Shibli je tako postala jedna od prvih “otkazanih”, kulturnjaka i javnih osoba čiji su nastupi, izložbe, govori, dodjele nagrada, ugovori i ine kulturno-umjetničke aktivnosti odgođene ili otkazane zbog njihovog izražavanja podrške Palestini ili percipiranog antisemitizma njihovih djela. Niz otkazivanja je uslijedio i traje dan danas, pa, četiri mjeseca kasnije, stranica Archive of Silence, pokrenuta kako bi dokumentirala ušutkane glasove, broji više od 90 redaka s imenima “otkazanih”. 

Da će Njemačka podržati ofenzivu Izraela nakon Hamasovog napada, nije bilo upitno. Da će Njemačka svesrdno podržavati Izrael i nakon što je ofenziva prerasla u višemjesečno neselektivno bombardiranje Gaze i, u trenutku pisanja ovog teksta, uzorkovala smrt gotovo 30.000 ljudi te gotovo potpunu anihilaciju infrastrukture, i nije nužno iznenađenje, ako se odnos Njemačke prema Izraelu promatra kroz prizmu uloge Trećeg Reicha u holokaustu. Godine 2008. bivša kancelarka Angela Merkel nazvala je sigurnost Izraela njemačkim državnim interesom (Staatsräson), što je stav koji je sadašnji kancelar Olaf Scholz ponovio nekoliko dana nakon Hamasovog napada. Sadašnja njemačka kultura kanceliranja u kulturnom sektoru logičan je nastavak njemačkog odnosa prema palestinskim simbolima i kritikama Izraela. 

Prosvjedi za slobodu Palestine već se desetljećima odvijaju uz teški policijski nadzor. Bundestag je još 2019. godine donio rezoluciju kojom je B.D.S. (Boycott, Divestment, Sanctions) – međunarodni pokret koji promovira bojkot i uvođenje sankcija za Izrael – obilježio kao antisemitski. Također, anticionizam i antisemitizam se danas u Njemačkoj mahom promatraju kao uvezeni sentimenti. U prvim tjednima nakon Hamasovih zločina i za vrijeme početne ofenzive na Gazu, spontani izražaji solidarnosti s Palestinom klasificirani su kao antisemitski, a kefije (marame koje su poznate i kao “palestinske”), simbol palestinskog identiteta,  oduzimane prosvjednicima. Razni su političari, od zelenog vicekancelara Roberta Habecka do socijaldemokratskog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, pozvali Nijemce arapskih i palestinskih korijena te njemačke muslimane da se distanciraju od Hamasa. Vođa demokršćana, Friedrich Merz, kazao je da Njemačka ne može primiti više izbjeglica jer “ima dovoljno mladih antisemitskih muškaraca u zemlji”. 

U međuvremenu je prozivanje za antisemitizam i otkazivanje umjetnika postalo gotovo demokratično u svojoj isključivosti, pa su tako otkazivane javne osoba svih profila i nacionalnosti. Otkazani i kritizirani su pisci, vizualni i filmski umjetnici, DJ-evi, studenti, bivši predsjednički i premijerski kandidati, Greta Thunberg, kolektivi i kulturni centri. Razlozi otkazivanja sežu od iskazivanja nepodobnog političkog stava, javno ili na društvenim mrežama, do problematiziranja umjetničkih interesa i fokusa kao takvih. Minhenska Umjetnička akademija tako je 15. listopada otkazala radionicu glazbenika Nicolasa Jaara jer je na Instagramu kritizirao stav Bijele kuće. Mjesec dana kasnije otkazana je i izložba berlinskog fotografa Raphaëla Malika koja prikazuje fotografije svakodnevnog života Muslimana u Berlinu, Parizu i Istanbulu. U obrazloženju umjetniku, predstavnici galerije naveli su da žele izbjeći konflikte i stoga ne mogu prikazati izložbu fotografija iz “muslimanskog života”, a da istodobno ne prikažu i kontrastni pogled, “primjerice slike iz života Židova”. Otkazivanja nisu poštedjela niti židovske umjetnike.  Saarlandski je muzej otkazao izložbu židovske umjetnice Candice Breitz koja je trebala biti otvorena ovog proljeća, zbog njezinih “problematičnih” komentara o konfliktu. Za britanski Guardian Breitz je kazala da je muzej od nje de facto tražio da izjednači holokaust i Hamasove napade 7. listopada. “To bi značilo relativizirati holokaust (…) Trebam li prokazati apsurdnost toga da Nijemci diktiraju židovskom narodu kako će artikulirati svoje reakcije na mrzilački napad terorista na Židove”, kazala je. 

