Paradoks u kojem se otpor genocidu jednog naroda vidi kao problem i prijetnja za drugi narod – čime se oni koji glasno zagovaraju slobodnu Palestinu dovodi u nezahvalni položaj – otvara prostor za uspon neofašizma i krajne desnih struja na globalnoj političkoj sceni.

“U ovom je prijelomnom i kriznom vremenu ključno da se slobodni ljudi svijeta glasno usprotive i ustanu protiv tih nepravdi i taktika zastrašivanja. Tišina ne samo da legitimizira genocid nego izravno prijeti da se gruba kršenja ljudskih prava iznova nađu i pred našim vratima”, piše u najavi.

Osnaživanjem platformi koje aktivno “podržavaju slobodu izražavanja i kritički progovaraju o pravom značenju solidarnosti” otvara se prostor za dijalog i radikalnu imaginaciju budućnosti. Kako pristupiti trenutnoj političkoj zbilji iz povijesnog iskustva nekadašnje Jugoslavije i Palestine u vrijeme Pokreta nesvrstanih te koje su forme društvenog otpora, neka su od pitanja koja će Piškur i Nasrallah istražiti u razgovoru s publikom.

Bojana Piškur kustosica je Moderne galerije u Ljubljani. U svom se radu u velikoj mjeri bavi jugoslavenskim i postjugoslavenskim kontekstom i Pokretom nesvrstanih, posebno u kontekstu umjetnosti i kulture. Usto, zanima ju i kako se povijesne emancipatorne ideje mogu primijeniti na trenutnu zbilju.

Majd Nasrallah je kulturni radnik, organizator, istraživač i kustos iz Qalansuwa, tzv. područja Trokuta u Palestini. U svojem se radu bavi edukacijom, političkim radom te produkcijom i poticanjem kritičkog znanja. Zanima ga ponovno promišljanje uloga kulturnih institucija u stvaranju nove političke misli, posebno u Palestini i u široj regiji. Trenutno boravi na rezidenciji u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu projekta Museum of Commons.  

Aneta Vladimirov: “Šta veli stvarnosna poezija na ubistvo djece u Gazi – Izmena pita” (isječak), čitano 13. siječnja 2024. na maršu za Palestinu “Život, sloboda, pravda”

Ne sjećam se jesam li imala i devet godina kada sam u djedovoj kući upoznala njegovu sestru iz Prijedora. Mora da je to bila 1994. Nikada je prije nisam vidjela, a sada je najednom stalno bila s nama. Manja od sjene, a ipak tako primjetna. Moji roditelji i drugi odrasli u obitelji obično su je pozdravljali s knedlom u grlu. Ona je pak uglavnom šutjela i zurila u prazno. Kada bih je pitala kako je, odgovarala bi da će biti dobro kada bude ispod crne zemlje. Iz njezinih je riječi isijavala jeza. 

Jednom sam je pitala što se dogodilo. Ubili su, zaklali su, uzeli su joj – njih jedanaestero. Muža, djecu, unučad. Osim jednog. Ništa nije ostalo iza njih, osim nje koja je ionako samo htjela poći za njima i njega koji je otišao put nepoznatog. Svaka moja stanica pamti njezino lice, njezine oči i prazninu koju je nosila kao teško breme. Nosim je poput slike u novčaniku, no u onom skrivenom pretincu. Tamo su sva ta sjećanja na ljude nagrižene ratom i nepovratnim gubicima; sav onaj progutani strah u nogama koje bježe od granata, sve one riječi izgovorene nekim balijama i mudžahedinima, iako smo tek bili djeca krivih imena. 

Nisam imala ni četrnaest godina kada sam svakodnevno, po nekoliko puta dnevno, na televiziji u tišini gledala izbjeglice s Kosova. Kažem tišini, a sve je bilo samo ne tišina; erupcija tuge nagrizala je stanice oko rubova, ostavljala nikad izbrisive tragove na skrivenom džepu sada već novčanika sa stažom. Od toga trenutka bilo je posve jasno kako će moj život izgledati. No ne i da ću dvadeset i nešto godina kasnije oplakivati živote nepoznatih i tupo gledati još jedan genocid. Ne i da se ta riječ – GENOCID – neće htjeti izgovoriti, prelomiti sa usana prominentnih boraca za pravdu, ni s lijevih političkih govornica niti u znanosti i kulturi. Jer izgovoriti to ima cijenu. Sanitizira se gotovo svaki prostor pa i onaj od kojeg bih očekivala da će nositi glas i akt otpora. 

Nadomak sam četrdesetim godinama kada je masovno ubijanje i ekstremno nasilje, kojemu ni genocid nije dovoljno snažan predikat ni imenica, uvuklo novu gramatiku masovne smrti u već okupiranu palestinsku zemlju i njezine ljude. Činim sve što trebam da samu sebe ne izjedem od srama i nevjerice, da se maknem iz sintakse mrtvog jezika komplicirano je. Da ne budem bystander, jer takvih me strah više od onih sa strojnicama. 

Dok svijet tako promatra, oni nestaju, izdišu. 

Brojanje pakla ne staje već 173. dan. Jedna sam od mnogih koji tragaju za tračkom svjetla kroz rad Inicijative za slobodnu Palestinu s kojom smo sredinom ožujka na Savskom nasipu puštali zmajeve za Gazu. Više od 30 djece i roditelja izradili su zmajeve u Močvari pod vodstvom zmajoljubaca Žare i Žarka, na njih iscrtali lubenice, ispisali poruke slobode i pustili ih visoko u nebo. Za djecu Gaze, za njih koji preživljavaju zadnjim atomima snage usred horora neprestanog bombardiranja i izgladnjivanja. Zmajevi za Gazu jedna je od niza akcija koju je Inicijativa za slobodnu Palestinu organizirala posljednjih mjeseci. 

