Kako bi se u nekoj mjeri smanjile negativne posljedice utjecaja krize uzrokovane pandemijom COVID-19 na kulturni i medijski sektor, državna uprava te lokalna i regionalne uprave i samouprave diljem svijeta (u većoj ili manjoj mjeri) krenule su s izradom mjera za podršku sektoru. Brzina donošenja mjera i red veličine kojom su neke vlade, poput Njemačke, reagirale na negativne posljedice krize na kulturni sektor (otvarajući fondove u ukupnom iznosu od 30 milijardi eura) postavile su visoku ljestvicu očekivanja za kulturne radnike i umjetnike i u ostalim zemljama. Međutim, i brzina donošenja mjera, te njihov opseg i brojnost vrlo je varirao od zemlje do zemlje, kako globalno, tako i unutar Europske unije te u susjednim europskim zemljama. Upravo su u vrijeme provođenja online ankete za ovo istraživanje^[1] (od svibnja do srpnja 2020. godine) mnogi donositelji/ce odluka na nacionalnoj i na lokalnoj razini upravljanja u istraživanim zemljama tek krenuli (ukoliko su krenuli) s uvođenjem mjera, kako za sve sektore, pa tako i za područje kulture.

Podaci pokazuju da, što se tiče nacionalne razine, većina je  vlada u istraživanim zemljama regije u navedenom periodu donijela barem neke mjere za ublažavanje posljedica krize. Najčešće se radilo o jednokratnoj višemjesečnoj pomoći za umjetnike/ice i kulturne radnike/ice i to u visini minimalne zarade. U našem je uzorku u Hrvatskoj (84.55%) i u Sloveniji (78.43%) većina kulturnih radnika/ica izjavila da je dobila jednokratnu financijsku pomoć od države, što je u kontrastu s npr. Bosnom i Hercegovinom, gdje je tu pomoć dobilo manje od 9.8% ispitanika. U Sjevernoj Makedoniji takav tip pomoći primilo je 50.91% ispitanika, u Srbiji 49.04% ispitanika/ica te u Crnoj Gori 33,33% ispitanika/ica. U određenom broju istraživanih zemalja na nacionalnoj razini su bile dostupne i druge vrste mjera koje su ispitanici i iskoristili. Tako je npr. u Hrvatskoj većina ispitanika iskoristila mogućnost produženja rokova za realizaciju projekata koji su bili prekinuti zbog izbijanja pandemije. U Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji većem broju ispitanika/ica su isplaćena sredstava za odobrene projekte, uz dozvolu da ih se realizira kada to bude bilo moguće.

U velikoj većini europskih zemalja, pa tako i u našim istraživanim zemljama, od ukupnog javnog financiranja za kulturni sektor, financiranje na nacionalnoj razini iznimno je važno, dok značajnost lokalne i regionalne razine javnog financiranja varira od zemlje do zemlje. U slučaju Hrvatske, odnos udjela javnog financiranja kulture na različitim razinama je prilično konstantan u zadnjih dvadesetak godina, pri čemu je financiranje kulture na lokalnoj razini važno. Prema podacima za 2019. godinu, županije izdvajaju 4% ukupnog javnog financiranja, općine 6%, gradovi 33% dok samo Grad Zagreb izdvaja 15% od ukupnog javnog financiranja kulture u Hrvatskoj.^[2] Upravo zato je zabrinjavajuće što podaci istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj kao i u svim ostalim zemljama jugoistočne Europe prema iskazima naših ispitanika/ica podrška kroz mjere pomoći kulturnom sektoru na lokalnoj razini u prvom valu pandemije uglavnom izostala. 

