Kao dio jesenskog ciklusa Kritička dramaturgija: pauza, SPID i Kurziv u sklopu programa Dokukino u KIC-u organiziraju Montage in Now-Time, filmsku večer koja uključuje projekciju radova Anne Zett te popratni razgovor s autor(ic)om.

Anna Zett je umjetnik_ca i spisatelj_ica čija je raznolika praksa ukorijenjena u disidentskim i kvir perspektivama, oblikovana teorijom i iskustvom u filmu, plesu i grupnoj analizi. Na projekciji ćemo prikazati tri filma iz različitih faza Zettine karijere, koji se na različite načine nadovezuju na krovnu temu pauze – kao stanke, prekida, zastoja i zamrznutosti u vremenu. 

O filmovima:

Sad vs sad vs sad (2012., 5′) polazi od dva prekretnička filma iz šezdesetih, Sad! Santiaga Alvareza i Obični fašizam Mihaila Roma, i kroz njih promatra povijest političkog filma. Pita što se događa sa sadašnjim trenutkom kad su ljudi čije je oslobođenje u pitanju zarobljeni na fotografijama jer su ubijeni. Filmski esej Taj nezgrapni objekt (2014, 47′) hvata se u koštac s ideologijom neprekidnog progresa. Polazeći od tragova zamrznutih u vremenu – fosila dinosaura – film prati istraživača_icu u susretu s lovcima na kosti, kiparima, paleontolozima i brojnim teškim pitanjima o zapadnjačkoj povijesti. U filmskom kolažu Nema straha (2023, 31′) povijesni materijali pokreta otpora, protesta i štrajka protiv državne represije u DDR-u čine arhivski triler u kojemu se autor_ica povezuje s političkim osjećajima svog djetinjstva. 

Nakon projekcije, uslijedit će razgovor s autor(ic)om koji će voditi kustosica i urednica Barbara Gregov.

Ususret filmskoj večeri, Anna Zett će u Zagrebu voditi radnu grupu na koju se svi zainteresirani mogu prijaviti do 8.10., a više možete doznati ovdje.

Filmovi se prikazuju s engleskim titlovima. Ulaz je slobodan i nije potrebna rezervacija.

O autoru_ici:

Anna Zett je umjetnik_ca i spisatelj_ica rođen_a u Leipzigu, sa sjedištem u Berlinu. Kroz različite medije djeluje kao svjedok_inja, voditelj_ica i izvođač_ica. Zett svojom umjetničkom praksom izaziva represivne strukture i poziva na stvaranje novih, živih veza s onim što se ne može obuzdati. Rezultat tog rada su videozapisi, audio radovi, opipljive instalacije, analitički tekstovi i participativni izvedbeni formati. Od premijere prvog filma 2014. godine, rad Anne Zett prikazivan je u međunarodnim kontekstima umjetnosti, filma, istraživanja, književnosti i izvedbe — u kulturnim institucijama, kao i u DIY prostorima muzeja, kazališta, festivala i konferencija. Zett je autor_ica dvaju eksperimentalnih radijskih drama za njemački javni radio, kao i zbirke književnih tekstova Artificial Gut Feeling (Divided Publishing, 2019). Od 2024. godine predaje medijsku umjetnost u klasi za izvedbene umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti / HGB Leipzig.

~~~

Zahvaljujemo Dokukinu i KIC-u na prostornoj podršci.

Gostovanje Anne Zett realizira se u suradnji Kurziva i SPID-a s Odsjekom za nove medije Akademije likovnih umjetnosti.

ENGLISH:

As part of the autumn cycle Critical Dramaturgy: Pause, SPID and Kurziv present Montage in Now-Time, a screening of films by Anna Zett followed by a conversation with the artist, on October 11 at 7 pm at Dokukino (KIC).

Anna Zett is an artist and writer whose varied practice is rooted in dissident and queer perspectives, and shaped by theory and by experience in film, dance and group analysis. The program brings together three films from different stages of their career, each approaching the cycle’s theme of pause in its own way: as a break, an interruption, a standstill, a moment frozen in time.

About the films:

Now vs Now vs Now (2012, 5 min) revisits two milestone films of the 1960s and the history of political cinema, asking what happens to now-time, when the people whose liberation is at stake, are stuck on photographs since they have been killed?

Essay film This Unwieldy Object (2014, 47 min) interrogates the ideology of relentless progress. Starting from dinosaur fossils, traces frozen in time, it follows a researcher through encounters with bone hunters, sculptors, scientists and many difficult questions about Western history.

In the collage film No Fear (2023, 31 min), footage of resistance, protest and strike against state repression in the GDR becomes an archival thriller in which the artist reconnects with the political feelings of their childhood era.

The screening will be followed by a conversation with Anna Zett, moderated by curator and editor Barbara Gregov.

The films will be shown with English subtitles. Admission is free, and no reservation is required.

Ahead of the screening, Anna Zett will lead a working group at Academy of Fine Arts. Anyone interested can apply by October 8, and you can find more details here.

About the author:

Anna Zett is an artist and writer, born in Leipzig, based in Berlin. Across various media they practice as a witness, host and performer of poetic encounters. Rooted in dissident and queer perspectives, trained in theory (MA Cultural Anthroplogy, Philosophy, Gender Studies) and informed by filmmaking, dance and group analysis, Zett’s creative practice challenges structures of repression, and invites the live formation of new connections to something uncontained.

This work results in pulsating videos, vocal audios, tangible installations, analytical texts and participatory live formats. Since their first film release in 2014, Zetts work is being presented internationally and locally, at DIY spaces as well as cultural institutions, museums, film festivals, theaters and conferences. Zett’s publications include two experimental radio plays for the German public broadcast and the text collection Artificial Gut Feeling (2019). Anna Zett teaches media art in the class for Performative Arts at Academy of Fine Arts/ HGB Leipzig.

~~~

We thank Dokukino and KIC for hosting the screening.

The program is realized in collaboration with the Department of New Media at the Academy of Fine Arts, Zagreb.

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo), Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.

Supported of the City of Zagreb (City Office for Culture and Civil Society), the Croatian Audiovisual Centre and the Kultura nova Foundation.

U sklopu programa Kritička dramaturgija: pauza, pozivamo sve zainteresirane na prijavu za radnu grupu Montaža u trenutku: Pauza koju će voditi Anna Zett, umjetnik_ca i spisatelj_ica iz Njemačke.

Radna grupa održava se tijekom dva dana, u petak, 9. listopada (16 – 19 sati) i subotu 10. listopada (10.30 – 13.30 sati) na Akademiji likovnih umjetnosti (zgrada Slave Raškaj).

