Iako su organizacije civilnog društva u kulturi bile nositelji tih projekata te partneri lokalnim upravama u razvoju modela upravljanja javnom infrastrukturom za kulturne i društvene djelatnosti, ispostavilo se da su ti akteri većinom tek sudjelovali u procesima koje su sami inicirali, odnosno da do stvarne redistribucije moći nije nikada došlo. Radi se o inicijativama odozdo koje nastaju kao izraz samoorganizacije građana, no koje se ne mogu ostvariti bez potpore i suradnje s lokalnom samoupravom. S jedne strane, fingiranje partnerstava dok traje projekt radi osiguravanja dijela plaća zaposlenicima gradskih uprava rezultiralo je privremenim suradnjama koje su istekom sredstava prekinute ili je gradska uprava zauzela dijametralno suprotan stav o razvoju tih javnih prostora. U opravdavanju tih reakcija, treba imati na umu činjenicu da su se i veće, iskusnije organizacije tijekom provedbe projekata susrele s represivnim administrativnim aparatom Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji, prema svjedočenjima samih organizacija, kao da je imao svrhu obezvrijediti i otežati provedbu projekata umjesto pružiti podršku njihovom radu.

S druge strane, doprinos financijske injekcije decentralizaciji kulture i osiguranju ravnomjernog regionalnog razvoja bio je privremen, iako obiman, te je nakon isteka projekata ostavio lokalne samouprave da se same, unutar svojih oskudnih budžeta, pobrinu za daljnje funkcioniranje prostora u čiji su razvoj uložili. Decentralizacija je dinamičan proces u kojem se ovlast i odgovornost za javne resurse i usluge prenose sa središnje razine vlasti na niže razine. No, kao što je istaknuto u publikaciji Uradimo zajedno Zaklade Kultura nova (2018), decentralizacija je u hrvatskom kulturnom sustavu prisutna kao strukturni centralizam kojim se politizacija s nacionalne razine spušta na regionalne i lokalne razine, utječući na uvođenje menadžerske logike u upravljanje i uvođenje tržišnih načela u načine gospodarenja lokalnim javnim resursima. “Glavni razlozi promašaja i deficita decentralizacijskog procesa u Hrvatskoj, koji je započet 2001. godine, proizlaze iz nedovoljnog uvažavanja mišljenja, ignoriranja argumenata i nepovjerenja prema civilnom društvu koje uporno zagovara veću horizontalnost, otvorenost i transparentnost”, navodi se u publikaciji. Kao što ističe Katunarić (2006.), stvarna uspješnost decentralizacije ovisi o horizontalnom modelu u procesima donošenja odluka.

Stoga nas primjeri Fabrike 35 u Hvaru ili FUNK-a u Koprivnici mogu usmjeriti razmišljanju da je u manjim gradskim sredinama možda i lakše naći zajednički jezik s lokalnom upravom, no da nalaženje zajedničkog polazišta nije moguće bez budžetnih predispozicija za njega. U Razvojnoj strategiji Grada Koprivnice do 2030. ustanove i udruge u kulturi zajedno su uvrštene u strateški cilj 2.3, što upućuje na cjelovito promatranje kulturnog sustava, njegovog institucionalnog i izvaninstitucinalnog dijela, no kao ključni (i jedini) indikator tog strateškog cilja navodi se povećano samofinanciranje organizacija civilnog društva za 20 posto. Jedini savez udruga u kulturi koji djeluje u Koprivnici i vodi jedini društveno-kulturni centar u prostoru bivše vojarne, Forum udruga nezavisne kulture FUNK, spomenut je u Strategiji kao onaj akter koji je izradio strategiju razvoja nezavisne kulture grada Koprivnice 2020-2025, no ne eksplicira se jesu li mjere iz predložene FUNK-ove strategije uključene u Razvojnu strategiju i na koji način te je li spomenuti akter i na koji drugi način relevantan za razvoj izvaninstitucionalne kulture grada. Zašto je tome tako, može se zaključiti i iz dosadašnjeg odnosa civilnog i javnog aktera u tom odnosu. Od osnivanja 2014., za svoje programe Savez i njegove članice kontinuirano su dobivale prostor kojim sada upravljaju, no isključivo na upit za pojedina događanja. Tek od 2018. godine, kada Savez u partnerstvu s Gradom počinje s provedbom projekta u sklopu poziva Kultura u centru, korištenje prostora više nije upitno. Po završetku tog, počinje provedba novog jednogodišnjeg ESF projekta gdje se iznos najma prebija kroz ulaganje u prostor (oko 380 000 kuna) osigurano kroz projekt. Savez za sada ima mirnih 7 godina korištenja prostora pred sobom, dok sve ostale troškove osiguravaju samostalnom prijavom na druge projekte.

Fabrika 35 u turističkom središtu Hvaru je mali multifunkcionalni prostor dostupan za korištenje svim udrugama i zainteresiranim građanima s područja grada za provedbu javnih programa i internih događanja. Fabrika je rezultat je suradnje Grada Hvara i udruge Savez Platforma Hvar kao partnera na projektu DKC: Plan K, financiranog putem poziva Kultura u centru. Nakon završetka projekta postavilo se pitanje namjene i funkcioniranja prostora: gradska je vlast imala zadršku prema ideji suupravljanja gradskim prostorom u partnerstvu s udrugom. Ipak, intenzivno zagovaranje i prosvjedna akcija urodili su plodom, te je Gradsko vijeće Grada Hvara donijelo Odluku o korištenju prostora na razdoblje od tri godine i postavilo udrugu Platforma Hvar kao odgovornu za koordinaciju i upravljanje prostorom. Grad Hvar osigurava prostor i pokriva troškove režija dok Platforma Hvar koordinira program te kontinuirano provodi društveno-kulturne aktivnosti. Ugovor o korištenju Fabrike 35 ističe krajem 2023. godine te će nastavak djelovanja prostora uvelike ovisiti o mogućnostima Platforme Hvar da privuče sredstva iz drugih fondova, prvenstveno potporu Zaklade Kultura nova, a onda i drugih donatora. Istovremeno, Grad je odlučio osnovati javnu ustanovu u kulturi koja bi zavidan broj prostora u svom vlasništvu trebala programski kapacitirati suradnjom s udrugama tijekom cijele godine. Hoće li Fabrika 35 istekom ugovora o upravljanju potpasti pod gradsku ustanovu, unatoč ulaganjima u prostor koje su udruge poduzele tijekom pet godina korištenja i ulaganjima u razvoj centra zajednice koji do tada nije postojao u Gradu i okolici, ostaje za vidjeti.

Da u većim gradskim središtima, unatoč izdašnijim lokalnim budžetima i prijeđenom putu suupravljanja javnim prostornim resursima, također ne postoje garancije, ukazuju nam primjeri Karlovca i Rijeke. Savez udruga KAoperativa upravlja prostorima Male scene i Urbanog parka Hrvatskog doma od 2016. godine, dok su velika dvorana, podrumski prostori i čitavo lijevo krilo u potpunosti neiskorišteni. Od početka djelovanja, Savez zagovara temeljitu obnovu i uređenje zgrade Hrvatskog doma kao društveno-kulturnog centra prema sudioničkom modelu upravljanja. Napokon, Grad Karlovac tijekom 2022. godine najavljuje rekonstrukciju zgrade, s radovima koji bi trebali započeti u 2023. godini. Tako 1. siječnja 2023. nezavisna kulturna scena ostaje bez ključnih prostora za produkciju programa, a zamjenski prostori i termin povratka u Hrvatski dom nije komuniciran s korisnicima i širom javnosti.

U Rijeci, od 2014. Savez udruga Molekula temeljem javnog poziva suupravlja dijelovima prostora Palacha i Filodrammatice na pet godina, a korištenje prostora produljivano je kroz zajedničku provedbu europskih projekata s Gradom, sve dok sredstava iz projekata nije nestalo. Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013-2020, dok nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke taj model upravljanja stavlja izvan snage jer propisuje da prostorima kulture u vlasništvu Grada isključivo upravlja Odjel gradske uprave za kulturu. Sudionički odnos temeljem kojeg je Molekula upravljala spomenutim prostorima polako je, ali sigurno nestajao tijekom godina – počevši s time što im je 2014. na upravljanje dodijeljen i prostor Hartere koji uskoro nije bio uopće uporaban, potom uvođenjem vanjskog ugostitelja u prostor Palacha koji nije imao obavezu ulaganja u program i prostor, naposlijetku uvođenjem obveze plaćanja režija za prostor koja je potkopala financijsku konstrukciju Saveza koji je uskoro funkcionirao i upravljao prostorima gotovo bez zaposlenih.

Od ostalih relevantnih primjera razvoja društveno-kulturnih centara kojima se upravlja temeljem nekog modela civilno-javnog partnerstva, rijetki su preživjeli na adekvatan način. Rojcem u Puli i dalje upravlja Koordinacija na čije se sastanke ponekad ne pozivaju predstavnici civilnog sektora, Art radionici Lazareti 2025. ističe ugovor o korištenju i nema naznaka kako Grad zamišlja buduću namjenu tog prostora, u Splitu civilna scena okupljena oko Platforme Doma mladih i dalje nije formalni partner gradskoj ustanovi u upravljanju, Grad Čakovec odavno već ne računa na suradnju s nezavisnom kulturnom scenom, dok se Pogon u Zagrebu doslovno jedva drži unutar trošnog i neobnovljenog prostora Jedinstva, bez naznake zamjene za prostor u Mislavovoj stradao u potresu.

U pokušaju odgovora na pitanje zašto je tome tako, među češćim odgovorima nadaju se problematika zakonskog okvira u kojem djeluju ti centri i ti modeli upravljanja te nedostatak adekvatnih sredstava koja bi bila uložena u razvoj sudjelovanja građana i udruga građana u upravljanje tim prostorima. I jedan i drugi odgovor legitimni su – praksa koja se razvija u društveno-kulturnim centrima u Republici Hrvatskoj u proteklih desetak godina naprednija je i relevantnija od institucionalnog okvira koji ju omeđuje. Raskorak između teorije i prakse vidljiv je na svakom koraku razvoja tih modela, a podcrtan novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji je u sebe uključio i upravljanje kulturnim centrima na postavkama netransparentnosti, neinkluzivnosti i nesudjelovanja. Ako se vratimo na pitanje decentralizacije koje smo načeli ovim tekstom, odlučivanje o ključnim pitanjima kulturne politike u potpunosti je centralizirano na nacionalnoj razini što sužava prostor za lokalna predstavnička tijela u pogledu uvođenja sudioničkog upravljanja u kulturi – procesi upravljanja na lokalnim razinama u potpunosti preslikavaju procese upravljanja s nacionalne razine. Stoga je usmjeravanje pažnje na načine funkcioniranja civilnih aktera unutar odnosa civilno-javnih partnerstava legitimno ukoliko u svoju artikulaciju uključuje i promatranje uvjeta u kojima ti akteri rade, količinu moći koja im je prepuštena u tim odnosima te mogućnosti razvoja prostora kojima suupravljaju bez direktne podrške lokalnih vlasti kao suvlasnika prostora.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

U većim gradskim središtima kao što su Rijeka, Pula, Karlovac, Dubrovnik ili Split prostori poput Palacha, Rojca, Male scene, Lazareta ili Doma mladih već su etablirani u kulturnoj memoriji lokalne sredine te se i dalje unapređuju kao relevantni prostori društvenosti grada. Cilj poziva Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, provedenog kroz Europski socijalni fond bio je razvoj dobrog upravljanja u kulturi jačanjem suradnje organizacija civilnog društva i javnog sektora. Potpora ostvarena kroz taj poziv omogućila je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u spomenutim sredinama, kao i zagrebačkom Pogonu, ali i čakovečkoj Sheierici, labinskoj Lamparni, koprivničkom Funku, Kinu u Svetom Filipu i Jakovu.

Isti je natječaj financirao i aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja, poput Fabrike u Hvaru ili varaždinskog P4. U istom je segmentu aktivnosti podržano i osnivanje Mreže društveno-kulturnih centara (DKC-HR) kao nacionalne mreže udruga i saveza koji u osam gradova razvijaju infrastrukturu za umjetničko i kulturno te šire civilno-društveno djelovanje. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. 

