Poziv je namijenjen umjetnicima i kulturnim profesionalcima iz “udaljenih područja” mediteranskih zemalja, a koji su mlađi od 30 godina i zainteresirani su za razvoj projekata koji uključuju međunarodnu mobilnost. Za umjetnike i kulturne profesionalce iz Hrvatske to podrazumijeva otoke, ruralna područja i gradove s manje od 80.000 stanovnika.

Sudjelovanje u programu je besplatno (organizatori pokrivaju putne troškove i prehranu). Odabrani kandidati_kinje obvezuju se na sudjelovanje u svim dionicama programa te u izradi publikacije koja sadrži studije slučaja o mobilnosti na Mediteranu.

Rok za prijavu je 5. siječnja, a prijavni obrazac dostupan je na sljedećoj poveznici.

Detaljne upute o prijavi, kriterijima i ostale informacije o programu dostupne su na mrežnim stranicama Fonda Roberto Cimetta.

Informativni webinar održat će se u petak, 19. svibnja 2023. u 11 sati putem Zoom platforme, a shemu individualne mobilnosti predstavit će Malgorzata Szlendak iz Europske komisije koja će pružiti sve detalje potrebne za prijavu te odgovarati na pitanja sudionika.

Za sudjelovanje na webinaru potrebna je registracija putem e-obrasca.

Culture Moves Europe nova je permanentna shema mobilnosti financirana kroz program Kreativna Europa, a implementira ju Goethe Institut.

Više informacija o aktualnom Pozivu dostupno je na sljedećoj poveznici.

Imajući na umu da originalni vodič broji preko 200 stranica i obuhvaća sva umjetnička područja, programska voditeljica kolektiva ROOM 100 Antonia Kuzmanić sastavila je sažeti pregled koji može poslužiti cirkuskim umjetnicima_ama. U procesu rada na pregledu, Kuzmanić je, kako stoji u priopćenju, identificirala one natječaje, institucije, fondacije, organizacije ili prostore koje pružaju mogućnost mobilnosti za cirkuske umjetnike, radnike i organizacije, nadajući se da će na ovaj način ojačati međunarodne suradnje i putovanje kolega iz cirkuske zajednice. Pregled u sažetom i lako pretraživom obliku prenosi mogućnosti mobilnosti cirkuskih umjetnika, radnika_ca i organizacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i Srbije.

“Razgovori s kolegama potvrdili su da kao scena nemamo dovoljno ljudskih i vremenskih kapaciteta i da nažalost ne koristimo u potpunosti prilike za mobilnosti čak i kada relevantna mreža kao što je On the Move izda vodič koji sjajno mapira prilike i mogućnosti. Stoga sam odlučila dio dodatnog istraživanja napraviti za sve nas. Prolazeći kroz Vodič identificirala sam prilike za mobilnost suvremenih cirkuskih umjetnika, radnika i organizacija koje rade u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Ključ odabira država za koje radim pregled bio je prema jeziku, i obradila sam one zemlje za koje pretpostavljam da većina kolega neće imati problem s čitanjem pregleda na hrvatskom jeziku”, objašnjava Kuzmanić u tekstu pregleda.

Pregled je dostupan je za besplatno preuzimanje putem poveznice. 

Upravo kao odgovor na više studija koje su ilustrirale značaj i utjecaj mobilnosti na profesionalni razvoj umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca, izrastao je program i-Portunus, financiran od Europske komisije i kreiran s namjerom da podupire kratkoročne rezidencije za individualce i/ili pomogne organizacijama iz zemalja konzorcija Kreativne Europe da privuku strane rezidente. Predstavljen kao “Erasmus za kulturni svijet”, i-Portunus je lansiran 2019. godine i od te je godine u dva ciklusa podržao raznorodne projekte kulturne razmjene s namjerom da “zakrpa rupe” nepostojećih ili nedostatnih sredstava za mobilnost na europskoj razini. Kako i sami navode, većina je rezidencijalnih prilika koncentrirana u sjevernim dijelovima Europe i često je formirana prema modelu “odozgora prema dolje”, ne odgovarajući nužno realnim potrebama sektora i kulturnih i kreativnih profesionalaca koji djeluju u njemu.