Od listopada prošle godine, organizirali smo veća prosvjedna okupljanja, i to: prosvjed Kontra ratu, kontra okupaciji. Sloboda Palestini na Trgu žrtava fašizma, Ne u naše ime na Kvaternikovom trgu, marš kroz Zagreb Život, sloboda, pravda te nedavni prosvjed ispred Izraelske ambasade Ruke dalje od Rafaha. Gramatika ovih okupljanja opire se šutnji, dapače, koristi pojedinačni i kolektivni glas kao otpor nasilju i neprihvaćanju stravičnog izbrisa Palestinaca i Palestinki s lica Zemlje. 

Izuzev prosvjednih akcija, naš je rad i senzibilizacijski. Nedavno smo, u suradnji s umjetničkom organizacijom BLOK, organizirali akciju I djecu također postavivši privremenu instalaciju od tisuću i više dječjih cipela u javnom prostoru upozoravajući na opetovani užas izbrisa života na tisuće djece i beba. Posljednjih smo mjeseci organizirali i niz drugih akcija, poput projekcija imena ubijenih na javnim pročeljima ili poruka za zaustavljanje genocida na zgradi izraelske ambasade, teach-in susreta, konferencija za medije, susrete s našim palestinskim sugrađanima kao i humanitarnu akciju za hrvatske državljane evakuirane iz Gaze. 

Nedavno smo pokrenuli i čitalačko-razgovorni kružok o palestinskom pitanju te širim pitanjima antikolonijalne i antiimperijalne borbe u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, koji ide svake prve srijede u mjesecu od 17 do 19 sati. Organizacija ovakvog stalnog događaja u prostoru MSU-a posebno je važna u svjetlu nedavne suradnje Inicijative i Muzeja unutar koje se otvorilo polje previranja o političkom referenciranju i afektivnim posljedicama korištenja termina genocid. 

Naime, u siječnju je u suradnji Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba i Instituta za radikalnu imaginaciju (IRI) iz Italije organizirana manifestacija Crveno, zeleno, crno i bijelo. Iako primarno planirana kao manifestacija koja propituje i upozorava na ozbiljne posljedice klimatskih promjena, program se odvijao u vrijeme ekstremnog nasilja kojemu država Izrael izlaže Pojas Gaze i ostatak Palestine. Dvije su suradničke institucije pristupile Inicijativi i otvorile prostor za suoblikovanje završnog akta planiranog u formatu skupštine na kojoj se čita skriptirani scenarij. Naime, MSU i IRI mjesecima su ranije radili s grupom klimatskih aktivista, aktivistkinja i javnih osoba koji u svome radu tematiziraju ili se bave na specifične načine klimatskim promjenama, a s kojima su pomno pripremili ovaj završni performans. Na kraju performansa, govorom je otvoren prostor za uvezivanje pitanja klimatske pravde i društvene pravde, pa tako i tematiziranje genocida i ekocida u Palestini kao i politika šutnje, sanitizacije i cenzure javnog govora o genocidu. U okviru takvog čvorišta kreirali smo performans Što te nema Inicijative za slobodnu Palestinu u kojem smo ukazivali na tišinu genocida, toliko vidljivom i prisutnom krvoproliću koje pulsira u gramatici tišine, onoj kakvu poznajemo iz devedesetih u tonovima Srebrenice i Rwande, pa i kasnijih godina u bolnoj izmjeni strukture daha i zidova Libije, Kašmira, Iraka, Sirije, Sudana… 

Taj esej o tišini govori “o onima kojih još uvijek nema na prosvjedima da progovore, o onima koje smo trajno izgubili kao čovječanstvo, kao vrsta koja je odgovorna za svoje najranjivije, koliko i za svoje najsnažnije. Iako od Gaze vjerojatno trenutno nema težeg kutka za biti čovjek na ovom planetu, nekako je mnogo teže biti čovjek drugdje, primjerice ovdje kod nas, jer solidarnost s Palestinom traži više od sućuti unutar četiri zida”, kažemo. Ovaj smo esej promišljali mnogo prije nego što smo znali da ćemo ga ispisati i naglas čitati, on vuče svoje korijene u našim djetinjstvima i mladostima. Njegove su riječi odraz razgranatosti šutnje, suzbijene empatije, bijega od glasa i protesta, na svim razinama pa tako i u kulturnim institucijama. MSU je bio prva kulturna institucija koja je izašla iz gramatike šutnje i otvorila prozor u svijet govora, performansa, sluha i vizuala otpora. 

Izuzev eseja i njegova performativna čitanja, složili smo se oko važnosti izlaska izvan Muzeja i vizualiziranja otpora kroz snažnu poruku koja bi bila istaknuta na zgradi Muzeja i otvorena prema javnosti. Predložili smo vizual antiratne Guernice u palestinskim bojama kako se proteže zapadnim pročeljem Muzeja. Uz natpis Stanimo uz Palestinu, dodali smo i Stop genocidu, no riječ genocid nije mogla proći uski koridor prihvatljivih narativa. Predikat i imenica u jednom narušavaju gramatičko pravilo. Ni zapadno pročelje nije moglo biti dom protegnutoj Guernici zbog nemogućnosti tehničke izvedbe. Stop genocidu preoblikovali smo u Dosta cenzure, tražeći od Muzeja i drugih kulturnih institucija introspekciju. Plakat Guernice Filestinije, kako je zovem otkad sam je ugledala, u manjim je dimenzijama obješen na istočnu stranu Muzeja s pogledom na balkone susjedne zgrade.

