Lakoćom i opuštenošću sviranja te svojim upečatljivim tonom saksofonist Mario Bočić ističe se u ionako snažnom nizu tenorista na našoj muzičkoj, prije svega jazz sceni. Školovan u Grazu, Bočić je glazbenik koji unutar svojeg primarnog idioma zapaženo pokriva čitav spektar konteksta, od razmjerne konvencionalnosti HRT-ovog jazz orkestra do oslobođene improvizatorske igre kvarteta Reel Problems, u kojem svira s bubnjarom Krunom Levačićem, konstrabasistom Ivarom Robanom Križićem i kolegom s HRT-a, pijanistom i trombonistom Lukom Žužićem. Sve ga to opravdano čini jednim od traženijih i omiljenijih ovdašnjih glazbenika, koji je doprinio brojnim nastupima i albumima svojih kolegica i kolega, a odnedavna se dao i u autorski rad. U novoj epizodi donosimo njegovu improviziranu izvedbu popraćenu razgovorom o zvukovnim mogućnostima saksofona, pristupu improvizaciji i vježbanju te sviranju u različitim muzičkim formatima.

Podcast je snimio i zvučno oblikovao Lujo Parežanin.

Slušajući mladog trubača i gitarista Matu Picukarića u najrazličitijim stilskim kontekstima, teško je oteti se dojmu da je riječ o glazbeniku koji bi svoj talent mogao s jednakom lakoćom demonstrirati na bilo kojem instrumentu. Picukarićeva očita muzikalnost potvrđena je uostalom činjenicom da je, usprkos činjenici da se kao instrumentalist još uvijek formira, već ostvario niz suradnji s nekima od najistaknutijih predstavnika jazz i šire muzičke scene u Zagrebu. U okviru svojeg autorskog projekta pod nazivom Maali Picukarić je također pokazao uočljiv kantautorski, producentski, ali i bendliderski potencijal, uz osobiti naglasak na uvažavanje individualnih glasova članova svojeg sastava. U novim Improvizacijama Picukarić gostuje trima izvedbama na gitari i looperu popraćenima razgovorom o njegovom shvaćanju funkcije instrumenata koje svira, autorskom radu i interakciji s drugim muzičarima.

Podcast je montirao i zvučno obradio Lujo Parežanin.

Autor fotografije je Jahvo Joža.

Novomedijska umjetnica i glazbenica Dora Fodor na zagrebačkoj se postžanrovskoj sceni posebno ističe svojom improvizatorskom svestranošću i vokalnom spretnošću. Njeno glazbeno djelovanje, uglavnom bazirano na improvizaciji uživo, zasad je pretežito vezano za niz privremenih suradnji i solo projekata, raspon kojih govori o izuzetno raznovrsnom i istraživanju naklonjenom glasu. Fodor se tako s istom lakoćom snalazi u klupskom kontekstu – primjerice, u nastupima s gitaristom Valentom Samardžijom – ali i u slobodnoj interakciji s džez muzičarima poput Krune Levačića i Luke Čapete. Fodorino umjetničko djelovanje također je u velikoj mjeri vezano za glas i vokalnu improvizaciju, kao i za sjecišta performansa i eksperimentalnog pjesništva, dok njezin diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti, realiziran u suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva, produžuje te interese u polje tehnika sonifikacije i primjene različitih tehnologija u području zvuka. U novoj epizodi ovog podcasta donosimo ulomke iz dvije Fodorine izvedbe popraćene razgovorom o ulozi improvizacije u njenom glazbenom i umjetničkom djelovanju.

Podcast je snimljen u Kulturnom centru Mesnička, a snimio ga je i obradio Lujo Parežanin.

Autor prateće fotografije je Ernest Mazarekić.

Nasuprot intelektualnoj ozbiljnosti koja prvoloptaški dolazi uz takvu etiketu, Yaye se predstavlja pitkim, ugodnim, pa i kičastim zvukom kulturološkog otpora na razmeđi apstraktnog hip hopa, chillwavea i generalnih Tumbrl estetika popraćenih odgovarajućim vizualnim kodom: uporabom ružičaste i plave kao predominantnih nijansi njihovog Bandcamp profila i covera albuma, uz neizostavne retro motive plaža, palmi i svega što se da podvesti pod semantičko polje Kalifornije. Ipak, iza naizgled opuštenog narativa, ugođaja same glazbe i naziva pjesama poput Sirens ili Feel Good krije se velika ambicioznost evidentna u kompoziciji, kolažiranju velikog broja elemenata, a ponajviše u činjenici da Yaye simulira cijeli konglomerat žanrova koji počivaju na neskrivenoj simulaciji (glazbene) prošlosti da bi dopro do onoga što demaskira kao iluziju: do iskrenosti. U tom je smislu Yaye možda najbliži konceptualnim i stilskim rješenjima vaporwavea, koji navodi kao inspiraciju za prvi EP Zaethch iz 2017., a taj je utjecaj osjetan i na sljedećem hair on your chest, and we like it! LP-u te najnovijem Lo-Life/Hi-Life.

