U petak, 21. studenog u 19 sati u Galeriji Forum održat će se pjesnička akcija Spomenik dezerteru u autorskoj koncepciji Đurđice Čilić, inspiriranoj pjesmom Dezerteri Tadeusza Różewicza.

“Umjetnička akcija Spomenik dezerteru suprotstavlja se kultu rata i vojske. Ona je posveta onima koji odbijaju sudjelovati u nasilju. U vrijeme ubrzane militarizacije i propagande straha, dezerterstvo postaje radikalan oblik brige za život i ljudsko dostojanstvo”, stoji u tekstu najave.

U subotu, 22. studenog u 12 sati u dvorani KIC-a održat će se drugi dio programa – panel Dezerterstvo kao etički čin. Na panelu sudjeluju: Zlata Đurđević, redovita profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, sociolog Kruno Kardov, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, povjesničarka umjetnosti Ivana Hanaček, te svećenik Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi. Panel će moderirati Đurđica Čilić, književnica, prevoditeljica i profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Šok je ubrzo zamijenila proaktivnost, nanovo pretvarajući FFZG u epicentar borbe za akademsku slobodu i ravnopravnost. Na hodnicima fakulteta moglo se svjedočiti demonstracijama, na virtualnom bojištu potpisati otvoreno pismo dekanu, a u medijskom prostoru čitati o unutar-fakultetskim kritikama nastavnika. Međutim, ne bi to bila borba na FFZG-u da između sljedova prakse nije uvršten i red teorije. Održan 23. listopada u organizaciji Plenuma, samoupravnog tijela studenata FFZG-a, Skriptinar Simboličko nasilje i zloupotrebljavanje institucionalne moći privukao je dvjestotinjak ljudi. 

Nazočni su u prvih sat vremena mogli čuti analizu i perspektive četiriju govornika_ca, dok je druga polovica programa preciznije odgovarala najavljenom formatu okruglog stola. Premda se u svjetlu povlačenja odluke suda kojom je odbijen dekanov prijedlog suspenzije izvještaj sa Skriptinara naoko može činiti redundantnim, vraćanje studenata na nastavu nažalost ne predstavlja nikakav bitan pomak u akademskoj disfunkcionalnosti koja je do mjere suspenzije i dovela. To će reći da su uvidi govornika – novinarke Andree Milat i Nikole Vukobratovića, predsjednika SKD-a Prosvjeta, oboje sudionika blokade iz 2009., te Krune Kardova, profesora na Odsjeku za sociologiju, i Ivone Grgurinović, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju – itekako vrijedni dokumentiranja radi šire primjene na aktualni kulturno-društveni moment.

Ta se tvrdnja u prvom redu, doslovno, odnosi na transparent inicijative Za Hrvatsku slobode, koji tijekom Skriptinara visi s katedre. Kardov kao prvi govornik objašnjava da je inicijativa započeta sredinom rujna kao reakcija na recentne zabrane festivala, cenzuru i sužavanje građanskih sloboda. Time suspenziju studenata kontekstualizira u općenitiju tendenciju kriminalizacije prosvjeda i dokidanja ustavom zajamčenih građanskih sloboda.

“Jedan slučaj represije može biti izraz nemuštosti, ali nekoliko slučajeva je već obrazac. Znak upozorenja, da svi moramo otvoriti širom oči i početi podržavati jedni druge i sklapati savezništvo. To je nešto što se neće zaustaviti bez otpora”, upozorava sociolog prije osvrtanja na činjenicu da studentski prosvjed bubnjanjem i zviždanjem ne može biti nasilan jer nasilje podrazumijeva ugrožavanje sigurnosti ili činjenje materijalne štete. Oni kojima se zahtjevi prosvjeda ne sviđaju, uočava, pokušat će prosvjednike delegitimirati proglašavajući ih preradikalnima, jednom riječju, prijetnjom.

Kasnije Kardov produbljuje ovu misao, detaljizirajući način na koji takvi pritisci suzbijaju društvene pokrete. Oni uzrokuju niz debata koje završavaju u fragmentaciji i polarizaciji grupe, zatim dovode do njezinog zatvaranja zbog manjka povjerenja, sve dok ona ne postane izolirana šačica ljudi bez mogućnosti šireg dohvata. U drugom dijelu Skriptinara član Plenuma ovu tezu naizgled potvrđuje, prepričavajući razgovor s neupućenim kolegom koji ga je upitao je li čuo za “one studente koji su napali dekana”.

Prema tome, učinak represije ne ispoljava se samo kroz kažnjavanje nepoćudnih prosvjednika, već i kroz odbijanje šire javnosti od toga da se tim prosvjednicima pridruže. Sociolog konkretizira tu ideju na primjeru roditelja koji zacijelo čitajući članke zovu djecu i pitaju ih jesu li involvirani: “‘Nemoj sine, nemoj kćeri, ti budi sa strane!’ To je put u diktature zbog toga što svaki represivni režim egzistira ne na kontinuiranoj represiji, nego na pristanku većine na tu represiju u strahu od sankcija.”

Sve to korištenjem nejasne terminologije poput “simboličkog nasilja”, nedefinirane sintagme iz pravilnika o stegovnom postupku preko koje se legitimirala kazna studentima. Neprimjenjivost pojma u ovoj situaciji dodatno naglašava arbitrarnost cijelog postupka.

