Integralni dio zagrebačkog gradskog tkiva, kao i drugih hrvatskih, odnosno bivših jugoslavenskih gradova, čini baština infrastrukture industrijskih kompleksa – poput TEŽ-a ili Gredelja – i kompleksa posebnih namjena – poput Velesajma, Jadran filma ili Brodarskog instituta koji je u zadnje dvije godine uslijed likvidacije intenzivnije ušao u fokus javnosti. Sasvim je jasno da nestanak originalnih funkcija tih kompleksa nije proizvod samo “prirodnog” gašenja pojedinih industrija, nego razlog leži u tranzicijskim politikama i njima svojstvenoj špekulaciji. Te modernističke “dragulje” često odlikuje arhitektonska izvrsnost koju prati razrađeno urbanističko i krajobrazno uređenje, za današnje vrijeme nezamisliva praksa. Nažalost, prati ih i sustavno višedesetljetno propadanje i sijaset obično proizvoljnih ideja za njihovu prenamjenu analiziranih u raznim prostornim studijama koje rijetko postanu dostupne široj javnosti.

Pogled u prošlost s vizijom

Naime, ukorak s poslijeratnim industrijskim razvojem socijalističke Jugoslavije odvijala se strukovna polemika o ulozi arhitekta u projektiranju industrijskih objekata i inzistiranje na estetskoj projektantskoj vrijednosti, naspram zadovoljavanja isključivo tehničkih potreba nekog industrijskog pogona, pa čak i socijalnih potreba radnika. Možda najbolje tu tendenciju i duh vremena dočarava predstavnik katedre za industrijsku arhitekturu Stjepan Gomboš 1950. u časopisu Arhitektura: “Arhitekt treba da zadovolji i može zadovoljiti zahtjevima svih drugih funkcija kvalitetne građevine, jer svaka kvalitetna građevina ima osim pogonskih funkcija još druge funkcije. Ona mora reprezentirati odgovarajući atribut urbanističkim rješenjima šire i uže okolice. Konačno, ona ima da predstavlja arhitektonsku estetsku vrijednost, bez obzira da li je objekt na eksponiranom položaju, i bez obzira na to tko hoće da vidi ili tko gleda odnosnu građevinu.”

Iako Brodarski institut, kao ustanova koja se bavila razvojem brodograđevne znanosti i sredstava naoružanja i ratne tehnike, kategorički pripada objektima posebne namjene, tipološki je izuzetan primjer takvog projektantskog pristupa. Kao dio poslijeratne obnove javlja se potreba za ulaganjem u praktički nepostojeću  brodograđevnu industriju i brodogradilišta koja su uništena ili izrazito oštećena, što za potrebe ratne mornarice, što za razvoj jedne od bitnijih nacionalnih privrednih grana. Prvi idejni projekt zgrada i bazena 1949. izrađuje direktor hamburškog brodograđevnog instituta, no uskoro se Centralna uprava brodogradnje odlučuje projekte za bazene izgraditi u zemlji, pri čemu građevinske radove izvode lokalna poduzeća u razvoju, dok iz inozemstva nabavljaju samo specijalnu opremu. Tada se donosi i odluka da Brodarski institut bude lociran u Zagrebu – najviše zbog njegovog značaja u znanstvenom području i povezanosti s tehničkim fakultetima u razvoju. Dodatno, lokacija odabrana za institut, praktički na obodu grada, primarni je razlog za povlačenje infrastrukture južno od Save koja je kasnije ključna i za izgradnju zagrebačkog Velesajma.

Projekte zgrada Brodarskog instituta izrađuje Arhitektonski biro Haberle i Inženjersko-projektni zavod iz Zagreba. Naime, Marijan Haberle iskusni je afirmirani arhitekt međuraća koji tridesetih godina prošlog stoljeća sudjeluje u nizu arhitektonsko-urbanističkih natječaja i projektiranju zahtjevnijih kompleksa poput Zagrebačkog zbora (preteče Velesajma, koji se nalazio na lokaciji današnjeg Studentskog centra) što ga čini i kvalificiranim nositeljem tog kapitalnog projekta. Do 1959. prema paviljonskom modelu u fazama nastaju pojedini dijelovi tog reprezentativnog sklopa, koji se programski sastoji od upravne zgrade, četiri hidrodinamička bazena, dva kavitacijska tunela i mnogobrojnih laboratorija od kojih je bitno napomenuti jedinstvenu krovnu konstrukciju kružnog bazena mostograditelja Krunoslava Tonkovića.