O radnoj grupi:

Riječima voditelja_ice: “U mojoj umjetničkoj praksi sve je na neki način montaža: spajam i slažem prethodno nepovezane dijelove dok ne postanu nova figura, cjelovit ciklus, smisleno, ritmičko iskustvo. Taj rad sve više nalikuje stvaranju okvira u kojemu se takva figura može pojaviti sama od sebe, uživo i u fizičkom obliku. Jezikom filmske umjetnosti, redateljica-montažerka postaje redatelj-domaćin.

U ovoj dvodnevnoj radnoj grupi sudionice_i će se upustiti u otvoren, nesputani proces međudjelovanja: društveni oblik montaže. Postajanje grupom nevjerojatno je složen proces, jer zahtijeva neprekidan trud svakog pojedinca da poveže više slojeva vremena: nove osjetilne podražaje s epizodičkim pamćenjem, osjećaje na koje smo naučili osloniti se, stare društvene obrasce, trenutne osobne želje i očekivanja, kao i spontane međusobne veze koje mogu nastati jedino u toj konkretnoj konstelaciji.

Latinski korijen riječi montaža jest mons, isti kao za planinu (mountain) u engleskom, jeziku u kojem to mount znači podići nešto, popeti se (na konja), pokrenuti (napad), narasti (u brojkama), poletjeti. Povezujem ga sa svjetlom, aktivnošću, usponom, odnosno, ako hoćete, s taoističkim načelom ‘yang’. No ako je za ravnotežu potreban i suprotan princip, kakav bi oblik poprimila ‘yin’ praksa? Kako razumjeti asocijativni proces odozdo: kao spuštanje, način da se utone, otpusti, smanji, oteža, zastane, isključi, jednostavno – bude. Uz pomoć situacijskih izmjena svjetla i tame, bavit ćemo se naličjem montaže služeći se somatskim praksama, dijalogom, pisanjem, maštanjem i društvenom koreografijom u nastanku.” 

Vizualno i konceptualno uporište grupnog procesa jest Sistem u krizi, modernistička adaptacija tarot-špila. Špil se tematski veže uz Vajmarsku Republiku, a Zett ga razvija od 2016. godine i trenutno objavljuje kartu po kartu. Ova radna grupa ujedno je i okvir za prošireno predstavljanje jedne od karata: prve velike arkane Die Gestalt (Figura, nekada Čarobnjak). Karta prikazuje izvedbenu umjetnicu Valesku Gert na crnoj pozadini, onako kako je zabilježena na novinskoj fotografiji nedokumentirane izvedbe Pauza.

Radni jezik je engleski.

Radna grupa nastaje u suradnji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta), Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela te Odsjeka za nove medije Akademije likovnih umjetnosti.

Informacije o prijavama: 

Radna grupa je otvorena svima, bez obzira na prethodna znanja ili iskustva.

Za prijavu je potrebno poslati mail naslovljen “Montage in Now-Time” na prijave.kurziv@gmail.com najkasnije do 8. listopada. U mailu je potrebno navesti možete li sudjelovati u samo jednom ili oba dana. Sudjelovanje na oba termina je poželjno, ali nije obavezno. Broj polaznica_ka je ograničen, stoga vas potičemo da požurite s prijavama.

Nastavak montaže

Radna grupa otvorit će jesenski ciklus Kritičke dramaturgije, programa koji se u ovoj godini bavi pauzom, temom koju ćemo u listopadu nastaviti promišljati kao stanku, prekid, zastoj i rez, ali i kao priliku za odmak od uobičajenih načina doživljavanja vremena i trajanja.

Nakon radne grupe, gostovanje Anne Zett zaokružit će filmska projekcija i razgovor s autor(ic)om u vodstvu Barbare Gregov, koji će se održati u Dokukinu (KIC) u nedjelju, 11. listopada s početkom u 19 sati. Ulaz na filmsku večer je otvoren svima i nisu potrebne prethodne prijave.

O umjetnici_ku:

Anna Zett je umjetnik_ca i spisatelj_ica rođen_a u Leipzigu, sa sjedištem u Berlinu. Kroz različite medije djeluje kao svjedok_inja, voditelj_ica i izvođač_ica. Praksa Anne Zett ukorijenjena je u disidentskim i kvir perspektivama, oblikovana je teorijskim obrazovanjem (magisterij iz antropologije, filozofije i rodnih studija) te iskustvom u filmskom stvaralaštvu, plesu i grupnoj analizi. Zett svojom umjetničkom praksom izaziva represivne strukture i poziva na stvaranje novih, živih veza s onim što se ne može obuzdati.

Rezultat tog rada su videozapisi, audio radovi, opipljive instalacije, analitički tekstovi i participativni izvedbeni formati. Od premijere prvog filma 2014. godine, rad Anne Zett prikazivan je u međunarodnim kontekstima umjetnosti, filma, istraživanja, književnosti i izvedbe — u kulturnim institucijama, kao i u DIY prostorima muzeja, kazališta, festivala i konferencija. Zett je autor_ica dvaju eksperimentalnih radijskih drama za njemački javni radio, kao i zbirke književnih tekstova Artificial Gut Feeling (Divided Publishing, 2019). Od 2024. godine predaje medijsku umjetnost u klasi za izvedbene umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti / HGB Leipzig. 

***

ENGLISH: 

Montage in Now-Time: Pause

As part of the Critical Dramaturgy: Pause programme, we invite all interested individuals to apply for the working group led by Anna Zett, an artist and writer from Germany. 

The working group will take place across two sessions: Friday, October 9 (4 – 7 PM) and Saturday, October 10 (10:30 AM – 1:30 PM), at the Academy of Fine Arts (Slava Raškaj building).

About the Working Group

In Anna Zett’s words:

“In my artistic practice everything is a kind of montage: I associate & arrange previously unrelated pieces until they become a new figure, a full cycle, a meaningful, rhythmic experience. Increasingly this work looks like making a framework for this figure to emerge on its own, preferably live and in physical presence. Within the language of filmmaking the director-as-editor turns into the director-as-host. 

In this two-day working group the participants will dip into the open, uncontrollable process of interpersonal figuration: a social form of montage. Becoming a group is an incredibly complex process, since it involves everyone’s continuous effort to integrate multiple layers of time: fresh sensory input with episodic memory, feelings we have learned to rely on, old social patterns, recent personal wishes, expectations, as well as spontaneous interpersonal associations, that could only arise in this particular constellation.

