U fokusu izvješća su osjetne posljedice koje je izazvala promjena političkog krajolika u Europi prilikom jačanja i dolaska na vlast krajnje desnih političkih stranaka. Jedna od njih je to da se državne vlasti naveliko koriste već postojećim ali i novim zakonima koji su usmjereni na ograničavanje rada organizacija civilnog društva, društvenih pokreta i solidarnosti, a sve pod egidom očuvanja javnog reda i mira, nacionalne suverenosti i sigurnosti.

Tako na širem prostoru Europe pravo na prosvjed i mirno okupljanje građana_ki postaje sve ograničenije, pri čemu se na udaru posebice nalaze prosvjedne akcije i inicijative posvećene ekološkim pitanjima i izražavanju potpore palestinskom narodu u jeku izraelske agresije. Osim legislativa koje propisuju drakonske kazne za prekršitelje, u zemljama poput Francuske, Njemačke, Nizozemske i Italije tijekom 2024. godine prosvjedi su bivali i potpuno zabranjivani, a prijavljivala se i prekomjerna policijska uporaba sile kao i pritvaranje, zastrašivanje i nadzor aktivista.

Uz ograničenja individualnih građanskih sloboda, u izvješću se naglašava i sužavanje raspona djelovanja organizacija civilnog društva, koje se diljem kontinenta suočavaju sa sustavnim preprekama u radu, gubicima financijske potpore, defamacijom i učestalim SLAPP tužbama. Zagovarački rad civilnog društva sve se češće proziva neprimjerenim “lobiranjem”, čime ga se izjednačava s korporativnim lobiranjem, a sveprisutne su i tvrdnje o tome kako civilno društvo zapravo posreduje štetne “vanjske utjecaje”. I to sve ne bi li se u pitanje dovela opravdanost javnog financiranja organizacija civilnog društva.

Angažiranost civilnog društva u bitnijim društvenim pitanjima, navodi se u izvješću, također se sustavno osujećuje uskraćivanjem prava na pristup informacijama, svođenjem javnih savjetovanja na simboličku gestu i isključivanjem civilnog društva iz dijaloga s vladajućima. Posebno se naglašava ranjivost organizacija civilnog društva kada je riječ o kriminalizaciji solidarnosti, pri čemu se pomaganje ljudima u pokretu često svodi na krijumčarenje i trgovinu ljudima.

Sve u svemu, iako su u ovom kratkom pregledu samo opširno navedeni neki od zaključaka izvješća, teško je oteti se dojmu da u paneuropskom prostoru vlada gotovo distopijska atmosfera. A kao što pokazuje izvješće koje je sastavila zagrebačka Kuća ljudskih prava, situacija u lokalnom kontekstu ne odstupa od gore navedenoga. Prostor za građansko djelovanje u Republici Hrvatskoj tako se ocjenjuje suženim, a bitnim faktorom smatraju se promjene u političkom krajoliku nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora.

Ističe se da je veća parlamentarna zastupljenost krajnje desnih opcija nepovoljno djelovala na građanske slobode i da se uobičajeni kritički ton što se civilnog društva tiče još dodatno pooštrio. Pravo na prosvjed smatra se ograničenim, a SLAPP tužbe i dalje su represivna mjera s kojom se suočavaju novinari_ke, organizacije civilnog društva i aktivisti_kinje. Javna savjetovanja oko nacrta zakona i prijedloga politika i dalje djeluju kao puka formalnost i često se odvijaju pri kraju procesa donošenja odluka, što uvelike priječi bilo kakav smislen dijalog svih dionika_ca društva.

Financiranje civilnog društva i dalje je obilježeno problemima, uz ograničena sredstva za zagovarački i istraživački rad na javnim politikama, ali i općeniti nedostatak javnih natječaja na nacionalnoj razini, kao i nedovoljno transparentno financiranje zagovaračkih aktivnosti i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Usto, navodi se kako su financijski najugroženije upravo one organizacije civilnog društva koje se bave ključnim socijalnim i političkim pitanjima i pravima ugroženih i manjinskih skupina.

Podcrtava se i to da Hrvatska već devet godina nema temeljnu strategiju za civilno društvo, ali i da Vladin Savjet za razvoj civilnog društva već godinama ne funkcionira. A potpuno je disfunkcionalan i Vladin Savjet za ljudska prava, što bi u kontekstu zemlje koja već godinama provodi antimigrantske politike Europske unije u najmanju ruku trebalo izazivati strepnju.

Uz sve navedeno, bitno je napomenuti kako se unatoč sve lošijem statusu građanskih sloboda i demokratskih vrijednosti u Europi civilno društvo pokazalo iznimno otpornim i sposobnim organizirati se radi njihova očuvanja. A dok svijet polagano no sigurno vrluda prema dodatnoj autoritarnosti i despotizmu, takav će angažman biti prijeko potreban.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Nastala iz serije radionica s ljudima s migrantskim iskustvom koje je POKAZ organizirao u sklopu projekta ACTivate Your Story, predstava se bavi birokratskim i institucionalnim nasiljem u današnjoj Hrvatskoj.

Nakon predstave gledatelji su pozvani da ostanu sudjelovati u razgovoru kroz koji će biti predstavljeni inovativni pristupi organiziranja zajednice razvijeni pod okriljem platforme Community Organising for All (COFA) te primjere takvih pristupa u praksi.

Predstava i razgovor dio su Laboratorija za otpornost zajednice, trodnevnog događanja posvećenog istraživanju, aktivizmu i kreiranju politika povezanih s migracijama koje okuplja izbjegličke i migrantske zajednice, istraživače, donositelje politika i praktičare koji rade na izgradnji zajednica kako bi zajedno promišljali kolektivne odgovore na pitanja migracija i integracije.

Ulaz je besplatan, a više informacija potražite ovdje.

Za potrebe istraživanja kreiran je online anketni upitnik s ukupno 45 pitanja otvorenog i zatvorenog tipa. Prikupljanje podataka trajalo je u razdoblju od 20. ožujka do 2. svibnja 2023. godine, a anketu je ispunilo 70 organizacija civilnog društva. Samom je upitniku pristupilo 228 ispitanika, no samo ih je 30,7% ispunilo anketu u potpunosti. Posrijedi može biti činjenica da brojne organizacije ne prepoznaju da provode aktivnosti arhiviranja u svrhu očuvanja organizacijskog pamćenja, da im u sklopu upitnika nije dovoljno dobro pojašnjen pojam organizacijskog pamćenja, te da ne smatraju temu očuvanja organizacijskog pamćenja relevantnom za njihov rad.

Reprezentacija

U istraživanju su sudjelovale 64 udruge, 4 saveza udruga i 2 umjetničke organizacije. Najviše je ispitanika iz Grada Zagreba (31,4 %), zatim iz Splitsko-dalmatinske županije (12,9 %), potom iz Dubrovačko-neretvanske (11,4 %), Osječko-baranjske (10 %), Istarske (8,6 %) i Karlovačke županije (7,1 %). Najviše organizacija registrirano je u Zagreba, potom u Dubrovniku, Osijeku, Splitu i Karlovcu.

Najzastupljenije područje djelovanja organizacija je “kultura i umjetnost” (64,3 %), što ne iznenađuje jer se radi o području civilnog društva koje kontinuirano proizvodi građu koja se dokumentira i arhivira, te koje je za razliku od drugih područja djelovanja ima sektorsku Zakladu Kultura nova koja, među ostalim, podržava očuvanje organizacijskog pamćenja. Najzastupljenija područja djelovanja unutar područja “kultura i umjetnost” su interdisciplinarno (37,1 %), vizualne umjetnosti (35,7 %), izvedbene umjetnosti (27,1 %), pa izdavaštvo (22,9 %) i glazba (21,4 %). Više od 25 % ispitanika OCD-ova djeluju u području “obrazovanje, znanost i istraživanje” (25,7 %), potom “demokratska politička kultura” (22,9 %), “ljudska prava” (20 %) te “ostala područja djelovanja” (20 %).