O formi i funkciji same mjere više govori Vukobratović, nazivajući suspenzije činom administrativnog terora. Upravo je arbitrarnost ključna odrednica takvog postupka, a u ovom se slučaju osim u formulaciji mjere ogleda i u tome da je samo troje od pedeset prosvjednika procesuirano, bez obrazloženja zašto su baš oni izabrani. Druga je odrednica neproporcionalnost kazne, čineći je namjerno pretjeranom, a treća se pak tiče okvira u kojem se administrativni teror rađa. Naime, kao i drugi govornici, on višestruko ističe da problem nije u individualnoj upravi ili odluci, već da je problem strukturne prirode:

“Ovom sankcijom dekan je u suštini rekao da je jedan komad sjednice Fakultetskog vijeća važniji od obrazovanja troje studenata. Ta tri aspekta ne proizlaze iz nespretnosti ili nerazumijevanja pravnog postupka, oni su namjerno napravljeni da bi bili specifično okrutni s ciljem zastrašivanja studenata.”

Kako se studente izvlastilo i oduzeta im je mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju, prekid sjednice, tvrdi Vukobratović, nije bila odluka, nego obaveza. Iako je ta tema na Skriptinaru obrađena kroz specifičan primjer studentske borbe, važno je ovu pouku imati na umu i kad razmišljamo o mogućnostima širih društvenih promjena.

Ista misao može se primijeniti i na izlaganja dviju govornica koje su temi pristupile iz drugačijeg, historijskog rakursa. Tako Milat, kroz kratku napomenu da kao sudionica prosvjeda 2009. nikad nije čula za stegovni prijedlog na FFZG-u, podcrtava promjenu atmosfere. Smatra da do sankcioniranja blokadera nije došlo jer je upravu bilo strah novih blokada, studenti su tada imali jaču pregovaračku poziciju.

Podsjetila je stoga na sistemske razlike između uvjeta u kojima je djelovala tadašnja generacija studenata i današnjih, počevši od bolonjske reforme s kojom se obrazovanje našlo u središtu javnog interesa i političkih rasprava. “Drugi je taj da su promijenili cijelu strukturu obrazovanja na način koji je išao na štetu samom cilju postizanja povećanog broja visokoobrazovnih. I treći faktor je bio da su svi znali kamo to vodi, jer su već tada bili jasno vidljivi prvi rezultati privatizacije. Materijalna dobra su bila privatizirana, a sad je počelo vrijeme za privatizaciju usluga i obrazovanje je bilo prvo na udaru”, elaborira Milat, koja smatra da je ova kombinacija faktora probudila antagonizam i otpor.

Upravo iz te razlike proizlazi njezina procjena da bi 2009. dvorana u kojoj se održavao Skripitnar imala puno više od 200 ljudi. Solidarnost je bila jaka jer se znalo, neovisno o internim konfliktima, da ako se jedna osoba sruši, svi će doći na red.

Prešutnu apatiju novog desetljeća eksplicitnije obrađuje Grgurinović, ali iz pozicije nastavnice. U trenutku kad 2020. rektor Sveučilišta Damir Boras izvršava čin institucionalnog nasilja suspenzijom dekanice Vesne Vlahović Štetić, navodi Grgurinović, mnogi profesori odustaju od pokušaja promjene unutar postojećih institucionalnih okvira. Otpor toj nelegitimnoj odluci nije poučio rezultate, što etnologinja vidi kao ključan uzrok apatije nastavničkog kadra, čije razočaranje se očituje i u razmjerno slabom odazivu na Skriptinar.

Uzrok apatije vidi i u činjenici da se strukturni uvjeti akademije nisu promijenili – naprotiv, dodatno su se pogoršali. “Kapitalizam ulazi u apsolutno sve pore akademskog života i ne trebamo uopće imati iluziju o tome. Birokratizacija, količina administrativnog rada, puno prekarnih položaja unutar akademije bitni su faktori te apatije”, objašnjava Grgurinović.

Apatija ne zaobilazi ni studente, no Grgurinović upozorava da se i iza toga kriju strukturni uzroci. Sve veći broj studenata radi i ne mogu se posvetiti studiju, koji se i sam sveo na ECTS bodove zbog novih načina vrednovanja znanja. U jednom trenutku Milat je zamolila zaposlene studente da dignu ruke; prizor u kojem više od pola dvorane podiže dlanove govori sam za sebe.

Kao odgovor na takvo stanje, Milat predlaže veći stupanj beskompromisnosti i zaoštravanje zahtjeva. Kako bi pokret bio uspješan, navodi, mora privući čim veći broj ljudi što bi se moglo postići traženjem naplate 0 eura za ECTS bod ili čak zahtjevanjem od uprave da studentima omogući bolje uvjete za studiranje, u kojima potencijalno ne bi trebali raditi.

Suočeni s drastičnošću situacije, mnogi studenti fokusirani su na neposredne probleme koji im dišu za vratom. To ne znači da svoj otpor usmjeravaju protiv jednog čovjeka i njegovih pulena koji se nisu udostojili pojaviti na Skriptinaru, već razumiju da je ta borba sistemska. Na naš upit da komentiraju povlačenje suspenzija, delegati Plenuma podsjećaju da se još čeka pravomoćnost odluke stegovnog suda, no upozoravaju da time problem nije riješen:

“Što se tiče daljnjeg djelovanja, ovo je jasan pokazatelj koliko su daleko spremni otići oni na pozicijama moći kako bi zaštitili status quo i ugušili svaki pokušaj legitimnog otpora. No, mi smo svjesni da je problem sistemski, a naša borba je borba za slobodno obrazovanje što, između ostalog, znači besplatno i svima dostupno obrazovanje. Naša borba ovdje nikako ne prestaje, ona tek počinje.”

