Autentične lokacije na kojima se odvijaju scene plesa u kombinaciji s tehnologijom koja gledatelju pruža jedinstveni osjećaj prisustvovanja radnji, velik su dio filmskog ambijenta. U jednom intervjuu redateljica je rekla kako su scene filma na neki način “location porn”, odnosno, gledatelju pružaju perverzni užitak promatranja specifičnih egzotičnih lokacija i prostora i to na način kao da se osoba zaista u njima nalazi. U kombinaciji s plesnim točkama i uživo izvođenom glazbom, film ostavlja osjećaj turističkog posjeta otoka sa sadržajima namijenjenim isključivo gledateljevoj konzumaciji autentičnog kubanskog iskustva. Ipak, film na zanimljiv način otvara raspravu o važnosti plesa unutar kubanske kulture, kao i razlozima zašto su se razvile određene plesne forme, ali i ostale sačuvane do danas.

Specifične povijesne okolnosti dovele su do miješanja i preklapanja različitih kulturnih utjecaja koje su sa sobom donijeli španjolski kolonizatori, afrički robovi i azijski radnici, a njihovi tragovi mogu se pratiti u melodijama i pokretima nastalim na Kubi. Jedan od primjera je contradanza, ples koji se s europskih dvorova proširio američkim kolonijama, a posebno je postao popularan upravo na Kubi gdje je spojen s afričkim ritmom. U filmu je u više navrata spomenuto kako se Kubanci “rode plešući i žive plešući” i ples je na neki način dio njihove kulturne tradicije. Rumba je nastala u urbanim radničkim četvrtima Havane gdje su živjeli nekadašnji robovi koji su nakon abolicije nastavili raditi u industrijskoj proizvodnji. Ples koji korijene vjerojatno vuče još iz velikih robovskih kuća, objedinjava ekspresiju teških uvjeta života kao i potrebu za zabavom i razonodom. Američke imperijalističke politike u 20. stoljeću i uvezena dekadencija društvene elite utjecale su na razvoj nekih drugih oblika klupske zabave i plesnih formi kao što je mambo ili cha-cha-chá, dok se zahvaljujući globalizaciji koja je dotakla i Kubu, među mladima proširio breakdancing i reggaeton.

No osim zaraznih uličnih ritmova, Kuba ima vrlo snažnu tradiciju klasičnog plesa, posebno baleta, što film propušta adresirati. Kubanski balet spoj je afro-karipske tradicije i “ruske škole”, odnosno obrazovanja i treninga koje su Kubancima, nakon revolucije 1959. godine, omogućili prijateljski odnosi sa Sovjetskim savezom. “Kuba je talionik različitih rasa. Tome dodajemo fuziju ritmova i klasičnih tehnika. Kad vidite kubanski ples na pozornici, znate da je kubanski jer ima svoj vlastiti štih“, rekao je jednom prilikom Carlos Acosta, kubanska internacionalna baletna zvijezda.

Alfa i omega kubanskog baleta još uvijek je Alicia Alonso, ravnateljica centralne baletne institucija Ballet Nacional de Cuba. I prije Revolucije Alonso, koja je bila velika Castrova podupirateljica, vodila je baletnu školu, a nakon njegovog dolaska na vlast dobila je priliku organizirati sustav plesne naobrazbe tako da bude široko dostupan. Baletne škole postale su besplatne, odnosno njihov rad u potpunosti financira država, a njihov kapacitet višestruko je povećan. Počelo se inzistirati na tome da se kulturna naobrazba olakša stanovnicima manjih i ruralnih sredina, a sve to dovelo je do situacije u kojoj škole imaju širok izbor najvećih plesnih potencijala. Osim toga, ulaznice za kulturna događanja također su državno subvencionirane, zbog čega su svima dostupne, a manifestacije poput baletnih predstava izrazito su popularne i u pravilu – rasprodane. Socijalna sigurnost, mogućnost profesionalnog usavršavanja i putovanja te odnos s publikom koja plesače doživljava kao nacionalno, kulturno blago, čini balet u ovoj zemlji poželjnim i cijenjenim zanimanjem.

