Kako je naglasila Sarić, ovakva prenamjena prostora koji dosad nisu imali kulturnu namjenu je “znatno teža nego nešto graditi iz temelja”. Grad će u njih uložiti 23 milijuna eura isključivo iz gradskog proračuna, a građani bi njima trebali dobiti oko 10.000 m² novih kulturnih prostora. Ovi kapitalni projekti, s izuzetkom objekta u kompleksu Gredelj, obuhvaćeni su Programom razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030. koji predviđa i niz drugih infrastrukturnih projekata, od kojih je dio trenutno u pripremi ili tijeku. 

Nekadašnja tvornica Pluto na Branimirovoj ulici najveći je od prostora predstavljenih na konferenciji, s 3800 m² interijera i krovom koji se prostire na 950 m². Taj bi prostor trebao postati međunarodni centar za razvoj umjetnosti, kako vizualne, tako i plesne i glazbene. Središnji prostor bit će velika izložbena dvorana, a uz nju će biti smješteni arhiv dizajna, umjetnički ateljei, plesni studio, audiovizualni studio i prostori za obrazovanje, dok bi na krovu trebala biti smještena ljetna pozornica i zimski paviljon. Predviđeno je da će dijelovi prostora funkcionirati i kao dnevni boravak za mlade i druge skupine iz četvrti. Grad je odabrao projektanta te projektiranje započinje po potpisivanju ugovora. Početak radova očekuje se u 2028.

U bivši industrijski kompleks Gredelj, kao prvi korak njegove revitalizacije nakon rušenja dijela zgrada i privremene prenamjene dijela prostora u parkiralište, Grad planira smjestiti razvojni hub za autorsku glazbu suvremenih žanrova, namijenjen prije svega novim i mladim zagrebačkim glazbenicima_ama. Kompleks Tesarna prostire se na 560 m², a trenutačno je u iznimno lošem stanju, posebno po pitanju drvenog krovišta. Također je i pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, što znači da se mora vratiti u izvorni tlocrt unutar kojeg će se smjestiti koncertna dvorana za do 1000 posjetitelja, prostor za edukacije i međusobnu razmjenu, a vani terasa s ljetnom pozornicom. 

Prostor budućeg Kulturnog centra Novi Jelkovec u Sesvetama stoji nedovršen još od izgradnje naselja 2009. Riječ je o oko 1500 m² ogoljenog interijera koji više od petnaest godina zjapi prazan. Unatoč inicijativama koje od 2010-ih upozoravaju na nedostatak društvene infrastrukture u Novom Jelkovcu, projekt se godinama nije pomicao s mrtve točke – sve do izrade Programa razvoja kulture Grada Zagreba u kojem je potreba za centrom i formalno prepoznata. 

U izjavi za Kulturpunkt u siječnju 2024. gradska uprava najavila je da bi centar mogao biti stavljen u funkciju već 2025. godine, no konkretniji koraci uslijedili su tek sredinom te godine. U svibnju je raspisana javna nabava za izradu projektne dokumentacije, a u listopadu je odabran projektant Capital Ing s kojim je sklopljen ugovor. Projektiranje je trenutačno u tijeku, dok je početak radova najavljen za iduću godinu. Centar će uključivati multifunkcionalnu dvoranu za do 400 posjetitelja te prostore za radioničke programe i druženje djece, mladih i starijih.

Interkulturalni centar Trnje planiran je kao mjesto kulturnog dijaloga, umjetnosti i održive prakse,  što zagrebačke civilne organizacije u području ljudskih prava, zaštite okoliša i kulture već dugo zagovaraju. Projektni zadatak, dodijeljen projektantu Urbane tehnike d.o.o., proizašao je iz participativnog postupka te se uskoro očekuju dva projektna rješenja, tj. prvi nacrti kako će budući centar izgledati. Početak radova očekuje se sljedeće godine. Predviđene su galerija, manja dvorana i radionički prostori, a Centar bi trebao funkcionirati kao dnevni prostor (umjesto večernjeg ili noćnog) zbog blizine stambenih objekata. U Programu razvoja kulture prva faza rekonstrukcije predviđena je za 2025. koja je iza nas, a druga za 2027. godinu.

Najmanji od predstavljenih prostora je galerija u Draškovićevoj ulici, smještena u prostoru bivšeg kafića koji sada postaje prostor za suvremene i inovativne umjetničke prakse. Iako je prema Programu razvoja kulture rekonstrukcija ovog prostora i njegova prenamjena u galeriju predviđena još u 2024., projekt je nakon više neuspjelih postupaka javne nabave do izvođača radova stigao tek u veljači 2026., kada je odabrana tvrtka Hidroelektra-Čikara d.o.o. Kako je istaknula pročelnica Višnić, Galerija je već dodijeljena na upravljanje ustanovi Novi prostori kulture te je putem javnog natječaja sklopljena programska suradnja s udrugom Što, kako, za koga /  WHW koja će u njenih 380 m² organizirati izložbe, video projekcije, predavanja i slične sadržaje. Početak radova najavljen je već idući mjesec. 