Najveći broj organizacija osnovan je između 2000. i 2009. godine (42,9 %), potom od 2010. do 2019. (25,7 %). Jednak je broj organizacija osnovanih prije 1990. i u desetljeću od 1990. do 1999. (14,3 %) – od organizacija osnovanih u tom ključnom društveno-političkom trenutku za oblikovanje današnjeg civilnog društva u Republici Hrvatskoj (1987-1992), jedna je iz područja kulture i umjetnosti, dvije iz područja zaštite okoliša i prirode te dvije iz područja ljudskih prava i socijalne djelatnosti.

Svega 8 organizacija (10 %) ima više od 100 članova. Najveći broj članova imaju organizacije koje djeluju još od prve polovice 20. stoljeća (1928., 1947. i 1950.) te po jedna organizacija iz područja branitelji i stradalnici (osnovana 2011.), zaštita okoliša (2004.) te plesna umjetnost (2006.) Jedna trećina organizacija nema nijednog zaposlenog, dok svega 8 od 70 organizacija zapošljava više od 10 ljudi. Jedna organizacija zapošljava više od 30, a jedna više od 90 ljudi. Anketiranih 70 organizacija imalo je ukupno u 2022. godini 4585 članova, 2153 volontera i 367 zaposlenih.

U 2022. godini 25 % organizacija ostvarilo je prihode manje od 15 000 EUR, dok je 25 % organizacija ostvarilo prihode veće od 200 000 EUR. Najviše organizacija djeluje u unajmljenom prostoru (47,1 %), a nešto manje od trećine organizacije djeluje u prostoru koji je dobiven na korištenje bez novčane naknade (31,4 %). U najvećem broju slučajeva vlasnik prostora je jedinica lokalne samouprave (45,7 %), dok je na drugom mjestu fizička osoba (24,3 %). Čak 15,7 % organizacija nema stalni prostor za rad.

Arhiviranje

Više od 50 % organizacija prikuplja fotografije, plakate, publikacije koje je izdala organizacija, brošure, videozapise, elektroničke zapise i ostale datoteke, dok 45 % njih čuva zvučne zapise i zbirku izvadaka iz novina i časopisa. 16 organizacija prikuplja osobna svjedočanstva i sličnu građu. Pored građe koja pripada njihovoj organizaciji, dio organizacija u svom arhivskom fondu čuva i građu vezanu uz područje djelovanja organizacije (48,6 %), građu fizičkih osoba (20 %), drugih organizacija (17,1 %), neformalnih građanskih inicijativa i društvenih pokreta (15,7 %) te građu iz ostalih područja djelovanja (11,4 %).

Kod nešto više od 50 % organizacija arhivski fond je podijeljen na više mjesta i ne postoji kao cjelina ili je uglavnom nesređen (nerazvrstan). Kod nešto više od 25 % organizacija dio arhivske građe nepovratno je izgubljen i uništen, dok se u 14,3 % slučajeva arhivski fond organizacije dijelom nalazi u privatnim arhivima osoba te mu se ne može pristupiti.

Na pitanje o tome tko je unutar organizacije zadužen za bavljenje arhivskom građom, 90 % ispitanika odgovorilo je kako se arhivski rad obavlja periodično te da ga obavljaju sami, dok je u samo 4,3 % organizacija angažirana stručna osoba koja se bavi tom građom (3 organizacije). Od vanjskih suradnika, 18,6 % organizacija povremeno se oslanja na volontere, dok se svega jedna organizacija oslanja na pomoć studenata.

U pogledu procjene različitih prepreka u sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje, najveći dio organizacija suočava se s nedostatkom vremena (78,6 %), manjkom ljudskih resursa (74,3 %), nedostatnim financijskim sredstvima (68,6 %). Nadalje, navedene prepreke odnose na neodgovarajuće prostorne preduvjete (58,9 %), nedostatak stručnih znanja (55,7 %), tehničke preduvjete (47,1 %), te odlazak ljudi sa specifičnim znanjima iz organizacije (24,3 %).

Upitnik je sadržavao i pitanje o različitim preprekama u digitalizaciji građe s kojima se susreću organizacije. Dobiveni nalazi u skladu su s rezultatima o problemima i preprekama s kojima se organizacije općenito suočavaju kada je riječ o sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje: manjak vremena (83,6 %), nedostatna financijska sredstva (74,6 %), troškovi održavanja digitalnog arhiva (64,2 %), nedostatak ljudskih resursa (66,7 %).

Više od 50 % organizacija koje su sudjelovale u istraživanju učinile su dio svoje arhivske građe dostupnim za javno korištenje. Nešto manje od trećine organizacija nije javno prezentiralo ili aktiviralo arhivsku građu i trenutno to ne planiraju, dok 21,4 % organizacija to još nije učinilo, ali planiraju. Oko 30 % organizacija organiziralo je izložbu odabrane arhivske građe, oko 25 % objavilo je publikaciju o povijesti djelovanja organizacije, a oko 20 % koristilo građu u obrazovne svrhe.

Financiranje

Od ukupnog broja organizacija, 58,6 % nije koristilo nikakve izvore financiranja za očuvanje organizacijskog pamćenja. Kod 41,4 % organizacija koje jesu koristile izvore financiranja, većinom se radi o sredstvima jedinica lokalne samouprave, dok je na drugom mjestu Zaklada Kultura nova (12,9 %). Manji broj ispitanika naveo je ostale izvore financiranja: Hrvatski audiovizualni centar, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Međunarodno vijeće za arhive te međunarodne zaklade.

Kada je riječ o ministarstvima kao izvoru financiranja, najviše je organizacija (sedam) koristilo sredstva Ministarstva kulture i medija, dok je jedna organizacija koristila sredstva Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Među organizacijama koje su koristile izvore financiranja, najviše je onih koje su ta sredstva upotrijebile u svrhu objave specijalizirane publikacije (24,3 %), potom za sistematizaciju i sređivanje postojeće arhivske građe (12,9 %), opremanje čitaonice, izložbenog prostora i sličnih javnih dokumentacijskih prostora (10 %), digitalizaciju građe (8,6 %), objavu audiovizualnog materijala (8,6 %), stručnu obradu, analizu i interpretaciju građe (7,1 %), istraživanje i prikupljanje arhivske građe (7,1 %).

Prijedlozi mjera i preporuka za donositelje odluka

Upitnik je sadržavao neobavezno pitanje otvorenog tipa o prijedlozima mjera u svrhu poticanja organizacijskog pamćenja. Ukupno su prikupljena 34 odgovora. Analizom dobivenih odgovora izdvojene su dvije temeljne vrste mjera: obrazovne i financijske. Iz dobivenih odgovora vidljiva je potreba za sustavnom podrškom organizacijama civilnog društva u tom području.

“Poticanje razvoja arhiva nezavisne kulture koji nisu dio same organizacije, tj. arhiva koji djeluju neovisno o organizacijama. Ovo predlažemo jer rad na organizacijskom pamćenju unutar organizacije često nadilazi naše kapacitete. Isto tako, u okvirima financiranja u kakvima se nalazimo, slabi su izgledi da će organizacije civilnog društva iz područja nezavisne kulture imati sredstava za kontinuiran i stručan rad na prikupljanju, organizaciji i očuvanju arhivske građe.”

“Smatram da bi bilo dobro nastaviti s inicijativom za zajednički arhiv – kroz dogovor o financiranju takvog tijela / organizacije ili dr. ustrojstvenog oblika (godišnja financijska podrška ili članarina uz naravno, podršku institucionalnog okvira za razvoj CD – Zaklada i Ureda za udruge).”

Na neobavezno pitanje otvorenog tipa o preporukama za donositelje odluka prikupljen je 21 odgovor. Organizacije su istaknule nedostatak u pogledu financijskih sredstava i nedostatak u pogledu organizacijske podrške, što uključuje i potrebu za besplatnim obrazovnim sadržajima u ovom području. Nekoliko je ispitanika istaknulo potrebu za boljom suradnjom s vanjskom službom Državnog arhiva.

