U trenutku kada je kulturni sektor u gotovo svim europskim zemljama kronično podfinanciran, a nova struktura proračuna EU-a otvara pitanja hoće li kultura zadržati svoje mjesto među europskim prioritetima, komparativna istraživanja koja stanje sektora sagledavaju u europskim razmjerima imaju dodatnu težinu. Upravo zato CAE, kao dio pripreme za novo izdanje, poziva radnike i radnice iz kulturnog i kreativnog sektora da podijele svoje iskustvo i stavove putem online ankete.

Anketa je namijenjena svima koji danas aktivno oblikuju kulturni i kreativni sektor – umjetnicama, kustosima, producenticama, kulturnim menadžerima. Obuhvaća i širok raspon disciplina: od arhitekture, audiovizualne produkcije, mode i dizajna, preko baštine i književnosti, do glazbe, izvedbenih i vizualnih umjetnosti. Prioritet imaju profesionalci iz EU i zemalja kandidatkinja, no odgovori sudionika iz drugih zemalja također će biti uključeni u pojedine dijelove analize.

Pitanja obuhvaćaju teme ključne za razumijevanje položaja kulture u suvremenom društvu: s kojim se izazovima kulturni sektor danas suočava, vrednuju li donositelji odluka kulturu u skladu s njezinom društvenom ulogom te kako sami kulturni radnici_e procjenjuju stanje kulture u Europi. Pritom CAE kulturu u istraživanju razumije široko – kao sustav koji obuhvaća kreativne i umjetničke prakse, simboličke izraze, predmete, slike, melodije, priče, pokrete, stilove i tehnike, ali i sve strukture i pojedince koji ih stvaraju.

Ispunjavanje ankete traje oko 20 minuta i sastoji se pretežno od pitanja višestrukog izbora, a otvorena je za pojedince i organizacije. Svi odgovori ostaju anonimni, a rezultati će biti objavljeni u izvješću State of Culture 2026 u jesen ove godine. Rok za sudjelovanje je 31. svibnja u ponoć.

Istodobno, u prijedlozima drugih ključnih programa Europske unije – poput Obzora Europa, fondova za konkurentnost ili vanjskog instrumenta Globalna Europa – kultura gubi status zasebnog područja, a time i zajamčeni budžet koji uz njega ide. Tako se sužava prostor za razvoj kulturnih i kreativnih djelatnosti izvan specijaliziranih programa, dok se istodobno nazire širi smjer u kojem se kultura tretira kao dodatak drugim politikama, umjesto kao autonomno područje javnog interesa.

U takvom kontekstu, Savez udruga Klubtura zajedno s nizom nacionalnih i lokalnih mreža u kulturi uputio je dopis nadležnim ministarstvima i institucijama, pozivajući Hrvatsku da u pregovorima o novom proračunu zauzme proaktivnu poziciju te da zagovara povećanje i strukturno osiguranje sredstava za kulturu na razini Europske unije.

U dopisu se naglašava da postojeći modeli već sada ne odgovaraju potrebama sektora, što potvrđuje i izrazito nizak postotak odobrenih projekata u programima Kreativne Europe: u 2025. godini tek je 5 do 7 posto prijavitelja uspjelo ostvariti financiranje, i to gotovo isključivo etablirane organizacije i institucije s već osiguranim budžetima. Iako novi program AgoraEU donosi nominalno povećanje sredstava, upozorava se da ono, bez dodatnog povećanja ukupnog proračuna i jasnog definiranja udjela za kulturu, neće bitno promijeniti postojeće stanje.

Stoga se predlaže povećanje ukupnog proračuna programa te uvođenje minimalnog udjela za kulturu od 25 posto unutar Agore, kako bi se osigurala stabilnija i predvidljivija raspodjela. Istodobno, svjesne ograničenih proračunskih mogućnosti, udruge predlažu i uvođenje dodatnih izvora financiranja, uključujući usmjeravanje kazni koje Europska unija izriče tehnološkim kompanijama u kulturne programe.

Slični zahtjevi artikuliraju se i na europskoj razini: koalicija više od 500 organizacija iz područja kulture, medija i civilnog društva nedavno je uputila otvoreno pismo čelnicima institucija Europske unije, tražeći značajno povećanje sredstava za AgoraEU i njegovo zadržavanje među prioritetima u pregovorima o novom proračunu. Upozoravaju da predloženi program, unatoč svojoj širini, čini tek oko 0,43 % ukupnog EU proračuna, što ne odgovara ulozi koju kultura, mediji i civilno društvo imaju u suvremenim društvenim i političkim okolnostima.

Takav zahtjev podudara se i sa stavom Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta, koji u svom mišljenju poziva na povećanje proračuna programa AgoraEU na 12 milijardi eura, upozoravajući da interes za program višestruko nadmašuje dostupna sredstva te da su stope pristupa financiranju i dalje vrlo niske.

Uz Agoru, nacionalne i lokalne mreže u svom dopisu upozoravaju i na niz drugih programa Europske unije u kojima položaj kulture dodatno slabi. U programu Obzor Europa traži se zadržavanje kulture kao eksplicitnog područja unutar istraživačkog okvira, uz značajnije izdvajanje za kulturna istraživanja i inovacije. U novom fondu za konkurentnost upozorava se na izostanak kulturnih i kreativnih industrija, unatoč njihovu gospodarskom doprinosu, te se predlaže uvođenje posebnog područja koje bi obuhvatilo njihovu digitalnu transformaciju i razvoj.

U području socijalnih politika fokus je na nesigurnim radnim uvjetima u sektoru, zbog čega se kroz Europski socijalni fond traže mjere za zapošljavanje i razvoj vještina u kulturi. Konačno, u okviru vanjskog djelovanja Europske unije kultura je gotovo u potpunosti izostavljena, pa se predlaže uvođenje posebnog cilja koji bi obuhvatio međunarodnu kulturnu suradnju i kulturnu diplomaciju.

Uzevši u obzir nesigurnu raspodjelu sredstava i općenito slabljenje položaja kulture u novim programima EU-a, potpisnici dopisa od hrvatskih institucija traže da se u pregovorima o novom proračunu zauzmu za povećanje ukupnih izdvajanja za kulturu, uvođenje jasnih i obvezujućih udjela unutar ključnih programa te njezino vidljivije i stabilnije pozicioniranje kroz različite politike Europske unije, uz razvoj novih izvora financiranja i poboljšanje uvjeta rada u sektoru.

Cijeli dopis pročitajte ovdje. 

Upravo zato posebnu pažnju privlače primjeri kulturnih politika koje ovim pitanjima pristupaju nešto inventivnije, a među njima se u posljednje vrijeme ističe irski program temeljnog dohotka za umjetnike, pokrenut kao pilot-projekt o kojem je krajem 2025. za Kulturpunkt detaljnije pisala Julija Savić. Program Basic Income for the Arts (BIA) u međuvremenu je dobio i svoju trajnu verziju: irska vlada u veljači je potvrdila da će se nastaviti provoditi kao stalna mjera kulturne politike. Riječ je o trogodišnjim ciklusima podrške, u kojima će oko dvije tisuće umjetnica i umjetnika primati tjednu naknadu od 325 eura.

Pilot-shema uvedena je na inicijativu tadašnje ministrice kulture Catherine Martin kao odgovor na dugotrajnu nesigurnost umjetničkog rada. Tijekom trogodišnjeg eksperimenta sudjelovalo je dvije tisuće umjetnika iz različitih disciplina – od vizualnih umjetnosti i književnosti do glazbe, filma i izvedbenih umjetnosti – dok je gotovo tisuću dodatnih sudionika sudjelovalo u kontrolnoj skupini kako bi se pratili učinci programa.

Prema evaluacijama irskog Ministarstva kulture, zajamčeni prihod smanjio je financijsku nesigurnost i razinu anksioznosti među sudionicima, dok su istodobno zabilježeni povećani opseg umjetničke produkcije i veće ulaganje vremena u kreativni rad, jer sudionici nisu bili prisiljeni raditi poslove nepovezane s umjetničkim radom kako bi preživjeli. Većina sudionika nije živjela isključivo od tog iznosa, već ga je koristila kao stabilnu osnovu uz druge izvore prihoda, najčešće za pokrivanje osnovnih životnih troškova.

Pored blagotvornog utjecaja na mentalno zdravlje i egzistencijalnu sigurnost uključenih umjetnika i umjetnica, analiza je pokazala i širi društveni učinak programa. Naime, službena procjena irske vlade navodi da je svaki euro uložen u pilot-projekt generirao oko 1,39 eura društvenog povrata kroz porezne prihode, potrošnju i druge ekonomske učinke, što je zasigurno značajno pridonijelo odluci da program temeljnog dohotka postane trajna mjera kulturne politike.

Odluku irske vlade pozdravile su brojne organizacije koje djeluju unutar kulturnog i kreativnog sektora, ističući da program predstavlja važan korak prema stabilizaciji uvjeta umjetničkog rada. U njihovim reakcijama posebno se naglašava da takva mjera šalje i snažan signal kako država prepoznaje društvenu vrijednost umjetnosti i njezinu ulogu u javnom životu, odnosno potrebu da se umjetnički rad promatra kao društveno relevantna djelatnost koja zahtijeva stabilne i koliko je moguće predvidive uvjete za rast i razvoj.

Istodobno, dio umjetničke zajednice upozorava da program i dalje ima određena ograničenja. Sudjelovanje je vremenski ograničeno na tri godine po ciklusu, a umjetnici ne mogu kontinuirano primati potporu bez ponovne prijave, što ograničava dugoročnu stabilnost koju bi takva mjera trebala pružiti. Pojedini komentatori također ističu da iznos prije predstavlja stabilizirajući dodatak prihodu nego potpunu egzistencijalnu sigurnost.

Unatoč tim rezervama, irska mjera već je privukla značajnu međunarodnu pozornost. Kulturne organizacije i istraživači u nizu europskih zemalja pomno prate rezultate programa, prepoznajući u njemu potencijalni model za stabilnije oblike javne podrške umjetničkom radu. Njegov nastavak u trajnom obliku mogao bi dodatno potaknuti rasprave o javnom financiranju kulture, ali i o širem konceptu temeljnog dohotka u kulturnom i kreativnom sektoru.

Prijedlog – koji je, ističemo, neslužben i u konačnoj verziji može biti izmijenjen – predviđa značajnu strukturnu promjenu u odnosu na dosadašnje razdoblje. Prema njemu, Kreativna Europa više ne bi funkcionirala kao samostalan program posvećen isključivo kulturnom i kreativnom sektoru, nego bi se spojila s programom Građani, jednakost, prava i vrijednosti (CERV). Time bi nastao novi, objedinjeni okvir u kojem bi se financirale kulturne, medijske i civilno-društvene aktivnosti.

U praksi to znači da bi Kreativna Europa imala tri glavna dijela, odnosno stranda: jedan bi i dalje bio namijenjen kulturi, drugi audiovizualnom sektoru i medijima (pod nazivom MEDIA+), a treći bi pokrivao širok spektar projekata usmjerenih na zaštitu temeljnih prava, borbu protiv diskriminacije i rodno uvjetovanog nasilja, poticanje građanskog sudjelovanja te jačanje demokratskih standarda i vladavine prava.

