O Somaliji i somalskim autoricama Warsan Shire, Waris Dirie i Ayaan Hirsi Ali te integraciji izbjeglica kroz umjetnost i kulturu tom će prigodom govoriti Tomica Bajsić, pjesnik i predsjednik Hrvatskog centra PEN-a, Mohamed Omar Gagale, gost iz Somalije, i Ksenija Banović, moderatorica i voditeljica projekta.

Projekt Književne senzibilizacije ima za cilj osvijestiti lokalnu zajednicu o njenim novopridošlim susjedima – tražiteljima azila. Na susretima se predstavljaju književna djela koja tematiziraju problematiku migranata i azilanata s Bliskog istoka i iz Afrike. Kroz razgovor s književnicima, prevoditeljima, aktivistima, pa i samim tražiteljima azila nastoji se doznati tko su, zašto i odakle dolaze imigranti i “može li nas književno djelo potaknuti da se zamislimo nad njihovom sudbinom i pokrenemo socijalnu inkluziju”.

Projekt se provodi u suradnji Knjižnice Dugave, Građanske inicijative Dugave i Hrvatskog centra PEN.

Moderator Marijo Glavaš ugošćuje autoricu mjesečnog rezidencijalnog programa Yordanku Belevu iz Sofije (Bugarska) te njenu prevoditeljicu Kseniju Banović koja radi i živi u Zagrebu.  

Yordanka je završila Bugarsku filologiju i knjižničarski menadžment. Doktorirala je na smjeru Komunikologije i informacijskih znanosti s temom Informacijske mogućnosti knjižnica u eropskim parlamentima. Laureatkinja je brojnih nagrada za poeziju i prozu. Njezina proza i poezija prevođena je i uključena u mnoge strane i bugarske antologije. Godinama je radila kao radijska novinarka, te televizijska scenaristica. Specijalizirala je u oblasti političkoga PR-a i diplomacije. Trenutačno radi kao ekspert u knjižnici Narodnog parlamenta u Bugarskoj.

Ksenija je studirala kroatistiku u Zagrebu, a na Sveučilištu u Sofiji specijalizirala je bugarski jezik i književnost. Za književni Klub Booksa 2008. koordinirala je izložbu na kojoj je izlagalo deset mladih bugarskih književnica/književnika. Koautorica je izložbe Sveti jezik mojih djedova: hrvatsko –bugarske paralele u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Među njezinim su prijevodima djela Georgija Gospodinova, Aleka Popova, Vladimira Zareva, Vere Mutafčijeve i Zaharija Karabašlieva. Godine 2016. dobila je književnu Nagradu Pero Nacionalnog bugarskog centra za knjigu u kategoriji prevođenja.

Na 3. Književnoj senzibilizaciji, u utorak, 23. svibnja u 18 sati u Knjižnici Dugave, upoznajemo Nigeriju kroz romane i putopise. U programu sudjeluju Prince Wayle Sonyki iz Društva Afrikanaca u Hrvatskoj; Ivan Sršen iz nakladničke kuće Sandorf, Nermina Husković iz nakladničke kuće HENA COM i Ksenija Banović, moderatorica.

Građanska inicijativa Dugave tijekom ožujka planira pokrenuti ciklus tribina u lokalnoj gradskoj knjižnici, Knjižnici Dugave, na kojima će se predstaviti književna djela koja tematiziraju problematiku migranata i izbjeglica iz Afrike i Bliskog Istoka. Projektom se želi povezati stanovnike Dugava i njihove nove susjede – izbjeglice smještene u bivšem hotelu Porin – te proučavanjem različitih izbjegličkih priča razbiti predrasude nastale jednoobraznim predočavanjem ove populacije u medijima. “Do projekta je došlo spontano. Živim u Dugavama i shvaćam da će ovo postati gorući problem”, kaže Ksenija Banović, voditeljica projekta. “S jedne strane su lokalci koji govore ‘mi nismo rasisti, ali…’; prisutnost tražitelja azila čini ih nesigurnima, vjerujem, ponajviše zbog neznanja i predrasuda. S druge strane, tu su tražitelji azila kao novi stanovnici Dugava, koji, čini mi se, ni nemaju priliku integrirati se”. Banović smatra kako se kroz potresna svjedočanstva – književno ili novinarski uobličena – može stvoriti platforma međusobnog upoznavanja, a koja će izbjeglicama pružiti mogućnost da se predstave sa svojim znanjima, vještinama i životnim pričama. U predviđenom razdoblju, uz pomoć slikovnica s izbjegličkim pričama prilagođenim djeci, nastojat će se raditi i s djecom vrtićke i osnovnoškolske dobi.