Svijest o tome da je riječ o široj borbi protiv komercijalizacije znanja i posljedičnog podvrgavanja društva zakonu kapitala, ono je što jesen Filozofskog može pretvoriti u proljeće. Ako povratak studenata na nastavu išta dokazuje, to je da se moć manjine može izazvati snagom većine. I to je, vjerojatno, najvažnija pouka s Filozofskog fakulteta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na panelu posvećenom predstavljanju rezultata istraživanja provedenih u sklopu projekta – koja su pokrila teme povijesti kulturnih centara, razvoja sudioničkog upravljanja, arhitektonske analize korištenja postojeće infrastrukture te dinamiku razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse – sudjelovali su Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nikola Tomašegović s Odsjeka za povijest istog fakulteta, Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, arhitektica Tea Truta i Sanja Sekelj s Instituta za povijest umjetnosti. 

Nikola Tomašegović je predstavio istraživanje historijskog razvoja kulturnih centara. Istaknuo je da centri nisu isključivo proizvod 20. stoljeća, već da je njihov razvoj moguće pratiti još od 19. stoljeća, zbog čega je predložio podjelu na četiri paradigmatska razdoblja: građansko koje je povezano sa stvaranjem nacionalnog identiteta, a u kojem kulturne ustanove imaju proizvodnu ulogu; razdoblje moderne masovne kulture od početka do polovice 20. st., obilježeno pritiskom radničke klase i omasovljenjem kulture; samoupravno socijalističko razdoblje, u kojem se redefinira uloga centara iz jednostrane transmisijske u prostore koji artikuliraju kulturne potrebe radnika i građana; te posttranzicijsko razdoblje koje obilježava retradicionalizacija kulturnih institucija, ali i razvoj nezavisne kulture i modela društveno-kulturnih centara. 

Prema Kruni Kardovu, kriza kulturnih centara može se pratiti od 1980-ih godina, kada je širenje centara postupno počelo opadati. Iako su poneki centri preživjeli u srednje velikim gradovima, mnoga manja mjesta ostala su bez ovih važnih prostora, koji su s vremenom postali zapušteni. U periodu od ‘90-ih moguće je pak primijetiti određenu regulacijsku neurozu. Naime, unatoč neoliberalnom demontiranju mnogih javnih institucija, ustanove u kulturnom sektoru u određenom smislu ostaju zaštićene. Ta zaštita postoji zahvaljujući razvijenim profesionalnim udruženjima i mrežama povezanim s ekonomskom i političkom elitom koja osigurava regulatornu sigurnost od tržišta. Kao rezultat toga, kulturni centri, iako važni, ne dobivaju priznato mjesto u društvu. Drugim riječima, ustanove tako zauzimaju prostor i marginaliziraju nove aktere u kulturi, dok njihova uloga ostaje nejasna.

Razgovori koji su tijekom istraživanja vođeni s voditeljima i voditeljicama kulturnih centara o tome kako vide ulogu ustanova na čijem su čelu iskristalizirali su četiri glavna motiva: osiguravanje dostupnosti kulture (smanjenje prostornih i financijskih barijera), proizvodnja visoko kvalitetnog programa, osiguravanje mjesta za prvi ulazak u kulturu (rad na animaciji građana) te reprodukciju zajednice (slobodno vrijeme, obrazovanje, sport).

Istraživanje koje je predstavila Željka Tonković fokusiralo se pak na pitanja o ulozi kulturnih centara u kulturnom životu i razvoju sredina u kojima djeluju, kao i o modelima upravljanja i razvojnim perspektivama. Istraživanje koje je provela zajedno s Anom Žuvelom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, fokusiralo se na studije slučaja tri centra: Kristalna kocka vedrine u Sisku (osnovano 1963., trenutno 28 zaposlenika), Kulturnog centra u Veloj Luci (1975., 1.5 zaposlenika) i Kulturnom centru Osijek (2018., 8 zaposlenika). Tonković je istaknula kako su centri nerijetko prepušteni osnivačima, jedinicama lokalne samouprave koje nemaju ideju i viziju njihova razvoja. Istraživanje je pokazalo kako se centri financiraju na različite načine – neki  iz lokalnih proračuna, dok drugi ovise o EU projektima – što dovodi i do velikih varijacija u broju zaposlenih: Vela Luka nema dovoljno zaposlenika za kvalitetan razvoj programa, Centar u Sisku potencijalan je primjer ranije spomenutih klijentelističkih odnosa, dok je dio zaposlenika u Osijeku projektno (prekarno) zaposlen. Svi ti faktori pridonose razilaženju između razvojnih strategija osnivača, zaposlenika i lokalne zajednice,  čestim pritiscima osnivača, kao i otporu prema novim modelima upravljanja. Uloga civilnog društva pritom je ograničena na povremenu programsku suradnju.

Većina društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj nije prvobitno građena za kulturne svrhe, no to ne znači da njihova trenutna funkcija nije zadovoljavajuća ili da ne funkcioniraju dobro, istaknula je Tea Truta u izlaganju posvećenom arhitektonskoj analizi kulturne infrastrukture. Trenutno ne postoji pravilnik koji bi regulirao obnovu tih prostora i definirao potrebe korisnika za prostorom, a ni modeli šire participacije u obnovi nisu jasno definirani. Truta je stoga naglasila nužnost promjena na planskoj razini kako bi se bolje upravljalo obnovom i urbanističkim parametrima. Sanja Sekelj predstavila je istraživanje Networking through Persistence: Case Study on the Position and Development of the Clubture Network, koje je izradila zajedno s Edgarom Buršićem, Davorom Miškovićem i Donatom Riccijem. Istraživanje analizira djelovanje mreže Clubture fokusirajući se na razdoblje od 2001. do 2016. godine te na dva različita skupa podataka: godišnje podatke o ocjenama koje članovi mreže dodjeljuju programima koji se prijavljuju na poziv za razmjenu i suradnju, što je primjer participativnog odlučivanja o programima koji se financiraju, te podatke o subnacionalnim i  nacionalnim platformama u kulturi koje financira Zaklada Kultura Nova. Istraživanje pruža uvid u unutarnju dinamiku Mreže, različite zajednice unutar neovisne scene te novo razvijene modele suradničkog rada.