Premda je jasno da se radi o uvezanim područjima, Culture Action Europe u svojoj analizi upozorava da ovakvo spajanje otvara brojna pitanja o očuvanju prepoznatljivosti i specifične uloge programa koji je dosad imao jasnu tematsku i provedbenu strukturu. Posebno ističu kako bi uvođenje zajedničkog sustava praćenja i evaluacije, s indikatorima i pokazateljima uspješnosti koji su previše rigidni ili nedovoljno prilagođeni stvarnim uvjetima kulturnog polja, dugoročno moglo narušiti autonomiju i umjetničku slobodu koju bi program trebao štititi.

Iako prijedlog u velikoj mjeri zadržava osnovne ciljeve kulturnog dijela programa – poticanje mobilnosti, podršku kulturnim mrežama, jačanje vidljivosti europske umjetnosti i očuvanje kulturnog nasljeđa – neke su promjene ipak znakovite. Kako navodi CAE, iz dokumenta je nestao dosadašnji međusektorski potprogram koji je omogućavao financiranje različitih aktivnosti, uključujući rad nacionalnih deskova, informativnih ureda koji predstavljaju važnu logističku i savjetodavnu podršku kulturnim organizacijama. Novi prijedlog te aktivnosti smješta u kategoriju “horizontalnih prioriteta”, ali ne precizira tko će i na koji način osiguravati njihovo financiranje.

Još jedan element koji izaziva zabrinutost kulturne mreže odnosi se na činjenicu da novi prijedlog ne uključuje sektorski usmjerene mjere kakve su dosad postojale. Naime, trenutačni program Kreativne Europe predviđa posebne linije financiranja za primjerice glazbu, izdavaštvo, arhitekturu i baštinu, dok one u novom prijedlogu izostaju. Ipak, to ne znači nužno da su potpuno ukinute, odnosno moguće je da će biti obuhvaćene šire postavljenim ciljevima, poput potpore distribuciji i promociji europskih kulturnih sadržaja, u okviru kojih se spominju turneje i prevođenje.

Važna novost odnosi se i na načine isplate potpore. Prijedlog predviđa da bi ubuduće osnovna metoda financiranja bili paušalni iznosi, odnosno oblici potpora nevezani za stvarne troškove: “Kada se potpora Unije dodjeljuje u obliku bespovratnih sredstava, ona se pruža kao financiranje nevezano za troškove ili, prema potrebi, putem pojednostavljenih opcija troškova, u skladu s Uredbom (EU, Euratom) 2024/2509. Refundacija stvarnih prihvatljivih troškova dopuštena je samo ako ciljevi aktivnosti ne mogu biti ostvareni na drugačiji način.”

Prema obrazloženju Komisije, cilj je pojednostaviti administraciju i smanjiti birokratsko opterećenje za korisnike, no Culture Action Europe upozorava da bi takav model financiranja mogao otežati provedbu projekata koji zbog svoje složenosti ili promjenjivih uvjeta zahtijevaju fleksibilnije upravljanje budžetom.

U analizi prijedloga CAE također skreće pažnju na mogućnost uvođenja dodatnih uvjeta za dodjelu sredstava korisnicima potpore. U nacrtu se, naime, naglašava da provedba Kulturnog potprograma mora “u potpunosti poštivati umjetničku slobodu i pridonositi poboljšanju radnih uvjeta umjetnika i kulturnih profesionalaca”. Ovakav bi zahtjev bio u skladu s ranijim apelima Europskog parlamenta da se pravedno plaćanje umjetnika_ca uključi među formalne kriterije za dodjelu potpore, no zasad nije jasno kako bi se takvi uvjeti u praksi primjenjivali i nadzirali.

S obzirom na to da je riječ o neslužbenom nacrtu koji se još može mijenjati, Culture Action Europe poziva na pravovremenu reakciju. Države članice već tijekom srpnja trebaju dati prve komentare Europskoj komisiji i otvoriti pregovore o proračunu i strukturi programa. Zbog toga mreža potiče kulturne organizacije, umjetnike i sve zainteresirane da se uključe u kampanju Ask, Pay, Trust i pišu svojim nacionalnim ministarstvima financija.

Za lakšu organizaciju pripremili su predložak pisma i detaljne upute, dostupne na mrežnim stranicama kampanje. Ključni zahtjevi su očuvanje Kreativne Europe kao zasebnog programa i povećanje njezina budžeta, kako bi i u idućem sedmogodišnjem razdoblju ostala pouzdana podrška raznolikosti kulturnih praksi u Europi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Strategija, naravno, nije nova. I u prošlim izbornim ciklusima civilno društvo se nalazilo na meti sustavne diskreditacije kroz plasiranje poluinformacija, iskrivljenih podataka i teorija zavjere koje su kolale društvenim mrežama. Naslanjanje na takav narativ pokazalo se politički oportunim, barem kratkoročno, pa su ga različite političke opcije spremno prigrlile. Preko njih tema je ušla i u šire medijsko polje, od desnog ruba prema mainstreamu.

Prozivali su se pojedinci, konstruirali popisi “podobnih”, manipuliralo brojkama i iznosima javnih potpora, sve to bez ikakvog konteksta – bez pojašnjenja kako se programi financiraju i na temelju kojih kriterija im se dodjeljuju sredstva na javnim natječajima, što sve uključuju programski troškovi te kako se provedba svakog projekta opravdava kroz detaljne financijske i programske izvještaje. 

Na kraju se narativ koji nezavisnu kulturnu scenu prikazuje kao privilegirano, ideološki “kontaminirano” i politički premreženo područje očekivano prelio i u kampanju za predstojeće lokalne izbore. No u toj bu(ji)ci napada, u kojoj kandidati i stranke uglavnom reproduciraju iste optužbe i insinuacije, teško se čuje artikulacija toga kako vide preustroj ovog polja ili što bi u njemu konkretno mijenjali kada bi došli u poziciju da to čine. Stoga smo zavirili u dostupne izborne programe za Zagreb i istražili što, i ako išta, u njima piše o kulturi. 

Na krajnjem dijelu desnog političkog spektra nalazi se program Tomislava Jonjića i koalicije Hrvatski suverenisti – Blok za Hrvatsku – Domino, koji pod sloganom “hrvatski Zagreb” 2025. nudi kulturni program sveden na simboličko razračunavanje s naslijeđem Jugoslavije i proklamaciju tradicionalnih hrvatskih vrijednosti. Najavljuje se tako otvaranje Muzeja žrtava jugoslavenstva i izgradnja Memorijalnog centra Domovinskog rata, kao i podizanje spomenika Eugenu Kvaterniku, Alojziju Stepincu i Franji Kuhariću.

Među ciljevima je i “oslobađanje” javnih prostora od jugoslavenskih i protuhrvatskih oznaka te “onemogućavanje promicanja LGBT i rodne ideologije o gradskom trošku”. Granica javnog financiranja jasno je postavljena: Grad Zagreb, prema ovom programu, ne bi trebao podupirati organizacije i sadržaje koji se protive “izvornoj i većinskoj hrvatskoj, odnosno zagrebačkoj kulturi”, shvaćenoj kao ona koja “svoj korijen ima unutar kršćanskog tradicionalnog i etičkog okvira”.

Najistaknutiji napadi na nezavisnu kulturnu scenu u kampanji dolaze iz redova Mosta, koji dominira agresivnom retorikom, ponajprije na društvenim mrežama. Kritika financiranja nezavisne kulture u Mostovim se video-uracima pritom bez poteškoća isprepliće s poznatijim teorijama zavjere u kojima se, primjerice, koncept 15-minutnog grada povezuje se s planovima kontrole građana, “njihovih kretanja i emocija”, a retorika bez mnogo zadrške sklizne do rasističkih konstrukcija o zamjeni stanovništva. 

Nešto strukturiraniji, ali ne i bezazleniji u svojim optužbama, Ivica Lovrić u kampanji također istupa s tezama usmjerenima na diskreditaciju nezavisne scene. Među ostalim, tvrdi da pročelnica Ureda za kulturu Emina Višnić paralelno vodi nekolicinu zagrebačkih udruga, iznosi netočne informacije o plaćama zaposlenika u ustanovama kojima je Grad osnivač, te kulturnu politiku Grada prikazuje kao sustav financiranja ideoloških podobnika. Uz tvrdnje da će “vratiti kulturu građanima”, najavljuje ponovno pokretanje Filmskog ureda, razvoj koncertne industrije i izgradnju prostora za velika događanja “kao što imaju europski gradovi”.

I kulturna politika Mostove koalicije s HSP-om i strankom Republika Damira Vanđelića svodi se na najavu ukidanja financiranja udruga “čije je djelovanje nespojivo s kulturnim, vrijednosnim i razvojnim naslijeđem Zagreba”. Drugih programskih smjernica, međutim, nema. Moguće je da je to rezultat razlaza s gradonačelničkim kandidatom Trpimirom Golužom na samom početku službenog dijela kampanje.

Na tragu političke opcije čijem je klubu pripadao u Gradskoj skupštini u prethodnom mandatu, Goluža u svom programu iznosi tvrdnje o “zatiranju kulturnog identiteta” i financiranju “ideološki obojenih performansa”. Najavljuje “preispitivanje kulturne politike” i uvođenje “kontrole i transparentnosti”, no bez objašnjenja što bi to konkretno značilo u odnosu na postojeći sustav javnih potreba u kulturi. Jasno je tek da smatra kako su se ulaganja u kulturu “uvelike svela na financiranje sadržaja koji vrijeđaju zdrav razum”. Nije precizirano o čemu je točno riječ, ali s obzirom na sadržaje koji su se dijelili s Mostovih kanala dok je još bio njihov kandidat za gradonačelnika, čini se da su meta prvenstveno suvremene plesne umjetnice koje svojim radom ne ispunjavaju estetske kriterije Goluže i političke družine koja ga podupire.

No ne nužno cijele družine, jer kandidat Davor Bernardić – čijem se timu Goluža priključio u fotofinišu kampanje, kao kandidat za zamjenika gradonačelnika liste Zagreb United – ima nešto drugačiji politički put. Svojedobno je, primjerice, iz prvih redova podržao prosvjed za autonomiju Zagrebačkog plesnog centra, rame uz rame s umjetnicama koje se danas u njegovoj političkoj grupaciji predstavljaju kao simboli moralnog i estetskog posrnuća.

S obzirom na sve transfere i koalicijske zaokrete u timu Zagreb United, teško je reći koji je program uopće referentan, no sadržaja svakako nema puno. Nezavisna lista Servus Zagreb Davora Bernardića, primjerice, ima poglavlje nazvano Živi grad: grad sadržaja, kulture i sporta, no u njemu se kultura uopće ne spominje. Izlistano je nekoliko infrastrukturnih projekata – predlaže se projekt Grad na Savi, izgradnja bazena na Šalati te u podsljemenskoj zoni, dok u timu nema istaknutih osoba iz kulturnog sektora.

