Deset dana, 30 nezavisnih kulturnih organizacija, više od 70 najraznovrsnijih pojedinačnih programa (kazališnih predstava, performansa, izložbi, tribina, radionica i koncerata) na više od 30 raštrkanih gradskih lokacija, formiranje neke nove kulturne publike, znatan medijski interes – statistički je opis festivala Na sopstveni pogon. 

Festival se po prvi put održao u Beogradu od 25. listopada do 5. studenog ove godine i obuhvatio je stvaralačke programe i projekte kulturnih subjekata nezavisne kulturne scene Beograda.  

Pokrenut od strane Asocijacije udruženja i inicijativa Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS), koja od svojeg osnivanja u lipnju 2010. sustavno radi na identificiranju, umrežavanju, potpori i osnaživanju nezavisnog kulturnog sektora Srbije, festival je uspio na sveobuhvatan i vidljiv način široj srpskoj javnosti pokazati puni kapacitet umjetničke i kulturne produkcije koja se događa u vaninstitucionalnom kontekstu.  

U gradu u kojemu su neke od najvažnijih kulturnih institucija iz raznih razloga već godinama nedostupne javnosti (Muzej moderne umetnosti je na renoviranju od 2005, Narodni muzej je zatvoren još od 2003. što Srbiju trenutno čini jedino europskom zemljom s nefunkcionalnim središnjim nacionalnim muzejima) ili svojim radom ne uspijevaju zaintrigirati interes suvremene publike, nezavisna scena se kroz ovaj Festival ukazala i dokazala kao najživopisniji i najzaposleniji sektor umjetničke prakse danas. Naravno, propulzivnost i kreativni značaj nezavisne kulturne scene u Beogradu već godinama nije nikakva novost, ali ono što je ovoga puta učinilo bitnu razliku je činjenica da je upravo kroz svojevrsnu festivalizaciju i sav medijski tretman koji prati jednu takvu manifestaciju nezavisna scena na nekoliko dana postala glavna vijest u gradu. 

Stečeni uvjeti za osmišljavanje i organizaciju ovakvog Festivala vežu se uz Asocijaciju NKSS koja od lipnja 2010. okuplja sve veći i veći broj aktera vaninstitucionalne scene u Srbiji (u ovom trenutku okuplja 53 organizacije na republičkom nivou) i čiji je rad i inače baziran na promociji programskih aktivnosti članova. Kako nam objašnjava Darka Radosavljević Vasiljević, direktorica umjetničke organizacije REMONT, jednog od glavnih organizatora projekta, inicijalna točka za ideju o kreiranju Festivala bio je javni natječaj Agencije za evropske integracije i suradnju s udruženjima grada Beograda koji je potraživao manifestacije i programe okrenute aktivnostima civilnog sektora. Čelni ljudi Asocijacije NKSS odmah su odlučili da svojim aktivnostima umrežavanja članova nezavisne kulturne scene pridodaju i organizaciju Festivala. 

Spomenuta Agencija je vrlo brzo potpomogla projekt s iznosom od 6500 eura i to je bila jedina financijska injekcija festivalu. Vođeni logikom maksimalne iskoristivosti dobivenih sredstava, prvotni plan organizatora je bio Festival održati u najviše pet dana, sa po tri, četiri programa dnevno. Kad su učešće na Festivalu ponudili članicama Asocijacije NKSS i nakon što su im objasnili da će biti moguće novčano pokriti samo neke sitne produkcijske troškove, ostali su zatečeni njihovim interesom. K tome, uz prijavljenu većinu organizacija članica NKSS koje djeluju na teritoriju grada Beograda, na sudjelovanje su se prijavile čak i neke udruge koje do tog trenutka nisu formalno bile dio mreže NKSS. Sveukupno trideset organizacija ponudilo je sedamdesetak najrazličitijih programa – od programa već uhodanih manifestacija poput Kondenz festivala modernog plesa i filmskih projekcija dugogodišnjeg festivala nezavisnog i angažiranog filma Slobodna zona, preko redovnih tribina te književnih i glazbenih programa u Kulturnom centru Grad, do radioničarskih i prezentacijskih programa diljem manjih beogradskih kulturnih prostora. 

