Intro 

Vokalno-kustoski sindrom: Postanak / Telo kao režim / Tko tu koga nadgleda? 

Senka: Mi se znamo s faksa, a posle smo nastavili da se družimo, ali nismo imali poslovnu saradnju do 2015. kada smo zajedno krenuli u realizaciju izložbe Telo kao režim u Kulturnom centru Beograda – i tu su začeci VKS-a. Početni je impuls zapravo bilo pitanje hijerarhije: ko tu koga nadgleda? U tom trenutku je direktorka Kulturnog centra bila jedna kontroverzna ličnost, partijska nameštenica koja nam je dolazila s komentarima tipa: “Jao, čula sam da ste napravili sjajan performans, nadam se da nije bilo ništa vulgarno” (smijeh). Tako da smo se stalno osećali kao nadgledani subjekti, a onda smo mi na neki način kontrolisali volontere, oni publiku, i bilo nam je zanimljivo da istražimo taj krug. Volontere smo instruirali da budu naši špijuni i prikupljaju od posetilaca iskrene reakcije na dela, a na zatvaranju izložbe smo Vladimir i ja u nekakvim dosta bazičnim kostimima (tu se već videla potreba za kostimiranjem) pred publikom čitali sakupljene pozitivne i negativne komentare na račun izložbe. Tu smo počeli da razmišljamo da priču razvijamo dalje.

Vladimir: Cela izložba je bila fokusirana na reprezentacije telesnosti u međuprostoru između digitalnog i analognog, što znači da je bila uveliko usmerena na performativnost u različitim formatima. Nakon našeg izvođenja na zatvaranju bio je održan i koncert transrodne seks-radnice koja je i pevačica. Već situacija u kojoj dovodite jedno potpuno marginalno performativno telo u zvaničnu instituciju kulture koju država finansira, i tom prilikom ona izvodi muziku koja apsolutno ne pripada tom okviru, dakle narodnjake, svi ti mikro-gestovi doveli su nas do toga da razvijamo koncept koji nije kustoski u tradicionalnom smislu.

Materijali koji pripadaju umjetnosti zvuka, eksperimentalni muzički radovi, zvukovi koji su dio umjetničkih radova (videa, performansa, instalacija, predstava) – ukratko, najrazličitiji audio zapisi smješteni na sjecištu umjetničkih formi – mogu se prijaviti na otvoreni poziv srpskog kolektiva Femkanje i na taj način postati dio arhiva koji u online prostoru okuplja zvukove suvremene umjetnosti u Srbiji, regiji i šire.

Nakon što s organizatorima nije uspio dogovoriti da Kosovo u popratnim materijalima 58. Oktobarskog salona, posvećenog temi Sanjara, bude ravnopravno navedeno kao zemlja njegovog porijekla, umjetnik Petrit Halilaj odlučio se povući iz sudjelovanja u tom događanju, objavivši pritom i otvoreno pismo u kojem pojašnjava svoj čin.

Kako navodi u tekstu koji je prenio portal artnet, problemi su započeli u svibnju ove godine, kada je jedna od kustosica izložbe uočila da je Kulturni centar Beograd izostavio Kosovo iz podataka o Halilaju netom objavljenih na popisu sudionika. Trag cenzure je pritom ostavljen potpuno neprikrivenim: nakon navođenja Halilajeva rodnog mjesta, neznani je traljavi cenzor zaboravio izbrisati zarez i prazan prostor u kojem je očito stajalo nepoželjno ime države, normalno navedeno u slučaju svih drugih sudionica i sudionika. Izostavljanje je, napominje Halilaj, samostalna odluka KCB-a donesena bez znanja kustosica Salona Ilarije Marotte i Andree Baccin i bez prethodne najave.

Nakon Halilajeve pritužbe, iz KCB-a su pristali navesti Kosovo u najavnim materijalima, ali uz prateći asterisk (“*Kosovo”). Takav način referiranja Halilaj u svojem pismu povezuje s konvencijom uspostavljenom na međunarodnim pregovorima, koja čini ustupak “odbijanju Srbije da prizna Kosovo kao nezavisnu državu”. Kako upozorava Halilaj, pridruženi asterisk “nije ni blizu ispravljanju stoljeća ugnjetavanja i genocida koje je Srbija vršila nad Kosovom” te mu je “bolno svjedočiti u kontekstu umjetničke institucije koja možda ima drugačije viđenje tog problema”.

Sâm Halilaj nastupa i iz pozicije osobnog iskustva opresije na Kosovu: kako navodi u pismu, tijekom 1998. i 1999. je bio “jedan od mnogih ljudi prisiljenih na izbjeglištvo i život u kampovima” nakon što su im “kuće spaljene do temelja”. Rad koji je trebao izložiti na Salonu bila je videoprojekcija proizišla iz kazališne predstave Shkrepëtima, održane u Domu kulture u Runiku, kosovskom naselju u kojem je Halilaj odrastao. Kako pojašnjava u otvorenom pismu, tamošnji je Dom kulture “simbol lokalnog multietničkog identiteta, koji je zatvoren, ispražnjen i napušten kada se politička situacija sa Srbijom pogoršala tijekom devedesetih. Kada smo započeli projekt, Dom je bio u stanju ekstremne zapuštenosti i raspada; smeće je tamo bilo odlagano godinama. Formirali smo zajednicu od preko 80 ljudi i počistili prostor kako bismo ga vratili u život, a Runiku dali kulturni glas. Shkrepëtima je posvećena snovima građana Runika i činilo mi se da dobro rezonira s ciljevima Sanjara.”

