Tijekom programa KUFER_koncept polaznici i polaznice, uz mentorsko savjetovanje Nikoline Rafaj i Ivane Vuković uz Romanu Brajša, radili su na razvoju vlastitih koncepata. Program se zaokružuje javnim predstavljanjem nastalih radova s ciljem uspostavljanja novih suradnji te pronalaska potencijalnih producenata na nezavisnoj sceni i u institucionalnom kontekstu. Moderator predstavljanja je Ivan Planinić.

Kroz format pitchinga, u trajanju do 10 minuta, publici će biti predstavljeni koncepti Bile smo vještice – tijelo, vatra i šutnja autorskog tima Kristine Grubiše, Mie Leonie i Dorotee Ilečić Sever, Da li su vanzemaljci jestivi? autora Nikole Stanišića, Pisma autorskog tima Antonije Zots Marijanović i Dominika Dolenca, Zamka za hobotnice autorice Antonele Tošić, Soba koju ostavljamo autorice Anđele Žužul i Živjet ću 200 godina pa makar da umrem autorice Ive Štefanije Slosar.

Više informacija pronađite ovdje.

O samom početku KUFER-a govorile su njegove osnivačice, redateljice Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković. Okrugli stol Suradnje mimo hijerarhije: estetske prakse izvan tržišne logike i repertoarne dominacije tako je bio posvećen razlozima osnivanja i tadašnjim izazovima na nezavisnoj sceni.

Od 2000. godine kada je KUFER osnovan, problem ulaska novih autora_ica u institucionalna kazališta ostao je gotovo nepromijenjen. Veća kazališta uglavnom ne žele riskirati s mladima koje smatraju neprovjerenima, a repertoarne politike ne ostavljaju prostor za potencijalni otklon od očekivanog. Zbog toga, s ulaskom u institucionalna kazališta nemaju problem samo mladi, nego i oni čiji rad ne odgovara programskim okvirima.

Iako su tih godina Ruždjak Podolski i Perković već bile afirmirane u institucionalnom kontekstu, prepoznale su nedostatak platforme za eksperiment i afirmaciju takvih umjetnika_ca na nezavisnoj sceni. S ciljem popunjavanja sistemske rupe, svoju poziciju iskoristile su za osnivanje umjetničke organizacije u sklopu koje su režirale tek prve dvije predstave, Tragediju mozgova Janka Polića Kamova i Adama i Evu Miroslava Krleže, a u narednim godinama djelovale su kao produkcijska podrška.

Istaknule su da je KUFER tih godina bio dostupan svima i da nije imao repertoarnu politiku. To je omogućavalo zainteresiranim autorima_cama da preko njega prijavljuju vlastite programe, ali je istovremeno značilo da održivost same organizacije ovisi upravo o njihovu odazivu koji, napomenule su, nije bio sukladan njihovim očekivanjima. Budući da rezultati javnih poziva za financiranje programa u kulturi nisu, a ni danas ne ovise isključivo o kvaliteti prijavljenih programa, nego i o političkim prioritetima te visini proračuna, to što je KUFER preživio svoje formativne godine nije zanemarivo. Međutim, unatoč promjenjivom, ali postojanom interesu za prijavljivanje programa, kao i gotovo svake godine osiguranim sredstvima, Ruždjak Podolski i Perković bile su svjesne da organizacija ne može dugoročno opstati bez adekvatne produkcijske podrške.

KUFER su 2012. godine preuzele dramaturginja Vedrana Klepica i producentica Petra Glad, koje su na okruglom stolu Kolektivnost, eksperiment i potraga za novim formatima govorile o potrebama tada nove generacije radnika_ca u kulturi kojoj su i same pripadale.

Interes institucionalnih kazališta za suvremeno dramsko pismo, osobito ono neafirmiranih i mladih autora_ica, objasnile su, bio je zanemariv, dok je produkcija kao struka tek počela stjecati profesionalno priznanje. Naglasile su da im je upravo zbog toga bilo bitno povećati vidljivost suvremenih dramskih pisaca i spisateljica te inzistirati na ravnopravnim suradničkim odnosima.

Osnivanjem organizacije dostupne svima te prepuštanjem osnivačkih prava dramaturginji i producentici, Ruždjak Podolski i Perković započele su proces dehijerarhizacije koji su Klepica i Glad nastojale nastaviti. Kako je interes za prijavljivanje programa preko KUFER-a rastao, vođenje organizacije zahtijevalo je više od produkcijske podrške pa su umjetničke voditeljice morale birati jedan do dva programa godišnje i to su radile ravnopravno, a cilj im je bio poticati kolektivan rad i razvoj novih formi.

Uspješan primjer njihove prakse svakako je organizacija scenskih čitanja tekstova mladih dramskih pisaca i spisateljica Mala noćna čitanja u institucionalnim kazalištima – Teatru &TD, Gavelli i Zagrebačkom kazalištu mladih, te povezivanje autora tih tekstova s afirmiranim redateljima i redateljicama u svrhu poticanja budućih suradnji. Kao primjer navele su i pokretanje edukativnog programa KUFERedu koji je ostao aktivan sve do danas.