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti izrađene su policy preporuke koje analiziraju dosadašnji rad kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, o čemu smo već i ranije pisali na Kulturpunku. Prostori kao ključna kulturna infrastruktura jedan su od gorućih problema cjelokupnog kulturnog sustava, što je potvrdio i Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koji je Ministarstvo kulture i medija objavilo prošle godine. U tom kontekstu, prostorna infrastruktura za mješovite organizacijske oblike s raznolikom namjenom posebno je kompleksno pitanje. To se prvenstveno odnosi na društveno-kulturne centre odnosno pitanje korištenja javne prostorne infrastrukture od strane aktera koji nemaju statusno pravo korištenja tih resursa (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme…). Na razini države i na razini pojedinih gradova ne postoji usustavljen popis prostorne kulturne infrastrukture, no prakse postojećih društveno-kulturnih centara i prostora koje koriste akteri civilnog društva iz područja kulture i umjetnosti ukazuju da prostora nema dovoljno, da ih se iznimno teško dobiva na korištenje te da su uvjeti korištenja ograničeni kratkim rokovima.

Na javnoj tribini o izrađenim policy smjernicama sudjelovale su Mirela Travar iz Operacije grad iz Zagreba, Bojana Španiček Kanoti iz Platforme za Društveni centar Čakovec te Petra Marčinko iz Art radionice Lazareti. Travar je podcrtala važnost izrade kvalitetnog policy okvira. Naime, u praksi se odvijaju različiti oblici upravljanja i organiziranja u kulturi koji nemaju sustavnu podršku. Travar je prema tome istaknula potrebu za uspostavljanjem niza javnih politika i regulacija koje će osigurati stabilnost i kontinuirani razvoj kulturnog sektora. U takvom okruženju, kulturni centri, DKC-ovi i prostori stvaralaštva civilnog društva u kulturi mogli bi se bolje povezati i organizirati. Također je naglasila važnost prepoznavanja uloge zajednica: kulturni centri neraskidivo su povezani s lokalnim zajednicama, no trenutna kulturna politika nedovoljno definira tu ulogu, što otežava razvoj relevantnih programa koji odražavaju njihove potrebe i interese. Bez adekvatne regulacije naprosto udaramo u zidove, zaključila je Travar.

Španiček Kanoti je opisala poteškoće s kojima su se suočavali u pokušaju uspostavljanja društveno-kulturnog centra u Čakovcu, ali i pozitivnije iskustvo upravljanja malim prostorom u lokalnoj zajednici općine Sveti Juraj na Bregu. Više pak o upravljanju prostorima kulturne baštine govorila je Petra Marčinko. Baština se prema Marčinko nalazi u dihotomiji pretjerane komercijalizacije ili potpune zapuštenosti. Također je napomenula da ne postoji strateška vizija razvoja baštine za dobrobit zajednice, već je gotovo isključivo riječ o turistifikaciji različitih prostora. Bilo kakav utjecaj na zajednice ostavlja se kao nešto što se može dogoditi, ali i ne mora, zaključila je.

Brojnost i raznolikost te kulturno-umjetnička i društvena relevantnost društveno-kulturnih centara u lokalnim sredinama ukazuju na potrebu unapređenja uvjeta za njihov daljnji rad. To se podjednako odnosi na osiguranje adekvatne financijske potpore te na stvaranje prilika za pozicioniranje društveno-kulturnih centara kao suvremenih kulturnih institucija koje osiguravaju aktivno uključivanje lokalne zajednice u kulturni razvoj, istaknuto je na tribini. Na tom putu daljnjeg razvoja nove javne kulture izrazito je važna uloga gradova, dok je podrška zakonodavca u unapređenju pravnog i institucionalnog okvira presudna, zaključak je jednodnevne konferencije.

Panel: Izvana ili iznutra? Kulturni sustav i njegovi subjekti (11.00 – 12.30)

Polazeći od koncepta „nove javne kulture“, kako ga je formulirao Vjeran Katunarić, jedan od ciljeva projekta bio je proizvesti stručne i znanstvene spoznaje o važnosti lokalne infrastrukture za kulturne i društvene djelatnosti. Uvidi koje ćemo predstaviti na ovom panelu obuhvaćaju teme javnih kulturnih centara, njihovog povijesnog razvoja i modela upravljanja, dok temu nove generacije društveno-kulturnih centara uvodimo iz arhitektonske perspektive korištenja infrastrukture koju su zatekli civilni akteri, razvijajući ovdje sudioničke modele upravljanja. Posebna istraživačka linija na projektu bila je posvećena dinamici razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse te centralno i periferno širenje informacija i znanja oko mreže i unutar kulturnog sustava.

Na panelu će sudjelovati: Kruno Kardov, Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu, Nikola Tomašegović, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu, Željka Tonković, Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Tea Truta, arhitektica, i Sanja Sekelj, Institut za povijest umjetnosti.

Javna tribina: Skice za okvir: Smjernice za unapređenje javnih politika kulture i društvenosti (13.00 – 14.30 )

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti kulminirao je višegodišnji rad aktera civilnog društva za izgradnju i unapređenje kulturne politike za javnu kulturnu infrastrukturu, kulturne centre i društveno-kulturne centre. Izrađene policy preporuke tako razrađuju važne teme iz područja rada kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, a na dobrobit zajednice i aktera unutar kulturnog sustava. Na ovim su smjericama radili kulturni radnici, istraživači i stručnjaci, a upravo će neki od njih na tribini govoriti i otvoriti diskusiju o preprekama i mogućnostima unapređenja okvira za društveno-kulturno djelovanje u kontekstu održivosti, organizacijskog razvoja i kvalitetne (međusektorske) suradnje. 

