U medijskom kaosu koji nas okružuje, ne čudi da Ante misli da zna sve o radu udruga u kulturi. U politikantskim pokušajima “analiziranja” kulturnog sektora, u kojima se svjesno zanemaruje način funkcioniranja javnih natječaja i institucionalnih procedura kako bi se financiranje udruga prikazalo kao ideološki motivirano, njegovi se akteri svode na puko sredstvo manipulacije – osobito pred onima koji ne razumiju što kulturni rad uopće jest.

Takva retorika stvara začarani krug iz kojeg je teško izići: politička podijeljenost plodno je tlo za brzo širenje dezinformacija, koje potom dodatno raspiruju podjele i nagrizaju povjerenje u medije i institucije koje bi trebale držati društvo na okupu. Korak unatrag; da je Ante bio zainteresiran za razgovor, a ne za mansplaining jednoj radnici u kulturi, onda bi iz prve ruke mogao saznati precizne informacije. 

Nevidljivi procesi rada

Vrijeme u kojem živimo i radimo naziva se kognitivnim kapitalizmom; radi se o sustavu u kojem znanje, informacije i kreativnost postaju središnji proizvodni resursi. Najvrjedniji bi, barem u teoriji, trebao biti upravo onaj rad koji se ne može pospremiti na policu: ideja, koncept, inovacija, spoznaja, sposobnost da se misli drugačije. Sve što pokreće suvremeno društvo – od tehnologije do inovacija – dijelom počiva na takvom nevidljivom radu – na mišljenju, učenju, promišljanju. 

Naravno, ne radi se tu samo o apstraktnom “radu uma”, nego i o vrlo materijalnim, često brutalno potplaćenim oblicima rada koji taj sustav održavaju – od radnika Globalnog juga koji proizvode hardvere, moderiraju sadržaj ili treniraju algoritme, do logističkih i servisnih lanaca bez kojih tehnologija ne bi mogla funkcionirati. No čak i ako se zadržimo unutar konteksta suvremenih kulturnih institucija i umjetničkih praksi, nevidljivost kognitivnog rada ostaje strukturni problem.

Tako kad dođemo do umjetnosti, književnosti, teorije ili kustoskih praksi, znanje odjednom gubi svoju ekonomsku legitimnost. Kreativnost prestaje biti resurs i postaje “hir”. Intelektualni rad se banalizira do neprepoznatljivosti, kao da iza njega ne stoje godine obrazovanja, razvoj ideja, višemjesečna ili višegodišnja istraživanja, stalne revizije i spora kristalizacija misli – sve ono što prethodi “gotovom djelu”, a rijetko se prepoznaje kao rad. 

Budući da na takve oblike rada ne možemo primijeniti klasična ekonomska mjerila produktivnosti poput jasnog radnog vremena, broja proizvedenih jedinica ili neposrednog, kvantificiranog učinka, dolazi do krize samog pojma vrijednosti rada. Kako ističe filozof André Gorz u knjizi Nematerijalni rad: spoznaja, vrijednost i kapital (TIM press, 2015.), “spoznaju je, za razliku od općeg društvenog rada, nemoguće prevesti i mjeriti jednostavnim apstraktnim jedinicama. (…) Ona obuhvaća i označava veliku raznolikost heterogenih, to jest nesumjerljivih sposobnosti, među njima prosudbu, intuiciju, estetski ukus, razinu obrazovanja i informiranosti, sposobnost usvajanja i prilagodbe (…) od matematičkog računa do retorike i umijeća uvjeravanja sugovornika, od tehnoznanstvenog istraživanja do izuma estetskih normi.” 

Jeftina manipulacija i moralna panika

Intelektualni rad nije specifičnost kulturnog sektora, no kulturni i umjetnički rad u velikoj se mjeri temelji upravo na takvom tipu rada. Unatoč tome, postoji izostanak interesa za razumijevanje načina na koji nezavisni kulturni sektor funkcionira. U javnom prostoru to se najčešće očituje kroz kritike usmjerene na financiranje udruga u kulturi, pri čemu se intelektualni rad i usluge prikazuju kao nejasni i problematični, uz impliciranje netransparentnog trošenja javnih sredstava. Sve se to dodatno legitimira tvrdnjom da “nije riječ o ideološkom pitanju”, iako se u praksi problematiziraju upravo oni koje se bave temama poput rodne ravnopravnosti, migracija, LGBT prava ili antifašizma.

Kao sumnjiva ili neuobičajena prikazuje se čak i činjenica da se većina kulturne proizvodnje odvija kroz projekte, s velikim brojem vanjskih suradnika_ca i malim brojem stalno zaposlenih, iako je riječ o strukturnoj realnosti sektora s kojom su najmanje sretni oni koji u njemu rade. 