U sklopu istraživanja željeli smo također istražiti i u kojoj su mjeri različite međunarodne zaklade i mreže s jedne strane te profesionalne asocijacije i različiti načini udruživanja s druge strane, bili otvoreni za pomoć kulturnom sektoru u zemljama jugoistočne Europe. Broj identificiranih mjera diljem regije nije bio velik u oba slučaja, a najviše je mjera zastupljenih od strane zaklada, odnosno drugih donatorskih organizacija prepoznato u Hrvatskoj (22,7%) i Sloveniji (27,5%). Najviše je bilo razumijevanja pokazano kroz mjere produženja rokova za realizaciju odobrenih projekata te odobrenja jednokratne novčane pomoći od strane zaklada. Pomoć od strane asocijacija, mreža i drugih vidova organiziranja podrške poput crowdfundinga bilo je prisutno najviše u Srbiji (49%), zatim u Sloveniji (45,1%) i u Hrvatskoj (36,4%) gdje su ispitanici bili potpomognuti od strane svojih strukovnih udruženja ili od mreža uspostavljenih na nacionalnom nivou. Uglavnom se tu radilo o različitim vidovima jednokratne novčane pomoći te kroz organiziranje online programa uz mogućnost donacija. Ovdje je važno za istaknuti upravo ovaj element solidarnosti unutar sektora koji se pojavio u više zemalja u regiji gdje su (u nekim slučajevima) po prvi puta surađivala različita profesionalna udruženja, kulturne udruge i nezavisni profesionalci koji su, uz kreiranje apela i lobiranje za pomoć sektoru, naglašavali važnost različitog tipa mjera, i sami organizirali skupljanje sredstava te njihovu distribuciju umjetnicima i kulturnim radnicima.^[3]

Ogoljavanje stanja i produbljivanje započetih procesa

Globalna pandemija uzrokovana virusom COVID-19 ogolila je ono na što su istraživači i istraživačice već godinama ukazivali, a to je ranjivost i nesigurnost, kako kulturnog rada, tako i kulturnog sektora te neodrživost dosadašnjeg modela financiranja kulture koji u fokus stavlja projekt i tržišni pristup. Na globalnoj razini podaci su ukazivali na kritičnu situaciju u sektoru, na izostanak poslova, drastični pad primanja kulturnog radništva, te potrebu za žurnim djelovanjem u sektoru. Podaci istraživanja prikazani ovdje ukazuju da je u periodu prvog vala pandemije situacija u zemljama jugoistočne Europe slijedila navedene globalne trendove drastičnog pada prihoda, projekciju daljnjeg gubitka primanja tijekom nastavka krize, pri čemu su i dalje prisutne (samo)eksploatacijske prakse zaposlenih u sektoru. 

Međutim, rane mjere koje su donošene tijekom prvog vala pandemije koronavirusom u istraživanim zemljama ukazuju kako na sličnosti, tako i na razlike u javnopolitičkim pristupima. Kada govorimo o sličnostima one se prvenstveno očituju u dimenziji nedonošenja lokalnih kulturnopolitičkih mjera u svim zemljama, što je u zemljama poput Hrvatske gdje su lokalna izdvajanja za kulturu važna vrlo problematična činjenica. Kada pak govorimo o razlikama, one su prisutne u vidu mjera na nacionalnoj razini između država, gdje je za Hrvatsku, Sloveniju te donekle i Srbiju raznolikost i brojnost mjera prisutna, dok u ostalim zemljama one uvelike izostaju. Nedostatak navedenih mjera može se pripisati i kontinuiranoj marginalizaciji kulture općenito, marginalizaciji rada u kulturi specifično, te jačanju tržišnog diskursa za kulturu u istraživanim zemljama. Problemi koje je prvi val pandemije otvorio samo se naslanjaju (i negdje produbljuju) već započete procese, dok razvoj mjera reflektira već postojeću konjunkturu u odabranim zemljama.  

