Udruga Kurziv od 2009. godine provodi ovaj interdisciplinarni edukacijski program koji integrira znanja, teorije i vještine potrebne za buduće djelovanje u sektoru kulture i medija. U prethodnih sedamnaest ciklusa obrazovano je preko 220 polaznika_ca, a u anketi provedenoj među bivšim polaznicima, čak 80 % ispitanika je potvrdilo izniman utjecaj programa na njihov daljnji rad.

Nove ideje, nove suradnje

Program se iz ciklusa u ciklus prilagođava interesima novih generacija, a ovogodišnji donosi dvije novosti. Završni rad po prvi se put, osim u obliku novinarskog teksta, može izraditi i kao prijedlog koncepta kulturnog programa. Osim toga, Školica ove godine surađuje s kustoskom školom World of Art koju organizira Centar za suvremenu umjetnost SCCA-Ljubljana, a čija će odabrana predavanja biti otvorena polaznicama. Školicu će upotpuniti i niz javnih predavanja, o kojima ćemo više detalja objaviti tijekom ciklusa.

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od predavanja o nezavisnoj kulturnoj sceni i kulturnim politikama, medijskoj pismenosti te suvremenoj umjetnosti. Program tijekom cijelog trajanja uključuje radionice i praktični rad.

Novi ciklus Kulturpunktove novinarske školice počinje 28. rujna 2026.

Semestar ispunjen teorijskim i praktičnim znanjem

Praktikume vode istaknute kulturne i medijske radnice Barbara Matejčić (novinarstvo i autorski rad), Matija Mrakovčić (kulturne politike), Višnja Pentić (film), Tihana Bertek (vizualne umjetnosti), Antonio Pošćić (glazba), Igor Ružić i Una Bauer (izvedbene umjetnosti), te urednički i mentorski tim portala Kulturpunkt.hr.

Predavački i praktični dio programa traje do 21. prosinca 2026. godine, a tijekom siječnja 2027. polaznice izrađuju završne radove uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta, odnosno tima udruge Kurziv. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u prostoru kluba MaMa, a detaljan raspored i program polaznice će dobiti pri prvom susretu. 

Prijave za program šalju se putem ONLINE OBRASCA do 15. rujna 2026. u 23.59.

Što sve treba za prijavu?

Prijava za edukacijski program treba sadržavati: kontakt podatke, kratki životopis, motivacijsko pismo te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture i/ili medija (može biti prethodno napisan i/ili objavljen). Autorski osvrt služi procjeni interesa kandidata i poznavanja kulturnog i medijskog polja te se neće procjenjivati žanr, fokus ili prethodno objavljivanje teksta.

Na adresu novinarska.skolica@gmail.com možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program, a 9. rujna 2026. u 13 sati održat će se info-sat o pozivu na kojem ćemo odgovoriti na sva vaša pitanja – spojiti se možete putem POVEZNICE.

Svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 21. rujna 2026.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova i Europske unije (program Erasmus+).

Od 2022. godine Školica nosi oznaku sustava SKOCKANO – Standard Kvalitete Organizacija Civilnog društva Konstruktivno Angažiranih u Neformalnom Obrazovanju.

PODACI O PRISTUPAČNOSTI: Redovni susreti, uz nekoliko iznimaka, održavaju se u prostoru bez stepenica koji je pristupačan osobama u invalidskim kolicima. Za sve sudionike_ce kojima je to potrebno osigurana je fizička asistencija.

Financirano sredstvima Europske unije. Iznesena mišljenja i stavovi odražavaju isključivo stav autora i ne moraju se podudarati sa stavovima Europske unije ili Agencije za mobilnost i programe Europske unije. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje bespovratna sredstva ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Udruga Kurziv od 2009. godine provodi ovaj interdisciplinarni edukacijski program koji integrira znanja, teorije i vještine potrebne za buduće djelovanje u sektoru kulture i medija. U prethodnih sedamnaest ciklusa obrazovano je preko 220 polaznika_ca, a u anketi provedenoj među bivšim polaznicima, čak 80 % ispitanika je potvrdilo izniman utjecaj programa na njihov daljnji rad.

Nove ideje, nove suradnje

Program se iz ciklusa u ciklus prilagođava interesima novih generacija, a ovogodišnji donosi dvije novosti. Završni rad po prvi se put, osim u obliku novinarskog teksta, može izraditi i kao prijedlog koncepta kulturnog programa. Osim toga, Školica ove godine surađuje s kustoskom školom World of Art koju organizira Centar za suvremenu umjetnost SCCA-Ljubljana, a čija će odabrana predavanja biti otvorena polaznicama. Školicu će upotpuniti i niz javnih predavanja, o kojima ćemo više detalja objaviti tijekom ciklusa.

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od predavanja o nezavisnoj kulturnoj sceni i kulturnim politikama, medijskoj pismenosti te suvremenoj umjetnosti. Program tijekom cijelog trajanja uključuje radionice i praktični rad.

