KP: Kako su izgledali Fibrini počeci? Koliko ste uopće izdanja imali te 2006. godine, odnosno u prvoj godini rada, tko su ljudi koji su pokretali čitavu priču i kako sada stvari funkcioniraju operativno? 

Fibra je praktički od samog početka bila one man show, budući da u to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije objavljivao stripove koje sam ja htio čitati i za koje sam ja smatrao da ih treba objaviti, onda sam odlučio pokrenuti izdavačku kuću i objaviti ih sam. U prvoj smo godini objavili svega šest naslova, da bi taj broj rastao iz godine u godinu. Što se suradnika tiče, od samog su početka tu Melina Mikulić, sjajna dizajnerica koja je zaslužna za kompletan vizualni identitet Fibre, zatim Darko Macan, Fibrin dobri duh, autor i prevoditelj, te izvrsna prevoditeljica Tatjana Jambrišak i lektor Josip Sršen. Ti ljudi i danas čine Fibrinu okosnicu, a u međuvremenu su im se pridružili brojni drugi prevoditelji. Operativno to izgleda ovako: ja pročitam brdo stripova, odlučim objaviti one koji mi se svide, prevoditelj prevede, Josip lektorira, ja napravim prijelom i pripremu za tisak, Melina složi dizajn i nakon jedno milijun provjera – pravac tiskara. I tako nekih pedesetak puta godišnje.

KP: Fibra je, sami kažete, osnovana iz čistog entuzijazma, i teško da je tko tada – uzevši u obzir nestabilnost izdavačkog tržišta – mogao očekivati ovakav kontinuitet. Ima li zadovoljstva i nade u takvom radu?

Zadovoljstvo je praktički bio moj glavni motiv i pokretač svih ovih godina. Ja imam tu sreću da ne živim od izdavaštva, već od programiranja, tako da nikad nisam imao mač zarade nad glavom. Ja sam kao izdavač i urednik objavljivao naslove koje sam kao stripofil i kolekcionar želio imati na svojoj polici. Na taj način zadovoljstvo ne može izostati, jer na kraju dobijem strip kojeg želim imati u izdanju koje mi je potpuno po volji. A kad se tome dodaju još i brojne reakcije oduševljene publike koja mnoge od tih naslova nikad ne bi vidjela da ih Fibra nije objavila, zadovoljstvo postaje još veće. Da je situacija bila drugačija, da mi je to, kao većini ostalih “normalnih” izdavača, jedini izvor prihoda od kojeg trebam prehranjivati obitelj, ne bi bilo baš tako veselo, bojim se.

KP: Izdali ste neka od kritički najcjenjenijih stripovskih albuma uopće, a da se pritom niste žanrovski ograničavali. Vaša izdanja variraju od francuskog i argentinskog SF-a, preko američkog alternativnog stripa i klasika superherojskog žanra, do japanskih drama i hrvatskih autora, koja od njih biste istaknuli kao posebno važna? 

Mislim da bez lažne skromnosti mogu reći kako Fibra ima jedan od najboljih kataloga na svijetu. Rijetki su izdavači koji imaju toliku koncentraciju kvalitete u svom katalogu i zaista sam ponosan na to. Svi su mi naslovi iz ovog ili onog razloga bitni, ali ako baš moram neke izdvojiti, onda bi to svakako bili Čuvari, Eternaut, Maus, Ponos vragova, Svagdanja borba i Sandman.

KP: Kako komentirate aktualne politike prema izdavaštvu općenito pa onda i prema stripu specifično? Ima li prostora za napredak? Može li ovakav tip kulturne proizvodnje opstati samostalno na tržištu ili uistinu zaslužuje poticaje koje prima, pa i više od toga? Može li se povećanjem tih izdavanja iz javnih sredstava ići prema snižavanju cijene samog proizvoda, što bi, na kraju, rezultiralo i većim interesom?

Pa, ovo što se trenutno događa je sigurno jako loše, pošto svi uobičajeni procesi naveliko kasne, i potpore i otkupi Ministarstva kulture, tu definitivno ima mnogo prostora za napredak. U prvom redu, mislim da bi odnos prema knjizi (i kulturi općenito) trebao biti neovisan o političkoj opciji koja je trenutno na vlasti. Politika je jedno, a struka drugo i tu ne bi smjelo biti uplitanja. S druge strane, strip je, kad je kulturni establišment u pitanju, još uvijek svojevrsno trinaesto prase, puno je tu još predrasuda i neznanja, ali situacija se iz godine u godinu popravlja, u velikoj mjeri zaslugom dobrih naslova koje objavljujemo, kao i pozitivnim recenzijama i kritikama u medijima.

