Na regionalnoj razini posebno se izdvaja istraživanje Sada je samo vidljivije: život i rad kulturnih radnika i radnica u vremenu korona pandemije, koje je niški Centar za empirijske studije kulture jugoistočne Europe provodio zajedno s partnerima u razdoblju od svibnja do srpnja 2020. godine. Istraživanje je to koje je osobito važno jer daje pregled stanja u gotovo čitavoj jugoslavenskoj regiji, budući da izvještajem obuhvaća aktere iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine (podaci su prikupljani i za Albaniju i Kosovo, ali ih nažalost nije pristiglo dovoljno). Na “hrvatskoj” etapi istraživanja radila je dr. sc. Jaka Primorac, viša znanstvena suradnica na Odjelu za kulturu Instituta za razvoj i međunarodne odnose, koja je rezultate već predstavila u formi znanstvenog rada, objavljenog dvodijelno u skraćenom obliku i na našem portalu.

Upravo Primorac kao dugogodišnjoj neprocjenjivoj saveznici kulturnog sektora i njegovog prekariziranog nezavisnog dijela dugujemo i najnoviji doprinos shvaćanju radnih uvjeta u kulturi u Hrvatskoj – publikaciju Od projekta do projekta: Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru, koju je nedavno u okviru projekta Kongres umjetnika i kulturnih radnica objavio kustoski kolektiv BLOK, jedan od pokretača recentnih inicijativa za prava radnica i radnika u kulturi, poput Za K.R.U.H. i Za poštenu plaću. Knjižica samo po opsegu, ne i po svojem važnom i stručnom sadržaju, studija je to koja na svojih devedesetak stranica donosi sintezu rezultata dosadašnjih autoričinih istraživanja, kao i istraživačkog rada njenih kolegica i kolega iz regije i šire.

Dvije su osnovne ideološke projekcije na koje Primorac odgovara svojom analizom: o umjetničkom radu kao radu proizišlom iz “strasti”, “ljubavi” i spontane inspiracije te, ključno, ona o “projektnosti” kao “idealnom okviru za fleksibilan i slobodan rad u kulturi i umjetnosti, okvir za ‘prave kreativce’ i ‘stvaratelje'”. Pišući o potonjoj Primorac ističe kako “mnogobrojna istraživanja i studije ukazuju na to da je ključni problem iz kojeg proizlazi radna fragilnost u kulturnom sektoru upravo taj fleksibilan projektni tip rada, koji je, prema nizu pokazatelja, u ovom sektoru učestaliji nego u drugim djelatnostima”. Primorac stoga napominje kako je kritička analiza projektnosti neophodna “u kontekstu shvaćanja kulturnog rada kao rada”, što je ključni oslonac njene argumentacije.

Prvi dio studije posvećen je davanju osnovnog međunarodnog i nacionalnog konteksta razmatranju problema rada i projektnosti u kulturnom sektoru u Hrvatskoj. Na nacionalnoj razini, ističe Primorac, ove teme treba “promotriti unutar konteksta potfinanciranosti kulture s jedne strane te nedostatka jasnih javnih politika za kulturni sektor i rad u tom sektoru s druge strane”. Odnos prema kulturnom sektoru primarno definira “kroz potporu umjetničkoj proizvodnji, ali ne i sagledavajući cjelokupno kulturno polje te njegovu ulogu u društvenom razvoju, uzevši u obzir položaj u društvenoj stratifikaciji”. Pozivajući se na sociologa Paula Stubbsa, Primorac kao najvažniji proces u području kulturne politike tijekom posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj ističe “kontinuirano jačanje tržišnog pristupa i ‘meki neoliberalizam'”. On se prema Primorac ogleda, između ostalog, u jačanju pritiska na organizacije da gomilaju projekte kako bi se održale na životu, u poticanju kompeticije umjesto suradnje unutar sustava javnog financiranja, koji nije dostatan da servisira sektor, podrazumijevanju neplaćenog rada te nemogućnosti financiranja plaća zaposlenika udruga u kulturi unutar javnih policy instrumenata.

Kako Primorac navodi pozivajući se na niz izvora, osnovne su karakteristike rada u kulturi u EU i Hrvatskoj bitno viši udio visokoobrazovane radne snage (u RH čak 59 % naspram 28 % u općoj zaposlenosti u 2019. godini), razmjerno veći udio žena, dominacija mikropoduzeća i mikroorganizacija, često oslanjanje na potplaćeni i neplaćeni/volonterski rad, kao i na atipične oblike rada te bitno veći udio samozaposlenih u odnosu na prosjek (17 % u odnosu na 11 %). Pritom kao posebno fragilnu Primorac izdvaja poziciju samostalnih kulturnih radnica koje nemaju status slobodnih umjetnica, budući da on barem osigurava plaćene doprinose za mirovinsko iz zdravstveno osiguranje iz državnog budžeta.