Problematizirajući mogućnost političkog djelovanja u okviru javnih umjetničkih i kulturnih institucija poput Salona, Halilaj se poziva upravo na opis tih ciljeva dostupan na službenoj stranici događanja. U njemu tako stoji da je “namera izložbe da istraži kompleksnost sadašnjeg vremena, da preispita ne samo obmanjujuću prirodu stvarnog, već i prostor koji zauzimaju snovi, zamišljen kao metaforičko otelotvorenje prostora slobode, koji dovodi u pitanje izvesnost stvarnog sveta, stečenog znanja i naših verovanja”.

Uzevši navedeno u obzir, Halilaj ističe kako bi pristanak na izostavljanje Kosova bila “bespomoćna predaja umjesto optimistične konstrukcije prostora slobode. U tom činu pristajanja (koji bi također značio mirenje s drugačijim tretmanom) vidio sam indirektno prihvaćanje strukturnog manjka slobodnog političkog mišljenja i djelovanja u ovoj umjetničkoj instituciji, što je za mene bilo u direktnoj suprotnosti s izvornim ciljem izložbe.”

Kompromisno rješenje koje je KCB ponudio je da se s popisa sudionika izostave države porijekla i navedu samo gradovi, no Halilaj je usprkos tomu odlučio povući svoj rad sa Salona, smatrajući da bi se javno pismo moglo pokazati “boljim alatom za raspravu u kontekstu u kojem je umjetničko djelo izloženo riziku bivanja pogrešno posredovanim i interpretiranim, pa čak i politički instrumentaliziranim onkraj moći i namjera kustosa Sanjara ili uprave KCB-a”. Nakon Halilajeva povlačenja, iz KCB-a su odlučili ukloniti sve reference na porijeklo umjetnica i umjetnika i ostaviti samo godinu rođenja. Umjesto iskoraka, međutim, doima se to više kao privremeno rješenje koje prikriva tjeskobu središnjeg pitanja otvorenog Halilajevim istupom – onog o strogo kontroliranom prostoru političkih gesti u institucionalnom kulturnom kontekstu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O izložbi Čistač Marine Abramović, koja je sada već zagazila u drugu polovicu svojeg “trijumfalnog” povratka beogradskom domu, proizvodi se količina medijskog sadržaja vjerojatno bez presedana na ovim prostorima kada je riječ o jednom događanju u kulturi, osobito otkako je medije poharalo udruženo djelovanje ekonomske krize i tehnoloških promjena. Za naše je pojmove to neuobičajena prilika za promatranje medijskog sustava u stanju pune posvećenosti kulturnim i umjetničkim – osobito suvremenoumjetničkim – temama, kao i promatranje dometa i sadržaja te posvećenosti.

Ono što je istog časa uočljivo je da u svom tom govoru izostaju kritike u klasičnom smislu – iscrpni, analitički osvrti na izložbu kao izložbu, na njezin koncept i strukturu, na izložene radove. Umjesto toga, uz vrlo utemeljene kritike političkog i društvenog konteksta, kao i produkcijskih gabarita Čistača, njegove kooptiranosti u PR vladajućih, uglavnom čitamo generalne osvrte na rad Marine Abramović, a preko nje i na performersku i konceptualnu umjetnost u cjelini. Pritom je uočljiva izrazita vitalnost konzervativne – pa i ekstremno konzervativne – pozicije autora poput filozofa Sretena Petrovića, koji u umjetničkim praksama koje prezentira Čistač nebulozno prepoznaje ujdurmu protiv tradicionalnog slikarstva i kiparstva kao, dakako, prave umjetnosti/prave Umjetnosti/Prave Umjetnosti, povremeno i uz zadah nečega što bi se akademski pristojno dalo nazvati eurocentrizmom, a u današnjem političkom kontekstu i odjekom najobičnije novodesničarske ksenofobije (“Duhovno rodno mesto ove naopake teorije i prakse”, piše Petrović, “razume se, nije zapadnoevropski umetnički prostor, a ponajmanje dugovekovna umetnička tradicija Evrope!”).

Ako Petrović u nečem jest na svoj način u pravu, to je da je druga strana – ona koja “ovu naopaku teoriju i praksu” teorijski, kustoski i kritičarski zagovara ili uvažava – javno neprisutna, pa tako i u obliku spomenutih kritika. Ono što namršteni čuvar Umjetničkog Djela vjerojatno ne razumije, jest da je toj drugoj strani, ponajviše vezanoj za nezavisnu kulturnu scenu, u načelu oduzeta infrastruktura – medijska, prostorna i bilo kakva – da su joj oduzeti uvjeti za normalan rad, pa se često ne stigne baviti reagiranjem na svako trabunjanje o tome kako performans nije umjetnost, čak i ako se radi o učenom trabunjanju poput Petrovićevog. Pa ipak, zbog specifične političke, društvene, medijske, pa i umjetničke važnosti izložbe Marine Abramović, javni kritičarski dijalog ne bi smio izostati – teško da će u bližoj budućnosti teme i problemi suvremene umjetnosti doći u blizinu ovdašnjeg javnog fokusa kao što im je to uspjelo s dolaskom Čistača u Beograd.