Spomenuti projekt predstavljen je u Booksi na Dan materinjeg jezika, kada se, između ostalog raspravljalo i o tome koliko su književnost i kultura uopće dostupni izbjeglicama, s obzirom na to da im često nisu dostupne niti osnovne životne potrepštine. Jedan od takvih luksuza je i članstvo u javnim knjižnicama jer izbjeglicama koje su u procesu traženja azila ono nije omogućeno. Učenje hrvatskog jezika, osnovnog preduvjeta integracije, također još uvijek nije sustavno provedeno, čime se ljudima bez doma i nesigurne budućnosti, svijet još više sužava i ograničava na gole zidove prihvatilišta. Istovremeno, nama se projicira isključivo slika siromašnog i bespomoćnog azilanta u neiscrpnoj potrebi za humanitarnom pomoći. No ispod te dominantne, jednostrane priče, kriju se ljudi s brojnim vještinama, umjetnici i književnici kojima treba prostor za stvaranje i izražavanje.

Upravo s tim ciljem prošle je godine pokrenuta kampanja Dobri domaćini kojom se želi prikupiti sredstva kako bi se mladim kreativcima bez doma omogućilo izražavanje kroz umjetnost. Kampanju su pokrenuli Are You Syrious?, Inicijativa Dobrodošli!, SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost, Koalicija Solidarnosti Split i grupa Kries, a osim izbjeglica, obuhvaća i djecu bez primjerene roditeljske skrbi. Radi se o ukupno dvanaest ljudi s imenom i prezimenom – šest štićenika SOS Dječjeg sela Hrvatska, te šest izbjeglica koji se bave fotografijom, glazbom i slikanjem – čije su potrebe mapirane i sada se prikupljaju potrebni artikli, tečajevi i mentorstva. “Kao dobri domaćini, želimo mladim kreativcima bez doma pružiti mogućnost da se kreativno izražavaju obogaćujući sebe, ali i zajednice u kojima žive. Dom je mnogo više od kuće ili stana – to je mjesto u kojem imamo sigurnost i podršku da budemo ono što jesmo”, poručuje Luka Juranić iz organizacije Are You Syrious? “Ljudi bez doma gube svoj identitet, svoju važnost, svrhu, svoje postojanje. Kreativni ljudi stvaraju svoje svjetove i svoje domove izražavajući se univerzalnim jezikom koji svi razumiju. Na taj način postoje jer ih drugi primjećuju. Na taj način komuniciraju i prenose nam važnu poruku o svojoj tužnoj sudbini koja svakog od nas već sutra može zadesiti. Svijet mora čuti istinu, a tko će ju bolje ispričati od onih koji su se našli u nevolji?”, ističe Juranić te naglašava kako akcija još uvijek traje te se svi mogu lako priključiti kontaktirajući neku od organizacija koje su je inicirale.

U rujnu 2016. godine pokrenut je još jedan projekt koji kreativnim izražavanjem približava različite kulture i potiče integraciju. Radi se o zboru Domaćigosti koji okuplja izbjeglice, ali i sve ostale koji žele i vole pjevati, bez obzira od kuda dolaze. Zbor izvodi pjesme iz zemalja iz kojih dolaze njegovi članovi, a kako je jedna članica podravka, na repertoaru se nalazi i jedna podravska pjesma. “Proces je dvosmjeran, jer istovremeno dok mi učimo o njihovoj kulturi, oni uče o našoj”, kaže Lea Linarić, jedna od članica zbora. “Ideja je da se njegova popularnost što više proširi i da se za njega što više zna, ne samo kako bi privukli što više članova, nego i da bi pokazali javnosti da su izbjeglice zainteresirane za nas i našu kulturu. Također, nesigurnost života u procesu traženja azila izbjeglice čini depresivnim i teško ih je motivirati, no jednom kad se pokrenu ovakve aktivnosti malo ih izvuku iz crnila”, ističe Linarić.