Kada je riječ o zaposlenima u ustanovama u kulturi, kulturnim i kreativnim industrijama te u udrugama, Primorac napominje kako su potonji u najprekarnijem položaju, premda upozorava kako projektizacija sve više pogađa i institucije, koje su sve češće prisiljene prijavljivati pretežito europske projekte, na kojima se potom na određeno zapošljavaju kulturne stručnjakinje i stručnjaci, često oni mlađi. Ključne su pritom implikacije takvih trendova individualizacija radnih pozicija i rizika, prožimanje radne i privatne sfere, potplaćenost i samoeksploatirajuće prakse te projektna uvjetovanost sadržaja.

Pod prvim Primorac podrazumijeva tendenciju pretvaranja kulturnih radnica u tzv. “radnice s portfeljom”, koje u velikoj mjeri ovise o svojoj umreženosti i menadžerskim kompetencijama. Projektna orijentiranost sili pojedince radnice na gomilanje angažmana, unutar ili izvan kulturnog polja, “krpanje” između projekata, dok međunarodno/europsko tržište mobilnosti amplificira konkurentske odnose s kolegicama. Izuzetno je važno pritom imati na umu da, kako Primorac upozorava pozivajući se na niz izvora, “međunarodna istraživanja ovog polja ukazuju na to da se na taj način stvaraju različiti obrasci rodne, klasne, rasne i etničke nejednakosti u kulturnom sektoru”. Podaci o prožimanju radne i privatne sfere, koje Primorac prenosi iz istraživanja Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti iz 2016. godine, također su zabrinjavajući: preko pola ispitanika navelo je da noću radi povremeno, često ili uvijek, dok su ogromne većine iste odgovore dali za rad vikendom, prekovremeni rad i rad tijekom godišnjeg odmora. Ovakvi radni uvjeti za posljedicu imaju učestalo sagorijevanje i nepostojanje slobodnog vremena, što, upozorava Primorac, dovodi ne samo do sve učestalije potrebe za napuštanjem sektora nego i do sve manje sklonosti mladih ljudi da u njega stupe.

Svi ovi slojevi tvore neke od ključnih problema koje mora adresirati svaki zagovarački napor usmjeren na poboljšanje radnih uvjeta u sektoru. Međutim, kako ističe Primorac, visok udio samozaposlenih, dominacija mikropoduzeća u kulturnim i kreativnim industrijama i malih organizacija u nezavisnoj kulturi kao ključno nameću pitanje – tko je adresat takvog zagovaranja? Smještajući procese prekarizacije kulturnog polja u kontekst “općeg trenda fleksibilizacije i deregulacije rada […] čija se priroda otkriva kroz platformski rad (gig work i sl.)”, odnosno u kontekst nastavka “neoliberalnih trendova i tržišnog pristupa u kojem je radnopravni aspekt marginaliziran, kao što je marginalizirano i pitanje kulture kao javnog dobra”, Primorac zaključuje da je problem sistemski te je, ključno, adresat njegovog rješavanja javnopolitički.

Za rješavanje problema vrednovanja rada u kulturi i umjetnosti presudno je, smatra Primorac, “prijeći s fokusiranja na kulturni objekt i kulturni projekt na remuneraciju cjelokupnog procesa kulturne produkcije i distribucije”. Iz perspektive javne politike, važno je iznaći modele koji “trebaju uzeti u obzir radnu dimenziju i razvoj novih okvira za zaštitu nestandardnih oblika rada i ‘atipičnih oblika zaposlenosti'”, pri čemu se posebno izdvaja potreba za uspostavljanjem mehanizama zaštite cjelokupnog umjetničkog i kulturnog rada, ne samo onog koji se odvija pod  statusom samostalnog umjetnika. U konačnici, ključan je način na koji pristupamo razvoju i važnosti kulturnog sektora kao javnog dobra. Ako je unutar javne politike kultura definirana kao područje čiji razvoj je potrebno zaštititi i poticati, tada je neophodno iz temelja redefinirati aktualni tržišni, individualizirani i meritokratski model, koji ne samo da očito ne raspolaže strateškom vizijom kulture nego je, riječima autorice ovog važnog doprinosa borbi kulturnih radnica, u svojim temeljima – neodrživ.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.