Rezidencija je održana u sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context (OPE.N), koji se provodi kroz suradnju triju partnerskih organizacija: udruge Operacija grad iz Zagreba, udruge Asociacija iz Ljubljane te fondacije Lumbardhi iz Prizrena. Cilj projekta je izgradnja snažnijeg sustava podrške nezavisnim kulturnim prostorima te jačanje povezanosti između umjetnica i umjetnika, kulturnih radnica i radnika, lokalnih zajednica i donositelja odluka. U Sloveniji je program realiziran u suradnji s lokalnim partnerima – udrugom Carnica iz Kranja i Pekarnom Magdalenske mreže iz Maribora – koji su također podržali istraživački i umjetnički rad sudionika_ca. Diona Kusari i Ismail Myrseli boravili su u Kranju, dok su Sanja Merćep i Matej Ivušić svoje istraživanje proveli u Mariboru.

Osim završnih radova nastalih tijekom rezidencije, publika je u galerijskom prostoru Obrata imala priliku upoznati i dvoje od četvero njezinih sudionika te tako doznati više od onoga što se može pročitati u brošuri, čuti putem zvučnika ili doživjeti kroz izložene fotografije.

Fotografkinja Sanja Merćep i Matej Ivušić, po struci povjesničar, a po zanimanju novinar – oboje rođeni iste godine i oboje Zagrepčani – prije početka rezidencije u Mariboru međusobno se nisu poznavali. Ipak, mariborska kulturna scena Sanji nije bila potpuno nepoznata jer je, kako sama kaže, imala priliku posjetiti mariborski festival animiranog filma dok je bila na studentskoj razmjeni u Ljubljani. Također je poslovno surađivala na predstavi u Narodnom domu Maribor. Sada, nakon nekoliko tjedana boravka u drugom najvećem slovenskom gradu, smatra da grad na prvi pogled ostavlja dojam kao da nema osobito živu kulturnu scenu. Kako sama kaže, to je zato što stvarno moraš poznavati nekoga tko te može uvesti u nju.

Na njezinom istraživačkom putu našli su se razni prostori u gradu, među kojima su, između ostalih, atelje umjetnice Nataše Berk, nezavisna knjižara Mariborka te bivši skladišno-tvornnički prostori na adresi Glavni trg 22 (GT22) gdje se već više od desetljeća gradi umjetnička zajednica i obrazovni laboratorij koji okuplja sve veći broj udruga i kolektiva.

Na pitanje kako doživljava povezanost među radnicima u kulturi koje je imala priliku upoznati, rekla je da joj se čini kako među njima postoji dobra energija – većina se međusobno poznaje, surađuju, posuđuju si stvari, dijele prostore i znaju funkcionirati kao kolektiv. Naravno, riječ je o dojmu koji ne može generalizirati na čitavu scenu, već vrijedi za one skupine s kojima je bila u kontaktu.

Ono što joj se u ovom projektu čini posebno vrijednim jest mogućnost usporedbe uvjeta u kojima djeluju nezavisne kulturne scene u tri različite države. Konkretno, koji su problemi s kojima se susreću i koje su prednosti koje svaka od tih država ima na tom planu, bilo da je riječ o infrastrukturi, dostupnosti prostora ili financijskih sredstava. No, najvažnijim dijelom rada za nju je ipak bila sama iskustvena dimenzija: biti prisutna u trenutku, upoznavati ljude i prostore te na sve to vizualno odgovoriti. U razgovoru je podijelila kako na istom projektu radi i u Hrvatskoj te da joj se već tamo počela oblikovati ideja – donijela je odluku da će fotografirati prostore, a ne osobe – čemu se posvetila i u istraživačkom radu na mariborskoj sceni. 

“Prostori su mi bili zanimljiviji i kad sam došla ovamo, ta se ideja zacementirala“, kaže Sanja i dodaje da je ideja došla intuitivno. Dok je imala pristup prostorima bez drugih ljudi, u trenutku kad bi u njima postavljala ili premještala scenu, osjećala je da ti prostori oživljavaju – da dobivaju vlastiti život, čak i bez ikog živog u njima. Vjeruje da je to možda povezano s time što su tijekom prva dva tjedna rezidencije uranjali u priče različitih umjetnika, kustosa, kulturnih radnika, producenata i kazalištaraca: imala je dojam da njihove priče oživljavaju prostore te da je i ona na nekoj metaforičkoj razini s njima povezana. Iz toga je proizašao naziv njezine fotografske serije A Life of Their Own.

Za Mateja je ovo bio prvi boravak u Mariboru, a uz to i njegovo prvo umjetničko rezidencijalno iskustvo. Maribor vidi kao grad kojem ne nedostaje prostora u kojima bi se nezavisna umjetnička scena mogla razvijati i iznova rađati. Ono što mu ipak nedostaje jesu ljudi koji bi te prostore aktivno koristili. Za usporedbu navodi Ljubljanu i Zagreb koji su međusobno slični u tom smislu – ondje ima puno ljudi koji djeluju na području nezavisne kulture, ali nemaju dovoljno prostora. Sam se pita što mladi ljudi rade i gdje su kada nisu na nogometnim tribinama. 

Doznao je da ne postoji kontinuiran proces: postoje generacije koje su u tom području vrlo aktivne, ali i one koje uopće nisu prisutne – i nitko ne zna zašto. Ponekad se dogodi i da se u istom trenutku događa previše stvari, a ubrzo nakon toga cijela scena stane, svi negdje nestanu. Što se infrastrukture tiče, Matej smatra da je u dobrom stanju, ali svejedno joj je potrebna svaka pomoć koju može dobiti od mladih ljudi koji bi joj se mogli priključiti.