Iako se poziv od početka financijskog razdoblja Europskog socijalnog fonda 2014-2020 pojavljuje u indikativnim godišnjim kalendarima, objavljen je tek u studenom 2017. s ukupnom alokacijom od 50.000.000,00 kuna. Rezultati natječaja objavljeni su nakon godinu dana, krajem listopada 2018. Ukupno su financirana 34 projekta za financiranje uspostave i/ili daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina A) te razvoj suradnje i umrežavanja u području sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina B).

Za skupinu aktivnosti A prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti te jedinice lokalne samouprave čiji je broj stanovnika manji od 10.000 (u tom slučaju barem jedna partnerska organizacija civilnog društva morala je djelovati u području kulture i umjetnosti). Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju bile organizacije civilnog društva: 7 saveza iz Splita, Karlovca, Zagreba, Pule, Čakovca, Zadra i Koprivnice te 8 udruga koje su aktivnosti provodile u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Labinu, Slavonskom brodu, Dubrovniku te Svetom FIlipu i Jakovu. Dva su projekta kao nositelji provele jedinice lokalne samouprave: Općina Svetvinčenat i Grad Skradin. Za skupinu aktivnosti A partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave bilo je obvezno.

Za skupinu aktivnosti B prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti ili javne ustanove u kulturi kojima je osnivač jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave neovisno o broju stanovnika. Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju (10) bile javne ustanove iz Slavonskog Broda, Šibenika, Rijeke, Zagreba, Petrinje, Šolte, Krapine, Kutine i Vukovara. Projekte je u skupini B provodilo 7 organizacija civilnog društva: jedan nacionalni savez te udruge iz Zagreba (3), Pule (1), Varaždina (1) i Hvara (1). Za skupinu aktivnosti B nije bilo obvezno partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, no u projektno partnerstvo moralo je biti uključeno najmanje pet pravnih osoba, od čega jedan savez udruga ili najmanje tri organizacije civilnog društva od kojih je najmanje jedna iz područja kulture i umjetnosti.

Upravo su slučaju nekih projekata iz obje skupine koji bi se teško mogli svrstati u područje kulture, a kamoli razvoja suradnje u području sudioničkog upravljanja u kulturi, kompozicije partnerstava upućivale da u nekim lokalnim sredinama (Skradin, Slavonski Brod, Šibenik, Petrinja, Krapina, Vukovar) ne postoje organizacije koje imaju dostatne ljudske i financijske kapacitete za vođenje i koordiniranje ovako velikih projekta. Bojazan da će natječaj biti poticaj za jednokratne projektne suradnje, a ne dugoročno osmišljeno povezivanje, proizlazila je iz očekivane nespremnosti lokalnih vlasti na ulaganje u partnerstva s građanima organiziranima u udruge, što je potencijalno otvorilo prostor za puke simulacije sudioničkih procesa i razvoja civilno-javnih partnerstava.

Istekom projekata kroz 2020. godinu, postojala je bojazan da neće biti moguće održati prostore u kojima su organizacije kroz dvije godine razvile česte i raznovrsne kulturne programe te zaposlili ljude da programe i prostor vode. S obzirom da se radilo o prvoj fazi, očekivalo se raspisivanje faze II. poziva, i to tijekom provedbe projekata. U indikativnom kalendaru za 2020. napokon je najavljena Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, faza II, za studeni odnosno prosinac 2020. Te godine poziv nije objavljen, a u 2021. poziv nestaje iz indikativnog kalendara.

S obzirom da za poziv nikada nije raspisan nastavak koji bi osigurao kontinuitet barem dijela novorazvijenih programa i kapaciteta organizacija, prema istraživanju koje je 2021. proveo Savez udruga Klubtura, organizacije su nakon završetka provedbe prve faze u velikoj mjeri morale smanjivati radna vremena zaposlenima te smanjivati količinu i raznovrsnost programa koje provode. Istovremeno, iznosi pojedinačnih podrški za javne potrebe u kulturi na nacionalnoj razini i na lokalnim razinama, kao i za ad hoc pozive Ministarstva kulture i medija, nisu porasli već su se kontinuirano smanjivali od 2017. godine. Jedino sigurno mjesto koje organizacije u kulturi imaju za financiranje aktivnosti društveno-kulturnih centara i različitih modela upravljanja njima, nalazi se pri Zakladi Kultura nova. No, sredstva Zaklade usmjerena su i prema drugim tipovima podrške i nisu dostatna da održavaju na životu cjelokupni izvaninstitucinalni kulturni sektor.

U skladu s odlukom Europske komisije, u sljedećem programskom i financijskom razdoblju Europskog socijalnog fonda 2021-2027 nije predviđena prioritetna os Dobro upravljanje. Novo razdoblje obuhvaća područja Tržište rada, Zdravstvo, Obrazovanje i Socijalno uključivanje, te se postavlja pitanje hoće li se i kako daljnji razvoj društveno-kulturnih centara uklopiti u njih. S obzirom da se razvoj kulture i dalje ne promatra kroz ulogu kulturnog polja u cjelokupnom društvenom razvoju, postoji opravdana nesigurnost da će se programi koje provode organizacije u kulturi još snažnije orijentirati u smjeru socijalnog zadovoljavanja potreba ranjivih skupina. Potpore koju organizacije dobivaju iz ESF-a odnose se na vremenski ograničena sredstva kojima Ministarstvo raspolaže, sredstva koja nisu namijenjena održanju kontinuiteta programa organizacija te potpomažu daljnju prekarizaciju radnika u kulturi, a trebale bi biti realizacija unaprijed definirane inkluzivne kulturne politike, ako zaista želimo osigurati daljnji razvoj polja.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Ono što je u teoriji sudioničko upravljanje, u hrvatskom se kulturnom kontekstu praktično ostvarilo civilno-javnim partnerstvima u upravljanju društveno-kulturnim centrima. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. Sudioničko upravljanje društveno-kulturnim centrima konvergencijska je točka triju različitih interesa (Uradimo zajedno, 2018.): interesa jedinice lokalne samouprave (staviti u funkciju zapuštene prostore na način koji će biti od koristi građanima), interesa saveza udruga i udruga (osiguravanje adekvatnih prostora za upotrebu i stabilnih uvjeta za realizaciju programa) te interesa građana (zadovoljavanje kulturnih, umjetničkih i društvenih potreba).

Kao što u Pregledu kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koje je objavilo Ministarstvo kulture i medija (2022) ističe Davor Mišković, praksa zajedničkog korištenja prostora rezultat je strateškog pristupa rješavanju problema nepostojanja prostora za rad zbog kojeg su organizacije započele suradnju u različitim prostorima u javnom vlasništvu. “Riječ je o kompleksima koji su uglavnom nedovršeni (poput Doma mladih u Splitu), napušteni (industrijski objekti kao što je Pogon Jedinstvo u Zagrebu ili pak vojni objekti poput Rojca u Puli) ili su, pak, dugo nekorištena kulturna infrastruktura (kao što je Hrvatski dom u Karlovcu), ali ima i primjera obnovljene zaštićene kulturne baštine (poput Lazareta u Dubrovniku). Iskustvo zajedničkog korištenja i dijeljenja odgovornosti u upravljanju javnom infrastrukturom s vremenom se razvilo u zagovaranje i/ili uspostavu javno-civilnog partnerstava, najčešće između organizacija civilnog društva i jedinica lokalne samouprave kao vlasnika tih prostora, što je dovelo do važnog iskoraka prema unapređenju demokratskih procesa i modela upravljanja javnom infrastrukturom u Hrvatskoj”.

Takav koncept “nove javne kulture” koji je razradio Vjeran Katunarić (2008.) podrazumijeva osmišljavanje novih modela upravljanja i financiranja u javnom sektoru te iznalaženje novih oblika suradničkih veza između javnog i civilnog sektora u kulturi. No, model nove javne kulture podrazumijeva transformaciju postojećeg centraliziranog modela upravljanja javnim kulturnim ustanovama i može imati smisao samo u slučaju da se promijeni odnos između osnivača i ustanova, uloga upravnih vijeća i ravnatelja. Nažalost, novi je Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba uu kulturi, usvojen u srpnju 2022., dodatno učvrstio pozicije osnivača i ravnatelja nauštrb demokratizacije upravljanja, ovlasti upravnih vijeća te uključivanja predstavnika civilnog društva i građana u odlučivanje o radu kulturnih ustanova.

Prema podacima Eurobarometra, razina sudjelovanja građana u kulturi u kontinuiranom je padu. U slučaju Republike Hrvatske, razlog tome je među ostalim i u centraliziranom sustavu koji ne omogućuje ujednačenu dostupnost kulture. Usprkos važnosti lokalne infrastrukture u demokratizaciji i decentralizaciji kulture, u postojećoj kulturnoj politici ovaj segment je u velikoj mjeri zanemaren. Novi kulturni centri – prostori u privatnom ili javnom vlasništvu koje samostalno uspostavljaju i vode organizacije civilnog društva ili neformalni kolektivi, odnosno javni prostori koje najčešće koristi nekoliko organizacija s određenim modelom sudioničkog upravljanja – ne mogu osigurati stabilnost osnovnog pogona. Istovremeno, kulturne centre, čiji je opstanak trajno osiguran, ne promišlja se kroz suvremene potrebe kulturne proizvodnje i sudjelovanja građana.

Istraživanje Zaklade Kultura nova Uradimo zajedno (2018.) ističe da se kulturom u Hrvatskoj upravlja odozgo, a da se smanjenjem javnih sredstava za kulturu narušava demokratizacija kulture, te se navodi da je upravo sudioničko upravljanje koje zagovaraju organizacije u području kulture nastojanje da se prevladaju nedemokratičnost i centralizacija. Štoviše, sudioničko upravljanje u kulturi istodobno je prepoznato i kao mogući prvi korak u promicanju zajedničkog upravljanja u drugim društvenim sektorima, kao što je to istaknuto u izvještaju Participatory Governance in Cultural Heritage (2015) izrađenog u sklopu strukturiranog dijaloga između Europske komisije i kulturnog sektora pod nazivom Voices of Culture. U spomenutom je izvještaju istaknuto da participativno upravljanje zahtijeva povjerenje, etiku i poštovanje među akterima, političku, profesionalnu i društvenu volju, pravni okvir, transparentnost i pristup informacijama, obrazovanje za sve uključene aktere te sredstva uložena u promicanje istinskog sudjelovanja.

Republika Hrvatska odnosno Ministarstvo kulture i medija kroz poziv Kultura u centru (Europski socijalni fond 2014-2021) napravila je prve korake ka omogućavanju takvih suradnji između civilnog i javnog sektora unutar kojih su se mogli izgraditi povjerenje, poštovanje i volja, kao i obrazovanje za sve uključene aktere. No, u pogledu osiguranja pravnog okvira za sudioničko upravljanje, transparentnosti i pristupa informacijama, kao i adekvatnih sredstava uloženih u promicanje istinskog sudjelovanja građana, ključne korake donositelja odluka još uvijek čekamo.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Društveno-kulturni centri kojima zajednički upravljaju predstavnici civilnog društva i lokalnih vlasti u Hrvatskoj još uvijek predstavljaju nov i nedovoljno prepoznat oblik ustanova u kulturi. Prvi centar takve vrste jest Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, koji su suosnovali Savez udruga Operacija grad i Grad Zagreb 2008. godine. Osnivanjem Pogona započeo je proces zagovaranja uspostave sličnih ustanova u Hrvatskoj i regiji, a najnoviji je korak tog procesa bilo osnivanje Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Osnivači Mreže su Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Forum udruga nezavisne kulture – FUNK (Koprivnica), Platforma Doma mladih (Split), Platforma Hvar (Hvar), Savez udruga KAoperativa (Karlovac), Savez udruga Klubtura (Zagreb), Savez udruga Molekula (Rijeka), Savez udruga Operacija Grad (Zagreb) i Savez udruga Rojca (Pula). Mreža je osnovana 2020. godine u sklopu projekta DKC-HR: Mreža društveno-kulturnih centara.