Nakon razlaza s Mostom i Trpimirom Golužom, Marija Selak Raspudić u kampanji nastupa samostalno, a kulturi posvećuje dio poglavlja nazvanog Grad ideja, znanja i zajedništva. Neke od odrednica tog programa odjeknule su među kulturnim akterima, primjerice najava da će muzeji i kazališta raditi dulje kako bi bili pristupačniji novim generacijama posjetitelja. Nije manje zbunjujuć ni opis kulture kao one koja je prisutna u svakodnevnim sadržajima “poput podcasta i uličnih događanja”.

Iako ne proziva izravno, Selak Raspudić u programu poručuje da kultura ne smije biti zatvoren sustav rezerviran za odabrane, niti prostor bez jasnih pravila i javne kontrole. Kulturna politika, navodi, mora biti vidljiva, mjerljiva i otvorena, a povjerenje građana planira vratiti uvođenjem digitalnog ocjenjivanja kulturnih programa, čime bi se uspostavila dvosmjerna komunikacija između javnosti i kulturnih aktera. Kultura tako, prema programu, prestaje biti “predmet zatvorenih dogovora” i postaje “zajednički prostor dijaloga, stvaranja i povjerenja”.

Uz najavu ulaganja u kvartovske centre, program predviđa i osiguravanje javnih prostora za suvremene oblike izražavanja, uključujući street art, glazbene izvedbe i eksperimentalne performanse, no nije posve jasno podrazumijeva li to išta osim prostora samog po sebi. Kultura se spominje i u kontekstu turističkog potencijala Zagreba, koji, kako se navodi, ima više od pedeset muzeja, dvadesetak kazališta i bogatu “uličnu scenu”.

Pavle Kalinić u izbornom programu Zajedno za Zagreb najavljuje da će se umjetnički projekti financirati isključivo prema kriteriju kvalitete i primjenjivosti (!), “bez ikakvih ideoloških predznaka i nepravednih prednosti”. S druge strane, u kontekstu podiskorištenosti gradske prostorne infrastrukture najavljuje “intervencijski i potporni fond za nezavisne kulturne aktere i institucije te poduzeća, kako bismo potaknuli stvaranje i raznoliku ponudu proizvoda i usluga dostupnih svim građanima”. 

Zanimljivo je da se na problem prostorne nedostupnosti za umjetnički rad eksplicitno osvrnuo HDZ-ov kandidat Mislav Herman, koji u svom programu predlaže aktivaciju zatvorenih prostora u centru grada. No, iako prijedlog naizgled prepoznaje jednu od ključnih potreba kulturne scene, većina navedenih prostora nalazi se u dugotrajnim i pravno složenim postupcima povrata imovine, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Kako navodi Grad Zagreb, prostori se “učestalo izlučuju iz imovine Grada” zbog okončanja tih postupaka ili zbog promjena u vlasničkim knjigama, što popis dostupnih prostora čini promjenjivim i neizvjesnim. 

Program platforme Možemo! za kulturu podijeljen je u dva dijela – prvi donosi pregled učinjenog u prethodnom mandatu, dok se drugi usmjerava na projekte planirane za sljedeće razdoblje, ako ostanu u poziciji upravljanja gradom. U fokusu su obnova i razvoj kulturne infrastrukture te širenje dostupnosti sadržaja u svim dijelovima grada, pri čemu je većina projekata unaprijed definirana Programom razvoja kulture Grada Zagreba 2024. – 2030.

U tom smislu program je prilično konkretan: najavljuju se obnove kina Europa i Tuškanac, kazališta Komedija, zgrade Zagreb filma, kao i otvaranje novih kulturnih prostora u bivšoj tvornici Pluto, na tržnici Trnje i u Novom Jelkovcu. Iako popis vjerojatno nije konačan, na njemu upadljivo izostaju pojedini strateški projekti koji su najavljeni u Programu razvoja kulture, poput obnove zgrade Pogona Jedinstvo ili rekonstrukcija dijela prostora bivše tvornice Badel za potrebe Centra za izvedbene umjetnosti. Među ostalim se najavljuje i nastavak rada na decentralizaciji kulture kroz daljnje jačanje programa Kultura i umjetnost u zajednici te Zagrebački kvartovi kulture, a u tom kontekstu i obnova kvartovske infrastrukture – centara za kulturu Novi Zagreb, Ribnjak, Maksimir i Trešnjevka.

Ovih se tema dotiče i izborni program Radničke fronte, među čijih se 14 točaka dvije odnose na područje kulture. U njima se navodi kako je gradska vlast, umjesto razvoja kvartovskih centara za mlade po uzoru na nekadašnje omladinske kulturne centre, fokus stavila na nekoliko ekskluzivnih projekata u centru, poput kompleksa Paromlin, te na festivalske programe koji nisu vezani uz konkretnu kvartovsku infrastrukturu i ne razvijaju se institucionalno kao prostori mladih i za mlade.

U nekom drugačijem kontekstu, teme prioriteta kulturne politike, uvjeta za produkciju i sudjelovanje te pristupa infrastrukturi bile bi one o kojima bi se vodila predizborna rasprava. No u aktualnom političkom i medijskom okruženju u kojem se kultura koristi prvenstveno kao sredstvo, kulturne politike uglavnom ne artikuliraju oni koji ih imaju, već oni koji ih iskorištavaju.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U toj atmosferi diskreditacije – koja nije naišla na artikuliran odgovor Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, osim povremenih istupa predsjednika Upravnog odbora Hrvoja Kovačevića u televizijskim emisijama – oglasila se samoorganizirana skupina samostalnih umjetnika i umjetnica. U priopćenju koje su uputili medijima poručuju kako status samostalnog umjetnika nije socijalna mjera ni povlastica, već institucionalno priznanje profesionalnog doprinosa kulturi, koje omogućuje umjetnički rad izvan tržišnih i korporativnih odnosa.

U proglasu naslovljenom Od prosvjeda do hajke: kako se sustavno ponižava rad u kulturi, samoorganizirani samostalni umjetnici i umjetnice obraćaju se medijima koji su, kako navode, “širili poluinformacije, manipulirali brojkama i pridonijeli stvaranju atmosfere javnog linča – ne samo protiv jednog čovjeka, već protiv svih nas koji stvaramo i živimo od umjetničkog rada.” Poručuju da se ovim slučajem razotkrilo koliko se malo poštuje kulturni sektor i koliko se malo zna o uvjetima u kojima većina umjetnika u Hrvatskoj radi, iako građani svakodnevno konzumiraju njihov rad.

Podsjećaju i na dugogodišnje ignoriranje problema samostalnih umjetnika, osobito u vezi s koeficijentima koji određuju visinu doprinosa. Upozoravaju da im je koeficijent 2009. smanjen s 1,2 na 0,8 kao mjera štednje, te da je vraćen tek 2023. godine nakon 13 godina. Takva korekcija, kako navode, sada se pokušava prikazati kao povlastica.

Posebnu pažnju usmjeravaju na izjave ministrice kulture, koja je, kako kažu, za vraćanje koeficijenta “trebala punih 13 godina, a o uvođenju dohodovnog cenzusa izjasnila se u roku od 24 sata”. Kritiziraju je i zbog relativiziranja egzistencijalne nesigurnosti umjetnika, navodeći: “Ministrica, koja sama posjeduje imovinu vrijednu preko pola milijuna eura, umjesto odgovornosti nudi ruganje: ističe imovinu jednog kolege, a prešućuje egzistencijalnu nesigurnost u kojoj živimo svi ostali.”

Uz izraz solidarnosti s Milom Kekinom “čije se ime posljednjih dana koristi kao mamac za manipulaciju i huškanje”, poručuju i da status samostalnog umjetnika nije socijalna pomoć, nego institucionalno priznanje za profesionalni doprinos kulturi, te da bi uvođenje dohodovnog cenzusa značilo da se umjetnički rad priznaje samo ako je tržišno isplativ – a kažnjava ako je uspješan.

U priopćenju ističu da većina umjetnika ne zarađuje ni približno iznosima koji se navode u medijima, a oni koji uspiju, iz tih prihoda financiraju visoke troškove vlastitog rada – od najma prostora preko honoriranja suradnika do troškova produkcije i marketinga. Posebno naglašavaju težak položaj vizualnih umjetnika, koji i dalje često ne primaju ni simbolične honorare za izložbe, a vlastitim sredstvima financiraju kulturnu produkciju ove zemlje.

Navode i niz sustavnih problema, poput činjenice da se bolovanje samostalnim umjetnicima priznaje tek nakon 42 dana ili da su zbog svog statusa kreditno nesposobni. “U ozbiljnim državama,” poručuju, “rasprava bi išla u smjeru uvođenja temeljnog dohotka za umjetnike ili kompenzacije za štetu učinjenu dugogodišnjim smanjenim koeficijentom”, dok se u Hrvatskoj kulturna politika svodi na “šutnju ili kaznu”. Umjesto podrške, samostalni umjetnici suočeni su s prijetnjama “preispitivanjem statusa” i daljnjim rezanjem prava koja su već sada ispod minimuma. 

Priopćenje samostalni umjetnici i umjetnice završavaju pitanjima upućenima javnosti i donosiocima odluka: “Zašto se umjetnici u ovoj zemlji tretiraju kao neprijatelji? Zašto smo stalna meta, umjesto javna vrijednost? I kome to točno smeta što još uvijek – unatoč svemu – stvaramo?”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Potreba za adekvatnim gradskim prostorima za produkciju i prezentaciju suvremene umjetnosti dosegla je, kako navode organizatori_ce, točku kulminacije. Tim povodom, na konferenciji Nove perspektive prostora za kulturu bit će predstavljen istraživački izvještaj koji je izrađen u okviru projekta Javni prostor je ključan za sudjelovanje građana. Njime će se izložiti “nalazi, zaključci i preporuke (…) o dodjeli prostora za kulturu”, a obuhvaćeni su provedeni natječaji u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Osijeku i Rijeci.

Nadalje, održava se javni razgovor u kojem sudjeluju pozvani predstavnici_e “institucija, gradskih upravnih tijela, ustanova u kulturi, mjesnih odbora, organizacija civilnog društva, korisnika prostora, umjetnika_ca, strukovnih organizacija, te inicijativa za prostore” s ciljem da se ocrtaju “izazovi i prilike dodjele i korištenja prostora za kulturu u Gradu Zagrebu”.

Detaljni program pronađite ovdje.

U takvom kontekstu, pitanje gdje se proizvodi umjetnost postalo je ključno za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu. Upravo tim problemom bavila se posljednja diskusija iz ciklusa Vježbe umjetničke organizacije Jagoda, održana 20. veljače u sklopu izložbe Jagoda: Prostori nevidljivog u Muzeju suvremene umjetnosti. Razgovor o prostornoj politici u Zagrebu i njezinim posljedicama na umjetničku produkciju moderirala je Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK, a sudjelovale su Leila Topić, kustosica MSU-a, te članice novopokrenute inicijative Klaonica: umjetnica i kustosica Nina Kurtela, autorica izložbe i inicijatorica događaja, Tea Kantoci, kustosica i organizatorica platforme Antisezona, te arhitektica Ana Boljar.