Birokratska cancel kultura

Slika moderne i otvorene Njemačke, Njemačke koja se suočila sa svojom prošlosti i naučila svoju lekciju, kao i imidž Berlina kao neprikosnovene umjetničke i klupske meke također su nagrizeni najnovijim događanjima. Institucije koje po percepciji pripadaju lijevom spektru (kazalište Volksbühne, kazalište Maxim Gorki) pridružile su se otkazivanjima; supkulturni prostori koji su postali institucije također. Berghain, vjerojatno najpoznatiji klub na svijetu, 20. prosinca je otkazao nastup francusko-libanonskog DJ-a Arabian Panther zbog podrške Palestini na društvenim mrežama. Organizatori Documente osudili su članove umjetničkog kolektiva ruangrupa (koji su i kao umjetnički ravnatelji festivala 2022. optuženi za antisemitizam) jer su lajkali video prosvjeda za Palestinu u Berlinu. Umjetnici su naknadno povukli lajkove i rekli da se radilo o pogrešci.

“Ne iznenađuje me da je šaptom pao kulturni sektor, budući da je dominantno ovisan o državnom financiranju. Reakcija je kulturnog sektora puno tiša nego što bih očekivao od Berlina, ali ja bih to povezao prvenstveno s egzistencijalnim pitanjem”, kaže Mario Kikaš koji je trenutno na doktoratu na Sveučilištu Nord u Norveškoj, a koji je 2018. i 2019. živio u Leipzigu, gdje je studirao na master programu Instituta za europske i globalne studije. Kikaš, koji se u svome radu bavi, između ostalog, pitanjima rada i kulture ističe da se na pitanju politike sprječavanja antisemitizma najbolje uočava birokratiziranost Njemačke: “Stihijska zabrana me i nije iznenadila jer je Njemačka jako birokratizirana država. Njihova politika borbe protiv antisemitizma je također politika jako birokratiziranih, etatističkih modela.”

Hana Ćurak, spisateljica i istraživačica koja se u Njemačkoj nalazi od 2017., a trenutno je angažirana kao istraživačica na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, te je na doktoratu na Sveučilištu u Zürichu, taj etatistički model jednoumlja uočava i u akademskoj zajednici. “Biti na Univerzitetu u Berlinu danas, bez obzira na sve sjajne prilike koje on i dalje nudi, kao i šačicu neovisnih i angažovanih aktera, prvenstveno znači bojati se. Bojati se za svoju karijeru, bojati se za budućnost svoje porodice, za to da li će se nešto što kažeš protumačiti pogrešno, za stabilnost svog malog prekarnog ugovora od tri, četiri, pet godina… što vodi u totalnu depolitizaciju univerziteta. To se posebno osjeti otkako je, maltene, dekret države Njemačke takav da o Palestini nema ni govora”, objašnjava. “Ako [ga] uopšte ima, on je bijeloj Njemačkoj, čak i toj koja sebe percipira veoma dobronamjernom, često zamaskiran u neke cinične metafore, ili blazirane, cenzurisane i hiperintelektualizirane diskusije o nekim ‘komplikovanim problemima’ koji to nisu. Taj nivo privilegije u kojem možeš sebi dopustiti da kažeš da ‘nemaš dovoljno informacija’, da imaš ‘diferencirano mišljenje’ o genocidu nad Palestincima je zaista nedopustiv, osim što je ovdje totalno normaliziran“, ističe.