U odnosu na početak 2000-ih, tijekom vodstva Klepice i Glad ipak je došlo do promjena okolnosti na nezavisnoj sceni. Osnivanje Zaklade “Kultura nova” omogućilo je financijsku stabilnost mnogim udrugama i umjetničkim organizacijama u području suvremene kulture, uključujući i KUFER. Međutim, s povećanjem broja stabilnih udruga i organizacija, povećala se i konkurencija za financijska sredstva. KUFER je tada izgubio financijsku potporu za Mala noćna čitanja, ne zato što program nije bio kvalitetan, već zato što nije više bio jedini takav. 

Zbog toga zadatak voditelja_ica udruga i umjetničkih organizacija od tada nadalje nije bio samo strateško planiranje programa u odnosu na nedostatke u institucionalnim kazalištima, nego i u odnosu na ponudu na nezavisnoj sceni.

Uz Klepicu, od 2017. do 2019. godine KUFER je vodila producentica Nina Križan, a 2019. godine vodstvo su preuzeli producentica Romana Brajša i dramaturg i redatelj Ivan Penović. Godinu dana prije preuzimanja KUFER-a, Brajša je uz redatelja Ivana Planinića i glumca Domagoja Jankovića osnovala KunstTeatar pa je njegova veza s KUFER-om postojana od samog početka. Na okruglom stolu Hibridne estetike i prostorna nomadnost: između izbora, potreba i prekarijata Brajša i Penović istaknuli su upravo važnost KUFER-a za KunstTeatar i obratno. KUFER-ova dugovječnost omogućila je dostatna sredstva za koprodukcije u kojima su realizirane predstave KunstTeatra, dok je KunstTeatar pružio KUFER-u prostor i time, barem na neko vrijeme, dokinuo njegovu prostornu nomadnost.

Referirajući se na televizijski prilog snimljen uoči prve KUFER-ove premijere, a pušten na samom početku okruglog stola, Ruždjak Podolski i Perković prisjetile su se tadašnjih radnih uvjeta u prostoru Pogona Jedinstvo. Naime, kada je početkom 2000-ih raspisan prvi javni poziv za korištenje Pogona Jedinstvo, KUFER je ušao u prostor koji se infrastrukturno znatno razlikovao od onoga kakav je danas. U zimskim mjesecima, zbog razbijenih prozora i grijalica na lož ulje, prostor je bilo gotovo nemoguće zagrijati.

Nakon što se Teatar &TD otvorio za suradnju s akterima na nezavisnoj sceni, većina KUFER-ovih produkcija i koprodukcija realizirana je upravo u njegovim prostorima. U odnosu na današnje produkcijske uvjete, mogućnosti repriziranja bile su zavidne pa većina gledatelja nije ni znala da se ne radi o produkcijama samog kazališta. U odnosu na Teatar &TD u kojem su KUFER-ove predstave zapravo gostovale, Penović je naglasio kako je ulaskom u prostor KunstTeatara KUFER postao dio mreže udruga i umjetničkih organizacija koje dijele resurse i redovito koproduciraju. Tako je prostorni kontinuitet donio KUFER-u stabilne produkcijske uvjete i vidljivost, ali i određenu prilagodbu repertoarnoj politici.

Okrugli stolovi pružili su uvid u razvoj organizacije, kao i ključne promjene na nezavisnoj sceni. Sama organizacija svakako je primjer uspješne produkcijske prakse, ali i pokazatelj da jedna udruga ili umjetnička organizacija ne može sama popuniti sistemske rupe. Slušajući o okolnostima u institucionalnom kazalištu i na nezavisnoj sceni proteklih 25 godina, jasno je da u odnosu na danas ima pomaka, ali ne i značajnih. 

Kao mlada dramaturginja, mogu reći da za mene i većinu mojih kolega i kolegica kraj akademskog obrazovanja i dalje znači početak suočavanja sa značajnim financijskim i karijernim izazovima. Onima koji nemaju financijsku potporu obitelji, obiteljsku ili vlastitu nekretninu, uzdržavanje postaje primarna preokupacija. Zbog toga, ali i konkurentnosti, većina nije u poziciji odbijati poslovne ponude ili se boriti za bolje uvjete rada i poštene honorare. Kada je primarna preokupacija uopće raditi i biti plaćen za taj rad, KUFER-ov koncept istraživanja umjetničkih praksi s pravom na pogrešku može se činiti kao daleki san.

Kako bi umjetnička i kulturna ponuda ostala raznolika, nužno je omogućiti bolje uvjete rada i poštene honorare, prostor za eksperiment i afirmaciju mladih autora_ica. Mnoge udruge i umjetničke organizacije sustavno rade na tome kroz edukaciju umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca o njihovim pravima, područjima borbe i mogućnostima plasmana na tržište, kroz informiranje o javnim pozivima za financiranje ili razvoj programa. Mnogi osnivaju vlastite umjetničke organizacije jer im omogućuju veću autonomiju, ali se brzo suoče s problemom fragmentacije nezavisne scene. Čak i kad dođe do povećanja proračuna za kulturu ili raspisivanja javnih poziva koji uključuju mlade, pojedinačne potpore zbog toga su uglavnom manje. To za sobom povlači nemogućnost realiziranja zamišljenih programa, prilagođavanje programa financijskim mogućnostima ili smanjenju honorara.