Na javnoj tribini sudjeluju: Mirela Travar, Operacija grad, Bojana Spaniček Kanoti, Platforma za Društveni centar Čakovec, Mirjana Radulović, Savez udruga Rojca, i Petra Marčinko, Art radionica Lazareti.

Završna diskusija i zaključci (14.30 – 15.15)

Sudionici i sudionice konferencije će, u suradnji s panelistima i panelisticama, imati priliku sudjelovati u završnoj raspravi te formulirati zaključke i preporuke za daljnji proces. 

Samo tjedan dana prije ovog incidenta, 13. rujna, Centar za mirovne studije uputio je apel medijima u Hrvatskoj kojim upozorava na posljedice pristranog, senzacionalističkog i diskriminatornog izvještavanja o temama migracije, migranata i izbjeglica, uz koji je proslijedio i Preporuke za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama. Preporuke su rezultat istraživanja o medijskim reprezentacijama migracija koje su proveli Helena Popović, Kruno Kardov i Drago Župarić-Iljić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok i preporuke i samo istraživanje izdaje vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

U pregledu aktualne situacije s medijskim izvještavanjem o migrantskim temama, autori ističu rašireno oslanjanje redakcija na službene izvore informacija, kako u količini članaka, tako i u činjenici da, kod prenošenja izjava ili priopćenja, novinari najčešće nemaju vremena i/ili vještine kritički se osvrnuti na preneseni sadržaj pa vijest često ostane gola izjava nekog službeno odgovornog dužnosnika, najčešće ministra unutarnjih poslova ili načelnika ove ili one policijske uprave. Osim površnosti koju sugerira opisani pristup, u hrvatskim mainstream medijima, ističu autori, često se pribjegava i negativnom portretiranju migranata kao takvih – generalizirajućim sugestijama, izjavama i zaključcima koji podilaze postojećim predrasudama. Najčešće se obrađuju pojedinačni događaji u kategorijama kriminala i crne kronike za koje se očekuje da će izazvati snažnu emocionalnu reakciju – uglavnom negativnu, no katkad i pozitivnu – i rezultirati s više klikova. Znanstvenici ističu kako u taj okvir ulaze i one pozitivne priče o iskustvima integracije kojima se nastoji romantizirati integracijski proces kao takav.

Sagledavajući karakteristike medijske obrade migracijskih tema, autori nam pružaju i sažetu, no poprilično preciznu i direktnu dijagnozu stanja medijskog sektora. O njemu ponešto govori i činjenica da su posljednjih godina organizacije civilnog društva u Hrvatskoj objavile niz tematskih preporuka kojima je cilj unaprijediti medijsko izvještavanje o osjetljivim društvenim temama. Centar za građanske inicijative Poreč je tako izašao s Priručnikom za sprječavanje i suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji, a Zagreb Pride donio je smjernice za izvještavanje o LGBT osobama i temama. U kreiranju izvještajnih okvira nisu zaostajali ni javni subjekti: Agencija za elektroničke medije bavila se preporukama za kvalitetnije izvještavanje o koronavirusu, dok je Ministarstvo za demografiju još 2018. objavilo Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Nažalost, mnogi novinari i urednici preporuke naprosto ignoriraju ili ih uopće nisu svjesni.

O njihovom dosegu svjedoči i slučaj ozbiljnog etičkog zastranjenja u recentnom medijskom izvještavanju o masovnoj pucnjavi u beogradskoj OŠ Vladislav Ribnikar početkom svibnja, zbog koje je Zagrebačko psihološko društvo uputilo prijavu Vijeću za elektroničke medije. Po zaprimljenoj prijavi, a sukladno Zakonu o elektroničkim medijima, Vijeće je izdalo upozorenje prema ukupno 16 pružatelja medijskih usluga, među kojima su se našli i javni servisi HRT i HINA. Međutim, iako je Zakon konkretan i elaboriran u pogledu navođenja kažnjivih aktivnosti za koje su predviđene i novčane kazne, do takvih situacija iznimno rijetko dolazi. Vijeće za elektroničke medije protiv prijestupnika može podnijeti optužni prijedlog, a samo ne može izreći materijalne sankcije, nego tek uputiti upozorenja i opomene na kojima stvar najčešće i ostaje. 

Osim različitih specijaliziranih preporuka, za etičke smjernice novinari i novinarke mogu se osloniti na Kodeks časti hrvatskih novinara. Iako su Kodeksom formalno vezani članovi Hrvatskog novinarskog društva, kojih je ukupno otprilike 2000, te u slučaju kršenja njegovih odredbi podliježu Novinarskom vijeću časti, najveći dio medijskih radnika i radnica nisu članovi Društva. Ipak, iz HND-a ističu kako se odluke Vijeća časti često konzultiraju u sudskim postupcima, a njegova negativna mišljenja i odluke odnedavno su i ograničavajući faktor za dodjelu javnog novca na nekim lokalnim razinama, poput Splita i Makarske.

S druge strane, zaključak Preporuka za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama ne ostavlja puno razloga za optimizam. Strukturalna pozicija medijskog sektora takva je da njome dominiraju privatne medijske kuće, čiji su novinari i urednici primorani učiniti sadržaj primamljivim i lako usvojivim, a uz to i prikladnim iz perspektive glavnih oglašivača u danom mediju. U isto vrijeme ograničeni su ključnim resursima potrebnim za ozbiljan i višedimenzionalan pristup temama, poput vremena, materijalnih sredstava, ili svijesti o novinarstvu kao svojevrsnom političkom korektoru i čuvaru demokracije.

