, jednog od naših osnivača, a kasnije i pročelnika za kulturu i obrazovanje Istarske županije, da bi nakon toga stala sve negdje do 2007. godine kad grad konačno staje iza našeg projekta Podzemni grad, da bi 2012./2013. došla na najniže grane nakon što Grad iznenada mijenja naziv projekta u KOVA i potpuno nas isključuje iz procesa planiranja i odlučivanja. I ne samo to – prema tom “novom” projektu, KuC Lamparna trebao se zatvoriti i vratiti u stanje prije nego što je LAE ušao u nj te u njegovo uređenje i opremanje uložio više od 5 milijuna kuna, kako bi se prostor preuredio za potrebe nekakvog, vrlo tradicionalnog i barem 50 godina zastarjelog muzejskog postava rudarstva.

No nakon što smo digli veliku medijsku frku tijekom koje je razotkriveno u najmanju ruku vrlo neetično postupanje glavne autorice tog projekta i tadašnje predsjednice UHA-e, Sanje Cvjetko Jerković, ona daje ostavku i zapošljava se kod Bandića, a projekt na koji je potpuno bespotrebno utrošeno više od milijun kuna završava u ladici. S dolaskom novog gradonačelnika Valtera Glavičića 2013. godine obnovljena je suradnja LAE-e i Grada, posebno na revitalizaciji rudarskog kompleksa Pijacal, čiji je i Lamparna sastavni dio, kao i partnerstvo u projektima DKC Lamparna i Klub mladih “Klub 21”, ali još uvijek nije obnovljena suradnja na projektu Podzemnog grada, kojeg nažalost i dalje razvijamo potpuno odvojeno. Trenutno je LAE partner Gradu u projektu prekogranične suradnje Inspiracija, a zajedno s Turističkom zajednicom grada sudjeluje i u drugom, sličnom projektu prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska pod nazivom Mine Tour.

KP: Na koje načine želite Lamparnu pretvoriti u društveno-kulturni centar? Koje se mogućnosti ovdje otvaraju za uključivanje zajednice u program ili upravljanje?

Odgovor na to pitanje trebao bi dati strateški plan DKC-a Lamparne koji bi trebao biti donesen do kraja ove godine. Ono što mogu već sad potvrditi jest da će programiranje sadržaja centra biti prepušteno korisnicima iz lokalne i šire zajednice, uz konačan blagoslov Programskog/Upravnog vijeća DKC-a Lamparna. 

KP: Što po isteku projekta? Što će ostati od razgranate mreže suradnji, bogatog programa i uopće mogućnosti zadržavanja radnika? 

Mi smo za vrijeme ove krize pronašli neke nove mlade ljude koji su voljni i spremni angažirati se na nastavku projekta barem u narednih pet godina, a upravo smo i povećali broj zaposlenika s njih pet na sedam. Najveći poblem za nas je slabljenje financiranja, a time i kapaciteta te održivosti civilnog sektora te posebno nezavisne kulturne scene, na kojima će se najviše štedjeti u nadolazećoj ekonomskoj krizi. LAE će sigurno opstati, ali ni mi ne možemo funkcionirati sami, odnosno sami činiti cijelu scenu. S kime ćemo onda surađivati?

KP: Kakvu podršku Labin Art Express ima danas na nacionalnoj i europskoj razini? Prva ste kulturno-umjetnička organizacija u zemlji koja je dobila potporu iz fondova EU, još sredinom devedesetih, za obnovu Lamparne.

Financiranje iz inozemnih izvora započelo je sredinom devedesetih od strane Europske komisije, znači daleko prije ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu. Kad se odlučivalo o ulasku Hrvatske u Vijeće Europe, bili smo pozvani u Strasbourg i Bruxelles zajedno s još desetak predstavnika hrvatskog civilnog sektora i nezavisnih medija. Pitali su nas kakva je situacija u Hrvatskoj, smatramo li da bi Hrvatska trebala biti primljena u Vijeće Europe, ali i zašto, te da li bi to moglo pomoći, imati pozitivne efekte za hrvatsku državu u budućnosti. Nakon toga posjetili su nas u Labinu predstavnici odjela Europske komisije za zemlje bivše Jugoslavije i sami nam sugerirali da im pošaljemo zahtjev za financiranje Radija LAE i projekta KuC Lamparna, jer tada za nas nije bilo otvorenih nikakvih natječaja i dobivali smo značajnu potporu tri godine za redom, zahvaljujući kojoj je 1998. i službeno otvoren KuC Lamparna.