The latin root of the word montage is mons, the same as for mountain. To mount means to put something up, to get up on (a horse), to start (an attack), to grow (in numbers), to fly. I would associate it with light, activity, ascent, or the Daoist ‘yang’ principle if you like. If this requires another principle to find balance, what form could that ‘yin’ practice take? How to understand an associative process from below: as a descent, a way to sink in, release, shrink, become heavy, pause, disconnect, be. Aided by situational shifts between light and dark, we attend to the underside of montage using somatic practices, dialog, writing, imagination and emergent social choreography. 

Visual and conceptual anchor for the process will be my modernist tarot deck adaptation System in Crisis, themed around the Weimar Republic, which has been in development since 2016 and is currently being released card by card. In particular, the working group serves as an extended release occasion for trump card #1 Die Gestalt (The Figure, formerly The Magician), showing the performance artist Valeska Gert on a black background, as she was depicted on a press photo for her undocumented performance piece Pause.”

Sessions will be held in English. 

The working group is a collaboration between Kurziv – Platform for Matters of Culture, Media and Society, the Croatian Screenwriters and Playwrights Guild, and the Department of New Media at the Academy of Fine Arts.

How to Join

The working group is open to everyone, regardless of prior knowledge or experience. 

The number of places is limited. To apply, please send an email titled “Montage in Now-Time” to prijave.kurziv@gmail.com. In the email, please indicate whether you can attend on just one day or both. Attending both sessions is preferred, but not required. 

The deadline for applications is October 8th.

The Montage Continues

After the working group, Critical Dramaturgy: Pause event cycle will continue with a film screening and a conversation with Anna Zett, moderated by Barbara Gregov. The event will take place at Dokukino (KIC) on Sunday, October 11th, starting at 7 PM. Admission is open to everyone and no prior registration is required. 

The working group will open the autumn cycle of Critical Dramaturgy, a program devoted this year to the theme of the pause. In October, we will continue to examine this theme in its various guises – as break, interruption, shutdown and cut – while also considering it as an opportunity to depart from our habitual modes of experiencing time and duration.

About the Author: 

Anna Zett is an artist and writer, born in Leipzig, based in Berlin. Across various media they practice as a witness, host and performer of poetic encounters. Rooted in dissident and queer perspectives, trained in theory (MA Cultural Anthroplogy, Philosophy, Gender Studies) and informed by filmmaking, dance and group analysis, Zett’s creative practice challenges structures of repression, and invites the live formation of new connections to something uncontained.

This work results in pulsating videos, vocal audios, tangible installations, analytical texts and participatory live formats. Since their first film release in 2014, Zetts work is being presented internationally and locally, at diy spaces as well as cultural institutions, museums, film festivals, theaters and conferences. Zett’s publications include two experimental radio plays for the German public broadcast and the text collection Artificial Gut Feeling (2019). Anna Zett teaches media art in the class for Performative Arts at Academy of Fine Arts/ HGB Leipzig.

***

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo), Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.

Supported by the City of Zagreb (City Office for Culture and Civil Society), the Croatian Audiovisual Centre, and the Kultura Nova Foundation.

Industrijalizacija i urbanizacija društava u povijesti su značile i prelazak s predindustrijskog na industrijsko shvaćanje vremena. Ono se počinje mjeriti satom, strukturirati i organizirati čime se izoštrava podjela između radnog i slobodnog vremena, ali i jača granica između mjesta za rad i mjesta za odmor. Najveća promjena za hrvatsko i onodobno jugoslavensko društvo dogodila se poslije Drugog svjetskog rata kada se po prvi put za sve zaposlene reguliraju dnevni, tjedni i godišnji odmor. Međutim, odmor nije bilo dovoljno samo ozakoniti, već mu je trebalo dati svrhu: radnik_ca u trenucima odmora obnavlja svoju radnu energiju i kulturno se uzdiže, po mogućnosti kao aktivan sudionik_ca. Prihvaćanje kulture slobodnog vremena postalo je jednim od simbola toliko promicanih procesa društvene modernizacije.

O autoru:

Igor Duda je povjesničar, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i voditelj sveučilišnog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je povijest i kroatistiku te magistrirao i doktorirao povijest. Bavi se temama iz povijesti svakodnevice i društvene povijesti Hrvatske i socijalističke Jugoslavije, među kojima je i povijest slobodnog vremena.

Podaci o pristupačnosti:

Program je besplatan i otvoren za sve zainteresirane. Predavanje se održava na 1. katu zgrade u kojoj postoji lift. Predavanje se održava na hrvatskom jeziku bez prijevoda na druge jezike. 

Predavanje organiziraju Kurziv i SPID u suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata.

Program se provodi uz financijsku podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo) i Zaklade “Kultura nova”.

Povodom završetka ovogodišnjeg ciklusa, u petak, 20. veljače, u prostoru Društva arhitekata Zagreb i Udruženja hrvatskih arhitekata (Trg bana Josipa Jelačića 3/1), po prvi će se put održati javni program i dodjela diploma polaznicima_ama. 

Program započinje u 19 sati razgovorom s polaznicima_ama Kulturpunktove novinarske školice, koji će podijeliti svoja iskustva sudjelovanja u programu, mentorskog procesa i rada na tekstovima. Razgovor moderira jedna od mentorica programa, novinarka Barbara Matejčić. 

Uz razgovor s polaznicima, program uključuje i predstavljanje drugih obrazovnih programa u kulturi, koji kroz različite formate pružaju prostor za profesionalni razvoj i rad u području umjetnosti i medija. Edukacije Aplauz ne plaća stanarinu i Političku školu za umjetnike predstavit će Ana Kutleša iz BLOK-a, o Restartovoj Školi dokumentarnog filma govorit će Branka Šamija, a Radionicu filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb predstavit će Višnja Pentić.

Program je otvoren svima zainteresiranima za neformalne kulturno-umjetničke programe koji razmišljaju o prijavi ili iz prve ruke žele doznati više o načinu rada i iskustvima polaznika. Nakon službenog dijela predviđeno je neformalno druženje i prilika za razgovor s mentorima i predstavnicima programa.

Edukacijski program Kulturpunktova novinarska školica Kurziv provodi uz potporu Grada Zagreba i Zaklade “Kultura nova”. 

Program se sastoji od niza kraćih izlaganja autorica koje će rastvoriti svoje procese rada s nezavisnim, izvaninstitucionalnim arhivima. 

Povjesničarka umjetnosti Ivana Bago govorit će o svom kustoskom i istraživačkom radu u arhivu Sanje Iveković i na izložbi Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982. Vizualna umjetnica Božena Končić Badurina predstavit će svoje istraživanje i stvaranje u okviru Muzeja susjedstva Trešnjevka, koje je rezultiralo izložbom i knjigom Jadrankin prvi život. Multimedijska umjetnica Katerina Duda po prvi će put javno predstaviti svoje istraživanje arhiva usmene povijesti Abeceda nezavisne kulture, koje je još u ranoj fazi razvoja, a vodi ga interes za transgeneracijski prijenos praksi i nasljeđa nezavisne scene.