Novi ciklus Kulturpunktove novinarske školice počinje 28. rujna 2026.

Semestar ispunjen teorijskim i praktičnim znanjem

Praktikume vode istaknute kulturne i medijske radnice Barbara Matejčić (novinarstvo i autorski rad), Matija Mrakovčić (kulturne politike), Višnja Pentić (film), Tihana Bertek (vizualne umjetnosti), Antonio Pošćić (glazba), Igor Ružić i Una Bauer (izvedbene umjetnosti), te urednički i mentorski tim portala Kulturpunkt.hr.

Predavački i praktični dio programa traje do 21. prosinca 2026. godine, a tijekom siječnja 2027. polaznice izrađuju završne radove uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta, odnosno tima udruge Kurziv. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u prostoru kluba MaMa, a detaljan raspored i program polaznice će dobiti pri prvom susretu. 

Prijave za program šalju se putem ONLINE OBRASCA do 15. rujna 2026. u 23.59.

Što sve treba za prijavu?

Prijava za edukacijski program treba sadržavati: kontakt podatke, kratki životopis, motivacijsko pismo te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture i/ili medija (može biti prethodno napisan i/ili objavljen). Autorski osvrt služi procjeni interesa kandidata i poznavanja kulturnog i medijskog polja te se neće procjenjivati žanr, fokus ili prethodno objavljivanje teksta.

Na adresu novinarska.skolica@gmail.com možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program, a 9. rujna 2026. u 13 sati održat će se info-sat o pozivu na kojem ćemo odgovoriti na sva vaša pitanja – spojiti se možete putem POVEZNICE.

Svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 21. rujna 2026.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova i Europske unije (program Erasmus+).

Od 2022. godine Školica nosi oznaku sustava SKOCKANO – Standard Kvalitete Organizacija Civilnog društva Konstruktivno Angažiranih u Neformalnom Obrazovanju.

PODACI O PRISTUPAČNOSTI: Redovni susreti održavaju se u prostoru bez stepenica koji je, uz nekoliko iznimaka, pristupačan osobama u invalidskim kolicima. Za sve sudionike_ce kojima je to potrebno osigurana je fizička asistencija.

Publikacija se naslanja na doprinose 1128 kulturnih organizacija iz 39 europskih zemalja. Konkretnije, nalazi se temelje na različitim izvorima: anonimiziranoj bazi 887 prijava na program potpora Saveza, upitniku koji su ispunile 274 organizacije aktivne u području, intervjuima i fokus-grupama s 20 organizacija te dva interaktivna webinara u kojima je sudjelovalo preko 150 organizacija, kao i na analizi kulturnih politika.

Publikacija i samo istraživanje polaze od široke definicije područja društveno angažirane umjetnosti, pojma koji koriste kao krovni naziv za dijapazon kulturnih praksi koje su usmjerene na društvenu promjenu. Radi se o praksama koje u različitim nacionalnim jezicima i kontekstima imaju različite nazive (poput nezavisne kulture u hrvatskom).

Kako objašnjavaju u uvodnom dijelu studije, upravo je ta raznolikost terminologije “jedan od razloga zašto je područje teško statistički mjeriti ili dosljedno definirati. Ipak, postoje teme koje upućuju na ono što povezuje to mnoštvo terminologija unutar istog područja: sudjelovanje, zajednica i posredovanje.

Dok nam sudjelovanje, zajednica i posredovanje govore o tome kako društveno angažirana umjetnost djeluje, kroz sve tri teme provlači se i četvrti fokus: kritički i aktivistički vokabular (npr. artivizam, ekološki, queer, feministički, dekolonijalni pristupi i institucionalna kritika)”, koji opisuje političku usmjerenost ovih praksi “s posebnim naglaskom na moć, identitet i društvenu transformaciju”.

Nadalje, autori_ce podcrtavaju još neke karakteristike društveno angažirane umjetnosti izvedene iz istraživanja: da su glavni proizvođači društveno angažirane umjetnosti organizacije civilnog društva, da su snažno usmjereni suradnji i da većina njih djeluje interdisciplinarno, a glavna prepreka s kojom se susreću jest nemogućnost stabilnog i dugoročnog financiranja (na koju je ukazalo 76% ispitanika).

Izdanje sadrži iscrpan prikaz nalaza istraživanja – počevši od definiranja samog područja i njegovih principa, preko oblika funkcioniranja, organiziranja i poslovanja koji ga obilježavaju, zatim ključnih prepreka s kojima se njegovi proizvođači_ce suočavaju, do izazova koje društveno angažirane prakse predstavljaju za istraživače_ice – posebice kad je riječ o razmatranju njihovih dosega i utjecaja na kontekst.

Izdanje nadopunjuju studije slučajeva i perspektive praktičara_ki iz različitih zemalja, a zaključuju razmatranja o mogućim budućnostima društveno angažirane umjetnosti te preporuke za zagovaranje boljeg položaja društveno angažirane umjetnosti. 