Od perjanice do balasta

Ukratko, prostorna priča o Brodarskom institutu zadnja tri desetljeća najviše postoji u kategoriji “jeste li znali” razgovora, budući da je informacija da se u centru Sigeta nalaze tri bazena teško pojmljivih proporcija i da je to mjesto na kojem je sastavljena jugoslavenska podmornica doista nadrealna. Druga strana priče je ona u kojoj je izgradnja jedne od najmodernijih ustanova tog tipa bila samo osnova za proizvodnju znanja koja je vremenom dosegla razinu znanstveno-istraživačke institucije.

Uz takvu infrastrukturu i potencijal nakupljenog znanja razumno bi bilo očekivati da će hrvatske državne politike poticati daljnji razvoj i očuvanje brodarske industrije, pa time i tog relevantnog objekta, no trideset godina trajalo je usporeno gašenje finalizirano likvidacijskim postupkom 2021. godine. Nekadašnja ledina koja je okruživala Brodarski institut sada je visoko urbanizirani prostor, a sama parcela na kojoj se nalazi, zahvaljujući pejsažnom rješenju Mire Halambek-Wenzler koje je njegovano desetljećima dobila je atribut “botaničkog vrta Novog Zagreba”. Tijekom razgovora o likvidacijskom postupku s predstavnicom radnika u jednoj televizijskoj emisiji novinar je izrekao presudni poražavajući rezime odnosa prema takvim objektima – “možda Brodarski institut ima tu nesreću da se nalazi na atraktivnoj građevinskoj lokaciji”.

Povod takvom zaključku bila je odluka vlade koja pri likvidacijskoj postupku izražava interes za procijenjenom vrijednosti nekretnine i, još bitnije, samog zemljišta u vlasništvu Instituta (cca 300 milijuna kuna), zanemarujući pri procjeni sve tehnološke kvalitete objekta i znanja radnika. U toj odluci nema ničeg začuđujućeg, uzmemo li u obzir današnji duh vremena u kojem ne postoji iskaz interesa države za održavanjem industrija nositeljica nekadašnjeg razvoja na ovim prostorima – poput brodograđevne industrije – već se poseže za trgovinom zemljištem i nekretninama kao mrtvim balastom. Dodatno, urbanistička tendencija razvoja suvremenih gradova leži u izmještanju preostalih mrvica industrije u zone van grada, što je postao općeprihvaćeni argument koji u lokalnom kontekstu opravdava gašenje institucija.

No Brodarski institut zbog svoje urbanističko-arhitektonske kvalitete, koja proizlazi iz ranije navedenih tendencija projektiranja socijalističke arhitekture specifičnih kompleksa, danas ima status zaštićenog kulturnog dobra, što je jedina prepreka tome on da postane isključivo atraktivna lokacija za prodaju. Nažalost, taj status ne sprječava mogućnost promjene namjene, kao ni prenamjenu u potpuno drukčijim okvirima korištenja – primjerice u komercijalnu svrhu – već samo osigurava “zaštitu, čuvanje i uređenje vrijednosti kompleksa kao cjeline i očuvanje izvornog oblikovanja građevina”. 

U posljednjih godinu dana dogodila su se dva kulturna događanja na prostoru Brodarskog instituta – predstava Zločin na kozjem otoku u produkciji HNK-a i šetnja institutom u organizaciji Mapiranja Trešnjevke povodom izložbe o Marijanu Haberleu u Galeriji Modulor – koja su otvorile pitanje dostupnosti perivoja široj javnosti. Unatoč velikoj zainteresiranosti, kompleks je i dalje zatvoren, a sudbina mu još nije izvjesna. U uvodu navedeni kompleksi u gradskoj strukturi i dalje stoje u sličnom statusu razmatranja njihove prenamjene i njihove nove uloge u gradskom tkivu. Kao i kod njih, a još intenzivnije kao kod specifičnog objekta koji je proizvodio znanje poput Brodarskog instituta, nije potrebno samo tražiti načine kako ih najjednostavnije iskoristiti, nego načine da taj prostor može služiti gradu i građanima barem približno na razini na kojoj im je doprinosio u svojoj recentnoj povijesti. Zasad se u zagrebačkoj gradskoj strukturi ne možemo osvrnuti na dobar primjer takve prenamjene, već samo na građansko agitiranje za njihovu zaštitu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.