Smješten u dvoranu Black Box unutar crvene metalne konstrukcije koja u stvarnoj veličini prikazuje atelje Nine Kurtele, razgovor je ponudio presjek aktualnog stanja radnih prostora u Zagrebu i istaknuo hitnost rješavanja ovog problema. Konstrukcija, koja simbolizira ograničenost radnih uvjeta mnogih umjetnika i umjetnica, poslužila je i kao vizualni okvir rasprave o nužnosti stabilnih i funkcionalnih prostora za umjetnički rad. 

Kurtela je razgovor otvorila predstavljanjem svojih radnih uvjeta, istaknuvši koliko je za dugoročan razvoj umjetničke prakse važno imati vlastitu sobu. “Jako je važan kontinuitet rada koji dobivamo kroz taj prostor – da se možemo svaki dan vraćati nečemu, isprobavati ispočetka, imati sve na jednom mjestu.” No, realnost rada u takvim uvjetima daleko je od idealne. “Moj atelje je vrlo mali, 25 kvadrata, na zadnjem katu stambene zgrade bez lifta, sa susjedima koji tamo žive, što znači da ne mogu raditi bučne stvari, koristiti toksične materijale ili donositi veće predmete jer ih moram nositi pet katova stepenicama kroz uske hodnike. Skladištenje je također problem”, ističe.

Njezin primjer ilustrira širi problem nedostatka funkcionalnih radnih prostora u Zagrebu, gdje su umjetnici i umjetnice često prisiljeni raditi u neadekvatnim uvjetima. U razgovoru su kao posebno ranjivi istaknuti plesni umjetnici i umjetnice, kojima kronično nedostaje prostora s elementarnim uvjetima poput toplih i čistih podova. Budući da uvelike ovise o gradskim prostorima i njihovoj dostupnosti, postojeća rješenja, poput kulturnih centara i mjesnih odbora, služe tek kao privremene alternative, ali nisu dugoročna rješenja.

“Idealno bi bilo kada bi se sustavnije razmišljalo o osiguravanju radnih prostora za plesače, izvođače i umjetnike – kroz dugogodišnje modele podrške, adaptaciju postojećih prostora i otvaranje novih, a nadam se da s ovom inicijativom idemo upravo u tom smjeru”, istaknula je Kantoci.

Kriteriji bez dijaloga, pitanja bez odgovora

Prije predstavljanja inicijative Klaonica, sudionice razgovora osvrnule su se na natječaj za dodjelu umjetničkih ateljea koji je raspisao Grad Zagreb, a koji je izazvao niz reakcija među postojećim i potencijalnim korisnicima. Naime, 16. siječnja 2025. objavljen je Javni natječaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Sam poziv proizlazi iz obveze koju jedinicama lokalne i regionalne samouprave nameće Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, tzv. mega-zakon, donesen 2022. godine. Prema njemu, lokalne vlasti dužne su donijeti opće akte kojima se propisuju kriteriji za dodjelu prostora za rad i drugih nekretnina u njihovu vlasništvu, bilo putem javnog natječaja, bilo neposrednom pogodbom. 

Slijedom toga, Gradska skupština Grada Zagreba je 13. srpnja 2023. usvojila Odluku o davanju u zakup gradskih prostora u području kulture, kojom su utvrđeni uvjeti i kriteriji za dodjelu poslovnih prostora, stanova, skloništa i drugih nekretnina u vlasništvu ili na upravljanju Grada Zagreba fizičkim i neprofitnim pravnim osobama koje djeluju u području kulture, a definirani su i posebni uvjeti za mlade umjetnike_ce do 35 godina starosti.

Iako su sudionice razgovora raspisivanje natječaja ocijenile pozitivnim pomakom u odnosu na ranije netransparentne prakse dodjele gradskih prostora, kriteriji bodovanja prijava pokazali su se izrazito problematičnima. Posebno su spornima istaknuti uvjeti koji boduju kontinuirano provođenje programa i aktivnosti u prostoru, intenzitet iskorištenosti prostora te zajedničko korištenje više fizičkih osoba. Na razgovoru u MSU-u naglašeno je kako su takvi zahtjevi neprimjereni za individualne umjetničke prakse i ne odražavaju stvarne potrebe korisnika prostora, a ni objektivne mogućnosti, s obzirom na činjenicu da se uglavnom radi o manjim stambenim prostorima.

“Što sam se više bavila kriterijima natječaja, to sam više bila zbunjena, razočarana i ljuta. Iz njih je jasno vidljivo nerazumijevanje naše umjetničke prakse, zato mislim da je važno artikulirati što atelje jest i čemu služi”, istaknula je u razgovoru Nina Kurtela. Dodatno je upozorila na nejasnoće vezane uz definirane aktivnosti u prostoru: “Odnose li se te aktivnosti na našu vlastitu praksu, trebamo li organizirati javne programe, ulazimo li time i u kustoske uloge?”, pita se.

U prilog natječaju ne ide ni činjenica da se raspoloživi prostori mahom nalaze u stambenim zgradama, gdje njihovo korištenje ovisi i o stavu susjeda. “Što ako se susjedi bune zbog okupljanja? Može li se dogoditi da blokiraju održavanje aktivnosti na temelju kojih smo uopće dobili prostor?”, upozorila je Kurtela, ukazujući na niz prepreka i pitanja koje ovaj natječaj otvara umjesto da ih rješava.

Dodatnu nesigurnost među prijaviteljima stvara činjenica da većina prostora obuhvaćenih natječajem, njih 21 od 28, nije u posjedu Grada Zagreba. Prema uvjetima natječaja, novi korisnici trebali bi ući u prostore osam dana nakon što Grad stupi u posjed, no nije jasno kada će se to točno dogoditi, što dovodi u pitanje i status njihovih dosadašnjih korisnika. Osim administrativnih nejasnoća, zabrinutost izaziva i fizička neadekvatnost ponuđenih prostora – za nove prostore nije jasno imaju li osnovne uvjete, poput struje, vode i grijanja, niti su osobe koje su ih pregledavale dobile cjelovite informacije o njihovoj tehničkoj opremljenosti. Prijavitelji su tako dovedeni u situaciju da ne znaju za kakve se točno prostore prijavljuju, niti kakva će ulaganja biti potrebna da bi ih priveli svrsi.

Nejasnoće su se pojavile i oko trajanja zakupa. Naime, natječajem je predviđeno da se prostori daju u zakup na pet godina, uz mogućnost produljenja na dodatnih pet, no nigdje se jasno ne navodi može li korisnik nakon isteka deset godina ponovno aplicirati i zadržati atelje, što bi opravdalo kriterij bodovanja koji valorizira prethodna ulaganja u uređenje prostora. Mnogi su ovu formulaciju protumačili kao da im je prostor dostupan najviše deset godina, bez mogućnosti daljnjeg korištenja, što bi svakako otežalo dugoročno planiranje i produbilo nesigurnost. Budući da se predstavnici gradske uprave nisu odazvali pozivu na razgovor, sva ova otvorena pitanja ostala su bez odgovora.

Klaonica kao novi centar umjetničke produkcije

Više sreće u dijalogu s Gradom imali su članovi_ce inicijative Klaonica, koju je uz Ninu Kurtelu i Teu Kantoci na razgovoru predstavljala i arhitektica Ana Boljar. Ona je iznijela vrlo plastičnu analizu problema s radnim prostorima u Zagrebu, istaknuvši da su natječajem u ponudu uvrštene mansarde – stambeni prostori u potkrovlju – koji nisu prilagođeni umjetničkom radu. “Ako zamislimo slikarski atelje, slikaru ne treba lakirani parket, već industrijski pod po kojem može kapati boja. Problem su i krovni prozori okrenuti na istok jer stvaraju sjene pri radu – slikaru je potrebno sjeverno svjetlo. Treba mu i visok strop, a umjesto protuprovalnih trebaju mu dvokrilna vrata kroz koja može unositi i iznositi radove i materijale”, pojasnila je.

Osim za likovne umjetnike i umjetnice, takvi su prostori potpuno neupotrebljivi za druge umjetničke discipline, osobito izvedbene umjetnosti. Boljar stoga zaključuje kako bi mansarde trebalo preurediti i preusmjeriti u program socijalnog i priuštivog stanovanja, dok bi se radni prostori za umjetnike trebali planirati izvan zone stanovanja, kako bi bili dugoročno održivi i prilagođeni specifičnim potrebama različitih umjetničkih praksi.

Na tom tragu i s tom namjerom okupljena je inicijativa Klaonica, koja združuje heterogenu skupinu umjetnika i umjetničkih organizacija različitih disciplina, zagovarajući dugoročno rješenje prostorne krize. Njihov prijedlog temelji se na prenamjeni prostora bivše Gradske klaonice i stočne tržnice, jednog od rijetkih preostalih industrijskih kompleksa u Zagrebu, u održivi model radnih prostora prilagođenih realnim potrebama umjetnika i umjetnica.

Kompleks Klaonice, koji se prostire na 100.000 četvornih metara, zaštićeno je kulturno dobro od 2004. godine i dio je industrijske baštine Zagreba. Nakon stečaja poduzeća Zagrepčanka mesna industrija 2000. godine, Grad Zagreb otkupio je zemljište i pripadajuće nekretnine, no prostor od tada nema stalnu namjenu. Iako se dio koristi za poslovne prostore i ateljee, a povremeno se održavaju koncerti i druge aktivnosti, većina kompleksa godinama je zapuštena. Dok je prošla gradska vlast na čelu s Milanom Bandićem planirala njegovu prodaju, aktualna uprava odlučila je odustati od te mogućnosti i umjesto toga pokrenula proces njegove revitalizacije.

S ciljem osmišljavanja dugoročne namjene prostora, Grad Zagreb krenuo je u provedbu gradskog projekta Zagrepčanka, u sklopu kojeg je planiran urbanistički natječaj. Kao dio pripremnih aktivnosti, izrađena je sociološka studija koja predlaže model prenamjene prostora u kombiniranu stambeno-poslovnu zonu s javnim sadržajima, uključujući park, kako bi se osigurao održivi razvoj i očuvanje industrijske baštine. Projekt se odvija kroz nekoliko faza – od izrade programskih smjernica i programa gradskog projekta do javnog natječaja i provedbe urbanističko-arhitektonskog natječaja.

No, članice inicijative Klaonica upozoravaju da su takvi procesi dugotrajni i da bi prostor, dok čeka na sustavno rješenje, mogao sasvim propasti. Umjesto čekanja, zagovaraju hitnu adaptaciju pojedinih dijelova kompleksa, uz razumna ulaganja, kako bi se Klaonica uskoro početi koristiti kao funkcionalan, prijeko potreban radni prostor za umjetnike.