Naposljetku, valja naglasiti da podaci istraživanja ukazuju na važne elemente solidarnosti unutar sektora koji su vidljivi kroz umrežavanja profesionalnih udruženja koja dosad nisu surađivala, kroz akcije lobiranja i pisanja apela, kako državnoj upravi, tako i lokalnoj upravi i samoupravi, kako bi se potaknula transparentnost donošenja mjera ili uopće njihovog provođenja. U većini zemalja u regiji pokrenute su i crowdfunding kampanje za kolegice i kolege u sektoru koji su ostali bez primanja, te su stvorene i pojačane poveznice između kulturnih radnika i umjetnica, kako regionalno tako i međunarodno. Upravo ti elementi solidarnosti, međusobnog podupiranja, stvaranja novih kreativnih rješenja unutar i među organizacijama, često se naglašavaju se i kao ključni elementi otpornosti sektora.^[4]

Navedena otpornost počiva u visokoobrazovanoj, vrlo angažiranoj i predanoj radnoj snazi, koja se identificira s radom u sektoru i subjektivno je vrlo involvirana u sam proces rada i u krajnji rezultat svoga rada, gdje se granice između privatnog i poslovnog života gube. Međutim, upravo ta kontinuirana uključenost u proces, uz podfinanciranost sektora koji ujedno ne može zaposliti dovoljan broj radnika/ica stvara i prepreke koje se očituju u samoeksploatacijskim praksama, rezultiraju često pregorenošću i posljedično željom za napuštanjem rada u sektoru.^[5] Na takvoj “otpornosti” ne može ležati daljnja budućnost kulturnog sektora već se upravo ova situacija mora iskoristiti kako bi se propitao dosadašnji pristup kulturi, njenoj ulozi u društvu te posljedično kreiranju održivijih modela za razvoj sektora. 

Tekst je sažeta i prilagođena verzija rada: Primorac, J. (2021). Izgubljeni prihodi i pronađena solidarnost: utjecaj prvog vala pandemije bolesti COVID-19 na kulturni sektor u jugoistočnoj Europi. Sociologija i prostor, 59 (219), 219-240.

^[1] Riječ je o istraživanju Now it is Only More Visible: Life and Work of Cultural Workers in Times of the Corona Pandemic, o kojem je bilo riječi u prvom dijelu feljtona.

^[2] Primorac, J. (2021). Compendium of Cultural Policies and Trends in Europe, 21st edition 2021. Country Profile: Croatia. Council of Europe/ERICarts. Dostupno ovdje.

^[3] Npr. organizacija Fonda solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije koji je nastao na inicijativu Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), a u suradnji s Udruženjem likovnih umjetnika Srbije, Savezom udruženja likovnih umjetnika Vojvodine, Servisa za suvremeni ples Stanica, organizacije BAZAART i srpske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA. Primjeri iz Slovenije uključuju kampanje Solidarnost s kulturom, koju je pokrenula udruga Igor Zabel zajedno s Crvenim križem sredinom ožujka 2020.godine, te javnih akcija Društva Asociacija, dok je na Kosovu upravo kroz samoorganizaciju i zagovor kulturnih radnika u finalnu verziju vladinog paketa pomoći uključen i zaseban fond Umjetnost solidarnosti.

^[4] Krolo, K., Tonković, Ž., Vidović, D., i Žuvela, A. (2020). Utjecaj pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa na OCD-e u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Rezultati testne faze istraživanja. Zagreb: Biblioteka “Kultura nova”. Dostupno ovdje (Pristupljeno 10. veljače 2021. godine)

^[5] Vidi: Barada, V., Primorac, J. i Buršić, E. (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada “Kultura nova”; Cvetičanin, P. i Dinić, J. (2020). “Sada je samo vidljivije (ako ima ko da vidi)”, MANEK Magazin nezavisne kulture, Broj 9, str. 22-33.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon podužeg procesa konzultacija i prikupljanja podataka, Ministarstvo kulture konačno je objavilo Javni poziv za dodjelu namjenskih sredstava umjetničkim strukovnim udrugama za isplatu jednokratne potpore umjetnicima. Riječ je dakle o ključnom elementu koji je do sada izostajalo iz paketa kriznih mjera pomoći kulturi, uvedenom još sredinom ožujka. Podsjećamo, Ministarstvo kulture je u sklopu prvih mjera uvelo potpore namijenjene isključivo samostalnim umjetnicima, dok je najveći dio radnica i radnika u kulturi ostavljen bez direktne financijske pomoći kao najvažnijeg zahtjeva strukovnih udruga i inicijativa za spas kulturnog sektora. Pritom se i ta ograničena pomoć pokazala vrlo spornom: uvodeći zaradu u 2019. godini kao kriterij za visinu i broj potpora, Ministarstvo kulture je diskriminiralo one u najtežoj egzistencijalnoj situaciji, praktički ih kažnjavajući za tržišni “neuspjeh”. Nažalost, premda dobrodošla, nova mjera ponavlja iste pogreške zbog kojih je Ministarstvu upućen niz opravdanih kritika.