Sad bi možda valjalo načiniti kakav popis intelektualnih usluga ili pak detaljno razjasniti kako izgleda rad na jednoj izložbi ili kakvom umjetničkom festivalu – objasniti da svaki projekt treba prijaviti na natječaj za financiranje, pa zatim angažirati, idealno, producenta, tehničara, fotografa, snimatelja, dizajnera, kustosa, istraživača, lektora, prevoditelja, PR, administraciju i računovodstvo, među ostalim. I da sve te ljude treba platiti za njihov angažman. Ali, cilj “kritičara” nije razjasniti te procese nego stvoriti moralnu paniku jeftinim manipulacijama koje zapravo dovode u pitanje cjelokupnu realnost pa se više ne možemo dogovoriti što je istina i sama rasprava postaje nemoguća.

Umjesto razuma na snagu stupaju strah i ljutnja; informacijski se prostor razara preokretanjem činjenica, stvaranjem teorija zavjera, stvarajući podjelu na poželjne i nepoželjne.

Kultura kao destabilizirajuća sila

Iako takav diskurs možda nije otvoreno represivan, štetan je jer funkcionira po istim principima koje koje Jason Stanley opisuje u knjizi How Fascism Works: The Politics of Us and Them (Random House, 2018). Uvodi se, dakle, hijerarhija vrijednosti među građanima: jedni se prikazuju kao produktivni i korisni, dok se drugi guraju u kategoriju suvišnih, neozbiljnih ili se prikazuju kao teret sustava. Ta umjetna podjela stvara dojam da kultura nije jednako legitimna sastavnica društva kao, primjerice, ekonomija.

Kultura koja propituje društvene obrasce tretira se kao destabilizirajuća sila – nešto što “kvari mlade”, remeti tradiciju ili “nameće” nepoželjne ideje. To je način da se kritička misao svodi na devijaciju, a ne na nužan element demokratskog života. U takvom okviru raste i sumnja – iako optužbe nisu argumentirane, emocionalno su učinkovite jer potiču bijes i osjećaj nepravde.

Upravo zato takav diskurs ima ozbiljne posljedice: on proizvodi klimu nepovjerenja, delegitimizira kulturni sektor i potiče društvene podjele, koristeći pritom iste mehanizme koji obilježavaju autoritarne i isključive političke projekte. Kultura sama postaje laka meta masovnih zabluda i jeftinih podjela. Lakše ju je proglasiti prijetnjom kada ne priznajemo da bez rada u kulturi nema ni kritičkog društva, ni demokracije, ni sposobnosti da stvarnost sagledamo izvan onoga što nam je propisano.

U tom kontekstu, pitanje “A što ti zapravo radiš?” prestaje biti puka znatiželja i postaje simptom šireg društvenog nerazumijevanja. Kulturni rad nije hobi, nije slobodno vrijeme koje se slučajno prelilo u profesiju, niti je parazitiranje na javnim sredstvima. Riječ je o radu koji proizvodi javno dobro: kritičko mišljenje, simboličke okvire, kolektivnu memoriju, prostore dijaloga i otpora. Odvija se sporo, u periodima prividne neproduktivnosti, nakon kojih se kondenzira “rezultat” – tekst, izložba, knjiga, film, predavanje ili koncept. No ti se rezultati često promatraju kao spontani bljeskovi inspiracije, a ne kao ishod dugotrajnog i složenog intelektualnog ulaganja. Upravo zato što djeluje indirektno i bez trenutnog, kvantificiranog učinka, takav oblik rada ima potencijal dugoročno mijenjati društvo.

Odbacivanje kritičkog i kreativnog rada kao “suvišnog” ili “neozbiljnog” nije slučajno; to je instrument kontrole i očuvanja statusa quo. I zato se, iznova i iznova, napada kultura. Jer umjetnice, pisci, performerice, kustosi, istraživačice – svi mi imamo jednu opasnu karakteristiku – možemo zamisliti drugačije društvo. A tko može zamisliti drukčije društvo, može ga poželjeti. A tko ga poželi – možda će ga jednom i tražiti. Zaštita kulturnog rada stoga znači i očuvanje prostora za kritičko mišljenje, pluralizam i refleksiju, a time i osnovnih kapaciteta društva da sagleda, propituje i mijenja vlastitu stvarnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na sličan je način u svibnju objavljen i poziv za predlaganje članova vijeća, upućen ustanovama u kulturi, umjetničkim organizacijama i udrugama te drugim pravnim i fizičkim osobama koje djeluju u području kulture i umjetnosti. Umjesto da bude istaknuta na naslovnoj stranici Ministarstva, u skladu s ranijom praksom, objava je bila smještena u manje vidljivu kategoriju “Javni pozivi” unutar zasebne rubrike “Natječaji”. Već je tada otvoreno pitanje transparentnosti postupka, koje se sada ponovno javlja i u kontekstu objave novih sastava kulturnih vijeća.