Kad danas razmišljam o tome, mišljenja sam da su nas zbog Radija LAE (formalno prva privatna, nezavisna radijska postaja u RH) tretirali kao disidente kojima treba pomoć u tada potpuno autokratskoj Tuđmanovoj državi, u kojoj smo stavljeni i na listu “državnih neprijatelja” (u Tuđmanovom božićnom govoru na Trgu Bana Jelačića 1996.). LAE ni dan danas financijski ne ovisi o lokalnoj podršci. Nešto malo sredstava dobivamo od Županije, a od Grada minimalno, odnosno gotovo zanemariva sredstva, ali i ne tražimo ništa posebno osim da budemo partneri na projektu Podzemnog grada.  

KP: Umjetnički rad u Labin Art Expressu zamijenili ste kulturnim menadžmentom udruge. Spremate li nešto povodom obljetnice trećeg desetljeća postojanja?

LAE je već najavio polaganje kamena temeljca za Podzemni grad XXI tijekom 2021. godine kada je, nakon rekonstrukcije izvoznog tornja okna Podlabin, trebao biti pušten u pogon i lift, čime bi de facto bila dovršena ovozemljska misija L.A.E.-a i nakon čega bismo se uglavnom fokusirali samo na umjetničku produkciju. Zbog obustave svih novih javnih investicija to sad nije ostvarivo prije 2022. godine kada ćemo se iz Lamparne ponovno moći spustiti u podzemlje Istre i položiti kamen temeljac za izgradnju Podzemnog grada XXI.

I da, u pravu ste, jer iako smo nedavno pustili u probni pogon Mobilnu muzejsku (story telling) mašinu – umjetnički projekt osmišljen prije deset godina kojeg ćemo predstaviti na ovogodišnjem Bijenalu – pomalo sam zanemario svoj umjetnički rad zbog onog menadžerskog. Do kraja ove godine konačno će izaći i treći album Metal Gurua, snimljen još 2005., pod nazivom Cold Black kojeg će pratiti 15-minutni video uradak. Tridesetu obljetnicu LAE u 2021. spojit ćemo sa stogodišnjicom Labinske republike i time zatvoriti ciklus našeg “ovozemaljskog” postojanja i djelovanja. U narednim godinama više ćemo se fokusirati na vlastitu umjetničku produkciju.

Projekt revitalizacije labinskog rudnika poznat pod nazivom Podzemni grad prije dvadesetak godina idejno je osmislila umjetnička udruga Labin Art Exspress (L.A.E.), osnovana 1991. godine upravo radi ove ideje. U jednoj od napuštenih rudarskih zgrada 1998. godine L.A.E. pokrenuo je Lamparnu, multimedijalni kulturni centar, koja na neki način predstavlja prvi korak projekta Podzemnog grada. Od 2013. godine projekt je dobio i podršku grada Labina, a ideja je bila da Labin Art Exspress, Grad Labin i Općina Raša zajednički, putem javno-privatnog partnerstva upravljaju projektom, čime bi se osigurala njegova provedba, transparentnost i pristup fondovima EU koji zahtijevaju takva partnerstva. Iako se činilo da se na zadovoljstvo svih stvari pomiču s mrtve točke, projekt je u lipnju prezentiran javnosti pod novim nazivom – Projekt KOVA, ali i novim konceptom. Za njega je zaslužna radna skupina predvođena arhitekticom Sanjom Cvjetko Jerković koju je labinski gradonačelnik Tulio Demetlika angažirao kao savjetnicu i koordinatoricu projekta, nakon što je Ministarstvo turizma Labinu odobrilo milijun kuna za projekt Podzemni grad, piše Novi list. 