Riječ je o projektu koji je započeo 2018. godine, a završetak njegove provedbe obilježila je konferencija koja se 23. rujna održala u prostoru Pogona i online. Konferencija je obuhvatila predstavljanje dosadašnjih rezultata projekta, ali i panele o perspektivama društveno-kulturnih centara u širem smislu. Rezultate projekta predstavio je koordinator Saveza udruga Klubtura Domagoj Šavor. Nastavljajući se na dugogodišnju dobru praksu povezivanja, umrežavanja i razmjene koje provodi SU Klubtura, u sklopu ovog projekta održane su 2 radionice razmjene znanja i iskustava, proveden je jedan ciklus programa razmjene suradničkih kulturno-umjetničkih aktivnosti između društveno-kulturnih centara te aktivnosti uspostave formalne mreže društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj. Nakon prezentacije i rasprave o postignućima projekta koji je proveden u sklopu poziva Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, uslijedila su dva panela posvećena društveno-kulturnim centrima u hrvatskom i regionalnom kontekstu. Na prvome od njih, naziva Perspektive umrežavanja i suradnje DKC-a u Hrvatskoj sudjelovali su Teodor Celakoski (Savez udruga Klubtura), Dušica Radojčić (Savez udruga Rojca) i Davor Mišković (Savez udruga Molekula). Panel je moderirala Miljenka Buljević.

Celakoski je naglasio važnost osnivanja formalne Mreže društveno-kulturnih centara, koja predstavlja nastavak dobre prakse umrežavanja u okvirima nezavisne kulture. Društveno-kulturni centri okupljeni u ovu mrežu kroz poziv Kultura u centru uspjeli su tijekom posljednje dvije godine postići širu prepoznatost teme civilno-javnog partnerstva i sudioničkog upravljanja društveno-kulturnim centrima kao novim tipovima javnih institucija prisutnim na kulturnoj sceni. Osnivanje njihove mreže logičan je korak u daljnjem ostvarivanju vidljivosti na nacionalnoj razini, no njihovu daljnjem razvoju ozbiljne prepreke predstavljaju nepostojanje legislativnog okvira za rad ustanova zasnovanih na civilno-javnom partnerstvu, kao i njihova snažna ovisnost o tempu koji diktira projektno financiranje. 

Svaki od ovih centara s obzirom na vlastitiu lokalnu uvjetovanost razvio je specifičan način upravljanja, na što su se osvrnuli Davor Mišković i Dušica Radojčić. Radojčić je predstavila model pulskog Društvenog centra Rojc, prostora bivše vojarne kojim od 2008. godine suupravljaju Savez udruga Rojc i Grad Pula. Unatoč presudnoj važnosti Rojca za pulski društveno-kulturni život, koji prati i podrška građana Pule koji prepoznaju ključnu ulogu ovog prostora u urbanom tkivu svog grada, iskorištavanje punih potencijala Rojca priječi potkapacitiranost Saveza udruga i ovisnost centra o dobroj volji gradskih vlasti. Zato su projektne aktivnosti koje je Savez udruga Rojca provodio kroz poziv Kultura u centru uključivale i proces izrade učinkovitijeg Plana upravljanja društveno-kulturnim centrom. Plan je razvijen u  konzultativnom procesu s korisnicima prostora u zgradi i Gradom Pula te je iznjedrio optimalan, odnosno sa svim dionicima usuglašen, novi model upravljanja – novi institucionalni okvir koji osigurava sinergiju javnog i civilnog sektora i koji je temelj za daljnji razvoj Rojca. Davor Mišković je zaokružio panel uz naglašavanje važnosti razmjene i programske suradnje između centara. Riječ je o praksama u kojima organizacije nezavisne kulture imaju dugogodišnje iskustvo, a koje imaju ozbiljan potencijal u programskom smislu pomoći razvoju prostora društveno-kulturnih centara.

Na idućem su panelu, koji se bavio regionalnim perspektivama modela društveno-kulturnih centara, sudjelovali su Ares Shporta (Fondacioni Lumbardhi, Prizren), Milica Pekić (Kulturni centar Magacin, Beograd) i Iskra Gešoska (KSP Centar-Jadro, Skopje), uz moderaciju Mirele Travar. Govornici su predstavili svoje centre s obzirom na kontekst u kojem nastaju. 

Iskra Gešoska predstavila je KSP Centar-Jadro, prvi centar ove vrste u Makedoniji. Jadro nastaje kao rezultat dogogodišnjeg zagovaranja makedonskih udruga u nezavisnoj kulturi okupljenih u Asocijaciji Jadro. Centar je 2017. godine registriran kao ustanova u kulturi, i postaje prva ustanova utemeljena na civilno-javnom partnerstvu u svojoj državi. Cilj je da ovaj prostor postane osnovna infrastruktura za razvoj progresivnih kulturno-umjetničkih praksi, ali i da stoji na raspolaganju građanima. U upravljačko-organizacijskom smislu, centar slijedi model zagrebačkog Pogona, pa uz upravno vijeće koje okuplja predstavnike nezavisne kulturne scene i lokalnih vlasti, ima programsko i savjetodavno tijelo. 

Djelovanje beogradskog Kulturnog centra Magacin predstavila je Milica Pekić. Riječ je o prostoru kojime udruge nezavisne kulture počinju raspolagati 2007. godine, no pitanje njegova pravnog statusa ostaje do danas neriješeno. Od 2014. godine udruge okupljene u Asocijaciju Nezavisna kulturna scena Srbije uključuju se u njegov rad, pokušavajući razviti model upravljanja prostorom koji bi uzeo u obzir potrebe kulturne scene i građana. Od zagrebačkog Pogona preuzeli su model otvorenog kalendara, koji za korisnike predstavlja jednostavnu i transparentnu proceduru rezervacije prostora, dok su 2019. godine čitav model krenuli redefinirati s obzirom na sve veći broj korisnika. Uz tada formiranu Radnu grupu za nadogradnju modela upravljanja, Magacinom danas upravlja Skupština korisnika Magacina i Koordinacijsko tijelo Magacina, a osim njih tu su i operativna tijela te radne grupe koje se bave pojedinim prostorijama ili temama.

Kosovski je pak centar Lumbardhi rezultat napora tamošnje kulturne zajednice da se prostor istoimenog bivšeg kina ne privatizira. Kino Lumbardhi 1999. godine prestalo je s radom, nakon čega je uslijedio dug proces zagovaranja udruga u kulturi s ciljem da im se taj prostor dodijeli kako bi zadržao svoju javnu funkciju. Danas ovaj centar, ponikao iz zalaganja kosovske kulturne scene kojoj je nakon dugogodišnjeg napora i dodijeljen, pa njime upravlja Fondacioni Lumbardhi, predstavlja jedan od rijetkih svijetlih primjera uspješnog otpora privatizaciji prostorne infrastrukture za kulturu na regionalnoj razini.

Zaključno, sudionici panela naglasili su važnost regionalne suradnje i umrežavanja, za što je primjer djelovanje Kooperative – regionalne platforme za kulturu u čijem se sklopu odvijaju aktivnosti razmjene programa, znanja i iskustva između različitih sredina u regiji. Presjeci razvoja društveno-kulturnih centara o kojima je bilo riječi na ovoj konferenciji pokazuju da se dogodio pomak i ostvareni su planirani ciljevi u razvoju modela upravljanja i prepoznavanju ključne uloge koju ova vrsta ustanova u kulturi može imati u svojim lokalnim zajednicama, kao i na širem nacionalnom i međunarodnom planu.

Labin Art Express (LAE) od 1991. godine postoji kao avangardna umjetnička grupa i kao udruga na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Kao takva sudionik je ključnih društveno-ekonomskih promjena u odnosu prema civilnom društvu, kulturi i industrijskoj baštini od samog useljenja u kultnu Lamparnu 1992., koja je od derutnog zapostavljenog bivšeg rudarskog kompleksa postala alternativni centar specijaliziran za aktivizam i spomeničko-muzejsku djelatnost. Od tehno partija u devedesetima, preko raznih provokativnih umjetničkih instalacija, izložbi, predstava i performansa međunarodnih autora pa do punk festivala Everything is disco but punk is more fun od 2001. do 2009., Lamparna je sebi u svijesti publike osigurala kultno mjesto uvijek pomalo na granici prihvaćenosti u gradu. Danas je to potpuno operativan izložbeni prostor kojeg se ne bi posramio nijedan muzej suvremene umjetnosti, a zadnje je četiri godine poprište cijenjenog Bijenala industrijske umjetnosti. Iako će se ovogodišnji ciklus Bijenala zbog izvanrednog stanja izazvanog pandemijom Covida-19 održati od 10. listopada do 21. studenog, tekući projekt Labin Art Expressa pod nazivom DKC Lamparna povod je razgovoru s Deanom Zahtilom, umjetnikom i menadžerom u kulturi.

KP: Možete li ukratko skicirati promjene koje su se dogodile u vašem umjetničkom, ali i širem društvenom radu u posljednjih desetak godina, te u kolikoj su mjeri te promjene vidljive u gradu Labinu i prostoru Lamparne?

Najvažnije što se dogodilo u umjetničkom radu je to što se 2012. godine, nakon smrti Sanje Švrljuge, LAE-u i njegovoj umjetničkoj frakciji Metal Guru pridružio riječki umjetnik Damir Stojnić, koji nam je donio ne samo nove ideje nego i svježu kreativnu krv u izlagačkom programu Lamparne čiji je umjetnički voditelj, a i koautor je nekoliko LAE/Metal Guru projekata. Što se tiče utjecaja na promjene u gradu, u zadnje vrijeme najvidljivija je pojačana briga o lokalnoj industrijsko-rudarskoj baštini do koje je došlo u prvom redu zahvaljujući nama jer smo 2018. predložili Gradu Labinu da sudjeluje u jednom kulturno-turističkom projektu prekogranične suradnje kojeg smo zajedno sa slovenskim partnerima inicirali godinu dana ranije, a koji je gradu omogućio investiciju od oko 2,5 milijuna kuna za rekonstrukciju okna Podlabin (tzv. “šohta”) iz programa Interreg SLO-HR. Iako je rekonstrukcija šohta nedavno završena, nažalost, zbog korona-krize, grad je privremeno obustavio nastavak investicije, tj. izradu glavnog projekta za ugradnju lifta u šoht koji nas je trebao sljedeće godine na 100. obljetnicu Labinske republike ponovno spustiti u podzemlje Istre, 150 metara ispod Lamparne. Sada ćemo na to morati pričekati do 2022. godine.

Od drugih promjena valja istaknuti uspješnu transformaciju KuC-a Lamparna iz alternativnog kulturnog centra, koji je bio prvenstveno namjenjen uskom krugu pomalo elitnih konzumenata, u društveni kulturni centar koji bi trebao zadovoljavati kulturne potrebe većine građana Labinštine. Iako još uvijek nije došlo do toliko velike programske promjene, znatno je proširena publike Lamparne čime se stvaraju uvjeti za naš još veći lokalni društveni utjecaj u budućnosti. Ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljujući lokalnom djelovanju LAE, Lamparne i Kluba mladih, koje karakterizira liberalni, a ponekad i anarhistički aktivizam, na Referendumu o ustavnoj definiciji braka 2013. godine, Labin bio grad s najvećim postotkom građana koji su glasali protiv definicije braka kao zajednice žene i muškarca.

KP: Širili ste interese i van labinskog područja (Podzemni grad XXI) povezujući se sa stručnjacima koji se bave rudarskom baštinom na područjima bivše države u sklopu međunarodne platforme pod nazivom Rudnici kulture. Na koje su načine bivši rudnici Jugoslavije valorizirani kao industrijsko, odnosno, kulturno nasljeđe?

Industrijska i rudarska baština na području bivše države, izuzev Slovenije i ponegdje u Hrvatskoj, danas je u žalosnom stanju, jer koncept “industrijskog nasljeđa” u osnovi ne postoji, osim formalno u političkim iskazima novoformiranih država. Inicijalna reakcija nakon zatvaranja rudnika u određenom području bila je izbrisati svaki trag prošlosti, eliminirati stare biljege i ožiljke na krajoliku, i u najvećoj mjeri vratiti se “prirodnoj” vizuri krajolika predindustrijskog doba. Mnoga stručna udruženja iz oblasti povijesti, kulture i arhitekture pružala su otpor tom trendu. Tako je 2012. godine na inicijativu i pod vodstvom LAE, nekoliko nevladinih udruga, ustanova i neprofitnih organizacija baziranih na području bivših rudarskih gradova i pokrajina pokrenulo platformu Rudnici kulture s ciljem istraživanja i procjenjivanja rudarske baštine u regiji te promocije i poticanja suradničkih aktivnosti na njenoj revalorizaciji, zaštiti i revitalizaciji kroz međunarodnu interdisciplinarnu mrežu umjetnika, kulturnih radnika, povjesničara, arhitekata i urbanih planera, rudarskih inžinjera, znanstvenika i istraživača.