Zadaća kulturnih vijeća, kako ih definira Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, jest predlaganje ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenje te, prije svega, vrednovanje programa i projekata od interesa za Republiku Hrvatsku. U praksi to znači da vijeća razmatraju prijave pristigle na javni poziv, a na temelju njihovih preporuka ministrica donosi konačne odluke o financiranju. Svako vijeće ima pet članova_ica, od kojih je jedan predsjednik_ca, a mandat im traje četiri godine. Zakon također propisuje da prilikom imenovanja ministrica treba voditi računa o stručnoj kompetenciji članova_ica i njihovoj ravnomjernoj regionalnoj zastupljenosti.

Od šest vijeća koja djeluju pri Ministarstvu, za nezavisnu kulturnu scenu posebno je relevantno ono za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse. Za razliku od područja poput književnosti, glazbe, dramske ili vizualne umjetnosti, jasno definiranih kroz disciplinarne podjele, ova kategorija otvara prostor za programe koji ih nadilaze i nastaju na sjecištima umjetničkih praksi. U uvjetima poziva ističu se, primjerice, istraživački procesi koji uključuju nove tehnologije i teorijska znanja, a posebno se vrednuju pristupi koji unose element inovativnosti i eksperimenta i otvaraju participativne formate usmjerene prema novim skupinama publike.

U novi saziv Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse imenovani su: Martina Gojčeta Silić, prodekanica za međunarodnu i međuinstitucijsku suradnju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, ujedno predsjednica Vijeća; Jelena Tamindžija Donnart, kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik; Goran Galić, glavni urednik Vijenca; Emina Berbić Kolar, dekanica Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku; te ravnatelj HNK Šibenik Jakov Bilić.

Predsjednica Kulturnog vijeća za dramsku i plesnu umjetnost je teatrologinja Martina Petranović, znanstvena savjetnica na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a. Uz nju, članovi su kazališna redateljica Nenni Delmestre, bivša ravnateljica Drame HNK-a Split; Marin Blažević, bivši intendant HNK-a Ivan pl. Zajc u Rijeci, koji je prije toga predavao na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji u Zagrebu; glumica Sandra Lončarić, dugogodišnja članica Drame HNK-a Osijek; te glumac Ivica Pucar, član ansambla Gradskog dramskog kazališta Gavella.

U Kulturnom vijeću za glazbenu i glazbeno-scensku umjetnost predsjednica je muzikologinja Hana Breko Kustura, znanstvena suradnica u stalnom zvanju na HAZU-u i redovna profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu specijalizirana za srednjovjekovnu glazbu. Uz nju, u vijeću su dirigentica Antoaneta Radočaj Jerković, redovita profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje predaje kolegije iz područja zborske umjetnosti, dirigiranja i glazbene pedagogije; Filip Pavišić, dirigent u Operi HNK-a Osijek i bivši ravnatelj Opere te kuće; pijanistica Tamara Jurkić Sviben, prodekanica za znanost, umjetnost i suradnju na Učiteljskom fakultetu, pročelnica Odjela za glazbu Matice hrvatske, ujedno dugogodišnja urednica glazbene rubrike časopisa Vijenac; te jazz glazbenik i skladatelj, dugogodišnji član Jazz orkestra HRT-a Miro Kadoić.

Sastav Kulturnog vijeća za vizualne umjetnosti predvodi Gordana Bakić, slikarica i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te redovita članica Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a. Uz nju, članovi su viša kustosica-pedagoginja Kristina Delalić Vetengl iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku; kipar Ivan Fijolić; slikar i profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu Viktor Popović; te povjesničarka umjetnosti Anita Ruso Brečić, viša asistentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje predaje kolegije iz područja renesanse i baroka, ujedno i kreatorica platforme Moje! za posredovanje u umjetninama.

Predsjednica Vijeća za knjigu i nakladništvo je Zrinka Stričević Kovačević, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Katedra za slovački jezik i književnost), članica Hrvatskog filološkog društva i Odjela za književnost Matice hrvatske. Članovi su viša lektorica na Odsjeku za talijanistiku Ana Badurina, prevoditeljica i bivša predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca; akademik Ratko Cvetnić, pisac i član Razreda za književnost HAZU-a; Sanja Roić, redovna profesorica na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Snježana Šetka, predsjednica ogranka Matice hrvatske u Splitu i dugogodišnja novinarka i urednica Slobodne Dalmacije, gdje je uređivala posebno izdanje Europa namijenjeno hrvatskoj dijaspori te pisala i uređivala sadržaje na vjerskom portalu Misija.