Upravo s namjerom da se ponudi platforma za takav kritički i teorijski osviješten dijalog, u petak, 22. studenog u Kulturnom centru Beograd održao se razgovor Čistač na pola puta, koji su organizirali beogradski SEEcult.org i zagrebački Kurziv – Platforma za pitanje kulture medija i društva, nakladnik ovog portala. Razgovor je realiziran u sklopu regionalnog projekta Svijet oko nas – metamorfoze pojma kritike, kao i projekta produkcije videokritika Kritika na delu, koji zajednički provode SEEcult i Nezavisni filmski centar Filmart iz Požege. U razgovoru su sudjelovali kustosica MSU-a Zagreb Leila Topić, povjesničar umjetnosti i savjetnik na Čistaču za beogradsku fazu Abramovićinog rada Jerko Denegri, umjetnik i profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu Vladimir Nikolić, umjetnica i performerica na Čistaču Ivana Ranisavljević te urednica u KCB-u Zorana Đaković Minniti. Razgovor su moderirale Vesna Milosavljević iz SEEculta i Slađana Petrović Varagić iz Filmarta,

Nakon projekcija videokritika, razgovor je otvorila Topić, autorica jedne od rijetkih stručnih kritika izložbe, koja je ustvrdila kako se prostori kritike i prostori posredovanja između izložbe i publike generalno sužavaju. Upravo je to posredovanje i inkluzivnost temeljna funkcija muzeja, smatra Topić, a Muzej savremene umetnosti u Beogradu je tu funkciju propustio ispuniti u slučaju izložbe Marine Abramović. Topić upozorava kako su muzeji gurnuti u “pakao neoliberalne ideologije”, u kojem se fokus prebacuje na mjerenje broja posjetitelja, lajkova i klikova, umjesto na produbljeni susret sa sadržajem. Blockbuster izložbe poput ove, ističe, podrazumijevaju potrošački odnos, a ne susret s umjetnošću. Posjetiteljima bi prije svega trebalo priuštiti kvalitetno vodstvo izložbom i omogućiti kvalitetan susret s konceptualnom umjetnošću, koja danas, smatra Topić, predstavlja apsolutni mainstream. No kako to ostvariti, pita se, u situaciji u kojoj vlasti ne smatraju da je umjetnost važna?

Komentirajući sami sadržaj beogradske inačice Čistača, profesor Denegri je istaknuo da je njome predstavljena i beogradska faza Abramovićinog rada, koja ne samo da je najznačajnija za njezino formiranje, nego predstavlja i razdoblje u kojem Abramović čini iskorak u međunarodno umjetničko polje. Nažalost, zbog problema s dolaskom do materijala, izložba ne prezentira edinburške izvedbe iz 1973., koju Denegri smatra pravim početkom umjetničinog performerskog djelovanja. Umjesto toga, taj je početak predstavljam performansom Ritam 10, izvedenom na rimskoj Contemporanei, do čijeg direktora Achillea Bonita Olive je glas o Abramovićinom radu prema Denegriju došao na preporuku Josepha Beuysa. Denegri smatra da prvih pet performansa/Ritmova nisu samo uvodni, nego su i radovi koji su predodredili mnogošto u njezinoj karijeri te ističe kako je već iz ranih izvedbi poput onih u milanskoj Galeriji Diagramma Milano ili Ritma 0 u napuljskom Studiju Morro bilo jasno da je riječ o velikoj, “svjetskoj umjetnosti”. Ova izložba, smatra, samo potvrđuje ono što je bilo očito i prije udruživanja s Ulayem, koje joj je donijelo širu slavu. Tu pak glasovitu suradnju smatra jedinstvenom, ne samo u povijesti performansa, zbog potpune ravnopravnosti dvoje izvođača. Američki, vorholovski uspjeh Marine Abramović Denegri pozdravlja, smatrajući kako umjetnici trebaju biti “velike zvijezde” poput nogometaša i tenisača, koje s pravom obožavamo. Produkcijsku težinu izložbe smatra potpuno opravdanom u kontekstu važnosti i vrijednosti Abramovićinog djela.

Vraćajući se detaljnije na pitanje beogradske faze, Denegri smatra da je Abramović u tom razdoblju utemeljila neke trajne principe svojeg rada, premda su druge faze temeljene na drugačijoj operativnosti. Denegri podsjeća na izrazitu živost jugoslavenskog i beogradskog konteksta – izložbe Yvesa Kleina, Roberta Rauschenberga, gostovanja Living Theatrea – koja je oblikovala obzor njezinog umjetničkog razvoja. Abramović je, ističe, produkt umjetničke i kulturne atmosfere u Beogradu, koja je tada bila na velikim nivoima, osobito na mjestima poput Studentskog kulturnog centra i Muzeja savremene umetnosti. Također je bila dijelom fantastične grupe umjetnika kojoj su pripadali još i Raša Todosijević, Neša Paripović, Zoran Popović, Gera Urkom i Jera Milivojević. Svoj uspjeh, smatra Denegri, Abramović na neki način duguje ovoj sredini, čiji dio su bile i Nove tendencije u Zagrebu ili Grupa OHO u Ljubljani.