Situacija je složena i nema jedinstvenog rješenja, ali se ne smije svesti na individualnu borbu. Prebacivanje odgovornosti na pojedinca uvijek je opasno jer smo suočeni sa sistemskim problemima koje nećemo moći ni pokušati riješiti bez udruživanja i solidarnosti. 

Kontinuirana predaja umjetničkog vodstva mladima omogućila je KUFER-u da opstane i ostane potreban nadolazećim generacijama radnika_ca u kulturi. U kontekstu afirmirane udruge ili umjetničke organizacije, ostati mlad znači ostati svjestan potreba mladih i znati iskoristiti svoju poziciju na isti način na koji su je iskoristile KUFER-ove osnivačice, otvarajući prostor drugima. Osim što je obljetnička, za umjetničko vodstvo KUFER-a ova godina je i tranzitna. Dramaturginja Nikolina Rafaj već je zamijenila Penovića, a Brajša također uskoro odlazi. S početkom 2026. godine tako će započeti era šeste generacije umjetničkog vodstva KUFER-a.

Osnovan 2000. godine od strane redateljica Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković, KUFER je u proteklih 25 godina postao značajna platforma za promociju mladih kazališnih umjetnika i razvoj nezavisne kazališne scene u Hrvatskoj.

“25. obljetnica osnutka KUFER-a nije tek trenutak za povratak u prošlost, već i prilika za kritičko sagledavanje puta koji je KUFER prošao, kako bi kroz dijalog i razmjenu iskustava osvijetlili potrebu za postojanjem ovakvih platformi, njihov položaj u širem društveno-kulturnom kontekstu, ali i otvorili prostor za zajedničko promišljanje budućnosti nezavisnih kazališnih inicijativa i organizacija”, poručuju iz organizacije.

Program obilježavanja uključuje: scenska čitanja, okrugle stolove, projekcije video snimki predstava te susrete s autorima, redateljima, dramaturzima, producentima i glumcima koji su tijekom godina oblikovali identitet KUFER-a. Među sudionicima su: Dora Ruždjak, Franka Perković, Miran Kurspahić, Mario Kovač, Anica Tomić, Vedrana Klepica, Helena Petković, Ivan Penović i mnogi drugi.

Program obilježavanja 25 godina KUFER-a rezultat je prve faze istraživanja arhive ove kazališne organizacije u kojoj su analizirani dostupni materijali te provedeni intervjui s osnivačicama, voditeljima i suradnicima iz različitih faza njezina razvoja.

Unutar razgovora naglasak je bio na detektiranju neuralgičnih točaka u razvoju organizacije, mapiranju područja borbe u umjetničkom i produkcijskom smislu, kao i šire u kontekstu razvoja nezavisne scene. Cilj je bio napraviti svojevrstan pregled djelovanja kao i revizije misije i vizije samog KUFER-a od osnutka do danas.

Značajan doprinos dala je Petra Glad kroz svoj diplomski rad o prvih deset godina organizacije, a u istraživanju zajedno s Agatom Juniku i Igorom Ružićem, kao ključne tematske okosnice pojavile su se prostorna, ali i idejna nomadnost kao refleksija nezavisnog djelovanja te hibridne estetike koje odolijevaju jasno odredivim žanrovskim i stilskim formama.

U pripremi je i dokumentarni film koji će koristiti snimke s obilježavanja, kao i bogatu arhivsku građu, ne samo kao retrospektivu, već i kao alat za povećanje vidljivosti nezavisne scene i pokretanje novih KUFER-ovih programa.

Od osnutka do danas KUFER je producirao više od 40 predstava, surađivao s preko 150 umjetnica i umjetnika te je za svoj rad više puta nagrađivan. Nakon osnivačica, umjetničko vodstvo KUFER-a preuzimali su: Petra Glad, Vedrana Klepica, Nina Križan, Ivan Penović i Romana Brajša, od ove godine mu se pridružuje i Nikolina Rafaj. 

“KUFER i nakon 25 godina ostaje prostor otvorenosti, istraživanja, propitivanja i suradnje, mjesto gdje se različite kazališne poetike, generacije i iskustva susreću u želji za stvaranjem”, poručuju organizatori_ce.

Raspored programa potražite službenim stranicama KunstTeatra i KUFER-a.

U predstavi nastupaju Matija Čigir, Pavle Vrkljan i Domagoj Janković. Dobar, loš, mrtav 2: Pakao nastala je prema tekstu Pavla Vrkljana, a riječ je o nastavku prvog dijela predstave KunstTeatra, u kojoj se prati sudbina i posljednji dan života Dubravka Ilića, čovjeka koji nakon smrti završava u Paklu.

U nastavku radnje, nakon što mu je u paklu dodijeljen posao i smještaj, Dubravko pokušava pronaći način kako bi se iz paklene svakodnevice prebacio u Raj. Pakao je prikazan kroz prizmu znanstvene fantastike, političkih binarizama, obiteljskih i radnih stereotipa te sustava vrednovanja ljudi putem anketa.

Predstava se može gledati bez poznavanja prvog dijela.

Informacije o ulaznicama i ostale detalje pronađite ovdje.

Osmo izdanje festivalskog programa čine predstave suvremenog cirkusa i ulični performansi u izvedbi Tricycle Traume, Klauna Zvekana, Triko Cirkus Teatra, Loop cirkusa, Cirkulture i K.U.F.E.R. kolektiva te neformalni edukativni programi. Popratni program sastoji se od partyja elektronske glazbe 7. lipnja, TR(E)PEZARIJA partyja 8. lipnja i sajma gramofonskih ploča 9. lipnja.