Dokument je dostupan ovdje, a sažetak istraživanja te poseban segment posvećen zagovaranju dostupni su na istom mjestu.

Uvjeti javnih poziva i cjelokupni postupak dodjele bespovratnih sredstava uređen je Pravilnikom koji definira tko se može prijaviti, koja tijela sudjeluju u procjeni prijava i na koji način se imenuju, kako izgleda stručna procjena kvalitete prijava te donošenje konačne odluke o dodjeli sredstava. Novi Pravilnik, usvojen četiri dana prije objave javnih poziva, u nekoliko ključnih točaka mijenja dosadašnji model.

Do sada, prijave je ocjenjivalo Povjerenstvo za procjenu kvalitete prijava – stručno tijelo koje prema propisanim kriterijima sastavlja prijedlog rang-liste koji Upravni odbor potom potvrđuje. U dosadašnjoj praksi zainteresirani stručnjaci sami su se prijavljivali na javni poziv koji je morao biti otvoren najmanje 30 dana. Uvjeti su pritom bili jasni: kandidati su morali imati najmanje pet godina relevantnog iskustva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a Povjerenstvo je moglo imati između tri i petnaest članova.

Ove godine stručnjake za Zakladinu bazu procjenitelja predlažu strukovne udruge, ustanove u području kulture i umjetnosti, umjetničke organizacije te druge udruge u području suvremene kulture i umjetnosti. Tijelo koje će ocjenjivati prijave ima i novi naziv – Povjerenstvo za supstancijalnu procjenu prijava. Umjesto propisanog minimuma iskustva kandidata, navodi se samo da trebaju “svojim dosadašnjim radom, aktivnostima i iskustvom dokazati da su mjerodavni za obavljanje poslova stručne procjene”. Javni poziv za predlaganje stručnih procjenitelja otvoren je samo 14 dana. 

To dozvoljava novi Pravilnik gdje rok za predlaganje kandidata nije definiran, kao što nije propisan ni raspon broja članova Povjerenstva – dokument kaže samo da Upravni odbor “može imenovati onoliko članova koliko je potrebno”. Kriteriji prema kojima Upravni odbor između predloženih kandidata odabire one koji ulaze u Bazu također nisu razrađeni: navodi se samo da će voditi računa o “stručnosti, iskustvu, području djelovanja i potrebama javnih poziva Zaklade”, bez dodatnih kvalifikatora ili kvantifikatora. 

Vrijedi pritom podsjetiti da model u kojemu organizacije predlažu kandidate za stručna tijela već postoji u sustavu kulturnih vijeća na nacionalnoj i lokalnoj razini. O tome koliko organizacije civilnog društva zaista mogu utjecati na sastav tijela koja vrednuju njihove prijave, dovoljno govori činjenica da u Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse – područje ključno za financiranje programa nezavisne kulturne scene – nije imenovan nitko čiji je profesionalni rad na ikakav način vezan uz tu scenu. Bez mehanizma koji bi osigurao da se prijedlozi organizacija doista odraze na sastav stručnih tijela ili barem omogućio uvid u razloge zbog kojih su odbijeni, takav postupak svodi se na privid sudjelovanja i iscrpljuje organizacijske i suradničke kapacitete sektora.

Najdalekosežnija promjena koju donosi novi Pravilnik nalazi se u članku 12., stavku 4.:

Iznimno, nakon razmatranja predloženih ocjena Povjerenstva i jedinstvene liste, Upravni odbor može drukčije ocijeniti pojedinu prijavu te izmijeniti iznos dodijeljenih bespovratnih sredstava. Svoje izmjene Upravni odbor treba obrazložiti.

Na Kulturpunktov upit o ovoj promjeni odgovorila je predsjednica Upravnog odbora Zaklade Romana Matanovac Vučković. Pojasnila je položaj Povjerenstva u postupku: ono je, prema njenim riječima, “pomoćno tijelo koje osniva Upravni odbor kako bi mu na stručan način pomoglo u procesu dodjele sredstava”, dok je “jedino zakonsko tijelo koje donosi odluke o dodjeli bespovratnih sredstava Upravni odbor Zaklade”. U odgovoru navodi i kako se “ne radi o novitetu” te da je ista mogućnost postojala i u prošlogodišnjem Pravilniku, a Upravni odbor je “zadržao zakonsku mogućnost da revidira pojedine ocjene koje je donijelo Povjerenstvo”.

Pri tome se poziva na članak 16. prošlogodišnjeg Pravilnika, no ta odredba formulirana je ipak bitno drugačije. Njome je propisano da Upravni odbor ne potvrđuje prijedlog Povjerenstva “samo u slučaju da Prijedlog nije u skladu s definiranim područjem suvremene kulture i umjetnosti, prioritetima programa podrške, ciljevima programskih područja te u slučaju da se utvrde nepravilnosti u radu Povjerenstva”. U takvim slučajevima prijedlog se vraćao Povjerenstvu na ponovno razmatranje.