U okviru svog istraživačkog rada Matej je razgovarao s umjetnicama, producentima, kustosicama – ljudima koji značajno doprinose nezavisnoj kulturnoj sceni. Svoju ulogu vidi kao onu koja pomaže učiniti te ljude vidljivima, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj. Upravo zahvaljujući takvim susretima i otvorenim formatima, tijekom rezidencije sudjelovao je na događaju koji mu je, kako kaže, znatno olakšao proces integracije u mariborsku kulturnu scenu. 

Radilo se o zajedničkoj večeri pod nazivom Što skuhamo, to ćemo i pojesti, na kojoj su sudionici sami pripremali večeru, a potom zajedno blagovali. Na večeru su bili pozvani i zagrebački sudionici rezidencije, Sanja i Matej, koje je ugostila kustosica Irena Borić, ujedno i jedna od protagonistkinja Matejeve izložbene priče. Okupljeni su bili ljudi različitih profila iz područja kulture, kao i prekarni radnici s kojima dijele niz zajedničkih iskustava. Matej je večeru doživio kao oblik grupne terapije, a sličan format planira prenijeti i u lokalni kontekst. Podržava ideju o zajedništvu među prekarcima, uvjeren da su solidarnost i povezanost ključni.

Rekao je da ga je pri odluci o tome koje će profile uključiti u svoju priču vodila intuicija. Kad se broj odabranih popeo na šest, počeo je razmišljati o naslovu za svoju priču. Prisjetio se Pirandellove drame Šest osoba traži autora, koja mu je poslužila kao inspiracija. Primijetio je da se kod sugovornika često pojavljuje pitanje postoji li uopće mariborska nezavisna kulturna scena, pa je odlučio da će njegovi likovi u naslovu tražiti upravo to – scenu.

Izložba je otvorena, a prostor Obrata ispunjen je šumovima koji dopiru iz zvučnika u desnom kutu glavne prostorije, nadopunjujući se sa zvukovima koje sa sobom donose posjetitelji.

Ako se približimo zvučniku, dočekat će nas i rad u obliku knjižica u kojima je glazbeni istraživač Ismail Myrseli zabilježio razgovore s odabranim kulturnim radnicima koji u Sloveniji djeluju na području glazbe. Te je razgovore iskoristio kao temelj za spekulativno-komparativnu analizu određenih aspekata glazbenog polja. Odlučio je istražiti kako funkcioniraju pojedini ekosustavi u Sloveniji: primjerice, imaju li glazbenici na raspolaganju prostore za probe, dvorane za koncerte i kako izgleda organizacija festivala. Svoja je saznanja zatim usporedio s vodenim ekosustavima – tako, primjerice, rijeke koje se ulijevaju u jezera ili more uspoređuje s festivalskom publikom, festivalskom scenom, radijskim eterima i zajedničkim glazbenim izdavaštvom.

Na putu do sljedećeg izlagača primjećujemo da su podovi u prostoru ispunjeni razbacanim isječcima iz jedne šire priče, i to Matejeve priče pod nazivom Šest osoba traži scenu. Priče protagonista, čija su imena namjerno prikrivena, povezuju cijeli galerijski prostor. Doimaju se poput svjetlucavih dijelova mozaika obasjanog suncem, koji prikazuje priču o tvrdoglavo prisutnoj stvaralačkoj energiji što se širi podovima nezavisne mariborske kulturne scene. Rad ostavlja dojam scenarija za kazališnu predstavu. Opisi glavnih protagonista Matejeve priče, iako smješteni u zaseban okvir te popraćeni upečatljivim jednostavnim didaskalijama, tvore sažetu, ali vrlo eklektičnu strukturu za čitanje koja može privući pažnju suvremenog ljubitelja kulture.

Susjedni prostor galerije u cijelosti je zauzela interdisciplinarna umjetnica Diona Kusari. Kvadratna soba, obasjana prigušenim ljubičastim svjetlom, ugošćuje zvučnu instalaciju koja dopire iz središta prostorije. Riječ je o zvučnom kolažu koji na prvo slušanje ne otkriva mnogo informacija – isječci su neujednačeni, kako po trajanju, tako i po intenzitetu sadržaja. Potreban je kontekst kako bi nas “uključio” u potragu za značenjem tih eksperimentalnih zvučnih zapisa. Tijekom svoje rezidencije u Kranju, umjetnica se odlučila aktivno uključiti u procese nastanka kulturnih sadržaja. Sudjelovala je u performativnim probama, glazbenim improvizacijama, karnevalskim povorkama i otvorenim terminima kod različitih organizacija. Vlastita iskustva bilježila je i dokumentirala zvukom, što je kasnije pretočila u autorski rad u obliku zvučnog kolaža.

Vraćajući se prema glavnom prostoru galerije, prolazimo kroz lijepo osvijetljen prijelazni prostor koji istovremeno funkcionira i kao početna točka izložbe. Ono što odmah privlači pozornost dvije su fotografije na suprotnim zidovima pravokutne prostorije – znatno veće od ostalih koje smo ranije vidjeli u glavnom prostoru. Motivi koji prvo upadaju u oči prikazuju dinamične prizore života u obliku flore ili faune. No kad promotrimo širi kontekst fotografije, shvaćamo da gledamo u kutak nekog drugog prostora unutar kojeg je taj prizor postavljen. Doznajemo da su sve fotografije snimljene u mariborskim kulturnim središtima – nezavisnim institucijama poput GT22, Pekarne Magdalenske mreže i Kible. 

