No, pitanje je koliko sadržaji Muzičkog salona zaista rezoniraju s onim što je današnjoj publici potrebno. I koja je to publika? Generalno, na kulturno-umjetničkoj sceni i u globalnim okvirima, glazba suvremeno-klasične provenijencije, pod koju potpadaju i svi rubni eksperimentalno-avangardni izričaji, čini se, izgubila je aktivni status i relevantnost kakvu imaju suvremeno kazalište, književnost, a kamoli film ili likovna umjetnost. Čak ni obrazovani zainteresirani “kulturnjak” koji će barem (prepo)znati bitna imena ili djela u ostalim područjima umjetnosti, teško će moći okušati svoje znanje na području suvremene glazbe. Ta glazba nikada ni nije zahtijevala ekspanzionizam, ali je prečestim zahtjevima za ekskluzivnošću, nesocijalizacijom i odmicanjem od svega neglazbenog, pomalo gubila zainteresiranu i educiranu publiku. Problematika je stoga višeslojna i kompleksna, te ponire u kontinuitet glazbe i glazbene produkcije od početka 20. stoljeća naovamo.

Slična se problematika otvara i u vezi s netom završenim Muzičkim biennalom Zagreb, na kojeg se datumski naslanja i festival Muzičkog salona, mladi i prpošni Izlog suvremenog zvuka. Nije moguće izbjeći usporedbu, a bilo bi možda čak i neprilično u potpunosti preskočiti svojevrsni paralelizam ovih dvaju festivala. Bijenalski mastodont i petogodišnji Izlog programski su na različitim stranama glazbenog sadržaja, neovisno o kvaliteti ili nužnosti programa jednoga ili drugoga. Iako oba festivala pokušavaju predstaviti suvremenu glazbu, srž bijenalskog programa od 1961. naovamo uvijek se kretala oko zvuka i formi bližih akademskim krugovima, bez obzira na neka udaljavanja od istog, ali uvijek u odnosu prema toj klasičnoj tendenciji i svim njezinim tradicijama, scenama i inovacijama. Prije svega to je uvijek bio skladateljski festival na kojem je upravo ta persona autora, stvaratelja glazbe bila fokus oko kojeg se koncipirao cijeli festivalski program.

Izlog je s druge strane, kao što mu kaže i samo ime, fokusiran prvenstveno na zvuk u cijelom svojem spektru. On ima prostora i mora brinuti i za one koji dolaze s druge strane akademizma, i za one koji su alternativa alternative, i za one sasvim van žanrovskih određenja i ograda, kao i za one sa suvremenoglazbenog mainstreama. No, također, otvara se pitanje bi li ova dva festivala trebala dijeliti i svoju publiku. Nakon dvotjednog hodočašćenja kako na jedan tako i na drugi, autorici ovoga teksta čini se da su ove dvije publike odvojene i sasvim različite, da među njima ne postoje ni komunikacija niti razmjena, kao ni prepoznavanje. Bez obzira na neke osobne pretenzije i interese, jesu li barem oni najagilniji, najprezentniji i najposvećeniji imali interesa ili znatiželje naluknuti se s druge strane?

Po pitanju brojnosti, ali i kvaliteti i kvantiteti žive reakcije, premoć je svakako odnio Izlog, koji je bolje iskoristio upravo festivalsko zbirno “sve” – atmosferu, nekad dobru, nekad lošu glazbu, nekad dosadan ili nerazumljiv koncept, nekad genijalnog muzičara, nekad samo pivo u ruci i dobar razgovor ili pak konfrontaciju s nečim novim i uzbudljivim. U dovoljnim dozama i bez velikih pretenzija. I upravo tu treba reći kako dobar festival ne čini isključivo dobra glazba. Jer iako se događa tek petu godinu za redom, Izlog suvremenog zvuka se većim dijelom programskog sadržaja stalno vraća na ista imena ili slične koncepte, te se u cjelini festival nije odmaknuo od svojih prošlih izdanja niti ponudio novo čitanje novoga. Naravno da je unutar takvog poligona bilo i kvalitetnog i manje kvalitetnog, te da je razumljivo da se od već dobro uhodane prakse, ako ista donosi odlične rezultate, nepotrebno ili čak i blesavo odmicati. Zapravo, poanta je ta da se i bez poznavanja konkretnog programa moglo pretpostaviti kakvu će glazbu ovaj festival odabrati za svoj izlog, umjesto da nas svojom selekcijom zateče.