Ako se bliže promotri programska shema festivala Na sopstveni pogon, zanimljivo je da je od otprilike 77 programa njih samo nekoliko specijalno kreirano za sam festival, svi ostali sudionici ponudili su svoje već osmišljene programe koji su se ionako održavali u tom trenutku. Drugim riječima, ovo definicijski i nije toliko bio festival koliko uvid u zatečeno stanje, presjek desetodnevne aktivnosti nezavisne kulturne scene grada. Brojka od 77 programa u deset dana uistinu je fascinantna i direktno pokazuje njenu snagu i raspon. Kako objašnjava Darka Radosavljević, unatoč naporima organizatora, Festival ipak nije obuhvatio sve projekte nezavisne scene tako da je za pretpostaviti da se u desetak dana održi i više programskih aktivnosti, njih barem sto. A upravo je kvantiteta programa bila ona karakteristika scene na kojoj se i temeljila informacija o Festivalu plasirana u medije – impozantna brojka održanih programa teško je mogla ostaviti ravnodušnom kako širu javnost, pa konzekventno, ni političku javnost Srbije.  

U svjetlu činjenice da je programski sadržaj Festivala bio samostalno osmišljen od strane njegovih sudionika, organizacijski se tim u potpunosti posvetio koncepciji medijske promocije manifestacije. Rezultat tih aktivnosti je vjerojatno najopsežnija medijska kampanja koju je srpska nezavisna kultura ikada imala – drugim riječima, koliko smo uspjeli ispratiti, nezavisnom scenom se nisu tematski pozabavili samo nezavisni mediji već se interes prelio i na sve mainstream aktere medijske scene, pa čak i na one radikalnih političkih i uredničkih svjetonazora poput Kurira i Pečata. Iako je taj interes uglavnom ostao na razini najave i do ovog trenutka nije prerastao u kritičke reportaže ili osvrte o kontekstu postojanja i djelovanja nezavisne scene, kroz otvaranje novih medijskih prostora stvorila se značajna prisutnost u javnosti, a posredno kroz nju, i mogućnost aktiviranja neke nove publike. 

Nekoliko je stvari pridonijelo tom i takvom javnom interesu – prvo, kao što sam već spomenula, vjerojatno je da dominantni srpski mediji njima izrazito apstraktnu problematiku nezavisne kulturne scene mnogo lakše mogu iznijeti kad je svedena na formu neke određene manifestacije, događaja, festivala. Drugo, i ne manje važno, na otvaranje medija spram srpske nezavisne kulturne scene vrlo je snažno utjecao i angažman gore spomenute Agencije za europske integracije, koja je pak kroz svoje kanale uspjela informaciju o Festivalu progurati do medija koji su do tog trenutka tradicionalno bili nedostupni akterima nezavisne scene. Kao što nam potvrđuje i Darka Radosavljević, “odjednom sam shvatila da je svest o festivalu ušla u sve slojeve društva, svi su znali da se nešto dešava u gradu, barem toliko da se radi o nekim nesvrstanima, i da ih je jako puno”.   

Kroz medijsku prisutnost, Festival nije ušao samo u svijest prosječnih građana već su na taj način, kako nam potvrđuje i Darka Radosavljević, o rasponu i važnosti festivala Na sopstveni pogon saznali i političari. 

No, politička podrška je dosegnuta i drugim sredstvima – naime, u svrhu produbljivanja dijaloga nadležnima za strateško planiranje razvoja kulture u Beogradu, festival se povezao s projektom Beograd – prestonica kulture 2020, koji posjeduje sveobuhvatne kulturne i političke ciljeve. Sprega s jednim takvim projektom iza kojeg stoji deklarativan politički interes jedne stranke i koji još uvijek nije predstavio jasne smjernice i programski sadržaj, za neke je članove Asocijacije NKSS bio tvrd orah. “Da, neki su članovi bili dosta negativni spram kampanje koja se provlačila kroz projekat Beograd 2020. jer su smatrali da je to politička zloupotreba rada nezavisne kulturne scene. Ja lično mislim da je to potpuno legitiman kanal za popularizaciju našeg rada i čak štoviše, vrlo koristan”, pragmatična je Radosavljević. Bilo kako bilo, ova je suradnja očito potrebna i jednima i drugima – projekt Beograd – prestonica kulture 2020. ovime dobiva programske sadržaje i alibi za svoje postojanje, a Festival je dobio mogućnost da ostvari neku dugoročniju poziciju u planu kreiranja kulturnih prioriteta u nekoliko sljedećih godina. Pritom, kako voditelji projekta  Beograd – prestonica kulture 2020. podjednako naglašavaju njegovu društveno-kulturnu ali i – kako je istaknuto u službenoj prezentaciji projekta – tržišnu vrijednost, nezavisna kulturna scena bi u skorije vrijeme mogla postati temeljan kulturni brend grada. U svakom slučaju, bit će zanimljivo promatrati na koji će se način suradnja ova dva projekta razvijati u budućnosti.  