Ulaskom u glavni prostor postaje jasno da su i ostale fotografije djelo iste autorice, Sanje Merćep, što se prepoznaje po specifičnom osjećaju intimnosti u načinu na koji postavlja kadar. U usporedbi s uvodnim fotografijama, ove su manjeg formata i kompozicijski mirnije. Prevladavaju hladniji tonovi, no to ne znači da su lišene života. Upravo ta dinamika – rezultat načina na koji su fotografije postavljene na zid, njihova raznolikost u dimenzijama i sadržaj svakog pojedinog kadra – ostavljaju dojam da je život itekako prisutan u kontekstu u kojem su nastale. Umjetnica je pristupila prostoru dokumentaristički, obilazeći i fotografirajući kulturnu infrastrukturu, ali bez sadržaja koji se u tim prostorima inače odvija i bez ljudi koji ih koriste.

I za kraj, zašto Iznutra prema van? Zato što su svih četvero sudionika došli izvana, uronili u istraživačku temu, povezali se s njom i iz nje izvukli ono što su pronašli, da bi to ponovno ponudili svijetu kroz vlastite perspektive. Mariborski kulturni kolaž obogaćen je reflektivnim interpretacijama vlastitih sadržaja. Umjetnost ustrajno pokazuje da ima mnogo toga za reći i podijeliti – ako su ljudi spremni slušati, istraživati i povezivati se.

Prijevod: Tena Lovrić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Tijekom svog petotjednog boravka u Zagrebu, umjetnice su osluškivale probleme i izazove s kojima se suočavaju akteri nezavisne scene, a rezultati njihovih istraživanja bit će predstavljeni na ovoj izložbi. Umjetnički radovi interpretiraju trenutačnu situaciju u području umjetnosti i kulture te potiču posjetitelje na promišljanje važnih tema vezanih uz prostorne politike i kulturnu produkciju.

Izložba je ostvarena suradnjom udruge Operacija grad sa Studio-galerijom Klet i SMAK pressom, u sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context. Projekt se bavi temeljima za kvalitetnu tranziciju prema održivom sustavu podrške za nezavisne kulturne prostore.

Umjetnice okupljene na izložbi dolaze iz različitih konteksta, no dijele interes za istraživanje prostora i njegovih transformacija. Renea Begolli s Kosova bavi se temama roda, ekologije, sjećanja i tijela, dok Anyla Kabashi proučava feminističke prakse u srednjoj Europi i na Balkanu te istražuje vizualne jezike i umjetničke diskurse. Urška Kristina Škerl iz Slovenije fokusirana je na javne prostore, nezavisne kulturne prostore i uberarhitekturu, dok se Lea Topolovec bavi osobnim pripovijedanjem, regeneracijom i dijalogom s materijalima i prostorima kroz umjetničku praksu.

Umjetnice su se tijekom rezidencije bavile prostornim i drugim uvjetima kulturne produkcije, otvarajući prostor za dijalog o budućnosti nezavisne kulturne scene.

U Zagrebu boravi na petotjednoj rezidenciji organiziranoj u sklopu projekta Operation Nova, koji istražuje ulogu, uvjete djelovanja i potencijale nezavisnih kulturnih prostora u regiji. Naš razgovor odvijao se na polovici njezina boravka, u trenutku kada se imala priliku dublje upoznati s gradskim prilikama, i kada su prvi dojmovi počeli poprimati jasnije konture. Njih će na kraju rezidencije pretočiti u rad koji će biti predstavljen 18. ožujka u sklopu grupne izložbe u Studio-galeriji Klet.

Razgovarale smo o specifičnostima zagrebačke nezavisne scene, uspoređujući je s onom u Ljubljani, o neizvjesnostima prostora u kojima organizacije djeluju i o paradoksima tržišta nekretnina koje guši kulturnu produkciju. Dotaknule smo se i njezinog manifesta o “uberarhitekturi” u kojem kranovi – neizbježni akteri urbane izgradnje i preobrazbe – postaju metafora za propitivanje što je uopće arhitektura i što ostaje od prostora kada ga razložimo na slojeve moći, vlasništva i proizvodnje.

Provela si dva tjedna u Zagrebu, obilazeći različite prostore i upoznavajući kolektive aktivne na nezavisnoj kulturnoj sceni. Kakve ti je uvide donijelo to iskustvo – je li te nešto posebno zainteresiralo ili iznenadilo? Kako bi usporedila uvjete i dinamiku tih prostora s prostorima u susjednoj nam Ljubljani?

Uz određene razlike, u Zagrebu se osjećam kao kod kuće. Govorim osnove jezika pa sam se lako uklopila u svakodnevicu i sudjelovala u redovitim aktivnostima. No kako me ovdje gotovo nitko ne poznaje i nemam neke naročite društvene obveze, moj uobičajeni FOMO (Fear of Missing Out – osjećaj propuštanja važnih događaja i iskustava, op.a.) smanjio se za otprilike 80 %. No što smo više upoznavali prostore, kolektive i ljude, to mi je FOMO postajao jači. Zagrebačka nezavisna scena izrazito je živa i dinamična. Nemoguće je popratiti sve što se događa, pa mogu zamisliti da na vrhuncu sezone dolazi do “slatkog problema” (pre)zasićenosti.