S druge strane, Vesna Milosavljević je podsjetila na niz negativnih reakcija na izložbu s najrazličitijih pozicija. Primjerice, Vladimir Nikolić problematizira tezu da je dovođenje Čistača u Beograd prekretnica za srpsku kulturu i smatra čitavu priču taktičkim potezom vlasti da začepi usta kritičarima aktualne kulturne politike. Postoje, međutim i nesuvisle reakcije koje u potpunosti odbacuju ne samo Abramovićin rad, nego čitavu umjetničku tradiciju čiji je on dio. Tako Milosavljević navodi ocjene s nedavne tribine Nije filozofski ćutati, na kojoj su se mogle čuti teze o konceptualnoj umjetnosti kao “proizvodu nedostatka talenta i zanatskog amaterizma” ili o Abramović kao “manipulatoru i šibicaru”. Problem je što su one iznesene na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kojem se poučava povijest umjetnosti, pa Milosavljević smatra spornim da nije bilo nikakvih reakcija struke.

Odgovarajući na Velisavljevićino pitanje, Nikolić je istaknuo kako je problem upravo što od ljudi od koji bi “morali znati bolje” stiže “polupismena” reakcija na nešto što je već odavno dio tradicije umjetnosti. Smatra kako se Srbija nakon dvadeset godina ponovno nalazi u diktaturi te kako je riječ o sredini u kojoj se teško podiže glas.

Kao urednica u instituciji koja dodjeljuje Nagradu Lazar Trifunović za kritičarsko i akademsko pisanje o suvremenoj umjetnosti, Zorana Đaković Minniti je napomenula da problemi koje je Abramovićina izložba otvorila nipošto nisu novi. Kao što pokazuje i širenje Nagrade na teorijske tekstove i akademske studije, kao i na članke u elektroničkim medijima, polje pisanja o suvremenoj umjetnosti se mijenja. Odličnom smatra inicijativu Oktobarskog salona, čije izdanje Pažnja – kritika?! 50 godina Oktobarskog salona pokazuje da je likovna kritika prožeta društvenim okolnostima te da se ne možemo otresti govora o politici i kontekstu kada govorimo o umjetnosti. Što se Čistača tiče, Đaković Minniti podsjeća da je riječ o izložbi koja je u najvećem dijelu u Beograd stigla već gotova, stoga je moguće da otpor postoji i zato što ljudi odavde nisu bili uključeni u njezino inicijalno koncipiranje. Treba razmišljati, napominje, o tome što će se desiti nakon 20. siječnja kada izložba napusti Srbiju, jer premda se čini da njezina popularnost budi nadu u bolji status umjetnosti, opet se pokazuje da je planirani proračun za kulturu za 2020. godinu manji.

Nikolić je pak istaknuo da nema ništa protiv Čistačevog proračuna samog po sebi, niti da smatra da su umjetnici u Srbiji siromašni zbog Marine Abramović. Problem je u odnosu prema suvremenim umjetnicama i umjetnicima koji su ili prisiljeni napustiti zemlju ili su “stavljeni u sanitarni kordon”, a najviše su, prema njegovom sudu, približili Beograd međunarodnom umjetničkom polju. Sva infrastruktura je okrenuta tradicionalnim umjetnicima, kao da su im konceptualci oduzeli pozicije i novac, a događa se sasvim suprotno, napominje Nikolić.

Komentirajući pitanje polemike i dijaloga o suvremenoj umjetnosti, Petrović Varagić je istaknula da kritičari, kustosi i teoretičari moraju reagirati kada takve teme na štetan način komentiraju ljudi van struke, napominjući da su o Čistaču više pisali predstavnici drugih struka i šira javnost negoli povjesničari umjetnosti. Petrović Varagić se pita gdje su strukovna udruženja, mehanizmi i infrastruktura kroz koju bi struka mogla djelovati i govoriti.

Iz perspektive sudionice u ponovnim izvedbama Abramovićinih performansa u sklopu izložbe, Ranisavljević smatra da Čistač ima veliku vrijednost iz više aspekata, a ponajprije zato što je obuhvatio je široku publiku, koja reagira na različite načine pokazujući radoznalost i interes da se vidi nešto što se u lokalnom kontekstu razumije kao novost. Što se njezinog rada tiče, Ranisavljavić ističe kako ju je sudjelovanje u izložbi potaknulo da promisli odnos umjetnika i publike, kako ostvariti kontakt i dijalog, koji joj nedostaje – s publikom, ali i s kolegama, većina kojih nije zainteresirana za performans. Za dijalog s kritikom smatra da može samo doprinijeti umjetničkom razvoju i stvaralaštvu.

Ipak, i sama se pita o budućnosti nakon 20. siječnja, ističući da ne zna kojoj se instituciji može obratiti poželi li kao umjetnica s više godina izvođačkog rada u inozemstvu izvesti performans u Srbiji. Uočava kako zbog nedovoljnog otvaranja institucija mlađi kolege i kolegice napuštaju Srbiju i Beograd, u kojem scena uglavnom postoji u underground obliku.