Kako objašnjava Tea Kantoci, inicijativa je pokrenuta krajem 2024. godine, nakon dugogodišnjeg suočavanja s nedostatkom adekvatnih prostora za umjetnički rad. Prvi korak bilo je istraživanje provedeno putem ankete, u kojoj je sudjelovalo oko 120 pojedinaca i organizacija. Rezultati su pokazali da čak 70 posto ispitanih trenutno radi u stambenim prostorima, što je tijekom razgovora istaknuto kao dugoročno neodrživo rješenje, kako za same umjetnike i umjetnice, tako i za zajednice u kojima djeluju.

“Ovim istraživanjem mapirali smo realne potrebe – od veličine prostora do tehničkih uvjeta – i utvrdili ogroman nesrazmjer između svakodnevice u kojoj radimo i prostornih uvjeta koji su nam zapravo potrebni”, naglasila je. Pojasnila je i strukturu inicijative koja djeluje na nekoliko razina: njezinu jezgru čini radna grupa koja izrađuje prijedloge i donosi odluke, dok drugi krug čine umjetnice i umjetnici koji su iskazali interes za prostor. Na idućoj razini uključeni su stručnjaci poput kustosa i arhitekata koji im pomažu savjetima, a na koncu tu je i šira javnost koja im pruža podršku.

Kao ključan doprinos radu inicijative istaknut je istraživački angažman arhitektice Ane Boljar, koja ističe da revitalizacija prostora Klaonice kroz model brownfield prenamjene predstavlja priliku za razvoj održivih i prilagodljivih radnih prostora bez potrebe za opsežnim infrastrukturnim zahvatima. “U Europi postoje brojni primjeri industrijskih zona prenamijenjenih u kulturne i umjetničke centre, pri čemu su očuvani izvorni prostorni karakter i baštinska vrijednost. Takvi modeli omogućuju brzo uspostavljanje funkcionalnih prostora uz minimalna ulaganja”, objašnjava. Prema njezinim riječima, arhitektura kompleksa izuzetno je fleksibilna te omogućuje prilagodbu različitim tipovima umjetničkih praksi, što ga čini pogodnim za kolektivne i individualne radne prostore.

Ovaj prostor inicijativa vidi kao novi centar umjetničke produkcije, koji bi u dominantno poslovnoj zoni bez kvalitetnih javnih sadržaja ponudio i mjesto za susret i razmjenu. Naglašavaju stoga da se ne radi tek o zbiru individualnih ateljea. “Ovo nije pitanje osobnog rješavanja problema prostora, već stvaranja mjesta koje će poticati umjetničku produkciju i omogućiti interakciju s građanima”, ističe Kurtela. Članice inicijative jasno poručuju da ih ne zanimaju privremena rješenja, odnosno dodjela prostora umjetnicima na ograničeno razdoblje dok traju urbanističke procedure. “Zagreb treba dugoročnu strategiju prostorne politike za umjetnike. Ako se sve nastavi ovim tempom, svjedočit ćemo daljnjoj komercijalizaciji gradskog prostora”, upozoravaju.

Dosad je održan jedan sastanak s predstavnicama Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, uključujući pročelnicu Eminu Višnić, te s predstavnicom Ureda za upravljanje imovinom i stanovanje. Inicijativa je tom prilikom predstavila širok spektar potreba – od plesnih i glazbenih prostora do grafičkog dizajna i novih medija. Iako su prvi signali iz Grada afirmativni, članice inicijative svjesne su da ih do ostvarenja cilja čeka dugotrajna borba, no ističu važnost uspostavljenog dijaloga i činjenicu da su donositelji odluka čuli potrebe umjetničke scene.

Zaključak razgovora bio je jasan: trenutne gradske prostorne politike ne odgovaraju potrebama umjetnica_ka, a dugoročna rješenja još uvijek nisu na vidiku. Inicijativa Klaonica nastavlja zagovarati model koji bi odgovarao umjetničkoj zajednici, a prvi koraci uključuju nastavak dijaloga i daljnje javne rasprave o budućnosti umjetničkih prostora u Zagrebu. No, da bi se došlo do održivih rješenja, možda je prije svega potrebno osvijestiti ono što bi trebalo biti očito, da je umjetnički rad – rad.

Možete li za naše čitatelje elaborirati pojam “realizma kulturne politike”? Što pod njim podrazumijevate i kako taj pojam možemo primijeniti na poimanje odnosa unutar kulturnog i umjetničkog polja?

Ideja dolazi od Marka Fishera i njegove knjige Kapitalistički realizam. Radi se zapravo o uzimanju pojednostavljene verzije Fisherova koncepta, koji kaže da kapitalizam danas ne funkcionira samo kao ekonomski sustav, već i na filozofskoj razini. On oblikuje način na koji mislimo do te mjere da ograničava našu sposobnost zamišljanja drugih načina života ili organizacije društva. Kao da je ovo jedina stvarnost koju imamo i jedini sustav o kojem možemo razmišljati. Ograničeni smo korištenjem specifičnih alata i riječi za opisivanje naše stvarnosti.

Nakon objave Kapitalističkog realizma pojavilo se još radova o tome kako neoliberalni kapitalistički model evoluira i sužava način na koji mislimo, primjerice o tome kako razmišljamo o imigrantima, riziku i raznim drugim stvarima. Ovaj model utječe i na to kako razmišljamo o vrijednostima unutar kulturnog i umjetničkog sektora. Primjerice, sve stavljamo u okvire ekonomije i očekujemo da kultura i umjetnost imaju još neku dodanu vrijednost. To u suštini sužava horizonte onoga što je moguće. Možete misliti do određene točke, ali ne i dalje od toga.

U svom radu i razgovorima s ljudima koji rade u kulturnom sektoru, primijetio sam da se to “sužavanje” događa i u njihovom svijetu. Primjerice, kad je riječ o javnom financiranju umjetnosti, dopušteno vam je reći samo određene stvari, a ako kažete nešto neočekivano, odmah ste gurnuti na marginu, na “mračniju stranu”, da tako kažem. To je ujedno i razlog zašto sam započeo razvijati ideje u ovom smjeru. 

Također, ovo je i neka osobna refleksija s obzirom na moje godine. U ovoj fazi života sve više primjećujem da zapinjemo u istim kružnim razgovorima. Predavanja i radionice u kojima sam sudjelovao prije 20 godina održat će se ponovno sljedeći tjedan uz iste rasprave, s istim neproduktivnim zaključcima koji neće uspjeti ostvariti nikakvu smislenu promjenu.

Kako nam pojam realizma kulturne politike i svijest o ovim problemima može pomoći?

Dakle, koristim ovaj koncept kako bih povezao različite narative u sektoru. Postoji osjećaj da kulturni sektor nije napredovao onoliko koliko je mogao. Konkretno, situacija je takva da se u Ujedinjenom Kraljevstvu za kulturni sektor i povijest kulturne politike čini kao da su zaglavili u beskonačnoj krizi. Čini mi se da je moguće uzeti ovaj pojam kako bismo upozorili na to da je potrebno izazvati promjenu u razmišljanju. Jer ako ne počnemo razmišljati drugačije, za 50 godina još ćemo uvijek voditi iste razgovore, ali u još goroj situaciji, ponavljajući iste beskorisne rasprave o istim problemima.

Možemo li, i na koji način, razvijati znanje kako bismo potaknuli promjene u budućnosti, kako bi akteri koje rade i djeluju unutar ovih sektora uopće mogli reagirati na horizont suženih mogućnosti?

To je dijelom i tema mojeg predavanja. Problem je u tome što kulturni sektor stalno iznova postavlja ista pitanja. Jedna od stvari koje me posebno iritiraju su te sesije s flipchartovima, puno samoljepljivih papirića i ljudi iz kulturnog sektora koji zapisuju svoje male ideje. Kada ideje stavimo na flipchartove, kotač se samo nastavlja okretati iznova i iznova. I onda se u sektoru pitamo zašto niti jedan problem koji imamo nikada nije riješen.

Mogu govoriti o modelu rada koji pronalazim u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali vjerojatno tako sektor funkcionira i šire. Ako razmislite o nekom drugom sektoru, uzmimo za primjer tehnologiju, ona se uvijek nadograđuje na postojeće znanje. Imate stariji model iPhonea, a onda njega nadograđujete i stvarate sljedeću verziju. Ali u kulturnom sektoru se niti to ne događa. Umjesto daljnjeg razvoja postojećeg modela mi ćemo napraviti nekoliko radionica o mobilnim telefonima da ispitamo što ljudi misle o njima i tu ćemo zapravo stati. Dakle, umjesto da poboljšavamo procese ili unapređujemo upotrebu tehnologije u sektoru, zaglavili smo u kružnim procesima. Sektor funkcionira na isti način kao i prije 50 godina. 

Koji su to najočitiji strukturni problemi i problemi rada u sektoru s kojima smo “zaglavili”?

Strukturni problemi su dijelom i razlog današnje situacije. Sektor je loše plaćen, a postoji i nedostatak strukturiranog profesionalnog razvoja. U UK-u sam vidio puno studenata iz srednje klase koji ulaze u kulturni sektor jer misle da je cool i zanimljiv, ali s vremenom ti mladi ljudi shvate da negdje drugdje mogu više zarađivati i jednostavno odu. Tako da postoji stalna rotacija na nižim profesionalnim razinima gdje ljudi dolaze i odlaze. I zbog toga onda uvijek iznova moramo podučavati ljude osnovnim vještinama.

Također, mogućnosti profesionalnog razvoja i napredovanja su sužene. U bilo kojem sektoru imate određenu piramidu u smislu napredovanja u karijeri, ali u području kulture i umjetnosti ne postoji tako nešto. Ljudi teško napreduju. To stvara strukturne probleme u sektoru gdje se znanje ne koristi pravilno, a rezultati akademskih istraživanja ne mogu biti iskorišteni na odgovarajući način. Frustrirajuće je kada, primjerice, napišem knjigu o razvoju publike, a onda izdvajam vrijeme za događanja gdje ljudi provode pola dana samo pokušavajući definirati što za njih znači “razvoj publike”.

U svom predavanju izložit ćete ideju različitih tipova zajednica kojima pripadaju akteri iz kulturno-umjetničkog sektora? Možete li objasniti o čemu se tu radi? 

Prvo bih htio napomenuti da ću kroz svoje predavanje propitati ideje koje još razrađujem i testirati koliko imaju smisla. Razmišljao sam zasad o tri različita tipa zajednica kojima pripadaju akteri u ovom polju. Prvi bi bio “epistemološka”, odnosno zajednica temeljena na znanju, a drugi tip bi bila zajednica koja je temeljena na vjerovanjima. 

Ako promatramo dio sektora koji se bavi zagovaranjem, kreiranjem politika i istraživanjem, dio ljudi koji se bave tim aktivnostima smatra da pripadaju zajednici koja svoje djelovanje temelji na znanju. Oni misle da se stvari mogu promijeniti na bolje ako prikupe dovoljno dokaza o vrijednostima kulture i opravdaju potrebu za javnim financiranjem. Misle da stvari mogu postati bolje. Međutim, to se u realnosti nikad ne događa jer dokazi koje prikupljaju ne dovode do smislenih promjena i imaju, zapravo, slab utjecaj na politike.