Mnogo je sličnosti s Ljubljanom – mogla bih povući paralele gotovo sa svakom organizacijom i prostorom na nezavisnoj kulturnoj sceni. Naravno, ovdje je sve većih razmjera. Razlika koju općenito zapažam je da se u Zagrebu pridaje više pozornosti istraživanjima o bivšoj Jugoslaviji, kolektivima, susjedstvima, arhitekturi, radnicima, industriji i tome slično. Naslijeđe socijalizma je značajnije. Osim toga, Zagreb je manje uglađen i oštriji (na ulicama), što je na neki način oslobađajuće.

Što se dinamike prostora tiče, bitno je tko vodi grad i institucije. Europeizacija i privatizacija nezavisne kulturne scene može biti pozitivna, ali i prevrtljiva. U Zagrebu se ističu neke stvari: iznenadilo me koliko udruga unajmljuje svoje prostore. Uzmimo za primjer KONTEJNER, koji ima izvanredan program, a troši 2000 eura mjesečno samo na najam, što je nečuveno. I WHW unajmljuje svoj uredski prostor. Tu je i fenomen prostora koji su u privatnom vlasništvu, a imaju javne programe i produkciju, poput, recimo, Galerije Spot, Kleti, KUĆĆE, Trotoara i Uranije. Tu je i poznati slučaj Pogona, zanimljivog hibrida javne institucije i organizacije civilnog društva. Snažan otpor i otpornost postoje, no ako napravim usporedbu s onime što je još donedavno bilo u funkciji, prostori se ipak zatvaraju (kao i u Ljubljani) zbog nedostatka financiranja.

Tvoje istraživanje prostora oblikovano je interdisciplinarnim pristupom, a u svome manifestu o uberarhitekturi ističeš da nije riječ samo o umjetničkoj nego i filozofskoj istraživačkoj praksi. Možeš li to pobliže objasniti – kako uberarhitektura postaje metodološko oruđe za promišljanje o prostoru, društvu i ekonomskim odnosima?

Uberarhitekturom smatram sve što nadilazi i utječe na arhitekturu ili stvarnu situaciju na terenu. Zakonodavstvo, vlasništvo, gospodarstvo, ideje – nešto što dolazi odozgo, iz nematerijalne sfere, i diktira svoje uvjete prema dolje. S druge strane, to je pitanje ideala, onoga što bi ta nadarhitektura mogla postati. Iako prepoznajem forsiranje Nietzscheova übera, on u ovom kontekstu odgovara ideji kvaliteta koje nadilaze partikularno, a za kojima traga uberarhitektura.

Sve u svemu, riječ je o radnom istraživačkom pojmu, bez jasne definicije, čiji je simbol građevinski kran jer je “uvijek kat viši od zgrade koju gradi, sve dok ga jednog dana ne rastave i premjeste na novo gradilište”. Pita se što je to arhitektura ako ne uberarhitektura.

U manifestu pišeš da “živimo u šumi kranova”, što odmah priziva sliku Zagreba, grada koji je već jako dugo jedno veliko gradilište. Je li te taj vizualni i infrastrukturni aspekt grada nadahnuo ili na neki način potvrdio spomenuta razmišljanja o uberarhitekturi?

Da, tužno je to, no gradilišta su uglavnom povezana s postpotresnom obnovom. Kod Paromilina ih je pristojan broj. A vidim i da se grade neki luksuzni kompleksi. Nisu krivi kranovi, oni su tihi predstavnici nevidljivih građevinskih radnika, a istovremeno su i vizualni pokazatelji napretka i investicija.

Kad bismo živjeli podignuti u zraku, među krošnjama kranova, manje bismo pritiskali tlo i priroda bi mogla slobodno teći ispod nas. Time želim reći da moramo biti više orijentirani na očuvanje prirode i prostora, manje graditi i biti blaži prema tlu. Zagreb raspolaže s mnogo prostora na kojemu se može graditi, pa mu nesumnjivo predstoji mnoštvo kranova. Dobro se pritom zapitati što, kako i za koga.

Svoj boravak u Zagrebu zasad bilježiš kroz dnevničke zapise. Kako će izgledati završna prezentacija tvoga rada – imaš li na umu neki određeni format ili pristup kojim želiš prenijeti svoje iskustvo rezidencije i istraživanja?

Mislim da su dnevnički zapisi postali pomalo konfuzni. Dani više nisu obilježeni pojedinačnim događajima, nakon nekog vremena boravak ovdje postaje način života i potpuno se navikneš. Jako sam zahvalna na vremenu koje sam provela ovdje i na ovom rezidencijalnom programu. Međutim, ne mislim da će moja perspektiva biti od pomoći s nekakvim posebnim novim uvidom.

Rad će se stoga baviti pitanjem kako se odužiti zajednici koja živi od projekta do projekta. Ja uživam u plodovima rada koji su međunarodni timovi i pojedinci uložili u prijavu ovog projekta prije tri godine, kao i u trudu ljudi koji ga sada provode. Kada bolje razmisliš, to je ogroman napor. Bila bi šteta da sve završi u ničemu, da rezultat bude samo gomila papirologije.

Moj će pristup biti konceptualan u tom smislu da ću pisati prijedlog koncepta za još jedan EU projekt kojim se “održava zamah”, kako bih se stavila u poziciju organizatora i pokušala naučiti “njihov jezik”.