Konačno, Kulturno vijeće za kulturno-umjetnički amaterizam čine Katarina Bušić, muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju u Zagrebu i predsjednica Upravnog vijeća Ansambla LADO; Tomislav Habulin, glazbeni pedagog i voditelj pjevanja u zboru “Ivan Goran Kovačić”; trombonist i skladatelj Vanja Lisjak; Krunoslav Šokac, plesač i pjevač tradicijske glazbe, do 2024. umjetnički voditelj Ansambla LADO; te Tvrtko Zebec, etnolog specijaliziran za tradicijske plesove, znanstveni savjetnik u Institutu za etnologiju i folkloristiku i umjetnički voditelj Međunarodne smotre folklora u Zagrebu.

Ovaj će sastav kulturnih vijeća u narednom razdoblju imati ključnu ulogu u oblikovanju kulturnih politika i usmjeravanju budućeg financiranja, a prva prilika za to bit će Javni poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi za 2026. godinu, otvoren do 8. listopada u 17 sati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Centar CULTURELINK pokrenut je 2024. godine kako bi se formaliziralo postojeće istraživačko nasljeđe IRMO-a temeljeno na angažmanu Odjela za kulturu i komunikacije u koordiniranju Svjetske mreže Culturelink za istraživanje i suradnju u području kulturnog razvoja. Ujedno, osnivanjem centra želi se dodatno potaknuti međunarodna suradnja istraživačica i istraživača u procesima istraživanja kulture, kulturnih politika i održivog kulturnog razvoja, kako bi se ojačala prisutnost te prepoznatljivost kvalitete istraživačkog djelovanja znanstvenika IRMO-a na međunarodnoj razini.

Broj mjesta je ograničen, stoga je potrebno unaprijed potvrditi dolazak putem e-maila do 2. prosinca.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Organizacije promatrači svoja će stajališta moći izraziti na sastancima upravljačkih tijela Konvencije koji se održavaju prije sjednica te će biti pozvane da sudjeluju na petom Forumu civilnog društva koji se sastaje svake dvije godine.

Više informacija o proceduri prijave i kriterijima prihvatljivosti dostupno je ovdje.

Prijave su otvorene do 15. prosinca.

“Sudbina slika odražava tragičnu povijest obitelji Reichsmann, židovske zajednice, ali i nedoumice hrvatskog društva”, stoji u priopćenju NMMU-a. Slike je, naime, 1946. godine Muzeju predalo Ministarstvo za nauku i kulturu u ime Države kao vlasnika slika, nakon što ih je od Marijana Polića preuzela poslijeratna Komisija za sakupljanje i čuvanje kulturnih spomenika i starina. Marijanu Poliću slike je na pohranu i čuvanje predala obitelj Reichsmann nakon što im je NDH oduzela svu imovinu. Supružnici Reichsmann ubijeni su u Auschwitzu.

Tadašnja uprava Muzeja slike nije inventirala u muzejsku zbirku, već u Knjigu pohrane što je uvelike olakšalo pravni put povratu umjetnina na zahtjev obitelji. Cijeli proces je nažalost trajao preko 70 godina. “NMMU slijedi važeće propise i zakone, te i ovom prilikom ističe važnost pravnog uređenja povrata umjetnina nepravedno oduzetih u Drugom svjetskom ratu i poraću kao temeljnu civilizacijsku, etičku i stručnu obvezu”, ističu. Slične procese utvrđivanja vlasništva umjetnina za koje postoji osnovana sumnja da su nepravedno oduzete tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća trebali bi započeti i muzeji diljem Hrvatske, prije svega oni koji sudjeluju u pilot-projektu Ministarstva kulture i medija posvećenog ovoj temi, a među kojima je i NMMU.

Prema informacijama dostupnima na stranicama Ministarstva, u projekt su uključeni muzeji s već sređenom dokumentacijom i iskustvom u utvrđivanju podrijetla umjetnina i/ili njihova transfera. Dugoročni cilj, uz izradu strategije i razvoj metodologije za sustavno istraživanje provenijencije umjetnina u hrvatskim muzejima, uključuje i poboljšanje pravnog okvira za postupanje s konfisciranim umjetninama. Upravo u pravnom okviru leži ključni problem povrata imovine – naime važeći Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, iako omogućuje utvrđivanje privatnog vlasništva nad zaštićenim kulturnim dobrima, ista ne tretira kao običnu imovinu i ne dozvoljava izdvajanje umjetničkih djela koja se nalaze u muzejskim zbirkama.

Iako je i posao utvrđivanja porijekla umjetnina u kompleksnim i zapuštenim muzejskim sustavima poput hrvatskog značajan iskorak, bez izmjene ovakvog zakonodavnog okvira povrat imovine neće se dogoditi u punom obujmu. Umjesto toga, ostat će na pojedinačnim primjerima poput ovog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji je imao sretnu okolnost da otuđene umjetnine nisu zavedene u muzejsku zbirku. Osim toga, tema restitucije muzejskih predmeta otvara kompleksno područje u kojem u pitanju nije samo imovina stradalih Židova, već i kolonijalni muzeji, nacionalizirana imovina i vlasništvo nad kulturnom baštinom, o čemu više možete čitati u tekstu Josipe Lulić.

Udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, Školicu organizira od 2009. godine kako bi mladim autorima i autoricama omogućila prostor za produkciju novinarskih tema iz područja suvremene kulture i umjetnosti te pridonijela raznolikosti medijskih uvida u njih.

Petnaesti ciklus Školice počinje 2. listopada 2023. i traje do 31. siječnja 2024. godine. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u Klubu Mama i prostorima nezavisne kulture u centru Zagreba, a detaljan raspored i program polaznice_i će dobiti pri prvom susretu. 

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od četiri tematske cjeline: nezavisna kulturna scena (kulturne politike te prakse i modeli razvijani u polju), medijska pismenost (kritičko čitanje medija, transformacije medija i fact-checking), suvremena umjetnost (angažirane, eksperimentalne i kritičke umjetničke i kustoske prakse) te proizvodnja medijskog sadržaja (praktičan novinarski rad i objavljivanje radova). 

Četiri cjeline podijeljene su na predavanja, radionice/praktikume i mentorirani rad. Predavači_ce i voditeljice_i radionica istaknuti_e su kulturni_e radnice_i, istraživačice_i, novinarke_i te kustosice i umjetnice_i: Vesna Vuković, Lea Vene, Tihana Bertek, Miona Muštra, Una Bauer, Igor Ružić, Nebojša Slijepčević, Iva Nerina Sibila, Davorka Begović, Jaka Primorac, Luka Ostojić, Barbara Matejčić, Matija Mrakovčić, Katerina Duda i Klara Berdais. Mentorsku podršku polaznicima_ama, za vrijeme i nakon trajanja programa, pružat će uredništvo Kulturpunkta.

Prijava za edukacijski program treba sadržavati kratki životopis i kontakt podatke (e-mail, broj mobitela), motivacijsko pismo (do 1800 znakova) te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture (od 1800 do 2700 znakova). Prijave treba slati na adresu elektroničke pošte s naslovom “Prijava za Školicu”, najkasnije do 18. rujna 2023. u 24 sata.

Na istu adresu možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program.

Kulturpunktova novinarska školica primit će do 15 polaznika, a svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 25. rujna 2023.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.

Udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, Školicu organizira od 2009. godine kako bi mladim autorima i autoricama omogućila prostor za produkciju novinarskih tema iz područja suvremene kulture i umjetnosti te pridonijela raznolikosti medijskih uvida u njih.

Petnaesti ciklus Školice počinje 2. listopada 2023. i traje do 31. siječnja 2024. godine. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u Klubu Mama i drugim prostorima nezavisne kulture u centru Zagreba, a detaljan raspored i program polaznice_i će dobiti pri prvom susretu. 

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od četiri tematske cjeline: nezavisna kulturna scena (kulturne politike te prakse i modeli razvijani u polju), medijska pismenost (kritičko čitanje medija, transformacije medija i fact-checking), suvremena umjetnost (angažirane, eksperimentalne i kritičke umjetničke i kustoske prakse) te proizvodnja medijskog sadržaja (praktičan novinarski rad i objavljivanje radova). 

Četiri cjeline podijeljene su na predavanja, radionice/praktikume i mentorirani rad. Predavači_ce i voditeljice_i radionica istaknuti_e su kulturni_e radnice_i, istraživačice_i, novinarke_i te kustosice i umjetnice_i: Vesna Vuković, Lea Vene, Tihana Bertek, Miona Muštra, Una Bauer, Igor Ružić, Nebojša Slijepčević, Iva Nerina Sibila, Davorka Begović, Jaka Primorac, Luka Ostojić, Barbara Matejčić, Matija Mrakovčić, Katerina Duda i Klara Berdais. Mentorsku podršku polaznicima_ama, za vrijeme i nakon trajanja programa, pružat će uredništvo Kulturpunkta.

Prijava za edukacijski program treba sadržavati kratki životopis i kontakt podatke (e-mail, broj mobitela), motivacijsko pismo (do 1800 znakova) te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture (od 1800 do 2700 znakova). Prijave treba slati na adresu elektroničke pošte s naslovom “Prijava za Školicu”, najkasnije do 18. rujna 2023. u 24 sata.

Na istu adresu možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program.

Kulturpunktova novinarska školica primit će do 15 polaznika, a svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 25. rujna 2023.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.