Nakon izlaganja slijedi zajednička diskusija koju će voditi kustosica i istraživačica Tea Kantoci.

O SUDIONICAMA:

Ivana Bago je nezavisna istraživačica, povjesničarka umjetnosti i kustosica. Doktorirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti i vizualnu kulturu na Sveučilištu Duke u SAD-u. Suosnivačica je (s Antonijom Majačom) organizacije Delve | Institut za trajanje, mjesto i varijable. Znanstvene i stručne članke redovito objavljuje u znanstvenim časopisima, zbornicima, umjetničkim monografijama i časopisima. Članica je uredničkog vijeća časopisa ARTMargins. Pozvana predavanja održala je, među ostalim, u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Američkom sveučilištu u Beirutu, Kraljevskom institutu u Stockholmu, Muzeju umjetnosti i dizajna u Miamiju, a kao gostujuća predavačica surađivala je s Akademijom primjenjenih umjetnosti u Beču, Umjetničkim sveučilištem u Berlinu, Filozofskim fakultetom u Splitu, Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, i WHW Akademijom. Dobitnica je stipendijske nagrade Igor Zabel Award for Culture and Theory za 2020. godinu.  Među njenim kustoskim projektima su: Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982., MSU Zagreb; Nacionalna galerija Priština; Moving Forwards, Counting Backwards, University Museum of Contemporary Art, Mexico City, 2012; Gdje se sve tek treba dogoditi, Spaport Biennale, Banja Luka, 2009-2010; Narančasti pas i druge priče, Performance Studies International, Zagreb, 2009; Salon revolucije, HDLU, 2008; Stalking with Stories, Apexart, New York, 2007. Suosnivačica je Instituta Sanja Iveković, gdje vodi istraživački i izdavački projekt Točke susreta: dokumenti u nastajanju, temeljen na istraživanju umjetničkog rada i arhiva Sanje Iveković.

Katerina Duda (1989.) je multimedijska umjetnica. Diplomirala studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U radovima se najčešće bavi temama vezanim uz urbane prostore i kako se u prostoru reflektiraju šire društvene promjene, primjerice kroz arhitekturu ili turizam. Koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video. Sudjelovala je u nizu izložbi, grupnih i samostalnih projekata u zemlji i inozemstvu (Vidim šumu, pišem pašnjak; Krov, tuš, roštilj, fuš; Ćuk u hodniku). Autorica je kratkih filmova Prečica do mora, Strujanja i Rezidba. Radi kao umjetnička suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Božena Končić Badurina (1967.) je vizualna umjetnica. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1996.) te njemački i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1995.). Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u institucijama kao što su MSU u Zagrebu, MAXXI u Rimu, MG+MSUM u Ljubljani, Art in General u New Yorku, Carré d’Art u Nîmesu, MMSU u Rijeci i mnoge druge. Dobitnica je nekoliko nagrada, a boravila je i na rezidencijalnim programima poput MuseumsQuartier, Beč (2019.), Siva zona / GMK, Korčula (2017.), Kulturamt Düsseldorf (2015.) i Art in General, New York (2010.). U umjetničkom radu primjenjuje site-specific i multimedijski pristup, s naglaskom na crtežu, tekstu i performativnim elementima. Posljednjih godina se često bavi životima i radom žena koje dominantni društveno-politički i povijesni narativi zanemaruju ili ne prepoznaju. Među njezine recentnije produkcije ubrajaju se Cvijeće za Mariju Vinski; Jadrankin prvi život; Od 4 do 23; Kad bi fabrika trubila; Jednakosti, bratstvo, slobodo, gdje ste?; Ćemo, ćemo, ja ma kako ćemo. Živi i radi u Zagrebu.

Tea Kantoci je nezavisna kustosica i istraživačica koja djeluje na sjecištu izvedbe, eksperimentalnih formata i interdisciplinarnih umjetničkih praksi. Dio je tima Antisezona i festivala Improspekcije / PoslijeSvijet. Aktivno sudjeluje u inicijativama Klaonica, koja zagovara prenamjenu bivše gradske klaonice u autonomni prostor za umjetničku produkciju, Arhivi odozdo, usmjerenoj na organizacijsku memoriju kao alat održivosti i brige u kulturnom radu, te regionalnoj platformi NADA koja arhivira, digitalizira i kontekstualizira izvedbene umjetnosti. Surađuje s MSU-om Zagreb, Muzejom susjedstva Trešnjevka, udrugama BLOK, WHW, Kurziv i Kulturtreger te umjetničkim organizacijama Kik Melone i Divert. Magistrirala je Novinarstvo na FPZG-u, Teoriju i kulturu mode na TTF-u, Muzeologiju i upravljanje baštinom na FFZG-u, te završila Obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu po programu Karoline Hrge.

***

Program podržavaju Grad Zagreb (Ured za kulturu i civilno društvo), Ministarstvo kulture i medija i Zaklada Kultura Nova.

Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživački proces koji se odvijao od kraja 2020. do 2023. godine. U sklopu No Name Kitchena volontirao si u pograničnom području BiH, s vanjske granice Europske unije te boravio s ljudima u pokretu koji su, kako sam kažeš, zapeli na granici. Možeš li nam za početak reći što te potaknulo na rad s ljudima u pokretu i odlazak u Bihać? 

Vezano uz početak samog istraživanja, ono je bilo povezano s mojim priključivanjem istraživačkom projektu Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (ERIM). U projekt sam se uključio krajem 2020. godine. Projektna voditeljica je bila Marijana Hameršak, koja mi je ujedno i bila mentorica na doktorskom istraživanju, a samo istraživanje je bilo usmjereno na iregularne migracije na takozvanoj Balkanskoj ruti. U projekt su bili uključeni istraživači i istraživačice iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. 

U tom prvenstveno antropološkom, iako ne samo antropološkom timu, nalazile su se istraživačice i istraživači koji se temom migracija bave još od 2015. i 2016. godine, dakle od razdoblja transnacionalnog koridora koji je povezivao Grčku sa zemljama sjeverne i zapadne Europe. Meni je to bio prvi susret s temom migracija, a onda pogotovo iregularnih migracija. Tražio sam svoju nišu i poziciju unutar te teme koja mi se činila ogromna i zastrašujuća. To je bio pandemijski period i o migracijama sam se do tada informirao iz medija, a novinski natpisi su bili stvarno crni. Brujalo se o brutalnim pušbekovima hrvatske policije, a o ljudima u pokretu, odnosno o migrantima, u to vrijeme smo mogli čitati više-manje samo u crnoj kronici. 