Nakon što smo pročitali esej o tišini, vokalistica Jovana Lukić i Nikola Škarić u pratnji na gitari odveli su nas u pjesmu Što te nema te poveli na kolektivnu šetnju prema izlaznim vratima Muzeja, preko muzejskog platoa pa sve do istočne strane gdje je stajala Guernica u crvenoj, crnoj, zelenoj i bijeloj boji, u bojama Palestine, u snazi perpetuirane dokumentaristike zločina i u kakvom-takvom otporu gramatici tišine. Ne zadugo jer je plakat skinut ubrzo nakon zajedničkog performansa. 

Ne moram ni govoriti koliko je otvaranje prostora poput Muzeja suvremene umjetnosti bio važan za ovaj performativni i politički akt, bez obzira na to koliko je samo i simboličan u širenju prostora otpora zločinu i politikama šutnje oko njega. No, bila bi važna i dalja introspekcija, filestiniranje svih pročelja i unutarnjih prostora, kao namjera i neodmicanje kulturnih institucija u odupiranju nasilju gramatičkog pravila – lojalnosti ili pak same nelagode. Jer ako netko treba stajati uz ljude to je kultura. Kultura koja valorizira život svakog čovjeka, nosi snagu sjećanja na onu koja pruža otpor okupaciji, na onoga koji biva u dostojanstvu čak i kada ga se potire. Takva kultura ne povlači linije demarkacije između onih stradalih u Srebrenici, Varšavskom getu i Gazi.  

Gotovo 39 000 ubijenih na nama kao ljudskom kolektivu ostavlja trag, a pročelja, hodnici, skriveni kutci, platoi, festivali tolerancije i kinodvorane u sebe trebaju upisivati gramatiku neprihvaćanja smrti. I isticati složenu i relacijsku sintaksu koja beskompromisno izgovara “Nikada više vrijedi za sve”. Jer to nikada više izgovara se lakše sintaksom i gramatikom uredno pisanih deklaracija. No, dodajmo toj inskripciji ritam otpora, epistemičku dijakritiku abolicije rasizma, apartheida, dehumanizacija i izbrisa.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U ranijem neformalnom razgovoru, spomenuli ste promjenu političke klime u Poljskoj, ali i novu generaciju aktivista i organizacija koja potiče Krytyku Politycznu na preispitivanje njezina položaja nakon gotovo dva desetljeća djelovanja. Stoga, možda da krenemo od toga – kako vi shvaćate svoju ulogu u sadašnjem kontekstu u usporedbi s onom u ranijim desetljećima?

Od ranih dvijetisućitih, pripadali smo generaciji organizacija koje su nastojale oživjeti lijevu agendu u Poljskoj nakon sloma komunizma i delegitimizacije lijevih pristupa u našem društvu. U početku, bili smo pretežno zaokupljeni uvođenjem kod nas nepostojećih diskursa o progresivnim društvenopolitičkim rješenjima kroz objavljivanje knjiga u vlastitoj izdavačkoj kući, kroz tromjesečnik Krytyka Polityczna i kroz pojavljivanje u srednjostrujaškim medijima kao novi glas ljevice. Također smo bili aktivni na ulici, sudjelujući u različitim društvenim pokretima začetim u Poljskoj nakon 2000. godine.

Budući da su mnogi od nas potjecali iz akademske zajednice, bavili smo se istraživanjima i pokušavali utjecati na politiku služeći se znanstvenim metodama. No, strateški gledano, naš je cilj bio uspostaviti novu lijevu političku snagu u Poljskoj. Uspjeli smo u tome nakon gotovo dva desetljeća djelovanja, 2019. godine, zajedno s ostalim progresivnim skupinama. Te godine, aktivisti iz našeg okruženja postali su zastupnici u poljskom parlamentu.

Istovremeno, nakon 2015. godine, kada je stranka Pravo i pravda preuzela vlast u Poljskoj, a nova generacija aktivista izašla na ulice, započeli smo sa strateškim promišljanjem, samoorganiziranjem i osnivanjem kolektiva i jedinica civilnog društva. Kako bismo mudro repozicionirali Krytyku Politycznu u novim okolnostima, odlučili smo preusmjeriti dio energije na to da budemo organizacija koja podupire nove generacije aktivista, pružajući znanje, infrastrukturu, financiranje i ostale potrebne oblike potpore. Konačno, od 2020. godine, vodimo novi društvenokulturni centar u Varšavi, gdje eksperimentiramo s kombiniranjem vlastitog pristupa aktivizmu, politici i kulturi s tendencijama koje pronosi ta nova generacija aktivista i kulturnih stvaratelja.

Kada govorimo o društvenopolitičkim aktivnostima u Poljskoj, koje biste vrste institucija uključili u tu domenu?

Nažalost, Poljska jako zaostaje u priznavanju različitih vrsta kulturnih i društvenih institucija. Naši su propisi doneseni 1991. godine s jednostavnim ciljem da uklope postojeće stanje nakon komunističkog razdoblja – velik broj javnih institucija – u novu stvarnost demokratske i kapitalističke države. Kao rezultat toga, ustroj i rad svih javnih kulturnih institucija, od okružnih kulturnih domova do nacionalnih kazališta – ukupno njih petnaest tisuća – i danas regulira jedinstveni, i to zastarjeli zakon, koji ne prepoznaje razlike u njihovu društvenom temeljenju ili ulogama koje bi trebale imati u kulturnim strujanjima u Poljskoj. Sve one, primjerice, imaju jednaku strukturu upravljanja i odlučivanja koju čini jedna osoba.