Kao značajan pomak istaknuto je povećanje budžeta za kulturu koji je konačno prešao 1 % – konkretno, u 2023. godini izdavanja za kulturu iznose 1.37 % državnog proračuna. Najveći dio tog povećanja, istaknula je i sama ministrica, odnosi se na sredstva namijenjena obnovi od potresa, pa je pitanje je li riječ o trajnom porastu ili jednokratnom priljevu sredstava iz Fonda solidarnosti. Kako bilo, povećanje ukupnog budžeta utjecalo je i na porast proračunskih sredstava više-manje na svim programskim aktivnostima, u prosjeku oko 20 % u odnosu na prethodnu godinu. Iz Ministarstva su se pohvalili i vraćanjem prakse objave rezultata za sljedeću godinu prije isteka tekuće, iznimno značajne za osiguravanje plaća i pravovremeno planiranje aktivnosti, koja svakako predstavlja napredak u odnosu na prošlogodišnji slučaj kada se u nekim područjima rezultate Javnog poziva u kulturi čekalo i do svibnja. 

U skladu s uvriježenom praksom inventure na koncu stare i pogleda u ono što nas čeka u godini pred nama, zavirili smo u rezultate Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi RH kako bismo ustanovili na koji način će se povećanje programskih sredstava odraziti na kulturni sektor, prije svega na njegov vaninstitucionalni dio. U tom smislu, kao prvi korak nameće se analiza rezultata za programsku djelatnost dosad znanu kao Inovativne umjetničke i kulturne prakse, koja je spomenutom promjenom Zakona o kulturnim vijećima preimenovana u Interdiciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse. Riječ je o segmentu ključnom za nezavisnu kulturnu scenu kroz koji se financira gotovo sva profesionalna produkcija koja izlazi iz okvira institucionalno afirmirane umjetnosti i kulture, a kontinuirano predstavlja jedno od najslabije financiranih kulturno-umjetničkih područja. Osim promjene naziva, značajno je izmijenjena i sadržajna struktura programske djelatnosti, a ta je promjena, navodi se u pojašnjenju uz objavljene rezultate, proizašla iz nastojanja Ministarstva da “formalno ujedini pojedina područja kulturnog izraza u programskom i financijskom smislu”. Tako su programi suvremenog cirkusa pridruženi suvremenom plesu i pokretu, programi rock glazbe programskoj djelatnosti glazbene umjetnosti, dok su cjelogodišnji galerijski programi upućeni na prijavu u programskoj djelatnosti vizualnih umjetnosti.

Već prvi pogled na budžet nove-stare programske djelatnosti dovoljan je za reguliranje očekivanja: iznosi nešto manje od 5,5 milijuna kuna, odnosno čak je za 1,67 milijuna kuna niži od prošlogodišnjeg. Tim sredstvima financirat će se 307 projekata, među kojima su cjelogodišnji programi, umjetnička istraživanja i produkcije, razvoj i produkcija projekata mladih umjetnika_ca do 30 godina, festivali i manifestacije te edukativni programi. Drastičan rez u njihovom financiranju poprima još alarmantnije razmjere kada se usporedi s ostalim programskim područjima koja sva redom bilježe rast, ponegdje i značajan. U tom smislu, pokazuje se da je najava rasta proračunskih sredstava više-manje na svim programskim aktivnostima prilično točna: više imaju sve kulturno-umjetničke djelatnosti financirane u okviru Poziva za javne potrebe u kulturi, izuzev Interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi koje na raspolaganju imaju točno 1.667.000,00 kuna manje. 

Ako logiku za rezanje tražimo u prelijevanju budžeta u druga programska područja kojima su pridružene djelatnosti nekada financirane u okviru Inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi, nećemo daleko dospjeti. Podsjetimo za početak da su programi rock i klupske glazbe Inovativnima pripojeni 2016. godine, kada je njihov ukupni proračun bio nešto više od 7 milijuna kuna. Iduće godine, kao rezultat političkog obračunavanja ministra Hasanbegovića s nezavisnom scenom taj je budžet srezan za pola milijuna kuna, odnosno iznosio je oko 6,5 milijuna kuna. Danas, pet godina kasnije, Interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakseraspolažu s milijun kuna manje nego te postpotopne 2017. godine. S druge strane, kategorija glazbene i glazbeno scenske umjetnosti uvećana je za više od 3 milijuna kuna, vizualne djelatnosti za 1,16 milijuna, a slično povećanje – 1,10 milijun kuna – bilježi područje suvremenog plesa i pokreta te suvremenog cirkusa. Svakako je riječ o dobrodošlim ulaganjima, posebno kada su u pitanju iznimno fragilni sektori kao što su suvremeni ples i cirkus, koja pokazuju da novca ima, samo je pitanje političke volje i odluke na koji način će se raspodijeliti. 