No, kako ne surađivati s Višeslavom Labošem čiji je hommage Igoru Kuljeriću, The Night Flight, bio poetično emotivno iskustvo zvuka u koje uranjamo svim osjetilima, pri čemu napuštamo toj glazbi strane misli i distrakcije. Unutar gotovo sat vremena Laboš je reinterpretirao i kolažirao glazbene momente, citate i zvukove koje nam je u nasljeđe ostavio jedan od najizvođenijih i za hrvatsku glazbenu scenu najzaslužnijih skladatelja. Kuljerić je bio jedan od najhvaljenijih, istovremeno i najkontrovezniji umjetnički ravnatelj prije spomenutog festivala, Muzičkog biennala Zagreb. Također, Izlog je drugu godinu za redom proveo hvalevrijednu radionicu Pioniri Tvornice zvuka za djecu u dobi od 8 do 11 godina. Njezin voditelj Nenad Sinkauz i ovogodišnji Pioniri (Bartol Baletić, Leon Bengez, Sergej Crnogorac, Izak Cunjac, Katja Drmić Banović, Dan Herceg, Kaja Kovačić, Karlo Lepka, Marta Predrijevac, Oskar Rasol, Mak Rizvanović, Toma Sikavica, Karla Uroić, Luka Težak, Andrej Vujačić) pokazali su kako nastojanje da se educira i formira najmlađe, može proizvesti i dobru smislenu glazbenu cjelinu, odnosno dobru glazbu.

S druge strane, vrlo slabim koncertom predstavio se ansambl Ghent Advanced Master Ensemble (G.A.M.E.), čija je članica također stalna gošća programa Muzičkog salona i Izloga suvremenog zvuka, udaraljkašica Kaja Farszky. Program se sastojao od konceptualnih djela koja se baziraju na novoj upotrebi instrumenata odnosno na upotrebi novih instrumenata poput neonskih lampi i njihovog statičkog elektriciteta koji se prenose među glazbenicima. To je slučaj u skladbi b Simona Løfflera ili solarnih panela kao u djelu Miramar AC Ane Horvat i Lightune G. dvojca (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), što je bila i najuspjelija izvedba na koncertu. Ansambl se pokazao nedoraslim tome da dovoljno izvedbeno-tehnički precizno i bez teatralnosti izvede skladbe koje graniče s teatrom, ali to nisu, ili se poigravaju s performativnošću zvuka. Za ovakav tip programa potrebna je vičnost u baratanju samom tehnikom i izvedbena spretnost, koje će onda pomoći da se ne zapadne u traljavosti koje su kod ovakvog tipa glazbe česte. Nažalost, taj moment banalnosti i nespretnosti se najviše mogao prepoznati u dijelu programa kojeg su činili hitovi nove glazbe Piano Hero #1 Stefana Prinsa i Difficulties putting it into Practise Simona Steena-Andersena.

Osobenjak koji je začudio svojom izvođačkom tehnikom bio je Eli Keszler. Udaraljkaš, skladatelj i vizualni umjetnik u polukružnoj dvorani &TD-a predstavio je solo album Last Signs of Speed iz 2016. te oduševio vještinom i brzinom, spretnošću improvizacije, a njegova kreativnost dolazi s neke druge strane razmišljanja o glazbi. Ipak, unutar svojeg začudnog glazbenog zvuka ostao je previše statičan s minimalnim pomacima u glazbenim idejama. U programu ni ove godine nije nedostajao koncept koji se ponavlja iz festivala u festival te predstavlja i svojevrsni statement umjetničkog vodstva – rezidencija Muzičkog salona. Ansambl sklopljen od uvijek novog miksa muzičara-improvizatora, koji neko vrijeme zajedno borave i stvaraju nešto novo za festival, dobra je prilika za same muzičare, no ne uvijek i za publiku. Ovom prilikom slabim, tek nastalim skladbama predstavili su se Bertrand Denzler, Tomaž Grom, Rok Crnić i Robert Rože koji su uz ostatak ekipe činili odličan ansambl, za kojim se moglo žaliti što ne izvodi neke bolje skladbe.