Osim hrvatske, zbor izvodi i dvije armenske te jednu sirijsku pop pjesmu, a upravo uvježbavaju i prvu južnoafričku kršćansku pjesmu. Linarić kaže kako je vrlo izazovno pjevati na nepoznatom jeziku, ne samo zbog riječi, nego i melodija koje su drugačije od onoga što je nama poznato i uobičajeno. Proces uvježbavanja je takav da osoba koja predloži pjesmu, ispiše njene riječi i prijevod, nakon čega se snimi izgovor koji zatim cijeli zbor uvježbava zajedno. U kratkom roku zbor je postao prilično popularan, pa su tako već imali dva nastupa u Muzeju suvremene umjetnosti i nastup na Hrvatskoj televiziji, a za Valentinovo su pjevali u klubu Sax. “Nastup u Saxu bio je prilično ozbiljan i pokazao nam je da trebamo poraditi na repertoaru, odnosno proširiti ga i pripremiti se za ozbiljnije nastupe, jer smo, čini se, ljudima zanimljivi, a to možda treba iskoristiti”, kaže Linarić. Također poručuje kako za sudjelovanje nije bitno glazbeno predznanje, čak niti veliki talent. Bitna je ideja solidarnosti, tolerancije i suživota koja se ovim projektom prenosi, a svi koji imaju motivacije su dobrodošli.

Dostupnost kulture osobama kojima su uskraćene puno važnije stvari, poput doma ili sredstava za život, uglavnom se čini kao sporedan problem. Na kulturu se pritom gleda kao na nešto što će spontano doći kasnije, no često zaboravljamo kako upravo kultura može biti okidač integracije i međusobnog razumijevanja. S jedne strane marginaliziranim skupinama čiji glasovi ionako teško dolaze do javnosti pruža mogućnost izražavanja, a s druge, članovima dominantne skupine predstavlja raznolikost kulturnih sadržaja, mnoštvo različitih iskustava i priča koje jednoobrazne došljake pretvaraju u ljude od krvi i mesa. Možda baš zato na kulturu ne bi trebali gledati kao na luksuz, nego kao preduvjet kvalitetne integracije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Prijevod nije pretipkavanje”, prva je stvar koju će naglasiti svaki prevoditelj, a što je uobičajena zabluda naručitelja prijevoda. Također, ljudi najčešće nisu svjesni što sve prijevod podrazumijeva. Od prevoditelja se očekuje da posao odrade brzo, za vrlo nisku cijenu, a da rezultat na kraju bude upravo onakav kako si je klijent to zamislio. To je naravno nemoguće, pa na kraju od svega uglavnom trpi kvaliteta.

Osim samozaposlenih prevoditelja, ove usluge pružaju i vrlo popularne prevoditeljske agencije. Suprotno očekivanjima, njihovu primarnu radnu snagu, umjesto prevoditelja, čine prodavači ili takozvani voditelji projekata (project manager), a proces rada teče tako da agencija prvo nabavi projekt, a tek onda za njega zaposli prevoditelje. Time je rad agencija prvenstveno orijentiran na prodaju, umjesto na pružanje usluga prijevoda, kao što bi im ime možda dalo naslutiti. Također, kompanija čiju, primjerice, internetsku stranicu ili ugovore agencija prevodi, ne mora nužno biti klijent koji je naručio prijevod. Najveći klijenti upravo su posredničke agencije koje zakupe određen projekt, a onda rad na njegovom prijevodu outsourceaju drugim agencijama ili slobodnim prevoditeljima. U pravilu, što su prevoditeljske agencije veće imaju veći broj stalno zaposlenih upravitelja projekata, a prevoditelji su im isključivo vanjski suradnici. Time je prevoditeljski rad izguran u nesigurnu, prekarnu sferu, iako bi po logici stvari trebao biti osnovna djelatnost prevoditeljske agencije. Zaposlenim prevoditeljima stalno se daje naslutiti da su preskupi, a unatoč tome što su preopterećeni, agencije odbijaju zaposliti nove radnike. Umjesto toga oslanjaju se na vanjske suradnike i studentski rad. Sa studentskim ugovorima prevoditelji mogu zaraditi više nego pripravnici na stručnom osposobljavanju, zbog čega studenti vrlo često razvlače studij, znajući da će se nakon diplome teže zaposliti, zarađivati manje i raditi nesigurnije.