Mislim da taj raskorak postoji zato što umjetnički sektor nije zajednica temeljena na znanju, nego temelje za svoje djelovanje pronalazi u vjerovanjima ili uvjerenjima, pa akteri zapravo ne traže dokaze, već potvrdu svojih uvjerenja. Način na koji ovi ljudi razmišljaju o svijetu ima više veze s religijskim, a manje sa znanstvenim pogledom. Ta uvjerenja su prenesena, naslijeđena kroz društvenu reprodukciju i ostaju uglavnom neupitna.

To me oduvijek zanimalo jer dolazim iz radničke obitelji i bio sam prvi u obitelji koji je upisao fakultet. Prije no što sam počeo raditi u ovom polju, nisam sudjelovao u “visokoj kulturi” i oduvijek sam se osjećao kao autsajder u kulturnim institucijama. Iako to tada nisam shvaćao, svom radu sam pristupao kao sociolog, proučavajući organizacije kako bih mogao bolje ploviti ovim krugovima bez da privučem pozornost na činjenicu da ovdje zapravo ne pripadam. Pokušavao sam razumjeti pravila, jezik i kodove koji postoje u mom okruženju. Na primjer, sjećam se svog prvog iskustva kad sam radio s orkestrom. Svi ljudi oko mene su svirali neki instrument od svoje četvrte godine. Primijetio sam da skladatelje nazivaju prvim imenom, dakle svi govore o Gustavu i uopće ne koriste prezime Mahler. I obavezno uvijek treba reći da si stvarno uživao u izvedbi jer nije dozvoljeno reći da je izvedba bila dosadna. 

Ponovno istražujemo poveznicu između umjetnosti i religije?

Zanimljivo je kako ljudi u kulturnom sektoru često koriste jezik koji djeluje kao da pripada religiji, posebno kada govore o transformativnim učincima umjetnosti i koriste jezik da opišu neko uzvišeno iskustvo posredovano nekim oblikom visoke umjetnosti. 

Taj oblik izražavanja se može pratiti u povijesnom kontinuitetu. Krajem 19. stoljeća, u trenutku kada Nietzsche proglašava smrt Boga, mi kao društvo priznajemo da postoji nešto fundamentalno u ljudskoj prirodi što ne može funkcionirati bez nečega što je pored nas i što nas prati. I cijeli pokret romantizma već je htio zamijeniti Boga s umjetnosti kako bismo zadržali tu transcedenciju. Nietzsche zapravo potvrđuje da i dalje možemo zadržati sve tipove uzvišenog iskustva paralelno.

To je gotovo pseudoreligijski način razmišljanja. Međutim, za razliku od Crkve, koja ne traži stalno dokaze o ljepoti Boga, čini se da kulturni sektor neprestano traži dokaze o potencijalima kulture i umjetnosti. I to je važno jer oblikuje način na koji sektor funkcionira.

Ako osvijestimo da sektor ne počiva na empirijskim dokazima i preispitamo u što ulažemo energiju, možda stvari mogu biti drugačije…

Počeo sam se pitati što bi se dogodilo kad bismo počeli razmišljati o kulturnom sektoru kao o zajednici temeljenoj na uvjerenjima, umjesto na znanju? Što bi ta promjena značila? Bi li nam ta promjena pomogla da preispitamo kako pristupamo stvarima? Bi li nam pomogla da se oslobodimo “realizma kulturne politike”, atmosfere unutar koje smijete reći ili raditi samo određene stvari? Trenutno propitujem možemo li prekinuti sa starim obrascima i krenuti drugim putevima. 

Treći tip zajednice o kojem ću govoriti u svom predavanju je ideja o zajednici utemeljenoj na stvarnosti. Postoji priča o Karlu Roveu, republikancu i savjetniku američkog predsjednika Georgea Busha, kojeg danas smatraju desničarskom figurom. Naime, Rove je jednom vodio razgovor s novinarom koji je propitivao korištenje činjenica i dokaza u donošenju vladinih odluka, pritom iskazujući svoju vjeru u tradicionalni mehanizam upravljanja: javne politike donose se na temelju dokaza i potaknuti promjenu možemo ako imamo prave dokaze. Rove se okrenuo prema novinaru i rekao: “Oh, ti si jedan od onih ljudi koji žive u zajednici utemeljenoj na “stvarnosti”. Misliš da stvarnost tako funkcionira? Ne funkcionira! Mi smo samo glumci u ovoj priči i ovo je način na koji stvari funkcioniraju…”.

To je zastrašujući citat jer odražava kako vlade često ne slijede ono što očekujemo u smislu donošenja politika temeljenih na dokazima. Upitno je kako funkcioniraju menadžerski procesi. I zato nam je to podsjetnik da pravila vladanja i upravljanja na koja se pozivamo u stvarnosti često ne vrijede. Ako donositelji odluka u desničarskim vladama nazivaju prevarantima one koji zahtjevaju da se odluke donose na činjenicama, kako uopće pristupiti političkim procesima iz perspektive kulture?

Počinjemo se pitati što učiniti kada zajednica koja za sebe smatra da djeluje na temelju znanja, a zapravo je utemeljena na uvjerenjima, djeluje u svijetu u kojemu stvarnost po sebi postaje upitna? Koji je onda smisao djelovanja? U tom trenutku se počinjete pitati zašto se uopće trudimo? Sve postaje uzaludno guranje kamena uzbrdo, kao u mitu o Sizifu, jer se nikada ništa neće zaista promijeniti.

To je način razmišljanja kojim se trenutno poigravam. Što će se dogoditi ako kažem ljudima da se ponašaju više kao svećenici, a manje kao znanstvenici i ako ih zamolim da razmisle o implikacijama toga?

U predavanju se također bavite problemom binarnih opcija koje u kulturnom sektoru nismo u potpunosti “razmontirali”. 

Dobar dio sektora i dalje funkcionira unutar binarnih modela. François Matarasso i Charles Landry 2000. godine objavili su knjigu o strateškim dilemama u kulturnoj politici i balansiranju između postojećih dihotomija (Akt o usklađivanju: 21 strateška dilema u kulturnoj politici, op.a.)

Postoji mnogo očitih primjera, poput razlike između profesionalnog i amaterskog, ili podjela između demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Ovi binarni modeli sugeriraju da mora biti jedno ili drugo. Ali mislim da smo, posebno s rastom digitalnih platformi, počeli svjedočiti urušavanju mnogih od tih binarnih podjela, a osobito one između profesionalnog i amaterskog. Sada imamo amatere koji stvaraju djela vrlo visoke kvalitete, brišući granice između ta dva pojma. Ali što to znači za naš model realizma kulturne politike?

U Ujedinjenom Kraljevstvu, model kulturne politike koji danas imamo još uvijek je vrlo sličan onome koji je postavljen 1946. godine, kada je osnovana institucija svima poznata kao Arts Council. Malo se toga promijenilo u smislu kako o tome razmišljamo, kako ga administriramo, kako se donose odluke i koji su kriteriji vrijednosti. To je povezano s idejom kulturne demokracije, koja je oduvijek nastojala poremetiti sustav i propitati odakle dolaze hijerarhije vrijednosti.

U nekom trenutku nešto se mora promijeniti jer ne možemo nastaviti još 50 ili 70 godina raditi na isti način. Način na koji država administrira umjetnost zahtijeva radikalnu reinvenciju i ne možemo nastaviti u ovom teškom, zastarjelom obliku.

Ono što se obično događa je da svaka nova generacija dolazi i iznova otkriva iste probleme s kojima se svaka generacija suočavala barem od 1960-ih. Iscrpljuju se, radeći nevjerojatno puno za vrlo malu plaću, koristeći iste alate kojima ne možemo riješiti probleme koje imamo. No, budući da se svaka generacija iznova suočava s tim problemima, ljudi ne shvaćaju da su dio istog ciklusa. 

Studentima možete pokazati rezultate istraživanja o tome tko konzumira kulturu financiranu javnim novcem ili istraživanja o prekarnosti na tržištu rada i o nedostatku raznolikosti kod publike u klasnom ili rodnom smislu, ali prava istina je da ne postoje dobra istraživanja. I ova istraživanja koja postoje ne donose nam neke dobre vijesti.

Danas se često koristi citat Audre Lorde: “For the master’s tools will never dismantle the master’s house”. Diktatori i desničarske vlade neće omogućiti ljudima obrazovanje i osnažiti ih da preispituju poredak. Zato u Texasu ne smijete učiti o kritičkoj rasnoj teoriji. Tako i u sustavu realizma kulturne politike nećemo dobiti alat koji bi nam omogućio da napravimo promjenu u sustavu. Za pedeset godina studenti na studijima kulturnih politika i kulturnog menadžmenta šokirat će se kad shvate kako smo jednostavno prihvatili ovakav scenarij.  

Dosad ste u svom radu koristili ideju “kulturne demokracije” kako biste provocirali postojeće hijerarhije u polju kulture. 

Trenutno pišem knjigu o kulturnoj demokraciji, ideji staroj najmanje 100 godina, koja se neizbježno mijenjala ovisno o kontekstu. U svojoj srži, ideja kulturne demokracije izaziva postojeće hijerarhije u kulturi, a te hijerarhije su fundamentalni aspekt realizma kulturne politike koji imamo danas.

U postojećoj hijerarhiji neki oblici kulture su inherentno bolji od drugih. Vi ste to prihvatili samim time što pokušavate objasniti i opravdati zašto su određeni kulturni oblici superiorniji, a to su često i pravila koja nam nameće sustav javnog financiranja kulture. 

Kao što sam spomenuo, sustav ne funkcionira. Dakle, kada se maknemo dalje od toga i iskoračimo iz zadanih pravila igre, počinjemo se pitati: “Ako želimo promijeniti to što imamo, što zapravo radimo?” To je veliko pitanje za kulturnu demokraciju, još od prvog vala koji se proteže od kasnih šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Imamo sve te ogromne institucije koje gutaju velike budžete. Imamo i umjetnike koji su izbezumljeni jer ne mogu dobiti posao i pokriti troškove. U čemu je problem? Originalna ideja kulturne demokracije u skladu s marksističkom perspektivom tvrdi da trebamo kontrolirati sredstva kulturne proizvodnje. Povijesno gledano, pristup tim sredstvima bio je ograničen. Na primjer, ako ste htjeli snimiti film, trebali ste filmski studio; ako ste htjeli stvarati glazbu, trebali ste studio za snimanje i razne instrumente. Ta se dinamika dramatično promijenila. Sada svi možemo stvarati filmove ili glazbu i lako ih distribuirati. Sredstva proizvodnje i distribucije promijenila su se na način koji tradicionalni koncepti kulturne demokracije nikada nisu predvidjeli.

Knjiga Artists and People autorice Su Braden izlaže veoma provokativnu ideju. Ne samo da danas smatramo radove Mahlera i Shakespearea najvećim kulturnim ostvarenjima, nego i tvrdimo da je to kultura koja treba biti za svakoga. Su Braden kaže da je upravo to najveća laž kulturne politike. Prava je istina da ova djela nisu bila za svakoga od samih trenutaka svog nastajanja.