Svakako treba spomenuti još jednog stalnog suradnika festivala, Miodraga Gladovića, uz Nenada Sinkauza i Sergeja Vutuca, te skejtere Dana Ibrahimovića, Michela Kubačeka i Maria Kunšteka. Ekipa je to zaslužna za Poolsation, koji je zaista ono što se za njega tvrdi – u opet odličnoj programskoj knjižici festivala – “zvučni performans postavljen kao svojevrsna interpretacija vanjskog i unutrašnjeg doživljaja skejtanja”. S druge strane, Nicky Speaks, Vida Gee i Eklips, odnosno Ivan Slipčević, Nicole Hewitt i Vida Guzmić, iako dolaze s Odsjeka za animirani film i nove medije, prije svega bavili su se poezijom, odnosno narativima, tekstovima i zvučnim manifestacijama istih, a u svoj rad uključili su video i glazbu. No, njihov projekt čitane poezije pratio je anemičan i nepotreban video te presnažan pozadinski beat, zbog kojeg se na engleskom govorena poezija vrlo slabo razumjela, tek donekle jasnije u drugom dijelu ionako predugačke izvedbe.

Tijekom četiri dana, sa svim popratnim sadržajima, razgovorima, prezentacijama, radionicama, cijelim nizom događanja koji su već od polovice travnja pripremali za nadolazeći festival, bilo je puno dobroga zvuka, i onog kojeg se problematiziralo i onog kojeg se kritiziralo. Iako je festival upravo taj dobar spoj atmosfere i prilika da se zajedno osjećamo publikom, što nam je Izlog suvremenog zvuka svakako omogućio, ostaje i potreba da za iduću ediciju napravi određeni zaokret ili skok, da nam ponudi i još nešto novo.

Indijsku kinematografiju uglavnom doživljavamo kroz bollywoodske hitove i klasike novog vala u režiji autora kao što su Satyajit Ray i Bimal Roy. Međutim, od samih početaka filma u Indiji brojne radove obilježava želja za istraživanjem filmskog medija, prostora i vremena, točnije snažna tradicija eksperimentalnog filma objedinjena pod nazivom Cinema Prayoga.

U okviru projekta Kratke slike u MM centru 9. i 10. veljače bit će predstavljeni filmovi trojice najvažnijih autora indijskog eksperimentalnog filma uz predavanje filmskog kritičara, kustosa Nacionalnog muzeja indijskog filma i povjesničara Amrita Gangara, koji će nam približiti ovu praksu i razlike u odnosu na europsko i američko poimanje termina eksperimentalni film.

Duboko ukorijenjena u polifoniju indijske filozofije i kulture, Cinema Prayoga (ili Cinema of Prayoga) teorija je filmske prakse koja izaziva dominantne forme filmskog izražavanja u suvremenoj Indiji, uključujući sveprisutni Bollywood kao i realizam indijskog novog vala. To je kinematografija koja potiče na konverzaciju između heterogenih indijskih tradicija. Cinema Prayoga kao koncept i termin prvi je put uveden 2005., a od tada je održan niz predavanja i projekcija filmova koji toj praksi pripadaju: Tate Modern, Centre Georges Pompidou, CPH Dox, Experimenta… Program u MM centru prvo je predstavljanje Cinema Prayoge u Hrvatskoj.