Meni je osobno otkup za knjižnice jako bitan iz jednog jedinog razloga: stripovi koje Fibra objavljuje, zbog malih naklada i skupe produkcije (veliki format, kvalitetan papir, tvrde korice, kolor) su nedostupni široj publici, kako cijenom, tako i distribucijom. Međutim, ako su dostupni u knjižnicama, onda ih svatko tko to želi može praktički besplatno posuditi i pročitati. A kako želim popularizirati strip i stvarati nove generacije čitatelja, to mi je jako bitno. Što se financiranja iz javnih sredstava tiče, mi uglavnom snižavamo cijenu izdanjima koja dobiju potporu, ali iskreno, nisam primijetio da to ima neki preveliki učinak na interes publike. Dijelom i zbog toga što zbog iznosa potpore ta razlika u cijeni nije toliko osjetna. Da su u pitanju neka značajnija sredstva, pa da onda i konačna cijena bude znatno niža, to bi onda vjerojatno bila druga priča. Svakako bi za knjigu i kulturu općenito trebalo izdvajati više i raditi na tome da knjiga bude dostupnija publici, ali s obzirom na stanje državnih financija, mislim da ćemo se načekati dok ne dođu ti dani. Nažalost.

KP: Ima li u širem medijskom polju prostora za strip kao umjetnost? Koliko ste zapravo zadovoljno kritičkom recepcijom svojih izdanja? Vidite li ovdje neki pozitivni manipulativni prostor? 

Prostora u klasičnim medijima kao što su novine, televizija i radio za strip, nažalost, ima jako malo i to je velika šteta. Kritička recepcija je izvrsna, ali te se kritike objavljuju mahom na specijaliziranim portalima koje posjećuje uglavnom naša postojeća publika. Ono što mi želimo je doći do nove publike, do ljudi koji vole dobru knjigu, dobru glazbu, dobar film i koji bi sigurno voljeli i dobar strip kad bi znali da on postoji (i kad im netko objasni da strip nije samo šund za djecu, nego da može biti i vrlo kvalitetno i ozbiljno štivo), a bez prisutnosti u novinama i na televiziji, to je jako teško. Ali, eto, kroz ovih deset godina, usmenom predajom i gerila marketingom, Fibra je uspjela postati brand i proširiti svoju publiku van ustaljenog stripovskog geta.

KP: Kakav je status stripa u formalnom obrazovanju? Ima li tu kakvog pomaka s obzirom na predložene kurikularne smjernice? 

Nažalost, slabo sam upoznat s tim. Mislim da je strip prihvaćen kao metodičko sredstvo, ali nije na popisu lektirnih naslova. Znam da je Irena Jukić-Pranjić svojedobno pokrenula inicijativu za uvođenje stripa u školsku lektiru, s konkretnim popisom naslova, ali mislim da to nije prošlo. Što je, zapravo, katastrofalno. Ja smatram da bi jedan Maus morao biti obavezna lektira, vjerujem da bi puno efikasnije educirao mlade o Holokaustu nego jedan suhoparan sat povijesti.

KP: Kako vidite Fibrinih narednih deset godina? Što biste voljeli objaviti pod svojom etiketom, odnosno možete li možda najaviti neka izdanja koja vam se čine bitna? Kako uopće vidite budućnost strip-izdavaštva u Hrvatskoj?   

Pa, mi ćemo nastaviti s dosadašnjom politikom objavljivanja kvalitetnih naslova, bilo recentne, suvremene produkcije, bilo klasika koji su iz ovog ili onog razloga ostali neobjavljeni kod nas, tako da se tu ništa posebno ne bi trebalo promijeniti. Naš izdavački plan za naredne dvije godine je kompletno popunjen s preko 120 naslova, od kojih bih svakako izdvojio Sagu Briana K. Vaughana, Jimmy Corrigan, the Smartest Kid on Earth Chrisa Warea, Preacher Gartha Ennisa, Arapin budućnosti Riada Sattoufa, Brodeckov izvještaj Manua Larceneta, Indijansko ljeto Huga Pratta i Mila Manare i mnoge, mnoge druge. Budućnost strip izdavaštva vjerojatno počiva u digitalnim izdanjima, ali nisam siguran koliko će to kod nas biti održivo. Međutim, ako želimo privući nove generacije mladih čitatelja, a želimo, morat ćemo im ponuditi sadržaj na novim, digitalnim platformama.