Tvoj rad obuhvaća i urednički posao na platformi Landezine i produkciju radijske emisije na Radiju Študent. Kako rad u medijskom polju utječe na tvoj umjetnički i istraživački pristup prostoru i arhitekturi? Doprinosi li ono na neki način tvojoj perspektivi?

Naravno. Riječ je o uzajamnom obogaćivanju, da se poslužim popularnim izrazom. Landzine mi omogućuje da ostanem u kontaktu sa svojom strukom i s ljubavlju prema dizajnu i dobrim idejama. Čast mi je što imam priliku pratiti i podržavati profesionalce u tom polju.

Na Radio Študentu sam znatno više eksperimentalno nastrojena. Ponekad je riječ o zvučnim zapisima, scenarijima ili jednostavnom iznošenju istraživanja ili ideja. (Uzgred budi rečeno, organizacija Radio Študenta jako je zanimljiva, s veoma plitkom hijerarhijom koja se neprestano pomlađuje i zbog koje ta institucija funkcionira od 1969. godine. Pitam se može li se taj organizacijski model prenijeti u neke druge kontekste.)

Ideje se neizbježno prelijevaju u oba smjera – iz medijskog rada u moju umjetničku praksu i obrnuto.

Prijevod: Tomislav Žilić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

“Prostori su jedno od ključnih pitanja za rad u lokalnim zajednicama. Diljem Hrvatske svjedočimo napuštenim, neiskorištenim ili loše upravljanim prostorima – od prostora klubova mladih do udruga koje pružaju socijalne usluge, kao i kulturno-društvenih prostora u kojima se odvijaju izložbe, koncerti, projekcije i drugi kulturni događaji. Iako potrebe za ovakvim prostorima rastu, mogućnosti su često ograničene”, stoji u opisu poziva.

Organizator programa, Operacija grad, platforma je koja okuplja 27 organizacija nezavisne kulture i mladih u Zagrebu, a koja je, između ostalog, osnivač Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, društveno-kulturnog centra koji funkcionira na načelima civilno-javnog partnerstva. Operacija grad već godinama aktivno radi na očuvanju i razvoju prostora za nezavisnu kulturu te kroz Mrežu društveno-kulturnih centara (DKC-HR) podržava osnivanje i razvoj sličnih prostora, poput Rojca u Puli i Doma mladih u Splitu.

Kroz modularni program, sudionici i sudionice će učiti od stručnjaka i stručnjakinja s dugogodišnjim iskustvom u razvoju nezavisne kulture, zagovaranju, javnim politikama te modelima participativnog upravljanja prostorima i javnim dobrima.

Neki od predavača i predavačica u programu su Mirela Travar, kulturna radnica i aktivistkinja; Ana Kutleša, kulturna radnica iz kolektiva BLOK; Anja Planinčić, ravnateljica Centra kulture na Peščenici – KNAP; Tena Starčević, kustosica i umjetnica, Ured za fotografiju i Operacije grad te Sven Janovski, kulturni radnik i stručnjak za zagovaranje.

Prijave se šalju putem online obrasca, najkasnije do 28. listopada do kraja dana.

Više informacija dostupno je na službenoj stranici Operacije grad.

Forum započinje u četvrtak, 24. listopada, otvorenjem izložbe Women Power in Comics – WOMCOM, koju organizira AKC Attack. Izložba prikazuje radove strip umjetnica iz šest zemalja, a proizašla je iz inicijative čiji je cilj osnaživanje strip umjetnica, kao i razmatranje rodnih pitanja u polju stripa.

Petak donosi raznolike sadržaje, započevši s prvim izdanjem Burze ideja, eksperimentalne platforme koja sudionicima Foruma pruža priliku da predstave svoje projektne ideje, istraže nove oblike kreativne ekspresije i umreže se s kolegama iz različitih dijelova Hrvatske. Burza će omogućiti kulturnim radnicima da zajedno promišljaju mogućnosti suradnje u okviru poziva Clubture-HR, kao i drugih programa.

Nakon toga slijedi predstavljanje rezultata ankete Clubture barometar, istraživanja koje je Klubtura provela tijekom ljeta 2024. Cilj ove ankete bio je prikupiti informacije o stavovima, potrebama i izazovima s kojima se suočavaju članice mreže Clubture, koje će omogućiti bolje planiranje budućih aktivnosti mreže. Popodnevni dio programa zaključit će policy forum o dodjeli prostora u kulturi u Šibeniku. Fokus rasprave će biti na provođenju novog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, te na načinu na koji lokalna vlast dodjeljuje prostore za kulturne aktivnosti. Panel će okupiti predstavnike lokalnih vlasti, kulturnih organizacija i stručnjake iz područja kulturnih politika, s ciljem pronalaženja rješenja za poboljšanje pristupa kulturnim prostorima u lokalnim zajednicama.

Večernji program uključuje scensku izvedbu Kronika nestajanja, produkciju Teatra VeRRdi, koja se bavi temama gubitka i starenja kroz prizmu domaće književnosti. Predstava se izvodi u okviru CT-HR projekta Avlije u ofsajdu koji provodi udruga Kamene babe.