Kada je riječ o nevladinim organizacijama koje provode kulturne aktivnosti, a takvih je udruga i zaklada približno dvanaest tisuća, one pak podliježu drugom zakonu koji regulira civilno društvo i nema nikakve poveznice s kulturom. Dakle, s pravnog gledišta, ne čini se razlika između nevladinih organizacija koje se bave društvenim pitanjima i bore protiv ekonomskih i kulturnih oblika diskriminacije te onih koje se bave kulturnom proizvodnjom. Međutim, kada govorimo o modelima upravljanja, akteri civilnog društva imaju pravnu podlogu za eksperimentiranje s oblicima zajedničkog donošenja odluka. Na primjer, Krytyka Polityczna je udruga u kojemu je najviše tijelo opća skupština članova. Na svakoj je organizaciji hoće li djelovati tako da jača unutrašnju demokratsku kulturu.

Također imamo velik broj privatnih umjetničkih institucija od kojih je većina na neki način povezana s kulturnim industrijama. Konačno, moram spomenuti Katoličku crkvu, velik kulturni sustav koji obavlja značajan dio kulturnog rada u našoj zemlji. U Poljskoj postoji gotovo deset tisuća župa i svaka od njih djeluje kao malen kulturni i društveni centar. Prema tome, u cjelini, postoje četiri različita kulturna sustava koja ravnaju poljskom kulturom, uređena različitim zakonima, i ponekad je pravi izazov naći načine kako ih umrežiti. Primjerice, kako uspostaviti platformu ili partnersku suradnju između javnih kulturnih institucija i nevladinih organizacija.

Zadržimo se na okružnim kulturnim domovima koje ste spomenuli. Možete li nam reći više o načinu njihova upravljanja?

Što se tiče pravnih propisa, kulturnim se domovima upravlja na jednak način kao i javnim kazalištima, muzejima ili galerijama – u svim slučajevima, upravu čini jedna osoba. Međutim, između 2005. i 2015. godine, u tim su javnim institucijama provedeni najzanimljiviji eksperimenti jer je tadašnja liberalna vlada pokrenula program njihove reforme. Program je pomagao kulturnim domovima da obnove zgrade i moderniziranju infrastrukturu, ali ih je poticao i da eksperimentiraju s različitim oblicima upravljanja i razoja publike. Bilo je kulturnih domova koji su eksperimentirali s participativnim budžetiranjem i zajedničkim upravljanjem ili su se barem konzultirali sa svojim zajednicama oko programa. Nažalost, to nisu pratile zakonske promjene pa takvi eksperimenti nisu potrajali.

Svakih pet godina, Opći istraživački institut objavljuje podatke o kulturi u Poljskoj. Nedavno su objavili studiju o sudjelovanju u kulturi od 2015. do 2019. godine, koja pokazuje da je broj sudionika u programima kulturnih domova zamjetno opao. Prema objašnjenju Instituta, uzrok je dvojak: s jedne strane, programi kulturnih domova u posljednjih pet godina bili su više usmjereni djeci i mladima nego odrasloj publici. Drugi uzrok leži u politici naše vlade. Znate li koje su kulturne ustanove u posljednjih pet godina bile najposjećenije? Muzeji. Pravo i pravda, desno orijentirana vlada, uložila je velika sredstva u muzeje, ali i spoznala kako razviti muzejsku publiku. Krajem dvijetisućitih, dio publike u Poljskoj bio je zainteresiran za domoljubni i povijesni sadržaj, koji u muzejima, snažno oslonjenim na kritički diskurs o povijesti tipičan za devedesete, tada nije postojao. Prema tome, velik dio publike nije posjećivao javne muzeje, ali je bio aktivan u kulturnim domovima jer je ondje mogao izraziti svoje ideje i interese. Kada su Pravo i pravda legitimizirali takav sadržaj u muzejima, porast broja posjetitelja muzeja bio je apsolutno nevjerojatan, dok je velik dio posjetitelja kulturnih domova nestao.

Još jedno pitanje prije nego što prijeđemo na pravni i regulativni okvir: tko može sudjelovati u procesu donošenja odluka? Može li sektor nevladinih organizacija izvršiti dovoljan pritisak ili je potrebno biti blizu stranačke politike kako bi se utjecalo na proces donošenja odluka i sudjelovalo u njemu?

Moram istaknuti jednu pozitivnu stvar o ljudima u kulturnom sektoru u Poljskoj – povezani smo i doista znamo kako se boriti za svoja uvjerenja. Štoviše, neke od kampanja proteklih godina bile su prilično uspješne. Prije nekoliko godina, pokret pod nazivom Građani kulture inicirao je čuvenu kampanju kojom su postigli dogovor s vladom liberalne stranke Građanska platforma da se jedan posto državnog proračuna izdvoji za kulturu. Prije deset godina, takav dogovor sa središnjom vladom bio je nevjerojatan uspjeh. Također, imali smo – a imamo i sada – prilično snažan radnički pokret u kulturi, koji se, premda je ponajviše usmjeren na osiguravanje financijske i socijalne sigurnosti, također uključio u borbu za demokratizaciju institucija. Poznat je slučaj uspješne kampanje kojom su radnici uspjeli razriješiti ravnatelja galerije Zamek Ujazdowski u Varšavi jer nije poštivao glas svojih radnika i kustosa.

Još je jedan zanimljiv primjer inicijative u kojem sam sudjelovao, a to je kampanja pokrenuta prije dvije godine s ciljem da se jedno od najvećih javnih kazališta u Varšavi, Teatr Powszechny, transformira u feminističku kulturnu instituciju. Inicirao sam jednogodišnji proces zajedno s Agatom Adamieckom-Sitek i Martom Keil, u suradnji s radnicima, uključujući redatelje, ali i okolnu zajednicu te nevladine organizacije i umjetnike koji surađuju s kazalištem. Bio je to dug proces u kojem smo pokušavali osmisliti različite elemente suupravljanja te osnovali programsko-umjetničko vijeće koje trenutačno suupravlja kazalištem i bira se glasovanjem. Prema zakonu, takvo savjetodavno tijelo postoji u svim kulturnim institucijama, ali obično su ravnatelji ti koji imenuju članove, često svoje kolege. Naše je postignuće to što je ravnatelj institucije pristao imenovati sve izabrane članove vijeća. U osnovi, inspirirani raspravom o proizvodnji zakona “odozdo” Uga Matteija, nastojali smo iznaći pravni okvir za djelovanje po sličnom principu.