U diskusiji će biti postavljena sljedeća pitanja: Osjeća li se u društvu demokratski deficit? Može li apatiju prema građanskom organiziranju ublažiti uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole? Hoće li građanski odgoj i obrazovanje u školama pripremiti buduće birače i građane za aktivno sudjelovanje u političkom životu? Koliko je značajan predmetni ili interpredmetni oblik realizacije građanskog odgoja i obrazovanja? Na koji način sindikati pridonose demokratizaciji društva te koliko je sindikalni pokret zastupljen u prijedlogu novog kurikuluma?

Na okruglom stolu sudjelovat će stručnjaci iz područja kurikularne reforme, politolozi, predstavnici civilnog društva i sindikata: Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme, Ondina Mesar, dipl. iur., članica stručne radne skupine za izradu kurikuluma Građanski odgoj i obrazovanje, Vedrana Spajić-Vrkaš, međunarodna stručnjakinja i istraživačica građanskog odgoja i obrazovanja, Iva Zenzerović, voditeljica Mirovnih studija, suradnica na projektu Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama – eksperimentalnoj provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja u školama 2012- 2014., Zoran Kurelić, Fakultet političkih znanosti, Berto Šalaj, Fakultet političkih znanosti, Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i predsjednik Vertikale sindikata obrazovanja, Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.

Uvod u temu izložit će predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Igor Radeka, koji će ujedno i moderirati tijek rasprave. Predviđeno trajanje okruglog stola je dva sata.

Na panelu će sudjelovati Sanja Brajković iz Pučkog otvorenog učilišta Korak po Korak, Jelena Bračun Filipović iz Udruge OPA, Eli Pijaca Plavšić, predsjednica Foruma za slobodu odgoja, Emina Bužinkić iz Ustanove za mirovno obrazovanje MIRTA te predstavnik Ekspertne radne skupine Cjelovite Kurikularne reforme.

Panel-rasprava stavit će naglasak na dva suprotstavljena obrasca obrazovanja, ono koje je vođeno propisanim kurikulumom, planom, institucijom i ono koje je vođeno interesima, potrebama, djetetovim iskustvom te njegovim srcem. U ozračju kurikularne reforme raspravljamo jesu li ta dva gledišta komplementarna i kakav “okvir” trebamo.

Devedeset i osam posto djece rađa se iznimno nadareno. Nakon školovanja, samo ih dva posto to i ostane. Što, dakle, nije u redu s obrazovnim sustavom? To je pitanje na koje filmom Abeceda pokušava odgovoriti redatelj Erwin Wagenhofer.

Raspravu i projekcija filma organizira Restart Label u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Korak po korak te Udrugom OPA.

Prošle godine objavljeno istraživanje građanske i političke pismenosti maturanata u hrvatskim školama izazvalo je brojne reakcije koje su se uglavnom fokusirale na njihovo neznanje, neinformiranost i sveopću apatiju prema društvu koje ih obrazuje. Gimnazijalci i učenici strukovnih škola pokazali su visoku razinu zbunjenosti i neodlučnosti oko ključnih demokratskih pojmova i vrijednosti, no rijetko je koji komentar istraživanja fokus stavio na ono što su sami maturanti vidjeli kao najslabije obrađivane ili općenito izostavljene teme iz školskog programa. To su seksualnost, suvremeni mediji, Europska unija, nacionalne manjine i kulturne različitosti, zaštita okoliša i održivog razvoja te aktualna društvena događanja i problemi u svijetu. Postoji mnogo razloga zašto je tomu tako, no jedan od očitih je taj da rijetko o učenicima razmišljamo kao o središtu odgojno-obrazovnog procesa. 

No, učenici jesu najvažniji dionici sustava obrazovanja, ali i posebna društvena skupina koja ima pravo zastupati svoje interese i utjecati na odluke koje ih se tiču. Ipak, njihova se uloga u praksi često potpuno zanemaruje ili marginalizira, a politike i strategije koje utječu na njihov svakodnevni život donose se bez njihova sudjelovanja. Ako želimo osnažiti osnažiti položaj i status učenika, prvo mjesto s kojeg je potrebno krenuti jest škola. Učenici imaju pravo i obvezu zastupati svoja prava i interese te se uključiti u procese donošenja odluka, osobito u pitanjima koja se tiču odgoja i obrazovanja. Jedan od ključnih preduvjeta za to je učeničko (samo)organiziranje.