Subotnji program započinje tematskim razgovorima o modelima participativnog odlučivanja unutar mreže Clubture, nakon čega slijedi predstavljanje istraživanja o radnim uvjetima u udrugama koje je 2023. godine proveo Sindikat SKUPA. Na terenskoj šetnji Kako do obale? sudionici će istraživati prostorni razvoj Šibenika, dok je u večernjem terminu na rasporedu tribina Tri grada, tri priče, jedna scena, posvećena izazovima i uspjesima koncertnih klubova u manjim sredinama. Večer će zaključiti koncert beogradskog benda Turbo Trans Turisti.

Forum završava u nedjelju radionicom participativnog prostornog planiranja u inkubatoru Trokut Šibenik, organiziranom u okviru projekta Školica participativnog urbanizma koji kroz program CT-HR provodi inicijativa Društvo i prostor.

Važnost kulturnih centara kao pokretača kulture u lokalnoj zajednici istaknuta je i u publikaciji  Studija slučaja: Praksa bez pravnog okvira koja se koncentrira na modele sudioničkog upravljanja u šest kulturnih centara u Gradu Zagrebu. Istraživanje koje su proveli Ana Žuvela, Davor Mišković, Hana Sirovica i Katarina Pavić, pokazalo je kako prisutnost civilnog društva u kulturnim centrima postaje sve značajnija kako se centri otvaraju prema različitim skupinama posjetitelja, ali i otkrilo određene izazove koji sputavaju njihov daljnji razvoj i inovaciju. Primjerice, njihova unutrašnja struktura dopušta korisnicima predlaganje pojedinačnih programa, ali nisu dionici odlučivanja o širem okviru u kojem se pojedinačni sadržaj odvija. Osim toga, u nekim slučajevima nedostatak zaposlenika otežava implementaciju novih programa i inicijativa, a premoćnost ponavljajućih programa u odnosu na nove može sugerirati potrebu za većom propusnošću prema vanjskim utjecajima kako bi se osigurala dinamizacija, inovacija i suradnje.

Studija sugerira kako je jedan od ključnih koraka za unaprjeđenje rada kulturnih centara promjena unutrašnje logike njihova funkcioniranja i otvaranje prema široj zajednici. To bi trebalo uključivati uvođenje redovitih javnih poziva za predlaganje programa te uključivanje korisnika u proces odlučivanja o kreiranju sadržaja. 

Iako su kulturni centri obvezni dio svojih slobodnih termina prepustiti na korištenje drugim programima koje Grad Zagreb financira, prakse oblikovanja programa, dijeljenja prostora i naplate njegova korištenja različite su i neujednačene. U pravilu, kulturni centri prvo kreiraju svoj program, a zatim u suradnji s udrugama, umjetnicima i drugim nezavisnim akterima popunjavaju preostale termine. Na ovaj način djeluje i Centar za kulturu Trešnjevka (CeKaTe). “Već 20 godina podržavamo vrijedne inicijative, programe, udruge i autore i rado s njima dijelimo prostor”, kaže ravnatelj CKT-a Veselko Leutar. “Pišemo svoje projekte i prijavljujemo ih, a o tome koliko će ih proći ovisi koliko ćemo imati prostora za vanjske projekte, a to je teško znati unaprijed”, objašnjava te dodaje kako su njihovi projekti često osmišljeni tako da su im partneri vanjski suradnici, koji nekad mogu biti i nositelji programa.

Udruge i drugi nezavisni akteri najčešće se jave Gradskom uredu za kulturu i traže preporuku da im CeKaTe ustupi potrebni prostor, ili se prije same prijave na natječaj jave izravno Centru za kulturu i traže potvrdu da će za svoje projekte moći koristiti njihov prostor. Na raspolaganju imaju dvoranu (koja se rasporedom vrlo brzo popuni pa je rijetko dostupna), vanjski prostor te više drugih manjih prostorija. Za nezavisne korisnike prostor je uglavnom besplatan, no u nekim slučajevima suradnici na projektu snose dio troškova usluge tehničke podrške. Prema cjeniku usluga korištenja prostora i opreme, za četverosatni najam dvorane od 238 mjesta, uz opremu, tehničku podršku i čišćenje potrebno je izdvojiti 530,89 eura, uz napomenu da centar može mijenjati navedenu cijenu suradnje u provođenju programa. U CeKaTeu su zadovoljni dosadašnjom suradnjom s nezavisnim akterima, te smatraju da novi Programi i smjernice razvoja kulture u Zagrebu neće na njih posebno utjecati jer već rade na taj način, ali i pozdravljaju bilo kakav pokušaj kreiranja boljeg sustava koji bi objedinio ili unaprijedio način prijavljivanja i dodjeljivanja prostora. 

Centar za kulturu i informacije Maksimir (CKIM) također svoj program oblikuje prema potrebama zajednice, a u skladu s djelatnostima navedenim u njihovom Statutu. Od ravnateljice Katarine Zrinke Matijević saznajemo kako su početkom njenog mandata 2022. proveli kvartovsku anketu koja je pokazala da korisnici Centra žele više kazališnih predstava i filmskih projekcija, pa su uz postojeće i prepoznatljive, pokrenuli i nove programe. “Pojačali smo kazališnu i filmsku djelatnost te smo tako u 2023. imali 42 kazališne izvedbe i 19 filmskih projekcija. Također smo formirali razne radionice koje bi mogle interesirati onu populaciju koja najviše posjećuje našu mrežnu stranicu i društvene mreže”, kaže Matijević. Za određene programe (izložbe, monodrame), CKIM raspisuje javne pozive te stručno povjerenstvo odabire najbolje. Tijekom godine s umjetničkim organizacijama ili udrugama koje se bave umjetnošću i kulturom potpisuju partnerske izjave kako bi bili konkurentniji na javnim pozivima Grada ili Ministarstva kulture i medija. “Plan programskog rada odobravaju nam članovi kulturnih vijeća za vrednovanje programa javnih potreba u kulturi te nam kroz Program rada i razvoja plan programskog rada usvaja i Upravno vijeće. Iste instance kroz programske izvještaje prate realizaciju programa”, objašnjava Matijević. 