Putem programa i-Portunus Houses koji omogućuje organizacijama iz 41 zemlje da osiguraju adekvatne uvjete za rad i rezidenciju kreativnih i kulturnih profesionalaca odabranima prema vlastitim potrebama i estetskim odrednicama organizacije, podržani su i projekti domaćih kulturnih radnika i radnica te kolektiva: projekt Snađi se druže udruge Drugo more, Necessary Connections kustoskog kolektiva WHW, Sonja Leboš / UIII i projekt Geometrija elektrifikacije te Silvija Stipanov / Ganz nova kultura promjene s projektom Pučišća – Points of View. Kao dobitnici_e potpora u našem okruženju, navedeni umjetnici, umjetnice, producenti i producentice vrijedan su izvor neposrednog iskustva i razmatranja o značaju mobilnosti unutar kulture i njene budućnosti u odnosu na (post)pandemijsku klimu te usvajanje ekoloških i održivijih praksi.

Naime, dok je s jedne strane pandemija akcelirala proces sveopće digitalizacije u koji je potpala i kultura, s druge je strane u samim kriterijima Kreativne Europe naglasak upravo na načinima putovanja i postizanja mobilnosti uz minimalan ugljični otisak. Oba su fenomena u određenoj mjeri kontraintuitivna ideji mobilnosti kao takvoj koja zahtjeva neki tip ugljičnog danka ne bi li se ljudi izmjestili iz svog uobičajenog životnog i radnog konteksta i/ili susreli radi međusobne razmjene iskustava, razvijanja novih ideja i stvaranja u živome formatu. Hoće li novi društveni uvjeti u potpunosti transformirati koncept mobilnosti ili je ona u kulturnom svijetu suviše važan element i na njoj treba nastaviti inzistirati, bez radikalne transformacije u digitalnom ili kakvom drugom pravcu? U kojima će se oblicima umjetnička mobilnost događati u budućnosti te kako je možemo (re)imaginirati?

Prilika za istraživanje bez pritiska proizvodnje

Kada u okviru našeg umjetničkog i kreativnog miljea govorimo o pitanjima kulturne mobilnosti, čini se da zapravo i dalje patimo od “dječjih bolesti” koje su uvelike udaljene od kompleksnog sindroma sutrašnjice. Domaći se teritorij nažalost prilično točno uklapa u nacrt problema koji rastvara i-Portunus, a tiče se pomanjkanja sredstava i uvjeta za ostvarivanje mobilnosti i financiranje rezidencijalnih tipova programa, što je istaknula i Silvija Stipanov, jedna od sudionica programa, umjetnička voditeljica i producentica Ganz nove kulture promjene. “Mobilnost je presudna u umjetničkom radu, posebice ako govorimo o izvedbenim umjetnostima koje nije moguće prenijeti u digitalni format. Trenutni kazališni produkcijski uvjeti na nezavisnoj sceni u Hrvatskoj ne pokrivaju niti minimum realnih potreba umjetnika, tako da se o ponudi i uvjetima rezidencijalnih programa teško može zasebno govoriti.” Stipanov pojašnjava kako su takvi programi za umjetnike uglavnom neplaćeni, odnosno osiguravaju prostor za rad, smještaj i eventualno prehranu. “Rezidencija podrazumijeva i rad i život, a realnost u većini slučajeva isključuje ovo drugo. Sudjelovanje u programu i-Portunus omogućilo nam je poboljšati upravo tu osnovu produkcijske stvarnosti, što znači da su ovakvi programi od ključne važnosti za sektor i nadam se da će ih biti više.”

Velik dio hrvatske nezavisne scene egzistira u “beskućništvu”, odnosno ne posjeduje vlastite prostorne kapacitete za rad, a kulturna politika financiranja javnih programa u kulturi prvenstveno je usmjerena na produkciju, ne uzimajući uopće u obzir važnost predprodukcijske faze i njene zahtjeve. Forma rezidencije kao istraživačkog, dijaloškog, neprodukcijski usmjerenog tipa programa čija je primarna svrha garancija vremena i prostora za razvoj umjetnik_ca, na nacionalnoj razini zapravo uopće ne posjeduje svoj kanal subvencija niti je na bilo koji način podržavana. Lokalni umjetnici_e i kulturni radnici_e mahom su uskraćeni za razmjene, rezidencijalne boravke na kojima bi mogli provoditi kratkoročna ili dugoročna istraživanja ili jednostavno istraživati svoje vlastite prakse, međusobno surađivati u strože ili fluentnije kuriranim programima i najelementarnije rečeno – dobiti priliku raditi bez pritiska proizvodnje finaliziranog produkta (predstave, izložbe, performansa, predavanja, teksta itd.).