Dean Zahtila, idejni začetnik Podzemnog grada i Labin Art Exspressa koji na projektu radi već godinama, smatra da je ovaj koncept zlouporaba projekta L.A.E.-a, ali i da predstavlja korak u natrag od originalnog rješenja. “Naša ideja bila je izgradnja prvog, pravog, futurističkog podzemnog grada na svijetu. Osim muzeja rudarstva i industrije Istre, jedinog u svijetu u kojem bi ljudi mogli kopati ugljen u istim uvjetima kao dok je rudnik radio, planirali smo niz ‘gradskih’ sadržaja koji bi osigurali stalan život u podzemlju: kockarnicu, hotel, barove, galerije, trgovine, restorane, igrališta za djecu, bazen, ali i brojne ćelije za arhitekte, znanstvenike, istraživače i umjetnike. Projekt KOVA tu zamisao potpuno negira, a pritom ne nudi ništa novo i originalno. Sve se svodi na klasičan rudarski muzej pod zemljom koji se ni po čemu ne razlikuje od brojnih postojećih i ne može opravdati veličinu ulaganja”, tvrdi Zahtila. “Industrijska baština diljem svijeta krcata je muzejima i galerijama. Zbog prezasićenosti tržišta splašnjava interes za takve lokalitete”, kaže Zahtila te dodaje kako je naziv kova (lokalni naziv za rudnik) “možda bitan i razumljiv domaćim ljudima, ali globalno neće značiti ništa”.

S druge strane, gradonačelnik Demetlika tvrdi kako je projekt “dugo nailazio na otpor lokalne zajednice koja je presudna za njegov uspjeh, te da revitalizacija rudnika osim stvaranja novog turističkog proizvoda mora odgovoriti i na potrebe Labinjana”. Također dodaje kako je L. A. E. u prostoru bivše lamparne napravio “lijep kulturni centar”, ali dio ljudi tamo nerado zalazi jer je to za njihov ukus prealternativno. Ipak smatra kako nema razloga za brigu jer će u podzemnom i nadzemnom dijelu rudnika biti dovoljno mjesta za sve udruge. 

Cvjetko Jerković novi koncept pravda neinvazivnim pristupom koji u podzemlje unosi nove sadržaje bez potrebe za velikim dodatnim otkapanjima, vođen sukladno pravilima struke i sukladno zakonu. Priznaje kako je L. A. E. napravio hvalevrijedan posao da bi ukazao na potencijal rudarske ostavštine kroz svoje umjetničke projekte, no Podzemni grad samo je umjetnička vizija, ne i ostvariv projekt. Najavljena je postepena obnova pojedinih zgrada, među kojima je i spomenuta Lamparna koja bi se trebala vratiti u izvorno stanje. Branka Petković, jedna od angažiranih arhitektica naglasila je kako se ovaj prostor mora vratiti u izvornu funkciju (rudari su tamo odlagali lampe i uzimali ih prije silaska u jame, što će u budućnosti raditi i posjetitelji). “Prostor je sada prvi put detaljno pregledan, napravljena je konzervatorska studija i trebat će ukloniti sve intervencije što ih je izveo Dean Zahtila koji je jednim dijelom Lamparnu zaštitio, ali jednim ju je degradirao”, kaže arhitektica. 

U Labinu se u organizaciji L. A. E. -a trenutno održava Bijenale industrijske umjetnosti, zamišljeno kao nulta točka budućeg Muzeja umjetnosti i industrije Podzemnog grada, koji bi se sa svakim idućim Bijenalom stalno nadopunjavao. L. A. E. također sudjeluje u inicijativi Rudnici kulture kojoj je cilj formiranje multilateralnog interdisciplinarnog kulturnog klastera i pokretanje aktivnosti revalorizacije i zaštita industrijskog nasljeđa nekadašnjih rudnika u zemljama bivše Jugoslavije. Zahtila smatra da se novim konceptom Labin odriče projekta koji bi bio svjetska senzacija zbog jedne prosječne provincijske vizije.

Glazba u Klubu mladih Club 21 emitirat će se pomoću ViBRa BoXa. ViBRa BoX je elektronički uređaj sa kojeg će se emitirati glazba domaćih kvalitetnih autora koje nema u medijima. Na taj način dobiva se nova prilika za promociju glazbe i komunikaciju s publikom. Svoju glazbu možete poslati u mp3 formatu (masteriranu, sa nazivima i ostalom podacima) putem formulara.