Druga opcija zapošljavanja za prevoditelje otvaranje je obrta. Rad putem autorskih ugovora prije je bio relativno raširen, no od nove porezne reforme takav se rad više nikome ne isplati jer su agencije, kako bi nadoknadile razliku u gubitku prihoda, umjesto povećanje cijene klijentima smanjile isplate prevoditeljima. Prevoditelji se zato sve više odlučuju na otvaranje obrta, koji pak podrazumijeva plaćanje doprinosa državi i drugih davanja. Istovremeno uz posao prevođenja, prevoditelji moraju sami pronalaziti poslove, što znači obavljati posao project managera, ali i izdavati račune i baviti se drugom “papirologijom”, čime im se uz otprije nerealne norme prijevoda, obujam posla samo povećava.

Norme, ili učinak prevoditelja, još su jedan problematičan element ovog posla. Norme bi trebale biti smjernice prevoditeljima o količini teksta koju trebaju obraditi u određenom periodu, no one su uglavnom izračunate na temelju idealnih uvjeta i najjednostavnijih tekstova. Na prevoditeljski rad pritom se gleda kao na tvornički. Bitan je broj prevedenih riječi, a nitko ne obraća pažnju na specifičnosti svakog pojedinog prijevoda, kao ni na činjenicu da svaki projekt zahtijeva i veliku količinu popratnog rada. U ovom trenutku već je vjerojatno nepotrebno napomenuti da u pravilu prevoditelji ne sudjeluju, niti imaju ikakav utjecaj na određivanje normi. I dok svaka pojedina tvrtka obračunava normu prema vlastitim parametrima, svima je zajedničko da cijena rada sustavno i drastično pada. Tome ide u prilog i činjenica da ne postoje nikakvi rasponi cijena, odnosno standardizirane tarife za prijevode, a cijene snižavaju i uobičajene politike agencija da se klijente ne odbija (jer se vjerojatno više nikad neće vratiti). Time cijenu prijevoda zapravo određuju klijenti koji prema vlastitoj procjeni odlučuju koliko je vremena potrebno za pojedini posao, a o čemu, kao što je spomenuto ranije, ljudi često imaju iskrivljene ideje. Također, slobodno tržište i nedostatak regulacije drastično snižavaju cijene prijevoda “popularnih” jezika kao što je engleski.

U ovakvoj brzoj i na neki način industrijaliziranoj formi prevođenja, prevoditelji se uvelike oslanjaju na različite računalne alate koji bi trebali olakšati i ubrzati prijevode, no upravo zbog toga očekuje se da se prevodi više. Na neki način tehnološka kolonizacija utječe na jezičnu kolonizaciju jer nema dovoljno vremena i prostora za kvalitetan prijevod koji će se prilagoditi kulturnim specifičnostima pojedinog jezika. Prevođenju se sve više pristupa robotski, a u pokušaju standardizacije i izjednačavanja prijevoda zanemaruje se činjenica da je jezik živi organizam koji se svakodnevno mijenja. Također, klijenti često imaju potrebu intervenirati u tekst prema vlastitom nahođenju, iako zapravo uopće ne znaju koje su zakonitosti jezika i kako on djeluje. Jedna je prevoditeljica spomenula kako je klijent od nje tražio da unutar rečenice određene riječi u prijevodnom tekstu na hrvatski ostanu u nominativu, dok je jedna druga tvrtka tražila da se iz teksta maknu svi “naši posebni znakovi” (slova kao što su “č” i “ć”). U nedostatku vremena i potrebi za dostizanjem norme, prevoditelji se prilagođavaju takvim zahtjevima, što sustavno i nepovratno utječe na razvoj jezika.