“Financijski podržati u većoj mjeri, osigurati sredstva za zapošljavanje osobe da se time bavi. Financirati i mentorske programe kroz koje će se omogućiti kvalitetnije arhiviranje.”

“Vanjska služba pri arhivima trebala bi biti otvorenija za rad s organizacijama civilnog društva. Hrvatsko arhivističko društvo koje je mjesto gdje se stvara popis privatnih imatelja /stvaratelja arhivskog gradiva trebalo bi biti transparentnije i uključiti same organizacije u odlučivanje o tome koje se gradivo kojih organizacija ima smatrati arhivskim.”

“Primarno je da se gradivo OCD-a valorizira kako bi trebalo. S obzirom na postojeće mjere i (ne)aktivnost državnih institucija za brigu o organizacijskom pamćenju neprofitnog sektora, jasno je da one nisu svjesne od kakve važnosti je gradivo koje OCD-i čuvaju iz čega proizlazi i manjak interesa za očuvanje gradiva OCD-a. Jednom kad se prizna važnost navedenog gradiva, možemo pričati o dodatnoj financijskom pomoći i razvoju privatnih arhiva organizacija, no nažalost još smo daleko od toga.”

Zaključno

S obzirom na nedostatak prethodnih istraživanja na temu organizacijskog pamćenja, nalazi izloženi u anketnom izvještaju mogu biti korisni u promišljanju mjera kojima bi se potaknula sustavna podrška organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe. Na temelju provedenog istraživanja može se konstatirati kako je riječ o važnom, ali zanemarenom području djelovanja. Jednako tako, radi se o području kojim se sve organizacije civilnog društva bave, barem na razini prikupljanja materijalnih dokaza za izvještaje o potrošnji namjenskih sredstava, ne uključujući financijsku administraciju što je zakonska obaveza.

Ključni problem i prepreka s kojom se organizacije suočavaju odnosi se na manjak odnosno nedostatak vremena za sustavnu brigu o organizacijskom pamćenju. Čak 83,6 % organizacija istaknulo je da naprosto nemaju vremena obavljati rad koji nije dio nekog projekta ili nije podržan kroz institucionalne podrške za civilno društvo. Prema iskazima, radi se o sporadičnom, periodičnom radu koji obavljaju sami, uz rijetke prilike angažmana vanjskih stručnjaka i suradnika. Stoga ne čudi da je među preporukama spomenuta i suradnja s vanjskom službom službenih državnih arhiva za koje se smatra da imaju adekvatne ljudske, prostorne i tehničke resurse da surađuju s organizacijama.

Na važnost podrške organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe ukazuju i odgovori 28,6 % organizacija kako postoji interes vanjskih stručnjaka, znanstvenika i istraživača za arhivskom građom koju čuvaju. Gubitak građe, kao i njezina nesređenost i nesistematiziranost, ne predstavlja samo problem organizacijama koje gube važan aspekt vlastite memorije, nego i zainteresiranoj javnosti, stručnjacima i istraživačima koji ostaju zakinuti za nezamjenjive izvore informacija o povijesti djelovanja organiziranog civilnog društva i njegovog utjecaja na razvoj lokalnih zajednica i procese demokratizacije društva.

Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Više o sistemskoj nebrizi za društveno isključene osobe mogli smo početkom veljače saznati na tribini Beskućništvo i mogućnosti stambenog zbrinjavanja, koju je organizirala Udruga Pravo na grad u zagrebačkom Kulturno informativnom centru – KIC. Potaknuti sustavnim zanemarivanjem problema jedne od socijalno najugroženijih skupina, organizatori su na raspravu pozvali socijalnog radnika i izvršnog direktora Hrvatske mreže za beskućnike Zvonka Mlinara, koordinatoricu Kuće ljudskih prava Tinu Đaković te predsjednika Povjerenstva Grada Zagreba za dodjelu stanova u najam Marina Živkovića. Razgovor je moderirao Mauro Sirotnjak iz Prava na grad.

Zvonko Mlinar je ukratko predstavio funkcioniranje Hrvatske mreže za beskućnike, krovne organizacije koja okuplja pružatelje usluga toj društvenoj skupini. Iako je i ranije neformalno djelovala, Mreža je osnovana prije deset godina i trenutno okuplja 18 organizacija, od koji 14 ima prenoćište. Osim zbrinjavanja i pružanja pomoći, organizacija se bavi i zagovaračkim radom, a prisutna je u Splitu, Šibeniku, Rijeci, Zadru, Puli, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku, Dubrovniku i Zagrebu. Unatoč raširenosti Mreže, njihovi kapaciteti su daleko od dostatnih za zbrinjavanje svih kojima je potrebna pomoć. Raspolažu s 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, dok se istovremeno procjenjuje da u Hrvatskoj živi više od 2000 apsolutnih beskućnika – onih koji nemaju krov nad glavom ili borave u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje. Mlinar je napomenuo da usluge udruga nisu dovoljno financirane te da postoji opasnost da će do kraja svibnja trebati zatvoriti sve prostore za dnevni boravak – koji se financiraju projektno – jer Ministarstvo socijalne skrbi još nije objavilo natječaj za dodjelu sredstava. U isto vrijeme, prema procjenama Mreže oko stotinjak ljudi spava na Glavnom kolodvoru i vagonima vlakova.

Uzroci beskućništva dobro su poznati, kao što su to i skupine ljudi koje pogađa, rekao je Mlinar. U prvom je redu riječ o osobama koje su oduvijek socijalno isključene i izolirane od drugih, ili su to zbog životnih razloga u nekom trenutku postale. Tako su posebno ugrožene osobe koje su doživjele raspad obitelji, koje pate od neke ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja, mladi iz alternativne skrbi te žene starije životne dobi. Prema Mlinaru, za neke od osoba – pogotovo one sa psihičkim poteškoćama, koje sačinjavaju značajan dio populacije beskućnika – ne postoje adekvatni kapaciteti u prihvatilištima, već bi im prije svega trebalo pružiti odgovarajuću profesionalnu skrb. No neposredni uzroci beskućništva nisu ograničeni na traumatske doživljaje iz osobnog života, već značajnu ulogu imaju i minimalne socijalne naknade niti približno dostatne za dostojanstven život – drugim riječima, nebriga institucija.

O kapacitetima Grada Zagreba da pomogne u rješavanju stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih pričao je Marin Živković. Napomenuo je da sadašnji uvjeti prema kojima Ured za upravljanje imovinom i stanovanje dodjeljuje stanove nisu pogodni za ljude u beskućništvu. Naime, beskućništvo uopće nije prepoznato kao relevantna kategorija u tom procesu. Trenutno su na snazi dvije Odluke o dodjeli stanova, prva se odnosi na najam stanova, a druga na javni najam stanova. Iako sličnog naziva, ove kategorije pokrivaju različite segmente društva: Odluka o najmu stanova odnosi se na stambeno zbrinjavanje osoba u težim socijalnim okolnostima, dok je druga namijenjena nižoj srednjoj klasi. Međutim, veliki je problem što su u obje odluke glavni kriteriji – to jest, faktori koji donose najviše bodova – život s roditeljima, vrijeme provedeno u podstanarstvu i slično. Dakle, nije riječ o socijalno najpravednijem rješenju.