Pitanja o kojima će se razgovarati jesu: Je li glazba potreba zajednice ili samo zabava i kulisa? Živimo li zvukovno okruženi glazbom koja vremenski i prostorno ne odgovara današnjici, zanemarujući kvalitetnu glazbu iz naše okoline? Mogu li se 80-te zamijeniti domaćim autorima i izvođačima bez velikih padova slušanosti i posjete u javnim prostorima? Jesu li top liste refleksija kvalitete u glazbi ili uloženog novca u promociju? Prate li glazbeni urednici događaje u svojoj okolini ili samo najavljuju playlistu koju je netko drugi sastavio? Zašto su ukinute emisije Ante Perkovića i Maje Savić na HR2, koje su pratile trenutnu indie i jazz scenu? Treba li postojati dio medijskog etera rezerviran za sve žanrove glazbe koju trenutno stvaraju aktivni glazbenici u našoj okolini? Kako male zemlje uspiju razviti originalne izvođače svjetske kvalitete? Ima li hrvatska što za ponuditi na EU sceni, a da nije vezano za hrvatsku dijasporu? Treba li tim glazbenicima pomoći financijski i moralno? Koliko kulturna industrija može učiniti za promociju hrvatske privrede? Koliko autorska glazba može oplemeniti turističku ponudu? Kako živjeti od glazbe, a ne podleći šundu? Kako doći do novca koji je prikupljen u ime glazbenika i njihove publike? Kako smanjiti utjecaj domaćeg i stranog turbo folka na mlade? Kako etno ukomponirati u glazbu na ukusniji način, i iskoristiti kulturnu baštinu? Formira li potražnja ponudu ili obrnuto? Može li se ponudom kvalitete doći do obrazovanije publike?

Organizatori su Clubture network, Vibra / Vibe i Labin Art Express te Klub mladih Club 21. 

Ulaz na sve predstave je besplatan, a detaljan program potražite ovdje. 

Jednodnevna umjetnička akcija reinterpretacija je 20-godišnjeg djelovanja ove kulturno-umjetničke udruge – od bezobzirnih eksploatatora prošlosti, preko vještih trgovaca maglom sadašnjosti, do glasnika uzbudljivo brze podzemne budućnosti – s posebnim naglaskom na njihov temeljni projekt Underground City XXI, koji je od umjetničke utopije postao jedan od najpotentnijih razvojnih projekata Grada Labina i Istarske županije u 21. stoljeću. Ujedno će to biti i oproštaj L.A.E. s hrvatskom metropolom prije nego što definitivno napuste nadzemni svijet i vrate se u podzemlje Istre, u Podzemni grad XXI čija gradnja započinje 2013. godine.

Raspored programa: 

16.00–23.00 h Video rad L.A.E. FOREWER (medijska fasada MSU)

16.00–23.00 h Video i foto retrospektiva od L.A.E. do L.A.E. XXI – 4 fotografije velikog formata s video projekcijama na poleđini (platforma ispred MSU)

16.00–23.00 h Virtualna simulacija u realnom vremenu Underground City 3D (kafić MSU)

20.00 Skulpturalni performans Spomenik heroju 21. stoljeća (platforma ispred MSU) 21.00 Gastro performans i instalacija Ké tama / 24 Kitchen (predvorje MSU) 

Sudjeluju: Dean Zahtila, Sanja Švrljuga, Xena Županić, Massimo Savić, Ivan Jakovčić, Orkestar grada Labina.

KP: Labin Art Express je 1993. godine pokrenuo prvu nezavisnu radijsku stanicu u Hrvatskoj. Kako je došlo do vašeg angažmana u medijima, zašto vam je bilo važno pokrenuti radio, kako ste ga koncipirali i na koji način ste dobili koncesiju? 

Onda je krenula naša dugogodišnja borba za povrat koncesije, a kao vrlo dobri lobisti došli smo do Vijeća Europe i Europskog parlamenta, pa smo dobili određena sredstva za aktivnosti na povratu radijske frekvencije te projekt mogućnosti satelitskog emitiranja. Pokušavali smo je vratiti sve do 2000. kad je konačno HDZ sišao s vlasti, a nova (SDP) vlast nam je obećala da će biti obavljena revizija svih dodijeljenih koncesija na prošlom natječaju od strane prijašnje vlade. Naravno, od toga nije bilo ništa. 