Ipak, unatoč tome što su u trenutnoj konstelaciji šanse za promjenu temeljnih postavki medijskih kuća koje na neetičan, senzacionalistički, pojednostavljujući ili čak diskriminatoran način obrađuju društvene teme relativno slabe, svaku artikulaciju preporuka u smjeru društvene odgovornosti i argumentativne utemeljenosti pisane riječi valja pozdraviti. Uostalom, iako u postojećem radnom dokumentu novog Zakona o medijima nema sustavne inicijative u tom smjeru, nego se – naprotiv – njegove novosti uglavnom svode na ograničavanje medijskih sloboda, preporuke temeljene na znanstvenom uvidu mogu poslužiti kao osnova nekih budućih kvalitetnijih politika.

Službeno je okončan IPA projekt pod nazivom Javni interes – nije na prodaju čiji je nositelj Centar za mirovne studije uz međunarodne partnere: Transparency International Mađarska i TI jedinica Defence and Security Program iz Velike Britanije, Sveučilište u Zagrebu (Filozofski fakultet), lokalne udruge (Zelena Istra, Eko-Zadar, Cenzura) te udruga Obris – Obrana i sigurnost. Projekt je spojio temu nadzora korupcije na lokalnoj razini s temom obrane i sigurnosti u Hrvatskoj.

U prvom dijelu projekta, uz niz javnih aktivnosti, objavljena je i publikacija o transparentnosti javnih nabava u obrambenom sektoru RH. Drugi dio projekta bavio se proučavanjem procesa konverzije vojnih nekretnina, a uz niz javnih tribina, izrađene su i četiri studije slučaja pojedinih odabranih primjera konverzije vojnih nekretnina u Hrvatskoj. Za potrebe istraživanja odabrani su kompleksi Muzil u Puli, vojarna Samogor u Visu i Stjepan Radić u Zadru te stara vojna bolnica u Vlaškoj. Istraženi su razvoji faktičkog i pravnog stanja prostora, njihova namjena u vojnim danima, kako su postali nepotrebni oružanim snagama te što je s njima bilo kasnije kada većina takvih nekretnina počinje nazaustavljivo propadati. Pri tome se zanimljivom pokazala činjenica da su otpori lokalnih zajednica žešći i efikasnost procesa konverzije niža što je projekt kojim civilni sektor krene obuhvaćati pojedinu tranziciju prostora – veći.

Rezultati istraživanja o prenamjeni objavljeni su u obliku zasebne knjige naslovljene Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva u Hrvatskoj. Izdavači ovog djela su Centar za mirovne studije i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a urednici Kruno Kardov i Igor Tabak. Tekstove potpisuju Lidija Knežević, Kruno Kardov i Nives Rogoznica. 

Publikacija je dostupna za preuzimanje ovdje.

Piše: Matija Mrakovčić

Nakon industrijskih kompleksa Stare klaonice i bivše Tvornice željezničkih vozila Gredelj, međunarodni festival dizajna Dan D za svoje je peto izdanje odabrao prostore bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu. U sklopu festivala, održana je tribina u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva i Centra za mirovne studije, naslovljena Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori?, a koja je obuhvatila tri osnovna pitanja: kako upravljati bivšim vojnim prostorima, kako provoditi proces konverzije koji je uključiv prema lokalnoj zajednici, te kako uravnotežiti javni i privatni interes pri namjeni ovih objekata. Tribinu je moderirao CMS-ov Gordan Bosanac čiji je tekst o prošlosti prostora u Vlaškoj 87 i potrebi zagovaranja javnog interesa u upravljanju državnom imovinom otisnut na dizajnerski uspješno izvedenom formatu razglednice, a koju je svatko mogao poslati gradonačelniku Zagreba s upitom o sadašnjosti i budućnosti namjene tog prostora. 

Naime, raspadom Jugoslavije, na teritoriju Hrvatske zatekao se čitav niz vojnih prostora koje je naslijedilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Smanjenjem opsega Hrvatske vojske, brojne vojne nekretnine počele su MORH-u predstavljati sve veći teret za održavanje te su s vremenom pojedini vojni prostori postepeno napuštani. Sam sustav konverzija vojnih u civilne prostore nikada nije bio do kraja uređen i ostavljao je diskrecijsko-lobistički prostor kroz koji su pojedine jedinice lokalne samouprave dolazile u posjed reprezentativnih prostora. Konkretno, prostor od 12 000 kvadrata u Vlaškoj predan je u vlasništvo Gradu Zagrebu i otada zjapi prazan i neiskorišten.

Igor Tabak, neovisni vojni analitičar, napomenuo je da od izgradnje 1862. godine svi režimi, države, gradske uprave i ministarstva žele ostaviti dojam da im je stalo do tog prostora, pa su tako zabilježena povremena uređenja u vidu bojanja zidova, lakiranja podova, pa čak i (loše izvedenog) uvođenja centralnog grijanja, no jasno je da odlaskom države iz prostora nadležna tijela igraju s njim ping-pong te on postaje slika institucionalne nepažnje. Republika Hrvatska donedavno nije imala jasnu strategiju što učiniti s bivšim vojnim prostorima, a ponajmanje kako u procese konverzija uključivati građane. Primjeri su relativno uspješnih konverzija u novijoj povijesti kampus Borongaj u Zagrebu ili Gradska knjižnica u Zadru. S druge strane, oni bivši vojni prostori koji su predani lokalnoj samoupravi, a prenamjene se nisu dogodile, izloženi su potpunoj devastaciji.