Zadržimo se još malo na temi nadležnosti nad kulturnim pitanjima i kulturnim institucijama u Poljskoj. Koje razine nadležnosti prepoznajete u svojoj zemlji? Spomenuli ste lokalnu upravu; potpadaju li koje od tih institucija pod nadležnost državne uprave?

Recimo da je, po prilici, osamdeset ili više posto kulturnih institucija u Poljskoj vođeno na lokalnoj razini, onoj gradova, naselja ili okruga. Prilično velikim brojem institucija upravlja država, primjerice nacionalnim kazalištima ili nacionalnim muzejima, a osim toga postoje i institucije kojima upravljaju pokrajine. To je vrlo neobična kombinacija bez posebnog reda, u čijoj podlozi leži reforma s kraja devedesetih, kada je postavljeno pitanje tko treba upravljati kulturnim institucijama. Zamisao je bila da najveći broj institucija bude pod lokalnom upravom, a nacionalna kazališta, muzeji i filharmonije u nadležnosti Ministarstva kulture, no bilo je izdvojenih slučajeva u kojima je došlo do klasičnih borbi ili pregovora. Uzmimo za primjer Nacionalno kazalište u Krakovu: nitko ne zna zašto ima taj status jer to je oduvijek bilo lokalno kazalište. Međutim, Grad Krakov žarko je želio imati nacionalno kazalište pa je Ministarstvo odlučilo da će postojati jedno nacionalno kazalište u Varšavi, a jedno u Krakovu. Vlada Prava i pravde pokušala je uvesti red u taj kaos, nastojeći – budući da je izuzetno teško preuzeti javne kulturne institucije – izgraditi mrežu novih nacionalnih institucija i uspostaviti vlastite alternativne kulturne tokove. To je uglavnom uključivalo muzeje, ali ne samo njih.

Biste li rekli da način upravljanja utječe na profil tih institucija?

Da. Gradovi poput Varšave mogu utjecati na sadržaj kulturne proizvodnje kroz statute institucija i ugovore s ravnateljima. Kada potpišete ugovor za mjesto ravnatelja kazališta, dostavite popis svega što biste željeli postići, koje profile umjetnika želite pozvati i slično. Osim toga, javlja se problem statuta pojedine kulturne institucije jer, pravno gledano, statut usvaja gradska uprava.

Prije nekoliko godina, Grad Varšava želio je unijeti raznolikost u umjetničku proizvodnju kazališta revidiranjem njihovih statuta i konkretiziranjem ugovora s ravnateljima. Ranije, statuti svih javnih kazališta u Varšavi bili su jednaki. Grad ih je pokušao revidirati na participativan način, u suradnji s publikom. Nažalost, uspjeli su revidirati tek dva statuta, no smatram da je ovaj eksperiment s ciljem utjecanja na mapu kazališne proizvodnje u Varšavi bio vrlo zanimljiv. Prema tome, postoji način da sve razine uprave utječu na programe institucija kojima upravljaju.

Što možete reći o izvorima financiranja tih institucija? Možete li to povezati s ranije spomenutim razinama nadležnosti?

Glavnina novca potječe iz javnih izvora financiranja. Mislim da ne postoji društveni konsenzus o javnom financiranju kulture, s obzirom na to da upravo svjedočimo mnogim raspravama o ovoj temi. No, u principu, postojao je konsenzus unutar kulturne zajednice i svih dosadašnjih vlada da javno financiranje treba biti osnova. U posljednjih dvadeset godina, bilo je pokušaja uvođenja tržišno orijentiranih propisa u kulturu, no oni nisu polučili uspjeh; ostali su na razini rasprave jer se kulturna zajednica smjesta pobunila. Kao što sam spomenuo, unatoč različitostima, snažan smo politički igrač. Javni kulturni sektor zapošljava više od tristo tisuća ljudi; za usporedbu, policijskih je službenika u Poljskoj sto tisuća. Prema tome, rekao bih da smo prilično utjecajni.

Postoje li neki drugi izvori financiranja koje vrijedi spomenuti, kao što su donacije lokalnih zajednica ili privatna sponzorstva?

Što se tiče javno-privatnih partnerstava, postoji tek dva ili tri slučaja javnih kulturnih institucija kojima upravljaju privatne tvrtke. Riječ je o vrlo malenom broju institucija, čemu treba pridodati klasična sponzorstva pojedinih događanja – na primjer, velike tvrtke često podupiru izvedbe Poljske nacionalne opere. Tako po prilici izgleda financiranje javnih kulturnih institucija. S druge strane, mi smo u organizacijama civilnog društva mnogo okrenutiji privatnim donatorima. Primjerice, Krytyka Polityczna jedna je od organizacija koje su otvorile nove odjele za prikupljanje sredstava od pojedinačnih donatora. Zanimljivo je da prije toga nismo razumjeli da se time zapravo izgrađuje zajednica oko organizacije.

U posljednje dvije godine imamo odjel koji surađuje s donatorima na projektima koji uključuju zajednicu; to je vrlo zanimljivo jer se donatori doista poistovjete s našom organizacijom i žele nas poduprijeti. Tako da bih rekao da su crowdfunding i pojedinačni donatori najvažniji izvori financiranja za organizacije civilnog društva jer, kao što vjerojatno znate, naša je vlada 2015. godine srezala gotovo sva sredstva namijenjena progresivnim organizacijama civilnog društva. Iduće godine, Krytyka Polityczna izgubila je trideset posto godišnjeg budžeta zbog ove vladine izmjene, koja je mnogima bila egzistencijalna prijetnja.