Kultura, posebno njena dostupnost i njen značaj, postala je ključna ideja post-revolucionarne Kube. Ideja da kultura pripada svima, da je odvojena od tržišne ekonomije i da promiče kritičko razmišljanje, postala je temelj kulturnih politika ove zemlje. Masovno opismenjavanje, otvaranje škola kao i kulturnih institucija bili su neki od prvih koraka tadašnje nove komunističke vlasti, a emancipacija konzumenta kao i stvaratelja kulture, njena službena politika. Također, osim klasičnoj naobrazbi, pažnja je usmjerena i na proučavanje tradicijskog stvaralaštva kao što je primjerice afričko nasljeđe, a među kojima su i bogate plesne prakse. Upravo zato nije neobično da se suvremena kubanska kultura tako često oslanja na tradicionalne elemente.

Unutar kubanske kulture, ples ima posebno privilegiranu poziciju i na neki se način smatra kubanskim nacionalnim identitetom. To se često eksploatira, pa se Kuba uobičajeno prikazuje kao zemlja “koja nema ništa, ali barem ima ples”. Na sličan način kao što gore spomenuti film Povijest kubanskog plesa prikazuje plesače na “specifično kubanskim” lokacijama, fotograf Omar Robles zabilježio je kubanske balerine i baletane kako plešu na ulicama Havane. Istovremeno, u međunarodnom kontekstu kubanski plesači i kompanije zarađuju malo, a njihova profesionalnost uglavnom dolazi iz entuzijazma. Kubanske plesne trupe često gostuju na svjetskim turnejama, gdje si plesači, unatoč tome što mogu zadržati dio zarade, ne mogu priuštiti gotovo ništa. Zbog visoke profesionalnosti kubanski plesači međunarodno su cijenjeni te pojedinci ponekad karijeru odluče nastaviti na pozornicama stranih kompanija, zbog čega im je profesionalni povratak u zemlju ponekad otežan. Unatoč tome, kulturne politike ove zemlje koja je stvorila već generacije vrsnih profesionalnih plesača, ali još važnije, kulturu plesa i drugog umjetničkog djelovanja kao dio svakodnevice, mogu nam samo biti uzor.

Od svog osnutka 1984. godine Havanski bijenale uživa specifičnu poziciju u svijetu umjetnosti zbog geopolitičkog statusa same Kube, te je od samog početka manifestacija bila posvećena umjetnosti zemalja Latinske Amerike, Kariba, Bliskog istoka, Afrike i Azije. Time je stvorena svojevrsna enklava za umjetnost ne-zapadnih zemalja, okupirana temama od društvene i političke važnosti poput sukoba između tradicije i suvremenosti, postkolonijalnog života, odnosu umjetnosti i društva, te razvoju čovjeka u svjetlu tehnološke revolucije i urbanog života. Havanski bijenale stoga tradicijom tematiziranja kulturnih i političkih distinkcija između Juga i Zapada inzistira na pokrivanju društveno političkih specifičnosti globalne zajednice, čime je politički naboj manifestacije svakako u prvom planu.

Recentno otvaranje Kube prema Americi te naziranje mogućeg ukidanja američkog embarga baca novo svjetlo na Havanski bijenale i njegov politički angažman. Upravo su kompleksni povijesni i politički odnosi Kube i SAD-a uvelike odredili razne aspekte kubanskog života, kao i koncept samog bijenala. Nakon Kubanske revolucije, invazije u Zaljevu svinja te Kubanske krize, posljednjih pedesetak godina službeno nepostojećih diplomatskih odnosa između dvije zemlje ostavilo je dovoljno prostora za duboko utvrđivanje suprotnih ideoloških pozicija. No krajem 2014. godine američki predsjednik Barrack Obama objavio je da je, nakon dugih i tajnih pregovora sa svojim kubanskim kolegom Raulom Castrom, odlučio promijeniti američku vanjsku politiku prema Kubi. Posljedice uspostave bilateralnih odnosa ponajviše će utjecati na gospodarske prilike, odnosno na otvaranje tržišta između dviju zemalja. Pritom se otvara mogućnost putovanja između njih, što je iznimno važno uzevši uobzir veliku kubansku imigrantsku zajednicu u SAD-u, kao i stvaranje uvjeta da kubanski građani mogu koristiti poslovne usluge na tlu SAD-a, uz ništa manje bitno smanjenje internetske cenzure od strane kubanske vlasti. 