Suradnja o kojoj sam razmišljao bila je na tragu nekakve vrste životne prakse kroz koju zapravo mogu dobiti ne samo direktne uvide u svakodnevicu ljudi u pokretu nego i ja sam mogu postati dio promigrantske prakse. Međutim, moji potencijalni sugovornici ili suradnici u to vrijeme su bili ljudi koji su se masovno skrivali po šumama i planinama, s obzirom na brutalno policijsko nasilje, i nije postojala mogućnost da s njima u nekoj, pod navodnicima, normalnoj svakodnevici komuniciram, nego bi me sam kontakt s njima stavljao u poziciju, primjerice, potencijalnog krijumčara. I to je bio razlog zbog kojeg sam otišao u Bosnu. Postojala je mogućnost da nakon što pređeš granicu s Bosnom, iste te ljude koji bi se par kilometra dalje prebacili u modus nevidljivosti, sretneš na ulici, sjedneš s njima, popiješ čaj i razgovaraš. 

Svjedoci smo užasnog tretmana ljudi te se često nađemo u poziciji giltripanja. Koliko je osjećaj krivnje bio motivator za odlazak na granicu?

Krivnja je sama po sebi zeznuta kategorija. Zanimljive su Kulturne politike emocija Sare Ahmed u kojima razlikuje stid i krivnju. Stid je više povezan sa skrivanjem i zataškavanjem očitih nelagoda, a za razliku od stida koji pasivizira, krivnja ima neku vrstu pokretačkog potencijala. Ona je naziva moralnom kategorijom. Dakle, krivnja se manifestira na način da budi impuls za nekom vrstom mobilizacije, potrebom da se nešto učini, da se zatečena situacija na neki način promijeni.

Iz perspektive Sare Ahmed ne govorimo o emocijama kao psihološkoj kategoriji, nego kao političkoj. Kad kažem da je to politička kategorija, mislim da ona obvezuje na kolektivnoj razini. Ali ne bih rekao da je to bila krivnja, nego zapravo osjećaj suučesništva. U toj kalkulaciji to nije bila samo građanska potreba, koja bi onda bila neka šira kolektivna kategorija, nego i vrlo osobno pozicioniranje. Imao sam potrebu da se kroz samo istraživanje uključim u neku vrstu promigranske prakse koja mi barem daje iluziju da sudjelujem u procesu koji malim koracima dovodi do promjene. 

Izvedbeno predavanje je lišeno akademskog okvira te nosi naziv Rubovi skliskog. Možeš li nam malo približiti taj naziv? Što je to sklisko u rubovima aktivizma? 

Ne samo u rubovima aktivizma, nego u cijeloj ovoj priči je gotovo sve sklisko. Skliski su i asimetrični odnosi moći između nas koji smo u poziciji istraživača i umjetnika. Skliska je i pozicija u kojoj volonteri aktivisti zapravo obavljaju poslove koje bi trebala obavljati država. A činjenica da smo ponekad za to i financirani iz državnih fondova na kraju dana opet omogućuje državi fingiranje demokratičnosti, pa je onda to istovremeno i pokušaj subverzije i automatska apropriacija. Sklizak je jezik kojim govorimo o svakodnevici deprivilegiranih ljudi, a da ih pritom ne viktimiziramo ili upadnemo u neku vrstu heroizacije i egzotizacije. Sklisko je i upućivanje kritike, bez moralizacije. Tako da se radi o generalno skliskom terenu i još skliskijim rubovima.

Zašto govorimo o rubovima aktivizma? Postoji li u tom smislu možda neka razlika koju činiš između aktivizma koji se događa primjerice na hrvatskim ulicama i onog koji se događa na njenim rubovima – granicama? U Zagrebu su iznimno važni nevladina organizacija Are You Serious, kolektiv Žene ženama, izvedbena umjetnica i aktivistkinja selma banich, Centar za kazalište potlačenih POKAZ i drugi pojedinci_ke i kolektivi solidarni s ljudima u pokretu koji se bave promigrantskim praksama.

Osobno ne radim razliku. S obzirom da sam se u sve to skupa uključio 2020., a nove smjernice aktivizma zapravo su ucrtane nakon 2015. i 2016. godine. Prema mnogim autorima i autoricama koji se bave humanitarizmom, aktivizmom, kritikom i analizom tih procesa, tada je došlo do neke vrste hibridizacije različitih aktivističkih alata. Ovisno o situacijama izmjenjuju se različiti formati – od dijeljenja sendviča pa do organizacije političkog protesta. 

Ti formati se odabiru ovisno o situacijama u kojima se nalaze ljudi u pokretu. Primjerice, ljudi u pokretu koje sam upoznao u okolici Bihaća živjeli su u beskućničkim uvjetima. U takvim okolnostima organizacija humanitarne pomoći prethodi organizaciji protesta, jer se reagira na vrlo realno stanje urgentnosti. Ona ponekad ima i svoje skliskosti: može proizvesti viktimizaciju, osjećaj trenutačnosti, a radi se zapravo o dugoročnim, strateškim i strukturnim problemima. U svakom slučaju aktivizam na granici od 2015. i 2016. nadalje je puno hibridniji te intersektorski funkcionira u različitim formatima.

Na samom početku izvedbenog predavanja spomenuo si kako je tekst kojeg si čitao tijekom izvedbe rahlo usuglašen s video materijalima koji su se projicirali tijekom predavanja. Tekst kojeg čitaš je bogat sadržajem, informativan i jako detaljan, a video projekcije koje ga prate u obliku vizualnih dnevničkih bilježaka približavaju nam detalje s terena, predmete i situacije. Možeš li nam malo govoriti o samom procesu bilježenja događaja? Koliko je pretakanje intenzivnih i emotivnih iskustava u izvedbeno predavanje zahtjevno?

Kad sam volontirao u sklopu programa No Name Kitchena u potpunosti sam bio zaokupljen volonterskom svakodnevicom koja je uključivala pripremu paketa za humanitarnu distribuciju i dijeljenje istih skrivajući se od policije. U tom smislu ja se nisam bavio znanstvenim radom, nego sam bio u potpunosti uronjen u svakodnevni život. Svoju sam svakodnevicu bilježio na isti način na koji bi bilježio da sam bilo gdje drugdje u nekoj novoj situaciji. Dnevničke vizualne bilješke u video formatu krenuo sam spajati i usuglašavati s tekstualnim refleksijama koje bi pisao tek nakon što bih se vratio s terena.