Ranije ste spomenuli da kulturnim institucijama obično upravlja jedna osoba. Možete li nam reći više o aspektu njihova upravljanja? Biste li opisali te institucije inovativnima i smjelima kada je riječ o uključivosti i demokratičnosti?

Ne, nikako. Predviđam da ćemo uslijed snaženja sektora civilnog društva odustati od svih pokušaja interakcije s javnim kulturnim institucijama i njihove preobrazbe u smjeru demokratičnijih modela odlučivanja. Mislim da ćemo jednostavno odustati od njih i usmjeriti pozornost na jačanje autonomnog sektora civilnog društva jer smo mi mnogo inovativniji. Dobar je primjer Krytyka Polityczna jer, kao što sam spomenuo, mi smo u pravnom smislu udruga, što nam pruža priliku da razvijemo demokratično upravljanje kroz strukturu opće skupštine. Sva ostala upravljačka tijela moraju slijediti odluke opće skupštine. Prema tome, mi smo mnogo demokratičnije strukturirani i napredniji u uvođenju suradničkih modela – kako u upravljanju, tako i u interakciji sa zajednicama i društvom u cjelini.

Osim toga, s obzirom na ekonomsku krizu koja će uslijediti nakon pandemije, jasno je da javne kulturne institucije neće podržati sektor civilnog društva, već će se same boriti za novac. To već možemo vidjeti na razini Varšave; dogodine, proračun Varšave bit će za trećinu manji nego inače – s time da će kultura podnijeti najveću žrtvu – i tada ćemo se morati boriti za novac. U trenutku kada javne kulturne institucije ne podupru sektor civilnog društva, reći ćemo u redu, zastarjele ste, potpuno se beskorisne u kulturnom i političkom smislu, mi smo ti koje treba podržati i osnažiti.

Što se tiče inovativnosti, uzmimo za primjer kazališta u Varšavi: većinu vode muškarci s više od pedeset godina. Govorimo o generaciji ljudi koji su došli na ravnateljska mjesta početkom dvijetisućitih i koji su tada činili izvrsnu generaciju mladih umjetnika i upravitelja. Međutim, oni nisu ništa učinili na pozicijama ravnatelja kazališta, a sada su u pedesetima i nisu više kreativni. Istovremeno, preostalo im je još desetak godina do umirovljenja pa zasigurno neće sami napustiti svoja mjesta, već će se boriti da ih zadrže. Naravno, mnogi od njih su naši kolege i prijatelji, no govorim o općem trendu. U idućih deset godina, te će institucije ostvariti vrlo usporen intelektualni, umjetnički i politički napredak. U tom smislu, sektor civilnog društva neće biti u prilici zauzeti te institucije stoga je bolje da se usredotočimo na sebe, naročito imajući u vidu da se zbog novih načina potpore sektor trenutačno nalazi u vrlo dobroj financijskoj situaciji.

Kada govorimo o takvim okoštalim strukturama, Hrvatska nije izuzetak; naše kulturne institucije često vode isti ravnatelji u nekoliko uzastopnih mandata, s time da sustav ne raspolaže nikakvim mehanizmima odgovornosti.

Samo da pojasnimo, većina javnih kulturnih institucija u Varšavi doista jest progresivna, nije u tome problem, već u njihovu kreativnom nazadovanju. Nisu prilagodljive ni inovativne, a neće biti ni idućih desetak godina.

Kada je riječ o tim institucijama, kako shvaćate ulogu lokalne zajednice? Je li ona uključena u svakodnevno upravljanje i može li sudjelovati u procesima odlučivanja?

Kada govorimo o okružnim kulturnim domovima – da, mnogi od njih uključuju svoje zajednice. One u tim slučajevima znače više od publike, ali istovremeno, razina njihove uključenosti u kreiranje programa institucija vrlo je niska. Međutim, što se tiče interakcije – primjerice, ustupanja prostora lokalnim zajednicama da nešto organiziraju, izraze svoj lokalni identitet ili ugoste okružne društvene pokrete – kulturni domovi doista pokazuju namjeru da uključe svoje zajednice.

Nasuprot tome, u umjetničkim je institucijama situacija katastrofalna. Problem je u tome što većina javnih institucija i dalje tretira svoju publiku kao publiku, vodeći se paradigmom da publici nešto prezentiraju, a ne da je shvaćaju kao zajednicu. To je smiješno jer je nedavno istraživanje pokazalo da ljudi u Poljskoj uglavnom posjećuju jednu kulturnu instituciju; na primjer, imaju omiljeno kazalište ili galeriju koju redovito pohode. Malo je miješanja ili razmjene publike, stoga bi javne kulturne institucije u gradovima poput Varšave trebale uvidjeti da se radi o vrlo konkretnoj zajednici ljudi, a ne anonimnoj publici koja dolazi i kupuje ulaznice. To također znači da bi javne kulturne institucije trebale promijeniti svoj modus operandi, no one to ne čine. Kada govorimo o razvoju publike, uobičajen je pristup da javne kulturne institucije imaju jedan mali odjel, uglavnom pod nazivom odjel za edukaciju ili nešto slično, na kojemu leži sva odgovornost za interakciju s publikom.

Vratimo se na sam početak razgovora: spomenuli ste da Krytyka Polityczna odnedavno vodi novi kulturni prostor u Varšavi. Možete li nam dati uvid u neke specifičnosti njegova rada?