Veće tvrtke koje imaju kontinuiranu potrebu za brzim i kvalitetnim prijevodima, kao što je primjerice Hrvatska elektroprivreda, ponekad će imati vlastite, stalno zaposlene prevoditelje. No to što je njihov posao sigurniji, ne znači da je i više cijenjen u neposrednoj radnoj okolini. Ovaj rad ima svoje specifične izazove, a Željka Zappalorto-Pisk koja je gotovo dvadeset godina radila kao prevoditeljica u ovoj kompaniji kaže kako “najveći problem predstavljaju usmeni, tj. konsekutivni prijevodi koji uglavnom dolaze nenajavljeni. To je za prevoditelja užasno velik problem jer ako ne poznaju materiju/terminologiju koja se prevodi – a obično se radi o usko stručnoj problematici – to utječe na kvalitetu prijevoda. Također je problem prevođenje sastanaka na kojima govornici nisu svjesni da radi boljeg prijevoda trebaju raditi stanke iza neke smislene cjeline kako bi prevoditelj mogao prevesti ono što je rečeno. Prevelika količina informacija u dugom izlaganju rezultira gubitkom dobrog dijela izrečenog”. Također, dnevno opterećenje prevoditelja je neujednačeno u ovakvim radnim sredinama, zbog čega dolazi do velikog pritiska kad u kratkom roku treba prevesti velik broj kartica. “Nažalost većina ljudi toga uopće nije svjesna – svi misle da prevoditelj funkcionira po principu stisneš gumb i prijevod izleti. Ja samo kažem – da vas netko samo zaduži da prepišete tridesetak stranica koliko bi vam vremena trebalo? Kod prijevoda treba razmišljati o sadržaju ne samo o riječima. Komunicira se sadržaj, prevode se ideje i smisao, a ne riječi, što puno ljudi ne shvaća. Pogotovo oni koji ne vladaju dobro stranim jezicima. Problem je u području energetike i nedostatak stručnih rječnika tako da se prevoditelji moraju snalaziti na razne načine”, ističe prevoditeljica.

Zappalorto-Pisk smatra kako se ovaj psihički i fizički težak posao ne cijeni dovoljno, što je vidljivo i po cijeni kartice prijevoda koja je prije desetak godina iznosila stotinjak kuna, ili čak više (ovisno o složenosti prijevoda i hitnosti), dok sada košta “manje od sata peglanja”. Strmoglavo snižavanje cijena prijevoda, čini se, zajednički je moment svim sferama prevođenja. Tako se u posljednje dvije i pol godine cijena titlanja televizijskih sadržaja u jednoj agenciji doslovno prepolovila, odnosno koštala je deset, a sada je pet kuna po minuti.

Na kraju još valja spomenuti književno prevođenje koje danas tek u iznimnim slučajevima može biti posao od kojeg se živi. Odgoda plaćanja već isporučenog rada i “natezanje” s izdavačima uobičajena su praksa, a u kombinaciji s niskom cijenom rada, književno prevođenje sve više postaje tek hobi pojedinih zaljubljenika. Ksenija Banović, prevoditeljica i dobitnica nagrade Pero bugarskog Nacionalnog centra za knjigu, kaže da “osim što je važan, prevoditeljski je posao i odgovoran” te dodaje: “Dopustiš li si pogrešku ili nemar, iznevjeriš čitav knjižni lanac – od autora, preko izdavača, pa sve do čitatelja. Nesavjestan prijevod koji odiše nemarom uvreda je i za književnost i za budućnost jer knjige nam ostaju trajno. Prevođenje je i misija, i odgovornost, i zvanje, i dar i prokletstvo, a ponajviše zanat. Ponekad si filigran, brusiš se do najtanahnijih detalja, ponekad detektiv, ponekad dirigent simfonijskog orkestra, ponekad čovjek orkestar, što ovaj posao čini jednim od najdiskretnijih zanimanja na svijetu. Nema tu mnogo međunarodnih priznanja, kao ni prostora za bogaćenje ili hranjenja ega. Imena prevoditelja sve se češće zaboravljaju pri recenziranju prijevodne književnosti, što je donedavno bila ustaljena praksa, no dogodi se da nas čak i izdavači zaborave spomenuti u katalogu ili na svojim mrežnim stranicama. Dobro je dok smo još unutar korica!”