Uz izdvojene projekte te knjižnicu i društveno-kulturni centar Paromlin i Kino Europu, predstavnici Grada na konferenciji su spomenuli i niz drugih zahvata u kulturnoj infrastrukturi. Među skorijim dovršecima istaknuta je obnova HDLU-a, čije se otvorenje očekuje na jesen, te Kuća hrvatskog filma i Kazalište Komedija koji bi trebali biti dovršeni ove godine, dok se ponovno otvaranje Muzeja za umjetnost i obrt najavljuje za 2027. godinu. U tijeku su i pripreme za obnovu više kulturnih centara (Novi Zagreb – Remetinec, Ribnjak, Dubrava i Maksimir), s rokovima dovršetka predviđenima za 2027. i 2028. Ovih je dana pokrenuta i javna nabava za rekonstrukciju Kina Tuškanac, koja u Programu predviđena za 2025. godinu. 

Gradski Program razvoja kulture predviđao je i rekonstrukciju i adaptaciju još nekolicine prostora važnih za lokalnu nezavisnu scenu, koji ovom prilikom nisu spomenuti. Primjerice, rekonstrukcija Kina Kalnik na Črnomercu bila je planirana za 2024. godinu, no u realizaciji tog projekta zasad nema konkretnih pomaka. U ovoj je godini trebala započeti dugo očekivana sanacija i obnova Jedinstva, dok je rekonstrukcija i prenamjena dijela prostora bivše tvornice Badel u centar za izvedbene umjetnosti predviđena do 2030. godine, ali o dinamici provedbe tih planova nema novih informacija. Izvan Programa, prošle je godine najavljena i izgradnja prostora za kulturne sadržaje uz kongresni centar na Velesajmu, s početkom radova najavljenim za 2027. godinu, no ni o tom projektu ovom prilikom nije bilo riječi. 

Razvoj, obnovu i prenamjenu dijela spomenutih objekata pratimo u okviru temata Kulturni hodogram, u kojem ćemo se tim projektima detaljnije baviti u narednim tekstovima.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Upravo se tim izazovima bavila tribina Uloga lokalnih aktera u stvaranju uključivih zajednica, održana 23. veljače u prostorijama Knjižnice grada Zagreba (KGZ) u Podsusedu. Predstavnici civilne scene, mjesne samouprave i gradskih knjižnica adresirali su jaz između postojećih lokalnih programa i njihove dostupnosti novim stanovnicima Zagreba. Iskusnim organizatorima pridružili su se novi pokretači u stvaranju mreže koja bi pridošlima zaista osigurala okolinu podrške.

U razgovoru su sudjelovali_e knjižničarka i koordinatorica Knjižnice Podsused Iva Bunčić, ravnateljica Centra za kulturu Susedgrad Nikolina Mazalin, predsjednik Vijeća mjesnog odbora Špansko-Sjever Krešimir Čukman, antropologinja i članica MO Podsused Ivona Grgurinović te glazbenik i edukator Commi Balde Kouyate. Razgovor je moderirala Lucija Mulalić, aktivistkinja Centra za mirovne studije.

Prvi dio tribine obilježila su iskustva i interesi govornika_ca. Bunčić stoji iza KGZ-ovog programa Drugi pogled, na kojem ljudi iz različitih zemalja predstavljaju svoju zemlju, kulturu i tradiciju. KGZ je nedavno proglasio 2026. godinom migracija te će se na njihovim lokacijama odvijati i niz drugih interkulturnih programa. Uz to, članstvo je od ove godine besplatno za migrante s privremenom ili trajnom dozvolom boravka, iako se zasad, prema Bunčić, tek mali broj ljudi oslobodio doći u knjižnice. No smatra da su baš su one ključni lokus uključivosti: “Knjižnice su otvoreni, sigurni prostori i upravo bi se u njima trebale upoznavati nove kulture, ne samo kroz književnost i pisanu riječ, nego i kroz susrete sa živim ljudima.”

Grgurinović je podijelila da i MO Podsused planira programe koji bi funkcionirali kao sigurni prostori za susrete i uključivanje svih njegovih mještana_ki: “To su ljudi iz naših četvrti, koje viđamo svaki dan, naši susjedi,” naglasila je. Čukman je zatim podijelio iskustvo MO Špansko-Sjever, koji održava besplatan tečaj hrvatskog jezika već više od godinu dana. Ocjenjuje da imaju dobar broj polaznika_ca, no ipak uočava problem prilaženja ljudima i jezične barijere: “Kao da ih je strah, a često se neće uključiti i zbog nepoznavanja engleskog jezika”, iako mogu učiti jezik i drugim metodologijama koje ne zahtijevaju takvo predznanje. Pitanje privlačenja ljudi, istaknula je Mulalić, ključno je i aktualno i u radu CMS-a unatoč njegovom dugom iskustvu, a problem je slojevit.

Mazalin je identificirala slične barijere i u dosadašnjim programima CZK Susedgrad. Za razliku od postojeće publike, migranti ne doživljavaju kulturni centar kao “svoje” mjesto, a provod u tom centru često ni ne može biti prioritet zbog radnog vremena i količine obaveza i odgovornosti koje dolaze s njihovim položajem, “no centar može postati sigurno, otvoreno mjesto gdje znate da ćete dobiti informaciju kamo dalje.” CZK Susedgrad, smješten u Gajnicama, zato planira otvoriti info pultove za strance kroz umrežavanje s gradskim Sektorom za ljudska prava.