“Nove Odluke, koje su u pripremi, prepoznaju da se beskućništvo treba bodovati, najveći broj bodova će se dobivati s obzirom na razinu primanja, dok će poseban status imati mladi koji izlaze iz alternativne skrbi jer su prepoznati kao posebno ranjiva skupina. Budući da je proces dodjele stanova dugačak, razvijamo model kojim ćemo stvarati suradnju u upravljanju tim stambenim prostorima, tako da ćemo raspisivati natječaje za udruge, institucije i ustanove koje će se moći prijavljivati za stambeni prostor kako bi nekoga mogli zbrinuti, organizirati zajedničko stanovanje ili nešto treće”, sažeo je Živković planove gradske uprave. Također je napomenuo kako se prestalo s praksom dodjeljivanja stanova zaposlenicima Grada i “zaslužnim građanima”, kao i s praksom prodaje dodijeljenih stanova. Međutim, u prethodnim je desetljećima značajan dio gradskog stambenog fonda završio u privatnim rukama, što je smanjilo manevarski prostor Grada i stvorilo prijeku potrebu za obnovom stambenog fonda u javnom vlasništvu. Živković je stoga zaključio kako je prioritet Grada osigurati pravedan sustav dodjele stanova po socijalnim kriterijima.

Tina Đaković je temi pristupila iz perspektive ljudskih prava – konkretno, kroz perspektivu socioekonomskih prava. Kuća ljudskih prava u svom godišnjem izvještaju Ljudska prava u Hrvatskoj prati promjene politika i zakonskih okvira koja se tiču zdravstvenih usluga, adekvatnost stanovanja, obrazovanja te stanja socijalne zaštite. Socioekonomska prava proizlaze iz UN-ovog Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i  Europske socijalne povelje, koju je RH potpisala, ali čiju revidiranu verziju nikad nije ratificirala, što znatno ograničava dostupne mehanizme za nadzor i osiguranje prava. Država također ne vodi brigu o praćenju socioekonomskih prava. Obveza o dostavi izvješća koju je RH preuzela kao potpisnica UN-ovog pakta ispunjena je tek 2020. godine, i to za izvještaj koji je trebao biti dostavljen 2006. U tom je pogledu Đaković podcrtala da postoji još mnogo prostora za unapređivanje stanja u sferi prava.

Krajem 2021. godine, usvojen je Nacionalni plan za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti u kojem je zacrtan cilj smanjenja stope siromaštva na 15 posto do 2027. godine.  Međutim, Đaković je naglasila da u izradu plana nisu bile uključene organizacije civilnog društva koje se bave pružanjem socijalnih usluga, kao što nisu prepoznate ranjive supine u riziku od siromaštava i beskućništva, a ni inovativni modeli koji bi pomogli u socijalnoj inkluziji. Kao primjer jednog takvog modela, Živković je naveo stambene zajednice. Riječ je o trogodišnjim programima u kojima se korisnicima_ama osiguravaju smještaj,troškovi režija, hrana, kao i svi oblici pomoći potrebni da se izvuku iz izuzetno teške situacije. 

Modeli i rješenja, dakle, postoje, sve ostalo je rezultat političkog odabira.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako je navedeno u priopćenju, na razgovoru je zaključeno kako umjesto da popravlja situaciju u civilnom društvu, Europski socijalni fond – ESF uglavnom ne unaprjeđuje ni civilni sektor ni kvalitetu života građanstva. Prema sadašnjem modelu sredstva su većinom utrošena u projekte s jednokratnim utjecajem. Vanjska evaluacija provedbe ESF-a također pokazala je mnoge poteškoće koje su na kraju negativno utjecale na rad i održivost organizacija civilnoga društva, kao i na kvalitetu i društvene koristi projekata. U evaluaciji je stoga zaključeno kako je cijela komponenta dobrog upravljanja neuspješna. 

Gongov Nikola Buković u svom je izlaganju izdvojio četiri skupine najvažnijih problema utvrđenih analizom: slabo mjerenje uspješnosti financiranih potpora; relevantnost i smislenost dodijeljenih potpora; otkazivanja planiranih natječaja i njihove štetne (nenajavljene) izmjene i velika kašnjenja; poteškoće u procesima praćenja i izvještavanja koje izrazito otežavaju rad korisnicima te ograničavaju razvojni potencijal potpora. Naglasio je kako zbog ovih problema ne možemo pratiti napredak niti vidjeti sistemske promjene u politikama, koje su trebale utjecati na unaprjeđivanje demokracije, društva, mijenjanje javnih politika, borbu protiv korupcije itd. Neki od najvažnijih natječaja za udruge predviđeni u ovom elementu Europskog socijalnog fonda – primjerice, oni koji su trebali jačati udruge za rad na uvođenju građanskog odgoja, borbu protiv korupcije te pružanje besplatne pravne pomoći – nikad nisu, niti će biti raspisani. S obzirom da su neki od njih, poput onog usmjerenog razvoju građanskog odgoja i obrazovanja, pripremani od siječnja 2016. godine, teško je vjerovati da se ne radi o direktnom političkom utjecaju na trošenje sredstava Europskog socijalnog fonda, rekao je Buković te dodao kako je “ova os realno neuspješna i to ne kažu Gong ili druge udruge, nego samo Ministarstvo rada i Europska komisija”.

“Organizacije civilnog društva se trebaju, poučene dosadašnjim iskustvom isključivanja iz društvenih procesa, okrenuti prema zagovaračkim aktivnostima kako bi javnost i državne institucije dobile uvid u društveni utjecaj koji su ostvarile kroz dosadašnje djelovanje”, istaknula je Mira Anić iz Udruge Zvono te članica Odbora za praćenje Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, koji nadzire provedbu ESF-a. Također je napomenula kako je civilni sektor duboko razvodnjen i uništen ovakvim načinom sustava financiranja, ali nisu ESF-ovi jedina metoda da se civilno društvo stavi pod kontrolu. “Potrebne su jasne granice kada civilno društvo može funkcionirati kao pružatelj usluga u službi javne politike, a kada ima dužnost da snažnije utječe na promjenu iste politike ako ona nije u službi demokratizacije, izjednačavanja mogućnosti i temeljnih ljudskih prava”, zaključila je Anić.

Domagoj Šavor iz Klubture podijelio je iskustvo iz perspektive nezavisne kulture: “Zbog nepovoljnih praksi upravljanja Fondom i administrativnog preopterećenja koje su organizacije u nezavisnoj kulturi iskusile, kroz našu analizu je zaključeno da se proteklo programsko i financijsko razdoblje doima nedorečeno, nedovršeno i neiskorišteno u kontekstu potencijala za značajnije promjene položaja organizacija u kulturi u odnosu na ostale aktere u polju kulture”.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje kakva će biti korist od saznanja iz vanjske evaluacije. Ona sadrži 47 preporuka te, kako kaže Buković “mi ne smatramo da je nužno da dobro upravljane podrazumijeva da se sve preporuke prihvate, ali moramo znati koje su javne pozicije i očitovanja o svakom do pojedinih elemenata”. To je posebno relevantno u kontekstu da za tzv. watchdog udruge (organizacije koje nadziru i kritički propituju rad tijela vlasti) nisu predviđena sredstva u novom financijskom razdoblju. Bez kvalitetnog i transparentnog sustava poboljšanja praksi u provedbi EU financiranja, prijeti nam još potraćenih prilika i novaca bačenih u vjetar, koji se mogu koristiti za poboljšanje u našem društvu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krajem travnja Kuća za ljudska prava objavila je svoj ovogodišnji izvještaj Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2021. godinu. Kada bismo trebali opisati rezultate tog pregleda u jednoj riječi, ta riječ bi svakako bila stagnacija. Kako autorski tim navodi, političari i institucije su bezidejni kada je riječ o kreiranju javnih politika kojima bi se olakšalo ostvarivanje ljudskih prava – a to je u posebnoj mjeri očito kada je riječ o socio-ekonomskim pravima. U kontekstu borbe za ljudska prava, problemi siromaštva i životnog standarda su često bili manje vidljivi ili pomalo zanemareni, jer su od devedesetih nadalje u prednji plan stavljana građanska i politička prava. Međutim, ostvarivanje bilo kojeg prava ovisi o tome imamo li zadovoljene osnove životne potrebe, a zabrinjavajuće velik broj građana i građanki to za sebe ipak ne može reći.