Od svih žanrova poniklih ranih 2010-ih poput witch housea, chillvawea i ostalih tzv. bedroom produkcija na određen način ukorijenjenih u nostalgiji, vaporwave je prvi koji egzistira isključivo u sferi interneta kao prostora anonimnog i često besplatnog dijeljenja vlastita rada u vidu name your price opcije na Bandcampu, te se do danas jedini održao u diskurzivnom prostoru. Aktualnost vaporwavea leži u svjesnom i konceptualno razrađenom kritičkom propitivanju postkapitalističkog društva, fabriciranja autentičnosti i nostalgije u svrhu konzumerizma (koji paradoksalno postaje i sredstvo konstruiranja identiteta i oblik eskapizma) te dihotomije hipersenzorne umreženosti i izolacije. Upravo je jasan kritički aparat uzrok njegove adaptabilnosti u nove oblike poput vaportrapa i drugih vidova sinergije s hip hopom, hardvapoura ili softmalla, koji svaki u svojoj domeni nastavljaju komunicirati s inicijalno uspostavljenim tematikama. Riječima Scotta Beauchampa u tekstu Vaporwave is dead. Long live vaporwave., ako je vaporwave i dalje relevantan, to je zato što su isti problemi našeg zeitgeista koji su ga proizveli jednako relevantni.

S obzirom da je Yaye zamišljen kao rastuća kolaborativna platforma usmjerena na propitivanje granica osobnog izričaja kroz prizmu lo fi kulture, svaki se uradak može promatrati prije kao nastavak dijaloga nego zasebno ostvarenje. Tako je Lo-Life/Hi-Life nastao na predlošku hair on your chest, and we like it! albuma, proširivši njegove ideje, ali i broj suradnika, uključivanjem Dore Fodor, Hrvoja Klemenčića, Krune Levačića, Josipa Šustića i Damjana Morella. Stoga je zanimljivo promatrati na koji se način aproprijacija postupaka i tematika lo fi kulture rabi kao okvir za kreiranje ponešto drukčijeg seta značenja.

Dok Bandcamp opis albuma hair on your chest, and we like it! caps lockom savjetuje da ga se NE sluša u klubovima – čime možda ironično aludira na zahtjev klupskog potencijala elektroničke glazbe, paralelno podcrtavajući temu hiperrealne izolacije koja prožima album – Lo-Life/Hi-Life se poigrava inverzijom tih ideja naznačivanjem klupskih tendencija uparenih s introspektivnim fokusom, sukladno narativu kluba kao prostora eskapizma i samorefleksije. Svoju namjeru ipak u konačnici uglavnom subvertira nudeći još jedan barem površinski pitom album, s iznimkom zadnjih nekoliko traka.

Lo-Life/Hi-Life se doista odmiče od pasivne lounge i chillwave atmosfere prethodnika u korist nešto dinamičnijeg zvuka, više catchy semplova, prominentnijih beatova, zalutalih, nepotpunih synth pop i house referenci, iako klupski moment i dalje zapravo ne realizira. Međutim, treperava lakoća traka poput odlične N.D.E. (Near Death Experience) i There’s a Friend suprotstavljena je frenetičnijim plesnijim jungle ritmovima na I Take My Vacation On the Sun ili There We Go, mračnijim house atmosferama na Forgiveness (Art Divine) i apstraktnom hip hopu pod utjecajem jazza, produbljujući konstantan dojam nenametljive tenzije prikladne tematikama samopropitivanja i traženja rješenja za osobne probleme kojima je album obilježen.

U tom se kontekstu različiti oblici zvučnih interferencija poput tape hissa, glitcheva, naglih prekida traka – koje u vaporwaveu i njegovim srodnicima i derivatima služe kao signal “rupa” u blještavoj slici kapitalizma kao agenta slobode pojedinca – na Lo-Life/Hi-Life mogu tumačiti kao pukotine u koherentno konstruiranom identitetu, opijajućem efektu vlastitog uspjeha i konstantnom pritisku perfekcionizma. Sukladno, ekstenzivna aproprijacija klišejiziranih melodija, gotovo nježnog trapa u stilu Jet Age of Tomorrow i povremena istaknuta kinematičnost (primjerice u Sirens ili BackOnThePwmnt) funkcioniraju kao metoda eskapizma i otupljivanja svih sumnji – no više u maniri predaha nego složenih ironičnih signalizacija korporativne ideje self carea u svrhu ekonomske efikasnosti.

Upravo iz tog razloga Lo-Life/Hi-Life djeluje znatno manje ironično u usporedbi s estetikama koje simulira. Iako je njegova idejna kompozicija gotovo pretenciozna, kroz svojih preko dvadeset traka ostavlja dojam dobronamjerne zaigranosti, dok je tendencija kritičkog revidiranja češće usmjerena na osobna stanja i položaj unutar zadanog glazbenog i konceptualnog okvira nego na njegov širi kulturni kontekst. Lo-Life/Hi-Life uspijeva djelovati prirodno, čak i iskreno u duhu neprekinutog eksperimenta s granicama osobnog izražaja. Riječ je o albumu koji će zbog svoje dužine i mixtape aranžmana najbolje funkcionirati kao pozadinska glazba, ali će zbog svoje domišljatosti i neupitne kvalitete isto tako svako malo natjerati na aktivno slušanje.

Čine ga Kruno Levačić na bubnjevima i udaraljkama i Zoran Majstorović na električnoj gitari, oudu, kamalu i efektima. Njihova glazba obilježena je utjecajima bluesa, jazza, tradicionalne pa i elektroničke glazbe, a temeljna je njena odrednica improvizacija.

Na tragu koncepta trenutnog komponiranja ova se dva glazbenika koriste širokim instrumentarijem u svrhu kontinuiranog stvaranja neočekivanih zvučnih tekstura i glazbenih situacija.

Koncert je dio Kastafskog kulturnog leta, čiji program je dostupan na sljedećoj poveznici.

Ulaz je slobodan.