Kada je riječ o Interdisciplinarnim i novim kulturnim i umjetničkim praksama, ta raspodjela već godinama izgleda više-manje isto. Najveća dotacija za pojedinačni program iznosi 150 tisuća kuna, ukupno je tek sedam potpora iznad 50 tisuća kuna, dok se glavnina potpora kreće u iznosu od 5 do 25 tisuća kuna, u što su uključeni i cjelogodišnji programi. Uz mizerne iznose odobrenih programa zabrinjava i broj onih koji su odbijenih – bez financiranja je ostalo njih čak 171, između ostalog i neki od najdugovječnijih programa nezavisne kulture. Neki od njih zasigurno su prikladni za financiranje u područjima glazbeno-scenske, odnosno vizualne djelatnosti, no za dio je uistinu nemoguće razaznati kriterije na temelju kojih je donesena odluka o prestanku financiranja. A upravo na detaljno definirane kriterije za vrednovanje programa poziva se Ministarstvo u objavi rezultata, navodeći kako uključuju “relevantnost i refleksivnost u odnosu na trenutne društvene pojave i suvremeni umjetnički kontekst, upotrebu novih i inovativnih jezika suvremene umjetnosti, primjenu novih tehnologija i teoretskih istraživanja u programu, interdisciplinarni/transdisciplinarni pristup u istraživanju i produkciji rada, a posebno se vrednuje distribucija programa i uspostava mreže dugoročnih partnerstava koja će omogućiti široku dostupnost programa”.

S obzirom na to da uz rezultate Poziva nisu priloženi sažeci prijava, nemoguće je ocijeniti u kojim je točkama program poput Ljetnog bećarca podudaran, a u kojima primjerice Močvarni dnevni boravak odstupa od navedenih kriterija. Pregledom rezultata razaznajemo samo da je, između ostalog, Udruženju za razvoj kulture odbijen i diskurzivni program Turbina – turbo tribina, da Kulturtreger nije dobio potporu za Booksu u parku, a bez financiranja su ostali i dugovječni edukativni programi poput Škole suvremene humanistike i Kulturpunktove novinarske školice. Bez jasne objave kriterija prema kojima se programi vrednuju i objašnjenja odluke Vijeća, ostaje samo nagađati o mogućim razlozima odbijanja ovih i brojnih drugih programa organizacija i pojedinaca koji su se dokazali dugogodišnjim radom na nezavisnoj kulturnoj sceni. 

Na koncu, još više od ukidanja potpora pojedinačnim programima zabrinjava kontinuitet njihova usitnjavanja. Sceni koja se u proizvodnji i distribuciji programa dominantno oslanja na podršku Ministarstva, potpore koje u prosjeku iznose manje od 18 tisuća kuna više nisu dostatne ni za puko preživljavanje. S druge strane, Ministarstvo očito (selektivno) prepoznaje da kulturno polje raste i da njegov razvoj treba pratiti većim ulaganjima, pogotovo u kontekstu bujajuće inflacije i rekordnog rasta troškova hladnog pogona. Prepoznaje to više-manje u svim područjima kulturno-umjetničkog stvaralaštva, osim u onom kojeg obilježava kritičnosti i “refleksivnost u odnosu na trenutne društvene pojave i suvremeni umjetnički kontekst”. Hoće li nezavisna scena i ovog puta rezove prebroditi daljnjom samoeksploatacijom (pod uvjetom da još ima što za eksploatirati) ili će organizirano reagirati na jasnu poruku iz Runjaninove, ostaje za vidjeti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Različiti načini organiziranja i financiranja kulturne suradnje bili su teme panela Institucionalni okviri regionalne kulturne suradnje, na kojem su sudjelovale Alice de Prascau iz Francuskog instituta i Fanny Bouquerel iz Fondacije Roberto Cimetta, a objema se pridružila moderatorica Polona Torkar iz Društva Asociacija. Alice de Prascau je opisala osnove funkcioniranja Francuskog instituta koji – unatoč direktnom financiranju iz javnih sredstava francuske države – posljednjih godina doživljava smanjenje budžeta, dok je Fanny Bouquerel govorila o različitim kulturnim sustavima u EU, kao i ograničenim kapacitetima europskih fondova za oblikovanje kulturnih politika. Naime, ingerenciju nad kreiranjem kulturnih politika imaju ministarstva kulture država članica EU, dok europski fondovi uglavnom služe kao važan izvor financija, ali bez uzimanja u obzir specifičnih konteksta i organskih suradnji. Zbog potrebe za izmjenom takvog odozgo-prema-dolje modela, Bouquerel je upozorila na značaj grassroots savezništva kao jedinog jamstva stabilnosti organizacija, kao i jačanja njihovih kapaciteta za zagovaračke aktivnosti. Popratna rasprava iskristalizirala je ideju različitih Europa – drugim riječima, potrebu da se kulturne politike donose po participativnom grassroots modelu koji bi uvažavao specifičnosti različitih regija i organskih suradnji koje na tim prostorim nastaju.