Iako je stopa rizika od siromaštva u 2021. stagnirala u odnosu na prethodnu godinu, još uvijek preko petine stanovništva živi u određenoj vrsti siromaštva. Važno je napomenuti kako je stopa rizika od siromaštva jedan od temeljnih statističkih pokazatelja o siromaštvu u Hrvatskoj, ali to ne znači da pruža cjelovitu sliku i da ga nije potrebno kombinirati s drugim pokazateljima, kako smo i ranije pisali na Kulturpunktu. Prema definiciji Državnog zavoda za statistiku, radi se o postotnom udjelu osoba koji imaju raspoloživi dohodak ispod 60 posto medijana dohotka populacije. Primjerice, u 2020. godini to je značilo dohodak od otprilike 35 tisuća kuna za jednočlano kućanstvo i 74 tisuća kuna za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece. Letvica je prema tome postavljena izuzetno nisko, a riječ je o periodu u kojem još nisu bili izraženi efekti inflacije koja je disproporcionalno pogodila najugroženije.

Nedostatak diskursa o socio-ekonomskim pravima u javnom prostoru u KLJP pokušali ispraviti na ovogodišnjoj konferenciji o ljudskim pravim, u sklopu koje je organizirana panel rasprava pod naslovom Socio-ekonomska prava u Hrvatskoj i borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Rasprava je bila bazirana na spomenutom godišnjem izvještaju o ljudskim pravima – konkretno, na poglavlju koje se doticalo prava na adekvatan životni standard. Sudjelovalo je šestero panelistica i panelista koji su, svatko iz vlastite domene, pružili_e generalan uvid u aktualne probleme s ostvarivanjem socio-ekonomskih prava u RH.

Tako je zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula kako je dostupnost socijalnih usluga dodatno otežano zbog posljedica dvaju potresa i pandemije. Primjerice, pandemija je pokazala u kojoj su zapravo mjeri zdravstveni i socijalni sustavi nedostupni osobama slabijeg imovinskog stanja, pogotovo osobama koje žive u ruralnim krajevima. U doba lockdowna i nedostatka javnog prijevoza mnogi su ostali odsječeni od sustava koji nije činio mnogo da se prilagodi najranjivijima.

Ured pravobraniteljice također zaprima mnogo pritužbi koje se odnose na ostvarivanje prava na rad. Prednjačile su zloupotrebe ugovora na određeno, uznemiravanje, rad na crno, neisplata plaća, prekomjerni rad, politička diskriminacija itd. Pojavili su se brojni slučajevi poslodavaca koji od svojih zaposlenika zahtijevaju i očekuju da koriste vlastitu opremu za rad, tj. vrše diskriminaciju na temelju imovinskog stanja. Primjerice, kao uvjet za zaposlenje traže da osoba posjeduje automobil ili informatičku opremu, što je mnogima nepriuštivo. Potonje je posebno došlo do izražaja u pandemijskom kontekstu rada od doma koji zahtijeva računalo i internet. Učestalost takvih incidenata ukazuje na prijeku potrebu reguliranja novih formi rada. Nesigurnost je također prisutna u sektoru platformskog rada, koji broji oko 30 do 40 tisuća ljudi u RH koji nemaju ozbiljniju sistemsku zaštitu.

Kada je riječ o sistemskim problemima, Vlašić je također istaknula kako prošlogodišnja reforma sustava socijalne skrbi nije uključivala širi konsenzus sa svim društvenim dionicima. Kako je istaknuto u priopćenju ureda pučke braniteljice, dosadašnji rad sustava ne utječe dovoljno na reduciranje stope siromaštva, u proračunu su predviđena preniska izdvajanja za sustav, korisnici za usluge poput jednokratnih naknada predugo čekaju, nedostatne naknade koje su trebale poslužiti kao odgovor pandemiji najugroženiji često nisu ostvarili itd. No možda se najznačajniji problem sastoji u tome što usluge nisu jednako dostupne svim građanima – kako geografski, tako i brojnim drugim strukturnim preprekama.

Posebno su ranjivi pripadnici starije populacije. Vlašić je podcrtala kako svaka druga osoba starije dobi koja živi sama u riziku od siromaštva. Veliki se problemi javljaju zbog nedovoljnih kapacitetima u domovima za starije, nedostatkom stručnih kadrova, kao i s problemom zlostavljanja korisnika ustanova. Budući da ne postoje socijalne usluge koje bi im pomagale u svakodnevnom životu nerijetko su prisiljeni sklapati ugovore o doživotnom uzdržavanju kako bi adresirali nepostojanje adekvatnog sustava na individualnoj razini.

Kada je riječ o manjinama, kao posebno ugrožene Vlašić je istaknula pripadnike romske zajednice. Naglasila je kako 92 posto Roma živi u siromaštvu, a polovica u izoliranim i udaljenim naseljima bez struje i vode. Kao što je bio slučaj i s ostalim ranjivim skupinama, i Romi su tijekom pandemije ostali odsječeni od sustava socijalne skrbi. Zbog nedostatka javnog prijevoza, centri za socijalnu skrb postali su nedostupni velikom broju Roma i Romkinja. Preko 60 posto pripadnika romske manjine ni u redovnim okolnostima nije moglo ostvariti socijalne usluge, što su dodatno pojačavali i sistemski apsurdi – primjerice, prema starom zakonu osoba koja prima minimalnu naknadu nije smjela posjedovati osobno vozilo, što u područjima bez javnog prijevoza put do relevantih institucija čini izuzetno teškim. Problem izolacije je dodatno izražen i zbog činjenice da romska naselja često nemaju trgovinu, ljekarnu ili slične pružatelje osnovnih usluga.

Druga sudionica tribine i predstavnica splitske Udruge MoSt, Đordana Barbarić, govorila je o dvadesettrogodišnjem iskustvu rada s ranjivim skupinama poput mladih s problemima u ponašanju, siromašnima i beskućnicima. Istaknula je kako su to višegodišnje iskustvo u borbi za prava marginaliziranih građana_ki uvijek pratile dvije riječi: kriza i reforma. Drugim riječima, sustav socijalne skrbi desetljećima stagnira.

Barbarić je napomenula kako zakonodavni okvir i strategije za borbu protiv siromaštva same po sebi nisu toliko loše, već do velikih problema dolazi uglavnom u njihovoj provedbi. Hrvatska ima poprilično rasprostranjenu mrežu institucija, centara za socijalnu skrb, socijalnih samoposluga, mrežu za beskućnike i niz udruga koje pružaju socijalne usluge. No unatoč prostranoj i disperziranoj mreži događa se da mnogi ne mogu ostvariti svoja socio-ekonomska prava. Barbarić je odgovornost za takvo stanje u prvom redu pronašla u nekoordiniranosti i neujednačenosti socijalne mreže i njezinih praksi.

Primjerice, beskućnici imaju zakonsko pravo na osobnu iskaznicu – koja je, valja istaknuti, nužni uvjet za ostvarivanje bilo kojeg drugog prava i osnovnu interakciju s institucijama, ali i društvom u cjelini. Međutim, postoje veliki problemi s izdavanjem iskaznica, naravno zbog toga što je potrebno istaknuti prebivalište. U zakonu je stoga naglašeno da prebivalište može biti adresa prihvatilišta za beskućnike ili, ako osoba nije u prihvatilištu, adresa matičnog centra za socijalnu skrb. Međutim, Barbarić je podcrtala kako se taj zakon ne čita jednako u Osijeku, Splitu ili Puli. Nerijetki su slučajevi da korisnici ne mogu prijaviti svoje prebivalište na adresu matičnog ureda ili zbog nepoznavanja zakona, ili zbog službenika kojima je nepraktično baviti se kompliciranijom procedurom ili odlaskom na sud.