Mulalić je napomenula i da je Grad Zagreb krajem prošle godine donio petogodišnju strategiju za integraciju koja će uključivati jednogodišnje operativne planove. Jedna od predviđenih aktivnosti je povećanje kapaciteta gradskog Centra dobrodošlice, a u planu je i izgradnja Interkulturnog društvenog centra u Trnju. U svemu tome, bit će ključna suradnja svih aktera kako bi zaista došlo do sadržajnih pomaka.

Za takvu suradnju elementarno je slušati one koji govore iz iskustva. Sljedeći je zato govorio Balde Kouyate, izvorno iz Senegala. Balde već više od 10 godina živi u Zagrebu, radi kao kuhar, podučava djembe i afričke plesove u raznim kulturnim centrima, školama i vrtićima, svira u bendu Kaira Kela te organizira događanja i festivale. No primjećuje da uglavnom radi izvan Gajnica, četvrti u kojoj živi, iako je ona iznimno prikladna za takva događanja: “Ja bih da podijelimo i taj dio – kad već tamo živim, zašto ne? Gajnice trebaju plesati, trebaju svirati.” Razmijenio je kontakte s Mazalin kako bi zajedno kreirali aktivnosti u CZK Susedgrad.

Razgovor je zatim skrenuo na podučavanje jezika. Bunčić je istaknula da su liste čekanja za tečajeve koje financira Grad duge, a mnogi korisnici_e ne znaju da postoje i drugi besplatni programi. Nove izmjene Zakona o strancima obvezivat će ljude da prođu testiranje za A1 razinu jezika nakon godinu dana života u RH. Za taj preduvjet nije potreban formalan certifikat te je moguće naučiti hrvatski kroz tečajeve poput onih u knjižnici u Španskom, kojeg trenutno pohađa 30 polaznika_ca. Knjižnice, istaknula je Bunčić, također vode individualnu edukaciju o korištenju sustava e-građani: “Provodimo konkretne programe i projekte koji su zaista vezani za integraciju i bolje snalaženje u društvu.”

Među prisutnima su bili i suradnici drugih programa, poput Centra za kazalište potlačenih POKAZ, koji uz niz drugih provode i besplatan kazališni program podučavanja hrvatskog jezika. POKAZ-ov Dinko Kreho istaknuo je da je u raspravama o svim tim programima ključno da ih ne gledamo kao davanje, već razmjenu: “Mi zapravo svi skupa učimo, svi skupa razmjenjujemo znanja, vještine, ideje.” Podijelio je i da osim engleskog do većine novih susjeda možemo doći putem hindskog, arapskog i ruskog te podsjetio je da su krucijalni i neformalni elementi inkluzije poput druženja, roštilja i izlazaka. POKAZ-ova Josipa Lulić je kao primjer takve prakse navela program Trešnjevka – kvart utočište koji povezuje ljude kroz hranu, filmove i razgovore.

U završnom dijelu tribine, sudionici_e su govorili_e o ulozi svojih institucija i aktivnosti u povezivanju zajednice. Čukman je izrazio da bi MO trebao biti upravo ta zajednica, davati informacije i približavati se ljudima kako bi se osjećali dobrodošli. Sličan sentiment podijelila je i Mazalin – iako je većina kazališnih programa CZK Susedgrad na hrvatskom, istaknula je da “glazba ima univerzalni jezik” te centar može postati mjesto na kojem grupe i zborovi raznih nacionalnosti stvaraju i imaju rezidencije. Balde Kouyate je podijelio da, iz njegovog iskustva s polaznicima_ama, na slab odaziv utječu česte promjene lokacija programa, jer posjetioci nisu upoznati sa svim prostorima grada ni upućeni kako doći do njih, te bi upravo njihovo konzistentno održavanje u jednom prostoru osiguralo da će ljudi znati gdje se uključiti. 

Grgurinović je istaknula da lokalni akteri, osobito kroz suradnju, mogu pružiti okolinu podrške. Ponovno je naglasila da je ključno pristupati međukulturnoj razmjeni i upoznavanju, a ne jednosmjernoj integraciji u dominantnu kulturu. Sličnu je misao izrazila i Bunčić te dodala da su razgovori poput ovog važni kako bi se akteri osnažili i pokrenuli konkretne promjene. Obećavajući razgovor završio je zato neformalnim tonom i interkulturnom razmjenom – uz sirijsku hranu i senegalske ritmove, okupljeni su razmjenjivali ideje i iskustva koja mogu pomoći da naši novi susjedi što rjeđe nailaze na zatvorena vrata.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Na tribini su sudjelovale Saša Martinović Kunović, umjetnica i voditeljica Galerije Modulor, Marta Kiš, voditeljica likovnog i novomedijskog programa Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu te članica gradskog Odbora za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti i jedna od pokretačica udruge Otvoreni likovni pogon / Novi naručitelji HR te Božica Dea Matasić, vizualna umjetnica i profesorica kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Razgovor je moderirala kustosica Odjela za programsko-izložbenu djelatnost Tehničkog muzeja, Kosjenka Laszlo Klemar.

Rasprava je bila usmjerena na postojeće i potencijalne modele financiranja i naručivanja umjetničkih djela za javni prostor, specifično u četvrti Trešnjevka i Zagrebu općenito. No Martinović Kunović je odmah na početku pojasnila da tribina “želi ukazati na nepostojanje modela i hodograma načina otkupa umjetnosti [za javni prostor] i sistemskog rada na tome”. Iako kulturni centri poput CeKaTe-a doprinose svojoj lokalnoj zajednici, i to često uz zaista aktivno sudjelovanje lokalnih umjetnika_ca, manjak šire sustavne podrške rezultira manjim i sporadičnim projektima.