Stoga smo Zakladu pitali u kojim slučajevima Upravni odbor može izmijeniti prijedlog Povjerenstva te kome obrazlaže tu odluku, s obzirom na to da Pravilnik ne propisuje ni jedno ni drugo. U odgovoru Matanovac Vučković navodi da UO može razmatrati “je li prijedlog Povjerenstva dovoljno uvažio strateške odrednice i smjerove razvoja Zaklade, je li neko umjetničko područje izrazito podzastupljeno u odnosu na neko drugo te može li se regionalna zastupljenost prijavitelja dodatno diversificirati”. Dodaje kako upravo zato što se “veliki broj organizacija nalazi unutar izrazito male razlike u ostvarenim bodovima” detalji odlučuju o tome tko će biti financiran, a tko ne. 

Navedeni razlozi načelno su u skladu s dosadašnjom praksom Zaklade u oblikovanju kriterija procjene koje je primjenjivalo Povjerenstvo. No u novom Pravilniku ti razlozi nisu propisani kao kriteriji prema kojima Upravni odbor može intervenirati u stručnu rang-listu. Upravo u situaciji u kojoj, kako se ističe, male razlike u bodovima odlučuju o tome tko dobiva sredstva, jasno normirani kriteriji za takvu intervenciju smanjili bi prostor za proizvoljnost i omogućili da odluke budu javno provjerljive.

Vezano uz pitanje transparentnog uvida u takve preinake, Pravilnik obvezuje Upravni odbor na obrazloženje odluke, no ne precizira kome se ono dostavlja ni na koji način. Iz Zaklade podsjećaju da su obrazloženja “dugogodišnja praksa postupka dodjele sredstava Zaklade ‘Kultura nova’, upravo sa svrhom transparentnosti i javnosti”, te da je “razlika samo da obrazloženja za prijavitelje koje je procijenilo Povjerenstvo i sa kojima se složio Upravni odbor sastavljaju članovi Povjerenstva, dok za ona s kojima se nije složio ili ih je djelomično revidirao, obrazloženja sastavlja Upravni odbor”. Iz toga se može razumjeti da će prijavitelji dobiti obrazloženje no neće znati je li stručna procjena izmijenjena niti zbog čega. 

Praksa Ministarstva kulture i medija posljednjih je godina pokazala koliko mogućnost naknadnog odstupanja od prijedloga stručnih tijela obesmišljava ulogu stručne evaluacije i dovodi u pitanje cjelokupni natječajni postupak. Zaklada “Kultura nova” u tom je kontekstu dosad predstavljala drugačiji model – instituciju koja je, uz povremene kritike, uživala značajno povjerenje korisnika upravo zbog jasno utemeljenog i transparentnog postupka dodjele sredstava u kojem su priznati stručnjaci u polju kulture imali autonomiju u donošenju odluka. Ove promjene šalju snažan signal da taj standard više nije zajamčen ni unutar institucija koje su ga gradile.

U medijskom kaosu koji nas okružuje, ne čudi da Ante misli da zna sve o radu udruga u kulturi. U politikantskim pokušajima “analiziranja” kulturnog sektora, u kojima se svjesno zanemaruje način funkcioniranja javnih natječaja i institucionalnih procedura kako bi se financiranje udruga prikazalo kao ideološki motivirano, njegovi se akteri svode na puko sredstvo manipulacije – osobito pred onima koji ne razumiju što kulturni rad uopće jest.

Takva retorika stvara začarani krug iz kojeg je teško izići: politička podijeljenost plodno je tlo za brzo širenje dezinformacija, koje potom dodatno raspiruju podjele i nagrizaju povjerenje u medije i institucije koje bi trebale držati društvo na okupu. Korak unatrag; da je Ante bio zainteresiran za razgovor, a ne za mansplaining jednoj radnici u kulturi, onda bi iz prve ruke mogao saznati precizne informacije. 

Nevidljivi procesi rada

Vrijeme u kojem živimo i radimo naziva se kognitivnim kapitalizmom; radi se o sustavu u kojem znanje, informacije i kreativnost postaju središnji proizvodni resursi. Najvrjedniji bi, barem u teoriji, trebao biti upravo onaj rad koji se ne može pospremiti na policu: ideja, koncept, inovacija, spoznaja, sposobnost da se misli drugačije. Sve što pokreće suvremeno društvo – od tehnologije do inovacija – dijelom počiva na takvom nevidljivom radu – na mišljenju, učenju, promišljanju. 

Naravno, ne radi se tu samo o apstraktnom “radu uma”, nego i o vrlo materijalnim, često brutalno potplaćenim oblicima rada koji taj sustav održavaju – od radnika Globalnog juga koji proizvode hardvere, moderiraju sadržaj ili treniraju algoritme, do logističkih i servisnih lanaca bez kojih tehnologija ne bi mogla funkcionirati. No čak i ako se zadržimo unutar konteksta suvremenih kulturnih institucija i umjetničkih praksi, nevidljivost kognitivnog rada ostaje strukturni problem.