Festival organizira udruga K.V.A.R.K., a gotovo sve izvedbe održat će se na Nemčićevom trgu i u dvorištu Galerije K2, osim cirkuske povorke u nedjelju, koja počinje u 18 sati.

Više detalja o programu festivala možete pronaći ovdje.

Cilj projekta je zajedno s prijaviteljima razvijati odabrane koncepte, prezentirati ih stručnoj i široj javnosti u formatu kratke prezentacije uz eventualnu dramaturšku, režijsku ili glumačku podršku, a zatim pojedine od njih producirati u narednim godinama u KUFER-u ili im pomoći da dođu do drugih mogućih producenata na nezavisnoj sceni ili u institucijama. Projektom se želi uspostaviti što neposredniji način komunikacije i rad s mlađim umjetnicama i umjetnicima, mentorirani razvoj njihovih koncepata kroz duži period i potom njihovo predstavljanje ravnateljima kazališta, voditeljima organizacija, redateljima i producentima. Projektom se želi otvoriti prostor za one segmente koji, zbog manjka vremena i financijskih sredstava, najčešće izostaju, a to su temeljita priprema i razrada projekta prije početka same produkcije predstave. Također, KUFER_koncept služit će kao svojevrstan poligon za razmjenu ideju, otvorene rasprave i uspostavljanje mogućih novih suradnji, u kojima će KUFER biti u ulozi producenta ili posrednika prema drugim produkcijskim platformama, ovisno o određenom konceptu.

Pravo prijave svojih koncepata imaju umjetnice i umjetnici s dotad realizirana najviše 2 rada u profesionalnom kontekstu.

Koncepti kao pisane razrade ideja do maksimalno 2 kartice teksta (kartica teksta = 1800 znakova s bjelinama) šalju se uz kratku biografiju prijavitelja na mail produkcija.kufer@gmail.com, uz naznaku “KUFER_koncept” u predmetu maila,. Pravo prijave imaju pojedinci i grupe od više članova. Svi će prijavitelji dobiti pisanu povratnu informaciju najkasnije do 15. kolovoza 2023. Nije potrebno slati cjelovite dramske tekstove, ali je moguće uz koncept poslati ulomak do 5 kartica.

Predstavljanje odabranih koncepata planirano je za početak rujna 2023. godine.

Rok za prijavu je 1. lipanj.

KP: U prošloj godini preuzeli ste upravljanje KUFER-om, udrugom koja je okrenuta stvaralaštvu neafirmiranih autora_ica. Možete li pobliže objasniti kakvu sve podršku kroz svoj rad pružate mladim umjetnicima i umjetnicama?

RB: KUFER, osnovan još 2000. godine, platforma je za nove generacije još neafirmiranih kazališnih umjetnika koji u KUFER-ovoj produkciji često realiziraju svoje prve profesionalne radove nakon studija. KUFER-ov fokus je na mlađoj generaciji autora koje onda povezuje s drugim umjetnicima te im pruža produkcijsku podršku za realizaciju njihovih prvih radova, uz tzv. “pravo na pogrešku”, odnosno mogućnost da kroz svoje projekte uče i na vlastitim pogreškama te, unatoč njima, realiziraju svoje prve predstave. KUFER-ov program čine produkcija i distribucija kazališnih predstava, edukativni program radionica KUFERedu te Mala noćna čitanja.

KUFER producira do dva nova projekta godišnje, obično u suradnji s partnerskim organizacijama, a Ivan Penović i ja smo četvrta generacija voditelja, nakon što su nam prošle godine organizaciju prepustile Nina Križan i Vedrana Klepica. Baš uoči odluke o zabrani okupljanja trebali smo premijerno izaći s predstavom Memorija (svijeta) je puna Nikoline Rafaj na kojoj je radilo 15-ak umjetnika iz tzv. “treće skupine” samostalnih umjetnika koja je trenutno najugroženija. Ta je skupina preko noći ostala bez mogućnosti rada i ikakvih prihoda, a većinom ju čine mlađi umjetnici koji još nisu stekli status pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Samostalni umjetnici te kategorije inače su najčešći KUFER-ovi suradnici.

KP: Mala noćna čitanja KUFER-ov je program koji je otvorio važan prostor za mlade dramske glasove, a posljednje su izdanje doživjela prije početka vašeg mandata u organizaciji. Kako se ovogodišnji koncept promijenio u odnosu na prethodna izdanja Malih noćnih čitanja, a kako s obzirom na trenutne izvanredne okolnosti? 

RB: Mala noćna čitanja posljednjih se godina bore s opstankom uslijed neadekvatnog financiranja. Za ovu smo godinu imali u planu drukčiji pristup, ali smo zbog ograničenog financiranja i koronakrize morali ponovno preoblikovati format. Iz solidarnosti odlučili smo u realizaciju čitanja uključiti samostalne umjetnike koji nisu zaposleni u javnim kazalištima, a kojima je egzistencija trenutno posebno ugrožena.