Pilot projekt Medijacija umjetničkog djela, podijelila je Martinović Kunović, počeo je prije desetak godina kada je CeKaTe u suradnji s građanima i kiparicom Anom Elizabet postavio svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica u svoj prostor. Glavni cilj projekta bio je oformiti stručnu komisiju koja bi svake godine birala umjetnika_cu čiji bi rad bio izložen u javnom prostoru Trešnjevke, tj. kreirati opći model koji bi postavio kulturne centre u Zagrebu u položaj medijatora između građana_ki i umjetnika_ca. Zbog spomenutog manjka podrške, projekt nije zaživio.

Rezultat je to tržišno-kulturno-političke logike koja već dugo nije stabilna. Kako je podijelila Matasić, struktura financiranja i natječaja u posljednjih se 30 godina stalno mijenjala te se danas javni natječaji za skulpture i instalacije rijetko raspisuju. Ni prihvaćeni prijedlozi nekad ne zažive ili se na njihovu realizaciju čeka godinama, kao u slučaju njezinog koautorskog rada Posljednji kadar – spomen-obilježja u čast snimatelju Žarku Kaiću koji je poginuo u Domovinskom ratu, postavljeno u Osijeku. Prema Matasić, za njegovu realizaciju zaslužni su koautori Bernarda i Davor Silov, koji su kroz godine kontinuirano podsjećali nadležne urede na taj projekt.

Takva prisilna samostalnost također je simptom šireg manjka podrške: “Umjetnička djelatnost je izuzetno samotna i vrlo psihički i financijski zahtjevna. Po samoj prirodi posla, umjetnici su prepušteni sami sebi te ni veća udruženja ne uspijevaju biti mjesto okupljanja, povezivanja i informiranja.” Ipak, istaknula je, postoje i pozitivni primjeri poput trenutne revitalizacije Dravske park šume u Varaždinu, koja se izvodi uz podršku New European Bauhausa.

Klemar je istaknula da je Varaždin jedini grad u RH koji je donio smjernice za postavljanje spomen-obilježja u javnom prostoru. Kiš, koja djeluje i kao članica zagrebačkog Povjerenstva za ploče za označavanje imena ulica i trgova, spomenike, skulpture, spomen-ploče, sakralna obilježja i umjetničke instalacije, navela je da su takve smjernice u izradi i u Zagrebu te bi trebale adresirati gdje i kako se mogu postavljati umjetnička djela, ali i odrediti standarde održavanja postojeće javne baštine poput Aleje skulptura, koja je prošle godine oštećena u izgradnji biciklističke staze Greenway.

Prema Kiš, javna umjetnost u Zagrebu dugo se postavljala “stihijski” te iako današnja uprava prostoru pristupa sustavnije i teži participaciji, problem su spori birokratski procesi i ponekad nejasni kriteriji. Kako je poentirala, potreban je “proaktivni moment koji bi trebao doći i odozdo i odozgora, okupiti razne sudionike koji bi mogli to osmisliti participativno”. U spektru institucija, ti sudionici trebali bi uključivati gradske ustanove, centre za kulturu i strukovna udruženja.

Maša Štrbac predstavila je upravo jedan takav alternativni model višeslojne suradnje. Projekt Novi naručitelji u centar procesa intervencija u javni prostor postavlja građane. U suradnji s kustosom_icom, oni sami predlažu ideju, on_a im pomaže definirati je i predlaže umjetnika_cu, a o finalnom rješenju moraju se složiti sve tri strane: “Ne dižemo te spomenike za nas, kolege iz struke niti za političare; dižemo te spomenike za ljude koji žive uz njih.”

Klemar je istaknula da istovjetnu medijatorsku ulogu mogu preuzeti i centri za kulturu, čiji djelatnici prepoznaju potrebe četvrti. Martinović Kunović je zatim dodala i da su djelatnici tih centara često stručni u relevantnim područjima te mogu biti savjetnici u stvaranju takvih modela. No kako bi se takva sinergija ostvarila, upozorila je, potrebno je konzistentno financiranje: “Morao bi postojati neki fond na razini grada i neka komisija koja bi to vrlo ozbiljno promišljala.” Identificirala je taj nedostatak kao dio šireg problema manjka ulaganja u kulturu, kako kroz državni proračun, tako i kroz nedostatak kulturnog obrazovanja i poticanja djece i učenika_ca na posjete kulturnim ustanovama.

Sve su se sudionice složile u potonjem i urgirale za međusobnu suradnju svih dionika javnog prostora. Mnogi od okupljenih zatim su s njima raspravljali o mogućnostima stručne, sustavne medijacije između građana_ki i umjetnika_ca koja bi osim individualnog_e kustosa_ice kao u Novim naručiteljima, mogla uključivati i širu stručnu komisiju. Sudionice su pozvale okupljene da se sa svojim prijedlozima obrate CeKaTe-u i Tehničkom muzeju te ih potaknule da nastave promišljati i graditi nove modele zajedno sa strukom, gradom i ostalim građanima.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Egiptološka zbirka Arheološkog muzeja može oduševiti, ali i izazvati duboku neugodu – njene vitrine ispunjene su predmetima koji su bili magični i sveti Egipćanima, izvorno pohranjivani u grobnice, gdje su trebali jamčiti miran i siguran zagrobni život pokojnicima koje su okruživale kanopske žare, ušebti figure i amuleti. U jezgri zbirke, nalazi se najcjenjeniji posjed Arheološkog muzeja; u polumračnoj, hladnoj prostoriji vitrina je koja čuva posmrtne ostatke nečijeg života – tijelo, ženskog spola, koje je umrlo u tridesetim ili četrdesetim godinama života.