Prije otprilike tri godine, Grad Varšava odlučio je pokrenuti novi program za nevladine organizacije pod nazivom Društvenokulturna institucija. Cilj je programa pružiti podršku organizacijama u razdoblju od tri godine kroz osiguranje resursa za programe, ali i ispunjenje infrastrukturnih i administrativnih potreba. Kako bismo to iskušali, smjesta smo osnovali konzorcij pet organizacija i otvorili društvenokulturni centar Jasna10. Vodimo ga već dvije godine u srcu Varšave, u Ulici Jasna. Većina tih organizacija koristi umjetničke alate, ali posvećuju svoje aktivnosti konkretnim zajednicama – na primjer, neke su usmjerene migrantima ili problemima LGBTQ+ zajednice. Nastojimo pronaći način da pet organizacija suupravlja društvenokulturnim centrom, što je i zanimljivo i zahtjevno. Također se bavimo mišlju da postanemo sigurno mjesto za manjine jer je situacija u Poljskoj prilično teška. To bi predstavljalo promjenu u našem pristupu jer smo ranije često ulazili u sukobe i bili u središtu otpora, no sada shvaćamo da je ideja sigurnog mjesta, gdje se vrijednosti, ideje i prakse mogu razvijati, izuzetno važna, naročito mlađoj generaciji aktivista.

Svjedočimo preobrazbi publike u zajednicu: kulturna ponuda u Varšavi toliko je velika da jedino što ima smisla jest pokušati stvoriti zajednicu oko institucije i djelovati na participativan način, tako da se zadovolje njezine potrebe. To nas vodi k vrlo konkretnim temama i problemima. Shvaćamo da, kada djelujete kao organizacija koja se temelji na konkretnim vrijednostima i pokušava postići društvenu preobrazbu u tom smjeru, ne morate više razmišljati o pružanju kulturne ponude širokom spektru ljudi. Možete raditi sa svojom zajednicom, sa segmentom društva na koji ste usredotočeni, i smatrati da svojim radom doista pridonosite promjeni, za razliku od javnih kulturnih institucija.

Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv. 

Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Od prošloga ljeta, kada je pristigao dopis kojim se kustoskom kolektivu WHW po isteku ugovora 1. 1. 2014. obustavlja daljnja suradnja u vođenju Galerije Nova, a koji je povučen svega nekoliko dana kasnije, jednako bez objašnjenja kao i prethodni pokušaj prekida suradnje, prostor Galerije Nova kao i odnos s WHW-om ostao je u zrakopraznom prostoru neriješenih odnosa i neizvjesne budućnosti. Zabrinut takvim stanjem, manje zbog vlastitog polaganja prava na daljnje vođenje Galerije, a više zbog zlogukih slutnji o ukidanju djelovanja same Galerije, kustoski kolektiv organizirao je tribinu kojom je namjera bila otvoriti javni dijalog o ovom problemu. Tim povodom objavljena je i publikacija koja obuhvaća kronologiju nastanka, rada i razvoja ovog nezaobilaznog mjesta kritičke i analitičke refleksije zbilje jezikom vizualnih umjetnosti kroz različite sustave koje je uspjela preživjeti. 

Na tribini održanoj u HND-u, u petak, 21. veljače u 10 sati, sudjelovali su, uz članice WHW-a, Boris Bakal, Želimir Koščević i Emina Višnić, uz moderiranje Marine Škrabalo. U uvodu, kojim je kontekstualizirala stanje i namjere događanja, Sabina Sabolović, članica WHW-a, istaknula je kako je povod ovom događanju stanje u kojem se ne događa ništa, “a to ništa je ono što brine jer ne postoji nikakva volja gradskih vlasti da riješi situaciju Galerije Nova”. Sabolović je ujedno i artikulirala poziciju ovog kolektiva spram samog prostora, odnosno institucije Galerije Nova ističući kako “žele inzistirati da svi mi, kao kulturni radnici i radnice, utječemo na taj proces i ne dopustimo da javnost bude isključena iz odlučivanja o budućnosti tog prostora. To nije samo bitno zbog toga hoće li WHW voditi Galeriju Nova, već da se očuva opstanak institucije stare 40 godina te da se ustanovi procedura po kojoj će se ta institucija ustrojiti”.

Galerija je osnovana 1975. godine u okviru Saveza socijalističke omladine, a u okviru svog djelovanja izdaje publikacije, predstavlja nove umjetnike i tendencije te otvara prostor za nove mogućnosti čitanja umjetnosti, što je bilo i uzor smjernicama djelovanja WHW-a. Savez omladine se pretvara u OKC – Omladinski kulturni centar, a cijela transformacija kulminira 1993. kada Nova ostaje sama i po inerciji se pridružuje izdavačkoj kući AGM, mada ne postoji logika po kojoj ta institucija upravlja ovim prostorom. Janislav Šaban poziva WHW 2003. godine da preuzme vođenje prostora, a kustoski kolektiv kao temeljni zadatak postavlja stvaranje odnosa prema tom prostoru kao javnom, usmjerenom na kritiku, angažman, dijalog s aktualnim kulturnim i političkim stremljenjima, kao prostoru otvorenom čitavom nizu inicijativa. Od preuzimanja vođenja galerije, postepeno se smanjuje financijska podrška AGM-a Galeriji. Božo Čović dodatno smanjuje suradnju i podršku prostoru koja se na kraju svodi samo na pokrivanje režijskih troškova. Tako se Galerija nalazi u paradoksalnom prostoru kao gradska institucija o kojoj brine nezavisni kolektiv kustosa.