U prosincu 2023. berlinski je senat uveo takozvanu “klauzulu protiv diskriminacije” kojom se državno financiranje kulturnih projekata uvjetovalo prihvaćanjem definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA). Prema toj definiciji antisemitizam uključuje, između ostalog, i uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom i demoniziranje izraelske države. Prema kulturnjacima koji su se usprotivili takvoj definiciji, njezino bi uvođenje otvorilo put sankcioniranju svake kritike Izraela.

Klauzula je naposljetku povučena zahvaljujući angažmanu međunarodne inicijative kulturnih radnika Strike Germany, koja poziva na bojkotiranje njemačkih institucija i kulturnih programa koji provode cenzuru i otkazuju umjetnike i umjetnice koje pokažu solidarnost s Palestinom. Peticija inicijative je u rekordnom roku prikupila više od tisuću potpisa, među kojima su i Nobelovka Annie Ernaux, filozofkinja Judith Butler te bivša direktorica Documente, Catherine David. Efekti protesta kulturne zajednice postali su vidljivi na programima festivala poput Transmedialea koji je bio načičkan riječju “withdrawn” nakon što su brojni uzvanici odlučili bojkotirati festival koji je financiran iz državnog budžeta, te samim time dužan podrediti stajališta službenoj politici.

Prosvjedni glasovi

Uz kolektivne plamičke otpora, valja izdvojiti i one pojedinačne, kakav predstavlja i odluka spisateljice Lane Bastašić da prekine suradnju sa svojim njemačkim izdavačem, frankfurtskim S. Fisherom, kao dio protesta protiv cenzure. Taj je potez prenesen u brojnim medijima, ne samo onima s našim prostorima nego i šire, jer slici pasivnog umjetnika u strahu od otkazivanja suprotstavlja umjetnika koji odabire sustav u kojemu će raditi. Nedugo nakon raskidanja ugovora, udruga Literaturhaus NÖ iz Austrije povukla je poziv za gostovanje Bastašić na umjetničkoj rezidenciji i književnom festivalu u Salzburgu. Spisateljica je ostala dosljedna svojem stavu i svoj odgovor objavila i na Instagramu: “Iako sam svjesna činjenice da su vas sredstva koja primate i sistem u kojem živite naveli da zaboravite što je zapravo umjetnost, ipak vas želim podsjetiti da (na sreću nesigurnih spisateljica poput mene) vi niste književnost. Vaš novac nije književnost. S.Fischer nije književnost. Njemačka nije književnost. A mi, književnici, pamtit ćemo,” dodavši ispod teksta “Nastavljaju podcjenjivati Jugoslavene. Opet.” 

A za Jugoslavene (u ovom kontekstu mislimo na ljude s područja bivše Jugoslavije) je, po Kikaševom mišljenju, danas Njemačka, što se tiče plesne i vizualne umjetnosti, najbliže što u Europi imamo Parizu s početka 20. stoljeća. “Geografija je sudbina. U Njemačkoj naši književni i plesni autori imaju poziciju, percipira ih se kao aktere, zbog povijesti i geografije i umreženosti”, kaže on. 

Granice kulture su porozne, pa su “jugoslavenski” glasovi mogli ostaviti traga i u njemačkoj misli. “I u akademiji i u umjetnosti smo ipak jaki i potkovani dobrim iskustvom i teorijom. Ovaj se prostor pokazao kao prostor u kojem se ljudi pronalaze, u kojem gradimo kolektive, posebno sada postaje jasno s kime se mogu graditi solidarnosti. Posebno nova generacija nas koji dolazimo iz bivše Jugoslavije – možemo i trebamo da svašta naučimo Nijemce, ne zbog njih, nego zbog nas, zbog svih nas”, smatra Ćurak.