IP: Ionako smo planirali kompletnu promjenu formata Malih noćnih čitanja, u vidu razvoja cjelogodišnjeg dramaturškog laboratorija. Na nesreću, ova situacija ne dopušta projekt takvog opsega, a nismo ni dobili dovoljno financija za takvo reformatiranje. Ipak, program u ovom trenutku ispunjava svoju prvobitnu svrhu na prilagođen način, a to je afirmiriranje i pružanje vidljivosti dramskim tekstovima novih autora na sceni. Prema tome, zadržali smo se na modificiranoj verziji koncertnog čitanja, što je čest pretkorak u postavljanju novog dramskog teksta.

KP: Svoju će online premijeru u sklopu Malih noćnih čitanja doživjeti drama Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića. Zbog čega ste se odlučili za taj tekst? 

IP: Kvaliteta teksta, u narativnom i dramaturškom smislu, ipak je presudna. Ovaj tekst ima zanimljiv strukturalni obrat u prividnoj formi monodrame, a pritom koristi pitak jezik, bez viškova, bez ustezanja prema iskazu struje misli, bez potrebe da se udalji od razine svakodnevnog govora. Espi Tomičić u posljednje vrijeme svojim tekstovima sve više grabi pozornost, i to potpuno opravdano. Ohrabrujuće je čitati tako iskren autobiografski iskaz i izazov je baviti se njime. Još je bolje to što iz njega vrišti potencijal koji pisac posjeduje.

Iz perspektive kulturnih politika, različite izvedbene umjetnosti u Zagrebu i Hrvatskoj razlikuju se prije svega po stupnju institucionalizacije. U kazalištu postoji sustav javnih ustanova kao i nezavisna tj. izvaninstitucionalna produkcija, dok se u suvremenom plesu i performansu gotovo  sav umjetnički rad odvija u okvirima i uvjetima nezavisne scene. U natječajima za javne potrebe u kulturi koji su (kako na državnoj, tako i na lokalnim razinama) za nezavisnu scenu ključan i neizostavan izvor financiranja, izvedbene umjetnosti nalazimo raspršene u trima kategorijama. To su profesionalna kazališta, suvremeni ples i pokret te inovativne umjetničke i kulturne prakse, kojima se jednostavno obuhvaća sve što se ne uklapa u prve dvije kategorije. Svaka od ovih kategorija ima određene unutarnje specifičnosti i vlastito službeno tijelo koje odlučuje o raspodjeli sredstava, no vrlo upadljiva zajednička značajka im je nepovoljan tretman manjih i novijih aktera. Iako novonastale organizacije i one manjih kapaciteta ne podrazumijevaju nužno mlade umjetnike, oni su u njima svakako zastupljeniji nego u većim organizacijama i udrugama, a pogotovo institucijama. Mladi se umjetnici u postojećim financijskim okvirima generalno nalaze u nepovoljnijem položaju od ostalih te ćemo se stoga u ovom tekstu fokusirati na njihove specifične probleme i potrebe. 

Sustav financiranja javnih potreba u kulturi zamišljen je tako da se državna i lokalne razine nadopunjuju, zbog čega projekti u startu moraju računati na manje novaca iz pojedinačnog izvora, dok je financiranje čitavog kulturnog sektora kontinuirano u padu. Unatoč tomu, javne ustanove uvijek mogu računati na podršku iz državnog proračuna, dok je na nezavisnoj sceni situacija bitno nesigurnija. Ipak, i ovdje udruge koje imaju dugogodišnji kontinuitet djelovanja i uspješno su se etablirale u načelu mogu računati da će njihovi projekti biti podržani. Na samom dnu ovog hranidbenog lanca nalazimo manje, neafirmirane udruge i umjetnike za koje dodjela potpora izgleda potpuno neizvjesno. Drugim riječima, na kontinuitet priljeva sredstava nitko u okviru nezavisne scene ne može računati, ali ova se sistemska boljka posebno prelama na leđima manjih i novijih aktera, odnosno umjetnika i organizacija koji se nisu još uspjeli profilirati u okvirima financijske održivosti. Pritom ne postoje mehanizmi koji bi im pomogli u uspostavi kontinuiteta, a kontinuitet se pokazuje kao preduvjet za barem minimalnu sigurnost financiranja. 

U Smjernicama koje Vijeća slijede pri dodjeli potpora, nailazimo na slično formulirana Načela poticanja mladih umjetnika, bilo plesnih ili dramskih. U oba slučaja izrijekom se naglašava kako je potrebno poticati “pozitivno okruženje za prihvaćanje” mladih umjetnika, “budućih nositelja razvoja” pojedine umjetnosti. Stoga projekte mladih valja posebno vrednovati, “uz njihovo istodobno poticanje manjim sredstvima na samostalno djelovanje i razvoj vlastitih organizacijskih kapaciteta, kao i uključivanje u mogućnosti sufinanciranja iz različitih drugih, domaćih inozemnih izvora”. Niži se iznosi, dakle, prikazuju kao odličan poticaj i stimulacija. S obzirom na trenutno (a i dugotrajno) stanje gdje ionako svo financiranje kulture funkcionira tako da se dodjeljuju ponekad i višestruko manja sredstva od traženih, a zatražena su sredstva gotovo uvijek niža od zaista potrebnih, takva formulacija zvuči krajnje ironično. Za mišljenje o ovakvoj praksi financiranja nezavisne scene u izvedbenim umjetnostima upitali smo nekolicinu “budućih nositelja razvoja” kako se snalaze u tako “poticajnom okruženju”, pri čemu ćemo pokušati sagledati i specifičnosti pojedinih umjetničkih područja – suvremenog plesa, performansa i kazališta. Svi su naši sugovornici nedavno završili ili završavaju umjetničko obrazovanje i djeluju u više od jednog navedenog umjetničkog područja.