Ova “rehabilitacija” i potencijalna demokratizacija Kube prema zapadnim, liberalnim načelima ne otvara samo nove mogućnosti gospodarstvu i stanovništvu, već i kulturnom te umjetničkom svijetu. Kao što piše L.A. Times, potaknuti recentnim događanjima, američki kustosi, umjetnici i kolekcionari uputili su se u velikom broju na 12. Havanski bijenale, koji je otvoren od 22. svibnja do 22. lipnja. Ovogodišnje izdanje naslovljeno je Between the Idea and Experience (“Između ideje i iskustva”) te je posvećeno pitanjima društvenog angažmana u lokalnoj zajednici, pri čemu se pokušava umjetnost dovesti na ulice Havane i izazvati izravnu interakciju s građanima i posjetiteljima. No na bijenalu nije svaki tip društvenog i političkog umjetničkog rada dočekan s oduševljenjem. Kubanska umjetnica i performerica Tania Bruguera, predstavljena i u zagrebačkoj Galeriji Nova u sklopu izložbe Arte Útil, u prosincu 2014. godine našla se u nemilosti kubanskih vlasti nakon izvođenja performansa posvećenog slobodi govora na havanskom Trgu revolucije. Performans naslovljen Tatlin’s Whisper #6 (“Tatlinov šapat br.6”) trebao je na trgu – koji je inače mjesto političkih skupova i govora – omogućiti svim voljnim građanima da u trajanju od jedne minute javno iskažu svoje mišljenje.

Performans je prekinut a Bruguera uhićena, te je još nekoliko puta nakon puštanja privođena, nakon čega joj je oduzeta putovnica. Bruguerin dosadašnji rad obilježen je miješanjem politike i umjetnosti, te je u više navrata svojim provokativnim metodama zadobila pozornost globalne umjetničke zajednice. Svojim performansima Bruguera napada ono što smatra suvremenim poimanjem umjetnosti, odnosno inzistiranje na formi lišenoj svakog kritičkog ili političkog sadržaja. Usprkos tome što je poznata po kritičkom i angažiranom radu, Bruguera je do ovog incidenta imala potporu kubanskih elita, poglavito stoga što primarno radi na području SAD-a i Europe. No njen prosinački performans vlasti su osudile kao pokušaj izazivanja nemira i podrivačku aktivnost. “Kada svoj rad predstavljam u inozemstvu kubanskoj vladi to odgovara, ali očito joj ne odgovara kad isto pokušam napraviti na Kubi”, komentira Bruguera. Pritom valja naglasiti da je Bruguera isti performans izvela na Havanskom bijenalu 2009. godine uz punu potporu nadležnih institucija, što u očima javnosti jasno potvrđuje da se radi o primjeni dvostrukih standarda. U konačnici, pravna trakavica oko statusa Tanije Bruguere traje već mjesecima, a državno tužiteljstvo produživalo je rok za službeno podizanje optužnice tako da joj se onemogući sudjelovanje na bijenalu. Usprkos tome, Bruguera je tijekom prvih dana bijenala održala javno čitanje teksta Porijekla totalitarizma Hanne Arendt, nakon kojeg je – očekivano – ponovno pritvorena.

U svjetlu ove kontroverze, neskriveni entuzijazam oko ovogodišnjeg izdanja bijenala ne jenjava, unatoč tome što su određeni umjetnici prijetili bojkotom u slučaju daljnje stigmatizacije Bruguere. Osim što otvara kompleksnu temu o odnosu umjetnosti i politike, što je svakako bio i cilj njezinog performansa, Bruguerin slučaj zasigurno je ukazao i na to da u svojoj osnovi promoviranje te prakticiranje umjetnosti, aktivizma i osnovnih sloboda ostaje zasjenjeno neizbježnim podilaženjem potrebama tržišne ekonomije, globalne politike te ostanku unutar institucionalnih okvira. Ironija jedne umjetničke manifestacije sa snažnim političkim predznakom poput Havanskog bijenala izgledno leži u tome što nova otvorenost ipak nije namijenjena svima. 

Ono što je posebno zanimljivo kod ovog filma je činjenica da govori o budućnosti koja nas sve čeka nakon što se potroši veći dio svjetskih zaliha nafte, što je Kuba upravo preživjela i pronašla neke dobre alternative.

Početak je u 18 sati, a ulaz besplatan.