Trojica autora čiji će se filmovi, prema odabiru Amrita Gangara, prikazati u MM centru svjetski su priznati umjetnici čiji je stvaralaštvo obilježeno snažnom autorskom notom i vječnom potragom. 

Ashish Avikunthak predaje film i nove medije na Sveučilištu Rhode Island, filmovi koje snima od 90-ih prikazivani su na brojnim festivalima diljem svijeta, a na ovogodišnjem berlinskom festivalu bit će prikazan njegov najnoviji film The Kali of Emergency. U MM-u prikazujemo kratkometražni Et cetera u kojem se Aviknuthak poigrava vremenom kroz odnos svakodnevnih i ritualnih radnji te dugometražno remek-djelo Rati Chakravyuh koje će publiku ostaviti bez daha. Šestero novovjenčanih parova razgovara o životu, smrti, kulturi, religiji, krađi automobila, menstruaciji, kriketu i preljubu. Snimljen u samo jednom kadru, vizualno impresivan, ovaj se film poigrava s jezikom, pamćenjem, ali i opće prihvaćenim shvaćanjem kulture i religije. 

Film Sebični svijet Vipina Vijayja smatra se jednim od najboljih indijskih eksperimentalnih filmova. Baziran na drevnom filozofskom tekstu od 29 000 stihova, priča suvremenu priču o 17-godišnjaku koji bježi iz zarobljeništva u svom domu.

Amit Dutta jedan je od najvažnijih suvremenih indijskih autora eksperimentalnog filma, a njegov film proustovske atmosfere o izgubljenim sjećanjima Nastavit će se (Kramasha) Senses of Cinema proglasio je jednim od najboljih filmova u 2007.

Predavanje Amrita Gangara na rasporedu je u četvrtak, 9. veljače u 19h, a filmovi su na rasporedu od 20h te od 19:30 u petak, 10. veljače. Svi filmovi imaju titlove na engleskom jeziku. Cinema Prayoga predstavlja se u sklopu programa Kratke slike, posvećenog inovativnim filmskim strujanjima i novim trendovima u filmskoj umjetnosti.

Ulaz na sve programe je besplatan, a više potražite na službenoj i Facebook stranici.

U četvrtak, 12. siječnja, u 19:30 sati započinje nova filmska godina u MM centru i to dokumentarnim filmom o nizozemskoj glumici Sylviji Kristel, najpoznatijoj po glavnoj ulozi u serijalu Emmanuelle, jednom od najuspješnijih francuskih filmova svih vremena. Eksperimentalni dokumentarac Sylvia Kristel – Pariz posveta je, ne samo S. Kristel, već i Parizu u kojem je Kristel dugo živjela i kojim je bila fascinirana. Slike Pariza vizualna su pozadina glumičine iskrene ispovijesti o ljudima, osjećajima, razočaranjima, ali i životnom putu koji joj je donio svjetsku slavu.

Redateljica Manon de Boer u svojim filmovima istražuje odnos između jezika, vremena i sjećanja. Snimala je razgovor s Kristel 2002. i 2001. godine, no, u samome filmu prvo gledamo priču koju je o svom životu Kristel ispričala 2002., a potom onu iz 2001. Redateljica se na taj način poigrava sjećanjem, ne samo svoje protagonistice, već i sjećanjem gledatelja. Priča iz 2002. sadrži više detalja i konkretnih imena, dok je ona iz 2001. općenitija i rezerviranija. Kristeline priče lutaju među ključnim punktovima njenog života, fluidno formirajući i reformirajući narativne elemente. Sam grad rijetko je opisan izravno. Kristel govori o svojim filmovima, ljubavnim vezama i kako su one utjecale na njezinu životnu putanju. Gradovi su koordinate po kojima se kreću njezina sjećanja. Iskren i emotivan, ovaj film donosi svojevrsnu biografiju glumice koja je prvenstveno doživljavana kroz svoje uloge u erotskim filmovima (od Emmanuelle do Ljubavnika Lady Chatterley), premda je glumila u više od 50 filmova.