Nesrazmjer između afirmiranih i neafirmiranih najmanje je vidljiv u financiranju suvremenog plesa jer u tom području naprosto svi dobivaju iznimno niske poticaje, što šalje jasnu i žalosnu poruku mladim umjetnicama i umjetnicima kako ni uz dugogodišnji vrijedan umjetnički rad perspektiva neće značajno svjetlija od trenutnog stanja. Jedina su iznimka krupniji akteri poput ZPC-a i ZPA, no usporedimo li financijsku podršku koja im se dodjeljuje s iznosima podrške javnim dramskim kazalištima, jasno je kako je ples uvelike najslabija izvedbena karika, kako iz gledišta Ministarstva, tako i (pogotovo) Grada Zagreba. “Za razliku od kazališta, situacija s plesom je uvijek nezavisna, s iznimkom ZPC-a, ali i tamo vladaju uvjeti nezavisne produkcije”, komentirala je za Kulturpunkt dramaturginja Nina Gojić. “S plesom se dogodio korak unatrag. Išlo se prema institucionalizaciji, pa je taj proces prekinut. Porazno je da je jedini prostor namjenski građen i opremljen za ples pripojen gradskom kazalištu, što znači kako nema garancije da će za ples i ostati. Preostali dostupni prostori su vrijedni, ali nedovoljni.” Primjerice, moguće je dobiti besplatan prostor putem za trenutne izvedbene uvjete iznimno važnog projekta Pogonator, no to pokriva samo dvadeset termina (uključujući i izvedbe), a uvjeti nisu idealni za ples, što u pravilu znači kako je i dalje potrebno pronaći drugi prostor za pripremu izvedbe.

“U plesu postoji tradicija solidarnosti i udruživanja upravo po pitanju dostupnosti prostornih resursa, počevši od Ekscene početkom dvijetisućitih do Antisezone danas“, napominje Gojić. Ovakve su inicijative ključne za opstanak i razvoj suvremenog plesa u Zagrebu, ali same po sebi nisu dostatne, odnosno mogle bi takve biti kada bi se radilo o nadopunama, a ne glavnom resursu. Osim toga, Gojić smatra kako je već iz same strukture prijave projekata na javnim potrebama jasno da sustav preferira veličinu i značaj aktera nauštrb sadržaja prijave, odnosno koncepcije samih projekata. “Prijavnice su toliko jednostavne da je evidentno kako je bitnije tko će produkcijski poduprijeti prijavu od toga što ona sadrži. Problem je u tomu što kontinuirano pristajemo na niske iznose, rušimo si cijenu rada i šaljemo financijerima poruku da je rad u takvim uvjetima moguć. S druge strane, fascinantno je da se toliko toga uspije proizvesti”, istaknula je, povezavši takvu praksu sa širim (kulturno)političkim tendencijama. “Kao i drugdje u društvu, oduzima se onima koji već imaju najmanje i očekuje se da se prilagode većini. Tendencija udara na manje i slabije nije specifična samo za kulturu, ona je s desnim zaokretom sve vidljivija na svim razinama društva. Očekivanje je da se radi po pravilima dominantne, većinske kulture.” 

Vizualni umjetnik Marko Gutić Mižimakov, čija praksa ulazi u područje performansa kao i suvremenog plesa, posebno je istaknuo problematiku izvedbi koje se teže svrstavaju u krute žanrovske kategorije koje slijedi i logika raspodjele sredstava: “Potrebno je više institucija, kao i diverzifikacija i polifonija resursa. ZPC ne bi trebao biti jedino mjesto za ples, jer ne uklapaju se sve suvremenoplesne izvedbe u taj tip prostora. Ne žele svi plesni umjetnici scenu u obliku crne kutije i plesni podij, iako u gradu svakako nedostaje i još takvih, klasičnije organiziranih izvedbenih prostora.” S druge strane, mnoge galerije također nisu naklonjene performansu, a položaj performansa posebno je nepovoljan i s obzirom na produkcijski aspekt. Naime, mnogi umjetnici performansa izlaze s Akademije likovnih, a ne dramske umjetnosti te zbog toga nisu umreženi s producentima, pa produkcija performansa praktički ne postoji (iako, valja napomenuti, producentica i producenata je u izvedbenim umjetnostima generalno jako malo, a plesna produkcija također jedva da postoji).