To su ta dva načina proizvodnje materijala, s jedne strane, vizualni materijali koji imaju svoj samostalni život, a i imaju svoju neku etiku i politiku, a tekstualizacija tog iskustva onda ide naknadno, ali s referencom na reprezentaciju i iz tih vizualnih materijala. Osnovna intencija je u svakom slučaju bila dokumentarna, odnosno etnografska rekonstrukcija i refleksija cijelog tog procesa u kojem sam sudjelovao, a afektivna stanja su bila dio tog utjelovljenog procesa pa ih naprosto uzimam u obzir bez lažiranja i pokušavam pisati o njima i reflektirati ih bez potrebe da se znanstveni akter ili znanstvena proizvodnja znanja prikaže kao bestjelesna, neutralna, autoritarna i slično. 

U izvedbenom predavanju u jednom trenu saznajemo da ljudi u pokretu za šumu govore džungla. Možeš li nam malo govoriti o mapiranju prostora? Koliko je ono isprepleteno s našim iskustvima, kulturama i pozadinama iz kojih dolazimo? 

Ovdje je potrebno uzeti u obzir paralelizam svjetova. Ljudi hrvatske šume nazivaju džunglom naprosto zbog toga jer i sami dolaze iz dijelova svijeta u kojima je šuma džungla, pa onda svoje iskustvo projiciraju i na ovdašnju situaciju. Mapiranje prostora je povezano uz logiku nevidljivosti na koju su ljudi osuđeni s obzirom na kriminalizaciju migracija. Njihova svakodnevica generira nekakvu vrstu paralelnog znanja i paralelne konceptualizacije prostora u kojima se nalaze. Primjerice, ljudi koji sam upoznao u Bosni živjeli su u napuštenim, improviziranim kućama, skloništima i bili su uglavnom potisnuti na periferiju grada i urbanih područja. Volonteri su upisivali svoje predkoncepcije u taj teritorij. Skloništa u kojima su ljudi živjeli, oni sami bi nazivali jednostavno domom, home, a volonteri bi to nazivali skvotovima, naprosto zbog njihove političke pozadine.

Na isti taj način se percipira i teritorij. Primjerice, autoput je ljudima prepreka jer je to ujedno i linija na kojoj su najgušće policijske kontrole. Postoje interne podjele teritorija i urbane legende s obzirom na to da su ljudi u svom prolasku kroz hrvatski teritorij često svjedočili da lokalci u različitim selima zovu policiju. S obzirom na to da nisu mogli sami objasniti zbog čega zovu policiju krenuli su urbani mitovi o lošim Hrvatima južnije od autoceste i dobrim Hrvatima sjevernije od autoceste. Naprosto zbog toga jer je bilo više prijava s južne strane. Počeli su kružiti mitovi o tome da policija plaća režije ljudima koji žive u tim perifernim selima, jer je to ljudima u pokretu bilo jedino moguće objašnjenje “cinkanja” i zvanja policije.

Lako je primjetiti kako ljudima u pokretu pomažu aktivisti_kinje. U principu, civilne inicijative, udruge, kolektivi itd. su ti koji se pokušavaju približiti izbjeglicama i kroz razne načine ih integrirati u društvo i pomoći im. Institucije su trome i nezainteresirane, a (pre)često su i same akumulatori nasilja nad ljudima u pokretu. U izvedbenom predavanju saznajemo da je upravo hrvatska policija jedna od najnasilnijih. Što nam možeš iz vlastitog iskustva reći o policijskom nasilju i kriminalizaciji promigrantske solidarnosti?

Oblici aktivizma koje sam spomenuo bili su povezani s različitim formatima, od humanitarnih preko zagovaračkih i političkih, do organizacije kulturnih događaja, novinarskih snimanja, organizacije snimanja dokumentaraca. Uz to, uključivali su i udruživanja u mreže koje su obuhvaćale različite formalne i neformalne grupe koje su proizvodile znanja o procesima na terenu, a koja su raskrinkavala strukturno i direktno policijsko nasilje. Tu se radilo o procesu pregovaranja s obzirom na to da su državne instance negirale da se pušbekovi uopće događaju, a različite udruge su bile angažirane, ne samo u dijeljenju humanitarne pomoći i sakupljanju svjedočanstva na terenu, nego i u konkretnom zagovaranju i lobiranju europskih parlamentaraca. Dakle, tu se radilo o procesima osvještavanja i raskrinkavanja cijelog jednog nevidljivog mehanizma, strukturnog i direktnog nasilja koji je u svojoj pozadini zapravo strukturno povezan s rasizmom. 

U Bosni sam se kroz rad organizacije No Name Kitchen susreo s cijelim nizom inicijativa koje su bile više neformalne nego formalne. Primjerice, tu su bile Blind Spots, berlinski ženski kolektiv koji je ljudima u njihovim skloništima ugrađivao peći, popravljao prozore i vrata, češki punkeri koji su bili uključeni u različite vrste popravaka. Vrlo brzo sam osvijestio da sam se našao usred nečeg što sam sebi konceptualizirao kao humanitarni underground.

Ova vrsta promigranske solidarnosti bila je kriminalizirana i zabranjena. To znači da se zapravo nisi smjela baviti humanitarnom organizacijom ukoliko nemaš humanitarnu volontersku vizu, a za njih je postojala užasno kompleksna birokratizirana procedura koja nije bila uhodana. Tu je došlo do jednog suludog momenta turistifikacije volonterizma i aktivizma, jer su se ljudi, kad bi ih uhvatila policija tijekom humanitarne akcije, izvlačili da su turisti. Postojala je underground izvedba aktivizma i humanitarizma koja je bila skrivena i koja se oslanjala na tržišni moment i privilegiranu turističku poziciju mladih europljana koji su aktivistički završili u Bosni.

Kroz predavanje se naglasilo kako je party u skvotu politički čin, a druženje s ljudima u pokretu oblik otpora. Smatram da ne pričamo dovoljno o raznim vrstama i načinima otpora i često zanemarujemo njihov potencijal. Na koje načine možemo politizirati druženje te ga percipirati na druge načine, van konteksta zabave i dokolice?

Meni je bila fascinantna razina političke osviještenosti nekih volontera koje sam upoznao u Bosni jer su bili svjesni toga da humanitarni formati proizvode neku vrstu asimetričnosti u odnosima moći i podcrtavaju ovo stanje kako trenutno je. Dakle, isti ti ljudi kojima bi dijelili hranu, skrivajući se u mraku od policije, navečer bi nas zvali k sebi na večeru ili party i onda bi nam kuhali istu tu hranu koju smo mi skrivečki dijelili. Spontano su se razvijala prijateljstva kroz format večere ili partija, igranja kriketa usred Bosne. Kao da se dešavala neka vrsta mikroutopije.