MORH je 2013. godine objavio evidenciju vojnih nekretnina među kojima se nalazi 226 perspektivnih nekretnina koje koriste Oružane snage i MORH te 392 neperspektivne vojne nekretnine, kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnim za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike. MORH je najavio kako će nakon izvršenog popisa izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna predat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). DUUDI je osnovan u prosincu 2011. godine i, kako piše na službenim mu stranicama, nije pravni sljednik niti jednog sličnog tijela. Služi kao koordinacijsko tijelo za upravljanje državnom imovinom – i to svom imovinom, od nekretnina preko dionica do trgovačkih društava. 

Zamjenik predstojnika DUUDI-ja Alen Čičak na početku je spomenuo slab odaziv građana na javne rasprave o strategiji i zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Kao osnovni problem u konverziji bivših vojnih prostora naveo je njihovo poklanjanje bez kriterija, planova i natječaja jedinicama lokalne samouprave koje se na temelju njih onda zadužuju i podižu kredite. Zanimljiv je podatak da u prosjeku na 100 metara kvadratnih u prostorima u državnom vlasništvu radi jedan građanin. Što se tiče prostora u Vlaškoj, Čičak je prijenos vlasništva na Grad Zagreb opisao kao “Sanader i Bandić zamijenili su zgrade”, neimenovavši objekt u Krajiškoj ulici koji je državi dan u zamjenu. Čičak je napomenuo da se radi o prijenosu u kojem je država izgubila mnogo i u financijskom i u prostornom smislu. Naime, kad bi uredi državne uprave radili u prostorima koji su u državnom vlasništvu, država bi uštedila milijune na poprilično skupim najamninama koje sada plaća i u tom je kontekstu važan podatak da je Republika Hrvatska peta u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu.

DUUDI u svojoj strategiji za 2014. godinu navodi kako će se vojne nekretnine ustupati zainteresiranim stranama po najvažnijem kriteriju – razvojnim projektima i sukladnosti prostornom uređenju. Prostorno planiranje tako se ispostavilo kao najveći problem u dodjeljivanju državne imovine, konkretno nekretnina: njih čak 900 u MORH-ovim se popisima vodi kao prostore posebne namjene iako oni to više nisu. Čičak je spomenuo vojarnu Jelas u Slavonskom Brodu koja se nalazi u centru grada i koja bi mogla zadovoljavati komunalne i kulturne potrebe građana, no vojarna je neiskorištena otkako je darovana Gradu. S druge je strane primjer vojarne u Otočcu, prostor od 14 000 kvadrata koji je općina dala građanima na korištenje.

Na tribini je gostovala i Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu! koja je prisutne upoznala s nastankom inicijative povodom projekta Brijuni rivijera, započetim 2000. godine, a koji je svoju prvu javnu raspravu dočekao tek 2013. godine. Trenutno je aktualno pitanje Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje, a sada su pulski gradski vijećnici izglasali izmjene i dopune Prostornog plana uređenja grada i GUP kojim su omogućili izgradnju elitnog turističkog kompleksa s 2500 postelja, terenima za golf, marinom i hotelima na tom području. Radojčić je istaknula da je Pula kao (bivše) strateško vojno područje prepuno vojnih kompleksa i nekretnina, pogotovo na sjeveru i jugu grada, no da je odlaskom vojske iz sjevernog dijela došlo do potpune devastacije, a u takvoj je sada situaciji i Muzil. Istaknula je da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora, odnosno u vremenu od izglasavanja plana do njegove realizacije, te naglasila opravdanu bojazan građana za budućnost prostora ukoliko vojska napusti Muzil, a investitora nema na vidiku.

Upravo je slučaj Muzila posljednji primjer nepostojanja dijaloga u procesu donošenja odluka o upravljanju i korištenju imovine odnosno nekretnina u državnom vlasništvu. S druge je strane primjer Društvenog centra Karlo Rojc, bivše vojarne u Puli, koji je okupacijom građanskih inicijativa 1997. godine postao jedan od ključnih prostora aktera koji rade u javnom interesu. Konverzija prostora dugotrajan je proces koji zahtijeva planiranje, istaknuo je Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je svoju doktorsku tezu posvetio upravo vojnim prostorima u Hrvatskoj. No, nažalost u Hrvatskoj se to rijetko događa, a javnost je iz tih procesa uglavnom isključena, osim u sporadičnim situacijama kada interni birokratski sukobi koji usporavaju proces otvaraju prostor za javnu debatu. 

Tako je prostor u Vlaškoj postao privremeno utočište građanske inicijative Muzej ulične umjetnosti i festivala Dan D, a tribina održana u njemu prvi glas o potrebi transparentnog, uključivog i održivog upravljanja prostorima u vlasništvu države, dakle u zajedničkom vlasništvu svih nas.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na panelu koji se bavio gradskim kulturnim politikama, a koji je moderirala Dea Vidović, govorili su Miljenka Buljević ispred udruge Kulturtreger i Saveza udruga Operacija grad iz Zagreba, Davor Mišković iz riječke udruge Drugo more i Saveza udruga Klubtura te Slaven Tolj iz dubrovačke Art radionica Lazareti. Namjera panela bila je iskoristiti susret na ovogodišnjoj Zelenoj Akademiji za razmjenu dosadašnjih iskustava na temelju kojih bi se mapirale buduće smjernice i načini djelovanja prema administraciji na lokalnoj i državnoj razini. Usuglašavanje oko samog stava i oblika djelovanja naspram državnih autoriteta bio je jedan od željenih ishoda ovog susreta.