Kustoskom intervencijom Leonide Kovač, u sobi do “zagrebačke mumije“ – Ružice, kako ju zovu – otvorena je izložba Kinship / Srodstvo suvremene umjetnice Dorothy Cross. Izložba predstavlja izbor njenih radova iz protekla tri desetljeća, tematski okupljenih oko projekta Kinship: Home. Kao dio programa Umjetničkog Paviljona u Zagrebu, izložba gostuje u Arheološkom muzeju u Zagrebu od 27. studenog, 2025. do 1. veljače, 2026.

U prosincu 2024. godine, Dorothy Cross je, nakon višegodišnjih nastojanja, uspjela vratiti mumificirano tijelo, nazvano Cecil, iz Corka u Irskoj, gdje je pristiglo prije stotinjak godina, u Kairo. Kinship: Home je petogodišnji umjetnički projekt u kojem dokumentira povratak tijela, a dio radova i publikacije koje su nastale u tom razdoblju izloženi su u Arheološkom muzeju. Uz knjigu, skulpturalne radove i instalacije, tu je i kratki poetsko-dokumentarni film, postavljen odmah na ulaz u izložbu, kao poveznica egiptološke zbirke Arheološkog muzeja s umjetničkim radovima, Ružice s Cecilom.

Na tom mjestu započinje moj razgovor s Dorothy. Prije našeg susreta bilo je teško odlučiti kojim pitanjem započeti, ali prije nego što sam ga uopće postavio, ona je, govoreći o tijelu koje je zatekla u muzejskoj zbirci, usmjerila putanju prema intimnom, prema susretu, materijalnom i tjelesnom. “Kratki film je o izložbi Kinship, koja tematizira povratak mumificiranog egipatskog muškarca u Kairo. U susjednoj sobi je  mumificirana žena. Gola je, čini se tako ranjivom i voljela bih pokriti njeno tijelo kartonažom. Žalosti me, jer se doima toliko ogoljelom. Nazvali su je Ružica jer ne znaju njezino ime. Restauratorski stručnjak u Irskoj je nazvao našeg muškarca Cecil jer je i njegovo ime bilo nepoznato”, pojašnjava Dorothy.

Ružica i njena ogoljelost, prešućivanje njezine humanosti kroz izlaganje, usmjerava naš razgovor jer nemoguće je ne složiti se – jednom kada ju prestanemo gledati kao predmet, duboko smo potreseni njenom ogoljelošću. “Neki od kustosa ovdje su se šalili, zamolivši me da nikako ne vratim Ružicu u Kairo! Naravno da to neću učiniti. Ali bih voljela kada bi pokrili njezino tijelo. Možda joj lice može biti otkriveno i vidljivo, ali da pokriju njezino tijelo. U Kairu je također uvriježena praksa da tijela izvade iz njihovih sarkofaga i da ih izlože tako ogoljele. No, povijesno su Egipćani pokrivali svoje mrtve predivnim dekoracijama.”

Dok se krećemo među njezinim radovima iz različitih faza njenih stvaralaštva, okupljenih jer tematski korespondiraju s Kinship: Home, Dorothy Cross objašnjava da ovo nije prvi put da u svojim umjetničkim radovima uključuje ljudske posmrtne ostatke. Prije nego što se osjećala spremnom suočiti se s tim tabuom, radila je sa životinjskim ostacima. Njezini radovi s kravljim vimenima, u serija Vimena (Udders, 1992-1995), poput Virgin Shroud (1993), predstavljali su početak njezinog angažmana s grotesknim i nježnim, njezine fascinacije tijelom kao spremnikom memorije, teksturom kao arhivom intimnosti i nelagode, igrom s ready-madeom i gotovo alkemičkom transformacijom.

“U ranim danima puno sam radila sa životinjama, a to se onda postepeno nadogradilo do ljudske životinje. U početku me bilo strah koristiti ljudske kosti, smatrala sam da je to tabu. Isprva sam radila sa životinjskim kožama, i to kravljim. Vidjela sam sito za prosijavanje žita, napravljeno od kravljeg vimena, u muzeju u Norveškoj – tako funkcionalno, ali tako nadrealistično. Oduševilo me. To je pokrenulo stvar za Udders. Dvije godine ranih devedesetih radila sam samo s kravljim vimenima. Bila su i nježna i ogavna. Kada se dojke osuše, postanu vrlo krute. Ti se radovi uvelike bave rodom, preklapanjima između dojke i glavića penisa. Bili su smiješni, ali su izbezumljivali ljude.” Dorothy opisuje kako je sve radila ručno, vimena su bila štavljena prije nego što ih je šila i oblikovala, ali neugodan miris i vlažnost su pratili cijeli proces, zbog čega ih je kroz te susrete detaljno upoznala.