Dakle, Lamparna je bila vrlo aktivna i prije službenog otvaranja kulturnog centra 1998. godine, a samu rekonstrukciju i nabavu potrebne opreme za kulturno-zabavne namjene sufinancirala je i Europska Komisija (1995/1996), Institut otvoreno društvo, Istarska županija te još neki manji donatori. Nakon tri godine obnove, KuC Lamparna otvoren je službeno u rujnu 1998. uz prisustvo visokih predstavnika Vijeća Evrope. Iako smo taj preuređeni prostor nazvali kulturni centar, nikada nismo na Lamparnu gledali samo kao prostor za prezentacije, izložbe i koncerte, već prvenstveno kao kreativni, radni prostor, tvornicu umjetnosti u koju ćemo zvati umjetnike iz cijelog svijeta da u njoj borave i rade, bez uvjeta da na kraju nešto i naprave i/ili pokažu. Iako je Kreši i meni projekt KuC Lamparna bio gotov samim njegovim otvaranjem i nismo ga baš željeli voditi već prepustiti nekim drugim, mlađim ljudima kako bi mi mogli ići dalje s nekim drugim projektom, ta nam se želja ipak nije ostvarila. Naime, voditi Lamparnu postao nam je posao, nekakva rutina i teret jer nas je previše vremena vezivao za Labin, koji nakon dužeg boravka u njemu može od raja postati pravi mentalni pakao, posebno zimi kad nema ni psa na ulici. Tražeći ljude za Lamparnu pronašli smo (ili oni nas) Marcela Marsa, Vedrana Gulića i Teodora Celakoskog, koji su u Lamparni otvorili prvi lokalni cyber cafe i bavili se informatičkim educiranjem građana Labina. Živjeli su i radili prilično uspješno (barem što se nas tiče!) u Lamparni gotovo dvije godine, a onda su se naravno vratili u Zagreb gdje su bili jedni od pokretača net. kulturnog kluba mama i Multimedijalnog instituta, no i dan danas povremeno surađujemo s njima. Godinu, dvije nakon Krešine smrti ipak smo uspjeli animirati nekoliko mlađih ljudi da organiziraju samostalno programe u Lamparni, ali uglavnom se radilo o manjim radionicama, koncertima i partyjima, dok smo veće kulturno-umjetničke produkcije i dalje morali organizirati i voditi sami. Kad smo već bili prisiljeni zbog Lamparne ostati u Labinu, on je postao naš poligon za social sculpturing u koji je do danas uključeno više od 700, uglavnom, mladih s područja Labinštine za koje je Lamparna postala nešto poput crkve, a mi njezini popovi. Po nama, prvenstveni zadatak umjetnika je da djeluje, a ne toliko da stvara umjetnička djela kao materijalizaciju vlastite umjetnosti, jer sve vodi prema tome da će uskoro biti teško razlučivo što je umjetnost, a što nije – umjetnost će biti svugdje, uključujući i nas same, tj. s vremenom će postati nešto poput novog ljudskog instinkta, pa neće ni biti potrebno da netko određuje što jest, a što nije umjetnost… kao u primordijalno doba. 