Ono što ostaje kao još jedna od nepobitnih zasluga prvog izdanja festivala Na sopstveni pogon je otkrivanje i mapiranje lokaliteta umjetničke prakse koji su doista raštrkani od kraja do kraja Beograda. Pritom, kako napominje Darka Radosavljević, “ovo je prvi festival koji nije namerno razmestio događaje po periferiji grada već ih je tamo zatekao”. Uz ona već ranije poznata mjesta posvećenih nezavisnoj kulturnoj produkciji poput Kulturnog centra Grad, Centra za kulturnu dekontaminaciju ili KC REX, pojavila su se neki novi centri poput novobeogradskog Pozorišta zajednice, a neke su lokacije upravo kroz festival ponovno oživjele. U tom smislu, vjerojatno najzanimljivije ponovno “otkriće” Festivala bila je zgrada BIGZ-a u kojoj se u istom danu održavalo nekoliko pojedinačnih umjetničkih programa i koji je na taj način predstavljao festival u festivalu. Inače, ova je zgrada bivšeg Beogradskog izdavačko grafičkog zavoda, sa svojih 25.000 kvadrata, bila jedna od najvećih poslovnih zgrada u ovom dijelu Europe. Uslijed propasti firme, novi zakupci zgrade su odlučili da do njenog renoviranja i prenamjene prostor iznajmljuju firmama i pojedincima što je iskoristila i nekolicina umjetničkih udruženja. U samo nekoliko godina, BIGZ je postao najživlje mjesto nezavisne kulturne scene gdje se na jednom mjestu okupljaju kazališne grupe, cirkuske radionice, bendovi i samostalnih umjetnici. Od nedavno, na treći kat zgrade se uselio i kulturni centar BIGZ s osnovnim ciljem da usustavi sve umjetničke aktivnosti koje se odvijaju u labirintima ove kulturne znamenitosti grada. Mapiranje svih lokacija na kojima su se odvijali programi nezavisne scene rezultiralo je i konkretnom publikacijom u kojoj se nalazi popis svih sudionika Festivala kao i nove kulturne karte Beograda. 

Inače, konkretne ciljeve Festivala Na sopstveni pogon ostvarili su i sami sudionici ove manifestacije – nezavisne kulturne organizacije, udruge i inicijative. Kroz poticano umrežavanje ne samo da su se uvjerili da je grupni nastup kudikamo efektniji u nametanju programskih ciljeva nezavisne scene, već su produbili međusobnu suradnju i komunikaciju (kako mi objašnjavaju organizatori, jedan od najočitijih primjera koristi ove suradnje je razmjena tehnike i ljudstva koja se dešavala između sudionika Festivala). Osim toga, kroz ovaj Festival i medijski angažman dobili su na vidljivosti svojih programskih ciljeva, a s time i mogućnost predstavljanja nekoj novoj publici. No, da li se publika nezavisne kulturne scene uistinu i povećala i proširila uz ovu manifestaciju, teško je reći. Organizatori nisu postavili mehanizme praćenja i analize publike Festivala, a sami sudionici su na nekoliko mjesta potvrdili da su primijetili tek neznatno povećanje broja posjetitelja njihovih programa. Ovaj nevelik odaziv nove publike Darka Radosavljević objašnjava u kontekstu gradskih kulturnih dešavanja s kojima se Festival preklopio: “Mi smo možda pogrešili što smo festival Na sopstveni pogon smestili u isti mesec kad se održavaju i Sajam knjiga i Oktobarski salon (međunarodna izložba moderne umjetnosti, op.a). Pritom, ovogodišnji Salon je već uključio vrlo mnogo projekata nezavisne scene pa se možda u tom smislu desio svojevrsan overdose kulturnim sadržajima te vrste”.  Što dakako otvara pitanje na koje će beogradska nezavisna scena u budućnosti morati pronaći odgovor – kako pridobiti novu publiku za alternativne kulturne programe.

Što se samog Festivala tiče, organizatori već ulaze u pripremne projektne aktivnosti za sljedeću godinu, mada, kako naglašava Darka Radosavljević, “programske aktivnosti nezavisne kulturne scene se dešavaju svaki dan, nevezano za naš Festival, tako da je mnogo tačnije reći da on i dalje traje!”