Od 2013. do danas obišli smo više od 30 rudnika u bivšoj državi i jugoistočnoj Europi, razgovarali s lokalnim dionicima u bivšim rudarskim mjestima i educirali ih kako da revaloriziraju vlastitu baštinu, izvodili umjetničke akcije i svake godine u drugoj zemlji organizirali izložbenu turneju Rudnici kulture, ne samo po velikim gradovima nego i po malim mjestima u kojima su se ljudi prvi put susreli sa suvremenom umjetnošću i novim medijima. Rezultat je bio pokretanje nekoliko projekata revitalizacije rudarske baštine u regiji, a sve je ovjekovječeno u dokumentarnom videu Rudnici kulture Viktora Zahtile.

KP: Popuštanjem mjera zaštite od pandemije, u Lamparni ste održali posljednju tropartitnu izložbu mladih umjetnika (Romina Tominić, Filip Borelli, Mateo Gobo) u sklopu projekta DKC Lamparna, koji se odvija u partnerstvu s Gradom Labinom, Istarskom kulturnom agencijom (IKA) te udrugama (CGI Poreč, Metamedij, Informo, Mendula i KUD Ivan Fonović Zlatela). Kako ste se povezali i ima li ta platforma organizacija budućnost i nakon što završi projekt?

Svrha projekta DKC Lamparna je pretvorba, preustroj Lamparne iz alternativnog u društveno-kulturni centar u koji bi se aktivno uključile brojne udruge i građani koji će kolektivno oblikovati sadržaje, sudjelovati u izradi razvojnih planova i strategija te naravno koristiti prostore i infrastrukturu centra. Osnovni cilj projekta je izraditi sudionički model upravljanja i testirati razne polivalentne društveno-kulturne djelatnosti i programe. Do sada je u projektu sudjelovalo 26 organizacija civilnog društva i 34 pojedinca, s kojima smo ili već ranije surađivali ili smo ih pozvali da sudjeluju u projektu jer pokrivaju neka kulturna ili druga društvena područja ili pak publiku koji nisu u našem fokusu interesa. Naravno, očekujemo da će većina njih nastaviti koristiti prostore i opremu DKC-a Lamparna za vlastite aktivnosti te svojim programima doprinijeti razvoju i širenju publike, a time i većem društvenom utjecaju Lamparne.

KP: Projekt DKC Lamparna odvija se u okviru natječaja Kultura u centru kroz Europski socijalni fond koji je podržao uspostavu civilno-javnog partnerstva ili suradnje između javnih uprava i organizacija civilnog društva u kulturi. Kako razvijate civilno-javno partnerstvo u Labinu i kako funkcionira suradnja s lokalnom upravom?

Projekt DKC Lamparna provodimo u partnerstvu s pet lokalnih udruga, Gradom i županijskom javnom ustanovom IKA, i jedan od ciljeva jest upravo jačanje suradnje civilnog sektora s lokalnom i područnom upravom. U situaciji kad je civilni sektor u ovo doba korone potpuno zanemaren od donositelja odluka na svim razinama, a posebno od lokalne i područne samuprave te se nalazi na samom rubu opstanka, vrlo je važno da LAE kroz ovaj projekt omogućuje djelovanje i kakav-takav opstanak barem dijela nezavisnog kulturnog i civilnog sektora u Labinu i Istri. S druge strane, suradnja s Gradom (koji je i vlasnik Lamparne) od 1991. (godina osnutka KuD-a LAE) funkcionira po principu toplo-hladno, ovisno o tome tko je i kada obnašao funkciju gradonačelnika.

Tako je suradnja s gradom bila izvrsna (dakle, partnerska i dvosmjerna) sve do 1998. godine i smrti Gracijana Kiršića, jednog od naših osnivača, a kasnije i pročelnika za kulturu i obrazovanje Istarske županije, da bi nakon toga stala sve negdje do 2007. godine kad grad konačno staje iza našeg projekta Podzemni grad, da bi 2012./2013. došla na najniže grane nakon što Grad iznenada mijenja naziv projekta u KOVA i potpuno nas isključuje iz procesa planiranja i odlučivanja. I ne samo to – prema tom “novom” projektu, KuC Lamparna trebao se zatvoriti i vratiti u stanje prije nego što je LAE ušao u nj te u njegovo uređenje i opremanje uložio više od 5 milijuna kuna, kako bi se prostor preuredio za potrebe nekakvog, vrlo tradicionalnog i barem 50 godina zastarjelog muzejskog postava rudarstva.

No nakon što smo digli veliku medijsku frku tijekom koje je razotkriveno u najmanju ruku vrlo neetično postupanje glavne autorice tog projekta i tadašnje predsjednice UHA-e, Sanje Cvjetko Jerković, ona daje ostavku i zapošljava se kod Bandića, a projekt na koji je potpuno bespotrebno utrošeno više od milijun kuna završava u ladici. S dolaskom novog gradonačelnika Valtera Glavičića 2013. godine obnovljena je suradnja LAE-e i Grada, posebno na revitalizaciji rudarskog kompleksa Pijacal, čiji je i Lamparna sastavni dio, kao i partnerstvo u projektima DKC Lamparna i Klub mladih “Klub 21”, ali još uvijek nije obnovljena suradnja na projektu Podzemnog grada, kojeg nažalost i dalje razvijamo potpuno odvojeno. Trenutno je LAE partner Gradu u projektu prekogranične suradnje Inspiracija, a zajedno s Turističkom zajednicom grada sudjeluje i u drugom, sličnom projektu prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska pod nazivom Mine Tour.

KP: Na koje načine želite Lamparnu pretvoriti u društveno-kulturni centar? Koje se mogućnosti ovdje otvaraju za uključivanje zajednice u program ili upravljanje?

Odgovor na to pitanje trebao bi dati strateški plan DKC-a Lamparne koji bi trebao biti donesen do kraja ove godine. Ono što mogu već sad potvrditi jest da će programiranje sadržaja centra biti prepušteno korisnicima iz lokalne i šire zajednice, uz konačan blagoslov Programskog/Upravnog vijeća DKC-a Lamparna. 

KP: Što po isteku projekta? Što će ostati od razgranate mreže suradnji, bogatog programa i uopće mogućnosti zadržavanja radnika? 

Mi smo za vrijeme ove krize pronašli neke nove mlade ljude koji su voljni i spremni angažirati se na nastavku projekta barem u narednih pet godina, a upravo smo i povećali broj zaposlenika s njih pet na sedam. Najveći poblem za nas je slabljenje financiranja, a time i kapaciteta te održivosti civilnog sektora te posebno nezavisne kulturne scene, na kojima će se najviše štedjeti u nadolazećoj ekonomskoj krizi. LAE će sigurno opstati, ali ni mi ne možemo funkcionirati sami, odnosno sami činiti cijelu scenu. S kime ćemo onda surađivati?

KP: Kakvu podršku Labin Art Express ima danas na nacionalnoj i europskoj razini? Prva ste kulturno-umjetnička organizacija u zemlji koja je dobila potporu iz fondova EU, još sredinom devedesetih, za obnovu Lamparne.

Financiranje iz inozemnih izvora započelo je sredinom devedesetih od strane Europske komisije, znači daleko prije ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu. Kad se odlučivalo o ulasku Hrvatske u Vijeće Europe, bili smo pozvani u Strasbourg i Bruxelles zajedno s još desetak predstavnika hrvatskog civilnog sektora i nezavisnih medija. Pitali su nas kakva je situacija u Hrvatskoj, smatramo li da bi Hrvatska trebala biti primljena u Vijeće Europe, ali i zašto, te da li bi to moglo pomoći, imati pozitivne efekte za hrvatsku državu u budućnosti. Nakon toga posjetili su nas u Labinu predstavnici odjela Europske komisije za zemlje bivše Jugoslavije i sami nam sugerirali da im pošaljemo zahtjev za financiranje Radija LAE i projekta KuC Lamparna, jer tada za nas nije bilo otvorenih nikakvih natječaja i dobivali smo značajnu potporu tri godine za redom, zahvaljujući kojoj je 1998. i službeno otvoren KuC Lamparna.

Kad danas razmišljam o tome, mišljenja sam da su nas zbog Radija LAE (formalno prva privatna, nezavisna radijska postaja u RH) tretirali kao disidente kojima treba pomoć u tada potpuno autokratskoj Tuđmanovoj državi, u kojoj smo stavljeni i na listu “državnih neprijatelja” (u Tuđmanovom božićnom govoru na Trgu Bana Jelačića 1996.). LAE ni dan danas financijski ne ovisi o lokalnoj podršci. Nešto malo sredstava dobivamo od Županije, a od Grada minimalno, odnosno gotovo zanemariva sredstva, ali i ne tražimo ništa posebno osim da budemo partneri na projektu Podzemnog grada.  

KP: Umjetnički rad u Labin Art Expressu zamijenili ste kulturnim menadžmentom udruge. Spremate li nešto povodom obljetnice trećeg desetljeća postojanja?

LAE je već najavio polaganje kamena temeljca za Podzemni grad XXI tijekom 2021. godine kada je, nakon rekonstrukcije izvoznog tornja okna Podlabin, trebao biti pušten u pogon i lift, čime bi de facto bila dovršena ovozemljska misija L.A.E.-a i nakon čega bismo se uglavnom fokusirali samo na umjetničku produkciju. Zbog obustave svih novih javnih investicija to sad nije ostvarivo prije 2022. godine kada ćemo se iz Lamparne ponovno moći spustiti u podzemlje Istre i položiti kamen temeljac za izgradnju Podzemnog grada XXI.

I da, u pravu ste, jer iako smo nedavno pustili u probni pogon Mobilnu muzejsku (story telling) mašinu – umjetnički projekt osmišljen prije deset godina kojeg ćemo predstaviti na ovogodišnjem Bijenalu – pomalo sam zanemario svoj umjetnički rad zbog onog menadžerskog. Do kraja ove godine konačno će izaći i treći album Metal Gurua, snimljen još 2005., pod nazivom Cold Black kojeg će pratiti 15-minutni video uradak. Tridesetu obljetnicu LAE u 2021. spojit ćemo sa stogodišnjicom Labinske republike i time zatvoriti ciklus našeg “ovozemaljskog” postojanja i djelovanja. U narednim godinama više ćemo se fokusirati na vlastitu umjetničku produkciju.

Kada je objavljen poziv na 46. sjednicu Gradskog vijeća Grada Hvara, na čijem se dnevnom redu birokratski šifrirana našla točka o sudbini multifunkcionalnog društveno-kulturnog prostora u Fabrici 35, stvari nisu upućivale na dobar rasplet. Dojam je to koji je ponajprije izazivala netransparentnost čitave procedure: prijedlog odluke o kojem se imalo glasovati nije bio dostupan javnosti, stoga nisu bili poznati planirani parametri budućeg korištenja Fabrike, a izostala je i prethodna komunikacija s njezinim korisnicima i širim građanstvom. Usprkos tomu, sjednica održana u utorak, 11. kolovoza rezultirala je najboljim mogućim vijestima: suočeno s protestnom akcijom zainteresiranih organizacija pred svojim vratima, Gradsko je vijeće odlučilo dodijeliti Fabriku nezavisnokulturnoj sceni na korištenje na čak tri godine, što je rok koji su sami njezini akteri u istupima prema gradskim vlastima odredili kao najpoželjniji. Ovo ispunjenje najoptimističnijih nadanja korisnika Fabrike znači da je Grad Hvar u potpunosti uvažio potrebe nezavisne kulture na otoku, osiguravši joj nasušno potrebno vrijeme i prostor za razvoj svojih programa, kao i infrastrukturu za rad i aktivnosti.