Problem beskućnika je svojevrsna tabu tema o kojoj se rijetko govori pa njegova kompleksnost ne izlazi na vidjelo. Beskućnici su relativno malobrojna društvena kategorija, ali ona utjelovljuje niz ranjivih skupina. Multidisciplinarni pristup i umrežavanje su stoga nužan uvjet poboljšanja aktualnog stanja. Također je važno raditi i na sprječavanju sistemske proizvodnje beskućnika. Barbarić je istaknula kako upravo institucije koje bi trebale pomagati mladima mogu proizvesti mnogo štete ako se usluge provode stihijski i neplanirano. Na primjer, kada mladi korisnici domova za djecu bez skrbi ili odgojnim ustanovama s navršenih 18 godina izlaze iz sustava, jedina mogućnost koja im preostaje je prijava za jednokratnu naknadu ili beskućništvo. Međutim, početak rješavanja problema ne zahtijeva posebnu kreativnost ili mudrost: beskućnicima treba osigurati mjesto stanovanja. 

“Na jednoj sam konferenciji čula jednostavnu misao. Mi smo stalno govorili kako beskućnicima pružamo psihosocijalnu podršku, kako na terenu i ulici s njima razgovaramo, kako ih obilazimo i slično. I onda je jedan stručnjak rekao da mi ništa ne možemo napraviti u psihosocijalnoj podršci tim ljudima ako im ne osiguramo krov nad glavom. Oni moraju znati gdje će tu noć prenoćiti da biste vi s njim mogli raditi na promjeni njegovih navika, znanja i vještina. Ako oni znaju da taj dan nemaju krov nad glavom ili obrok, ako ne ostvare osnovna socio-ekonomska prava, oni su zapravo izgubljeni u ovom sustavu”, rekla je Barbarić

Djeca koja žive u siromaštvu još su jedna skupina koja često neprimjetno prolazi kroz sustav, a njihove probleme i istraživanje provedeno sa srednjoškolcima predstavila je Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada PFZG-a. Institucije zapravo polaze od premise kako sva djeca imaju zagarantirana prava, što briše činjenicu da svako četvrto dijete živi u siromaštvu i njihova iskustva nisu usporediva s ostalom djecom. Do diskrepancije dolazi već od predškolskog odgoja i obrazovanja, kada siromašna djeca ne ostvaruju pravo na upis u vrtić zbog toga što prednost imaju djeca čiji su roditelji zaposleni. Stoga jednom kad uđu u obrazovni sustav automatski se nalaze u zaostatku.

Na veliku razliku u dostupnosti i kvaliteti socijalnih usluga u ruralnim krajevima i urbanim sredinama upozorili su Valentina Zeljak Božović iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu Zagreb i Nikola Tadić iz Saveza udruga za autizam Hrvatske. Raspravu je zaokružila Tina Đaković, koordinatorica KLJP, upozorivši na nesigurnosti koje u provođenje i pružanje socijalnih usluga uvodi projektno financiranje. U slučaju da se neki projekt prekine, mnoge osobe mogu ostati bez nužne usluge. Problematizirala je i novi Nacionalni plan za borbu protiv siromaštva koji je na snazi od prošle godine, ali ne pokušava ambiciozno pristupiti rješavanju gore pobrojanih problema, niti prepoznaje nove – kao što su energetsko siromaštvo, specifičan položaj izbjeglica, sve veći rast neaktivne populacije mladih itd. Sve u svemu, bez sistemskog restrukturiranja i koordinacije sustava socijalne skrbi i mreže podrške siromaštvo je nemoguće promatrati kao bilo što drugo osim politički i institucionalno proizvedene patnje.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Razgovarale: Ivana Pejić i Dunja Kučinac

U suradnji s Centrom za dokumentiranje nezavisne kulture, s predstavnicama i predstavnicima organizacija civilnog društva koje djeluju od 1990-ih godina naovamo, razgovarali smo o njihovim najvažnijim programima, suradnjama s drugim akterima u polju, s posebnim naglaskom na sektor nezavisne kulture, kao i o kapacitetima za dokumentaciju i digitalizaciju njihovih organizacijskih arhiva. 

Razgovaramo sa Sarom Lalić, programskom voditeljicom Centra za mirovne studije, organizacije koja bilježi dvadeset godina neformalnog obrazovnog programa iz kojeg je nastala.

KP: Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Centar za mirovne studije je počeo svoje djelovanje prvenstveno kroz provedbu obrazovnog programa Mirovni studiji, koji još i danas djeluje. Organizacija se u ovih 20-ak godina razvijala u skladu s našim mogućnostima i viđenjem potreba društva na koje bi ovakva organizacija trebala odgovoriti. CMS je trenutno organiziran kroz tri programa. Jedan je “Azil, integracija i ljudska sigurnost” i to je program po kojem smo, čini mi se, trenutno u javnosti najprepoznatljiviji. Kroz taj program bavimo se pristupom sustavu azila koji je posljednjih godina znatno ograničen, odnosno pružamo besplatnu pravnu pomoć, bavimo se strateškom litigacijom, općenito zagovaramo i upozoravamo javnost na to je li pristup sustavu azila otvoren i na zadovoljavajućoj razini. Isto tako, bavimo se integracijom izbjeglica te općenito stranaca u Hrvatskoj kroz pružanje direktne pomoći, odnosno kroz podršku njima da zaista ostvaruju određena prava koja imaju, što je trenutno otežano time što nam je Ministarstvo unutarnjih poslova onemogućilo pristup prihvatilištima za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini. Integraciju vidimo kao dvosmjeran proces i zato smatramo da treba raditi i s većinskim stanovništvom, a i s onima koji u Hrvatsku dolaze. Zadnjih godina važna nam je tema kriminalizacija solidarnosti i sužavanje prostora za rad organizacija i institucija koje se zalažu za prava izbjeglica, s obzirom na to da su migracije ljudi u Europsku uniju uvelike onemogućene, a istovremeno je kriminalizirana pomoć izbjeglicama i  migrantima. 

Drugi program zove se “Mirovno obrazovanje i afirmacija nenasilja” i to je program koji se uvelike oslanja na ono iz čega je Centar za mirovne studije krenuo 90-ih godina. Taj program uključuje neformalni program obrazovanja Mirovni studiji, naš najdugovječniji i, rekla bih, najvažniji obrazovni program, za koji su prijave upravo otvorene. Najveća vrijednost tog obrazovnog programa je što u njemu sudjeluju odrasle osobe svih dobi koje se kroz njega kontinuirano već godinama osnažuju za aktivizam i kasnije djeluju u raznim drugim inicijativama, organizacijama i to kao volonteri, aktivisti i radnici, ili koriste iskustva stečena programom za rad u svojoj neposrednoj okolini. Općenito, osnaživanje građana za aktivizam i društvenu promjenu glavni je cilj aktivnosti u cijelom ovom programu. Osim toga, ovaj se program u suradnji s drugim organizacijama, pogotovo kroz GOOD inicijativu, bavi i zagovaranjem građanskog odgoja i obrazovanja te edukacijom nastavnika za provedbu građanskog obrazovanja, kao i interkulturnim obrazovanjem, pitanjima globalnog obrazovanja i tako dalje. 

Treći program je “Borba protiv nejednakosti”. U tom programu se bavimo suzbijanjem diskriminacije, odnosno suzbijanjem i borbom protiv govora mržnje i zločina iz mržnje te monitoriranjem i zagovaranjem za kvalitetnije antidiskriminacijske politike. Isto tako, bavimo se i pitanjem socio-ekonomskih prava i socio-ekonomske nejednakosti, što je za CMS možda najnovija tema, odnosno to je pristup i program koji razvijamo u suradnji s drugim organizacijama, inicijativama, akademskom zajednicom i drugima. Socio-ekonomske nejednakosti i nemogućnost pristupa određenim socio-ekonomskim pravima vidimo kao strukturno nasilje koje u današnjem kapitalističkom sustavu sve više ljudi onemogućava u ostvarivanju drugih prava i ostavlja ih nemoćnima da upravljaju svojim životima.