D. Z.: Ja sam još 1992. godine prvi put u životu izvodio, uz pomoć još par polu-profesionalnih lokalnih glazbenika, neku vrst unplugged noise glazbe uživo za performans On the road. Udarajući divlje raznim metalnim šipkama po praznim bačvama i sličnim predmetima te koristeći izuzetnu kakofoniju ogromnog prostora bivšeg rudničkog kupatila, proizveli smo vrlo neobične, bučne ali melodične zvučne sekvence. Nakon toga je Krešo rekao da moramo nešto od tog snimiti, te smo ušli u jedan mali, podrumski studio u Puli gdje smo u mono tehnici snimili naše prve glazbene uratke koji danas postoje isključivo na onim malim kazetama. Kad smo 1994. godine pozvani da napravimo izložbu u ljubljanskoj Galeriji ŠKUC odlučili smo da zvuk mora biti važan dio iste, te smo pozvali Massima, koji je tada živio u Kopru, da nam se pridruži. Ubrzo ulazimo u koparski studio Xavier gdje najprije Massimo snima 10-ak jingleova za Radio L.A.E. a potom – shvativši da se možemo baviti glazbom, bez obzira što nismo ni ne želimo biti glazbenici, ako koristimo studio i Massima kao instrument – započinje naš prvi, potpuno eksperimentalan i nekonvencionalan, ali profesionalan rad na glazbi. Za izložbu u ŠKUC-u smo tražili da nam prepuste cijeli prostor, uključujući i šank. Na kraju nam nisu dali da sami prodajemo piće, iako smo često bili i iza druge strane šanka, ali smo se ipak uspjeli izboriti da dobijemo proviziju od prodanog pića. Potpuna “okupacija prostora” je naša strategija gdje god izlažemo i zato baš i ne volimo kolektivne izložbe gdje moramo inzistirati na potpuno odvojenom i izoliranom prostoru. Prilikom rada na konceptu izložbe, tj. eventa u ŠKUC-u,  ispalo je da je jedna prostorija ostala neiskorištena i Krešo mi je tada rekao: “Dean ti si umjetnik koliko i ja, pa stoga moraš sam napraviti nešto u tom prostoru”. Tako je nastao i moj prvi umjetnički rad, audio instalacija Music Box zbog koje ponovno ulazimo u studio gdje nastaju naše prve četiri “slušljivije” pjesme za navedenu instalaciju, koja se sastojala od 20-ak mehaničkih pedala spojenih u određenoj kombinaciji na 8 magnetofonskih kanala, s time da su neke bile fake, tj. nisu bile spojene sa zvukom. Kada stisneš pedalu čuješ snimljeni zvuk s jednog kanala (npr. bubanj, bas, melodija, glas, itd), dakle koliko pedala rukama i nogama stisneš, toliko kanala čuješ. Instalaciju smo postavili u mračnoj prostoriji gdje je UV lampama bio osvijetljen samo naš logo, 2 velika ukrštena rudarska čekića, koji u mraku djeluju pomalo zlokobno i pomalo naci. Bit je bila u tome da su ljudi imali vrlo stvarnu iluziju da sami sviraju i stvarno su uživali u tome, tako da neki nisu satima izlazili iz “kutije”. Ni jedan čovjek nije mogao stisnuti sve pedale odjednom, a moglo ih je ući najviše dvoje zajedno. No, nije bilo nikakvih uputa, pa nitko nije znao ni zašto ni kako. Morali su sami shvatiti kako instalacija funkcionira. Kvaliteta te četiri pjesame za instalaciju, za koje je kasnije Darko Glavan rekao da je “nešto najbolje od hrvatskog art rocka”, navela nas je da ih potpuno dovršimo te da snimimo još jednu (Lila je kiša), koja je 1995. godine 4 tjedna bila na samom vrhu top liste emisije Hit Depo. Tako je nastao naš prvi promo-album Body + Energy + Emotions, koji je dobio hvalospjeve kritike, iako nije bio u redovnoj distribuciji.

KP: Rudarska ikonografija vas je pratila od samih početaka rada, kako kroz vaš producentski rad, tako i onaj umjetnički. Stoga ne čudi da ste upravo vi osmislili projekt Podzemni grad XXI, futurističkog podzemnog grada s ulicama, barovima, galerijama, bazenima, dućanima i svim drugim sadržajima jednog suvremenog grada. Riječ je o projektu koji ste dugo “kuhali” i razvijali u sebi. Kako je išla priča oko Podzemnog grada XXI? 

S vremenom, prvenstveno kroz rad Lamparne i kontakte s našom mlađom publikom, odlučili smo se i u praksi djelovati politički, tj. natjerati njih da djeluju politički, a ne da samo kukaju kako su u k…, i kako im je dosadno, i kako bi trebalo ovo i ono. S naše strane osnovni je razlog političkog aktiviranja od 2005. nadalje bio što brža realizacija projekta Podzemni grad.