Fabrika 35 mali je multifunkcionalni društveno-kulturni centar financiran u sklopu natječaja Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi. Proveden kroz Europski socijalni fond, natječaj je to temeljem kojeg je omogućeno financiranje razvoja ili uspostave modela sudioničkog upravljanja u kulturi za 34 projekta. Jedan od njih je i DKC: Plan K nositelja Saveza PlatFORma Hvar i partnera (Grada Hvara, Gradske knjižnice i čitaonice Hvar, neprofitne organizacije LAG Škoji, Udruge Pjover, Dramskog studija mladih i Festivala mediteranskog filma Split), kojem Hvar duguje novu, nasušno potrebnu kulturnu infrastrukturu Fabrike. Financiranje je završilo u travnju pa se, kao i u slučaju ostalih DKC-ova u sklopu Kulture u centru, postavilo pitanje budućnosti prostora i njegove održivosti onkraj projektnih okvira, što bi trebao biti i dugoročni smisao čitavog natječaja.

Ohrabrujuću odluku hvarskog Gradskog vijeća, koja osigurava srednjoročnu budućnost Fabrike neomeđenu logikom turističke sezone, za Kulturpunkt je u ime PlatFORme komentirala Nena Kolak, voditeljica projekta Plan K: “Oduševljeni smo ishodom i činjenicom da su vijećnici prepoznali važnost takvih sadržaja. Učinit ćemo sve da opravdamo to povjerenje. Bilo nam je izuzetno važno da prostor dobijemo na period od tri godine jer u tom razdoblju možemo postići održivost, planirati programe i graditi publiku.” Koliko je Fabrika važna za Hvar pokazuju podaci koje Kolak navodi, ističući da je u svega deset mjeseci koliko je zbog pandemije koronavirusa bio otvoren prostor koristilo čak “10 organizacija, dok se u njemu održalo 70 događanja, 10 stalnih programa, a aktivnosti je pohodilo preko 2000 korisnika”. Kolak smatra da je Fabrika izvršila “velik utjecaj na obogaćivanje društveno-kulturnog života Hvara”, a izvjesno je da će pod koordinacijom PlatFORme to i nastaviti činiti u narednom razdoblju.

Ukratko, u trenutku kada je sav panični fokus javnosti na narušenim prihodima od turizma, “da” koje je Gradsko vijeće izreklo životu nezavisne kulture u Hvaru također je i neprocjenjivo “da” životu izvan sezone. Važna je to pouka i da europska sredstva koja se za slične namjene prelijevaju u domaće natječaje za kulturu ne znače mnogo ako ne postoji volja naših vlasti, nacionalnih i lokalnih, da se te korisne potpore pretvore u temelje za održivu kulturnu infrastrukturu, umjesto da posluže kao jednokratna injekcija po čijem isteku organizacije i inicijative ostaju na istoj vjetrometini na kojoj su se nalazile prije nego što im je dodijeljena.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Godine 2007. prostor nekadašnje vojarne proglašen je neperspektivnim, središte vojne obuke je premješteno, a vlasnik objekta i zemljišta postao je Grad Koprivnica. Tri godine kasnije u tom je prostoru održan prvi Rocklive festival i od tada bivša vojarna postepeno postaje sve življa točka alternativne koprivničke scene. Kao i u drugim sredinama, tadašnja generacija mladih organizirala se te u derutnom prostoru vojarne počela provoditi programe samo kako bi se tamo nešto događalo. Godine 2014. koprivničke udruge osnovale su Savez udruga FUNK, punim imenom Forum udruga nezavisne kulture, koji danas djeluje u tom prostoru i vodi istoimeni klub. Rocklive, najstarija udruga među osnivačicama, organizira Rocklive festival i bavi se organizacijom koncerata i glazbenom produkcijom, Kopriva je inicijativa volontera i aktivista, Atelieri Koprivnica kao udruga djeluju od 2012. u sklopu kompleksa vojarne, Pod galgama se bavi izvedbenim umjetnostima, a Mamuze organiziraju redovita umjetnička i kulturna događanja, među kojima su Street art festival i Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta (FIUK).

Savez je osnovan kako bi s Gradom mogli pregovarati o zauzimanju prostora vojarne u kojem bi samostalno i sustavno mogli provoditi vlastite programe. U sklopu natječaja Kultura u centru, od 2019. provode dvogodišnji projekt Centar izvan centra. O projektu znakovitog imena i transformaciji bivše vojarne razgovarali smo s programskim koordinatorom Denisom Košćakom i Andrejom Salajec iz udruge Mamuze, koji su objasnili kako prostor vojarne svojom veličinom omogućuje supostojanje različitih sadržaja i predstavlja svojevrsni “grad u gradu”. Razvoj ovog prostora djelomično je uvjetovan njegovom lokacijom i raspoloživom infrastrukturom. Udaljen je od centra grada, kao što je to za vojarne bilo uobičajeno, no svejedno do tamo se može stići za petnaestak minuta lagane šetnje. “Za razliku od većih gradova, u razmjerima Koprivnice to je daleko”, objašnjava nam Košćak uz smijeh, “zbog čega se ponekad publici dolazak do prostora čini kao pothvat”. S druge strane, prostor udaljen od grada ima i svoje prednosti. Salajec kaže kako je atmosfera tamo puno drugačija, mirno je, opušteno i sve je usporenije. Osjećaju sigurnosti i izolacije pridonosi i ograda koja okružuje cijeli prostor bivše vojarne, zbog čega se posjetitelji, pogotovo mladi koji ga sve više koriste, osjećaju opuštenije, udaljeni od glavnih gradskih križanja.

U sklopu projekta Centar izvan centra FUNK održava od dva do pet programa mjesečno, a mimo njega, svaka udruga provodi svoje projekte. Centar izvan centra bio je prijeko potrebna financijska injekcija koja im je omogućila nadograđivanje postojećih programa, nabavu opreme za njihovu provedbu i zapošljavanje jedne osobe u svrhu jačanja i razvoja kapaciteta organizacija. Jedna od najvažnijih stvari u sklopu projekta, naglašavaju Košćak i Salajec, bila je opremiti i osposobiti prostor kluba. Sredstva koja dobiva od grada ili županije, Savez troši na programe, tako da do sada nisu mogli financirati održavanje prostora, što je neizbježno utjecalo i na provođenje programa. Primjerice, zbog nedostatka grijanja programi se teško provode u hladnim zimskim mjesecima, a nepostojanje sanitarnog čvora podrazumijeva organizaciju privremenih rješenja i troškova koji s tim dolaze. Ovaj projekt poslužio im je kako bi prostor opremili nužnom glazbenom opremom, no on i dalje nije u potpunosti funkcionalan. Prostor danas ima struju, no još uvijek ne postoje uporabljiv sanitarni čvor i grijanje. Također, dobivenim sredstvima plaćaju najam gradskoj tvrtki koja upravlja prostorom. Po završetku projekta Košćak kaže da “opet ne znaju na čemu su”. Ipak, prostor je dovoljno živnuo da se čini da je nastavak ovakvih programa svima u interesu.

Rocklive festival je 2011. prvi put otvorio prostor vojarne publici, a danas se sve više razvija. Iako se čini da promjene idu sporije od očekivanog, sve se više prostora unutar vojarne počinje koristiti. Osim djelovanja Saveza koji organizira kulturne programe, kompleks također obuhvaća vrtić, knjižnicu te relativno novo Sveučilište Sjever uz koje se veže i studentska menza, a u planu je i izgradnja studentskog doma. Sveučilište naravno pridonosi većoj cirkulaciji i zadržavanju mladih u prostoru, čime je i potreba za kulturnim sadržajima također izraženija. Košćak i Salajec kažu kako im je dugoročni cilj da prostor FUNK-a funkcionira svakodnevno, pogotovo zbog studenata koji nemaju drugih sadržaja u blizini, a ideja je da to bude prostor nezavisne kulture.

U nekoliko godina djelovanja Saveza vidljiv je i razvoj i rast publike, a dobili su i podršku kulturne zajednice u gradu – bendova i udruga. “Do prije par godina bilo je nezamislivo da na koncertima u publici ima više od 150 ljudi”, objašnjava Košćak. Aktivnostima koje provodi FUNK počinju gravitirati i ljudi iz okolnih gradova koji nemaju svoje programe, primjerice Bjelovara ili Đurđevca. Ipak, odlazak iz grada mladih, publike kojoj su programi prvenstveno namijenjeni, kontinuirani je izazov za opstanak ovakvih projekata. Košćak objašnjava kako sadržaje kreiraju prema potrebama ciljane publike – mladih od 17 do 25 godina koji su još uvijek vezani uz grad, s idejom da će ih tu zadržati jer se u gradu ipak nešto događa. “Trenutno se radi na pomlađivanju udruge kako bi se stvar nastavila, a cilj je da se kroz prostor profiliraju novi ljudi i dugoročno stvori situacija kako bi ga mogli nastaviti koristiti ljudi koji su tu”, kaže Košćak. Salajec također primjećuje kako se smjene generacija događaju stalno, a posebno su vidljive s odlascima “klinaca” na faks, no koji svejedno ostaju vezani uz FUNK jer im predstavlja svojevrsnu sigurnost.

Pitanje upravljanja prostorom također se neizbježno nameće u razgovoru o budućnosti FUNK-a. Grad Koprivnica partner je na projektu Centar u centru, ali FUNK-ovci naglašavaju kako žele više autonomije u upravljanju prostorom i veću sigurnost da u nekom trenutku iz njega neće biti izbačeni. U dobroj su komunikaciji s Gradom, kaže Salajec, no čini se da ima opreza i s jedne i druge strane, pogotovo kad je u pitanju financiranje projekata. Čeka se da Grad donese odluku da FUNK postane Društveno-kulturni centar. Trenutno razmatraju modele samoodrživosti i kao realnu opciju vide EU projekte jer im se čine poticajniji i sigurniji, dok su gradska sredstva koja su im na raspolaganju zapravo vrlo oskudna. Dugoročni cilj je osloboditi FUNK gradskog proračuna kako bi imali potpuno slobodne ruke te ostati u sferi nezavisne produkcije umjesto zastranjivanja u komercijalnost i način rada u kojem je zarada primarna. Čini se da, iako još uvijek ne postoji jasna vizija modela upravljanja prostorom, postoji konsenzus kako bi prostor trebao ostati u vlasništvu Grada koji bi trebao pružati infrastrukturnu podršku. “Dobar je aranžman da se zajedno upravlja prostorima, da postoji ekipa koja se bavi stvarima kojima Grad sigurno neće”, objašnjava Salajec.

Osim opremanja prostora i provođenja programa, važan dio projekta je i izrada strategije nezavisne kulture Grada Koprivnice u svrhu jačanja kapaciteta i participativnog upravljanja kulturom u gradu. Salajec kaže kako su trenutno u fazi prikupljanja podataka iz kojih će zatim izvlačiti smjernice, a krajnji je cilj uklopiti ih u buduću strategiju kulture Koprivnice. “Do sada smo odradili pola fokus grupa sa srednjoškolcima, a rezultati su očekivani. Alternativci su u manjini, ali ih ima i zahtijevaju programe nezavisne kulture”, istaknula je Salajec koja također kaže kako su u radu s mladima primijetili određene razlike u odnosu na njihovu generaciju. “Nema više tolike odanosti supkulturi i granice među supkulturama su puno tanje. Također, mladi danas komuniciraju na potpuno drugačije načine. U velikoj mjeri orijentirani su na internet i komunikaciju u online prostoru”, objašnjava Salajec te dodaje kako sve to moraju naučiti kako bi im se približili i razumjeli njihove potrebe.

Osim FUNK-a, u gradu još uvijek kao mjesto okupljanja alternativaca djeluje KKC Pixel, no FUNK se isprofilirao kao jedino koncertno mjesto alternativne kulture u Koprivnici i sve više ljudi tamo nastoji organizirati različite sadržaje. Salajec također naglašava kako unatoč sve većem sadržaju, FUNK ne odvlači mlade iz centra i ne postoji strah od marginalizacije alternativne kulture na rubovima grada te zaključuje kako, baš naprotiv, gradu treba još takvih prostora.

Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade slavi deset godina rada kao jedno od nezaobilaznih mjesta zagrebačkog kulturnog krajolika, ali i šire, te kao prva i iznimno rijetka institucija osnovana po principu javno-civilnog partnerstva u Hrvatskoj. Tijekom desetljeća rada Pogon je u prostoru bivše tvornice Jedinstvo i lokacije u Mislavovoj 11 ugostio više stotina umjetnika i umjetnica te inicijativa i organizacija civilnog društva koje djeluju na polju suvremene umjetnosti i kulture i bave se obrazovanjem mladih. Međutim, značaj Pogona je još i veći s obzirom na to da trasira put novim modelima upravljanja prostorom te razvoju institucionalnih inovacija. 

Da bi bilo jasnije o čemu govorimo kada govorimo o javno-civilnom partnerstvu, ravnateljica Pogona Janja Sesar podsjetila je za Kulturpunkt kako Dea Vidović, jedna od vodećih međunarodnih autoriteta za kulturne politike i ovu specifičnu temu upravljanja, definira civilno-javno partnerstvo. Riječ je o “zajedničkom i suradničkom djelovanju i dijalogu između javnog i civilnog sektora u svrhu kvalitetnijeg, djelotvornijeg i učinkovitijeg upravljanja i korištenja javnih resursa u odnosu na konvencionalne i tradicionalne pristupe”. 

Riječ je, dakle, o jednom obliku sudioničkog upravljanja, a u slučaju Pogona radi se o ustanovi koju su zajednički osnovali grad Zagreb i Savez udruga Operacija Grad, mreža organizacija s područja nezavisne kulture i mladih, koji zajednički i ravnopravno upravljaju ustanovom.

“Kada govorimo o Pogonu i sličnih inicijativama u Hrvatskoj, važno je reći da se radi o zajedničkom upravljanju javnom infrastrukturom, odnosno neiskorištenom, napuštenom ili zapuštenom, uglavnom, industrijskom ili vojnom arhitekturom u kojoj je prepoznat potencijal ponovnog korištenja u društvene svrhe. Ovaj model hibridne ustanove uspješno djeluje u Zagrebu već jedanaest godina i predstavlja inovaciju u polju kulture i demokratizaciju upravljanja ustanovama”, istaknula je Sesar.

U Hrvatskoj se već čitav niz godina razvija više inicijativa koje pokušavaju implementirati ili implementiraju neki oblik sudioničkog upravljanja pri upravljanju resursima koji se koriste u društveno-kulturne svrhe, pojašnjava Sesar. Neke se razvijaju već dulji period, a oblici suradnje između civilnog sektora i lokalne uprave su na različitim razinama i u različitim fazama razvoja. “Radi se o  inicijativama u Čakovcu, Karlovcu, Rijeci, Puli, Splitu i Dubrovniku. Modela hibridne ustanove, što je najrazvijeniji oblik sudioničkog upravljanja, kao što je to slučaj kod Pogona, nema u drugim sredinama u Hrvatskoj”, ističe. 

Što se tiče europskih iskustava, ona su vrlo različita te ovise o ekonomskom i povijesnom razvoju, kao i trenutnom društveno-političkom kontekstu u kojem se takve inicijative razvijaju. “Tako nailazimo na različite načine korištenja i upravljanja takvim resursima, od privremenog korištenja, kupovine zgrada, zajedničkog upravljanja i drugog, no sama ideja korištenja ovakvih prostora i kreiranja novih participativnih upravljačkih modela u tu svrhu prisutna je u različitim sredinama u Europi i u tome nipošto nismo izoliran primjer. Također, treba spomenuti da je model Pogona prepoznat kao primjer dobrog upravljanja te ga često prezentiramo u međunarodnom kontekstu. Osim toga, jedna novoosnovana ustanova u Makedoniji nedavno je nastala upravo inspirirana Pogonovim modelom upravljanja i rada”, ističe Sesar.

Njegove resurse za realizaciju programa u polju suvremene umjetnosti i kulture, kao i za različite aktivnosti za mlade može koristiti svaka udruga, umjetnička organizacija i neformalna grupa, a korisnici dolaze iz polja suvremene umjetnosti i kulture, obrazovnih i informacijskih programa važnih za unapređenje kvalitete života mladih i rad s mladima te obrazovnih programa namijenjenih razvoju kapaciteta organizacija civilnoga društva u sektoru kulture i mladih. 

Ideja je sudioničkog upravljanja da upravo oni koji kreiraju programe imaju mogućnost preuzeti aktivnu ulogu u upravljanju ustanovom, kako u programskom smislu, tako i u onom administrativno-pravnom pa Sesar objašnjava da “zbog toga u Pogonu postoji Programski savjet, stručno savjetodavno tijelo sastavljeno od pet predstavnika I predstavnica organizacija civilnog društva koje raspravlja o pravilima i procedurama korištenja resursa, programskom usmjerenju i dugoročnijim programskim planovima te razmatra eventualne žalbe na odluke koordinatora programa”. 

Članove i članice Programskog savjeta bira se iz redova članova i članica Saveza udruga Operacija Grad, odnosno kandidata i kandidatkinja koje oni predlože, na mandat od tri godine. Osim toga, Pogonom upravlja Upravno vijeće koje donosi temeljne dokumente o radu Pogona i odlučuje o raspodjeli financijskih sredstava. Upravno vijeće bira se na četiri godine i ima tri člana ili članice: po jednog predstavnika ili predstavnicu svakog od osnivača i jednog člana ili članicu iz redova zaposlenika i zaposlenica Pogona. ‘”Na taj je način osigurano da osnivači zajednički i partnerski upravljaju ustanovom”, naglašava Sesar.

Da je Pogon zanimljiv i važan iz dva aspekta – misije i funkcije koju ima te specifičnog upravljačkog modela – ističu za Kulturpunkt i iz Gradskog ureda za kulturu u odgovoru koji potpisuje pročelnica Ureda Milana Vuković Runjić. Misija Pogona je, napominju, “pružati kvalitetan i pouzdan servis za produkciju, prezentaciju i afirmaciju nezavisnih suvremenih umjetničkih i kulturnih praksi te za aktivno sudjelovanje mladih u kulturnim i drugim aktivnostima u Zagrebu, davanjem na korištenje prostora kojima upravlja i to bez naplate”. 

“Činjenica da je prostor Pogona Jedinstvo, a dobrim dijelom i lokacija u Mislavovoj 11, popunjen cijelu godinu (izuzev nekoliko tjedana u ljetnoj pauzi i oko Božića), pokazuje da postoji velika potreba za ovakvim prostorom te smo ponosni da zajedno s našim korisnicima oblikujemo jedno od nezaobilaznih mjesta zagrebačkog kulturnog krajolika. Interes za ovakvim sadržajima pokazuje i činjenica da javne programe u Pogonu svake godine posjeti oko 10 000 posjetitelja”, pohvalili su se iz Grada. Zanimljivi su to podaci kad se podsjetimo da je Grad kroz Program javnih potreba u kulturi za 2019. Pogonu namijenio tek 35 000 kuna, što je najmanja svota namijenjena jednom centru za kulturu.

Istovremeno iz Grada ističu da je Pogon specifičan i zbog svog upravljačkog modela, napominjući da se radi o hibridnoj ustanovi, odnosno civilno-javnom partnerstvu u kojem Grad Zagreb i Savez udruga Operacija Grad već deset godina uspješno zajednički upravljaju ustanovom. “Mnogi su koraci učinjeni u njegovom razvoju te je ovaj model, kao praksa dobrog upravljanja u kulturi, prepoznat kako i u lokalnom, od strane Grada Zagreba, tako i u međunarodnom kontekstu. Ipak, u administrativno-pravnom smislu potrebno je učiniti još nekoliko koraka kako bi ovaj model upravljanja bio potpuno prepoznat i kako bi se mogao implementirati i u drugim sredinama u Hrvatskoj. U svakom slučaju, razvoj ovog modela ne bi bio moguć bez podrške, suradnje i konsenzusa Grada Zagreba te njegovih zaposlenika i zaposlenica s jedne strane, i organizacija civilnog društva s druge strane”, zaključuje Vuković Runjić.

S njom se po tom pitanju slaže i Sesar, ali i upozorava da se Pogon zbog specifičnosti prostora u kojem djeluje, bivše tvornice Jedinstvo, svakodnevno susreće s izazovima koji uvelike ograničavaju i onemogućavaju kvalitetan rad ustanove. “Zbog dotrajalosti prostora nismo u mogućnosti korisnicima i korisnicama te posjetiteljima i posjetiteljicama ponuditi adekvatnu uslugu – nisu ispunjeni potrebni tehnički i sigurnosni uvjeti, nema adekvatnog grijanja ni ventilacije… Drugim riječima, minimalne intervencije koje su učinjene u prostoru prije deset godina, kao i kontinuirano održavanje, preskupo je i nedostatno. Prostor treba hitnu obnovu kako bi i dalje mogao biti mjesto produkcije i prezentacije suvremene umjetnosti i kulture kao važnog i vibrantnog dijela zagrebačke kulturne ponude i mjesto aktivnog sudjelovanja mladih u tom polju.” 

Svjesni su toga i u Gradskom uredu za kulturu pa navode da je zbog toga Pogon u suradnji s Gradom Zagrebom i u participativnom procesu sa svim uključenim grupama razvio projekt rekonstrukcije prostora u Regionalni multifunkcijski centar Pogon Jedinstvo. Autori projekta rekonstrukcije su Dinko Peračić i Miranda Veljačić iz Poduzeća za projektiranje i konzalting u graditeljstvu ARP d.o.o., a projekt objedinjuje sve organizacije koje tamo djeluju: Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Udruženje za razvoj kulture (klub Močvara) i Kuću ekstremnog kazališta Damira Bartola Indoša.

Pogon se, podsjetimo, nalazi u bivšoj tvornici pumpi Jedinstvo na Trnjanskom nasipu kraj Save u najstarijem dijelu Trnja – Starom Trnju. Tvornica je zatvorena i napuštena 1990., a tijekom godina počinje se koristiti za kulturno-umjetničke sadržaje. Pogon kroz kulturne programe sudjeluje u daljnjem razvoju kvarta, kako kažu, trudeći se istovremeno biti dobar susjed i domaćin stanovnicima i stanovnicama Staroga Trnja. Oni sudjeluju u kulturnim, umjetničkim i društvenim aktivnostima poput Pogonizacije i Jedinstvene vrtne zabave kroz radionice, društvene igre, audiovizualne instalacije, koncerte, plesnjake… 

Da je Pogon kao centar za nezavisnu kulturu i mlade prepoznat, pogotovo među organizacijama civilnog društva, a i šire među građankama i građanima, djecom, mladima, smatra i Nikola Mijatović, suosnivač artističkog kolektiva Cirkorama, jedne od udruga koje koriste Centar: “Čini mi se da prepoznatljivost nije toliko problematična jer svi navedeni prepoznaju Pogon kao kulturnu instituciju, a s obzirom da se programski sadržaji u Pogonu neprestano mijenjaju i da ih organiziraju različiti akteri na nezavisnoj kulturnoj sceni, tako je i publika promjenljiva i uvijek nova, dok s druge strane kroz godine rada na različitim programima Pogon stječe svoju stalnu publiku i konstantnu novu prepoznatljivost”.

No, kao da nedostaje neka vrsta svakodnevnog zajedničkog prostora u vidu dnevnog boravka, primjerice. Tako Mijatović kao glavni nedostatak u Pogonu vidi “to što unutar zgrade ne postoji neki sadržaj poput caféa, restorana ili zdravljaka, koji bi funkcionirao na dnevnoj bazi, kao i za vrijeme javnih programa. Čini mi se da bi se na taj način prostor puno brže otvorio za neku novu slučajnu publiku te bi moguće postao mjestom okupljanja. Najveći izazov mi se čini ulazak u proces rekonstrukcije zgrade, a logikom stvari bi to trebao biti i cilj za bolju i ljepšu budućnost u Pogonu”.

“Ako dođe do rekonstrukcije zgrade, veliki izazov za sve organizacije koje tamo djeluju bit će pronalaženje i rad na zamjenskoj lokaciji kroz dulji period, no vjerujemo da ćemo u suradnji s Gradom Zagrebom doći do adekvatnog rješenja”, kaže Sesar dodajući da je osim unaprjeđenja usluga, cilj Pogona i unaprijediti postojeći model upravljanja ustanovom, a na čemu se već radi u sklopu programa Kultura u centru i projekta Svi za Pogon! – Pogon za sve!, gdje je i Grad Zagreb jedan od partnera.