KP: Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem civilno-društvenom polju? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Za nas u CMS-u je pitanje suradnje ključno. Trudimo se otvarati prostor ne samo za našu suradnju s drugima, već i za suradnje različitih organizacija, inicijativa, pojedinaca i slično. Suradnja je po nama temeljna odlika civilnog društva i važno je da suradnja povremeno nadilazi partikularne teme ili interese. Čini mi se da je solidarnost u civilnom društvu u Hrvatskoj na puno većoj razini nego u brojnim drugim zemljama s čijim sam civilnim društvom upoznata, i to nas čini jačima i spremnijima za izazove koji nam se nameću.

Što se tiče CMS-a, u nekim pitanjima kojima se bavimo imamo dugogodišnju suradnju s raznim inicijativama, organizacijama i pojedincima. Članica smo zaista velikog broja međunarodnih i domaćih mreža, ali i brojnih neformalnih inicijativa. Recimo, u Hrvatskoj, mogu spomenuti ovako na prvu da smo kroz godine bili aktivni u Platformi 112, GOOD inicijativi, suosnovali smo Inicijativu Dobrodošli! koja se bavi pitanjima migracija u posljednjih nekoliko godina, bili smo isto tako uključeni u brojne ad hoc inicijative, velike zagovaračke akcije ili kampanje. Da navedem neke primjere – “NATO na referendum” kojim smo 2008. godine tražili da se raspiše referendum o ulasku Hrvatske u NATO, to je bila jedna poprilično široka inicijativa, pa “Ne damo naše autoceste” u kojoj smo sudjelovali 2014. s brojnim organizacijama i sindikatima, što nam je otvorilo mogućnost za neke kasnije suradnje, pa inicijativa “Glasaj protiv” 2013. godine kojom smo poticali birače da na tzv. referendumu o braku glasaju protiv ustavne definicije braka kao zajednice isključivo žene i muškarca… Mislim da su nam te suradnje mnogo donijele. U uvjetima u kojima svi danas radimo nemoguće je samo zagovarati teme koje si zacrtao u strateškom planu ili na organizacijskoj razini odlučio koje je tvoje polje djelovanja. Pitanje suradnje i solidarnosti je zaista ključno. Mislim da smo više puta svi zajedno na sceni vidjeli i koliko smo uspješniji kada određene stvari organiziramo zajedno, i koliko nas te suradnje osnažuju po pitanju razvoja tema pojedinih organizacija, koliko nas osnažuju u kontekstu novih iskustava, novih znanja, novih ljudi s kojima možemo surađivati. Rekla bih da se gotovo sve bitne razvojne stvari događaju u takvim procesima.

KP: Jeste li se i na koji način povezivali s akterima (organizacijama, inicijativama, pojedincima) u polju kulture, pogotovo izvaninstitucionalne, tijekom svog djelovanja? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Jesmo, mnogo smo radili i s raznim organizacijama i inicijativama u nezavisnoj kulturi. Nabrojat ću samo neke od njih. Recentno, imamo suradnju s kustoskim kolektivom WHW, potom s organizacijama u polju kulture sudjelujemo u radu platforme UPGRADE koja provodi kampanju “Zagreb – otvoreni grad” putem koje zagovaramo otvaranje interkulturnog društvenog centra. Provodili smo i projekte i oblikovali neke sadržaje s Restartom, Fade In-om, Hulahopom i Blankom. Upravo smo predali jedan projekt gdje nam je partnerica organizacija Arterarij. Prije desetak godina smo dijelili i prostor s udrugom Domino, odnosno Queer Zagrebom. I to su samo neki od primjera kojih se trenutno mogu sjetiti. Često surađujemo i s umjetnicima iz raznih polja. Također, surađivali smo i s brojnim inicijativama i organizacijama iz polja kulture izvan Hrvatske, na primjer s Centrom za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda. Svaka od tih suradnja nam je donijela nešto novo, različite konkretne prednosti. Mi smo prvenstveno zagovaračka organizacija i mislim da nam suradnje s organizacijama, inicijativama i pojedincima koji djeluju u kulturi daju mogućnost drugačijih pristupa, da zajednički razvijamo komplementarne pristupe određenim problemima i da na drugačiji način možemo pristupati javnosti s temama koje su nam u zagovaračkom smislu bitne.

KP: Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada od početka do danas? 

Sigurno je da su se događale velike promjene u ovih dvadesetak godina. CMS je organizacija koja se od inicijative neformalnog karaktera kroz godine razvila u veliku, etabliranu organizaciju s relativno velikim brojem zaposlenih i za hrvatske prilike relativno velikim budžetom. Te su promjene pratile i promjene u strukturi. Za CMS je važno da se trudimo koliko god je moguće održati neki tip horizontalne strukture, dakle trudimo se da ljudi koji rade u organizaciji i naši članovi imaju mogućnost sudjelovanja u donošenju odluka na raznim razinama. S druge strane, velik broj zaposlenih i teme kojima se bavimo donijele su i potrebu za profesionalizacijom našeg rada, tako da danas imamo i specifične odgovornosti unutar organizacije, kako u programskom, tako i u organizacijskom smislu. Rekla bih da su promjene u strukturi vrlo česta pojava jer pokušavamo da naša organizacijska struktura što je više moguće odgovara potrebama rada, odnosno temama kojima se bavimo, a i potrebama konkretnih ljudi koje određene poslove u organizaciji obavljaju. 

U zadnjih petnaestak godina nekakvih većih diskontinuiteta nije bilo – ljudi jesu odlazili, ali novi su dolazili, a trudimo se kada ljudi odlaze da se prijenosi svih bitnih informacija, kontakata, adekvatno i kvalitetno izvedu. CMS je organizacija u koju dolaze mladi, novi ljudi koji se u organizaciji grade i koji grade organizaciju i njene programe. U tom smislu, odlaskom ljudi koji su u organizaciji dugo stvaraju se određene praznine, ali velikih diskontinuiteta ne bi trebalo biti ako ulažemo u razvoj novih ljudi, a mislim da to radimo dobro, iako, naravno, uvijek možemo više i bolje. 

KP: Je li organizacija sustavno radila na arhivskom i tehničkom sređivanju svoje fizičke i digitalne građe? 

Sva naša građa je uglavnom dostupna i iskoristiva, no nije sva građa sređena u potpunosti, odnosno nije u potpunosti sistematizirana. Razloga za to je više – prvi su selidbe kojih je u zadnjih 15-ak godina bilo nekoliko, a u kojima nam se poremetio dio sustava koji smo imali, drugi razlog je taj što nismo u svim periodima u zadnjih dvadesetak godina imali stručnih i drugih kapaciteta da se građa sredi na adekvatan način, a treći je to da i dalje nemamo dovoljno adekvatnog prostora za čuvanje fizičke građe. 

Većina građe koja je nastala u posljednjih 10, 15 godina je digitalizirana. Počeli smo postavljati sustav, dio onoga što još nije digitalizirano ćemo digitalizirati i time se namjeravamo baviti sljedećih godina. Da citiram Tomislava Karamarka, “i šta smo još rekli, digitalizacija i tako, jel”. Kada smo 2012. obilježavali 15. godišnjicu osnutka organizacije, napravljena je monografija Centra za mirovne studije koju je uredila Petra Jurlina, i tada smo zapravo najznačajnije informacije o organizaciji zapisali i stavili na jedno mjesto. 

Hrvatski državni arhiv nas je kontaktirao prošle godine te smo u suradnji s njima donijeli Pravilnik o zaštiti arhivskog i registraturnog gradiva usklađen sa Zakonom o arhivima i Pravilnikom o izlučivanju arhivskog i registraturnog gradiva. Isto tako, imamo svoj poseban popis građe, koji je pregled glavnih grupa građe koju proizvodimo te je  CMS upisan u registar privatnih imatelja gradiva.

Imali smo i Mirovnu knjižnicu, koja je sada dio knjižnice Kuće ljudskih prava za koju postoji online katalog i koju mogu koristiti i vanjski korisnici. Imamo arhivu svojih naslova, većina je u papirnatom obliku dostupna za posudbu, a velika većina naslova je dostupna i na našoj internetskoj stranici cms.hr. 