Kako je navedeno u tekstu javnog poziva, da bi prijavitelj ostvario pravo na potporu, članom neke strukovne udruge morao je postati do 1. ožujka; umjetničkom djelatnošću mora se baviti najmanje dvije godine; mora ponuditi dokaz o prekidu umjetničkih aktivnosti uslijed epidemije koronavirusa; nije smio prethodno ostvariti pomoć kroz mjere Vlade Republike Hrvatske, kao niti Ministarstva kulture; ne smije biti stalno zaposlen, redovni student ili umirovljenik; njegovi ukupni prihodi temeljem umjetničke djelatnosti u 2019. godini ne smiju biti manji od 1625 kuna ni veći od 200 000 kuna.

Za razliku od potpora samostalnim umjetnicima, pristigle prijave će razmatrati strukovne udruge koje će potom informirati Ministarstvo o broju članica i članova koji ispunjavaju kriterije. No ono što je bizarno je što tekst javnog poziva ne sadrži nikakvu informaciju o iznosu potpora. U pozivu stoji tek da će “iznosi pojedinačnih potpora ovisiti o ukupnom broju članova svih udruga koji će ispuniti uvjete za stjecanje jednokratne potpore, kao i o njihovom iskaznom prihodu ostvarenom od umjetničke djelatnosti u 2019. godini, pri čemu će viši iznos jednokratne potpore biti dodijeljen za prihod u 2019. godini iznad 19 500 kuna, a niži za prihod ispod tog iznosa.” Ko što smo već izvijestili, na dogovorima s predstavnicima strukovnih udruga utvrđeni su okvirni iznosi od 5000 kuna za prvu i 2500 kuna za drugu kategoriju, no moguće je da će oni “biti korigirani” u skladu s konačnim brojem korisnika. Prijavitelje to postavlja u neobičnu situaciju da se apliciraju za tek okvirno definiran iznos, nadajući se najboljem, dok ni to “najbolje” neće za svakoga izgledati jednako, budući da je Ministarstvo i u ovom slučaju odlučilo zadržati financijski cenzus. Nadalje, dok su oni sa statusom samostalnog umjetnika mogli računati na maksimalno tri mjesečne pomoći, ostatak njihovih kolegica i kolega će nakon dva mjeseca bez posla dobiti tek jednokratnu potporu. Uzevši u obzir da dolazi ljeto, tijekom kojeg većina kulturnog i umjetničnog života zamire i bez ovih iznimnih okolnosti, to znači da će manje sretan dio umjetnica i umjetnika za čitavih pola godine bez posla od Ministarstva dobiti – 2500 kuna.

Dvomjesečna neizvjesnost iščekivanja ove mjere – jedine koja je najvećem dijelu radnica i radnika u kulturi mogla predstavljati opipljivu akutnu pomoć – bila je višestruko pojačana činjenicom da su lokalne i regionalne samouprave kulturu uglavnom prepustile utapanju u krizi. Iz perspektive tog izostanka partnerstva na lokalnoj razini, nepošteno bi bilo smatrati Ministarstvo kulture isključivim krivcem za nedostatnu reakciju na krizu. S druge strane, kriteriji koje je ono upošljavalo kada je riječ o mjerama direktne financijske pomoći govori o vrlo problematičnom odnosu prema vrednovanju i očuvanju umjetničkog rada, kao i o nerazumijevanju stvarne slike rada u kulturi i njegovih ciklusa. S obzirom na mračan horizont financiranja kulture kada je primjerice riječ o Gradu Zagrebu, taj problematičan odnos obećava sve težu poziciju onih umjetničkih i kulturnih praksi koje neće udovoljavati tržišnim kriterijima aktualne ministrice.