Iz Grada po pitanju rekonstrukcije samo napominju da se “radi o prenamjeni, rekonstrukciji i dogradnji postojećeg prostora na novih 3800 m2, čime bi se unaprijedila postojeća infrastruktura za suvremenu umjetnost, kulturu i mlade, a čitav bi prostor zaživio i tijekom dana, iskoristio potencijal društvenog života Save i Savskog nasipa te bio kulturni i društveni centar, otvoren za sve stanovnike kvarta i grada’”.

Gotovo se svi akteri u polju izvaninstitucionalne kulture u Hrvatskoj u manjoj ili većoj mjeri susreću s problemom nedostatka prostora za obavljanje svakodnevne djelatnosti i za prezentaciju svog rada. Radi ukazivanja na potrebe i koristi koje oživljavanje postojećih prostora s novom namjenom može donijeti životu lokalne zajednice, u Hrvatskoj je aktivno više zagovaračkih platformi i inicijativa. Ujedno, te inicijative promiču inovativne, sudioničke modele upravljanja prostorima, koji su temeljeni na međusektorskoj suradnji te civilno-javnom partnerstvu. 

Pitanje prostora u ovom je slučaju dvoznačno. Podrazumijeva odnos u infrastrukturnom pogledu sigurnog i u resursnom smislu održivog generatora novih vrijednosti te okoliša u kojem se nalazi i na koji neminovno utječe. Pitanja arhitekture, kulture i prostora na poseban se način prelamaju kroz problematiku društveno-kulturnih centara, a ono društveno u njima na najbolji način svjedoči o strukturama u kojima se kreću i s kojima se identificiraju njihovi korisnici.

Primjeri dobre prakse

U sedam hrvatskih gradova već se dugi niz godina razvijaju modeli upravljanja velikim prostornim resursima gdje se s jedne strane nalazi jedinica lokalne ili regionalne samouprave kao vlasnik prostora, a s druge organizacije civilnog društva najčešće okupljene u saveze udruga koje koriste i vode prostore. Radi se o civilno-javnim partnerstvima koja mogu poprimiti različite oblike: podjela zaduženja i odgovornosti u takvim partnerstvima varira od grada do grada, no gotovo se za sve primjere može reći da partnerstvo u svom punom smislu riječi nigdje nije ostvareno.

Važnija je, izgleda, u ovim slučajevima činjenica odnosa civilnog i javnog koje upravnim jedinicama osigurava održavanje i obnavljanje prostora u njihovom vlasništvu, a građanima (organizacijama i pojedincima) resurs za proizvodnju i konzumaciju programa. U većim gradskim središtima kao što su Rijeka, Pula, Karlovac, Dubrovnik ili Split prostori poput Palacha, Rojca, Male scene, Lazareta i Doma mladih već su etablirani u kuturnoj memoriji lokalne sredine, i iako je i u tim gradovima od 1990-ih nepovratno nestao veliki broj prostora za alternativnu kulturu, ta su se mjesta uspjela izgraditi i dalje se unapređuju kao relevantni prostori društvenosti grada.

Natječaj “Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi”, proveden kroz Europski socijalni fond u području dobrog upravljanja, omogućio je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi tim sredinama, kao i zagrebačkom Pogonu, čakovečkoj Sheierici ili labinskoj Lamparni. No, isti je natječaj financirao i aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja. U svim projektima financiranim kroz natječaj partneri su lokalne uprave.

Ovdje samo spomenimo da su se na natječaj za financiranje tih aktivnosti mogli kao prijavitelji javiti jedinice lokalne samouprave čiji je broj stanovnika manji od 10 000 (za aktivnosti uspostave ili razvoja modela) te ustanove u kulturi kojima je osnivač grad ili županija (za aktivnosti suradnje ili umrežavanja). Izgledno je da u manjim lokalnim sredinama ne postoje organizacije civilnog društva koje imaju dostatne ljudske i financijske kapacitete za vođenje i koordiniranje projekta od milijun ili pola milijuna kuna, pa je ovako postavljen natječaj omogućavao da se na njega jave i lokalne vlasti koje žele razvijati takve modele u svojim sredinama. 

No, s obzirom na poslovičnu nezainteresiranost lokalnih vlasti kada se radi o prenamjeni, obnovi ili davanju na korištenje prostora u svom vlasništvu te ulasku u partnerstva s građanima u lokalnim sredinama, kao i sklonosti komercijalnom iskorištavanju prostora, postojala je bojazan da će sudioničko upravljanje u tim slučajevima postati tek pojam koji skriva činjenicu da je sve isto kao i prije, samo da za to sada ima više novca. 

Prostora ima za sve

Postojanje konkretnog prostora koji bi se koristio ili razvijao, u ovom natječaju nije preduvjet niti prioritet, no velika većina odabranih projekata ima fokus na specifični objekt. 

Jedan od rijetkih koji to nema je projekt Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije u suvremenu kulturu, nastao u suradnji lokalne samouprave kao nositelja projekta i četiri organizacije civilnog društva iz Svetvinčenata. Ova mala istarska općina poznata je po Festivalu plesa i neverbalnog kazališta i dobroj suradnji s umjetničkim projektom iz susjedne općine, Apotekom – prostorom za suvremenu umjetnost iz Vodnjana. Uz još dvije udruge, oni su i partneri na projektu među čijim je ciljevima formiranje inovativnog modela Vijeća za kulturu u Općini Svetvinčenat. 

S druge strane, u Šibeniku već godinama postoji Narančasta zgrada u vlasništvu grada koju neke udruge mladih i za mlade koriste kao uredske i radioničke prostore, a godinama se najavljuje projekt uređenja Multimedijalnog centra za mlade u zgradi bivšeg kina Odeon. U sklopu projekta Krešimir čiji je nositelj javna ustanova u kulturi, nije predviđeno uspostavljanje modela suupravljanja nijednim od prostora. U spomenuta dva primjera inicijativa za suradnju i umrežavanje dolazi odozgo, iz smjera lokalne vlasti koja pak ne nudi kao zalog uspješnosti projekta prostor u kojem bi se to umrežavanje moglo odvijati kao dugoročno planirana aktivnost. 

Takav slučaj nije u Petrinji gdje je nositelj projekta Kultura svima Pučko otvoreno učilište Hrvatski dom Petrinja, ustanova u kulturi čiji je osnivač i vlasnik Grad Petrinja. POU je u ovom slučaju nositelj gradskog kulturnog života u gradu, prostorije koriste brojne udruge i teško je dobiti slobodan termin, posebno u večernjim satima. U Slavonskom Brodu od 2013. godine koordinaciju novouređenoga prostora Centra mladih preuzima Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić, javna ustanova u kulturi. Centar mladih je u početku zamišljen kao pokušaj javno-civilnog partnerstva, ali koncept sudioničkog upravljanja nije u potpunosti zaživio. 

Za brojna okupljanja lokalnog stanovništva, kazališne izvedbe, filmske projekcije i koncerte u Stomorskoj na otoku Šolti koristi se Dom kulture Grohote, za koji tek treba razviti strategiju i plan upravljanja. Kino dvorana u Svetom Filipu i Jakovu ogroman je resurs i ujedno jedino kino u Zadarskoj županiji, osim Cinestara u Zadru. Projekt K.IN.O. želi postaviti temelje suvremenog centra za kulturu, mjesto u kojem će lokalna samouprava, udruge i građani zajedno osmišljavati i stvarati sociokulturne i umjetničke programe. 

Među primjerima gradova koji su zahvaljujući sredstvima natječaja počeli opremati i osmišljavati konkretne prostore za rad i prezentaciju rada kulturnih aktera nalaze se Hvar i Osijek. Savez PlatFORma Hvar i partneri u specifičnoj su situaciji shizofrenog odnosa ljetnog turističkog booma i zimskog posvemašnjeg mrtvila, rješenje pronašli u prostoru u centru grada, na adresi Fabrika 35. U jednom dijelu prostora unutar osječke Tvrđe pod nazivom Stara pekara, trenutno u fazi rekonstrukcije, dogradnje i prenamjene, projekt Štruca kulture trebao bi upotpuniti dio za koji Grad Osijek nije uspio ostvariti sredstva – sadržaje. 

Strah od javnosti

Osijek bi, kao i Slavonski Brod, Sveti Filip i Jakov te Svetvinčenat, trebao u sklopu projekta razviti ili uspostaviti model sudioničkog upravljanja u kulturi, dok se isto ne očekuje od manje financiranih programa u Šibeniku i Petrinji, te na Šolti i Hvaru. Od projekata koje su prijavile jedinice javne samouprave ili njihove ustanove, jedino je u Petrinji kao dio projekta uključen konkretan prostor kao resurs koji bi moglo koristiti, ali i njime upravljati veći broj građana nego sada. U Slavonskom Brodu pak, gdje Centrom za mlade od njegova osnivanja ne upravljaju mladi već javna ustanova, a cilj je projekta privući mlade, prozivaju građane za pasivnost i nezainteresiranost. 

Sezonski orijentirana mjesta poput Svetog Filipa i Jakova, Stomorske ili Hvara, s druge se strane povlače upravo od tog turizma nudeći svojim stanovnicima sigurno mjesto za rad i razonodu, pa i tijekom ljetnih mjeseci. Najveći od spomenutih gradova, ujedno i grad koji možda ima najvišu stopu iseljavanja, Osijek, koristi europske projekte kako bi osmislio prostore i njegove sadržaje, dok i jednog i drugog u stvarnosti ima na pretek. 

U Petrinji  je pojam sudioničkog upravljanja u kulturi potpuno nova pojava i mnogima nije jasno zašto bi građani trebali biti uključeni u upravljanje, kada postoje ljudi koji su za to plaćeni. Izazovi u zajednici s kojima se susreću u Stomorskoj jesu strah od javne sfere, nepovjerenje građana prema političkim akterima, nepostojanje osjećaja da građani imaju pravo sudjelovati u procesima upravljanja javnim resursima te nedostatak znanja o mogućnostima i načinima uključivanja i sudjelovanja.

Ipak, među komentarima provoditelja projekata posebno se ističu oni koji se odnose na uključenost gradskih uprava u projekte u kojima su partneri: nepostojanje jasne političke volje, tjeskoba zbog moći i odgovornosti, strah od civilnog društva i zajednice, nepovjerenje prema građanima i civilnom društvu, kao i nespremnost da sudjeluju u dugoročnim i iscrpljujućim procesima te generalno nerazumijevanje civilnog-javnog partnerstva i sudioničkog upravljanja. Ili, kao što je to formulirao jedan sugovornik, lokalna je uprava sudionik projekta pa se njihova zainteresiranost podrazumijeva, ali ni na to se ne treba navikavati da postoji samo po sebi i da se ne može promijeniti.

U recentnoj Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o Europskom socijalnom fondu kultura ima marginalnu ulogu i spominje se tek na jednom mjestu: “ESF-om bi se također trebalo doprinijeti kulturnim i kreativnim vještinama. Sociokulturni, kreativni i kulturni sektori važni su jer se posredno odnose na ciljeve ESF-a; njihov bi se potencijal stoga trebao bolje uključiti u projekte i programiranje u okviru ESF-a.” Fond se time ipak otvara kao izvor sredstava za financiranje kulturnih aktivnosti, što je iz perspektive kulture pozitivno. U okviru ESF-a riječ je o relativno malenom iznosu, ali u kontekstu siromašnog javnog budžeta za kulturu to je prilično ozbiljna svota. No kultura je u okvirima ESF-a važna tek kao izvor potencijalnih kreativnih vještina koje otvaraju put za nove poslove. Stoga se unutar ESF-ovih natječaja primarno financiraju kulturne djelatnosti koje doprinose tom cilju. To ne bi bio problem da ti natječaji služe kao manji izvor financiranja kulture, ali u Hrvatskoj gdje se radi o značajnom izvoru prihoda, to znači da navedeno viđenje kulture uvelike određuje što kultura jest na ovim prostorima. Slikovito rečeno, kulturne organizacije kojima je ESF postao glavni izvor prihoda nemaju izbora nego baviti se primarno kulturom kao pedagoškim sredstvom. To je loše jer – treba li to naglasiti? – kultura nije samo kreativni trening za stjecanje utrživih vještina.