Vraćajući se pitanju komercijalizacije, suvremene umjetnosti i funkcije muzeja, Leila Topić je istaknula kako nije upitno da umjetnici moraju biti pošteno i časno honorirani. Podsjećajući na povijest termina blockbuster, Topić je napomenula kako je to inicijalno bio naziv za bombu velike razornosti, koji je potom preuzela filmska industrija. Zbog financijske stjeranosti u kut i imperativa profita, i muzejski je sustav s vremenom preuzeo model blockbuster izložbe. A za takvu izložbu, napominje Topić, potreban je blockbuster umjetnik. U tom trenu, smatra, prestaje biti važno što se izlaže i postaje važno samo tko izlaže, dok iz medija nestaje kritički komentar, a prostor zauzimaju izvještaji s otvorenja i lifestyle teme. Iz te perspektive, izložba Marine Abramović postavlja temeljno pitanje o ulozi i funkciji muzeja, kao i o posredovanju suvremene umjetnosti.

Vladimir Nikolić je također istaknuo da umjetnici nedvojbeno imaju pravo na slavu i novac. Međutim, ističe da nogometaši nisu propitivali nogomet, nisu propitivali svoju ulogu, ulogu nogometa ili suca, nisu pružili novo shvaćanje igre ili nekog njezinog elementa. A upravo je takvo propitivanje presudno govorimo li o konceptualnoj umjetnosti poput one kojom se bavi Marina Abramović. Razina komercijalizacije njezinog rada, smatra, kontradiktorna je vrijednostima koje je sama ta umjetnost proklamirala kada je nastajala.

Otvorenje izložbe Nes(a)vršene strukture na kojoj će svoje radove predstaviti grupa autora iz Hrvatske i Srbije održat će se u petak, 29. siječnja u Galeriji SC s početkom u 20 sati. 

Otvorenju će u četvrtak, 28. siječnja, u 18 sati prethoditi javni razgovor dvaju umjetnika, Vlade Marteka i Raše Todosijevića koji će iz svojih perspektiva u direktnom dijalogu razgovarati o temi nes(a)vršenosti. 

Nes(a)vršene strukture su suradnja koja se u posljednje dvije godine gradi i razvija između umjetnika, kustosa i institucija iz Hrvatske i Srbije, a koju su inicirale Galerija SC (Kultura promjene, SC, Zagreb) i Galerija Podroom (KCB, Beograd). Istraživački proces kroz koji su prošli pozvani umjetnici (Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav i Marko Tirnanić), kustosi (Zorana Đaković Minniti, Marta Kiš, Karla Pudar) i drugi pojedinci, bio je podjednako nes(a)vršen s obzirom na opetovano suočavanje sa svim nesavršenostima kako institucionalnih, tako i osobnih pozicija unutar sustava djelovanja te na njihovu stalnu poziciju neistraženog i hermetičnog. Komparativnim pristupom ova suradnja imala je za cilj, između ostalog, upotpuniti međusobni pregled o regionalnim umjetničkim strujanjima i pridonijeti međusobnoj povezanosti. 

Nakon prve faze koja je bila predstavljena u prosincu 2014. godine u Galeriji Podroom Kulturnog Centra Beograda, pozvani umjetnici na izložbi u Galeriji SC predstavljaju nove produkcije umjetničkih radova posebno osmišljenih za ovu priliku.

Izložba je otvorena do 6. veljače, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati, a više potražite na službenoj i Facebook stranici.

“Svih ovih godina BeFem, festival feminističke kulture i akcije, raste kroz razmenu i proizvodnju drugih i drugačijih znanja i kroz zajedničko promišljanje feministkinja i feminista koje(i) deluju u postjugoslovenskom i prostorima internacionalne feminističke misli i akcije sa ciljem da dođemo do strategija i tehnika otpora svim oblicima patrijarhata, nacionalizma, fašizma, homo(trans)fobije, retradicionalizacije i konzervativizma. Feminizam se, međutim, na BeFemu otvara i za one koji do sada nisu bili deo feminističkih inicijativa, pa i ove godine, nastavljamo sa tom praksom”, stoji u najavi festivala.

Šesto izdanje festivala otvara se radionicom Migraciona politika i otpor, koju će voditi tim iz antinacionalističkog kabarea o migracijskim politikama Europa Europa, a na njoj će se raspravljati o politikama migracije u suvremenom europskom kontekstu. Na tribini Pola ure twiterature raspravljat će se o ženama i tehnologiji, odnosno o seksizmu, mizoginim postovima na društvenim mrežama te pozicioniranju feminizma spram fenomena interneta. Na tribini će sudjelovati Nina Đikić, Biljana Ginova, Sanja Pavlović i Valentina Pellizzer.

Tribina naslovljena I want to ride my bicycle: nove aktivističke platforme osvrnut će se na ulogu bicikla kao prijevoznog sredstva i njegovih uloga u različitim društvenim pokretima i borbama, kao i na samo bicikliranje kao područja u kojem i dalje vlada rodna nejednakost. Na tribini će sudjelovati Nina Đ. Filipović, Sanda Brumen, Paola Petrić i Papergirl (Radmila Jeremić). O gradu, transformacijama javnog prostora, diktaturi kapitala te mogućim odgovorima zajednice i novim modelima društvenosti govorit će se na tribini Sve je jasno samo istina se krije / Everything but the Truth, na kojoj će sudjelovati Dunja Kukovec, Iva Čukić, Iva Marčetić, Dubravka Sekulić i Marko Miletić.