Film se prikazuje u sklopu projekta Kratke slike koji pozornost posvećuje inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja. Održava se svakog četvrtka u 19:30 u MM centru, koji više od 40 godina neumorno promiče nezavisnu kinematografiju.

Ulaz na projekciju je besplatan, a više informacija potražite na službenoj i Facebook stranici.

Jedan od najpoznatijih svjetskih dramatičara i kazališnih autora, Bertolt Brecht, 1932. napisao je scenarij za film Kuhle Wapme: Kome priprada svijet, a kojega je režirao bugarski redatelj Slatan Dudow, inače asistent Fritzu Langu na filmu Metropolis. Kuhle Wampe govorio o nezaposlenosti u doba Weimarske republike. Često ga se svrstava u filmove propagande koji promoviraju solidarnost unutar radničke klase. Film je zabranjen 1932. godine pod optužbom da obezvrjeđuje predsjednika, pravni sustav i vjeru, ali zahvaljujući protestima zabranu je zamijenila izrezana verzija filma. Film je ostao nedostupan godinama nakon Drugog svjetskog rata, a možete ga pogledati 16. prosinca u 19:30 sati u MM centru u sklopu projekta Kratke slike.

U središtu je filma berlinska radnička obitelj koja uslijed nezaposlenosti i besparice uzrokovane finacijskim kolapsom u zemlji ostaje bez krova nad glavom te seli u šatorsko naselje Kuhle Wampe u predgrađu Berlina. Ekonomske sile utječu na njihov život i odnose, kao i na živote njihovih sunarodnjaka u potrazi za poslom. Motivi socijalne nepravde, solidarnosti i nemogućnosti ostvarenja prava na rad provlače se kroz svaku sekundu filma. Kulminacija društvene mudrosti malog čovjeka i samog filma vidljiva je u završnoj sceni, koju je režirao sam Brecht, u kojoj putnici u vlaku raspravljaju o svjetskoj financijskoj krizi pitajući se „Tko, onda, može promijeniti svijet?“, „Oni kojima se ne sviđa“, odgovara netko.

Kratke slike projekt su Kulture promjene SC i redovni filmski program MM centra, a pozornost posvećuju inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja. Održavaju se svakog četvrtka u MM centru, kinu koje već 40 godina prezentira nezavisnu kinematografiju, umjetnički i eksperimentalni  film.

Ulaz na program je besplatan, a više potražite na službenoj i Facebook stranici.

Otvorenje izložbe fotografija Dijalozi autorice Tjaše Kalkan održat će se u srijedu, 7. prosinca, u Galeriji SC-a u 20 sati.

“Vođena subjektivnim doživljajem tjelesne, pa i psihološke skučenosti, performativno interveniram u svakodnevnicu tih prostora fotografirajući inscenirano žensko tijelo u odnosu na slučajne prolaznike. Tjelesne geste, inspirirane slobodom dječjeg ponašanja, služe za potenciranje neposluha, radoznalosti, igre, opuštanja, te odmicanja od zadane norme, koju dovodim u pitanje neposredno stvarajući drukčije tjelesno iskustvo”, ističe autorica.

“Postoji više razloga zašto je Galerija SC potpuno logično mjesto izlaganja završnoga fotografskog projekta (pri Akademiji dramske umjetnosti) Dijalozi Tjaše Kalkan. Opće je poznato kako upravo program ovoga zagrebačkoga izlagačkog prostora podržava završne studentske radove, u više ili manje formalnom obliku, koji su ujedno često i njihove početne točke kretanja unutar izlagačkoga umjetničkog sistema. No, Tjaša je u prostorima Studentskoga centra kao fotografkinja koja prati program kulture prisutna već pune dvije godine, pa ona opća programska poveznica dobiva i jednu osobnu crtu. Ona je naša Tjaša”, stoji u predgovoru Marte Kiš.

Izložba je otvorena do 10. prosinca, a radno vrijeme Galerije SC je radnim danom od 12 do 20 te subotom od 10 do 13 sati. Više potražite na službenoj i Facebook stranici.