Tako kad dođemo do umjetnosti, književnosti, teorije ili kustoskih praksi, znanje odjednom gubi svoju ekonomsku legitimnost. Kreativnost prestaje biti resurs i postaje “hir”. Intelektualni rad se banalizira do neprepoznatljivosti, kao da iza njega ne stoje godine obrazovanja, razvoj ideja, višemjesečna ili višegodišnja istraživanja, stalne revizije i spora kristalizacija misli – sve ono što prethodi “gotovom djelu”, a rijetko se prepoznaje kao rad. 

Budući da na takve oblike rada ne možemo primijeniti klasična ekonomska mjerila produktivnosti poput jasnog radnog vremena, broja proizvedenih jedinica ili neposrednog, kvantificiranog učinka, dolazi do krize samog pojma vrijednosti rada. Kako ističe filozof André Gorz u knjizi Nematerijalni rad: spoznaja, vrijednost i kapital (TIM press, 2015.), “spoznaju je, za razliku od općeg društvenog rada, nemoguće prevesti i mjeriti jednostavnim apstraktnim jedinicama. (…) Ona obuhvaća i označava veliku raznolikost heterogenih, to jest nesumjerljivih sposobnosti, među njima prosudbu, intuiciju, estetski ukus, razinu obrazovanja i informiranosti, sposobnost usvajanja i prilagodbe (…) od matematičkog računa do retorike i umijeća uvjeravanja sugovornika, od tehnoznanstvenog istraživanja do izuma estetskih normi.” 

Jeftina manipulacija i moralna panika

Intelektualni rad nije specifičnost kulturnog sektora, no kulturni i umjetnički rad u velikoj se mjeri temelji upravo na takvom tipu rada. Unatoč tome, postoji izostanak interesa za razumijevanje načina na koji nezavisni kulturni sektor funkcionira. U javnom prostoru to se najčešće očituje kroz kritike usmjerene na financiranje udruga u kulturi, pri čemu se intelektualni rad i usluge prikazuju kao nejasni i problematični, uz impliciranje netransparentnog trošenja javnih sredstava. Sve se to dodatno legitimira tvrdnjom da “nije riječ o ideološkom pitanju”, iako se u praksi problematiziraju upravo oni koje se bave temama poput rodne ravnopravnosti, migracija, LGBT prava ili antifašizma.

Kao sumnjiva ili neuobičajena prikazuje se čak i činjenica da se većina kulturne proizvodnje odvija kroz projekte, s velikim brojem vanjskih suradnika_ca i malim brojem stalno zaposlenih, iako je riječ o strukturnoj realnosti sektora s kojom su najmanje sretni oni koji u njemu rade. 

Sad bi možda valjalo načiniti kakav popis intelektualnih usluga ili pak detaljno razjasniti kako izgleda rad na jednoj izložbi ili kakvom umjetničkom festivalu – objasniti da svaki projekt treba prijaviti na natječaj za financiranje, pa zatim angažirati, idealno, producenta, tehničara, fotografa, snimatelja, dizajnera, kustosa, istraživača, lektora, prevoditelja, PR, administraciju i računovodstvo, među ostalim. I da sve te ljude treba platiti za njihov angažman. Ali, cilj “kritičara” nije razjasniti te procese nego stvoriti moralnu paniku jeftinim manipulacijama koje zapravo dovode u pitanje cjelokupnu realnost pa se više ne možemo dogovoriti što je istina i sama rasprava postaje nemoguća.

Umjesto razuma na snagu stupaju strah i ljutnja; informacijski se prostor razara preokretanjem činjenica, stvaranjem teorija zavjera, stvarajući podjelu na poželjne i nepoželjne.

Kultura kao destabilizirajuća sila

Iako takav diskurs možda nije otvoreno represivan, štetan je jer funkcionira po istim principima koje koje Jason Stanley opisuje u knjizi How Fascism Works: The Politics of Us and Them (Random House, 2018). Uvodi se, dakle, hijerarhija vrijednosti među građanima: jedni se prikazuju kao produktivni i korisni, dok se drugi guraju u kategoriju suvišnih, neozbiljnih ili se prikazuju kao teret sustava. Ta umjetna podjela stvara dojam da kultura nije jednako legitimna sastavnica društva kao, primjerice, ekonomija.

Kultura koja propituje društvene obrasce tretira se kao destabilizirajuća sila – nešto što “kvari mlade”, remeti tradiciju ili “nameće” nepoželjne ideje. To je način da se kritička misao svodi na devijaciju, a ne na nužan element demokratskog života. U takvom okviru raste i sumnja – iako optužbe nisu argumentirane, emocionalno su učinkovite jer potiču bijes i osjećaj nepravde.