Po primitku dopisa kojim im se otkazuje suradnja, nastavila je Sabina Sabolović nakon kratkog pregleda nastanka i razvoja galerije, “pokušali smo se obratiti gradskim vlastima kako bismo dobili materijalni dokaz i obrazloženje za postupak, no ništa od toga nismo dobili. Važno nam je bilo da u dijalogu budu predstavnici gradskih vlasti, ali ništa od toga se nije desilo. I na ovu tribinu smo pozvali Darinka Kosora, Jelenu Pavičić Vukičević, Ivicu Lovrića“. Svjetlana Dizdar, aktualna ravnateljica AGM-a, s kojom su voditelji galerije u trajnim pokušajima komunikacije, rekla im je da se ništa ne moraju brinuti te da će sve biti u redu, no u međuvremenu ništa se nije desilo, a WHW galeriju vodi ilegalno jer je ugovor istekao 1. siječnja 2014. “Ovakva reakcija gradskih vlasti ukazuje da nisu zainteresirani za dijalog, a naša je odgovornost i pravo da na njemu inzistiramo kako bi se smislio kvalitetan model opstanka galerije. Bitno je isticati razliku između galerije kao institucije i prostora u kojem ona trenutno djeluje”, zaključila je Sabina Sabolović te za kraj napomenula da je otvoreno i pitanje vlasničkih odnosa te prepričala nedavno iskustvo kada su predstavnici Zagrebačkog holdinga došli premjeriti prostor kako bi se obračunala cijena prostora po evropskim standardima. “Smatramo da se tim metrom ne može mjeriti povijest niti budućnost jedne institucije”, riječi su kojima je Sabolović zaključila uvod u tribinu. 

Boris Bakal je ponudio historijski pogled na proces stvaranja i rastakanja OKC-a. “Čini mi se da se iz svih događaja koji su prethodili skupu – (ne)izbor za MSU, HNK, upravljanje Gavellom, ZeKaeM-om – postavlja pitanje treba li uopće gradskoj upravi kultura i kakva je to kultura kakvu oni zamišljaju? U posljednjih trideset godina dolazi do rastakanja kulture i oduzimanja pojma kulture. OKC nastaje u euforiji Univerzijade kada kao hibridna i policentrična institucija raznih sadržaja. Čine ga Radio 101, Z3, kazalište, izdavačka djelatnost, izložbeni prostor, a u okviru tog centra smješteni su TSP, Svjetski festival animiranog filma, Muzički bijenale, Eurokaz… Taj je centar smješten u Teslinoj 7, gdje je danas ZeKaeM čijim osnivanjem počinje raspad OKC-a”. Bakal je napomenuo kako pod OKC tada spadaju i klubovi Kulušić i Lapidarij koji su proizvodili neko drugo razumijevanje kulture. “Društvo pravednosti, kako smo zvali socijalističko društvo, stavljalo je mjesto kulture na mjesto religije, a to mjesto je bilo ključno, objedinjujući identitetski faktor čitavog društva. Postepeno dolazi do preuzimanja centra, voditelji centra vode dvostruko knjigovodstvo s privatnim šankovima u klubovima, a konačan se udar događa s Igorom Mrduljašem, čovjekom sklonim građanskom kazalištu koji preuzima vođenje ZeKaeM-a”, ukratko je skicirao prijelaz iz 1980-ih u 1990-e te se vratio na Galeriju Nova, u početcima smještenu u Mihanovićevoj ulici. “Ta galerija je jako uspješna i imala je zanimljive programe, no preseljenjem u Teslinu, krajem ’80-ih, gotovo da nije zamrla dok je nije preuzeo WHW”.

Želimir Koščević dao je širi uvid u kulturno-političku klimu u kojoj nastaje Galerija Nova i istaknuo da model po kojem je funkcionirala Galerija SC, a kojoj je bio dugogodišnji voditelj, smatra neprikladnim današnjem vremenu: “To je povijest umjetnosti, to je završeno poglavlje, i stoga prebacivanje modela njezina rada iz onoga vremena u naše vrijeme nije smisleno”. Nakon Koščevićeva izlaganja, riječ je preuzela Emina Višnić koja se osvrnula na povijesnu činjenicu rastakanja OKC-a kao proces dokidanja potencijala političkog djelovanja mladih. Mehanizam po kojem je ustrojen OKC bio je uzor pri osmišljavanju modela po kojem će biti ustrojen Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Višnić je istaknula kako ljudi koji danas vode gradsku politiku nisu u stanju niti žele razmišljati dalje od svojih interesa te napomenula kako je “ovo druga tribina na kojoj nema nikoga ispred gradskih vlasti odgovornih za vođenje kulturne politike. Prije dva tjedna Darinko Kosor, predsjednik GS je organizirao tribinu na koju nitko iz uprave nije došao, a pojavilo se svega dvoje ljudi iz institucija. Atmosferom straha se upravlja ovim gradom, uprava je navikla da nitko ništa kritički ne govori, i već sedmu godinu zaredom spominje kulturnu strategiju koja se opet neće desiti. U gradu nitko ne preuzima odgovornost, Ministarstvo također nema jasnu viziju, uz časne izuzetke”.

Nakon uvodnih izlaganja otvorena je rasprava o pitanjima strategija i smjernica djelovanja u pitanju kulturnog razvoja grada u širem smislu. U tom kontekstu, Tomislav Medak je predložio kako mogućim smjerom vidi uspostavljanje paralelne strukture upravljanja, te kako bi trebalo “pokušati rekonstituirati društveno polje i razviti autonomne forme upravljanja koje mogu trasirati budućnost. To stvara polje otpora ili frikcije u trenutku rasprodaje i privatizacije resursa, kao što su poduzeća i slično”, te nastavio: “Ponašamo se cijelo vrijeme kao da postoji taj adresat koji upravlja društvom, kao da postoje procesi upravljanja i odgovornost, no to je sve projekcija, stvari nisu tako ustrojene, već bitno privatnije i antagonističkije te zato treba shvatiti tu situaciju kao situaciju antagonizacije”. Na samom kraju je zaključeno kako je važno stvoriti prilike za aktiviranje radnika u institucijama, te tihe, šutljive, pristajničke mase te stvaranje prostora u kojem se njihovi glasovi mogu čuti. 

Fotografija: Tomislav Medak