Gosti s europskog sjevera, Karin Ehrnberger i Camilla Andersson, govorit će o konceptu kritičkog dizajna i kako on može pridonijeti ključnog feminističkoj perspektivi dizajna, uz primjere rodnog stereotipiziranja u području dizajna i arhitekture. Uz njih, Hanna Hannes Hård i Carl Åkerlund govorit će o osnaživanju trans omladine, trans inkluzivnom seksualnom obrazovanju, vršnjačkoj podršci i ostalim problemima trans populacije, kroz primjere iskustava s web stranice Transformering.se.

Po završetku prvog dana festivala bit će održana projekcija filma Još jednom (2014.) Noe Pintarića i Ane Opalić, uz razgovor s Noom Pintarićem i Helenom Janečić. Usto, bit će održani koncerti zagrebačkog alternativnog rock sastava Seven Mouldy Figs te maRie cheRie (Lana Prerad), koja će svoj elektronički muzički set posvetiti trans tematici. 

U sklopu drugog dana festivala vrijedi izdvojiti tribinu “Padaj silo i nepravdo”, vodič za delovanje u vreme neofašizma, koja će se osvrnuti na nove oblike robovlasničkih odnosa, militarizama i fašizacije raznih segmenata života, kao i na rasizam, seksizam te nacionalističke diskurzivne prakse. Na tribini će sudjelovati Tajana Broz, Nenad Porobić, Josip Šipić, Celia Shomal i Johanna Palmström. A o produkciji i reprodukciji nenormativnih rodova i seksualnosti razgovarat će se na tribini Internet je za sve?, uz sudjelovanje Ane Andrejić, Dragana Nikolića i Ane Jovanović.

Cjelovit program festivala možete pronaći ovdje.

T.Ž. / BemFem

Video fragmenti Ane Hušman (spoj triju video radova) Razglednice i film te trideset kolaža Marka Tadića Borne by the birds govore o procesima konstruiranja značenja i smisla, simbolima, migracijama, mogućnostima i nemogućnostima, melankoliji, fantazijama i fiktivnoj budućnosti.

“Radovi Ane Hušman i Marka Tadića fokusiraju teme naracije, sjećanja, uspomena, udaljenosti, čežnje i putovanja, ili možda preciznije, migracija. Jer, ta putovanja nemaju nikakve veze s također devetnaestostoljetnim izumom – turizmom. Rekla bih da je predmet njihova interesa proces fikcionalizacije unutar kojega sjećanje postaje održivo a pamćenje stvara simbole u smislu identitetnih odrednica. Oboje, nimalo slučajno, koriste postupak animacije. Animirati znači učiniti nešto živim, pokrenuti nepokretno, ili doslovce opremiti nešto dušom”, zapisala je Leonida Kovač povodom izložbe Razglednice održane u svibnju u zagrebačkom Studentskom centru.

Filmovi Ane Hušman – Nogomet i Ručak – bili su prikazani prošle godine na Oktobarskom salonu, a na ovogodišnjem, u okviru prezentacije Živog arhiva – Perpetuum mobile, sada se može pogledati i rad Marka Tadića.

Izložba ostaje otvorena do 7. prosinca.

Izvor: KCB / Fotografija: Ana Hušman, Razglednice

U tom kontekstu ne čudi da se u Oktobarski salon, svojevrsnu ugroženu vrstu, sve oči upiru s posebnom pažnjom. Kustoski parovi po principu “jedan domaći/regionalni – jedan strani”, kojima je posljednje dvije godine Kulturni centar Beograd, organizator Oktobarca, povjeravao kuriranje, snažnije su pozicionirali Salon na mapi međunarodnih umjetničkih manifestacija, što nije nužno prolazilo bez kompromisa koji su otupili kritičku oštricu. Salon zasigurno ima značajan potencijal u kreiranju svojevrsne platforme za kritičko pozicioniranje prema aktualnim društveno-političkim okolnostima, a da bi se on ostvario potrebna je vizura domaćeg/regionalnog kustosa koji dobro poznaje lokalni kontekst.

Kada je na 54. Oktobarskom salonu kustoska palica povjerena upravo jednom takvom, domaće-regionalnom kustoskom timu, i još prvi put izabranom putem natječaja, očekivanja su bila opravdano visoka. Kustoski koncept, pod naslovom Nitko ne pripada tu više nego ti potpisuje Red Min(e)d/Crvena, kustoski tim čije članice Danijela Dugandžić Živanović, Katja Kobolt, Dunja Kukovec i Jelena Petrović djeluju u različitim poljima (suvremena umjetnost, aktivizam, feministička teorija) na relaciji Sarajevo-Beograd-Ljubljana-München.