Upravo zato takav diskurs ima ozbiljne posljedice: on proizvodi klimu nepovjerenja, delegitimizira kulturni sektor i potiče društvene podjele, koristeći pritom iste mehanizme koji obilježavaju autoritarne i isključive političke projekte. Kultura sama postaje laka meta masovnih zabluda i jeftinih podjela. Lakše ju je proglasiti prijetnjom kada ne priznajemo da bez rada u kulturi nema ni kritičkog društva, ni demokracije, ni sposobnosti da stvarnost sagledamo izvan onoga što nam je propisano.

U tom kontekstu, pitanje “A što ti zapravo radiš?” prestaje biti puka znatiželja i postaje simptom šireg društvenog nerazumijevanja. Kulturni rad nije hobi, nije slobodno vrijeme koje se slučajno prelilo u profesiju, niti je parazitiranje na javnim sredstvima. Riječ je o radu koji proizvodi javno dobro: kritičko mišljenje, simboličke okvire, kolektivnu memoriju, prostore dijaloga i otpora. Odvija se sporo, u periodima prividne neproduktivnosti, nakon kojih se kondenzira “rezultat” – tekst, izložba, knjiga, film, predavanje ili koncept. No ti se rezultati često promatraju kao spontani bljeskovi inspiracije, a ne kao ishod dugotrajnog i složenog intelektualnog ulaganja. Upravo zato što djeluje indirektno i bez trenutnog, kvantificiranog učinka, takav oblik rada ima potencijal dugoročno mijenjati društvo.

Odbacivanje kritičkog i kreativnog rada kao “suvišnog” ili “neozbiljnog” nije slučajno; to je instrument kontrole i očuvanja statusa quo. I zato se, iznova i iznova, napada kultura. Jer umjetnice, pisci, performerice, kustosi, istraživačice – svi mi imamo jednu opasnu karakteristiku – možemo zamisliti drugačije društvo. A tko može zamisliti drukčije društvo, može ga poželjeti. A tko ga poželi – možda će ga jednom i tražiti. Zaštita kulturnog rada stoga znači i očuvanje prostora za kritičko mišljenje, pluralizam i refleksiju, a time i osnovnih kapaciteta društva da sagleda, propituje i mijenja vlastitu stvarnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na sličan je način u svibnju objavljen i poziv za predlaganje članova vijeća, upućen ustanovama u kulturi, umjetničkim organizacijama i udrugama te drugim pravnim i fizičkim osobama koje djeluju u području kulture i umjetnosti. Umjesto da bude istaknuta na naslovnoj stranici Ministarstva, u skladu s ranijom praksom, objava je bila smještena u manje vidljivu kategoriju “Javni pozivi” unutar zasebne rubrike “Natječaji”. Već je tada otvoreno pitanje transparentnosti postupka, koje se sada ponovno javlja i u kontekstu objave novih sastava kulturnih vijeća.

Zadaća kulturnih vijeća, kako ih definira Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, jest predlaganje ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenje te, prije svega, vrednovanje programa i projekata od interesa za Republiku Hrvatsku. U praksi to znači da vijeća razmatraju prijave pristigle na javni poziv, a na temelju njihovih preporuka ministrica donosi konačne odluke o financiranju. Svako vijeće ima pet članova_ica, od kojih je jedan predsjednik_ca, a mandat im traje četiri godine. Zakon također propisuje da prilikom imenovanja ministrica treba voditi računa o stručnoj kompetenciji članova_ica i njihovoj ravnomjernoj regionalnoj zastupljenosti.

Od šest vijeća koja djeluju pri Ministarstvu, za nezavisnu kulturnu scenu posebno je relevantno ono za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse. Za razliku od područja poput književnosti, glazbe, dramske ili vizualne umjetnosti, jasno definiranih kroz disciplinarne podjele, ova kategorija otvara prostor za programe koji ih nadilaze i nastaju na sjecištima umjetničkih praksi. U uvjetima poziva ističu se, primjerice, istraživački procesi koji uključuju nove tehnologije i teorijska znanja, a posebno se vrednuju pristupi koji unose element inovativnosti i eksperimenta i otvaraju participativne formate usmjerene prema novim skupinama publike.

U novi saziv Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse imenovani su: Martina Gojčeta Silić, prodekanica za međunarodnu i međuinstitucijsku suradnju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, ujedno predsjednica Vijeća; Jelena Tamindžija Donnart, kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik; Goran Galić, glavni urednik Vijenca; Emina Berbić Kolar, dekanica Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku; te ravnatelj HNK Šibenik Jakov Bilić.

Predsjednica Kulturnog vijeća za dramsku i plesnu umjetnost je teatrologinja Martina Petranović, znanstvena savjetnica na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a. Uz nju, članovi su kazališna redateljica Nenni Delmestre, bivša ravnateljica Drame HNK-a Split; Marin Blažević, bivši intendant HNK-a Ivan pl. Zajc u Rijeci, koji je prije toga predavao na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji u Zagrebu; glumica Sandra Lončarić, dugogodišnja članica Drame HNK-a Osijek; te glumac Ivica Pucar, član ansambla Gradskog dramskog kazališta Gavella.