No isto tako su i lokalne organizacije i producentski/kustoski kolektivi ograničeni u sredstvima kojima bi mogli privući strane umjetnike i umjetnice za prijekopotrebnu razmjenu ideja i znanja i osigurati im uvjete za rad s lokalnim zajednicama. WHW-ov tim u svojem programu Neccessary Connections ističe upravo značaj mogućnosti da se povežu s nizom umjetnica i umjetnika produbljujući međusobni odnos i uspostavljajući kontakt između njih i domaćeg područja. “Osobito dragocijenim ističemo mogućnost mini rezidencija kraćih programa boravaka Vlatke Horvat, Yael Davids, Pabla Martineza i Lune Acoste u Zagrebu. Tom prilikom oni su istraživali lokalnu scenu i razmijenjivali svoja znanja sa širokom krugom publike”. Dodaju kako je takav tip razmjene nezamjenjiv u kulturnom sektoru: “Vrijeme koje se provodi zajedno je važno vrijeme učenja, druženja, fermentacije budućih suradnji i projekata. Budući da živimo u kriznim vremenima od osobite važnosti je testirati i zamišljati nove formate hibridnih kulturnih suradnji. Pri tome je važno eksperimentorati s hibridnim formama i formatima koji promišljaju kako biti zajedno i kako zajednički razvijati programe koji se baziraju na osnaživanju, podršci i kolektivitetu”.

Potreba za susretom i suradnjom evidentno je neosporna kao vitalan faktor u kulturno-umjetničkoj produkciji i ključna je za zdravlje, kako lokalne scene, tako i internacionalne kulturne mreže. Ali nužna je i za osobni rast umjetnika_ca ,što je uspješno sumirala Sonja Leboš, etnologinja i kulturna antropologinja, likovna pedagoginja i stručnjakinja za kulturni turizam te kustosica i-Portunus projekta Geometrija elektrifikacije. Projekt se bavio vezama između umjetnosti i električne energije, specifično na slučaju grada Šibenika kao primjera naše kolektivne kolonijalne povijesti ekstrakcije i eksploatacije prirodnih bogatstva za urbane, energetske potrebe.

“Uvjeti rada za umjetnike su vrlo teški, prekarni čak i u tzv. najrazvijenijim zemljama, tako da su umjetničke rezidencije za brojne umjetnike koje znam uvelike i odredile njihove prakse. Mobilnost je svakako među bitnim faktorima razvoja kulturnog sektora, iako moram reći da riječ razvoj često podrazumijeva neku ideju linearnosti, pozitivističkog kretanja-na-bolje, što nije uvijek i nužno slučaj”, navodi Leboš. Osim mobilnosti, tj. mogućnosti da umjetnici rade u raznim zemljama i društvenim okolnostima, jednako važnom ističe i mogućnost da se umjetnici susreću te da imaju prilike komunicirati s lokalnim zajednicama, a i obratno. “Lokalnim zajednicama umjetnici često donose svježi pogled, neopterećen viškom lokalnog konteksta. Ipak, svakako treba ostaviti i mjesta za ne-utilitarne umjetničke rezidencije, gdje umjetnici mogu ‘nahraniti’, metaforički rečeno, svoje tjelesno i duhovno biće. Ponekad je potrebno omogućiti nesputanost ludičkog principa, ostaviti prostora za buđenje neke ideje ili koncepta, što doprinosi dinamici/razvoju kulturnog sektora jednako kao i rezidencije s konkretnom temom ili svrhom.”

Potencijali i zamke zelene tranzicije

Ali ono što je isto tako evidentno iz sadašnjeg trenutka i europskih političko-društvenih tendencija (o čemu svijest postoji i među svim sugovornicama) je činjenica da će se ideja mobilnosti morati prije ili kasnije prilagoditi i artikulirati svoj odnos prema digitalnoj (r)evoluciji koja prodire u sve pore društva, pa i u kulturnu proizvodnju i život. Koji su sve potencijali, ali i zamke digitalizacije i kako se iz svoje pozicije i ljudskim i materijalnim potencijalnom umjetnici_e mogu uhvatiti ukoštac s digitalnom transformacijom pitali smo Sonju Leboš. “Digitalizacija je sveprisutna i nije nužno vezana samo za kulturni sektor. Međuljudski odnosi su ‘filtrirani’ kroz razno-razne aplikacije i uređaje, dolazi do tektonskih promjena u strukturama ljudskih odnosa, što utječe na osjećaje koje imamo, ali i stvara nove dimenzije afektivnih politika pri čemu korporacije kapitaliziraju naše osjećaje. Umjetnici oduvijek upravljaju tim poljem digitalnog i screen-based komunikacije (ipak je sve krenulo iz filmskog medija), tako da se oni ponekad, ne i nužno, bolje snalaze u digitalnom okružju nego i sami inženjeri koji ih programiraju.”