Ljudi zaista muku muče u opiranju ideji da to možda nisu najveća djela naše kulture. Kulturna politika je izgradila stvarnost koja obeshrabruje preispitivanje ovih uvjerenja i mnogi ljudi se uopće nisu ni pozabavili idejom i mogućnosti da ovo možda nije istina. Ta uvjerenja smatramo apsolutnim istinama kao što je dva plus dva. Učili su nas da je to činjenica. Ta djela su postala konačne istine kao što je to i Biblija.

Raspravljati o nekim drugim idejama može biti smatrano krivovjerjem što potvrđuje postojanje realizma kulturne politike. Samo krivovjerje može izazvati tako snažne reakcije jer se ljudi zaista uzrujaju kada razgovaraju o kulturnim vrijednostima, čak i oni koji inače nemaju čvrste stavove. 

Kakve veze ima realizam kulturne politike s modelom javnog financiranja kulture?

Realizam kulturne politike funkcionira tako da nam ograničava horizonte razmišljanja. Možete razmišljati jedino u unaprijed zadanom smjeru: “Trebamo više novaca za kulturu.”  Pa, ako ste “zaglavili” u modelu javnog financiranja kulture, možete li doskočiti alternativnim načinima i početi razmišljati na drugi način? Trenutni model javnog financiranja ne funkcionira i to zato jer nikad nije bio ni zamišljen da zaista funkcionira. 

To je model temeljen na određenom uvjerenju. To nije sustav izgrađen na rigoroznim i empirijskim temeljima o tome kako država treba intervenirati u kulturi da bi postigla određene ciljeve. Možemo reći da su ga usvojili ljudi poput Johna Maynarda Keynesa i drugih pripadnika grupe Bloomsbury, dakle intelektualci s vrlo specifičnim uvjerenjima o tome kako bi kultura trebala funkcionirati. Gotovo kao da je Keynes pokrenuo svojevrsni kult 1946. godine kada je rekao: “Ovako treba podržavati kulturu”, a budući da je bio na poziciji moći, nije morao ništa dokazivati kako bi dobio potporu vlade. To je bio jedinstven splet povijesnih okolnosti.

Zanimljivo je pogledati sve te modele kulture, osobito u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naš novi oblik kolonijalizma ne pokušava kolonizirati druge zemlje tako da im oduzima imovinu ili muzejsku građu. Danas izvozimo ideje. Stvorili smo instituciju Arts Council i sada imate kulturna vijeća svugdje. Skovali smo termin “kulturne industrije” i sada svugdje možete pronaći kulturne industrije. 

Mnogi ljudi će se uzrujati zbog toga što je upravo rečeno, ali povijest sada izgleda drugačije, a opet imamo iste probleme kao i prije. Postoje trenuci kada pomislimo da smo pronašli alat koji će nam pomoći, kada pomislimo da smo konačno shvatili u čemu je problem, ali onda ubrzo opet postaje jasno da se ništa neće promijeniti nakon toga.

I dalje treba razlikovati znanje od vjerovanja… 

Zamislite da igramo uloge, a vi ste umjetnički direktor operne kuće. Ja vam kažem: “Vi samo proizvodite određena vjerovanja o operi!”. Ne postoje empirijski dokazi koji govore da je opera inherentno bolja od nečeg drugog. To je kao klasično pitanje koje postavljate studentima: “Što je bolje, Shakespeareov Hamlet ili Mahlerova Treća simfonija?” To je smiješno pitanje. Ne možete ih usporediti. Ne postoje objektivni kriteriji za uspoređivanje jednog naspram drugog. Čak i kada procjenjujete svako djelo zasebno, kriteriji su subjektivni i to su kriteriji koje smo kao društvo konstruirali.

To su pitanja koja se vrte oko vrijednosti i vrednovanja kulture, pitanja o tome tko odlučuje ili ne odlučuje ima li nešto vrijednost.

Ovo je u stvarnosti vrlo teška pozicija. Mi se, kao društvo, možda i slažemo oko toga što je “velika umjetnost”, iako ovdje govorim vrlo zapadnoeuropski i kolonijalno jer većina primjera “velike umjetnosti” dolazi od “bijelih muškaraca”. Ali taj konsenzus možda danas više i zapravo nema praktičnu primjenu. Uzmite Mahlerovu Treću simfoniju. Broj ljudi koji tu skladbu slušaju u jednoj godini je malen u usporedbi s brojem ljudi koji slušaju Taylor Swift u jednom danu. Ako tražimo konsenzus o tome koja kultura ima vrijednost, nećemo ga naći unutar tradicionalne hijerarhije. Naravno, mogli biste tvrditi da postoje objektivni, znanstveni kriteriji za dokazivanje da su neka umjetnička djela bolja od drugih. Ali ja ne znam koji su to kriteriji i nikada nisam vidio dokaze za njih, ako uopće postoje. Naposljetku, to je sve društveni konstrukt.

Tko su ti koji oblikuju kulturne politike? Ima li ikakvog preostalog potencijala za javne politike temeljene na dokazima?

Kada govorimo o kulturnoj politici na razini vlade, uzmimo za primjer Irsku. Culture 2025 je naziv dokumenta koji predstavlja aktualni okvir kulturne politike u zemlji. Međutim, on je toliko neodređen i općenit da gotovo gubi smisao. Iz samog dokumenta može se zaključiti da terminologija nije osobito dobro definirana i ne predstavlja nikakav pomak od okvira iz 60-ih, 70-ih i 80-ih, osim u pogledu uključivanja popularnih pojmova poput “digitalno” i “kreativne industrije”. Sve ostaje isto. Budući da kultura za aktualnu vladu ne predstavlja neki strateški interes, ne postoje ni veliki timovi posvećeni razvoju kulturne politike unutar ministarstva. Jednostavno se ne smatra važnom u širem kontekstu, a to je veliki problem.

No, postoje pojedinci koji razumiju na što podaci ukazuju, a Arts Council England je dobar primjer toga. Pokušali su napraviti pomak sa svojom strategijom Let’s Create što im je donijelo razne nove izazove. Svjesni su važnosti podataka jer su tijekom godina prikupili mnogo vrijednih informacija, osobito u vezi s kulturnom potrošnjom. Naposljetku, podaci otkrivaju gdje je politika manjkava. Međutim, ovo je vrlo dug put koji zahtijeva značajan trud i stalno zagovaranje mnogih pojedinaca, a za to treba koristiti i medijsku pažnju. Interes medija je nešto što sektoru kulture i umjetnosti obično nedostaje.

U drugim sektorima je moguće da medijska pozornost natjera političare da reagiraju na probleme. Ovdje to izostaje. Štoviše, političari se nerado povezuju s umjetnošću jer se ona doživljava kao pitanje klase, a političari žele izbjeći dojam da su udaljeni od birača i “prosječnog čovjeka”. Stoga se radije klone otvorenog podržavanja umjetnosti i kulture. Ovdje zapravo započinje cijela priča o kreativnim industrijama jer je političarima puno lakše podržati “industriju” nego umjetnost i kulturu, iako tu ima određenih preklapanja.

Lagali bismo sami sebi kada bismo tvrdili da postoji savršen sustav donošenja politika temeljenih na dokazima. To se nikada neće dogoditi. To se neće dogoditi iz dva razloga: prvo, jer vlade tako ne funkcioniraju, a drugo, nismo dio zajednice utemeljene na znanju.

Ne gajim previše nade u tom pogledu. Vjerujem da se više radi o promjeni pravila igre. Potrebno je izazvati postojeću stvarnost s porukom: “Prestanite tako razmišljati. Prestanite koristiti taj jezik i te modele.” Možete li zamisliti našu djecu kako se trude prikupiti više dokaza kako bi promijenili politike i osigurali više novaca za umjetnike? Kakav enorman gubitak energije…

To je depresivna pozicija. Kao da kažemo nekome da je zaglavio u određenoj situaciji… 

Ovo su ideje koje bi trebale pomoći. Iako se više čine kao očajan krik, a manje kao koherentan splet ideja.

Sve su to izazovi kulturne demokracije danas?

Ako se vratite unatrag i pogledate kako je modernistička administracija kulturnog sektora pokušala legitimirati javna ulaganja u kulturu, otkrit ćete da je jedan od glavnih načina da osiguraju da sektor ne nestane bio osigurati dugotrajnost ulaganja. Da ste 1924. godine pogledali kartu Engleske i označili sve državne zgrade kulturne namjene, gotovo ne bi bilo ničega. Možda jedan ili dva muzeja u Londonu. Kroz vrijeme smo prošli kroz različite faze: 1960-ih ulagali smo u izgradnju umjetničkih centara, 70-ih u građanska kazališta. Svjedočimo valovima izgradnje različitih vrsta institucija, posebno oko prijelaza tisućljeća. To je kulturu i umjetnost učinilo vidljivima ljudima u svakodnevnom životu. Kulturu je učinilo opipljivom. No, 100 godina kasnije, ta je infrastruktura nevjerojatno skupa za održavanje i stvorila je ogroman administrativni sloj osoblja i menadžmenta. Tako smo zapravo kreirali sustav u kojem se sav novac troši na održavanje i ne ostaje puno za samu umjetnost, što je zapravo suprotno od onoga što se prvotno željelo postići. Dakle, to je opet strukturni problem.

I to me opet vraća na pitanje koje nam je važno danas. Što je to što zapravo pokušavamo postići? Ako pokušavamo samo održati rad neke operne kuće, onda to nije dovoljno dobar razlog. Ako je cilj da ti ljudi zadrže svoje poslove ili proizvedu odličnu operu, meni ni to nije dovoljno. To nije bilo dovoljno prije 100 godina, a definitivno nije dovoljno sada.

Nije mi osobito komforna pozicija osuđivati rad neke operne kuće ili se zamjeriti ljudima koji vole dobru operu.

Jedan od ključnih aspekata kulturne demokracije je njena demokratičnost. Postoje ljudi koji vole operu, a izazov je pronaći model koji im omogućuje da uživaju u kulturi koju cijene, a da pritom ne oštete druge koji ne mogu pristupiti drugim oblicima kulture jer je sav novac otišao na operu. Evo primjera koji uvijek koristim, posebno zato što živim u Sjevernoj Irskoj. Kraljevska opera u Londonu prima više javnih subvencija nego cijeli umjetnički sektor u Sjevernoj Irskoj. Naravno da navode mnogo razloga zašto im je potreban taj novac, ali u većinu njih ne vjerujem. Ti su razlozi uglavnom utemeljeni na uvjerenjima, a ne na znanju.

Ali nitko danas više ne misli da je uopće moguća pravedna raspodjela ograničenog budžeta javnih sredstava za kulturu i umjetnost.