U Kulturnom vijeću za glazbenu i glazbeno-scensku umjetnost predsjednica je muzikologinja Hana Breko Kustura, znanstvena suradnica u stalnom zvanju na HAZU-u i redovna profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu specijalizirana za srednjovjekovnu glazbu. Uz nju, u vijeću su dirigentica Antoaneta Radočaj Jerković, redovita profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje predaje kolegije iz područja zborske umjetnosti, dirigiranja i glazbene pedagogije; Filip Pavišić, dirigent u Operi HNK-a Osijek i bivši ravnatelj Opere te kuće; pijanistica Tamara Jurkić Sviben, prodekanica za znanost, umjetnost i suradnju na Učiteljskom fakultetu, pročelnica Odjela za glazbu Matice hrvatske, ujedno dugogodišnja urednica glazbene rubrike časopisa Vijenac; te jazz glazbenik i skladatelj, dugogodišnji član Jazz orkestra HRT-a Miro Kadoić.

Sastav Kulturnog vijeća za vizualne umjetnosti predvodi Gordana Bakić, slikarica i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te redovita članica Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a. Uz nju, članovi su viša kustosica-pedagoginja Kristina Delalić Vetengl iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku; kipar Ivan Fijolić; slikar i profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu Viktor Popović; te povjesničarka umjetnosti Anita Ruso Brečić, viša asistentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje predaje kolegije iz područja renesanse i baroka, ujedno i kreatorica platforme Moje! za posredovanje u umjetninama.

Predsjednica Vijeća za knjigu i nakladništvo je Zrinka Stričević Kovačević, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Katedra za slovački jezik i književnost), članica Hrvatskog filološkog društva i Odjela za književnost Matice hrvatske. Članovi su viša lektorica na Odsjeku za talijanistiku Ana Badurina, prevoditeljica i bivša predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca; akademik Ratko Cvetnić, pisac i član Razreda za književnost HAZU-a; Sanja Roić, redovna profesorica na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Snježana Šetka, predsjednica ogranka Matice hrvatske u Splitu i dugogodišnja novinarka i urednica Slobodne Dalmacije, gdje je uređivala posebno izdanje Europa namijenjeno hrvatskoj dijaspori te pisala i uređivala sadržaje na vjerskom portalu Misija.

Konačno, Kulturno vijeće za kulturno-umjetnički amaterizam čine Katarina Bušić, muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju u Zagrebu i predsjednica Upravnog vijeća Ansambla LADO; Tomislav Habulin, glazbeni pedagog i voditelj pjevanja u zboru “Ivan Goran Kovačić”; trombonist i skladatelj Vanja Lisjak; Krunoslav Šokac, plesač i pjevač tradicijske glazbe, do 2024. umjetnički voditelj Ansambla LADO; te Tvrtko Zebec, etnolog specijaliziran za tradicijske plesove, znanstveni savjetnik u Institutu za etnologiju i folkloristiku i umjetnički voditelj Međunarodne smotre folklora u Zagrebu.

Ovaj će sastav kulturnih vijeća u narednom razdoblju imati ključnu ulogu u oblikovanju kulturnih politika i usmjeravanju budućeg financiranja, a prva prilika za to bit će Javni poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi za 2026. godinu, otvoren do 8. listopada u 17 sati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Centar CULTURELINK pokrenut je 2024. godine kako bi se formaliziralo postojeće istraživačko nasljeđe IRMO-a temeljeno na angažmanu Odjela za kulturu i komunikacije u koordiniranju Svjetske mreže Culturelink za istraživanje i suradnju u području kulturnog razvoja. Ujedno, osnivanjem centra želi se dodatno potaknuti međunarodna suradnja istraživačica i istraživača u procesima istraživanja kulture, kulturnih politika i održivog kulturnog razvoja, kako bi se ojačala prisutnost te prepoznatljivost kvalitete istraživačkog djelovanja znanstvenika IRMO-a na međunarodnoj razini.

Broj mjesta je ograničen, stoga je potrebno unaprijed potvrditi dolazak putem e-maila do 2. prosinca.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Organizacije promatrači svoja će stajališta moći izraziti na sastancima upravljačkih tijela Konvencije koji se održavaju prije sjednica te će biti pozvane da sudjeluju na petom Forumu civilnog društva koji se sastaje svake dvije godine.

Više informacija o proceduri prijave i kriterijima prihvatljivosti dostupno je ovdje.

Prijave su otvorene do 15. prosinca.