No, napominje kako svakako treba imati na umu ono što piše Jonathan Beller: “U suvremenom svijetu gledanje je rad, a na nama u kulturno-umjetničkom polju je da osvještavamo tko koga gleda, i, naravno, tko kapitalizira na gledanju. Ono što znamo je da rijetkim umjetnicima to uspijeva, kao i da vizualno danas podrazumijeva ogromne količine banalnog, što, opet, prema Pasoliniju, vodi ka konzumerizmu i fašizaciji društva. Budnost umjetnika i kustosa u odnosu na te teme će nam otvoriti nove mogućnosti, svijest o promjenama koje unosi tehnologija, sama tehnologija ne mijenja svijet, mijenjamo ga mi koristeći tehnologiju. I toga moramo biti svjesni, kao i konstantno se pitati: kakav svijet želimo?”

I dok je sigurno nužno postaviti se u neki tip kritičkog, ali i produktivnog odnosa prema digitalnoj sferi i kako se ona provlači kroz umjetnički rad i u umjetničkim radovima, u određenim situacijama krucijalan je “živi susret” na koji se uvelike oslanja projekt Drugog mora Snađi se druže. Riječ je o projektu koji je u Rijeci okupio umjetnike i istraživače iz Njemačke, Italije, Srbije i Hrvatske s ciljem definiranja predmeta i metodologije istraživanje fenomena laganja, varanja i muljanja kao etičko-politički validne taktike nadvladavanja ograničavajućih sustava u kojima određene razvlaštene i isključene zajednice i populacije ostaju iznevjerene. Značaj susreta “uživo” (naspram online) u situaciji gdje su opcije potpuno otvorene, a projekt je u fazi pregovora i strateških dogovora – što je ujedno početna pozicija od koje polaze mnogi rezidencijalni i istraživački umjetnički programi – za Davora Miškovića u ovom se projektu pokazao ključnim. “Putovanja i susreti su sastavni dio rada u kulturnom sektoru i nadam se da će tako i ostati. Ti susreti omogućuju daleko smisleniju i obuhvatniju razmjenu informacija nego online sastanci, te doprinose stvaranju zajednica koje dijele poglede na umjetnost, kulturu i društvo”, navodi.

Na tu se tvrdnju logičnim slijedom nastavlja pitanje održivosti takvog načina funkcioniranja kulturne mobilnosti, kao drugim najvažnijim izazovom s kojim se ideja mobilnosti već sad susreće u novom društvenom okolišu. “Iako je naravno potrebno voditi računa o održivosti putovanja i birati one oblike putovanja koji su najmanje štetna, čini mi se da isto tako stvari treba staviti u širi kontekst, a to je da cijeli kulturni sektor ima izrazito nizak ugljični otisak”, tvrdi Mišković. Pojašnjava i kako zbog te činjenice neki autori, poput Tima Jacksona, smatraju da zelena transformacija obuhvaća i povećanje sektora umjetnosti, obrta i skrbi, jer oni povećavaju kvalitetu života ne čineći bitnu štetu. “Ugljični otisak kulturnog sektora, uz sva putovanja i susrete, zanemariv je u odnosu na, recimo, kruzere, koji svakako nisu esencijalni za ničiju kvalitetu života. Čini mi se da je i u evaluaciji i-Portunusa bilo puno nerazumijevanja upravo iz perspektive održivosti. Očekivanja da se međugradska putovanja odvijaju vlakom, a gradska biciklom mogu voditi nekim novim oblicima isključivanja onih sredina gdje to naprosto nije moguće. Zelena tranzicija je bitno ovisna o infrastrukturi koja, što bi valjda svima trebalo biti jasno, nije sveprisutna”.