Mislim da je partija kriketa u kojoj sudjeluju ljudi iz Pakistana, Afganistana, Njemačke, Belgije, Francuske, a koja se odvija praktički na samoj granici, doista subverzivan čin, jer sve političke i strukturne promjene koje bi se trebale desiti da bi Europa bila ljepše mjesto trebale bi dovesti upravo do toga da se ljudi mogu normalno družiti. Ovo je revolucionarni čin jer se to dešava i prije nego je uopće europsko društvo spremno ili pokazuje spremnost za takve promjene. 

Diplomirao si filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju te nove medije, a radiš kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Koliko je bilo teško pomiriti znanstveni i profesionalni pristup s osobnim, odnosno autoetnografski pristupiti temi migracija?

Meni je kulturna antropologija interesantna baš zato jer ju percipiram kao eksperimentalnu znanost. Zapravo bi se metodologija trebala razvijati u hodu, osluškujući situaciju, teren i ljude s kojima se uplićeš u zajednički svakodnevni okvir. Mislim da antropologija sama po sebi dozvoljava tu eksperimentalnu otvorenost unutar koje se možeš poigravati različitim formatima suradnje s ljudima, ali i različitim medijima reprezentacije. I ja sam na neki način imao potrebu uroniti u iskustvo bez da zadržavam tu istraživačku distancu. Bilježio sam, fotografirao kao i uvijek, a onda sam se kroz tekst krenuo izvlačiti iz tog terena, artikulirati ga i zapravo stvarati tekstualnu i analitičku distancu od procesa u koji sam bio u potpunosti uronjen.

Uskoro ćeš objaviti knjigu. Možeš li nam za kraj najaviti kada će knjiga ugledati svjetlo dana i čime se u knjizi baviš?

Knjiga se zove Etnografija za svaki dan: multimodalni pristup europskom režimu migracija, a zapravo se bavim ovim svim temama o kojima smo pričali. Na neki način pokušavam prikazati svakodnevicu ljudi u pokretu, a da ne viktimiziram njihovu i ne maskiram vlastitu poziciju. Knjigu izdaje Institut za etnologiju i folkloristiku i Multimedijalni institut, trenutno je kod dizajnerice Rafaele Dražić i trebala bi biti gotova tijekom mjeseca, a izdana do kraja godine. Pa drži fige!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U dvodnevnoj radnoj grupi Crnčević i Dugandžić će predstaviti svoja istraživanja arhiva Antifašističkog fronta žena (AFŽ) pod zajedničkim naslovom Žena u borbi – danas. Iako se njihove metode razlikuju, obje povezuje interes za očuvanje kolektivne memorije te za obnavljanje i dijeljenje znanja o ovoj često zanemarenoj temi.

Istraživanje sjećanja – institucionalnog i privatnog, kolektivnog i individualnog – usmjereno je na mogućnosti transformacije prema budućnosti: kako se prošla iskustva mogu čitati kao potencijalni priručnici za djelovanje danas. Zajedno ćemo propitati gdje i na koje načine otpor danas živi među nama, kako na njega utječe kolektivna memorija, te kako se takva znanja arhiviraju i prenose.

Radna grupa će biti posvećena mogućim novim interpretacijama arhivske građe o ženama u borbi i o AFŽ-u, kojima ćemo pristupiti kroz metode kolaža, zajedničkih čitanja i reenactmenta. Cilj je zajednički promisliti što nam ova ostavština danas znači, što iz nje učimo, koliko nam je dostupna i na koje se sve načine može praktično koristiti i prenositi dalje.

Radna grupa je otvorena svima bez obzira na prethodna znanja ili iskustva. Za prijavu je potrebno poslati nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje. Prijave se šalju putem maila koji je potrebno nasloviti “Žena u borbi” na prijave.kurziv@gmail.com najkasnije do 5. studenog. Broj polaznica_ka je ograničen, stoga vas pozivamo da požurite s prijavama.

Nakon radne grupe, Karla Crnčević će 8. studenog u MaMi s početkom u 19 sati održati javno filmsko izlaganje u kojemu će uz tekst, sliku i odsustvo slike podijeliti iskustvenu mapu nastalu tokom istraživačkog putovanja arhivima AFŽ-a, o čemu trenutno snima film. Ulaz na izlaganje je otvoren svima i nisu potrebne prethodne prijave.

Program nastaje u suradnji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta) te Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).

O voditeljicama:

Karla Crnčević niz godina djeluje kao filmska i kulturna radnica u različitim produkcijskim kontekstima. Jedna je od osnivačica i organizatorica platforme Kino Unseen, koja se bavi prikazivačkim praksama, kulturnim politikama te ponovnim povezivanjima zaboravljenih kino prostora. Njeni filmovi i video radovi prikazivani su u domaćem i međunarodnom kontekstu. Trenutno provodi istraživanje na temu arhiva Antifašističkog fronta žena Jugoslavije pod naslovom Skrile smo sve što je važno! te paralelno radi na nekoliko filmskih projekata. Kroz svoj rad bavi se temom memorije kao prostorom spekulacije i njegovim odnosom prema pokretnoj slici. 

Andreja Dugandžić je radnica u kulturi, aktivistkinja i umjetnica. Živi u Sarajevu i radi u Udruženju za kulturu i umjetnost CRVENA. Već dugi niz godina istražuje istoriju i nasljeđe ženskog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji i bavi se njegovim umjetničkim i političkim aplikacijama. Koautorica je online Arhiva antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, te je jedna od urednica zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava. Svoj umjetnički rad razvija kroz tekst, performans i kolaž. Bila je jedna od članica legendarnog benda STARKE i dua Black Water and her Daughter.

Podaci o pristupačnosti:

Radna grupa se održava na BHS jeziku, bez titlova i bez prijevoda na znakovni i druge jezike. U program će biti uključeni vizualni elementi koji su integralni dio sadržaja. Neće biti vrlo glasnih zvukova niti stroboskopskog svjetla. U prostoru MaMe nema stepenica i moguće je u njega ući u kolicima.

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo), Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.

Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživanje koje se odvijalo od kraja 2020. do 2023. godine, tijekom kojeg se Bojan Mucko bavio rubovima aktivizma i mogućnostima autoetnografskog pristupa temi migracija, o čemu će uskoro biti objavljena knjiga. Za ovu priliku, Mucko nas vodi s druge strane proizvodnje i posredovanja znanja, izvan uvriježenih akademskih i institucionalnih okvira.