Suvremene europske prakse poznaju mnoge oblike organiziranja učenika, no možemo ih podijeliti u dvije skupine: neovisne učeničke organizacije i strukture koje ustrojava škola ili neka druga institucija. Prvu skupinu čine učeničke udruge, neovisne organizacije koje štite interese učenika i često djeluju po principu sindikata, osiguravajući određena prava i usluge svojim članovima. S obzirom da okupljaju veliki broj učenika i počivaju na demokratskim načelima, ove organizacije predstavljaju legitiman glas učenika u odnosu na donositelje odluka u školi i lokalnoj zajednici te se često umrežavaju na regionalnoj i nacionalnoj razini.

Druga skupina obuhvaća tijela poput vijeća učenika, učeničkih odbora ili parlamenata. Njihova glavna uloga je osigurati poštivanje učeničkih prava i poboljšati komunikaciju između učenika, učitelja i rukovodstva škole. Vijeća učenika i slična tijela nisu neovisna i formalno registrirana, već je njihovo postojanje regulirano aktima škole. Često su organizirana kao izvannastavna aktivnost i imaju voditelja ili koordinatora iz redova učitelja ili stručnih suradnika. I takva tijela se mogu umrežavati na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini.

Nacionalno vijeće učenika Republike Hrvatske (NVURH) najviše je predstavničko tijelo učenika i učenica osnovnih i srednjih škola i savjetodavno tijelo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Osnovano je 2005, a čini ga 21 član (predstavnici 20 županija i Grada Zagreba). Članove Nacionalnog vijeća biraju predstavnici vijeća učenika škola u županijama i predstavljaju učenike osnovnih i srednjih škola. Mandat im traje dvije godine. O njima, kao i o Asocijaciji srednjoškolskih učenika Bosne i Hercegovine te Uniji srednjoškolaca Srbije možete pronaći više u priručniku koji je Mreža mladih Hrvatske (MMH) objavila 2010. godine. 

Osnivanje i djelovanje vijeća učenika u Hrvatskoj regulira članak 71. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Njime je propisano da vijeće učenika čine predstavnici učenika svakog razrednog odjela, a način izbora i djelokrug rada vijeća utvrđuje se statutom škole. Zakonom je također utvrđeno da predstavnik vijeća učenika sudjeluje u radu tijela škole kada ono odlučuje o pravima i obvezama učenika, no njegov rad je savjetodavan, bez prava odlučivanja. Upravo radi toga postavlja se pitanje je li takva odredba zakona prepreka učeničkom organiziranju ili prilika da se unutar same škole, u suradnji s ravnateljima, nastavnicima i roditeljima uspostave novi, demokratski mehanizmi učeničkog sudjelovanja u procesima koji ih se izravno tiču.

Tijekom protekle godine MMH je izradila edukativni online toolkit koji bi trebao pomoći školama u razvoju vijeća učenika. Tako su nastala dva edukativna proizvoda, edukativni dokumentarni film o razvoju vijeća učenika te priručnik za voditelje vijeća učenika. Dokumentarni film služi stjecanju osnovnih informacija o ustrojstvu i radu vijeća učenika te koracima njegova razvoja, a priručnik je namijenjen osobama koje rade s vijećem učenika, prati dokumentarni film i daje uvid u osnovne korake koje je potrebno poduzeti da bi vijeće učenika krenulo s radom na pozitivnim, demokratskim i participativnim osnovama.

Mreža mladih Hrvatske otvorila je prijave za sudjelovanje u radnoj skupini za izradu priručnika za članove i članice vijeća učenika u srednjim školama. Radna skupina će se sastojati od šest članova i članica, predstavnika civilnog sektora i osoba koje rade s vijećem učenika u srednjoj školi. Za sudjelovanje u radnoj skupini Mreža će pokrivati putne troškove za sastanke u Zagrebu, te svakom članu isplatiti 500 kuna bruto putem ugovora o autorskom djelu. Prijaviti se možete ovdje do 14. veljače, a više informacija pronađite ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.