U prethodnom tekstu saznali smo i da provedba projekata uvelike ovisi o vladi konkretne države. Doista, kad pročitamo opise ESF-ovih natječaja koji su raspisani u Hrvatskoj, vidimo da izostaje ideja o kulturi kao poslovnom treningu – cilj natječaja namijenjenih mladima ili građanima starijima od 54 godine je učiniti te građane socijalno uključenima, a ne “istreniranima” za tržište “kreativnog” rada (kako su to vjerojatno zamislili političari u Bruxellesu). No vidimo da se svi raspisani i planirani natječaji ipak vrte unutar tema kojima se ESF bavi: to su redom natječaji fokusirani na ekonomski marginalizirane društvene skupine, s ciljem poticanja kreativnih vještina, pogodni za radioničke formate (uz iznimku natječaja Kultura u centru koji je namijenjen jačanju razvoja javno-civilnog partnerstva, u sklopu ESF-ove linije potpore jačanju organizacijskih kapaciteta). Dakle, ovi natječaji pojavili su se kao značajan izvor financiranja za jednu bitnu, ali ograničenu nišu kulturne produkcije. Kako je Ministarstvo kulture iskoristilo taj potencijal? Je li uklopilo ESF-ove natječaje u svoju kulturnu politiku?

Kako smo naveli, bitan problem ESF-a je difuzija odgovornosti: jedno europsko tijelo određuje smjernice, drugo europsko tijelo i vlada pojedine države dogovaraju operativni program, a sama vlada onda raspisuje i provodi natječaje. Stoga je čest slučaj da vlade svojom širom politikom ne prate ciljeve ESF-ovih natječaja (pa se oni pretvaraju u izoliranu i dugoročno beskorisnu mjeru) ili da im čak proturječe. U idealnom slučaju, pak, ESF i država dijele političku ideju pa se ESF-ov natječaj može pojaviti kao mjera unutar šireg napora pojedine države. Dosad raspisani i planirani ESF-ovi natječaji u Hrvatskoj mogu se, pak, razvrstati u svaku od tih kategorija.

Krenimo od pozitivnog primjera. U “Godišnjem planu za 2019.” predviđen je natječaj Čitanjem do uključivog društva koji bi trebao biti objavljen u listopadu ove godine, a rezultati bi trebali biti objavljeni u travnju 2020. U sklopu tog natječaja odvijat će se “priprema i provedba programa i projekata poticanja čitanja i razvoja čitalačkih kompetencija te aktivnosti jačanja kapaciteta u području promicanja čitanja.” Taj se natječaj direktno nadovezuje na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koju je Ministarstvo kulture usvojilo krajem 2017. godine. Uz to, radi se o dobrom dodatku naporima Ministarstva da reformira sustav književne produkcije i distribucije koji se ozbiljno urušio nakon sloma Algoritmovog lanca knjižara te iste godine. Predviđenih 49 milijuna kuna ESF-ova natječaja bit će više nego koristan dodatak već postojećoj dugoročnoj politici Ministarstva – a ako reforma bude uspješna, čak će se smanjiti nezaposlenost u književnom sektoru. Dakle, ako natječaj prođe kako je planirano, to će biti idealna primjena ESF-a na lokalnoj razini.

Manje idealne primjene su one koje nisu jasno vezane uz kulturnu politiku pa se čine kao kratkoročni “bonus” bez značajnih dugoročnih benefita. Općeniti je problem ESF-ovih natječaja što uglavnom financiraju vremenski ograničene projekte zbog čega dodijeljena sredstva često ne mogu služiti kao temelj za daljnji rast. Ovdje spadaju raspisani natječaji Umjetnost i kultura 54+ i Umjetnost i kultura za mlade. Recimo, u sklopu natječaja 54+ aktivnosti se provode do 18 mjeseci, a njima se socijalno uključuju stariji građani i educiraju se kulturni djelatnici za rad s tim skupinama. No što kad se projekti provedu? Jesu li polaznici aktivnosti u tih godinu i pol postali socijalno uključeni pa je daljnji rad s njima suvišan? I što da rade djelatnici “stručno usavršeni” za rad sa starijim građanima kad potpora za takav tip rada više ne postoji? Nije jasno kako bi ishodi tih projekata mogli poslužiti za daljnje bavljenje istim problemom, osim u slučaju da se isti natječaj ponovi iduće godine (kao što je za 2019. najavljeno raspisivanje natječaja Umjetnost i kultura za djecu i mlade). No ni u tom slučaju ne postoji direktna veza s ranijim natječajem. Pritom redovne aktivnosti Ministarstva kulture (ni srodnih ministarstava) nisu u tolikoj mjeri posvećene kulturnom radu s navedenim skupinama. A riječ je o natječajima za koje se izdvaja između 20 i 25 milijuna kuna – šteta je da služe samo kao prigodna i privremena mjera bez dugoročnih benefita.

Još veća šteta nastaje kad se natječaj ESF-a kosi s državnom politikom. Tako je svrha lani raspisanog i provedenog natječaja Kultura u centru bila “razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva, osobito udruga i socijalnih partnera, te jačanje civilnog i socijalnog dijaloga radi boljeg upravljanja”. ESF nema namjeru tek dodijeliti novce koje će organizacije trošiti, nego želi doprinijeti i gradnji kapaciteta tih organizacija. To je posebno važno za udruge iz civilnog društva koje značajno sudjeluju u provedbi ESF-ovih projekata, a nemaju zaleđe javne institucije pa im je svakodnevno funkcioniranje krhko i podložno političkim promjenama. Stoga bi ovakav natječaj trebao doprinijeti tome da se izgrade udruge koje ne bi morale strahovati za svoju egzistenciju i koje bi mogle logistički provesti planirane aktivnosti. Međutim, dok Ministarstvo kulture raspisuje ovakav natječaj, istovremeno aktualna Vlada nastavlja višegodišnju politiku gušenja civilnog društva, o čemu je pisala Matija Mrakovčić. Taj primjer ukazuje na, da iskoristimo bajkoviti kliše, maćehinski odnos države koja podržava civilno društvo kad treba provesti europske projekte, ali mu ne dopušta nikakvu stabilnost mimo toga.

Naposljetku, najneobičniji, ali i paradigmatični slučaj je dugo najavljivani i upravo raspisani natječaj Mediji zajednice. Natječaj je najavljen u tri zadnja godišnja plana: prvo je trebao biti raspisan u prosincu 2017. godine, zatim u travnju 2018., a naposljetku u ožujku 2019. U planu za 2017. i 2018. natječaj je trebao biti težak 30,6 milijuna kuna, no naposljetku će se dodijeliti samo polovina tog iznosa: riječima ministrice Obuljen, druga polovina će se dodijeliti na novom natječaju koji će se raspisati nakon što budu usvojeni novi Zakon o elektroničkim medijima i Smjernice medijskih politika. To je primjer nesrazmjera između europske i lokalne razine: dok sredstva ESF-a za medije čekaju spremna nekoliko godina, Ministarstvo kulture nikako da usvoji jasnu medijsku politiku koju bi ESF-ov natječaj trebao pratiti. Medijska politika nužna je i neovisno o ESF-u: o stanju medija više se puta pisalo na Kulturpunktu, Radničkim pravima, Biltenu i u drugim medijima, a dodajmo samo da je rad neprofitnih medija praktički na izdisaju. Ne samo što Hrvatska bilježi značajan porast cenzure i tužbi za klevetu koji ograničavaju slobodu medija, nego ne postoje ni osnovni egzistencijalni uvjeti da neprofitni mediji uopće rade svoj posao.

Pomaže li tim medijima ESF-ov natječaj? Dakako, riječ je o potpori koja će mnoge medije barem privremeno spasiti od gašenja. Međutim, čini se da izvedba natječaja neće stvoriti temelje za daljnji razvoj medija. Natječaj je fokusiran na proizvodnju medijskih sadržaja o socijalno isključenim društvenim skupinama i na edukaciju novinara za rad na takvim temama. Ta tematika je iznimno bitna, no valja naglasiti da tematski opseg medija (pogotovo onih specijaliziranih za kulturu) nije ograničen samo na sadržaje o socijalno isključenim skupinama. Sama edukacija, ma koliko bila važna, čini se kao rješenje pogrešnog uzroka – primarni problem u Hrvatskoj nije manjak educiranih novinara, nego nemogućnost profesionalnog novinarskog rada zbog financijske nestabilnosti medija, na što veći broj educiranih novinara neće utjecati.

Ovi prigovori ne bi bili utemeljeni da je ESF-ov natječaj jedna od manjih mjera koje prate komplementarne politike, no u ovoj situaciji Mediji zajednice vjerojatno će postati glavni izvor financiranja medija, što nije dobro jer je natječaj ograničen kako tematikom, tako i vremenskim periodom (12 – 24 mjeseca). U svakom je slučaju riskantno da mediji ovise o jednom velikom izvoru financiranja. To će se ovdje neizbježno dogoditi: minimalna potpora po mediju iznosi 450 000 kuna što premašuje ukupni dvogodišnji budžet značajnog broja manjih neprofitnih medija. Uz to je riječ o potpori male vrijednosti, a ukupna potpora manje vrijednosti jednom nakladniku ne smije prelaziti 200 000 eura u tri godine. To znači da se bitan broj većih neprofitnih medija neće moći prijaviti na druge natječaje za potpore malih vrijednosti (kao što su natječaji Agencije za elektroničke medije). Stoga će značajan broj i većih i manjih medija postati ovisan o ESF-ovoj potpori, što nije dobro jer natječaj nije zamišljen da izgradi infrastrukturne uvjete za daljnji rad medija, nego kao privremena potpora određenom tipu sadržaja. I takva potpora u ovom će stanju značiti mnogo za opstanak i rad neprofitnih medija, no Hrvatskoj nasušno treba sustavna ideja i provedba medijske politike koja će širem opsegu medija stvoriti infrastrukturnu stabilnost.

Iz ovog pregleda možemo procijeniti koliko ESF pomaže nevladinim udrugama koje su, kako smo spomenuli, u naročito osjetljivom položaju jer nemaju garantirana sredstva za vlastitu egzistenciju. S jedne strane ESF im doista predstavlja značajan potencijalan izvor prihoda. S druge strane, u tim natječajima radi se o ograničenom setu podržanih aktivnosti, kao i o vremenski ograničenim sredstvima koja ne pružaju dugoročnu stabilnost. Pritom se te organizacije za sredstva natječu i s javnim institucijama, zakladama i profitnim organizacijama. Naposljetku, s obzirom na ESF-ovu izrazitu zahtjevnost pri praćenju projekata, od korisnika sredstava traži se razina administracije za koju manje organizacije nemaju spreman kapacitet. Dakle, dok ministrica Obuljen Koržinek ističe pozamašan iznos koji se dodjeljuje putem ESF-ovih natječaja, prešućuje da okviri natječaja ne omogućuju udrugama stabilnost potrebnu da rade svoj posao. Stoga, nažalost, ESF nije dovoljan odgovor na probleme javnog financiranja kulture.

Zaključno, ideja o europskoj zajednici država koja kroz strukturne fondove smanjuje nejednakost građana zvuči odlično. Međutim, teško se oteti dojmu da Europski socijalni fond nije uspio značajno smanjiti nezaposlenost ni socijalnu isključenost marginaliziranih skupina na razini Europske unije – unatoč značajnim ulaganjima. Uzroci toga su bezidejnost i konzervativnost na razini europskih tijela koja određuju smjernice, te nekoordiniranost europskih i lokalnih tijela u provedbi ESF-ovih operativnih programa i natječaja. Isti problem uočljiv je i na ovoj manjoj razini, u polju hrvatske kulture, gdje ESF nije izazvao tektonske promjene unatoč nominalnom povećanju budžeta. Nažalost, sad je već bolno očito da nam Europska unija neće “sletjeti” i ponuditi nikakvo idejno ni financijsko rješenje ekonomskih, političkih ni inih kriza. Novci ESF-a mogu biti koristan dodatak domišljenoj politici, no sve dok se politika svodi na puko “povlačenje sredstava iz europskih fondova”, sredstva ESF-a služit će prvenstveno za kupovanje vremena koje je unaprijed izgubljeno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.