Jedna od osnivačica Kooperative, Milica Pekić, u svom se pak predavanju osvrnula na proteklih deset godina zajedničkog rada i postignuća platforme. Iako jedan od glavnih ciljeva – osnivanje regionalnog fonda za programsku razmjenu – još uvijek nije ostvaren, i iako, kako kaže Pekić, “još uvijek nemamo stabilnu financijsku potporu za regionalnu produkciju, suradnju i razmjenu, ono što je Kooperativa omogućila mreža je čvrstih društvenih odnosa, veza, partnerstava i prijateljstava. Imamo međusobno povjerenje i poštovanje za sav rad koji smo zajedno stvorili, iskustvo zajedništva i jedinstveno znanje i organizacijske modele koje smo stvorili kroz suradničku praksu”. Nezavisna scena laboratorij je novih modela udruživanja, upravljanja i suradnje kojima se reimaginira koncept javnog dobra, zaključila je Pekić.

Na panelu Prema otpornosti: izgradnja suradnje odozdo prema gore, održanom tijekom drugog dana foruma, Ana Abramović, predstavnica mreže Klubtura, opisala je programe razmjene i suradnje koje mreža provodi, kao i njihov participativni proces odabira projekata u koji su uključeni i članovi mreže i prijavitelji. Proširujući temu participativne dodjele bespovratnih sredstava, Carmen Dupont predstavila je publici Fund Action – živi eksperiment koji okuplja organizacije koje distribuiraju sredstva u zajednici aktivista. Kooperativa, koju je predstavljala njezina koordinatorica Tihana Pupovac, prezentirala je neke od problema s kojima se platforma suočava u pokušaju osnivanja fonda za potporu kulturnoj suradnji u regiji u kojoj su, unatoč svim poteškoćama, desetljećima uspješno održavane suradnje u području kulture. Naposljetku, uključena kao inicijator različitih aktivnosti usmjerenih na održavanje mobilnosti umjetnika i kulturnih djelatnika, Marie Le Sourd iz mreže On the Move podsjetila je na problem prekarne pozicije svih onih koji rade u kulturnom sektoru. U raspravi koju je moderirao Luka Knežević Strika, član upravnog odbora Kooperative, naglašena je nužnost rada na ukidanju rigidnosti projektne logike i razvijanju novih modela raspodjele bespovratnih sredstava, da se ne bi dogodilo, kako je to rekao Knežević Strika, da “dok mi hakiramo sustav, sustav ne hakira nas”.

Kulturpunktova novinarska školica besplatan je, jednosemestralni edukacijski program u sklopu kojeg mladi od 18 do 30 imaju priliku usvojiti temeljne vještine novinarskog i spisateljskog zanata te ključna znanja o suvremenim kulturnim i umjetničkim praksama.

Udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, organizira Školicu od 2009. kako bi mladim autorima omogućila prostor za produkciju novinarskih tema iz područja suvremene kulture i umjetnosti te pridonijela raznolikosti medijskih uvida u njih.

Četrnaesti ciklus Školice počinje 3. listopada 2022. i traje do veljače 2023. godine. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u prostorima nezavisne kulture u centru Zagreba, a detaljan raspored i program polaznici će dobiti pri prvom susretu. 

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od četiri tematske cjeline: nezavisna kulturna scena (kulturne politike te prakse i modeli razvijani u polju), medijska pismenost (kritičko čitanje medija, transformacije medija i fact-checking), suvremena umjetnost (angažirane, eksperimentalne i kritičke umjetničke i kustoske prakse) te proizvodnja medijskog sadržaja (praktičan novinarski rad i objavljivanje radova). 

Četiri cjeline podijeljene su na predavanja, radionice/praktikume i mentorirani rad. Predavači i voditelji radionica istaknuti su kulturni radnici, istraživači i predavači te kustosi i umjetnici. Predavanja će održati Vesna Vuković, Lea Vene, Una Bauer, Nebojša Slijepčević, Ana Fazekaš, Iva Nerina Sibila i Davorka Begović, dok praktikume usmjerene na različita umjetnička područja te mentorski rad na tekstovima polaznika vode Nina Čalopek, Igor Ružić, Miona Muštra i Lujo Parežanin. 

Prijava za edukacijski program treba sadržavati kratki životopis i kontakt podatke (e-mail, broj mobitela), motivacijsko pismo (do 1800 znakova) te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture (od 1800 do 2700 znakova). 

Prijave treba slati na adresu elektroničke pošte s naslovom “Prijava za Školicu”, najkasnije do 18. rujna 2022. u 24 sata.

Na istu adresu možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program.

Kulturpunktova novinarska školica primit će do 15 polaznika, a svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 26. rujna 2022.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.