Stjecajem okolnosti tijekom dvije posljednje godine objavljena su četiri prijevoda ove prevoditeljice s bugarskog jezika. S obzirom na to da je jednostavno nemoguće dogovoriti objavljivanje prijevodne književnosti bez osigurane potpore za prijevod koju dodjeljuje neka od zaklada ili europskih fondova, Banović je prijavila četiri prijevoda, nadajući se da će u najboljem slučaju proći dva. Prošla su sva četiri: roman Propast Vladimira Zareva, povijesni romani Vere Mutafčieve Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, te roman 18% sivo Zaharija Karabašlieva. “Kako su posljednja tri objavljena u 2016., glatko sam ‘otela’ nagradu. No, mučno  mi je pri samoj pomisli na tadašnji luđački prevodilački tempo. Čak je i moj petogodišnji sin prokomentirao da je život postao jako dosadan, otkako je prevođenje izmišljeno”, kaže Banović. Ipak, dobivanje nagrade privuklo je pažnju javnosti i medija pa joj je postalo lakše pregovarati s izdavačima, jer su stekli povjerenje u kvalitetu bugarske književnosti, kao i njen prevoditeljski rad. Unatoč tome, kaže kako se i dalje mora lavovski boriti kako bi uvjerila izdavače da objave suvremene autore koji uživaju kultni status u Bugarskoj, ali nemaju, recimo, međunarodno priznanje ili nagrade. “S obzirom na to da sredstava za promociju prijevoda i predstavljanje stranih pisaca u Hrvatskoj nikada nije dovoljno, a mjesta za književnu kritiku u medijima sve je manje, brinem se vrlo savjesno ne bi li se glas o knjizi kroz sve kanale proširio – novinske, radijske, televizijske, na književnim tribinama i festivalima. Dakle, uz prevoditelja, moraš biti još i agent i promotor. Ako ti je stalo da knjiga dopre do kritike i publike”, zaključuje.

Banović ističe kako je do sada imala korektnu suradnju s izdavačima upravo zbog spomenutih potpora, čime je izbjegnut problem visine dohotka i cjenkanja, no ostaje problem redovite isplate honorara što joj ne ostavlja previše mogućnosti da se profesionalno bavi samo prevođenjem. “Nažalost, većina nas kolega književnim se prevođenjem bavi hobistički, ‘za dušu’, uz stalni posao. Iako se radi o poslu previše zahtjevnom da bi bio hobi”. Slično je istaknula i Petra Mrduljaš Doležal, prevoditeljica i predsjednica Društva književnih prevodilaca u intervjuu objavljenom na portalu Booksa.hr. Prema njenim riječima, od književnih prevoditelja u sedamdesetima očekivao se prijevod pedesetak kartica teksta mjesečno, pri čemu je cijena kartice bila tolika da bi mjesečno imali plaću sličnu urednikovoj, dok se danas očekuje nabijanje tempa do dvjestotinjak i više kartica, a honorar će dobiti jednog dana.