Kaže i da, s obzirom na to da je u proširenijoj institucionaliziranoj poziciji i da je njezin projekt Sve su to vještice od početka zamišljen kao transnacionalni feministički poduhvat, ne ovisi ni od kakve strukture osim one koju sama pažljivo bira. “Takva pozicija Vještica za koju sam svjesno radila, a koja jeste platforma za kolektivnu – dakle ne samo moju – političku angažovanost u javnoj sferi, je nešto na što sam ponosna i što mi daje privilegiju i odgovornost da je otvorim za glasove koji o okupaciji Gaze progovaraju hrabro i neovisno. Ne mislim da je taj glas samo moj, ne mislim da je govoriti o Palestini nešto što se treba individualizirati na bilo koji način.”

Hoće li se buduća relevantnost naših kulturnjaka u Njemačkoj mjeriti time koliko su svoje stavove spremni prilagoditi njemačkom službenom narativu, ili će u skoroj budućnosti Njemačka govoriti o lekcijama naučenima 2024. pokazat će vrijeme. 

Trenutni narativ i reakcija na njega ostavlja dojam da se njemačka kulturna i ina politika nalazi na prekretnici, između ostalog i zbog toga što svjedočimo i neviđenom usponu ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD) koja je trenutno druga najsnažnija stranka u zemlji. Od tri istočnonjemačke savezne pokrajine u kojima će se u rujnu održati izbori, u dvije, Tiringiji i Saskoj, u anketama vodi AfD. Istraživački medij Correctiv 10. siječnja objavio je priču o sastanku političara iz AfD-a s pripadnicima neonacističkih krugova tik izvan Berlina. Na sastanku se, između ostalog, razgovaralo o deportaciji milijuna ljudi s ili bez njemačkog državljanstva na temelju rasnih karakteristika ili njihove “nemogućnosti asimilacije u njemačko društvo”. Za izvedbu ovog plana skupljale su se donacije. Nakon objave priče, uslijedili su masovni prosvjedi protiv ekstremne desnice diljem zemlje, pa je nedavni prosvjed u Berlinu okupio preko 150.000 ljudi. 

Antidesničarski prosvjedi zasjenili su tako na neko vrijeme i prosvjede solidarnosti s Palestinom, a lijevi je centar, sa Scholzom na čelu, u prosvjedovanju protiv AfD-a pronašao nekontroverzan način afirmiranja svoje lijeve pozicije. No vrijedi se prisjetiti da je to isti Scholz koji se u listopadu nije libio koristiti desničarskom retorikom kada je ustvrdio da Njemačka treba početi “deportirati na veliko”. Istodobno, mnogi njemački muslimani koji su na prosvjedima željeli pokazati solidarnost s Palestinom, izjavili su za medije da su bili žrtve diskriminacije i da im nije bilo dozvoljeno isticati palestinske zastave i propalestinske transparente.

Rasizam, islamofobija i relativizacija koja ih prati od 7. listopada za mnoge su izmijenili dojam Njemačke kao otvorene zemlje. Među njima je i Hana Ćurak, koja kaže da se uslijed ovakve atmosfere “bori sa vrlo pesimističnim pogledom na svijet, pogledom koji joj nije srodan.“ 

“Kao i većina mojih prijatelja, naravno među njima i Jevreja, kao i Jevreja iz Izraela, ne osjećam se posebno sigurno u budućnost u Njemačkoj, ne znam šta će od nje biti, ali mi je važno da doprinosim kolektivnom otporu koji tu postoji. Nakon prošle godine, kada sam se jako entuzijastično odlučila na to da živim u Berlinu i gradim svoj život ovdje, sada razmišljam i o nekim drugim varijantama. Iako mislim da nikada nisam romantizirala ovaj grad, nažalost, ni obećanje Berlina, čini mi se, više ne postoji“, zaključuje.