Ljudski organ se pojavljuje u njenom radu Heartship iz 2019. godine. Naručen za glazbeni festival Sounds From a Safe Harbour u Corku, projekt odaje počast migrantima koji su poginuli u pokušajima prelaska Sredozemlja, njihovim “potonulim srcima koja leže neimenovana na morskom dnu”. U njemu, Dorothy je koristila relikviju ljudskog srca, okovanu u olovni okvir. Srce je pronađeno 1863. u kriptu u Corku, gdje ga je kupio etnolog i arheolog Pitt Rivers, britanski oficir u Irskoj tijekom britanske okupacije te ga kasnije odnio sa sobom u Oxford.

Dorothy objašnjava: “To je također zanimljiva priča. Četiri godine sam tražila srce. Opet, možda sam naivna, ali mislila sam da ćemo samo otići do sveučilišta ili u bolnicu i posuditi – s izuzetnim poštovanjem – ljudsko srce. Zakonski je zabranjeno koristiti ljudske organe. Onda sam se sjetila da sam vidjela srce na izložbi Wellcome zaklade u Londonu. Bilo je dijelom zbirke muzeja Pitt Rivers u Oxfordu. Nazvala sam ih, isprva su odbili moj zahtjev, a onda smo im platili da iznajmimo srce – i to poprilično platili! Ali bila sam očajna nakon tri godine traganja. Iznajmili smo ga na jedan dan i smjestili ga na brod.”

Relikvija ljudskog srca na patrolnom brodu koji je spasio 18000 ljudi u pokušaju prijelaza Mediterana, usidrenom na obali rijeke Lee u Corku, otvara potresan i gotovo romaneskan prizor, koji sukobljava povijest kolonijalnog otuđivanja i birokratske krutosti s ljudskom ranjivošću. Srce nepoznate osobe postalo je gotovo poput “bezimenog junaka”, središte preplitanja političkog i intimnog, povijesnog i suvremenog nasilja, kao i umjetničke odgovornosti. Dorothy nastavlja: “Gledatelji nisu mogli vidjeti srce na brodu – sve je bilo stvar vjere. Pojedinci su mi rekli, da nije bitno je li srce stvarno na brodu, ili ako stavim svinjsko srce. Ali smatram da mora biti utemeljeno u istini. Mora biti srce koje je jednom kucalo u ljudskom biću – kao što naša kucaju u nama.”

Dok govori o reakcijama ljudi, Dorothy otvara pitanje suštinske neravnoteže ljudske empatije. Utemeljenost u istini, tvrdi, pokušaj je ponovnog spajanja raskinutosti koja postoji u suvremenoj društvenoj percepciji, umjetnička intervencija kao pokušaj vraćanja kapaciteta za suosjećanjem. “To mi slama srce. Ljudi naizgled mogu reagirati na samo jedno srce, a onda ih pitate koliko tisuća srca leži na dnu Mediterana. Takva kognitivna razdvojenost kod ljudi je suluda.”

Priča o srcu u olovnom okovu navodi me da joj postavim pitanje o kolonijalnoj povijesti u Irskoj, navodeći joj citat iz intervjua za Irish Times gdje je komentirala da “ima sloboda ovdje [u Irskoj] koja proizlazi iz bivanja postkolonijalnim”. Dorothy odgovara: “Irci su bili kolonizirani, a ne kolonizatori – mi smo bili pokoreni, underdogs, a to je nešto što danas daje određenu slobodu. Mislim da kod koloniziranih postoji želja za remećenjem. Ponekad se manifestira na loš način, poput manjka poštovanja za baštinu. Ali, na neki smiješan način, kao da smo bili rastavljeni i sada imamo slobodu ponovno se sastaviti.”

Postkolonijalizam čini okosnicu suvremenog irskog identiteta, otvara drugačiju poziciju prema globalnim pitanjima, dodaje. Iz te pozicije, na neki način, proizlazi i njezin rad: ne kao moralna superiornost nekad potlačenog, nego kao senzibilitet za rascjepe, gubitke i povratke. Krećemo se kroz radove na izložbi, ovješeni sa zida su Fokus (2017), složena kompozicija teleskopa, pozlaćenog fragmenta lubanje, meteorita i alabasterna diska, te Vrhovi prstiju (2017), kompozicija teleskopa, pozlaćenog fragmenta lubanje, zlatnog lista, vage, srebrnih odljeva vrhova prstiju i alabastrena diska – oba rada posuđena iz Firth Street Gallery u Londonu. Alkemijska i egipatska ikonografija je očita i čini prostor gotovo sakralnim – pozlata nije ornament koliko etički čin. Dorothy objašnjava zašto u svojem radu stalno angažira ljudsko tijelo i kosti te zašto poseže za pozlatom:

“U svojim dvadesetima, u Irskoj, pronašla sam kutiju s komadima lubanje u kontejneru za smeće na cesti. Znala sam da je to kutija s lubanjom jer mi je teta bila patolog (ista teta koja mi je rekla za mumiju [Cecila, op.a.]). Popela sam se u kontejner gdje sam ju našla i otvorila ju misleći da će biti prazna. Bila je predivna, prekrivena mramornim papirom, a unutra sadržavala potpunu lubanju rasječenu na 22 komada. Koristili su ih prije za edukativne svrhe. To je bilo davno, prodala sam ju studentu medicine jer nisam imala novaca. Godinama poslije, nazvala sam ga da ga pitam da li ju je sačuvao – nije ju više imao, ali mi je poklonio drugu. Ne znam kome su pripadali ovi ostaci tijela. Zlato je zato pokušaj pomirenja, znate, u izrazima alkemije zlata i poštovanja koje ono pridaje. Zlato zato mora biti čisto, ne smije biti lažno.“