Od početka pandemijske krize, koja je posebno snažno pogodila polje kulture, Grad Zagreb je poduzeo jedan jedini korak namijenjen pomoći kulturnom sektoru – Zaključak o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad. Pritom je posebno poražavajuće da taj zaključak, donesen 19. ožujka na 32. sjednici Gradske skupštine, u najvećem svojem dijelu nije predvidio nikakve nove mjere – njime je naime određeno da Ured za kulturu i gradonačelnik naprosto moraju raditi svoj posao koji su odavno trebali obaviti. Konkretno, Skupština je odlučila da zaostala programska sredstva za javne potrebe u kulturi iz 2019. godine moraju biti isplaćena, kao i programska sredstva za javne ustanove u kulturi za prvi kvartal 2020. godine, te da se nevjerojatno otegnuti postupak isplate prvog dijela potpora za 2020. godinu mora dovršiti u roku od 20 dana. Jedine mjere izvan onoga što je ionako trebalo biti učinjeno odnose se na pokrivanje svih troškova prostora kojima se koriste umjetničke organizacije i ostali subjekti nezavisne kulture za razdoblje od 1. travnja do 1. listopada te na pokrivanje troškova najma svih gradskih prostora u kojima se izvode i održavaju programi nezavisnih subjekata u kulturi, i to u razdoblju od 1. travnja ove do 1. travnja iduće godine.

No i takve su se uistinu minimalne mjere pokazale nepoželjnima vladajućoj većini. Demonstrirajući još jednom potpuni izostanak brige za legitimitet i dosljednost Skupštine, već na prvoj sljedećoj sjednici pojavio se na dnevnom redu gradonačelnikov prijedlog o njihovom stavljanju izvan snage. Premda je dobio negativna mišljenja Odbora za kulturu, Odbora za kontrolu i Odbora za gospodarski razvoj, prijedlog je 14. svibnja usvojen, čime je zagrebačkoj nezavisnoj kulturi jasno dano do znanja da od budućih proračunskih rošada može očekivati samo katastrofalan scenarij.

O zagrebačkoj kulturnoj politici puno toga se može doznati iz činjenice da je ovakav prijedlog predstavila i branila pročelnica Ureda za kulturu, Bandićeva uzdanica Milana Vuković Runjić. Čitajući obrazloženje priloženo gradonačelnikovom prijedlogu, Vuković Runjić je sugerirala da Zaključak treba biti stavljen van snage zbog toga što je najveći dio u njemu propisanih mjera ili proveden ili se provodi. Riječ je vrlo nesuvisloj argumentaciji: kao što su uočile zastupnice i zastupnici poput Marka Torjanca ili Rade Borić, uistinu se samo kao posebna bizarnost može shvatiti odluka da se neka mjera povuče zato što sve ide po planu s njezinom provedbom.

S obzirom, dakle, na obrazloženje koje je Vuković Runjić ponudila Skupštini, stavljanje izglasanih mjera pomoći izvan snage ili je potpuno besmislen ili izuzetno štetan potez, a vrlo lako bi mogao biti i oboje. Štetan bi mogao biti s obzirom na točku 2. “poništenog” Zaključka, koja Ured za kulturu i gradonačelnika požuruje u pogledu isplate prvog dijela potpora za javne potrebe u kulturi za 2020. godinu, s kojom se već dobrano kasni. Naime, još prije dva mjeseca – što je i samo po sebi sporno kašnjenje, budući da je riječ o potporama za programe koji kreću od siječnja – Ured za kulturu poslao je dobitnicima potpora ugovore na potpisivanje. Ugovori su vraćeni, a otad, koliko je poznato, stoje u Uredu čekajući konačnu ovjeru s gradske strane. Vuković Runjić uvjerava da Ured upravo finalizira čitavu proceduru, no u trenutku pisanja ovog teksta nema garancije da su dobitnici potpora počeli zaprimati ugovore s potpisom pročelnice, što znači da je najveći njihov dio još uvijek u proceduralnom limbu. Ovakva odluka izaziva bojazan da je cilj gradskih vlasti ugovore u tom limbu i zadržati ili napraviti neki tip drugostepene selekcije unutar odabranih programa. 