“CKIM je mali Centar i ne raspolaže s puno prostora, ima tek jednu Veliku multifunkcionalnu dvoranu, Malu dvoranu – učionicu, dva radionička prostora i jednu galeriju. Programi koje sufinancira Grad imaju prednost pred vanjskim korisnicima. Omjer korištenja prostora također ide u prilog sufinanciranim programima od Grada. Pri tom svi naši sufinancirani programi uključuju brojne autore i edukatore. Ponekad se naši programi održavaju i u školama ili u eksterijeru (oko Centra, u Parku Maksimir ili u školskim dvorištima)”, kaže ravnateljica. S obzirom na to da se u Centru održavaju programi prema statutarnim djelatnostima, cijene njihove suorganizacije u prostoru već su namijenjene nekomercijalnim akterima te za njih ne postoji popust, ali zato mogu birati razne pakete, termine tijekom dana ili tjedna kako bi si pronašli povoljniju opciju. Umjetničke organizacije ili udruge koje se bave umjetnošću i kulturom s kojima su za potrebe javnih poziva potpisali izjave o partnerstvu koriste prostor bez naknade.

“CKIM programski već prati plan razvoja kulture i trudimo se da naše prakse, koje do sada nisu, prilagodimo te što više uronimo u Program razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030.”, zaključuje Matijević.  

I Kulturni centar Travno (KUC) navodi kako program rada oblikuju uzimajući u obzir potrebe lokalne zajednice, sukladno Planu razvoja centra na temelju kojeg je imenovan ravnatelj, te Godišnjem planu i programu. “Plan razvoja kulture na rad Kulturnih centara utječe utoliko što imamo raznovrsniju i kvalitetniju ponudu programa te pozitivno utječemo na kvalitetu života lokalne zajednice”, objašnjavaju iz Centra, te dodaju kako su zadovoljni smjerom u kojem ide odnos Grada prema centrima kulture sukladno Programu razvoja kulture za razdoblje od 2024. do 2030. godine. Na web stranici KUC-a Travno lako se može pronaći cjenik u kojem su jasno naznačene cijene najma i usluga Centra. Za najam su dostupne velika dvorana, te popratni prostori: dvorana, učionica i foaje, od kojih su dvorana i učionica povoljnije za nekomercijalne aktere. 

Centar za kulturu Novi Zagreb također se oblikovanjem svog programa trudi biti centar kulture za lokalnu populaciju. Iako postoje određeni vidovi suradnje, za veće otvaranje prema vanjskim suradnicima ograničeni su prostorom. Saznajemo kako s pojedinim udrugama kontinuirano surađuju, a sve više im se javljaju i potencijalni novi suradnici. Stručni suradnici Centra na temelju toga predlažu suradnje za koje smatraju da se uklapaju u program Centra i da bi bili korisni za lokalnu zajednicu, a ravnatelj na kraju donosi odluku koji će se projekti ili prijedlozi podržati, s kim će ući u kakav odnos, te koliko će se vanjskih i unutarnjih programa formirati. Centar za sada nema usustavljenu praksu kome će se i pod kojim uvjetima prostor dati na korištenje.

Čini se kako je problem neujednačenih praksi i nedovoljne transparentnosti dijeljenja prostora djelomično prepoznat i na gradskoj razini jer je, prema više puta spominjanom Programu razvoja kulture, participativno korištenje kulturne infrastrukture jedan od ciljeva razvoja kulture Grada Zagreba. Novi program trebao bi postaviti smjernice i ciljeve te pokazati prioritete neposrednog, te razvoja kulture u Zagrebu u narednim godinama. To uključuje i načine i uvjete korištenja kulturnih centara koji predstavljaju ključne faktore u promicanju inkluzivnosti i raznovrsnosti kulturnih programa. Istovremeno, stabiliziranje i unaprjeđenje uvjeta umjetničkog i kulturnog rada i stvaralaštva te osnaživanje razvojne, eksperimentalne i inovativne stvaralačke prakse naveden je kao jedan od posebnih ciljeva Programa razvoja kulture 2024.-2030. Jedna od mjera za postizanje tog cilja predviđa “Nove modele potpore za uravnotežen razvoj institucionalnih, organizacijskih i produkcijskih uvjeta te poticanje suradnje između javnog, privatnog i civilnog sektora u kulturi”. To se namjerava postići unaprjeđenjem sustava korištenja gradskih prostora za kulturne i umjetničke organizacije i fizičke osobe, uključujući i mlade umjetnike. Očekuje se da će se time povećati broj dodijeljenih prostora na korištenje kulturnim i umjetničkim organizacijama i umjetnicima. Također, predviđeno je unaprjeđivanje sustava dodjele gradskih termina u gradskim ustanovama u kulturi, što bi trebalo rezultirati izgrađenim sustavom prijava za dodjelu gradskih termina.