Iako postoje određena strukovna udruženja koja zastupaju interese prevoditelja, ona nemaju pravnu moć pregovaranja o uvjetima i cijeni rada s poslodavcima u privatnom sektoru, kao što bi to, primjerice, imalo sindikalno udruženje radnika. Stvarnost slobodnog tržišta u kojem bi veća konkurencija trebala označavati višu kvalitetu, pokazuje upravo suprotno, a rezultat su nezainteresirani i nemotivirani prevoditelji te loši i još gori prijevodi. Istovremeno, književni prijevodi koji bi trebali oblikovati našu kulturu, čitateljske navike i govorni jezik, umjesto sustavnim politikama, prepušteni su osobnoj motivaciji i vještini pojedinaca. Daljnje odsustvo interesa za rješavanje ovog problema moglo bi dovesti do potpune suvišnosti prevoditelja i sukladno tome, nakaradnih, bezsadržajnih prijevoda, lišenih svakog života i značenja.

Na Booksinom Književnom budoaru, u sklopu serije tribina Krnja književnost održana je tribina Tko prevodi koga, zašto i preko čega? u kojoj je voditelj Tomislav Augustinčić razgovarao sa Ksenijom Banović, prevoditeljicom s bugarskog. Banović je ovogodišnja dobitnica nagrade Pero bugarskog Nacionalnog centra za knjigu, a nagradu je dobila za tri prijevoda, dva povijesna romana velike bugarske autorice Vere Mutafčieve Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, te prijevod romana 18% sivo suvremenog pisca Zaharija Karabašlieva. Na tribini je pričala o svojim iskustvima književnog prevođenja na hrvatski jezik te motivima za ovaj važan, ali često potpuno nevidljiv rad.

S obzirom na to da se književnost često prevodi tako da se zainteresirana osoba sama javi izdavaču s prijedlogom za prijevod, na prevoditeljima je velika odgovornost, jer uz izdavače oblikuju ukus publike, kaže Banović. To se pogotovo odnosi na prijevode s “egzotičnih” jezika koji uglavnom ovise o vlastitom angažmanu prevoditelja. Jedno vrijeme uopće nije bilo prijevoda s bugarskog, kaže Banović, jer nije bilo ni prevoditelja, no sad s Odsjeka bugarskog jezika na Filozofskom fakultetu dolazi sve više mladih prevoditelja koji na neki način postaju i promotori bugarske književnosti. Da bi knjigu prodala izdavačima mora se dobro potruditi, ističe prevoditeljica, pronaći kritike i prijevode na druge jezike, a brine se i za njenu promociju jer bez dobre recepcije knjiga ne može preživjeti.

Osim uobičajenih zamki u smislu nepoznavanja ili nedostatka vrlo specifične stručne terminologije na jeziku prevođenja s kojima se susreću svi prevoditelji, požalila se i kako zbog nedostatka vremena ne stigne čitati svjetsku književnost. “Čitam samo Bugare i Hrvate, jer prevoditelj mora njegovati svoj jezik da bi ostao svjež”. Nedostatak vremena također dolazi od činjenice da se književno prevođenje danas uglavnom smatra svojevrsnim hobijem i tek dodatnim izvorom prihoda. Jako rijetki prevoditelji žive od prevođenja, kaže Banović koja također ima stalni posao jer ne može čekati honorare, a opisujući situaciju citirala je svog kolegu, bugarskog prevoditelja u Meksiku koji je rekao kako “postoji više načina da osoba umre od gladi, a jedan od avangardnijih je prevođenje bugarske književnosti”.

Čini se kako upravo kašnjenje ili čak neisplaćivanje honorara prevoditeljski rad pretvara u hobi, dok s druge strane snižavanje cijene prijevoda i sve kraći rokovi neizbježno utječu na njihovu kvalitetu. Isti problem istaknula je i Petra Mrduljaš Doležal, prevoditeljica i predsjednica Društva književnih prevodilaca u intervjuu objavljenom na portalu Booksa.hr. “U sedamdesetima se očekivalo da književni prevoditelj prevede pedesetak kartica teksta mjesečno, a kartica se plaćala toliko da bi mjesečno imao plaću sličnu urednikovoj. Danas se očekuje da prevoditelj nabije tempo do dvjestotinjak (i više!) kartica mjesečno, a honorar će dobiti jednoga dana”, kaže Mrduljaš Doležal. Također dodaje kako je pouzdanih izdavača sve manje, te joj je sve teže mladim kolegama koji traže posao ikoga preporučiti mirne duše.