Pošto izgradnja Podzemnog grada podrazumijeva uspostavu adekvatne društvene svijesti o situaciji u gradu te stvaranje određenih političkih, logističkih i infrastrukturnih preduvjeta za početak rada na gradnji Podzemnog grada – to je bio jedan od prioritetnih ciljeva Građanske inicijative za Novi Labin pokrenute 2008. godine uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Nizozemske ambasade i drugih donatora, iz koje je 2009. godine proizašla nezavisna lista čija je nositeljica (Tamara Nestorović) danas u Gradskom vijeću Labina. Drugom kandidatu na listi nedostajalo je svega nekoliko glasova da i on uđe u Gradsko vijeće, tako da se na sljedećim lokalnim izborima nećemo zadovoljiti s manje od 3 vijećnika! Možda to izgleda kao nemoguća misija, no treba uzeti u obzir da je Labin mali grad sa svega 13 tisuća glasača te ako ih glasa uobičajenih do 50% to je cca. 6 tisuća ljudi, što znači da s oko 330-350 glasova imate 1 vijećnika. Neovisno što ljudi mislili o nama mi smo već toliko prepoznatljivi u ovome gradu da sam siguran da u naredne dvije godine članovi nezavisne liste mogu osobno razgovarati i uvjeriti dovoljan broj ljudi da glasaju za nju. Jedno je raditi kampanju u Zagrebu, a jedno ovdje, gdje kampanju možemo svesti na direktan kontakt i razgovor s unaprijed izabranim glasačima, a imamo barem 50-ak aktivista/volontera koji su spremni raditi što god zatreba. Znači, ne trebaju nam nikakve veće kampanje mada ih mi u jednoj određenoj mjeri i koristimo, jer nam je politička kampanja vrlo interesantna s umjetničkog stajališta. Ona je odličan poligon i medij za umjetnost, i uvjeren sam da će političke kampanje uskoro postati visoko stilizirani umjetnički projekti te da će ih osmišljavati isključivo umjetnici.

Kako smo upravo proveli projekt težak 400 tisuća Eura te radimo na njegovom nastavku koji će imati proračun preko 4 milijuna Eura, znači da smo u produkciji na samom vrhu hrvatske nezavisne scene. Međutim, ja osobno još uvijek nisam zadovoljan jer bih volio da sve ide puno brže, za što nam nedostaju prvenstveno ljudski kapaciteti specijalizirani za određeni segment posla i politička pamet donositelja odluka. Ovako i dalje svi sve radimo, pa sam npr. ja i umjetnik, i producent, i manager, i administrator, i glazbenik,… što naravno s druge strane uopće nije loše. Mislim da ponovno dolazi doba slično renesansi da Vincija, Rafaela… doba univerzalnog čovjeka-umjetnika. Kakav je to genije koji zna samo slikati ili pjevati ili trčati? Zapravo mi je drago da sam često bio prisiljen baviti se sa 10-ak raznih poslova odjednom, jer mi je to omogućilo potpunu neovisnost u donošenju pravih odluka, ali nažalost prečesto u krivo vrijeme. Naime, mi smo jedni od onih za koje kažu da su prebrzi, pa su često ispred svog vremena. No, labinski umjetnički express ide sve brže i ne može se više zaustaviti!

Umjetnička sprega između umjetnice i performera Ivone Verbanac i fotografa Giulia Cardona, ukazuje na pomno temeljito istraživanje kulturnih korijena, starih tradicija koje ponovno otkrivaju kroz modernu i inovativnu umjetničku potragu s ciljem da gledatelju ponude mogućnost aktivnog sudjelovanja kroz taktilna iskustva, romantične prirodom, zamišljenom kao Zajedništvo Cjeline koje je čovjek samo fragment. Ovo dvoje umjetnika žele omogućiti gledateljima da ponovno dožive stare djelatnosti, kao što je berba grožđa i to kroz stvaralački performance, dovodeći ih u dodir sa onom stranom vlastitog iskustva u koju treba vratiti nekadašnje  vrijednosti i revalorizirati ih u ozračju dodira. Pokušaj je to da se čovjek ponovno dovede u iskonsku prirodnu harmoniju, ulazeći u odnos sa duhom, prisutnim u svim stvarima, nalazeći vrhunsku ekspresivnost u ljudskoj samosavjesti koja je glavni akter i inspirator događaja i konceptualnih akcija Beuysa.

Izabrano voće, grožđe, te simbolička aktivnost hodanja po njemu kao performance prizivanja tradicijskih aktivnosti poput berba grožđa, posreduju u odnosu čovjeka i prirode, otkrivajući jedno vrijeme različito od današnjeg, i prizivajući u sjećanje svetost gesti starih običaja. Izbor performanca, vizualnog i taktilnog, savjesna je odluka prihvaćanja prirodnih ritmova, koje djele oboje umjetnika, a koji prepoznaju cikličnost i nepredvidljivost prirode kao vodilju njihovog čina.