Same kao fokus svog kustoskog rada ističu “neprestano preispitivanje i istraživanje mogućih polja emancipacijskog mišljenja, ali i djelovanja kroz zajedničku ideju o feminizmu koja se provlači u kolektivnim procesima proizvodnje znanja i njihovog aktivnog odnosa prema svakodnevnom životu”. Aktualni Oktobarski salon polazi od njihovog vremenski neograničenog projekta Living Archive (Živi arhiv) koji se “bavi (ne)mogućnostima probijanja kroz okoštale institucionalne i patrijarhalne modele proizvodnje znanja.” Dakle, mogućnost poraza vlastite feminističke agende otvaraju već u startu, dovodeći u zagradu (a time i u pitanje) mogućnost probijanja patrijarhalnih modela, umjesto da inzistiraju na njegovoj nužnosti. U suvremenom kontekstu, kad su seksizam i šovinizam shvaćeni kao norma i kulturna odrednica, a rodna diskriminacija vlada na svim razinama, pojava kustoskog tima s feminističkom agendom ohrabruje, ali njihov pesimizam koji je u tu agendu upisan duboko uznemiruje.

Referirajući se na arhiv kao otvoreno mjesto proizvodnje drugačijeg znanja, Salon donekle izmiče ustaljenim principima reprezentacije, pa tako uz tradicionalni medij izložbe, sadrži i tzv. “ne-radne stanice”, a to su: arhiv video radova i raznovrsne dokumentacije nazvan perpetuum mobile, audio/video kabina u kojoj se snimaju različiti diskurzivni sadržaji i tako odmah dokumentira ono što nastaje tijekom Salona, digitalna rerna gdje se materijali uređuju i digitaliziraju, zatim čitaonica i forum kao poprišta diskusija, predstavljanja, razgovora, i napokon kustoska škola, radionica kuriranja u polju suvremene umjetnosti.

Ovi se brojni formati lako mogu svesti na arhiv i radnje vezane za dokumentiranje te na radionice i diskusije, upravo kao što se i naizgled bogat program Salona, kad se izuzme program u drugim gradovima i onaj kojeg organizira direktno KC Beograd, svodi na nekoliko performansa i diskusija te filmske projekcije po principu Ilegalnog bioskopa. Tako heterogenost formata postaje tobožnja, a izmicanje tradicionalnoj salonskoj izložbi iz perspektive publike ne znači gotovo ništa. Stručnoj publici koja posjeduje predznanje iz suvremenih umjetničkih praksi i zanima se za feminizam u tom kontekstu ovi formati mogu biti zanimljivi, ako za njih nađu dovoljno vremena u svojim prekarno-radnim rasporedima, ali pripadnici tzv. šire publike teško da će osjetiti da pripadaju tu, a pogotovo više od ikoga.

Možemo zaključiti da je ne-reprezentacijski dio Salona svojim specifičnim sadržajem doveo pod veliki upitnik sam koncept i želju da se suvremeni feminizam definira kroz stvaranje novih oblika zajedništva, ili je u najmanju ruku pokazao da se akteri u polju angažiranih umjetničkih praksi prvo moraju “između sebe” dogovoriti što bi to feministička borba kroz umjetnost danas trebala biti, pa tek onda izaći među šire slojeve.

A širim slojevima ostaje izložba, kojoj također nedostaje osnovna artikulacija ili odgovor na pitanje: što je feminizam danas ili barem kako ga vide kustosice Salona, više ili manje potpomognute radovima suvremenih (uglavnom) umjetnica. Teško je u izboru radova ne primijetiti kroničan nedostatak aktualnih tema retradicionalizacije društvenih odnosa koju proizvodi neoliberalni kapitalizam: oduzimanje socijalnih prava poput zdravstva i obrazovanja ženu (ponovno) čvrsto veže uz kuću gdje joj preostaju isključivo uloge njegovateljice, kuharice i spremačice.

Ta se tema neposredno nazire u radu riječke umjetnice Milijane Babić Tražim posao, performansu u trajanju od godine dana tijekom kojeg je umjetnica putem tiskanih oglasnika tražila i radila “bilo kakve poslove”, s obzirom da od neplaćenog prekarnog rada u sferi suvremene umjetnosti ne može (pre)živjeti. Komentirajući poziciju umjetnice-radnice Babić je kroz temu nezaposlenosti i konkretne poslove koje je radila (čišćenje, peglanje, konobarenje) otvorila prostor prema promišljanju novog patrijarhata u kojem su žene posebno ugrožene, ne samo jer među nezaposlenima  čine većinu nego i jer su osuđene na slabije plaćene, a fizički vrlo naporne poslove, te su prema općoj stopi znatno siromašnije od muškaraca.

Rad Tražim posao također dobro ilustrira činjenicu da aktualnost naše rodne diskriminacije nije isključivo žensko pitanje, a ponajmanje pitanje žena. Stoga čudi podzastupljenost feminističkih tema iz vizure (muških) umjetnika, pogotovo ako imamo na umu da su kustosice u izboru radova uzele u obzir svjetsku produkciju. Tako se izložba u cjelini, iako sadrži nekoliko vrlo zanimljivih radova, doima kao prikaz stvaralaštva žena diljem svijeta, ma na kojoj razini političke artikulacije ono bilo, a nedostatak bilo kakvih smjernica za razumijevanje umjetničkih koncepata u vidu legendi, tj. opisa radova, dodatno podcrtava osjećaj kakofonije koja onemogućava komuniciranje bilo kakvog značenja.