Komentiramo apsurdnost čitave političke ekonomije ljudskog tijela i načina kako se institucije odnose prema tim posmrtnim ostacima pretvorenima u predmete koji mogu ili ne mogu biti dobra koja kruže na tržištu, koja ne mogu biti posuđena, ali mogu biti iznajmljena ili prodana. “Znam! Ogavno je, možete ići danas na eBay i kupiti lubanje. Kada vidite neke od fotografija pomislite da je netko iskopao svog djeda i sada ga prodaje. Ali neki ljudi bi rekli da ja radim istu stvar.“

Njen umjetnički rad susreće se s apsurdom upravljanja i transformacije posmrtnih ostataka u predmete. Dorothy objašnjava kako se odupire svođenju posmrtnih ostataka na predmete, ali i onom što vidi kao društvenu anksioznost ili nervozu zbog vlastite tjelesnosti. ”Napravila sam jedan projekt za Bloomberg centar u Londonu, gdje rade procjenu svjetskih valuta. U 15. stoljeću biser je bio najvrijednija stvar na planeti. Stoga sam otišla na farmu koralja na Tahitiju s pet kostiju vršaka ljudskih prstiju. Stavili su ih u crnouste školjke bisernice da vidimo hoće li ih omotati u sedef. Ideja rada je bila o našoj vlastitoj otklonjenosti od kostiju i kao pokušaj da spojim ono što smatramo predivnim s onim čega se bojimo. Školjka proizvodi biser oko nečega što joj je strano, što joj je iritantno u njezinom tijelu, prekrivajući ga sedefom i tvoreći biser, gotovo kao krastu. Taj iritant omotava sedefom i proizvodi nešto što mi ljudi smatramo predivnim.” 

Vraćamo se priči o Kinship: Home, o Cecilu. Dorothy ističe kako se sve spajalo: obiteljske anegdote i priče, mumificirano tijelo skriveno i ponovno otkriveno u podu sveučilišta, pronađeno u restauratorskom centru. Za nju, Cecil nije predmet, nego on; nepoznati muškarac čija je sudbina zapela u arhivima i podrumima, koji je dijelom njezinog života i prije samog umjetničkog projekta, kroz niz obiteljskih zapletenosti.

“Teta mi je rekla za mumificirano tijelo – bila je doktorica i profesorica patologije na Sveučilištu. Njezin suprug, moj tetak, bio je optužen da je sakrivao to tijelo na Sveučilištu. Stiglo je u Irsku u dvadesetima, kada je to i dalje bilo legalno, kada su mumije slali diljem svijeta. Nakon projekta Heartship, sjetila sam se mumificiranog muškarca – nazvala sam producente festivala i predložila da ga vratimo u Egipat. Misleći, lako!” Uopće nije bilo lako. Birokratski je bilo vrlo teško, dodaje. Cecil je vraćen u Egipat u prosincu 2024. godine. “Bilo je mnogo borbi oko toga… Nije posebno vrijedan ili glamurozan. Ne znamo mu ime, nema zlata na njemu, nije Tutankamon. Sveučilište je ponudilo da ga vrate kao poklon muzeju, no odgovorili su nam: ‘Ne želimo ga. Imamo ih previše.’” 

Čitav set birokratskih radnji da se vrati mumificirano tijelo u Egipat, bio je praćen nizom manjih umjetničkih intervencija. Svaki korak bio je pokušaj da mu se mikro ritualima vrati oduzeto – dostojanstvo, skrb, pažnja. “Najnevjerojatniji dio priče bio je kada sam krenula tražiti tijelo, misleći da je u Dublinu, da bih otkrila da je dvanaest godina bio pohranjen u restauratorskom centru na pet minuta od moje kuće”, opisuje umjetnica. Kada je mumificirano tijelo prenošeno iz restauratorskog ureda na Sveučilište, organiziran je prijevoz u pogrebnim kolima i uz mnogo cvijeća. Inspirirana egipatskim pogrebnim praksama, umjetnica je koristila pozlatu, konstruirajući ceremonijalnost.

“Morali su razdvojiti sarkofag i tijelo, pa smo pozlatili sanduk u koji su ga pohranili za transport. Svečano samo ga pozlatili, smjestili u pogrebna kola s poštovanjem i položili cvijeće oko njega, a onda ga vozili kroz divlji krajolik zapadne obale, gdje ja živim, sve do Sveučilišta u Corku, na jugu Irske. Ondje su ga čuvali još tri godine. Mislili smo uključiti neki performativni aspekt za kada sleti u Kairo, ali tada smo već izgubili ikakav poticaj, pa je samo preletio u sanduku na avionu. A onda je odvezen u stari muzej u Kairu. U savršenom svijetu, u idealnim okolnostima, sama bih otišla u Egipat s lopatom i vratila ga u njegovu grobnicu.”