Zastupnik Marko Torjanac nazvao je ovo nezapamćenim udarom na kulturu Grada Zagreba, istaknuvši kako je potpuno neprimjereno štedjeti na programskim sredstvima koja iznose 0,5 % gradskog proračuna. Torjanac je napomenuo kako je riječ o sredstvima iz kojih se financira i velik broj nezavisnih umjetnica i umjetnika te smatra da je Grad trebao pružiti ruku Ministarstvu kulture i podijeliti troškove potpore samostalnim umjetnicima, dok ovime izbjegava ispuniti i svoje redovne obaveze.

Torjanac i Borić su također kritizirali stavljanje izvan snage točaka koje se odnose na oslobađanje od plaćanja najma za gradske prostore. Prema obrazloženju Damira Lasića iz Gradskog ureda za upravljanjem imovinom, takve su mjere suvišne jer se zasebnim gradonačelnikovim zaključkom “sve udruge i druge organizacije civilnog društva, koje koriste gradske prostore temeljem ugovora sklopljenih s Gradom Zagrebom, oslobađaju obveze plaćanja zakupnine, odnosno naknade za korištenje prostora, za razdoblje od 1. travnja 2020. do 30. lipnja 2020.” Međutim, premda gradonačelnikova odluka na koju se Lasić referira nudi mogućnost produženja ovog okvira ako korisnici gradskih prostora zbog pandemije ostanu u kontinuirano teškoj situaciju, načelno ona bitno skraćuje period oslobađanja od najma definiran zaključkom Skupštine.

Marko Torjanac je iznio mišljenje da pojašnjenje koje je ponudio Lasić upućuje na njegovo nepoznavanje načina na koji kulturni sektor funkcionira. I Torjanac i Borić su istaknuli da je Zaključak koji je Skupština bila usvojila predviđao oslobađanje od troškova sve do 1. listopada, odnosno do kraja jednog kulturnog ciklusa. Posebno je pritom bitno imati na umu, napominju, da tijekom ljetnih mjeseci umjetnice i umjetnici u Zagrebu imaju pauzu u provedbi aktivnosti, zbog čega je osobito logično produžiti krizne mjere i na to razdoblje. Kao primjer izvrsnog razumijevanja kulturnog sustava Torjanac je naveo njemačku ministricu kulture Moniku Grütters, koja je upozorila da će kulturi trebati najviše vremena da se oporavi od krize, zbog čega joj je potrebno osigurati produljenu pomoć još 6 mjeseci nakon ukidanja osnovnih pandemijskih mjera.

Kolika će štetu za kulturni sektor proizvesti ovo stavljanje izvan snage oskudnih mjera pomoći koje je Skupština sama izglasala, još uvijek nije poznato. Kašnjenje s potpisivanjem ugovora za javne potrebe u kulturu već je amplificiralo krizu i neizvjesnost u kulturnom sektoru. Ako je vjerovati Milani Vuković Runjić, vraćanje ugovora dobitnicima javnih potpora za 2020. godinu nije upitno. No manje je jasan njezin navod da će Grad pokriti troškove svega što se održalo u prava tri mjeseca ove godine, a potom s korisnicima dogovoriti modele provedbe ostatka programa. Izjava pročelnice Ureda za kulturu naime ostavlja otvorenom mogućnost da će Grad korisnicima isplatiti samo manji dio sredstava koja bi trebao u prvoj “rundi” (riječ je o 70 % ukupnog iznosa potpore), da bi onda eventualno dalje pregovarao o prenamjenama. Budući da su prenamjene redovno predviđene ugovorom o korištenju potpora, potpuno je nejasno zbog čega bi se Grad odlučivao za ovakvu proceduralnu komplikaciju, osim zato da ograniči priljev sredstava u javne potrebe u kulturi.