Kao posljednja, ali nikako ne i najmanje važna točka kritike ovogodišnjeg Oktobarca jest pitanje prostora u kojem se manifestacija odvija. Radi se o bivšoj robnoj kući Kluz, danas u vlasništvu korporacije Zepter čijim potrebama i služi, tako da se u njoj, pored Zepterovih proizvoda, često promovira i Zepterova umjetnička kolekcija. U promotivnim i informativnim materijalima Oktobarca, a kamoli u kustoskom tekstu, ovo se nigdje ne spominje, a tek kad smo kao dio grupe na vodstvu kroz izložbu stigle na drugi kat, kustosice su pojasnile da je dio izložbenog prostora ograđen crvenom traku, a u kojem su izložena ulja na platnu u maniri 19. stoljeća (neki od njih s neizostavnim motivom ženskog akta), zapravo dio Zepterove kolekcije, koja se tu našla kao kompromisno rješenje. Naime, kao uvjet besplatnog korištenja Kluza, Zepter je zatražio da djela iz kolekcije budu uvrštena u postav Oktobarca; odbivši to, kustosice su pristale da se u odvojenom dijelu zadrži kolekcija, jer su se, citiramo, “zaljubile u zgradu”. U jednom radijskom intervjuu Jelena Petrović ističe kako bez Zepterovog ustupanja prostora ne bi bilo izložbe i kako u kontekstu zatvorenih muzeja ne možemo više govoriti o javnim prostorima, te da je suradnja s prostorima u vlasništvu privatnog kapitala možda problematičan ali i jedini način da se djeluje. Čak i da pretpostavimo da to u beogradskom kontekstu i jest točno, to ne priječi kustosice da se na javno financiranoj manifestaciji tim problemom otvoreno pozabave i učine ga predmetom rasprave.

U istom intervjuu Petrović kaže kako “ne bi vezivala politiku s prostorom nego sa sadržajima” – sadržaj koji je ponudila manifestacija Nitko ne pripada ovdje više nego ti nažalost je teško povezati s konkretnim i jasno artikuliranim političkim stavom, a želja da se prostor ne veže s politikom odaje dubinsko nerazumijevanje odnosa moći u suvremenom neoliberalnom kontekstu. Ako netko ne razumije koliko su naši (gradski) životi, koncepti rada i nerada, javnoga i privatnoga, a naposljetku i umjetnička proizvodnja i reprezentacija, određeni prostornim politikama, teško da može feminizam smjestiti u relevantan okvir i ponuditi smjerove djelovanja adekvatne današnjem stanju na terenu.

Fotografija: Manja, detalj iz robne kuće Kluz

Manifestacijom u Zagrebu završit će i ovogodišnji ciklus edukativnog programa koji je Festival jednog pisca realizirao u suradnji s Grupom 484. Ovom prilikom u glavni grad dolazi troje srednjoškolaca iz Srbije, koji su sa svojim kritičkim prikazom filma ili predstave Gospoda Glembajevi pobijedili na natječaju Festivala jednog pisca. 

Program izlaganja s popisom tema i terminima izlaganja dostupan je ovdje.  

Izvor: KCB

Direktorica Kulturnog centra Beograd Mia David istaknula je kako KCB kao javna organizacija financirana poreznim novcem ima obavezu promovirati kulturne vrijednosti: “Bilo nam je jako važno da napravimo dogovor sa izdavačima koji nemaju svoje knjižare i koji knjigu ne tretiraju kao robu, već kao kulturu i kao vrednost“. Pored prodaje knjiga u KCB-u, za vrijeme trajanja Pop-u knjižare bit će organizirani razgovori s autorima i predstavljanja knjiga. Prvo druženje zakazano je s piscem Vladimirom Arsenijevićem, dok će dan kasnije kroz razgovor s priređivačima Igorom Štiksom i Joe Shaw biti predstavljena knjiga Državljani i državljanstvo posle Jugoslavije. Do kraj tjedna bit će predstavljena još i francuska trilogija Milana Kundere, knjige Usporavanje, Identitet i Neznanje, te romani Alahove kćeri Nedima Gursela i Blistavo i strašno Bekima Fehmiua.

Kako prenosi Radio Slobodna Evropa, glavni urednici koji su podržali ovakvo predstavljanje nezavisnog izdavaštva ističu kako je njihova namjera bila otvoriti prostor koji neće biti podređen zakonima profita te su na ovaj način povećali vidljivost izdavača koji se izdvajaju svojim kvalitetnim i promišljenim sadržajem. “Želimo da se izdvojimo iz jedne vrste šume, koji postoji u knjižarskom svetu, jer kada danas dođete u knjižaru, vi od inflacije knjiga ne možete valjano da dođete do onih koje mi objavljujemo. One stoje uglavnom na nepodesnim mestima u knjižarama, budući da nije reč o knjigama koje su orijentisane na širu, već na specifičnu čitalačku publiku. To je vid, ne toliko proširivanja, koliko stvaranja ozbiljnog efekta i uticaja na određenu grupu ljudi kojima se najčešće i obraćamo“, istaknuo je Zoran Hamović iz izdavačke kuće Clio.

KP / Izvor: KCB, Slobodna Evropa