Zaista? Ja mislim da je moguća. Vjerujem da možemo osmisliti novi sustav javnih subvencija koji omogućuje ljudima da se na različite načine uključe u umjetnost, kulturu i kreativnost. Sve ovisi o tome što želimo postići. Trenutno se suočavamo s velikim izazovima u društvu vezano uz nedostatak empatije, razumijevanja, brige i dobrobiti. Oko sebe možemo vidjeti prisutne tendencije demonizacije “drugoga”. Iako to nije ništa novo, ovi problemi su za nas novi izazovi jer ih proživljavamo sada i trenutno. Zato bih radije vidio ljude kako se uključuju u kulturne aktivnosti koje potiču stvaranje empatije, nego da idu na izvrsnu operu. 

Iako zamišljamo da je područje kulture i umjetnosti fleksibilno i otvoreno inovacijama, vjerujem da postoji i opiranje tim promjenama?

Vjerujem da trenutno postoji svojevrsna shizofrenija u kulturnom sektoru. Velike institucije, koje troše značajne količine sredstava, često daju prioritet vlastitom opstanku kao glavnom razlogu svog postojanja. To stvara pravi sukob između razvoja kulturnog sektora i želje tih institucija za samoodržanjem, jer njihovi ciljevi više nisu usklađeni. Ovaj smo problem primijetili u Engleskoj, osobito s Arts Councilom, koji pokušava promijeniti način funkcioniranja sektora i njegovu ukupnu strukturu. Međutim, mnoge od tih velikih institucija, sada vrlo moćne i politički dobro povezane, pružaju otpor tim promjenama.

Mislim da se nalazimo na kritičnoj prekretnici gdje moramo postaviti pitanje jesu li akteri, bilo da su to umjetnička tijela, organizacije civilnog društva ili druge organizacije zadužene za razvoj kulturnog sektora, zaista sposobne ispuniti tu misiju. U svom profesionalnom radu razgovarao sam s vodećim ljudima različitih institucija: “To je vaš posao, imate definiranu misiju, viziju i strategiju razvijati kulturni sektor. Smatrate li da je moguće da postignete ciljeve koje želite?” I doživio sam da osoba odlučno odgovori kako to nije izvedivo. Moj je sljedeći zadatak da im ukažem da onda nisu uspjeli u svojoj misiji i da trebaju razmotriti zatvaranje. 

Zbunjujuće je jer zapravo priznaju da nemaju moć ostvariti ono zbog čega su osnovani. Znam da je okrutno ovako postaviti stvari, ali zamislite da vodite organizaciju čija misija je da spriječi glad djece u Africi. I ako vas pitaju imate li moć ili mogućnost da zaustavite glad, vi ćete odgovoriti sa “ne” i nastaviti dalje raditi svoj posao. 

Ova situacija nije potpuno nova. Uvijek su postojali interesi i dinamike moći na institucionalnim razinama. Međutim, nešto se promijenilo. Prije 50 ili 100 godina održavanje naših institucija bilo je povezano s razvojem sektora. Sada se čini da je suprotno. Radikalne promjene potrebne za razvoj sektora možda zahtijevaju da te institucije dožive značajne transformacije. Međutim, institucije, bilo da su u kulturi ili drugim sektorima, obično se opiru radikalnim promjenama. Za mene ovo predstavlja zanimljiv problem.

Kako možemo ove ideje konstruktivno upotrijebiti za daljni rad, promišljanje i utjecaj na oblikovanje kulturnih politika?

Kada ste posljednji put vodili raspravu o kulturnoj politici koja se usredotočila na užitak? Radost, užitak – kakav divan cilj! Usredotočimo se na to. Povećajmo velikodušnost, obzirnost, potaknimo empatiju, toleranciju i ideje humanizma. Mislim da se možemo složiti da su ove vrijednosti javno dobro. I to ne javno dobro u ekonomskom smislu, već dobra koja obogaćuju naše društvo. Baš kao knjižnice, parkovi i dječja igrališta gdje se takve vrijednosti mogu stvarati.

Ako bi mi netko došao i rekao: “Ovi umjetnici i kulturne organizacije stvaraju javna dobra koja smo sada definirali u našoj novoj politici baziranoj na radosti, razumijevanju i brizi”, mislim da bih im se se pridružio.

Uostalom, možete li zamisliti da netko za 50 godina argumentira zbog čega je izvrsna opera važna za razvoj društva? Pedeset godina i nije tako daleko i mi se već sada moramo uhvatiti ukoštac s budućnosti. Što će nam biti potrebno dok se suočavamo s povećanom imigracijom, klimatskim katastrofama i nedostatkom hrane? Riječ je o zajedničkom podvigu da uspostavimo veze među ljudima, a ništa to ne čini bolje od kulture. I zato nam je potrebna kulturna politika koja je usklađena s tim ciljevima, a ne politika koja se vrti oko izdvajanja za operu. Takva kulturna politika mora dolaziti “odozdo”.

U Hrvatskoj kulturni akteri upozoravaju da trebaju sistem s jasnim kriterijima odlučivanja. Kako u to uklopiti ove ideje?

Kulturna demokracija, u jednom smislu, sugerira da bi svatko trebao biti slobodan sudjelovati u kulturi na način koji odabere. Ta ideja može djelovati pomalo nejasno i pitamo se što ona zapravo znači? Neki aspekti kulturne demokracije povezani su s Deklaracijom UN-a, posebno člancima 26. i 27., koji potvrđuju da svatko ima pravo sudjelovati u kulturnom životu zajednice. Međutim, to nužno nema veze s državnim subvencijama. 

Nisam veliki obožavatelj Taylor Swift, ali otišao sam vidjeti njen koncert u Dublinu prije nekoliko mjeseci i bilo je nevjerojatno svjedočiti ponašanju publike. Toliko ljudi je doživjelo euforiju i duboki osjećaj povezanosti i zajedništva. Taylor je vrlo pametno izgradila mnogo toga, ali glavna poruka je da to pokazuje što je moguće. Pokazuje kako se ljudi mogu okupiti kroz kulturu da bi slavili, dijelili radost i bili zajednica. Svi su bili ljubazni i obzirni, a publika je bila različite dobi, uglavnom mlade djevojke sa svojim majkama.

Postoje dokazi da kultura, bilo da je riječ o visokoj, izvrsnoj ili kulturi koju ne financira država, može postići te ciljeve. Potrebno ih je samo sniziti (scale down, op.a). To može biti bilo koji tip kulture. No, trenutno smo u situaciji nestajanja javnih prostora. Nestaju javni kulturni prostori. Prostori koji su okupljali zajednice, bilo da se radi o čitateljskim klubovima, klubovima za mlade, zborovima i drugim društvenim aktivnostima, više ne postoje ili su nevidljivi. To društveno tkivo mora se ponovno izgraditi jer je potpuno uništeno. Ponovna izgradnja je vrlo teška, osobito s obzirom na ekonomsku situaciju, gdje ljudi rade dva posla samo kako bi pokrili osnovne troškove. Postoje veliki strukturni problemi koje treba riješiti.

Osobno bih volio da se ta niža razina kulture ponovno uspostavi. Gledajući u budućnost temeljna uloga javne kulture možda neće biti stvaranje velike umjetnosti, već pomoći ljudima da se pomire s realnošću planetarnog propadanja. Sviđalo se to nama ili ne, radikalna promjena koja se tiče uloge kulture je neizbježna. Riječ je o zajedničkom pothvatu da se okupimo i zajednički djelujemo, a ništa to ne postiže bolje od kulture. Takva kulturna politika ne može se vrtiti oko rada opernih kuća. Ta kulturna politika mora doći s razine građanskih inicijativa, odozdo.

To zvuči lijepo, no budućnost rada u kulturnom sektoru ne izgleda obećavajuće.

Slažem se, Covid je djelovao poput rendgena i razotkrio sve strukturne probleme u sektoru. Prva stvar koju trebamo priznati jest da nema ničeg jedinstvenog u kulturnom sektoru. Na kraju dana, kulturni radnici su poput svih ostalih – samo radnici. Netko mi je nedavno rekao nešto što zvuči vrlo grubo, ali je istinito: “Nitko nema pravo zarađivati za život kao umjetnik.” Isto tako, nitko nema pravo zarađivati za život kao kirurg. Nitko nema zajamčeno pravo da zarađuje za život radeći bilo što. Možeš imati priliku, i to onda može koristiti društvu, ali to nije inherentno pravo. Ako odlučiš raditi u sektoru s teškim radnim uvjetima, moraš biti svjestan da je to dobrovoljan izbor kao i u bilo kojem drugom sektoru. Svaki sektor ima svoje probleme. 

Kad govorimo o tržištu rada, onda je tu prije svega riječ o tome koliko cijenimo kulturu. Činjenica je da ljudi ne cijene dovoljno kulturu i zato umjetnici ili trebaju državne subvencije ili moraju raditi više poslova. To je takav model. Ako kažeš da je tvoja umjetnost javno dobro, to je kao da kažeš da ti treba više subvencije. To nije činjenica, već uvjerenje. U suštini tvrdiš da je kapitalizam pogrešan i da ne ide u prilog umjetnosti. I ja se slažem. Međutim, mnoge rasprave se vrte oko toga da je umjetnički rad po nečemu poseban ili izuzetan.

Na kraju svega, treba vidjeti koje koristi umjetnici imaju od javnih subvencija? Volio bih vidjeti da ishodi toga što rade generiraju javno dobro, u smislu da potiču povezivanje, empatiju, velikodušnost, ljubaznost, radost. Trebamo više radosti na svijetu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ivan Mesek diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, gdje se specijalizirao za likovnu terapiju. Njegovo dosadašnje upravljačko iskustvo uključuje funkcije zamjenika gradonačelnika Varaždina zaduženog za društvene djelatnosti (2005.–2009.), ravnatelja Gradskog muzeja Varaždin i ravnatelja Galerijskog centra Varaždin. Također, od 2000. do 2010. obnašao je funkciju predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin. Pokretač je i organizator međunarodnog festivala Dani performansa, koji je doživio dvadeset izdanja, a na kojem je izvedeno više od 150 projekata suvremenih hrvatskih i međunarodnih umjetnika. Uz ova iskustva, u biografiji se ističe kako Mesek cijelo vrijeme djeluje kao aktivan multimedijalni umjetnik, baveći se slikarstvom, instalacijama, urbanim intervencijama, performansom, grafičkim dizajnom, fotografijom te dokumentarnim i eksperimentalnim filmom.

Imenovanjem na mjesto upravitelja, Mesek postaje odgovoran za stručni i financijski rad Zaklade koju je osnovala je Republika Hrvatska posebnim zakonom usvojenim u Hrvatskom saboru 15. srpnja 2011. godine. Njeno osnivanje rezultat je višegodišnje inicijative organizacija civilnog društva koje su zagovarale uspostavljanje posebne zaklade s ciljem promicanja i razvoja suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi u Hrvatskoj. U okviru hrvatskog modela kulturne politike, Zaklada “Kultura nova” predstavlja važan primjer autonomnog tijela koje pruža stručnu i financijsku podršku civilnom sektoru u kulturi, sukladno praksama niza europskih zemalja koje kroz različite mehanizme unapređuju sustav financiranja u kulturnom i umjetničkom polju.