Puni razmjeri štete koju će ovakva odluka Gradske skupštine donijeti kulturi nisu još jasni – ponajprije valja utvrditi hoće li svi dobitnici potpora dobiti potpisane ugovore, koji će onda postati najvažnijim formalnim okvirom za rješavanje ove situacije. No u ovom trenu je nedvojbeno da Grad Zagreb i Ured za kulturu prisiljavaju kulturni sektor da se u trenutku najgore krize bori za one mrvice koje su mu ionako trebale pripasti. Utoliko ova odluka Skupštine predstavlja cinično potenciranje nesigurnosti među radnicama i radnicima u kulturi, ostavljenima na vjetrometini od jedine strane koja im je uz Ministarstvo mogla ponuditi supstancijalnu pomoć.

“Ovaj postupak problematizira cijelu politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom i mjere koje su donesene i koje ne daju očekivane rezultate od kada su u primjeni” navodi se u priopćenju. Naime, nedavno izmijenjeni Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom propisuje obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom za sve poslodavce koji zapošljavaju najmanje 20 radnika (u privatnom i javnom sektoru).

Obveza se može ispuniti zapošljavanjem osobe s invaliditetom ili korištenjem zamjenske kvote, a za poslodavce koji ne ispune kvotu niti zapošljavanjem niti na zamjenski način, propisana je obveza novčane naknade. Od tako prikupljenih sredstava financira se održivost i razvoj sustava profesionalne rehabilitacije, isplata poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom te provođenje projekata i programa za njihovo zapošljavanje.

Međutim, natječaji za poticanje takvog zapošljavanja koje raspisuje Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koncipirani su tako da organizacije civilnog društva ili mala društvena poduzeća ne mogu ispunjavati zadane uvjete, objašnjava nam Mira Anić iz Udruge djece i mladih s poteškoćama u razvoju Zvono.

“Kako biste zaposlili osobe s invaliditetom, trebate ispunjavati neke uvjete: imati razvijenu tehnologiju i profit iz kojeg se trebaju isplaćivati plaće za osobe s invaliditetom. Dakle, natječaj je odličan za profitna poduzeća i ako su do tada uplaćivali za kvotu, sada im se ti novci mogu i vratiti. Međutim, društvena poduzeća ili zadruge, koja djeluju bez zakonske regulative za društveno poduzetništvo djeluju po neprofitnom principu, što znatno otežava ispunjavanje uvjeta. Nikako na tom natječaju ne možemo konkurirati  poduzetnicima koji imaju uhodan posao i određenu akumulaciju sredstava.”

Koliko je poduzetnika ostvarilo navedeni poticaj nije poznato. Sudeći po iznosu nepotrošenog novca koji se nalazi u fondu, jasno je da mjera ne daje rezultate, tim više što je poslodavcima jednostavnije platiti kvotu nego osigurati uvjete za zapošljavanje osoba s invaliditetom. No, umjesto ispravljanja nepravilnosti sustava koji omogućuje takvu akumulaciju bez distribucije, sredstva se jednostrano i jednostavno prenamjenjuju u druge svrhe, ugrožavajući najranjivije i zaobilazeći društvene aktere koje bi svojim iskustvom i znanjem mogli sudjelovati u razvoju dugoročno održivih programa.

“Izuzetno nam je važno da se u procese kreiranja javnih politika uključe OCD-i sa svim svojim iskustvima i kompetencijama i ravnopravno sudjeluju u kreiranju uključivog i inkluzivnog društva u kakvom bi voljeli živjeti i raditi”, zaključuje se u otvorenom pismu koje u cijelosti možete pročitati ovdje.