Rubovi skliskog bazirani su na fragmentima dnevničkih bilježaka u raznim medijima nastalim tijekom antropološkog istraživanja iregulariziranih migracija u pograničnom području Bosne i Hercegovine, s ljudima u pokretu zapelim s vanjske strane granice EU, u klimi policijskog nasilja i kriminalizacije promigrantske solidarnosti. 

Kompozicija svakodnevnih “terenskih” detalja, predmeta, situacija i pozicija omogućuje narativne dodire između svjetova podijeljenih režimom migracija. Taj dodir s paralelnim često je sličan proklizavanju i gubitku granica između osobnog i profesionalnog, znanstvenog i afektivnog, identitetskog, političkog i banalnog, “ilegalnog” i legitimnog. Od giltripanja u šoping centru do humanitarnih distribucija po mračnim parkiralištima. Etika reprezentacije prelomljena preko crvenih najkica. Asimetrija ruksaka. Party u skvotu kao politički čin. Skliske pozicije. 

Bojan Mucko diplomirao je filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu te animirani film i nove medije na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Školu dokumentarnog filma RESTART završava 2015. godine, a doktorirao je na Sveučilištu u Zadru 2024. godine. Kao autor, istraživač i voditelj projekata, u različitim ulogama surađivao je s raznim organizacijama civilnog društva te muzejskim institucijama. Od 2020. radi kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Bio je član istraživačkog tima projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (2020. – 2024.).

PODACI O PRISTUPAČNOSTI:

Izlaganje se održava na hrvatskom jeziku, bez titlova i bez prijevoda na znakovni i druge jezike. Izlaganje sadrži popratne vizualne elemente koji su integralni dio sadržaja, a audiodeskripcija nije dostupna. U izlaganju nema vrlo glasnih zvukova niti stroboskopskog svjetla.

U Kunst Teatar ulazi se kroz kafić do kojeg vode stepenice, a u prostor gledališta moguće je ući bez prepreka. Ukoliko vam je potreban ulaz bez stepenica, javite nam se na kriticka.dramaturgija@gmail.com kako bismo vam osigurali pristup.

Ulaz je besplatan, a na ulazu bit će škrabica za donacije koje će se usmjeriti u inicijativu Nepokorena Palestina.

***

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo) i Zaklade Kultura nova.

I ove godine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture provodi edukaciju u sklopu koje se volonteri_ke imaju priliku upoznati s razvojem nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te steći osnovne vještine arhiviranja. Volonteri_ke će se upoznati sa značajnim korpusom materijala s polja nezavisne kulture koji je arhiviran u Centru, a koji nije dostupan kroz formalnu edukaciju, kao i sa svrhom, kontekstom, uvjetima i načinima rada Centra.

Program je podijeljen u edukacijske i mentorske formate. Edukacijski formati uključuju posjete knjižnicama i arhivima nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu uz predavanja stručnjaka koji vode spomenute institucije, radionicu digitalizacije materijala pohranjenih u Centru kao i radionicu osnova uređivanja Wikipedije. Mentorski formati uključuju obradu građe kao što su plakati, sitni tisak, knjige, časopisi i ostali materijali pohranjeni u arhivu Centra te unos u online dokumentacijsku bazu Centra. Mentorski segment je individualiziran tako da se njegovo trajanje, intenzitet i sadržaj prilagođava drugim obavezama volontera_ki kao i njihovim interesima i mogućnostima.

Voditelji Centra su Miljenka Buljević i Marko Kovačić, a prostor Centra nalazi se u Klubu Booksa.

Program počinje početkom lipnja, a prijave se vrše kratkim predstavljanjem putem e-maila centar.booksa@gmail.com do 1. lipnja.

Više detalja o pozivu možete pronaći na poveznici.

Za ovu priliku, nadovezujući se na širu temu izvan kontrole, Veldić je izabrala četiri naslova koji na koji na različite načine upotrebljavaju nadzorne snimke i tehnike skrivene kamere kako bi te formate izokrenule i ponudile drugačije načine pristupanja snimanom objektu. 

U filmu Autofocus (2013, 28’) Borisa Poljaka promatramo lokalitet koji privlači turiste, a kameru privlači ponašanje turista. U dirljivoj “napetici” Naya (2021, 25’), redatelj Sebastian Mulder uz pomoć snimaka lovačkih kamera prati vučicu, prvu jedinku svoje vrste koja se nakon 150 godina vraća u Belgiju. Film Incident (2023, 30’) Billa Morrisona, ovogodišnji kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg kratkog dokumentarnog filma, prikazuje policijsko nasilje u Chicagu te od snimaka nadzornih kamera slaže narativ, ali i društveno važnu poruku. U filmu Osoba (2020, 9’) Sunčica Ana Veldić poigrava se sa zagonetnim prizorom koji je zatekla snimajući pejzaž jedne osamljene murterske uvale u vrijeme lockdowna.

Nakon projekcije, uslijedit će razgovor selektorice s novinarkom i urednicom u kulturi Izabelom Šegedin. 

Filmska večer također je uvod u radnu grupu Sunčice Ane Veldić Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji, o kojoj više možete doznati ovdje.

O sudionicama:

Izabela Šegedin je urednica i voditeljica emisija Knjiški moljac i Kultura u pokretu na Radio Studentu. Završila je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Sunčica Ana Veldić veterinarka je i filmašica iz Zagreba. Filmom se počinje baviti 2013. godine kada upisuje filmsku školu u Kinoklubu Zagreb, a 2017. upisuje magisterij iz režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti. Snima uglavnom dokumentarne i eksperimentalne filmove. Neki od filmova poput White Trash i Osoba bili su i međunarodno zapaženi, a Precijenjena dramaturgija, film koji je 2017. nastao za vrijeme studija često se prikazuje i danas u edukativne svrhe na raznim panelima i predavanjima. Režirala je tri epizode dokumentarnog serijala Pijaca, pazar, plac koje su 2025. prikazane u sklopu televizijskog programa HRT-a, gdje su doživjele dobar odaziv gledatelja. Trenutno ima u postprodukciji dva dokumentarna filma, od kojih O mačkama i ljudima izlazi ove godine. U slobodno vrijeme kastrira mačke po zabitim mjestima bez veterinarske skrbi i snima ton na igranim i dokumentarnim filmovima drugih autora. 

~~~

Projekcija se održava u suradnji s MaMinim programom Mikro-kina, dok se film Autofocus prikazuje u partnerstvu s Hrvatskim filmskim savezom.

***

Program se provodi uz financijsku podršku Ureda za kulturu  i civilno društvo Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade “Kultura nova”.