Promišljajući budućnost kulturne mobilnosti treba, dakle, poći od njezine sadašnjosti. Nju u lokalnom, ali i širem europskom kontekstu obilježava siromaštvo programa u kojima je naglasak na dijalogu, akumuliranju znanja i osobnom i kolektivnom istraživanju, bez nužne proizvodnje utrživog zaključka, kao i slab protok internacionalnih strujanja i međunarodnih umjetničkih razmjena. U tom smislu doima se gotovo nepošteno uskraćivati esencijalne katalizatore rasta kulturnih i umjetničkih krugova koji su u samoj osnovi prekarni.

Izazov formiranja novih oblika mobilnosti

Svojevrsni pritisak na kulturni sektor da pokriva sociopolitičke nedostatke u društvenom razvoju i promjenama, neodoljivo zaziva kritičku oštricu koju je artikulirala Claire Bishop osvrćući se na tzv. “socijalni zaokret” u studijskim praksama. Naime, prema Bishop umjetnička potreba za nadoknađivanjem pomanjkanja socijalnih usluga i skrbi kroz društveno angažirane radove dvosjekli je mač, budući da se umjetnost na svojevrstan način odriče svojih estetskih načela u svrhu etički motivirane apologije svog postojanja i relevantnosti. Ona upravo ide na ruku kapitalističko-liberalnom sistemu jer ga odriješuje njegove socijalne odgovornosti i omogućuje da profitira na (dodatnim) vrijednostima koje generira umjetnički rad.

Naravno, pitanje društvenih odnosa i sociopolitičkog konteksta umjetničke proizvodnje mnogo je složenije od toga je li socijalna angažiranost nužnost u umjetničkom radu i u kojoj mjeri umjetnici_e trebaju biti društveno i ekološko odgovorni, ali Bishopina teza pomaže rastvoriti polemiku oko toga tko, kako i koliko odgovornosti treba preuzeti u određenoj društvenoj situaciji. Dok ni u kojem slučaju umjetnici_e i kulturni radnici_e ne trebaju biti potpuno lišeni društvene odgovornosti u pogledu zelene tranzicije i održivosti koja se jednim mjerom i preklapa s “prednostima” digitalnog načina rada, u obzir treba uzeti i infrastukturne mogućnosti i specifične potrebe sektora, kao i njegovu labilnu poziciju u tržišnoj hijerajhiji. Drugim riječima, je li kultura doista ta koju treba pozvati na red kad je u pitanju odnos uloženog i dobivenog, stopa akumulirane vrijednosti naspram ugljičnog otiska ili je vrijeme da se suočimo s “većim igračima”?

Izazov formiranja novih i hibridnih oblika mobilnosti svakako je s jedne strane uzbudljiv i poticajan, ali s druge ugrožava presudnu potrebu kulture i njenih aktera da generiraju mogućnosti dijaloga, susreta, razmjene znanja i stvaraju sigurne prostore za rad, komunikaciju s publikom i različitim zajednicama, kao i prostor za osobni rast i razvoj. U sektoru gdje mnogobrojni umjetnici i umjetnice s ciljem golog preživljavanja zapadaju u samoeksploatacijsku hiperprodukciju i posljedično osobno i autorsko sagorijevanje i zasićenje, oaze kao što su subvencionirani rezidencijalni boravci i istraživački programi koje dopuštaju izmještanje iz svakodnevnog produkcijskog žrvnja, nužni su za opće zdravlje kulture i ljudi koji djeluju unutar nje. Inicijative kao i-Portunus hvale su vrijedne platforme koje su prepoznale tu potrebu za umnažanjem prilika koje će odgovoriti na realne potrebe djelatnika u kulturi i na njima bi valjalo nastaviti inzistirati – naravno, u kapacitetima u kojima je to moguće i održivo.

Tekst je nastao u suradnji s projektom i-Portunus Houses koji, u ime Europske komisije, provode Europska kulturna zaklada (Amsterdam) kao koordinator, MitOst (Berlin) kao glavni nositelj mobilnosti i Zaklada Kultura Nova (Zagreb) kao voditelj evaluacije i analize.

Povelja je osmišljena kao alat koji se kontinuirano razvija, redovito obogaćuje novim sadržajima, a sve se promjene o novim potpisnicima, popisima dobrih praksi te novim dostupnim resursima objavljuju mjesečnim newsletterom. Pozivaju se svi zainteresirani koji prakticiraju, podržavaju ili financiraju međunarodnu mobilnost umjetnika i stručnjaka u kulturi da se svojim iskustvima uključe u online projekt.

Izvor: on the move