Zbog svih navedenih razloga na kraju pati tekst prijevoda i sami čitatelji. Velika većina knjiga u hrvatskim knjižnicama i knjižarama prijevodna je literatura na kojoj će stasati novi naraštaji hrvatskih govornika, a loši prijevodi zbog financijskih razloga ostavit će ozbiljne posljedice, zaključuje Mrduljaš Doležal.

O prevođenju, svim njegovim ljepotama i zamkama, o ulozi koju prevoditelji/ce imaju u plasiranju tzv. malih književnosti na tržište, o trendovima u prevođenju, nagradama i svemu onome što se u ovome polju popravilo, kao i o onome što još čeka popravak na tribini nazvanoj Tko prevodi koga, zašto i preko čega? razgovarat će voditelj tribine Tomislav Augustinčić i Ksenija Banović, prevoditeljica s bugarskog, ovogodišnja dobitnica nagrade “Pero” bugarskog Nacionalnog centra za knjigu. Ksenija je nagradu dobila za tri knjige: dva povijesna romana velike bugarske autorice Vere Mutafčieve – Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, te prijevod romana 18% sivo suvremenog pisca Zaharija Karabašlieva.

U srijedu, 12. listopada u 19 sati Izdavačka kuća Iris Illyrica predstavlja zbirku pjesama Stihovi dna lingvistice i aktivistice Dijane Ćurković. Dijana je zaigrana pjesnikinja, odvažna u ponovnom ispisivanju književne tradicije, ali i u stihovnom i sadržajnom ekperimentiranju. Rezultat njezina “pjesničarenja” su zabavne, inteligentne i dirljive pjesme koje sjajno komuniciraju sa čitateljem. Zbirku je ilustrirao Vuk Oreb, DJ i MC (Kiša metaka) i njegove će ilustracije biti izložene u prostoru Bookse. Uz ovo dvoje umjetnika na predstavljanju će sudjelovati i Ivana Glavaš Bakija, urednica izdavačke kuće Iris Illyrica.

U četvrtak, 13. listopada u 19 sati u Booksi će, zahvaljujući izdavačkoj kući Oceanmore, gostovati grčki pisac Makis Tsitas. Njegov roman Bog mi je svjedok (Oceanmore, 2016.) ovjenčan je Europskom nagradom za književnost a radi se “o dirljivom i urnebesnom portretu grčkog društva koji vjerno prikazuje njegove brojne boljke i proturječja”.  Tsitas je studirao novinarstvo u Solunu i surađivao na radiju. Objavio je nekoliko zbirki kratkih priča, ilustriranu knjigu za odrasle i šesnaest knjiga za djecu. Kratke priče prevedene su mu na njemački, španjolski, engleski, hebrejski, švedski i finski. Živi u Ateni i vodi diastixo.gr, književni i kulturni web portal.  Osim Tsitasa, na ovoj književnoj večeri sudjelovat će prevoditeljica Irena Gavranović Lukšić, književni kritičar Dragan Jurak i urednik knjige Neven Vulić. Posjetiteljice i posjetitelji ovom će prilikom moći nabaviti knjigu po promotivnoj cijeni s 20% popusta.

U petak, 14. listopada u 19 sati u Booksi će se zatvoriti deseto, ujedno i posljednje izdanje Međunarodnog festivala suvremene poezije Brutal. Na zatvaranju festivala nastupit će Sanne Hartnor (Švedska), Ester Naomi Perquin (Nizozemska), Sanne Tahvanainen (Finska) i Sigurbjörg Þrastardóttir (Island). Voditelj programa bit će Silvestar Vrljić. Razgovor s pjesnikinjama odvijat će se na engleskom jeziku, a potom će gošće čitati svoju poeziju na materinjem jeziku, uz projekciju prijevoda na hrvatski. U sklopu festivala koji počinje u srijedu, objavljen je i magazin u kojemu se nalazi poezija svih sudionika u orginalu i prijevodu na hrvatski i engleski jezik.