S obzirom na to da očito postoji potreba za uređenijim, ujednačenijim ili čak objedinjenim sustavom dodjele prostora kulturnih centara za nezavisne projekte, odredbe i ciljeve donesenih Programa svakako treba pozdraviti. Ostaje nam vidjeti kako će se oni provoditi u praksi s obzirom na to da većina kulturnih centara s kojima smo razgovarali trenutno nema izravne planove intervencija u svoje trenutne prakse. 

Prema uvjetima natječaja, prostor od 613 kvadrata dan je u najam po cijeni od jednog eura po metru kvadratnom, odnosno 613 eura mjesečno bez PDV-a, a korisnici prostora dužni su plaćati i režijske troškove. Posebni uvjet natječaja bio je da ugostiteljski dio kluba Palach najveće ukupne površine od 84 m² korisnik može dati na podkorištenje trećoj osobi isključivo uz prethodnu pisanu suglasnost Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade i pod uvjetom da se navedena ugostiteljska djelatnost u prostoru kluba Palach obavlja u skladu s pozitivnim propisima

Na natječaj su prijavu mogle podnijeti isključivo  udruge i umjetničke organizacije koje su upisane u odgovarajući registar i koje djeluju na području kulture najmanje tri godine. Pristigle su sveukupno tri ponude, od kojih je jedna bila formalno neispravna – uz RiRock ispravnu je prijavu podnijela i udruga RiKUP, dok je prijava KD Tvornica kulture odbijena s obrazloženjem da je riječ o ustanovi. Natječaj je provelo Povjerenstvo za dodjelu prostora kulture na korištenje, kojeg čine dva predstavnika kulturnih vijeća Grada Rijeke, dva predstavnika nezavisne scene te jedan predstavnik Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade. “Udruga Ri Rock dostavila je cjelovitu prijavu s raznovrsnim programskim aktivnostima i profesionalno razrađenim financijskim planom djelovanja za buduće zahtjevno programsko i infrastrukturno funkcioniranje kluba Palach”, zaključili su.

Prostorom Palacha od 2013. godine upravljao je Savez udruga Molekula, a kako nam navode iz Udruge, RiRock je u članstvu Saveza sudjelovao do 2021. godine. Tadašnji ugovor potpisan je na pet godina, a nakon isteka tog perioda novi je natječaj za dodjelu prostora raspisan tek krajem prošle godine. O poteškoćama i nesigurnosti koju je takva situacija proizvela u funkcioniranju prostora, kao i pokušajima uvođenja drugačijih modela upravljanja, za Kulturpunkt je opširnije pisala Matija Mrakovčić.

“Ovaj natječaj već godinama čekamo budući da je i nama i publici stalo da ovaj kultni prostor funkcionira. Prijavu smo koncipirali na način da obuhvatimo cjelokupni program kojim se bavimo, od glazbenog  programa, radionica, radija zajednice, ali i podrške brojnim partnerima i suradnicima koji su izrazili namjeru producirati programe. Suradnici su nam razne udruge, nekoliko srednjih škola, institucija, kao i susjedi s kojima nastojimo specifičnu Kružnu ulici učini ljepšom i ugodnijom za suživot. Drago nam je što je povjerenstvo koje je ocjenjivalo prijave prepoznalo naš dugogodišnji rad te viziju ovog prostora za narednih deset godina”, izjavili su iz RiRocka za Kulturpunkt.

Iako su se na natječaj prijavljivali samostalno, iz RiRocka također poručuju kako će “Palach i dalje ostati otvoren svima koji žele proizvoditi programe, kao što je to i bio za vrijeme upravljanja od strane Molekule”. A prije nego se vrata Kluba Palach privremeno zatvore radi adaptacije prostora, RiRock ove subote organizira “oproštajnu” koncertnu večer Fešta de Pešta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prostori su jedno od ključnih problematskih područja za rad u lokalnoj zajednici. U gotovo svim mjestima u Hrvatskoj svjedočimo infrastrukturi koja stoji prazna, propada ili se jednostavno loše i nedovoljno koristi. Od prostora klubova mladih, do prostorija udruga gdje se pružaju socijalne usluge pa sve do kulturno-društvenih prostora gdje idemo na izložbe, recitale, projekcije i koncerte, potrebe ima gotovo svugdje, a mogućnosti često sve manje.

Operacija grad je platforma 27 organizacija koje se bave nezavisnom kulturom i mladima u Zagrebu. Platforma je osnovala Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kao društveno-kulturni centar koji funkcionira po principu civilno-javnog partnerstva – to jest, osnovali su ga i zajednički njime upravljaju Operacija grad i Grad Zagreb. Kroz rad se fokusiraju na očuvanje i razvoj prostora nezavisne kulture, što rade i kroz Mrežu društveno-kulturnih centara gdje podržavaju osnivanje novih društveno-kulturnih centara i razvoj postojećih – poput već spomenutog Pogona, Rojca u Puli, Doma mladih u Splitu itd.

Kroz vikend program polaznici i polaznice radionice će učiti od stručnjaka_inja koji_e se već dugi niz godina bave razvojem nezavisne kulture, zagovaranjem, javnim politikama te modelima participativnog upravljanja prostorima i javnim dobrima, što Operacija grad aktivno zagovara kao rješenje.

Edukacija će se održavati u Maloj dvorani Pogona – zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade i to isključivo uživo pa je stoga otvorena osobama koje žive na području Zagreba. Svim sudionicima_ama bit će osiguran ručak oba dana. Dodatna pitanja možete poslati putem e-maila.

Za prijavu je potrebno ispuniti online obrazac, najkasnije do 25. studenog.