Iz perspektive javnih donatora, izvedbe koje su u većoj mjeri vezane uz novomedijski kontekst mogu konkurirati jedino u maglovitoj kategoriji Inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi; čak ni kad su bliske suvremenom plesu ili vizualnim umjetnostima, one evidentno ne zadovoljavaju format plesne predstave ili izložbe koji nalažu prijavnice za te sektore. A što se tiče programa inovativnih umjetničkih praksi, možda bi bilo najbolje pustiti brojke da govore same za sebe.  U 2007. godini, kada je financiranje ove kategorije počelo pod tadašnjim nazivom Nove medijske kulture, ukupni je iznos bio 5 427 000 kn za 108 odobrenih programa. Za usporedbu, u 2019. je iznos 4 802 000 kn, pri čemu se ta podrška dijeli na čak 202 prijavitelja. Čak i ako zanemarimo inflaciju i oporezivanje autorskih ugovora koje se u međuvremenu izmijenilo, dodatno udarajući na egzistenciju mnogih radnica i radnika u kulturi, ovakvo smanjenje u odnosu na rastuću potražnju (a, svemu unatoč, i proizvodnju) pokazuje sasvim dovoljno. 

Ogroman problem zajednički svim oblicima izvedbene umjetnosti jest činjenica da se iz javnih potreba financiraju samo premijerne izvedbe, odnosno dodijeljeni iznosi ne odnose se na njihovo repriziranje. U okvirima nezavisne scene većina udruga nema vlastiti prostor za izvedbe. S obzirom na nedostatnu prostornu infrastrukturu, veliku potražnju za rijetkim dostupnim prostorima koja za sobom povlači čitavu problematiku dodjele termina u njima, kao i visoke cijene najma prostora, ovo u praksi nerijetko rezultira time da se izvedba u koju su uloženi mjeseci pripreme i napornog rada održi tek nekoliko puta. A o honorarima, odnosno količini neplaćenog rada da ni ne govorimo.

Iako se svi slažu da je u kazalištu ipak malo bolje, ponajviše zbog jače institucionalizacije dramskog dijela izvedbenog kulturnog polja, čim se izmjestimo na nezavisnu scenu, a onda i među mlađe umjetnike, postaje jasno kako su problemi itekako brojni i prisutni. KUFER je kazališna družina koja je od svog osnivanja programski usmjerena upravo afirmaciji mladih dramskih umjetnica i umjetnika u okviru nezavisne scene, o čemu najbolje svjedoči podatak da se unutar organizacije koja postoji već gotovo dva desetljeća kontinuirano njeguje praksa prepuštanja vodstva nad udrugom mlađim kolegicama i kolegama. U posljednjoj ovakvoj izmjeni vodstva, KUFER su prošle jeseni preuzeli dramaturg Ivan Penović i producentica Romana Brajša koja je za Kulturpunkt komentirala problem financijskog tretmana novih aktera u kulturi. “Neizvjesnost je generalno problem kulturne politike kod nas zato što je nemoguće planirati bilo što unaprijed. Zapravo se planira na period od devet mjeseci, čak ne ni na godinu dana. Drugi problem je u tomu što novci dolaze kasno i zbog toga imamo jesensku hiperprodukciju premijernih naslova. Na taj način ovakvo financiranje utječe na izgled cjelokupne scene. Za nove, tek nastale umjetničke organizacije, osim koprodukcijskog modela koji može eventualno donijeti nešto veći budžet i nešto veću vidljivost, bilo bi nužno postojanje fonda koji bi bio namijenjen samo njima, na primjer za organizacije koje postoje unazad tri ili pet godina, gdje im ne bi konkurirale puno veće organizacije s puno dužim stažem, brojem ostvarenih projekata, brojem zaposlenih (ili uopće zaposlenih) i sl., ali bi na tom fondu mogle dobiti neke ozbiljnije iznose od barem nekoliko desetaka tisuća kuna s kojim bi možda i uspjele producirati svoje projekte unutar koliko-toliko profesionalnih uvjeta.”

U KUFER-u su otužnom stanju nedostatka i nedostupnosti izvedbenih prostora odlučili doskočiti stvaranjem vlastitog prostora u suradnji s kazališnom družinom Punctum i KunstTeatrom (kojeg uz Brajšu čine i glumac Domagoj Janković i redatelj Ivan Planinić). Zajedno su vlastitim, privatnim sredstvima elementarno uredili prostor bivše teretane i opremili ga za izvedbene potrebe pa je tako na Trešnjevci krenulo s radom kazalište koje predstavlja jedan od rijetkih svijetlih primjera nove lokacije za izvedbenu umjetnost u Zagrebu. Iako planiraju prostor učiniti dostupnim i otvorenim zainteresiranim mladim umjetnicima, Brajša je istaknula sljedeće: “Programski smo apsolutno dio nezavisne scene, ali ne možemo i ne bismo trebali biti nadomjestak za javno kazalište koje nudi resurse nezavisnoj sceni kao što je Teatar &TD. Dugoročni cilj s Kunstom je postići održivost (ne profitabilnost, jer je to s ovakvim projektima i  kapacitetom mjesta nemoguće) te suradnju sa sličnim manjim organizacijama prije svega u izvedbenim umjetnostima, ali i šire. Naša misija i vizija jest razvoj mladih, prije svega dramskih, autora.”