Fotografija Bosnian Girl 2 prvo je izvješena na pročelju Historijskog muzeja BiH, a 20. veljače 2018. godine predstavljena je istovremeno u Muzeju savremene umjetnosti u Skopju, te na medijskoj fasadi zagrebačkog MSU-a. U sklopu zagrebačke prezentacije rada, u Kući ljudskih prava održana je otvorena diskusija pod nazivom Transgeneracijski pristup temi suočavanja s prošlošću kroz umjetničku, kustosku i aktivističku praksu u kojoj je Kulenović ispričala svoju perspektivu izvedene akcije i pogled na ukopane nacionalističke pozicije u današnjim balkanskim društvima.

“Rad je nastao kao emotivna reakcija na presudu Mladiću, koja se već dugo skupljala”, kaže Kulenović. “Potraga za ratnim zločincima, a posebno za Mladićem je narativ s kojim sam odrastala. Mladić je postao univerzalni simbol koji je obilježio mene i moju generaciju. Imala sam osjećaj da se tom presudom završava jedan dio mog djetinjstva, moje mladosti”, ističe autorica te dodaje kako se zbog mnoštva kontradiktornih perspektiva mladi u BiH sve manje žele baviti “sjećanjima” na ratnu prošlost. Rad je također direktan odgovor na lokalne nacionalističke ideologije koje nastavljaju kreirati nove forme radikalno nasilne i fašističke političke propagande. Čin pokazivanja srednjeg prsta za Kulenović je svjesna banalizacija jezika i izražavanja te reakcija na banalizaciju fašizma danas, a ova univerzalno prepoznatljiva gesta odgovor je na tu nakaradnu društvenu situaciju. “Prst nije uperen samo Europskoj uniji”, ističe umjetnica, “nego svim lokalnim i regionalnim fašističkim tendencijama, kao i internacionalnoj publici koja se fašizmu vraća kroz migracijske politike”.

Bosnian Girl 2 izravna je reakcija na proslavljeni rad Šejle Kamerić, no on prikazuje puno slojevitiju situaciju bosanske stvarnosti adresirajući temu poslijeratne generacije mladih odraslih u ratu i suočenih s nasilnom i nacionalističkom političkom propagandom. Rad Šejle Kamerić nastao je u nešto drugačijim okolnostima, u vrijeme kad se nije dovoljno govorilo o Srebrenici, kada je za neke to još uvijek bila previše bolna tema, dok su drugi šutjeli negirajući zločine. Rad je nastao u suradnji s fotografom Tarikom Samarahom koji je među prvima imao priliku ući u prostore gdje je bila smještena vojska Kraljevine Nizozemske koja je u sklopu mirovnih snaga UN-a od 1992. do 1995. godine bila odgovorna za sigurnost zaštićene zone Srebrenica. Jedan od grafita koje je Samarah zabilježio (NO TEETH…? A MUSTACHE…? SMEL LIKE SHIT…? BOSNIAN GIRL!) Kamerić je iskoristila za svoj rad, stavivši u pozadinu natpisa svoj lik. Rad još uvijek izaziva kontroverzne reakcije i rasprave “što je bosanska žena”, ali i reflektira spektar nepravdi koje su posebno žene pretrpjele tijekom rata, od najbrutalnijih oblika fizičkog nasilja izazvanih šovinističkim percepcijama nacionalnih prava, do kolonijalnog pristupa međunarodnih institucija.

Kao i Kamerićin Bosnian Girl, rad Smirne Kulenović danas ponovno izaziva različite reakcije. Pokušaj prezentacije rada u Beogradu najbolji je pokazatelj ukopanosti nacionalističkih pozicija. Umjetnica ističe kako su dva mjeseca kontaktirali različite beogradske institucije koje su zahtjeve za objavljivanjem rada ignorirale ili im izravno odgovorile kako se u Srbiji spremaju izbori te da oni moraju ostati neutralni. Na kraju su rad 7. veljače ove godine u beogradskoj ulici Kneza Mihajla izložili aktivisti organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava, no brzo je nestao. Rad također preispituje “novo tijelo bosanske žene”, jer je za razliku od ženstvenog lika Šejle Kamerić, Kulenović prikazana androgino i dječački, što se, kaže umjetnica, pokazalo kao možda najveći problem u njenoj zajednici.

Godinu dana nakon objave rada Bosnian Girl na međunarodnom sudu donesena je prva presuda za genocid, a prošle godine Ratko Mladić nepravomoćno je osuđen za zločine počinjene u Srebrenici. Unatoč presudama, nacionalne politike zaraćenih strana ne dozvoljavaju prihvaćanje krivnje i suočavanje s prošlošću, a odugovlačenje s procesima dodatno je pojačalo nepovjerenje prema međunarodnim institucijama. Na pitanje dolaze li njen i Šejlin rad iz prkosa ili bespomoćnosti, Kulenović odgovara kako prkos proizlazi iz bespomoćnosti koja se kod nje gomilala godinama. Cilj njenog rada zato je potaknuti javnu raspravu o nemogućnosti da se na istinit način suoči s nasilnom prošlošću koja svakodnevno oblikuje živote ljudi, kao i o mogućnosti da se nametnuti ideali lažnog i eksternog “pomirenja” sagledaju kritički.

Kao panelisti sudjelovat će Šime Erlić, pročelnik Upravnog odjela za EU fondove Grada Zadra koji će govoriti o projektima Grada Zadra na području bivše vojarne Stjepana Radića  (Inicijativa “Za kvart”, Centar za mlade), odnosno o planovima Grada Zadra za ovaj prostor, Nina Ninčević, članica Upravnog odbora Društva arhitekata Zadar koja će govoriti u ulozi arhitektonske struke u osmišljavanju ovog prostora u budućim aktivnostima s time u vezi, sociologinja i novinarka Diana Magdić, predsjednica splitske udruge Teserakt i Dražen Hoffmann (GONG). Na razgovor su također pozvani predstavnici institucija koje su smještene na prostoru bivše vojarne.

Tribina će biti prilika da otvorimo dijalog o budućoj namjeni ovog atraktivnog gradskog prostora sa značajnim potencijalom. 

“Budući da smo prečesto svjedoci da su zviždači žrtve progona i prijetnji, njihova uloga u društvu kojeg, nažalost, karakterizira klijentelizam, korupcija i nepovjerenje građana prema institucijama, sve ja važnija. Nužan preduvjet za ohrabrenje ljudi na otkrivanje nezakonitih ili neetičnih procesa u javnom i privatnom sektoru je zakonski okvir koji osigurava adekvatnu pravnu zaštitu tim osobama”. 

O tome zašto u Hrvatskoj još uvijek nedostaje političke volje da se donese Zakon o zviždačima, kakva je njihova uloga u zaštiti europske vladavine prava, a kakva u susjednoj Bosni i Hercegovini koja je donijela zakonski okvir za zaštitu zviždača, na konferenciji za medije će govoriti Saša Leković, Hrvatsko novinarsko društvo, Duje Prkut, GONG, Mark Worth, Southeast Europe Coalition on Whistleblower Protection.

Nakon konferencije za medije bit će održana stručna panel rasprava o važnosti uređenog zakonodavstva o zviždačima. Rasprava će se održati od 10:30 do 12 sati također u prostoru Kuće ljudskih prava. Na položaj zviždača u regiji te kako je njihova zaštita uređena u Srbiji, Makedoniji, Kosovu i Albaniji, osvrnut će se Aleksandar Bozhinovski, Centar za istraživačko novinarstvo SCOOP, Makedonija, Arjan Dyrmishi, Institut za demokraciju i medijaciju, Albanija, Zoran Gavrilović, Ured za društvena istraživanja, Srbija, Saša Leković, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatska, Jasna Panjeta, Regionalna inicijativa protiv korupcije, Bosna i Hercegovina, Albulena Sadiku, Balkanska istraživačka mreža, Kosovo.