“Sudbina slika odražava tragičnu povijest obitelji Reichsmann, židovske zajednice, ali i nedoumice hrvatskog društva”, stoji u priopćenju NMMU-a. Slike je, naime, 1946. godine Muzeju predalo Ministarstvo za nauku i kulturu u ime Države kao vlasnika slika, nakon što ih je od Marijana Polića preuzela poslijeratna Komisija za sakupljanje i čuvanje kulturnih spomenika i starina. Marijanu Poliću slike je na pohranu i čuvanje predala obitelj Reichsmann nakon što im je NDH oduzela svu imovinu. Supružnici Reichsmann ubijeni su u Auschwitzu.

Tadašnja uprava Muzeja slike nije inventirala u muzejsku zbirku, već u Knjigu pohrane što je uvelike olakšalo pravni put povratu umjetnina na zahtjev obitelji. Cijeli proces je nažalost trajao preko 70 godina. “NMMU slijedi važeće propise i zakone, te i ovom prilikom ističe važnost pravnog uređenja povrata umjetnina nepravedno oduzetih u Drugom svjetskom ratu i poraću kao temeljnu civilizacijsku, etičku i stručnu obvezu”, ističu. Slične procese utvrđivanja vlasništva umjetnina za koje postoji osnovana sumnja da su nepravedno oduzete tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća trebali bi započeti i muzeji diljem Hrvatske, prije svega oni koji sudjeluju u pilot-projektu Ministarstva kulture i medija posvećenog ovoj temi, a među kojima je i NMMU.

Prema informacijama dostupnima na stranicama Ministarstva, u projekt su uključeni muzeji s već sređenom dokumentacijom i iskustvom u utvrđivanju podrijetla umjetnina i/ili njihova transfera. Dugoročni cilj, uz izradu strategije i razvoj metodologije za sustavno istraživanje provenijencije umjetnina u hrvatskim muzejima, uključuje i poboljšanje pravnog okvira za postupanje s konfisciranim umjetninama. Upravo u pravnom okviru leži ključni problem povrata imovine – naime važeći Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, iako omogućuje utvrđivanje privatnog vlasništva nad zaštićenim kulturnim dobrima, ista ne tretira kao običnu imovinu i ne dozvoljava izdvajanje umjetničkih djela koja se nalaze u muzejskim zbirkama.

Iako je i posao utvrđivanja porijekla umjetnina u kompleksnim i zapuštenim muzejskim sustavima poput hrvatskog značajan iskorak, bez izmjene ovakvog zakonodavnog okvira povrat imovine neće se dogoditi u punom obujmu. Umjesto toga, ostat će na pojedinačnim primjerima poput ovog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji je imao sretnu okolnost da otuđene umjetnine nisu zavedene u muzejsku zbirku. Osim toga, tema restitucije muzejskih predmeta otvara kompleksno područje u kojem u pitanju nije samo imovina stradalih Židova, već i kolonijalni muzeji, nacionalizirana imovina i vlasništvo nad kulturnom baštinom, o čemu više možete čitati u tekstu Josipe Lulić.

Udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, Školicu organizira od 2009. godine kako bi mladim autorima i autoricama omogućila prostor za produkciju novinarskih tema iz područja suvremene kulture i umjetnosti te pridonijela raznolikosti medijskih uvida u njih.

Petnaesti ciklus Školice počinje 2. listopada 2023. i traje do 31. siječnja 2024. godine. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u Klubu Mama i prostorima nezavisne kulture u centru Zagreba, a detaljan raspored i program polaznice_i će dobiti pri prvom susretu. 

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od četiri tematske cjeline: nezavisna kulturna scena (kulturne politike te prakse i modeli razvijani u polju), medijska pismenost (kritičko čitanje medija, transformacije medija i fact-checking), suvremena umjetnost (angažirane, eksperimentalne i kritičke umjetničke i kustoske prakse) te proizvodnja medijskog sadržaja (praktičan novinarski rad i objavljivanje radova). 

Četiri cjeline podijeljene su na predavanja, radionice/praktikume i mentorirani rad. Predavači_ce i voditeljice_i radionica istaknuti_e su kulturni_e radnice_i, istraživačice_i, novinarke_i te kustosice i umjetnice_i: Vesna Vuković, Lea Vene, Tihana Bertek, Miona Muštra, Una Bauer, Igor Ružić, Nebojša Slijepčević, Iva Nerina Sibila, Davorka Begović, Jaka Primorac, Luka Ostojić, Barbara Matejčić, Matija Mrakovčić, Katerina Duda i Klara Berdais. Mentorsku podršku polaznicima_ama, za vrijeme i nakon trajanja programa, pružat će uredništvo Kulturpunkta.

Prijava za edukacijski program treba sadržavati kratki životopis i kontakt podatke (e-mail, broj mobitela), motivacijsko pismo (do 1800 znakova) te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture (od 1800 do 2700 znakova). Prijave treba slati na adresu elektroničke pošte s naslovom “Prijava za Školicu”, najkasnije do 18. rujna 2023. u 24 sata.

Na istu adresu možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program.

Kulturpunktova novinarska školica primit će do 15 polaznika, a svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 25. rujna 2023.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.