U opisu radne grupe koju ćeš u sklopu Kritičke dramaturgije voditi u Zagrebu, ali i opisu jedne tvoje druge radionice koju sam pronašla na Instagramu, spominješ kako će sudionici_ce radionice koristiti ono što već jesu ili rade za svoj umjetnički rad. Je li sve što rade osobe koje se smatraju umjetnicima – umjetnost? Prestaje li ikad umjetnik_ca biti umjetnik_ca? Misliš li da to iscrpljuje?

Jedna konceptualna umjetnica napravila je rad u kojem je pokušala izaći iz umjetničkog svijeta i ne mogu se sjetiti je li na kraju uspjela ili ne. Činjenica da se ne sjećam svih detalja vjerojatno također sugerira nešto o tom radu. Radi li se o izlasku iz umjetničkog svijeta ako je taj izlazak umjetničko djelo? Teško je reći. Mislim da sam se ja odlučio_la studirati umjetnost jer sam osjećao_la kao da je to način kako da izbjegnem zahtjevan i težak rad. Srednja škola za mene je bila teško iskustvo i pomislio_la sam kako to ne mogu raditi do kraja svog života. Za umjetnički studiji nisu bile potrebne dobre ocjene i to mi je bio važan faktor. Druga stvar je što mi lako postaje dosadno. Jedini put kad sam radio_la izvan umjetničke profesije je kad sam konobario_la. U početku mi je bilo zanimljivo, ali nakon tri mjeseca je postalo toliko dosadno da to više nisam mogao_la raditi.

Na kraju dana, ne mislim da je biti umjetnikom_com posao koji je mnogo drugačiji od drugih. Doduše, osobno ne mogu biti mjerilo toga jer se nisam nikad ničim drugim bavio_la. Netko tko ima i drugu perspektivu sigurno bi imao više toga za reći. Sve što ja mogu reći je da je umjetnost jedino što sam u životu radio_la i što je bilo dovoljno zanimljivo da nastavim. Ključni trenutak za mene je bio kad sam shvatio_la da ne moram uživati u svom poslu i da ne moram biti uvjeren_a da sam donijela ispravnu odluku odabirući ga. Postoji to očekivanje, ta romantična ideja da umjetnik_ca neopisivo voli to što radi i entuzijastičan_na je oko svog posla cijelo vrijeme. Ali to je, po meni, nemoguće. Umjetnički posao je isti kao i svaki drugi posao: nekad ga voliš, nekad ga mrziš, nekad je dosadno. Mislim da su to stvari koje si trebamo dozvoliti reći i ne bismo se trebali sramiti što kao umjetnici_e nismo neprestano entuzijastični oko svog posla, jer je to isto samo posao.

Dosadi li ti onda ponekad umjetnost?

Da, naravno, neprestano je dosadna. Kad si joj neprestano izložen_a i kad toliko toga vidiš i kad je dio tvog posla – naravno da dosadi. Pogotovo kad se radi o izvedbama. Uvijek se osjećam kao da je rizik otići i nešto pogledati. Riskiraš da će ti netko ukrasti vrijeme. Da ćeš izaći iz prostorije s mišlju: “Zašto sam ja uopće u ovom polju?” S druge strane, kad sam_a izvodim, imam empatije za sve ljude koji su odlučili preuzeti taj rizik. Da, naravno da ima ljudi koji vole gledati sve i to je divno, ali postoje i ljudi kojima je to teško i koji nisu sretni sa svime što pogledaju i ja sam definitivno jedna od tih osoba. Ali onda su oni trenuci kad se osjećaš da ti vrijeme nije ukradeno posebno vrijedni. Zbog toga se sve isplati.

Spominješ “biografiju” kao izvor umjetničke kreacije. Osjećaš li ikad da je “osobno” bunar koji se može isprazniti?