S ne-ceremonijalnim završetkom projekta vraćanja tijela u Egipat, činilo joj se da čitav projekt traži ipak neki vid zatvaranja, neke radove koji bi istaknuli, dokumentirali proces, nastavili priču i interpretaciju pokušaja uspostavljanja srodstva, brige u procesu vraćanja ljudskih posmrtnih ostataka njihovom domu. Za Dorothy, nastala je praznina, koju je bilo potrebno ispuniti pričom, kako ne bi nestala zajedno s tijelom u tišini muzeja ili muzejskog skladišta u Kairu. Dvadesetominutni film Kinship: Home i istoimena knjiga bili su pokušaj da ga se simbolički zaštiti, ukrasi jezikom i učini prisutnim nakon što jednom bude predan institucijama u Egiptu.

“Ne znamo što je s njim. Pretpostavljamo da je sada ondje, ali ne znamo jesu li ikada otvorili sanduk. Ceremonija zbilja nije nastavljena. U početku sam mislila da će film biti dokumentarac, da ćemo dokumentirati razgovore s konzervatorima, arheolozima itd. Snimili smo dosta materijala ali na kraju smo se odlučili za kraću, poetičnu priču – da ponudimo kosti priče. Mislim da film priča priču.”

U popratnoj knjizi uključeni su tekstovi Edmunda de Waala, Hishama Matara, Sonali Deraniyagala i drugih, povezani s gubitkom ili izmještanjem, kao i fotografije iz posjeta Egiptu. Knjiga i film se, međutim prepliću – troje autora koji se pojavljuju u knjizi dali su svoj glas i svoje priče u filmu. ”Dva su pjesnika u knjizi. Jedna je Nadra Mabrouk, Egipćanka koja živi u New Yorku. U filmu, kada vozimo tijelo kroz irski krajolik, ona čita svoju pjesmu na arapskom, a snimci nismo dodali titlove. Najednom, kako se tijelo smješta u pogrebna kola čuje se tekst na arapskom koji govori o stranosti i izmještenosti. Onda je uključena još jedna predivna pjesma irskog pjesnika Johna FitzGeralda, koji je bio knjižničar na Sveučilištu gdje je tijelo čuvano, a koji je bio dobro upoznat s cijelom Cecilovom povijesti.”

Za Dorothy, čitav projekt i radovi koji nastaju, čin je i proces restitucije. Umjetnica inzistira na ovom izrazu; pitanje terminologije nikada nije samo formalno, odabir “restitucije” proizlazi iz feminističke i etičke pozicije. Kinship: Home nije o povratku predmeta u njegovu očevinu (repatrijacija), već vraćanju u prethodno stanje, ponovnom ustanovljavanju odnosa (od lat. re-statuere).

“Uvijek govorim o povratku tijela kao restituciji, a ne repatrijaciji. Muzealci često postanu nervozni oko mogućnosti da se sve vrati kući, ali ovdje je riječ o tijelu, a ne artefaktu. Riječ repatrijacija u sebi sadrži riječ ‘otac’. Kao žena, ne bih osobito koristila tu riječ. Restitucija je poput poklanjanja, darivanja zauzvrat. Restitucija je poput rekonstitucije, ona je ponovno građenje nečega, zar ne? Riječ je o mjestu počivanja tijela. Sahranjen je prije 2000 godina, u ptolomejskom periodu; zagrobni život mu je ometen i odveden je u Irsku prije stotinu godina, a sada se vratio kući.”

Raspravljamo o ulozi umjetnica, o izvanrednoj gesti njezinog projekta, o uspostavljanju, kako sama kaže, skrbi nad posmrtnim ostacima potpuno nepoznate osobe, uspostavljanja srodstva između nje i posmrtnih tijela osobe, koje razdvajaju tisućljeća, rod, i rasa, potpuno nadilazeći te kategorije. “Misle da je umro prirodnom smrću u svojim kasnim četrdesetima. Postoji teorija da je možda bio tebanski svećenik nižeg ranga, ali arheolozi smatraju da kartonaža s kojom je bio pokopan nije bila njegova. Netko mi je i spomenuo da ako je bio iz ptolomejskog razdoblja, mogao je biti ili Egipćanin ili Grk. Riječ srodstvo je vjerojatno prečesto korištena, ali mi se činila odgovarajućom u izrazima ljudskog prijateljstva. Zato smo se odlučili za taj naslov. Osjećali smo da je bitno pridodati i dom.”

Na samom kraju razgovora, Dorothy otvara svoju vlastitu ranjivost – strah od praznine nakon završetka projekta, pitanje što slijedi dalje. “Umjetnost nije stvar umijeća, mislim da je stvar otkrića. Nakon što je egipatski muškarac vraćen kući, najednom sam se osjećala ožalošćenom. Što ću sada? Morate vjerovati da će se vam se na kraju nešto samo od sebe predstaviti kao sljedeće.”

Zaključno dodaje: “Nikada se nisam bojala rada, čak ni u ranim radovima s kravljim vimenima – onda su ona bila poprilično šokantna. Danas više nisu toliko šokantna jer su ljudi izloženiji svemu i više ih nije lako šokirati. Kako itko može biti šokiran skulpturom od kravljih dojki kada svaki dan stvarnu brutalnost koja se događa u svijetu. Osobito u Gazi. Užasnuta sam pokoljem koji Izraelci ondje provode. Umjetnost je pokušaj bivanja otvorenim i oduševljenim ili užasnutim nečime. I onda pokušati to upregnuti. Nadate se da će vas iznenaditi. Nadate se da će se ta energija nastaviti dok ne umrete.“

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.