Jedan od pokazatelja tromosti sustava svakako je i nemar usmjeren mladim dramskim spisateljicama i piscima, a ogledni primjer tog tretmana jest postepeno financijsko iscrpljivanje, a od ove godine i potpuno dokinuće sredstava KUFER-ovu programu Malih noćnih čitanja koji je jedini služio upravo tome da omogući prezentaciju tekstova mladih dramatičara izvan zidova Akademije. Tu problematiku komentirala je jedna od KUFER-ovih i Kunstovih suradnica, Ivana Vuković. Ova dramatičarka jedna je od ovogodišnjih dobitnica Nagrade za dramsko djelo Marin Držić koja bi trebala služiti kao svojevrsna kompenzacija  problema slabe propusnosti institucija prema novom dramskom pismu, budući da se Ministarstvo obvezuje sufinancirati inscenaciju nagrađenih tekstova, no ni to se uljuljkano tromoj javnokazališnoj mašineriji ne pokazuje kao dovoljan poticaj. Zbog toga i Vuković KunstTeatar vidi kao trenutno jedini mladim dramskim piscima uistinu otvoren prostor u Zagrebu. “Iz perspektive dramskog pisma, suludo je što se na natječajima za javne potrebe u kulturi ne traži prilaganje teksta ako se radi o praizvedbi i da se uopće ne vodi računa o tomu koji se tekst predlaže. Osim toga, ne uzimaju se u obzir ni produkcijske potrebe pa npr. projekti koji traže više glumaca i složenu scenografiju dobiju jednako, ili manje novaca od projekata s praznom scenom i manje glumaca. Čini mi se kako su svi prihvatili da se radi o lutriji i da je dodjela iznosa proizvoljna.”

Uz nepostojanje kontinuirane valorizacije rada u kulturi, odnosno činjenica da potporu dodjeljuju tijela (vijeća i povjerenstva) koja nisu u direktnom doticaju s onime što se i kako radi, netransparentnost odlučivanja još je jedan posebno frustrirajuć segment financiranja kulture. U tom smislu jedini je pozitivniji primjer Zaklada Kultura Nova, koja ima jasan sustav bodovanja i nudi  povratne informacije udrugama koje se prijavljuju za potpore. 

Kao što smo vidjeli na primjeru plesne scene, tako i u slučaju Kunsta, udruživanje, solidarnost i međusobna podrška pokazale su se kao jedini način opstanka u nezavisnim okvirima. Međutim, kao što je već više puta istaknuto u ovom tekstu – gerilska rješenja nisu dostatna rješenja i ne mogu nadomjestiti prijeko potrebnu javno financiranu i dostupnu infrastrukturu bez koje ni organizacije koje uspješno provode svoje projekte i aktivnosti ne mogu osigurati ni najosnovniju egzistenciju. Golema količina neplaćenog rada koji se ulaže u sve faze djelovanja na nezavisnoj sceni – od osmišljavanja projekata do njihove realizacije – dodatno se podebljava administrativnim poslovima koje manji akteri u pravilu također sami odrađuju, za razliku od uhodanijih udruga koje obično barem imaju zaposlenike koji se bave projektnom administracijom. 

Možemo zasad zaključiti kako u stvaralaštvu mladih autorica i autora, nezavisna, izvaninstitucionalna kultura ima neizostavnu ulogu, kao što i mladi imaju ključnu ulogu u nezavisnoj kulturi. Tretman državnih i lokalnih tijela nadležnih za financiranje kulture, odnosno opetovano odlučivanje o smanjenju potpora, kao i netransparentnost odlučivanja o dodjeli sredstava, neminovno vodi čitav ovaj sektor u kolaps. Bilo da je nezavisno djelovanje programski, osobni, politički ili umjetnički izbor, bilo da je korak do afirmacije i daljnjeg (bolje plaćenog, ili uopće plaćenog) rada u institucionalnom sektoru, ono ne bi smjelo biti svedeno na mrvice od ostataka koji su pali sa stola državnog proračuna.

Prvi KUFER privukao je velik broj posjetitelja, posebice djece i mladih, koji su na gradskim ulicama mogli uživati u zabavnim predstavama, žonglerskim radionicama i ostalim aktivnostima, a ove godine organizatori donose još bogatijji program u kojem se, kako kažu, zasigurno može pronaći ponešto za svakoga, od najmlađih do nešto starijih, ali duhom mladih.

Izvođači predstave su plesačice Koraljka Begović, Sintija Kučić i Martina Terzić te klavirist Branko Nikolić i saksofonist Marko Rušnov. Rapsodija za tri glave, šest stopala i deset ruku nastala je inspirirana željom za istraživanjem različitih zvukovnih kvaliteta te vrsta kretanja koje se javljaju kao reakcije na zvuk. Svaki izvođač u predstavi istražuje svoj način na koji doživljava pokret i zvuk te ih sukladno odabranom načinu utjelovljuje i interpretira. Upravo ta raznolikost u izvedbi svakog izvođača omogućila je stvaranje bogatog glazbeno- plesnog materijala.

Koreografkinja Nastasja Štefanić dobitnica je brojnih nagrada i stipendija među kojima su i Dekanova nagrada Akademije dramske umjetnosti za izvedbu u predstavi Hunting family 2 u koreografiji Francesca Scavette te pojedinačna Rektorova nagrada za koreografiju Cadenza per 6. Nastasja je i dobitnica umjetničke rezidencije u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu gdje je u kolovozu 2016. godine zajedno sa skupinom umjetnika započela rad na projektu Rapsodija za tri glave, šest stopala i deset ruku.

Reprizna izvedba Rapsodije za tri glave, šest stopala i deset ruku predviđena je za subotu, 11. ožujka u 20 sati.