Osobno sam pun_a strahova i neprestano me nečega strah, ali ne mislim da je to važno. Da, naravno da me je strah da neće biti vode u bunaru. Ali i voda kao metafora za inspiraciju i umjetničku kreaciju je također romantična ideja i možda je bunar bez vode jednako dobar i vrijedan izvor inspiracije.

Može li se dogoditi da posezanje u vlastitu biografiju postane “preosobno”?

Što točno znači “preosobno”? I za koga je “preosobno”? Postoji to neko strahopoštovanje kad koristimo izraz “preosobno”. Nitko se ne želi suprotstaviti ili preispitati nešto jer je “preosobno”. Ne znam je li to baš istina. Mene zanima doživljavaju li ljudi ono što govorim ili ne. I to nema nikakve veze s “osobnim” nego s povezivanjem i komunikacijom. “Preosobno” je više osjećaj i prosudba nego što je zbilja predmet rasprave.

Postoji taj mit u filmskom svijetu da na setu nikad ne bi trebala biti djeca i životinje. Neki od tvojih nedavnih radova su, između ostalog, i izvedba Codomestication u kojem sudjeluje tvoje dijete i serija radova Performances for Pets gdje ti i tvoj bivši partner izvodite za kućne ljubimce. Je li vrijeme da promijenimo za koga i s kime izvodimo i tko je pozvan da gleda i bude gledan? U svijetu u kojem još uvijek postoji mit o umjetniku_ci i tome kakav je njihov životni stil, koje intervencije možemo poduzeti?

I u kazalištu postoji izraz: “Ne dovodite djecu i životinje na pozornicu jer kradu pozornost”. Jednostavno su bolji izvođači od svih odraslih. Možemo dodati – od neurotipičnih bijelih odraslih osoba, jer to je zapravo ono na što mislimo pod tim pojmom. Ako djeca i životinje uvode kaos na filmskom setu, onda to prvenstveno reflektira sistem filmske industrije koji je napravljen za te odrasle i isključuje sve ostale koji se ne uklapaju u taj kalup. Tako da, ako životinje i djeca remete taj sustav, to više govori o tom sustavu nego o ičemu drugome. Trebamo biti svjesni koliko je bijel i neurotipičan i, nažalost, isto toliko (cis) muški umjetnički svijet. Čak i ako se volimo pretvarati da je slobodan, zapravo je slobodan samo u ovim vrlo uskim nišama.

Nisam počeo_la raditi sa svojim djetetom i ljubimcima zato što sam pokušavao_la promijeniti sistem. Fasciniralo me to koliko su kreativni i inspirativni u svom načinu bivanja i kako su na neki način više umjetnici nego što sam to ja. Mislim da su nevjerojatni i želim učiti od njih. Čak je i staromodno to izjaviti, ali smatram da je dio mog posla da preispitujem što je to moj posao, što bi trebao biti i kako bi umjetnost trebala izgledati. Znam i da je to jako zapadnjački i europski pogled na umjetnost. Nekako mi se učinilo da je sasvim logičan dio mog posla ispitati gdje su granice i limiti. Testiranje granica, nije li to nešto što djeca rade? Ne znam. Oni su vjerojatno samo to što jesu, a granice su te koje se pomiču jer je netko jednostavno to što jest. To je prilično kompleksno pitanje na koje nemam odgovor.

Možemo intervenirati i nanovo promisliti tko je publika, a tko je izvođač, ali možemo li zbilja poremetiti sustav u kojem se ti odnosi odvijaju? Učinilo mi se kao da je tvoj rad Bad Mood jednim djelom i istraživanje toga. Koji je tvoj dojam, možemo li pobjeći od sistema i pravila sistema?