Sudionici sastanka/panela/razgovora iznijeli su raznolika iskustva iz dugogodišnjeg djelovanja u svojim sredinama – Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Slaven Tolj iz Art radionice Lazareti iznio je niz detektiranih problema u kontekstu Dubrovnika kao turističke destinacije, ali i vrijednosti koje su iz tog konteksta proizašle. Smatra kako Dubrovnik više nije grad, već turistički kompleks čiji je cilj ultimativna turistička zabava. Art radionica Lazareti ne uklapa se u ovakav kontekst čime se nameće pitanje za koga se programi proizvode – turisti ostaju prekratko u gradu da bi ih mogli pratiti dok je zainteresiranog lokalnog stanovništva premalo. Nadalje, povijesnom prostoru nadomak starog grada unutar kojeg djeluju nužna je obnova, a pitanje obnove atraktivnih lokacija za sobom također povlači pitanje prenamjene čime se egzistencija organizacije stavlja pod upitnik. Tolj smatra kako je takav prostor, odnosno kompleks, resurs za nekakav širi kontekst koji bi morao uključivati ljude van Dubrovnika. Dotaknuo se i pitanja suradnje s gradskim vlastima koje su na poprilično niskim granama, primjerice, za odluku o obnovi Lazareta doznali su iz novina dok je svrha same obnove nepoznata. U pomalo rezigniranom tonu zaključio je kako pitanje opstanka samog prostora nije toliko bitno koliko pitanje postojanja sklopa drugačijih vrijednosti i ideja u samom gradu.

Davor Mišković iz organizacije Drugo more naveo je kako akteri riječke nezavisne kulturne scene ne dijele probleme kolega iz Dubrovnika iako je kontekst djelovanja gotovo isti. Probleme Rijeke vezuje uz ekonomsku krizu, smanjenje grada i opadanje broja stanovništva. Gradska vlast, u duhu neoliberalne politike, pak od kulture traži dokazivanje svojih vrijednosti kroz određene ekonomske kategorije. Paradoks je u tome da ovakva paradigma počinje dominirati i nezavisnim kulturnim sektorom dok je 90% kulturnog sustava izvan toga. Tako na primjer, HNK zapošljava 315 ljudi i ne treba elaborirati svoju ekonomsku isplativost dok se to isto traži od programa književnih večeri koje organizira nekoliko ljudi. Iako problemi u komunikaciji s gradom ne postoje, Mišković navodi određenu krizu vrijednosti pa čak i samog djelovanja. Kulturni sustav traga za redefiniranjem, događaji i programi proizvode se kako bi sebi i drugima opravdali postojanje te se umnažaju kako bi osigurali vidljivost. U ovakvoj konstelaciji konstantnog udovoljavanja zahtjevima sustava, pitanje smisla ostaje po strani.

Miljenka Buljević iz organizacije Kulturtreger i Saveza udruga Operacija grad istaknula je kako je Zagreb van spomenutih kategorija unutar kojih djeluju akteri nezavisne kulturne scene Dubrovnika i Rijeke jer se ipak radi o glavnom gradu u kojem će “uvijek nešto biti”. Također se željela odmaknuti od rezigniranog tona dotadašnje rasprave te istaknuti koji su pozitivni pomaci i rezultati postignuti tijekom proteklih desetak godina. Budući da većina ovoga o čemu danas govorimo prije desetak godina nije postojala, naglasila je kako bi se trebalo prisjetiti dobrih primjera i postignuća. Kulturtreger, na primjer, postoji već osam godina što ipak jamči određenu stabilnost i utjecaj. Kao dobar primjer ulaska u lokalne institucije istaknula je Pogon, prvu organizaciju u civilno-javnom partnerstvu čiji su osnivači Grad Zagreb i Savez udruga Operacija grad. Ipak, smatra kako je previše proizvodnje programa, a premalo zagovaračkih aktivnosti i političkog utjecaja što svakako treba mijenjati jer program nikako ne bi trebao biti sam sebi svrhom. Pozvala je na suradnju institucionalne i neinstitucionalne kulturne scene kako bi se borilo za ukupnu količinu sredstava za kulturu i ostavio pozadi dosadašnji odnos “mi protiv njih”.  Iako svjesna da je ovakvo što teško postići, smatra da je potrebno nanovo osvijestiti vrijednost kulture kao dijela općeg dobra.

Nakon izlaganja sudionika povela se dugotrajna i djelomično uspješna rasprava o tome kojim smjerom dalje krenuti i kakvu strategiju naspram državnih vlasti zauzeti. Teodor Celakoski smatra kako treba izaći iz diskursa samosažaljenja te pronaći nove modele djelovanja kojima bi se moglo ući u institucije lokalnih i nacionalnih vlasti. Načini na koje bi se takvo što moglo postići jesu ulazak u političku arenu te stvaranje prostora utjecaja. Budući da je javna sfera ispražnjena od kritičkog diskursa, nezavisni akteri imaju poziciju u sustavu, što je resurs sam po sebi. Pitanje je kako iz svega toga proizvesti agendu koja bi inducirala promjenu. O političkom aktiviranju govorio je i Kruno Kardov koji ulazak u strukture vlasti na lokalnim razinama smatra jednako važnima kao i umrežavanje na nacionalnoj razini. Katarina Pavić izrazila je kritiku spram defetističkog stava budući da je čitava priča produkt posljednjih desetak godina te da takvo što prije nije ni postojalo. Evidentno je došlo do nužnosti promjene smjera, odnosno osmišljavanja novih modela djelovanja, a posebice uključivanja mladih ljudi koji bi dali novu energiju i spriječili da sve ovo o čemu danas razgovaramo ne ostane generacijska stvar.

Foto: Mirela Šavrljuga