Tu ideju “bijega” nekako povezujem sa svojim počecima kad sam imao_la 20 i nešto godina i kad me proganjala misao – “zar ne možemo pobjeći od ovog svega?”, ali sad mi se čini kao da to i nije tako važno. Ne trebam nužno pobjeći. Mišljenja sam da je i to dio problema, ta želja za bijegom. To imaginiranje da postoji neki prostor izvan ili neka alternativa.

Bad mood je nastao u sklopu mog MA studija na jednoj umjetničkoj školi kad sam već bio_la donekle etabliran_a i dovoljno siguran_na u svojoj karijeri. U trenutku kad je trebalo pisati tezu, činilo mi se da to ne bih trebao_la samo tako raditi – kao neku školsku zadaću pisanja teksta o određenoj temi, onako kako su oni to htjeli i zamislili. Više me zanimalo kako se zbilja osjećam. Probudio se u meni taj blesavi tinejdžer koji se odupire zadatku. Nastavio_la sam se tako ponašati jer mi se učinilo smiješnim i osobno me nasmijavalo. Bilo je zanimljivo kako su mi ozbiljno profesori pokušavali pomoći s radom i kako ispočetka nije uspjelo, a onda je taj neuspjeh kasnije ušao u sam rad. Riskantno je ponekad raditi samo ono što ti se radi, ne uspijeva uvijek. Ne mogu to preporučiti nekome tko još uvijek pokušava uspjeti u umjetničkom svijetu. To je nešto što možeš napraviti samo kad se osjećaš dovoljno sigurno. Privilegija je pomicati granice i riskirati.

Jedna od najvažnijih stvari u mojoj umjetničkoj karijeri je razumijevanje toga gdje se nalazim. Ako sam na umjetničkoj akademiji onda ujedno i izvodim tog studenta_icu umjetničke akademije i moja umjetnost će se tome prilagoditi. Nikad nisam taj “univerzalni” umjetnik_ca, uvijek sam u nekom kontekstu, uvijek sam u nekom trenutku svoje karijere koji je ovisan o sistemu. Pokušati shvatiti gdje se nalazim u sustavu možda je najteži dio mog posla. Dokučiti koje su to slobode u kojima danas mogu uživati. To se uvijek mijenja, i upravo zbog toga je zanimljivo. Jedna gostujuća predavačica, kad se upoznala s mojim radom, rekla je da je zavidna i da bi se zbog ovog poželjela upisati na umjetničku akademiju, što je najbolja povratna informacija koju možeš dobiti. Ne mislim da se nužno trebamo boriti protiv sistema nego iz situacije u kojoj se nalazimo pokušati izvući ono najbolje. 

Teško je ne prikvačiti riječ “prekarijat” čim u istoj rečenici spomenemo umjetnost i rad. Koji su tvoji savjeti za problem umjetničkog prekarijata? Raditi tako da ne radiš ili dokazivati da je umjetnički rad isto rad ili nešto treće? Izmišljati nove oblike rada ili nerada?

Postoji toliko načina kako bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje da je teško uopće negdje početi. Čini mi se da je ideja “rada” relativno nov pojam generalno, a da se nama danas čini kao da je oduvijek ovdje. Netko tko koristi riječ “prekarno” ima određeni stupanj obrazovanja i klase koji mu/joj omogućava da zna taj pojam, a ljudi koji su zbilja prekarijat često ni ne znaju da su prekarni radnici_e. Vrijedno je i preispitivanja koliko je siguran posao uopće siguran. Ništa nije sigurno. Toliko naše sigurnosti dolazi već od toga gdje smo rođeni, u kojoj obitelji, u kojoj zemlji… Zato je ovo pitanje toliko kompleksno jer ne želim uopće reći da je umjetnik_ca prekarni radnik_ca. Ovisi o tome koji umjetnik_ca i u kojoj situaciji. 

Vidim to iz dva kuta: s jedne strane je ideja koja stoji iza rada Mladena Stilinovića Umjetnik radi i naglasak na važnosti lijenosti, a s druge je trenutni produkcijski sistem koji zahtjeva kvalitativne i kvantitativne podatke o tvom umjetničkom radu.

Ne mislim da bismo se mi kao umjetnici trebali pretvarati da radimo ili pokazivati koliko truda ulažemo u nešto kako bismo dokazali da je puno. Kao publiku me nužno ni ne zanima koliko umjetnik radi. Osobno mi je dosta “dobro skrojenih” djela, količina rada koja je uložena u nešto za mene nije kriterij uspjeha. Kao što to nije ni taj klišej umjetnika_ce koji_a pati. Ne znam je li Mladen Stilinović u svom životu patio depresije ili se mučio, (je li?), vjerojatno je, ali nije ni važno. Ne mislim da ako si umjetnik_ca ili aktivist_ca da nužno trebaš biti stiješnjen problemima s kojima se suočavaš, da trebaš biti depresivan_na da bi radio_la. Svi imamo drugačije probleme i osobne bitke koje možemo riješiti jedino mi sami, a onda su tu i kolektivni problemi koje možemo adresirati samo kolektivno. Da, prisiljeni smo prilagoditi se tim sistemskim kriterijima i obvezama, ali osobno to radim s minimalno truda jer je to na kraju dana samo birokracija. Razumijem da smo nužno dio sistema, ali s druge strane kad je u pitanju naša umjetnost, to ne bi trebala biti birokracija i dokazivanje kako se zapravo radi o radu. Umjetnost je više od samog dokazivanja. Barem se nadam… [smijeh]. A ljudi će je uvijek preispitivati, bilo da radimo intenzivno i patimo ili smo opušteni.

Na stand-up sceni trenutno se odvija velika debata oko cenzure i toga je li “kultura otkazivanja” nešto što zatupljuje oštricu humora koja bi trebala moći ubosti svugdje. Koje je tvoje mišljenje: ima li stvari u koje humor ne bi trebao ili smio “bosti”? Možda je to potpuno pogrešno pitanje, možda je pravo pitanje – zašto ne bismo trebali “bosti” u određene točke?

Tako mi je drago što je ovo posljednje pitanje jer sve što je dosad rečeno može djelovati kao da promoviram da bismo trebali biti slobodni i raditi i govoriti što god želimo, a zapravo to uopće ne mislim. Ne, humor nikad ne bi trebao diskriminirati potlačene skupine. Ne mislim da sve treba biti rečeno, apsolutno ne. Zato i imamo humor, možemo neke stvari pomisliti, ali ne ih nužno i izgovoriti, imamo mogućnost preispitati zašto uopće pomišljamo određene stvari, zašto imamo određene osjećaje i predrasude i kako ono što govorimo utječe na svijet oko nas. Etika je za mene najvažnija u umjetnosti i komediji, a cancel kultura nije nešto što postoji.

Svijet je napravio veliki napredak u posljednjih deset godina time što je počeo shvaćati koliko je opresivan prema određenim skupinama ljudi. Toliko je mnogo problema proizašlo iz stvari koje smo smatrali “normalnima” za naš svijet i koje smo uzimali zdravo za gotovo, kao što su patrijarhat, seksizam, ableism, rasizam, kolonijalizam… Ako su ljudi koji su razotkriveni kao opresori prema drugim skupinama trenutno obeshrabreni ili posramljeni ili se osjećaju kao da je njihova sigurna pozicija narušena, to je sasvim u redu. Postoje djela i postoje posljedice. Ako se ispostavi da sam rekao_la nešto uvredljivo, u ovom intervjuu naprimjer, i netko mi je to istaknuo, prihvatit ću posljedice svog čina i pokušati to ispraviti. Neću početi izmišljati stvari kao što je “kultura otkazivanja” ne bih li izbjegao_la odgovornost za svoje postupke. Iznimno je važno razumjeti svoju privilegiju i kako ona može povrijediti druge. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.